Aktio

Pravilnik o uslovima koje moraju ispunjavati

727 Na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi PRAVILNIK O USLOVIMA KOJE MORAJU ISPUNJAVATI NAUČNO-STRUČNE INSTITUCIJE I LABORATORIJI ZA VRŠENJE POSLOVA IZRADE PROJEKATA, TE MJERENJA I ISPITIVANJA ZEMLJIŠTA I-OPĆEODREDBE Član 1. Ovim pravilnikom propisuju se uslovi koje moraju ispunjavati naučno-stručne institucije za vršenje poslova izrade projekata uređenja i zaštite poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemljišta, te uslovi koje moraju ispunjavati ovlašteni, referentni i ovlašteni laboratoriji za vršenje poslova referentnog laboratorija (u daljnjem tekstu: laboratorij) u pogledu prostorija, tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti uposlenika, postupak ovlašćivanja te sadržaj i način izdavanja ovlaštenja za vršenje poslova ovlaštenog i referentnog laboratorija, načela dobre laboratorijske prakse i kontrola nad radom ovlaštenih naučno-stručnih institucija i laboratorija. Član 2. Svaki oblik korištenja poljoprivrednog zemljišta, vršenje sistemske kontrole plodnosti tla, te ispitivanje poljoprivrednog zemljišta u cilju utvrđivanja količine štetnih i opasnih materija u zemljištu obavlja se uz naučnu i stručnu podlogu na osnovu odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu (član 15. stav 2., član 31. stav 4. i 7., član 28. stav 2.), a te poslove vrše ovlaštene naučno-stručne institucije i laboratoriji (upravne organizacije) koji ispunjavaju propisane uslove u pogledu prostora, opreme i kadrova. Donošenjem ovoga pravilnika urediti će se pitanje ovlaštenih naučno-stručnih institucija za izradu projekata uređenja poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemljišta, te laboratorija za mjerenja i ispitivanja zemljišta, a koji će putem propisanih metoda i naučno-stručnih podloga primijeniti raspoložive tehnologije i održavati sistem te osposobljavati kadar koji će uspješno obavljati ove zadatke. II - POSTUPAK OVLAŠĆIVANJA Član 3. Postupak ovlašćivanja pokreće se na osnovu pismenog zahtjeva naučnostručnih institucija i laboratorija. Zahtjev za dobijanje ovlaštenja podnosi se Federalnom ministarstvu, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Zahtjev treba sadržavati najmanje ove podatke (dokaze): 1. naziv i sjedište podnosioca zahtjeva, pravni status i djelatnost; 2. područje traženog ovlaštenja. Uz zahtjev se prilaže: 1. izvadak iz sudskog registra, odnosno ovjereni izvod iz posebnog zakona, odnosno izvod iz drugog odgovarajućeg registra; 2. podaci o stručnoj osposobljenosti i broju uposlenika, odnosno kadrovskim zahtjevima; 3. podaci o prostornim uslovima smještaja; 4. popis tehničke opreme za provođenje projekata ili ispitivanja za koju se traži ovlast; 5. opisi postupaka i metoda ispitivanja za ispitivanja za koje se traži ovlast; 6. izjavu o kontinuiranom održavanju prostornih uslova smještaja, uslova minimalne tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti uposlenika u skladu s ovim pravilnikom; 7. dokumentacija o provedenim među laboratorijskim poredbenim ispitivanjima; 8. pismeno mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija; 9. potvrda ovlaštenog akreditacijskog tijela o izvršenoj akreditaciji po BAS EN ISO/EC 17025 standardu te ISO 90000 i ISO 14001. Član 4. Laboratoriji koji zajedno podnesu zahtjev za dobijanje zajedničkog ovlaštenja pored dokaza iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika, prilažu i ugovor o vršenju poslova zajedničkog mjerenja i ispitivanja zemljišta sa slijedećim osnovnim elementima: 1. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da se djelatnosti njihovih firmi djelomično podudaraju, te u tom smislu imaju interes za: a) zajednički nastup na tržištu; b) osiguranje plasmana vlastite proizvodnje i angažovanje kapaciteta obje firme pod što povoljnijim uslovima; c) korištenje raspoloživih resursa pod što povoljnijim uslovima; d) korištenje referenci, iskustava i poslovnih veza obje ugovorne strane na tržištu; e) podjela troškova i smanjenje rizika u poslovanju. 2. Ugovorne strane saglasno zaključuju da će u slučajevima kad opseg radova, prodaja vlastitih proizvoda i materijala i pružanje usluga to traže, zajednički: a) sarađivati kod ponude i izvođenja investicijskih radova i usluga, te kod plasmana vlastitih proizvoda; b) sarađivati u komercijalno-tehničkoj obradi poslova za tržište u fazi izrade ponude i ugovaranja; c) sarađivati kod prijavljivanja dokumenata i ugovora, posebno u vezi sa ponudbenim garancijama. 3. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da se cijene prema investitoru ili kupcu formiraju isključivo prema tržišnim uslovima. 4. Ugovorne strane takođe utvrđuju da će za svaku zajedničku poslovnu ponudu prema investitoru ili kupcu zaključiti poseban ugovor. 5. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da će u slučaju nedostatka vlastitih kapaciteta, materijala, poluproizvoda, proizvoda, usluga i drugih resursa ustupati drugoj strani na osnovu posebnog ugovora raspoložive resurse po najpovoljnijim uslovima. Ugovorne strane takođe utvrđuju da će obaveze proizašle po ugovorima iz prethodnog stava kompenzovati u visini međusobnih potraživanja, a za nekompenzovani dio obaveze ugovara se gotovinska isplata. 6. Ugovorne strane su saglasne da će se isporuka materijala ili izvođenje radova te naplata izvršenih usluga koje jedna ugovorna strana izvrši drugoj obračunavati na osnovu cjenovnika koji su sastavni dio ovog ugovora. 7. Za isporuke materijala i izvođenje radova odnosno naplatu izvršenih usluga koje nisu obuhvaćene redovnim cjenovnicima, ugovorne strane zaključit će neposredno prije realizacije pojedinačne ugovore ili aneks ovom ugovoru. 8. Prilikom realizacije poslova ostvarenih na tržištu u okviru zajedničke poslovno-tehničke saradnje, ugovorne strane se obavezuju da će sve stručne poslove prioritetno povjeriti na realizaciju vlastitim stručnim službama i radove izvoditi vlastitim kapacitetima, dok će posebne zadatke van djelatnosti saglasno povjeriti drugom subjektu. 9. Ugovorne strane bezuslovno se obavezuju na čuvanje poslovne tajne za sve podatke i dokumentaciju vezanu uz ostvarenje ovog ugovora. 10. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da ovom ugovoru ne mogu pristupiti treća lica bez saglasnosti obiju ugovornih strana. 11. Ugovorne strane su saglasne da za sve odnose koji nisu uređeni ovim ugovorom vrijede odredbe relevantnih zakona. Laboratorij dobiva ovlaštenje za ispitivanje kvalitete mineralnih i/ili organskih đubriva i/ili poboljšivača tla, plodnosti tla i količine teških metala i opasnih i štetnih materija i dr. u skladu sa parametrima koje može ispitivati. Član 5. Laboratorij može biti ovlašten za ispitivanje iz člana 14. ovog pravilnika ako može provesti metode koje su propisane u Prilogu 2. koji je štampan uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni dio. Član 6. Ispunjavanje propisanih uslova iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika utvrđuje Stručna komisija (u daljnjem tekstu: komisija) koje imenuje federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: federalni ministar). Komisija iz stava 1. ovog člana nakon obavljenog uviđaja sastavlja zapisnik s prijedlogom za dobivanje ovlaštenja. Na osnovu zapisnika i prijedloga komisije federalni ministar rješenjem daje ovlaštenje na rok od pet godina. Postupak za produženje ovlaštenja pokreće se podnošenjem zahtjeva za ponovno ovlašćivanje prije isteka roka utvrđenog rješenjem o ovlašćivanju. Popis laboratorija s ovlaštenjem objavljuje se na službenoj njeb stranici Federalnog ministarstva. III - LABORATORIJI Član 7. Laboratorij je pravno lice registrirano za obavljanje djelat- nosti laboratorijskih ispitivanja ili je u sastavu pravnog lica registriranog za obavljanje takve djelatnosti. Laboratorij mogu biti: 1. ovlašteni laboratorij; 2. referentni laboratorij; 3. ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija. Ovlašteni laboratorij vrše mjerenja i ispitivanja te poslove iz člana 14. ovog pravilnika. Federalno ministarstvo vodi službenu evidenciju ovlaštenih naučno-stručnih institucija i laboratorija, a njihov popis objavljuje na njeb stranici ministarstva. Član 8. Laboratoriji iz člana 7. ovog pravilnika, moraju koristiti validirane metode i procedure za sva mjerenja i ispitivanja, ili metode koje su same razvile ili prilagodile, a za koje je izvršena validacija. Ovo se odnosi na postupke terenskih mjerenja, uzorkovanja, rukovanja, transporta, skladištenja, pripremu uzoraka i analize uzoraka. Član 9. Ovlašteni laboratoriji dužni su o svom trošku vršiti međulaboratorijska poredbena ispitivanja najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Laboratorij provodi fizikalno-hemijske analize, te analize parametara prema posebnim propisima o kvaliteti đubriva i poboljšivača tla, teških metala, plodnost tla, opasnih i štetnih materija, te na osnovu obavljenih analiza izdaje mišljenje o skladnosti s propisanim zahtjevima kvalitete. Rad laboratorija iz stava 1. ovog člana odvija se prema načelima dobre laboratorijske prakse (u daljnjem tekstu: DLP). DLP u smislu ovog pravilnika jest sistem kvalitete koji se odnosi na organizacijske procese i uslove za planiranje, provođenje, kontrolu, način izvještavanja i dokumentaciju ispitivanja. Osnovna načela DLP-a propisana su u Prilogu 1. koji je štampan uz ovaj pravilnik i čine njegov sastavni dio. Ovlašteni laboratorij aktivno učestvuje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivanja zemljišta. Član 10. Federalni ministar ovlašćuje jedan od ovlaštenih laboratorija kao referentni, ako udovoljava slijedećim uslovima: 1. da može provoditi sve metode propisane posebnim propisima za mineralna đubriva, organska đubriva i poboljšivače tla, teške metale, plodnost tla, opasne i štetne materije; 2. da je akreditiran u skladu sa BAS EN ISO/EC 17025 te ISO 90000 i ISO 14001. 3. da posjeduje dokumentaciju o provedenim među labora- torijskim poredbenim ispitivanjima; 4. pismeno mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija. U postupku ovlašćivanja iz stava 1. ovog člana uzima se u obzir: a) stručnost i specijalizacija kadrova; b) opremljenost odgovarajućom opremom; c) učestvovanje u programima naučno-istraživačkog rada u području laboratorijskih ispitivanja za koja je ovlašten; d) zapaženi naučno-istraživački rezultati u odgovarajućoj oblasti. Referentni laboratorij dužan je o svom trošku vršiti međunarodna laboratorijska poredbena ispitivanja najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Član 11. Za praćenje stanja onečišćenosti zemljišta, verifikaciju rezultata rada ovlaštenog laboratorija i za izvršavanje zadataka iz nadležnosti Federalnog ministarstva nadležan je referentni laboratorij, koji će te poslove vršiti do osnivanja referentnog laboratorija na državnom nivou. Dodjela poslova referentnog laboratorija iz stava 1. ovog člana vrši se na prijedlog komisije. Rješenje o dodjeli poslova iz stava 2. ovog člana izdaje se na period od 3 (tri) godine. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora zadovoljiti sve uslove ovlaštenog laboratorija propisane ovim pravilnikom. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora imati akreditaciju koju je izdalo međunarodno priznato akreditacijsko tijelo po BAS EN ISO/ EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 i mora o svom trošku učestvovati u međunarodnim međulaboratorijskim poredbenim ispitivanjima jedanput u dvije godine za akreditirane parametre te posjedovati certifikate za ispitne metode koje se primjenjuju kod ispitivanja zemljišta. Dodjela poslova ovlaštenom laboratoriju za vršenje poslova referentnog laboratorija se može vršiti za pojedine oblasti ispitivanja zemljišta u skladu sa članom 10. ovog pravilnika, a na osnovu nivoa akreditiranosti. Član 12. Ovlašteni laboratorij kome je dodijeljeno vršenje poslova referentnog laboratorija, pored poslova iz člana 10. ovog pravilnika obavlja i slijedeće poslove: 1. vrši stručni nadzor nad ispunjavanjem propisanih uslova za rad ovlaštenog laboratorija, na osnovu čega daje svoje mišljenje Federalnom ministarstvu u vezi ovlašćivanja laboratorija; 2. vrši usporedne i kontrolne analize svih vrsta ispitivanja zemljišta, koje vrše ovlašteni laboratoriji, na osnovu službenog zahtjeva; 3. daje stručnu pomoć ovlaštenim laboratorijima po pitanju primjene savremene laboratorijske opreme i metoda rada; 4. prati međunarodne propise iz oblasti poljoprivrednog zemljišta te daje prijedloge za donošenje odgovarajućih propisa; 5. vodi evidenciju o akreditiranosti, rezultatima međulabo- ratorijskih poredbenih ispitivanja i osposobljenosti ovlaštenih laboratorija; 6. prati, predlaže i koordinira primjenu novih normi, standarda i metoda u domenu rada ovlaštenih laboratorija; 7. aktivno učestvuje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivanja zemljišta; 8. izvještava Federalno ministarstvo o obavljenim poslovima najmanje jednom godišnje. Član 13. Referentni laboratorij provodi slijedeće aktivnosti: 1. obavlja ponovnu ili super analizu i daje konačno mišljenje o rezultatima ispitivanja drugih laboratorija na zahtjev Federalnog ministarstva, sudova, inspekcija i drugih pravnih lica; 2. obrađuje i tumači sve rezultate ispitivanja koji se obav- ljaju u sklopu međunarodne saradnje; 3. provodi domaća i međunarodna međulaboratorijska poredbena ispitivanja; 4. obavlja ocjenjivanje rada ovlaštenih laboratorija po nalogu Federalnog ministarstva; 5. daje stručnu pomoć za primjenu savremene opreme i metoda rada te za kvalitetno obavljanje poslova u ovlaštenim laboratorijima; 6. unapređuje metode ispitivanja i rada u laboratorijima; 7. koordinira i nadzire osposobljavanje te obavlja osposobljavanje stručnjaka za rad u laboratorijima; 8. potiče izradu normi za ispitivanje pojedinih pokazatelja te daje prijedlog za njihovo donošenje. Ovlašteni laboratoriji iz člana 7. st. 1. i 3. ovog pravilnika moraju biti osnovani na neodređeno vrijeme i kontinuirano održavati, odnosno ispunjavati minimalne uslove propisane u ovom pravilniku. IV - VRSTE OVLAŠTENJA, ISPITIVANJA I ANALIZA Član 14. Naučno-stručne institucije i laboratoriji mogu zahtijevati od Federalnog ministarstva izdavanje ovlaštenja za vršenje slijedećih poslova: 1. za vršenje agrohemijske, agrofiziološke i agromikrobio- loške analize tla i biljnog materijala, putem: hemijske, fizikalne, analize komposta, analize biljnog materijala, analize mineralnih i organskih đubriva, mikriobiološke analize i biološke analize i ostalih analiza; 2. na osnovu morfoloških, hemijskih, fizičkih i bioloških svojstava tla, te proizvodnih karakteristika terena određivanje bonitetnih kategorija zemljišta; 3. ispitivanja pokazatelja kvalitete đubriva i poboljšivača tla; 4. istraživanje i ocjenjivanje zemljišta sa stanovišta njegove proizvodne i upotrebne vrijednosti; 5. vršenje kontrole plodnosti tla, uzimanje uzoraka i analizu plodnosti zemljišta putem analiza standardnih parametara plodnosti zemljišta kao i analiza dopunskih parametara plodnosti zemljišta; 6. izradu projekata rekultivacije, odnosno Projekata uređenja i zaštite poljoprivrednog zemljišta, te drugih projekata za poslove zemljišta; 7. ispitivanje dozvoljenih količina teških metala i opasnih i štetnih materija u zemljištu i dr. ispitivanja za koji su ovlašteni, te sadržaja opasnih i štetnih materija, odnosno njihov uticaj na fizičke, hemijske i biološke značajke zemljišta; 8. ispitivanje onečišćenosti poljoprivrednog zemljišta i utvrđivanju graničnih vrijednosti u tlu, u mulju i svim proizvodima iz gradskih otpadnih voda, u tekućem stajnjaku, organskim đubrivima, mineralnim đubrivima, poboljšivačima tla, sredstvima za zaštitu bilja; 9. izradu studija ili elaborata o pogodnosti zemljišta; 10. davanje mišljenja o opravdanosti zamjene poljoprivred- nog zemljišta; 11. davanje uputstava za upravljanje i gospodarenjem poljoprivrednim zemljištem; 12. davanje saglasnosti upotrebe poljoprivrednog zemljišta kao i izdavanje mišljenja, atesta i certifikata za upotrebu i korištenje poljoprivrednog zemljišta; 13. učestvovanje i davanje stručnog mišljenja na propise koje pripremaju druga tijela, a odnose se na poljoprivredno zemljište; 14. vođenje evidencije i baze podataka o tlu (monitoring poljoprivrednog zemljišta); 15. učestvovanje u ZIS sistemu, te drugi poslovi i zadaci propisani Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemljišta. Član 15. U postupku vršenja poslova iz člana 14. ovog pravilnika (za koje su dobili ovlaštenje), te ispitivanja pokazatelja kvalitete, laboratorij: 1. priprema laboratorijske uzorke za provođenje analize; 2. provodi analizu u skladu sa posebnim propisima o kvaliteti i dozvoljenim količinama; 3. na pismeni zahtjev stranke stručno lice laboratorija može izaći na teren i uzeti uzorke. Član 16. Sva ispitivanja iz člana 14. ovog pravilnika obuhvaćaju poslove uzorkovanja i analizu zemljišta, obradu podataka i izvještavanje vezanih za sljedeće grupe pokazatelja: a) fizičko-hemijske; b) kontrola plodnosti; c) hidrološke; d) hidromorfološke; e) biološke; f) mikrobiološke; g) ekotoksikološke; h) radioekološke. Tačke c) i d) se odnose na mjerenje i ispitivanje mulja i otpadnih voda. V - MINIMALNI USLOVI ZA DOBIVANJE OVLAŠTENJA 1. RADNI PROSTOR Član 17. Ovlašteni laboratorij i naučno-stručna institucija moraju imati odgovarajući radni prostor i u njemu sve potrebne uslove za pravilno provođenje laboratorijskih i drugih ispitivanja koji neće utjecati na rezultate ispitivanja kao i na zdravlje uposlenika. Raspored prostorija mora omogućavati nesmetanu komunikaciju i vršenje analiza i drugih poslova bez međusobnih nepoželjnih utjecaja. Ovlašteni laboratoriji i naučno-stručna instutucija moraju imati namjenski prostor za skladištenje i čuvanje hemikalija, uzoraka, pribora i opreme. Ovlašteni laboratoriji i naučno-stručne institucije moraju imati minimum posebnih radnih prostorija za: 1. obavljanje fizičko-hemijskih analiza zemljišta; 2. laboratorijske aparate, uređaje i pomoćna sredstva; 3. biološku opremu i tretman; 4. opremu visoke tehnologije; 5. skladištenje hemikalija i laboratorijskog posuđa; 6. skladištenje štetnih, opasnih i zapaljivih materija. Član 18. Laboratorij mora imati radne prostore, ovisno o vrsti ispitivanja, za koje je ovlašten, i to za: 1. preuzimanje i valjanu pohranu uzoraka; 2. smještaj uređaja i instrumenata za ispitivanje i obavljanje dijagnostičkih i analitičkih metoda; 3. smještaj hemikalija, laboratorijskog posuđa; 4. pranje i sušenje laboratorijskog suđa i opreme; 5. obradu rezultata i pripremu izvještaja; 6. skladištenje terenske opreme. Član 19. Zafizičko-hemijskaispitivanja i ispitivanja kontrole plodnosti ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijem i registriranje uzoraka; b) pripremu uzoraka za analize; c) instrumentalno analitička ispitivanja (kondicionirana prostorija); d) analitičke vage na antivibracijskim stolovima; e) pranje i sušenje laboratorijskog posuđa; f) skladištenje i čuvanje hemikalija; g) obradu rezultata ispitivanja i izradu izvještaja; h) skladištenje zapaljivih, opasnih i eksplozivnih materijala; i) skladištenje terenske opreme. Član 20. Zabiološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka, biološka ispitivanja i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) skladištenje pribora, opreme, laboratorijskog posuđa i uzoraka; c) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 21. Zamikrobiološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) sterilno zasijavanje, očitavanje rezultata i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) pripremu mikrobioloških podloga; c) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; d) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; e) obradbu rezultata i izradu izvještaja. Član 22. Zaekotoksikološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) provođenje testova toksičnosti i biološke razgradnje (kondicionirana prostorija); b) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; c) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; d) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 23. Zamorfološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) skladištenje terenske opreme; b) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 24. Zaradioekološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka za mjerenje; b) smještaj mjerne opreme; c) čuvanje kalibracijskih radioaktivnih izvora i privremeno odlaganje kontaminiranog materijala i uzoraka sa propisanom zaštitom od zračenja; d) pranje i sušenje laboratorijske opreme i posuđa; e) obradu rezultata i pripremu izvještaja; f) skladištenje hemikalija, laboratorijske opreme i posuđa. Član 25. Za ispitivanje onečišćenosti tla koja dolaze preko otpadne vode, ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijem i pripremu uzoraka; b) instrumentalno analitička ispitivanja; c) atomsku apsorpcijsku spektrometriju (kondicionirana prostorija); d) ekotoksikološku opremu i ispitivanje; e) skladištenje zapaljivih, opasnih i eksplozivnih materijala i hemikalija; f) obradu rezultata ispitivanja i izradu izvještaja. 2. UREĐAJI, INSTRUMENTI I OPREMA Član 26. Laboratorij mora raspolagati mjernim uređajima i instrumentima i drugom opremom za ispitivanje koja je u suglasnosti s odnosnim stanjem nauke i tehnike. Laboratorij obavlja ispitivanja mjernim uređajima koji su umjereni ili ovjereni i imaju slijedivost. Ovisno o zahtjevu za ovlašćivanje, laboratorij mora imati odgovarajuću opremu i pribor potreban za ispitivanje odgovarajućom analitičkom metodom. Član 27. Za obavljanje fizičko-hemijskih ispitivanja iz člana 16. stav 1. tačka a) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1. atomski apsorpcijski spektrometar (AAS); 2. plinski kromatograf; 3. vezani sistem plinska kromatografija (spektrometrija masa (GC/MS) sa odgovarajućim detektorom; 4. visokotlačni tekućinski kromatograf (HPLC); 5. UV/VIS spektrofotometar; 6. analizator organskog ugljika (TOC); 7. oprema za analizu ulja i masti; 8. mikro-analitička i analitička vaga s tačnošću 0,0001 g; 9. tehnička vaga; 10. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 11. električna, peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 12. termostat za održavanje temperature od 20 o C; 13. vodeno i pješčano kupatilo; 14. frižider i zamrzivač; 15. konduktometar; 16. pH-metar; 17. oksimetar; 18. turbidimetar; 19. uređaj za homogenizaciju uzoraka; 20. centrifuga; 21. sistem za filtriranje; 22. sistem za grijanje; 23. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 24. magnetna miješalica; 25. termometar sa podjelom 0,1 o C; 26. oprema za uzimanje uzoraka; 27. oprema za pripremu uzoraka; 28. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, hemikalije; 29. GPS uređaj, kamera i ostala terenska oprema; 30. pF uređaj; 31. horizontalna tresilica; 32. Scheiblerov kacimetar; 33. Kjeldal aparat; 34. plameni fotometar. Član 28. Za obavljanje kontrole plodnosti iz člana 16. stav 1. tačka b) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1. UV/VIS spektrofotometar; 2. Kjeldal aparat; 3. plameni fotometar; 4. pH-metar; 5. Scheiblerov kacimetar; 6. analitička vaga s tačnošću 0,0001 g; 7. tehnička vaga; 8. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 9. električna peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 10. horizontalna tresilica 11. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 12. oprema za uzimanje uzoraka; 13. oprema za pripremu uzoraka; 14. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, hemikalije; 15. GPS uređaj. Član 29. Za obavljanje bioloških ispitivanja iz člana 16. stav 1. tačka e) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. invertni mikroskop, 2. binokularni mikroskop s imerzijom i binokularna lupa; 3. frižideri i uređaji za duboko zamrzavanje; 4. planktonska mreža; 5. opremu za uzorkovanje zemljišnog sedimenta; 6. ručne bentos mreže; 7. pribor za uzorkovanje obraštaja; 8. sistem sita za ispiranje sedimenta; 9. centrifuga; 10. analitička i tehnička vaga; 11. destilacijski aparat; 12. laboratorijsko posuđe i pribor za mikroskopiranje; 13. hemikalije za pripremu i konzerviranje uzoraka i gotovih preparata. Član 30. Za obavljanje mikrobioloških ispitivanja iz člana 16. stav 1. tačka f) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. uređaj za suhu sterilizaciju; 2. autoklav; 3. termostati, sa podešavanjem temperature od 20-60 o C; 4. vodeno kupatilo, s regulacijom temperature do 60 o C; 5. uređaj za hlađenje i zamrzavanje, 6. analitička i tehnička vaga; 7. oprema za membransku filtraciju; 8. oprema za uzorkovanje; 9. binokularni mikroskop sa imerzijom; 10. elektromagnetska miješalica sa grijačem; 11. oprema za homogenizaciju uzoraka; 12. centrifuga; 13. uređaj za pripremu vrlo čiste vode; 14. laboratorijsko posuđe, pribor za mikrobiološke analize i mikroskopiranje; 15. bakteriološke podloge; 16. hemikalije. Član 31. Za ekotoksikološka ispitivanja iz člana 16. stav 1. tačka g) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. stakleni akvarij za uzgoj i održavanje indikatorskih organizama; 2. uređaj za izmjenu vode i prozračivanje; 3. uređaj za osvjetljavanje akvarija sa podešavanjem intenziteta svjetlosti; 4. oprema za kontrolu temperature, pH, tvrdoće zemljišta i drugog po potrebi; 5. rotaciona tresilica; 6. analizator ugljika; 7. uređaj za doziranje podloge; 8. uređaj za doziranje i mjerenje protoka vazduha; 9. opremu za određivanje hemijske i biološke potrošnje kiseonika (KPK i BPK5); 10. drugu specifičnu opremu i pribor zavisno o metodi određivanja. Član 32. Za radioekološka ispitivanja iz člana 16. stav 1. tačka h) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. alfa i beta brojač za mjerenje niske radioaktivnosti; 2. gama spektrometar visokog stepena razdvajanja; 3. brojač za mjerenje tricija u zemljištu; 4. oprema za selektivno razdvajanje pojedinih radionuklida; 5. oprema za uzorkovanje i pripremu uzoraka za mjerenje; 6. peć za žarenje; 7. sušionik; 8. digestor; 9. vakuum uparivač i laboratorijsko posuđe. 3. KADROVSKI ZAHTJEVI Član 33. Ovlaštena naučno-stručna institucija, uz dostavljene dokaze iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika, mora imati: 1. rukovodioca sa stručnom spremom VII stepena (inžinjer hemije, tehnologije ili agronomije, ili druga odgovarajuća struka) sa najmanje zvanjem magistra znanosti sa pet godina radnog iskustva na poslovima zemljišta; 2. najmanje tri uposlenika sa najmanjom stručnom spremom VII stepena (inžinjer hemije, agronomije ili tehnologije, ili druga odgovarajuća struka) na poslovima zemljišta; 3. najmanje jednog uposlenika sa najmanjom stručnom spremom VII stepena (građevinski inžinjerhidro smjer); 4. najmanje jednog uposlenik sa stručnom spremom IV stepena (tehničar ili laborant); Uposlenici iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana moraju imati radno iskustvo na naučno-stručnim i/ili laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje dvije godine. Uposlenici iz stava 1. tačke 4. ovog člana moraju imati radno iskustvo na laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje godinu dana. Izuzetno od stava 1. ovog člana ovlaštene naučno-stručne institucije za pojedine naučno-stručne i laboratorijske poslove može ugovorno angažovati najviše dva lica sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u tač. 2. do 4. stav 1. ovog člana. Ukoliko naučno-stručna institucija ne može obavljati sve poslove za koje se izdaje ovlaštenje tada ovlaštena naučno- stručna institucija može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uslovom da isti ispunjava uslove za izvršavanje pojedinih grupa poslova navedenih u članu 14. ovog pravilnika, ali samo u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu ovog pravilnika. Član 34. Ovlašteni laboratorij mora imati rukovodioca laboratorija s minimalno 5 godina radnog iskustva na laboratorijskim poslovima, kao i: 1. za obavljanje fizičko-hemijskih ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, agronomije), jedno lice sa najmanje zvanjem magistra, te tri osobe srednje stručne spreme (hemijski tehničar ili laboratorijski tehničar); 2. za obavljanje kontrole plodnosti tla ovlašteni laboratorij mora imati tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, agronomije), te jedno lice srednje stručne spreme (tehničar); 3. za ispitivanje đubriva (kao u tački 4. ovog člana); 4. za obavljanje morfoloških mjerenja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje jedno lice visoke stručne spreme (dipl. inžinjer agronomije), te dvoje lica srednje stručne spreme (tehničar); 5. za obavljanje agrobioloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (diplomirani biolog); 6. za obavljanje mikrobioloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (doktor medicine specijalist mikrobiologije ili diplomirani biolog specijalist mikrobiologije) i jedno lice srednje stručne spreme (laboratorijski tehničar); 7. za obavljanje ekotoksikoloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (diplomirani biolog, biotehnolog); 8. za obavljanje radioekoloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (dipl.inž. hemije ili diplomirani fizičar), te dvoje lica sa srednjom stručnom spremom (hemijski ili laboratorijski tehničar); 9. za obavljanje ispitivanja teških metala i drugih opasnih i štetnih materija iz otpadnih voda ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, diplomirani građevinski inžinjer, hidrosmjera i diplomirani biolog), te dvoje lica srednje stručne spreme (hemijski tehničar ili laboratorijski tehničar). Laboratorij mora zapošljavati stručno osposobljene uposlenike, i to: a) uposlenika sa završenim dodiplomskim studijem ili VII/I stepenom hemijskog, hemijsko-tehnološkog ili poljopriv- rednog područja s najmanje dvije godine radnog iskustva u laboratorijskom radu; b) uposlenika VI ili IV stepena hemijske, hemijsko-tehno- loške ili poljoprivredne struke, prema opsegu rada laboratorija. Ovlaštene laboratorije za pojedine laboratorijske poslove može ugovorno angažovati najviše dvoje lica sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u tač. 1. do 9. stav 1. ovog člana. Član 35. Ovlašteni laboratoriji moraju posjedovati pismene upute za upotrebu i rad sa svom relevantnom laboratorijskom opremom, te za rukovanje i pripremu uzoraka. Laboratorij mora imati pismene upute za provođenje ispitivanja, za upotrebu i rad svih mjernih uređaja i instrumenata koji se koriste kao i za pripremu uzoraka. Kada je potrebno upotrijebiti metode ili postupke ispitivanja koji nisu normirani, postupci se moraju detaljno obrazložiti. Član 36. Ovlašteni laboratorij je dužan učestvovati u međulaboratorij- skim poredbenim ispitivanjima kad referentni laboratorij organi- zuje takve provjere. Laboratorij je dužan, o svom trošku, obaviti međulaboratorij- ska poredbena ispitivanja potrebnih parametara prema propi- sanim analitičkim metodama te provjeru osposobljenosti stručnih zaposlenika koji su uključeni u ispitivanja. Član 37. Ukoliko ovlašteni laboratorij ne može samostalno obavljati sva ispitivanja za koja se izdaje ovlaštenje tada ovlašteni laboratorij može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uslovom da isti ispunjava zahtjeve za izvršavanje pojedinih grupa poslova navedenih u članu 5. ovog pravilnika. Ovlašteni laboratorij mora zadovoljiti prostorne uslove smještaja, minimalnu tehničku opremljenost, stručnu osposobljenost zaposlenika propisane ovim pravilnikom, te biti akreditirani prema BAS EN ISO/EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 za sve analitičke poslove koje obavljaju, čime se dokazuje njihova kompetentnost. Ovlašteni laboratoriji moraju kontinuirano održavati prostorne uslove smještaja, uslove minimalne tehničke opremljenosti i stručnu osposobljenost zaposlenika u skladu sa ovim pravilnikom. Ako laboratorij u okviru ovlaštenja ne može provesti sve analize za utvrđivanje kvalitete mineralnih i/ili organskih đubriva i/ili poboljšivača tla, fizikalno-hemijske analize, plodnost tla, analize teških metala i opasnih materija, može zatražiti obavljanje tih analiza od drugog ovlaštenog laboratorija. U slučaju iz stava 1. ovog člana laboratorij je dužan, pri prikazivanju rezultata analize, dostaviti uz svoje analitičke izvještaje i izvorni izvještaj laboratorija koji je obavio ugovorenu analizu. 4. OBRADA PODATAKA I IZVJEŠTAJ Član 38. Laboratorij mora zaprimljeni uzorak analizirati prema zahtijevanom parametru/parametrima za koje je ovlašten, obraditi rezultate i dati Izvještaj o analizi (u daljnjem tekstu: Izvještaj). Izvještaj iz stava 1. ovog člana mora imati numerisane stranice i mora sadržavati: 1. naslov; 2. naziv i adresu laboratorija; 3. jednoznačnu oznaku Izvještaja, naznačenu na svakoj stranici Izvještaja; 4. naziv i adresu korisnika; 5. oznaku i/ili naziv metode; 6. opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; 7. datum prijema uzorka i datum završetka ispitivanja; 8. rezultate ispitivanja s mjernim jedinicama; 9. ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju lica koje je odobrilo Izvještaj. U Izvještaju laboratorij daje mišljenje o skladnosti s propisanim zahtjevima kvalitete. Laboratorij mora voditi evidenciju svih izvršenih analiza hronološkim redom i imati kopije svih izdanih Izvještaja u zadnjih pet godina. Član 39. Laboratorij mora biti nepristran i njegovo osoblje ne smije ovisiti ni o kakvim poslovnim, finansijskim i drugim utjecajima na njihovu prosudbu. VI - NADZOR I KONTROLA Član 40. Nadzor nad kontinuiranim ispunjavanjem propisanih uslova u ovom pravilniku u pogledu radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva od strane ovlaštenih laboratorija i naučno-stručnih institucija obavlja Federalno ministarstvo, a kontrolu vrši komisija koju rješenjem imenuje federalni ministar. Ovlašteni laboratoriji dužni su komisiji Federalnog ministarstva omogućiti nesmetano obavljanje kontrole iz stava 1. ovog člana. Ako komisija utvrdi da ovlašteni laboratoriji ne ispunjavaju neki od propisanih uslova u pogledu radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva, utvrdit će nedostatke i zapisnikom odrediti rok u kojem se ti nedostaci moraju otkloniti, odnosno rok u kome se mora udovoljiti propisanim uslovima. Ako ovlašteni laboratorij u određenom roku ne postupi u skladu sa odredbom stava 3. ovog člana ili ako komisija utvrdi da ovlašteni laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten po ovom pravilniku, rješenjem će se tom laboratoriju oduzeti u cijelosti dato ovlaštenje po ovom pravilniku. Komisija iz člana 6. stav 1.ovog pravilnika kontroliše ispunjavanje uslova i izvršavanje zadataka propisanih ovim pravilnikom. Laboratorij je dužan komisiji omogućiti kontrolu iz stava 1. ovog člana. Ako laboratorij u određenom roku ne postupi u skladu s odredbama iz stava 3. ovog člana ili ako komisija utvrdi da laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten u skladu s odredbama ovog pravilnika, laboratoriju će se rješenjem federalnog ministra, a na prijedlog komisije, oduzeti ovlaštenje za pojedine poslove ili dato ovlaštenje u cijelosti te će se taj laboratorij brisati s popisa ovlaštenih laboratorija. Član 41. Rješenje o prestanku ovlaštenja donosi federalni ministar na prijedlog komisije iz člana 6. stav 1. ovog pravilnika. Ovlaštenom laboratoriju može, prije isteka roka ovlaštenja, takođe biti oduzeto ovlaštenje i u slijedećim slučajevima: 1. ako se argumentovano dokaže da ovlašteni laboratorij daje netačne rezultate; 2. ako ovlašteni laboratorij ne učestvuje ili neuspješno učestvuje u međulaboratorijskim poredbenim ispitivanjima, odnosno izgubi akreditaciju za određenu vrstu ispitivanja. Ovlaštenje može biti oduzeto za određene poslove ili u cijelosti. Laboratorij kojem je oduzeto ovlaštenje može po otklanjanju nedostataka ponovo aplicirati za dodjelu novog ovlaštenja. Član 42. Referentni laboratorij uslove iz člana 10. stava 1. tač. 2, 3. i 4. mora ispuniti u roku od (2) dvije godine od donošenja rješenja o ovlašćivanju. Član 43. Ovlašteni laboratoriji i ovlaštene naučno-stručne institucije za izradu projekata zaštite i uređenja poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemljišta dužni su u roku od 3 (tri) godine od dana stupanja na snagu ovog pravilnika ispuniti uslove te pribaviti akreditaciju ovlaštenog akreditacijskog tijela po BAS EN ISO/EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 u roku od (3) tri godine od donošenja rješenja o ovlašćivanju. Član 44. Ovlaštene naučno-stručne institucije za izradu projekata zaštite i uređenja poljoprivrednog zemljišta te drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemljišta, dužni su Federalnom ministarstvu dostaviti godišnje izvještaje o broju, vrsti i korisnicima projekata koje su uradili. Član 45. Ispitivanje kvalitete mineralnih đubriva, količine teških metala i opasnih i štetnih materija u zemljištu, plodnosti tla do ovlašćivanja laboratorija u skladu s odredbama ovog pravilnika, obavljat će laboratoriji ili ovlaštene naučno-stručne institucije ovlašteni do stupanja na snagu ovog pravilnika, a najkasnije do 31. decembra 2010. godine. Član 46. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-3-02-288/10 Juni 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sc.Damir Ljubić,s.r. PRILOG 1. OSNOVNA NAČELA DOBRE LABORATORIJSKE PRAKSE (DLP) (po Direktivi 2004/10/EZ EU Parlamenta i Vijeća od 11.02.2004. godine i Direktivi 2004/9/EU Parlamenta i Vijeća od 11. 02. 2004. godine) 1. ORGANIZACIJA 1. Laboratorij obuhvata osoblje, prostor i opremu potrebnu za provođenje ispitivanja kvalitete đubriva i poboljšivača tla. 2. Kod ispitivanja koja se izvode na više lokacija, laboratorij obuhvata lokaciju na kojoj se nalazi voditelj ispitivanja i sve lokacije koje se mogu pojedinačno ili kolektivno smatrati laboratorijima za ispitivanje. 3. Odgovorno lice laboratorija za ispitivanje mora obezbijediti da se u laboratoriju za ispitivanje poštuju načela dobre laboratorijske prakse. 4. Odgovorno lice laboratorija za ispitivanje mora najmanje: a) obezbijediti popis koji utvrđuje odgovorna lica u laboratoriju za ispitivanje; b) obezbijediti dovoljan broj osposobljenog osoblja, primjeren prostor, opremu i materijal za pravovremeno i primjereno provođenje ispitivanja; c) obezbijediti vođenje evidencije o osposobljenosti, usavršavanju, iskustvima i opisima radnih mjesta za svakog pojedinog stručnjaka i tehničara; d) obezbijediti da osoblje jasno razumije zadatke koje je obavezno izvršiti te ako je potrebno, osigurati usavršavanje za obavljanje ovih zadataka; e) obezbijediti izradu odgovarajućih, tehnički valjanih standardnih operativnih postupaka i obavljanje radnji prema njima te odobriti sve izvorne i revidirane standardne operativne postupke. Standardni operativni postupci (SOP) su pismeni postupci koji opisuju način izvođenja ispitivanja. Za svako ispitivanje treba izraditi plan ispitivanja. Plan ispitivanja jest dokument koji definiše postupke za provođenje ispitivanja, a sadržava sve izmjene i dopune plana ispitivanja. Izmjene i dopune plana ispitivanja jesu namjerne izmjene plana, prije i za vrijeme trajanja ispitivanja; f) obezbijediti postojanje programa osiguranja kvalitete s imenovanim osobljem te provođenje mjera osiguranja kvaliteta u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Program osiguranja kvalitete jest sistem, uključujući osoblje, koji je neovisan od provođenja ispitivanja, a namijenjen je odgovornom licu laboratorija za ispitivanje da obezbijeđuje usklađenost s načelima dobre laboratorijske prakse. Laboratorij za ispitivanje mora imati pismeni program osiguranja kvalitete; g) za provođenje i nadzor ispitivanja imenuje se voditelj ispitivanja s odgovarajućim obrazovanjem i iskustvom. Ako u toku ispitivanja dođe do zamjene voditelja ispitivanja to mora biti provedeno u skladu sa utvrđenim postupcima i dokumentovano; h) obezbijediti da voditelj ispitivanja odobri plan ispitivanja te da isti stavi na raspolaganje osoblju za provjeru kvalitete; i) obezbijediti da zalihe laboratorija odgovaraju uslovima za korištenje u ispitivanju; j) obezbijediti da u ispitivanjima koja se obavljaju na više mjesta postoji jasna komunikacija između osoblja odgovornog za ispitivanje. 5. Laboratorij za ispitivanje mora posjedovati pismene standardne operativne postupke koje je odobrilo odgovorno lice laboratorija za ispitivanje kako bi se obezbijedila kvaliteta i ispravnost podataka dobivenih u tom laboratoriju. Revizije standardnih operativnih postupaka mora odobriti odgovorno lice laboratorija za ispitivanje. 6. Svaka posebna jedinica ili područje laboratorija treba uvijek imati na raspolaganju dostupne valjane standardne operativne postupke za aktivnosti koje se unutar nje izvode. Kao dodatak standardnim operativnim postupcima može se koristiti objavljena stručna literatura, analitičke metode, članci i priručnici. 7. Odstupanja od standardnih operativnih postupaka vezanih uz ispitivanje trebaju se dokumentovati i treba ih potvrditi voditelj ispitivanja. 8. Standardni operativni postupci trebaju biti napisani za sljedeće: 1. Ispitni uzorci Prijem, identifikacija, označavanje, rukovanje i pohranjivanje; 2. Ispitna oprema, računalni sistemi, materijali, reagensi i otopine (a) Ispitna oprema: korištenje, održavanje, čišćenje i umjeravanje. (b) Računalni sistemi: valjanost, upotreba, održavanje, sigurnost, kontrola mijenjanja i sigurnosne kopije. (c) Materijali, reagensi i otopine: priprema i označavanje; 3. Upravljanje dokumentima Osigurati sljedivost dokumenata u sistemu DLP-a (izrada, označavanje, odobravanje, izdavanje, distribucija, odlaganje, čuvanje i povlačenje iz upotrebe); 4. Postupci osiguravanja kvalitete Aktivnosti osoblja za osiguravanje kvalitete u planiranju, izvođenju, dokumentiranju i izvještavanju o ispitivanjima. 9. Vrsta i opseg ispitivanja se provodi prema utvrđenom nalogu naručioca, uzimajući u obzir sposobnost i sredstva laboratorija da zadovolji te zahtjeve. Za ispitivanja je moguće koristiti općeniti plan ispitivanja. Plan ispitivanja mora sadržavati najmanje sljedeće podatke: 1. Identifikaciju ispitivanja (a) naziv uzorka, (b) opis uzorka, (c) popis parametara koji se ispituju; 2. Datume (a) datum odobrenja plana ispitivanja s potpisom voditelja ispitivanja, (b) datum početka ispitivanja, (c) datum završetka ispitivanja; 3. Metode ispitivanja Potrebno je koristiti propisane metode za ispitivanu materiju ili priznate metode uz koje u pismenom obliku mora biti dokazano da se tim postupkom dobiva tačan i ponovljivi rezultat uz minimalna odstupanja; 4. Zapisi Popis zapisa koji je potrebno čuvati. Osim navedenih podataka, plan ispitivanja može sadržavati i druge podatke. 2. OSOBLJE 1. Voditelj ispitivanja odgovoran je za cjelokupno provođenje ispitivanja i za završni izvještaj. Voditelj ispitivanja mora najmanje: a) odobriti plan ispitivanja datiranim potpisom; b) osigurati raspoloživost planova ispitivanja i dopuni istih te standardnih operativnih postupaka osoblju koje učestvuje u ispitivanju; c) obezbijediti djelovanje prema postupcima navedenim u planu ispitivanja i ocijeniti te dokumentovati utjecaj bilo kakvog odstupanja od plana ispitivanja na kvalitetu i ispravnost ispitivanja te ukoliko je potrebno obaviti odgovarajuće korektivne mjere postupaka te potvrditi odstupanja od standardnih operativnih postupaka tokom ispitivanja; d) obezbijediti da svi dobiveni podaci budu u potpunosti dokumentovani i zapisani; e) potpisati i datirati završni izvještaj te time potvrditi prihvatanje odgovornosti za valjanost podataka; f) obezbijediti da po završetku ispitivanja plan ispitivanja, završni izvještaj, izvorni podaci i popratni materijali budu pohranjeni; Izvorni podaci su svi izvorni laboratorijski zapisi i dokumentacija ili njihove ovjerene kopije koji su rezultat izvornih opažanja i radnji provedenih tokom ispitivanja. 2. Osoblje uključeno u provođenje ispitivanja mora biti upoznato s načelima dobre laboratorijske prakse. 3. Osoblje mora imati pristup planu ispitivanja i odgovarajućim standardnim operativnim postupcima koji se odnose na njegovo učestvovanje u ispitivanju. Njihova odgovornost je da djeluju u skladu s uputama datim u tim dokumentima. Svako odstupanje od uputa mora biti dokumentovano i javljeno neposredno voditelju ispitivanja. 4. Osoblje je odgovorno za trenutačno bilježenje izvornih podataka u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse i za tačnost tih podataka. 5. Potrebno je preduzeti sve mjere u cilju osiguranja ispravnosti ispitivanja i zaštite zdravlja osoblja koje učestvuje u ispitivanju. 6. Osoblje mora obavijestiti odgovornu osobu ako postoji lični zdravstveni problem koji bi mogao utjecati na ispitivanje. Osobe će do saniranja zdravstvenog problema biti isključene iz ispitivanja. 3. USLOVI SMJEŠTAJA I OKOLIŠA 1. Laboratorij za ispitivanje mora biti odgovarajuće veličine, konstrukcije i na primjerenoj lokaciji, radi ispunjavanja uslova ispitivanja i radi smanjivanja mogućih ometanja koja mogu utjecati na valjanost ispitivanja. 2. Raspoloživi prostori laboratorija trebaju osigurati odgovarajuću razdvojenost različitih aktivnosti kako bi se osiguralo pravilno provođenje svakog ispitivanja. 3. Laboratorij za ispitivanje mora imati odgovarajući prostor s raspoloživim površinama za čuvanje zaliha i opreme. Susjedni prostori u kojima se odvijaju nesukladne djelatnosti moraju se efikasno odvojiti. Moraju se preduzeti mjere da se spriječi uzajamno štetno djelovanje. 4. Posebni prostori ili površine potrebni su za primanje i čuvanje ispitivanih materija. 5. Skladišni prostori ili površine za ispitivanje materija moraju biti odvojeni od prostora za operativne sisteme. Moraju biti primjereni za pohranjivanje opasnih materija. 6. Prostor za pohranu podataka mora biti raspoloživ za sigurno čuvanje i pristup planovima ispitivanja, izvornim podacima i završnim izvještajima. Izvedba prostora i uslovi u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 7. Postupanje s otpadom i njegovo uklanjanje mora biti obavljeno tako da ne ugrožava cjelovitost ispitivanja. To uključuje osiguravanje odgovarajućih prostorija za njegovo sakupljanje, čuvanje i uklanjanje. 4. OPREMA 1. Oprema, uključujući i valjane računarske sisteme koji se koriste za izradu, pohranjivanje i pronalaženje podataka te za kontrolu faktora okoliša važnih za ispitivanje trebaju biti primjereno postavljeni, primjerenog oblika i odgovarajućeg kapaciteta. 2. Oprema koja se koristi u ispitivanju mora biti redovno pregledavana, održavana i umjeravana u skladu sa standardnim operativnim postupcima. O ovim postupcima moraju se voditi upisnici. Umjeravanje mora biti sljedivo do nacionalnih ili internacionalnih standarda mjerenja, gdje je to potrebno. 3. Hemikalije, reagensi i otopine moraju biti označeni podacima o osobinama (koncentraciji gdje je primjereno), roku upotrebe i s navedenim posebnim uslovima čuvanja. Podaci koji se odnose na porijeklo, datum pripreme i stabilnost moraju biti raspoloživi. Rok upotrebe se može produžiti na osnovu dokumentovane procjene ili analize. 5. RUKOVANJE UZORCIMA 1. O opisu svojstava ispitivane materija, datumu zaprimanja, roku upotrebe, zaprimljenoj količini i količini korištenoj u ispitivanju moraju se voditi zapisi. 2. Potrebno je propisati postupak za cjelokupno postupanje s ispitivanom materijom (preuzimanje, rukovanje, zaštita, skladištenje i čuvanje) radi osiguravanja valjanosti rezultata ispitivanja i zaštite interesa naručioca ispitivanja. 3. Za svaku materiju mora biti poznata stabilnost u uslovima pohranjivanja i ispitivanja. 4. Svaka ispitivana materija treba biti primjereno označena. 5. Za svako ispitivanje treba biti poznat identitet materije, ako je potrebno i broj serije, čistoća, sastav, koncentracija ili druga svojstva. Serija označava određenu količinu ili više ispitivanih materija za ispitivanje, proizvedenih tokom određenog ciklusa proizvodnje, koji su jedinstvenih svojstava te kao takvi trebaju biti označeni. 6. Svakom ispitivanju mora biti dodijeljena posebna oznaka kojom će biti označen svaki dokument, podatak i uzorci iz tog ispitivanja. Uzorci iz ispitivanja označavaju se tako da se potvrdi njihovo porijeklo. Označavanje mora omogućiti sljedivost primjerenu uzorku i ispitivanju. Uzorak jest svaki materijal na kojem se obavlja ispitivanje. Ispitivanje treba izvesti u skladu s planom ispitivanja. 6. OSIGURANJE KVALITETE 1. Program osiguranja kvalitete mora provoditi lice ili lica koja su upoznata s postupcima ispitivanja, a koje su imenovane od odgovornog lica kojoj neposredno odgovaraju. 2. Osoblje za osiguranje kvalitete odgovara najmanje za: a) posjedovanje i čuvanje priručnika za kvalitetu i standardnih operativnih postupaka koji se koriste u laboratoriju; b) obavljanje kontrole s ciljem utvrđivanja provode li se sva ispitivanja u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Kontrolom se takođe treba utvrditi da su planovi ispitivanja i standardni operativni postupci stavljeni na raspolaganje osoblju koje učestvuje u ispitivanju i da se postupa u skladu s istim. Kontrole, kako je određeno programom osiguranja kvalitete i standardnim operativ- nim postupcima mogu biti: –kontrole ispitivanja; –kontrole laboratorija; –kontrole procesa/postupka; Zapisnici o izvršenim kontrolama moraju se čuvati s ostalom dokumentacijom. c) povremenu provjeru završnog izvještaja radi utvrđivanja da su metode, postupci i opažanja tačno i potpuno opisani te da prikazani rezultati tačno i potpuno odražavaju izvorne podatke ispitivanja; d) pravovremeno podnošenje pismenog izvještaja o rezultatima kontrole voditelju ispitivanja; e) izradu i potpisivanje izjave o vrstama i datumima kontrole, uključujući kontrolisane faze ispitivanja i datume podnošenja rezultata kontrole voditelju ispitivanja. 3. Sve podatke dobivene tokom ispitivanja lica koji unosi podatke mora zapisati neposredno, tačno i čitljivo. Ti unosi podataka moraju biti potpisani i datirani. Svaka promjena izvornih podataka mora biti izvedena tako da uzrok izmjene mora biti naveden. Lice koja je podatke izmijenilo mora to potvrditi svojim potpisom s datumom. 7. PRIKAZIVANJE REZULTATA 1. Rezultati svakog ispitivanja ili niza ispitivanja koja provodi laboratorij moraju se prikazivati tačno, jasno, nedvosmisleno i objektivno te u skladu sa svim posebnim uputama u metodama ispitivanja. Ti se rezultati obično moraju davati u ispitnom izvještaju, a moraju obuhvatati sve podatke koje zahtijeva korisnik i koji su potrebni za tumačenje rezultata ispitivanja i sve podatke koje zahtijeva ta ispitna metoda. 2. Ispitni izvještaji Svaki ispitni izvještaj mora obuhvatati barem ove podatke, osim ako laboratorij nema valjane razloge da to ne radi: a) naslov; b) naziv i adresu laboratorija i mjesto na kojemu su provedena ispitivanja ako ispitivanja nisu provedena u sjedištu laboratorija; c) jedinstvenu oznaku ispitnog izvještaja i na svakoj stranici oznaku kako bi se osiguralo da se stranica prepoznaje kao dio ispitnog izvještaja te jasnu oznaku kraja ispitnog izvještaja; d) naziv i adresu korisnika; e) oznaku upotrijebljene metode; f) opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; g) datum prijema uzorka koji se ispituje i datum završetka ispitivanja; h) rezultate ispitivanja s mjernim jedinicama; i) ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju lica koje je odobrila ispitni izvještaj. 3. Završni izvještaj treba potpisati i datirati voditelj ispiti- vanja, kako bi potvrdio prihvaćanje odgovornosti za valjanost podataka. 4. Ispravci i dodaci završnog izvještaja moraju biti pripremljeni u obliku dopuna. Dopune mora potpisati i datirati voditelj ispitivanja, a u istima mora biti jasno naveden razlog ispravaka ili dodataka. Preoblikovanje završnog izvještaja kojim se udovoljava zahtjevima za podnošenje nadležnim tijelima ne znače ispravak, dodatak ili dopunu završnom izvještaju. 8. UPRAVLJANJE ZAPISIMA 1. Mora se voditi briga o sigurnosti i povjerljivosti svih zapisa. 9. UPRAVLJANJE ARHIVOM 1. U arhivi se pohranjuju zapisi i ispitni izvještaji u vremenskom trajanju od najmanje pet godina. Izvedba prostora i uslovi u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 2. Ako se iz bilo kojeg razloga dokumentacija odstrani prije isteka propisanog roka čuvanja, to mora biti opravdano i dokumentovano. 3. Materijal pohranjen u arhivama treba biti popisan u sadržaju, kako bi se olakšala uredna pohrana i pronalaženje. 4. Ako laboratorij za ispitivanje ili ugovorni arhiv prestane sa svojom djelatnošću i nema pravnog sljednika, arhivu treba prenijeti u arhivu naručioca ispitivanja ili trećeg lica ili uništiti uz zapisnik prisutne komisije. PRILOG 2. METODE KOJE MORA PROVODITI LABORATORIJ U CILJU STJECANJA OVLASTI KONTROLE KVALITETE A. MINERALNIH ĐUBRIVA 1. ANALIZE MAKROHRANJIVA: 1. Određivanje svih oblika dušika koristeći metode iz Pravilnika o uslovima za stavaljenje u promet, kvaliteti i kontroli kvalitete mineralnih đubriva te skladištenju i rukovanju mineralnim đubrivima ("Službeni glasnik BiH", broj 90/09), (u daljnjem tekstu: Pravilnik); 2. Određivanje fosfora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje kalija koristeći metode iz Pravilnika. 2. FIZIKALNE METODE: 1. Vlaga 2. Granulometrijski sastav 3. ANALIZE SEKUNDARNIH HRANJIVA: 1. Određivanje kalcija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 2. Određivanje magnezija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje natrija koristeći metode iz Pravilnika; 4. Određivanje sumpora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika. 4. ANALIZE MIKROHRANJIVA: Određivanje minimalno dva mikrohranjiva koristeći metode iz Pravilnika. B. ORGANSKIH ĐUBRIVA C. POBOLJŠIVAČA TLA Na temelju članka 28. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi PRAVILNIK O UVJETIMA KOJE MORAJU ISPUNJAVATI ZNANSTVENO-STRUČNE INSTITUCIJE I LABORATORIJI ZA VRŠENJE POSLOVA IZRADBE PROJEKATA, TE MJERENJA I ISPITIVANJA ZEMLJIŠTA I-OPĆEODREDBE Članak 1. Ovim Pravilnikom propisuju se uvjeti koje moraju ispunja- vati znanstveno-stručne institucije za vršenje poslova izradbe projekata uređenja i zaštite poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na znanstveno-stručne institucije za poslove zemljišta, te uvjeti koje moraju ispunjavati ovlašteni, referentni i ovlašteni laboratoriji za vršenje poslova referentnog laboratorija (u daljnjem tekstu: laboratorij) glede prostorija, tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti djelatnika, postupak ovlašćivanja te sadržaj i način izdavanja ovlaštenja za vršenje poslova ovlašćenog i referentnog laboratorija, načela dobre laboratorijske prakse i kontrola nad radom ovlaštenih znanstveno-stručnih institucija i laboratorija. Članak 2. Svaki oblik korištenja poljoprivrednog zemljišta, vršenje sustavne kontrole plodnosti tla, te ispitivanje poljoprivrednog zemljišta u cilju utvrđivanja količine štetnih i opasnih tvari u zemljištu obavlja se uz znanstvenu i stručnu podlogu temeljem odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu (članak 15. stavak 2., članak 31. stavak 4. i 7., članak 28. stavak 2.), a te poslove vrše ovlaštene znanstveno-stručne institucije i laboratoriji (upravne organizacije) koji ispunjavaju propisane uvjete glede prostora, opreme i kadrova. Donošenjem ovoga Pravilnika urediti će se pitanje ovlaštenih znanstveno-stručnih institucija za izradbu projekata uređenja poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na znanstveno-stručne institucije za poslove zemljišta, te laboratorija za mjerenja i ispitivanja zemljišta, a koji će putem propisanih metoda i znanstveno-stručnih podloga primijeniti raspoložive tehnologije i održavati sustav te osposobljavati kadar koji će uspješno obavljati ove zadaće. II - POSTUPAK OVLAŠĆIVANJA Članak 3. Postupak ovlašćivanja pokreće se na temelju pisanog zahtjeva znanstveno-stručnih institucija i laboratorija. Zahtjev za dobijanje ovlaštenja podnosi se Federalnom ministarstvu, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Zahtjev treba sadržavati najmanje ove podatke (dokaze): 1. naziv i sjedište podnositelja zahtjeva, pravni status i djelatnost; 2. područje traženog ovlaštenja. Uz zahtjev se prilaže: 1. izvadak iz sudskog registra, odnosno ovjereni izvod iz posebnog zakona, odnosno izvod iz drugog odgovarajućeg registra; 2. podatci o stručnoj osposobljenosti i broju zaposlenika-djelatnika, odnosno kadrovskim zahtjevima; 3. podatci o prostornim uvjetima smještaja; 4. popis tehničke opreme za provedbu projekata ili ispitivanja za koju se traži ovlast; 5. opisi postupaka i metoda ispitivanja za ispitivanja za koje se traži ovlast; 6. izjavu o kontinuiranom održavanju prostornih uvjeta smještaja, uvjeta minimalne tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti zaposlenika sukladno ovom Pravilniku; 7. dokumentacija o provedenim među laboratorijskim poredbenim ispitivanjima; 8. pisano mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija; 9. potvrda ovlaštenog akreditacijskog tijela o izvršenoj akreditaciji po BAS EN ISO/EC 17025 standardu te ISO 90000 i ISO 14001. Članak 4. Laboratoriji koji zajedno podnesu zahtjev za dobijanje zajedničkog ovlaštenja pored dokaza iz članka 3. stavak 3. ovoga Pravilnika, prilažu i ugovor o vršenju poslova zajedničkog mjerenja i ispitivanja zemljišta sa slijedećim temeljnim elementima: 1. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se djelatnosti njihovih tvrtki djelomično podudaraju, te u tom smislu imaju interes za: a) zajednički nastup na tržištu; b) osiguranje plasmana vlastite proizvodnje i angažiranje kapaciteta obje tvrtke pod što povoljnijim uvjetima; c) korištenje raspoloživih resursa pod što povoljnijim uvjetima; d) korištenje referenci, iskustava i poslovnih veza obje ugovorne strane na tržištu; e) podjela troškova i smanjenje rizika u poslovanju. 2. Ugovorne strane suglasno zaključuju da će u slučajevima kad opseg radova, prodaja vlastitih proizvoda i materijala i pružanje usluga to traže, zajednički: a) surađivati kod ponude i izvođenja investicijskih radova i usluga, te kod plasmana vlastitih proizvoda; b) surađivati u komercijalno-tehničkoj obradi poslova za tržište u fazi izrade ponude i ugovaranja; c) surađivati kod prijavljivanja dokumenata i ugovora, posebno u svezi sa ponudbenim garancijama. 3. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se cijene prema investitoru ili kupcu formiraju isključivo prema tržišnim uvjetima. 4. Ugovorne strane također utvrđuju da će za svaku zajedničku poslovnu ponudu prema investitoru ili kupcu zaključiti poseban ugovor. 5. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će u slučaju nedostatka vlastitih kapaciteta, materijala, poluproizvoda, proizvoda, usluga i drugih resursa ustupati drugoj strani temeljem posebnog ugovora raspoložive resurse po najpovoljnijim uvjetima. Ugovorne strane također utvrđuju da će obveze proizašle po ugovorima iz prethodnog stavka kompenzirati u visini međusobnih potraživanja, a za nekompenzirani dio obveze ugovara se gotovinska isplata. 6. Ugovorne strane su suglasne da će se isporuka materijala ili izvedba radova te naplata izvršenih usluga koje jedna ugovorna strana izvrši drugoj obračunavati na temelju cjenika koji su sastavni dio ovog ugovora. 7. Za isporuke materijala i izvedbu radova odnosno naplatu izvršenih usluga koje nisu obuhvaćene redovnim cjenicima, ugovorne strane zaključiti će neposredno prije realizacije pojedinačne ugovore ili aneks ovom ugovoru. 8. Prilikom realizacije poslova ostvarenih na tržištu u okviru zajedničke poslovno-tehničke suradnje, ugovorne strane se obvezuju da će sve stručne poslove prioritetno povjeriti na realizaciju vlastitim stručnim službama i radove izvoditi vlastitim kapacitetima, dok će posebne zadatke van djelatnosti suglasno povjeriti drugom subjektu. 9. Ugovorne strane bezuvjetno se obvezuju na čuvanje poslovne tajne za sve podatke i dokumentaciju vezanu uz ostvarenje ovog ugovora. 10. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da ovom ugovoru ne mogu pristupiti treće osobe bez suglasnosti obiju ugovornih strana. 11. Ugovorne strane su suglasne da za sve odnose koji nisu uređeni ovim ugovorom vrijede odredbe relevantnih zakona. Laboratorij dobiva ovlaštenje za ispitivanje kakvoće mineralnih i/ili organskih gnojiva i/ili poboljšivača tla, plodnosti tla i količine teških metala i opasnih i štetnih tvari i dr. sukladno parametrima koje može ispitivati. Članak 5. Laboratorij može biti ovlašten za ispitivanje iz članka 14. ovoga Pravilnika ako može provesti metode koje su propisane u Prilogu 2. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik i čini njegov sastavni dio. Članak 6. Ispunjavanje propisanih uvjeta iz članka 3. stavak 3. ovoga Pravilnika utvrđuje Stručno povjerenstvo (u daljnjem tekstu: povjerenstvo) koje imenuje federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: federalni ministar). Povjerenstvo iz stavka 1. ovoga članka nakon obavljenog očevida sastavlja zapisnik s prijedlogom za dobivanje ovlaštenja. Na temelju zapisnika i prijedloga povjerenstva federalni ministar rješenjem daje ovlaštenje na rok od pet godina. Postupak za produženje ovlaštenja pokreće se podnošenjem zahtjeva za ponovno ovlašćivanje prije isteka roka utvrđenog rješenjem o ovlašćivanju. Popis laboratorija s ovlaštenjem objavljuje se na službenoj njeb stranici Federalnog ministarstva. III - LABORATORIJI Članak 7. Laboratorij je pravna osoba registrirana za obavljanje djelatnosti laboratorijskih ispitivanja ili je u sastavu pravne osobe registrirane za obavljanje takve djelatnosti. Laboratorij mogu biti: 1. ovlašteni laboratorij; 2. referentni laboratorij; 3. ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija. Ovlašteni laboratorij vrše mjerenja i ispitivanja te poslove iz članka 14. ovoga Pravilnika. Federalno ministarstvo vodi službenu evidenciju ovlaštenih znanstveno-stručnih institucija i laboratorija, a njihov popis objavljuje na njeb stranici ministarstva. Članak 8. Laboratoriji iz članka 7. ovoga Pravilnika, moraju rabiti validirane metode i procedure za sva mjerenja i ispitivanja, ili metode koje su same razvile ili prilagodile, a za koje je izvršena validacija. Ovo se odnosi na postupke terenskih mjerenja, uzorkovanja, rukovanja, transporta, skladištenja, pripremu uzoraka i analize uzoraka. Članak 9. Ovlašteni laboratoriji dužni su o svom trošku vršiti međulaboratorijska poredbena ispitivanja najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Laboratorij provodi fizikalno-kemijske analize, te analize parametara prema posebnim propisima o kakvoći gnojiva i poboljšivača tla, teških metala, plodnost tla, opasnih i štetnih tvari, te na temelju obavljenih analiza izdaje mišljenje o sukladnosti s propisanim zahtjevima kakvoće. Rad laboratorija iz stavka 1. ovoga članka odvija se prema načelima dobre laboratorijske prakse (u daljnjem tekstu: DLP). DLP u smislu ovoga Pravilnika jest sustav kakvoće koji se odnosi na organizacijske procese i uvjete za planiranje, provedbu, kontrolu, način izvještavanja i dokumentaciju ispitivanja. Osnovna načela DLP-a propisana su u Prilogu 1. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik i čine njegov sastavni dio. Ovlašteni laboratorij aktivno sudjeluje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivanja zemljišta. Članak 10. Federalni ministar ovlašćuje jedan od ovlaštenih laboratorija kao referentni, ako udovoljava slijedećim uvjetima: 1. da može provoditi sve metode propisane posebnim propisima za mineralna gnojiva, organska gnojiva i poboljšivače tla, teške metale, plodnost tla, opasne i štetne tvari; 2. da je akreditiran sukladno BAS EN ISO/EC 17025 te ISO 90000 i ISO 14001. 3. da posjeduje dokumentaciju o provedenim međulaborato- rijskim poredbenim ispitivanjima; 4. pisano mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija. U postupku ovlašćivanja iz stavka 1. ovoga članka uzima se u obzir: a) stručnost i specijalizacija kadrova; b) opremljenost odgovarajućom opremom; c) sudjelovanje u programima znanstveno-istraživačkog rada u području laboratorijskih ispitivanja za koja je ovlašten; d) zapaženi znanstveno-istraživački rezultati u odgovaraju- ćoj oblasti. Referentni laboratorij dužan je o svom trošku vršiti međunarodna laboratorijska poredbena ispitivanja najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Članak 11. Za praćenje stanja onečišćenosti zemljišta, verifikaciju rezultata rada ovlaštenog laboratorija i za izvršavanje zadataka iz nadležnosti Federalnog ministarstva nadležan je referentni laboratorij, koji će te poslove vršiti do osnivanja referentnog laboratorija na državnoj razini. Dodjela poslova referentnog laboratorija iz stavka 1. ovoga članka vrši se na prijedlog povjerenstva. Rješenje o dodjeli poslova iz stavka 2. ovoga članka izdaje se na period od 3 (tri) godine. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora zadovoljiti sve uvjete ovlaštenog laboratorija propisane ovim Pravilnikom. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora imati akreditaciju koju je izdalo međunarodno priznato akreditacijsko tijelo po BAS EN ISO/ EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 i mora o svom trošku sudjelovati u međunarodnim međulaboratorijskim poredbenim ispitivanjima jedanput u dvije godine za akreditirane parametre te posjedovati certifikate za ispitne metode koje se primjenjuju kod ispitivanja zemljišta. Dodjela poslova ovlaštenom laboratoriju za vršenje poslova referentnog laboratorija se može vršiti za pojedine oblasti ispitivanja zemljišta, sukladno članku 10. ovoga Pravilnika, a na temelju razine akreditiranosti. Članak 12. Ovlašteni laboratorij kome je dodijeljeno vršenje poslova referentnog laboratorija, pored poslova iz članka 10. ovoga Pravilnika obavlja i slijedeće poslove: 1. vrši stručni nadzor nad ispunjavanjem propisanih uvjeta za rad ovlaštenog laboratorija, na temelju čega daje svoje mišljenje Federalnom ministarstvu u svezi ovlašćivanja laboratorija; 2. vrši usporedne i kontrolne analize svih vrsta ispitivanja zemljišta, koje vrše ovlašteni laboratoriji, na temelju službenog zahtjeva; 3. daje stručnu pomoć ovlaštenim laboratorijima po pitanju primjene suvremene laboratorijske opreme i metoda rada; 4. prati međunarodne propise iz oblasti poljoprivrednog zemljišta te daje prijedloge za donošenje odgovarajućih propisa; 5. vodi evidenciju o akreditiranosti, rezultatima međulabo- ratorijskih poredbenih ispitivanja i osposobljenosti ovlaš- tenih laboratorija; 6. prati, predlaže i koordinira primjenu novih normi, standarda i metoda u domenu rada ovlaštenih laboratorija; 7. aktivno sudjeluje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivanja zemljišta; 8. izvješćuje Federalno ministarstvo o obavljenim poslovima najmanje jednom godišnje. Članak 13. Referentni laboratorij provodi slijedeće aktivnosti: 1. obavlja ponovnu ili super analizu i daje konačno mišljenje o rezultatima ispitivanja drugih laboratorija na zahtjev Federalnog ministarstva, sudova, inspekcija i drugih pravnih osoba; 2. obrađuje i tumači sve rezultate ispitivanja koji se obavljaju u sklopu međunarodne suradnje; 3. provodi domaća i međunarodna međulaboratorijska poredbena ispitivanja; 4. obavlja ocjenjivanje rada ovlaštenih laboratorija po nalogu Federalnog ministarstva; 5. daje stručnu pomoć za primjenu suvremene opreme i metoda rada te za kvalitetno obavljanje poslova u ovlaštenim laboratorijima; 6. unapređuje metode ispitivanja i rada u laboratorijima; 7. koordinira i nadzire osposobljavanje te obavlja osposobljavanje stručnjaka za rad u laboratorijima; 8. potiče izradu normi za ispitivanje pojedinih pokazatelja te daje prijedlog za njihovo donošenje. Ovlašteni laboratoriji iz članka 7. st. 1. i 3. ovoga Pravilnika moraju biti osnovani na neodređeno vrijeme i kontinuirano održavati, odnosno ispunjavati minimalne uvjete propisane u ovom Pravilniku. IV - VRSTE OVLAŠTENJA, ISPITIVANJA I ANALIZA Članak 14. Znanstveno-stručne institucije i laboratoriji mogu zahtijevati od Federalnog ministarstva izdavanje ovlaštenja za vršenje slijedećih poslova: 1. za vršenje agrokemijske, agrofiziološke i agromikrobiološke analize tla i biljnog materijala, putem: kemijske, fizikalne, analize komposta, analize biljnog materijala, analize mineralnih i organskih gnojiva, mikriobiološke analize i biološke analize i ostalih analiza; 2. na temelju morfoloških, kemijskih, fizičkih i bioloških svojstava tla, te proizvodnih karakteristika terena određivanje bonitetnih kategorija zemljišta; 3. ispitivanja pokazatelja kakvoće gnojiva i poboljšivača tla; 4. istraživanje i ocjenjivanje zemljišta sa stanovišta njegove proizvodne i uporabne vrijednosti; 5. vršenje kontrole plodnosti tla, uzimanje uzoraka i analizu plodnosti zemljišta putem analiza standardnih parametara plodnosti zemljišta kao i analiza dopunskih parametara plodnosti zemljišta; 6. izradbu projekata rekultivacije, odnosno Projekata uređenja i zaštite poljoprivrednog zemljišta, te drugih projekata za poslove zemljišta; 7. ispitivanje dozvoljenih količina teških metala i opasnih i štetnih tvari u zemljištu i dr. ispitivanja za koji su ovlašteni, te sadržaja opasnih i štetnih tvari, odnosno njihov uticaj na fizičke, kemijske i biološke značajke zemljišta; 8. ispitivanje onečišćenosti poljoprivrednog zemljišta i utvrđivanju graničnih vrijednosti u tlu, u mulju i svim proizvodima iz gradskih otpadnih voda, u tekućem stajnjaku, organskim gnojivima, mineralnim gnojivima, poboljšivačima tla, sredstvima za zaštitu bilja; 9. izradbu studija ili elaborata o pogodnosti zemljišta; 10. davanje mišljenja o opravdanosti zamjene poljoprivrednog zemljišta; 11. davanje naputaka za upravljanje i gospodarenjem poljoprivrednim zemljištem; 12. davanje suglasnosti uporabe poljoprivrednog zemljišta kao i izdavanje mišljenja, atesta i certifikata za uporabu i korištenje poljoprivrednog zemljišta; 13. sudjelovanje i davanje stručnog mišljenja na propise koje pripremaju druga tijela, a odnose se na poljoprivredno zemljište; 14. vođenje evidencije i baze podataka o tlu (monitoring poljoprivrednog zemljišta); 15. sudjelovanje u ZIS sustavu, te drugi poslovi i zadatci propisani Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na znanstveno-stručne institucije za poslove zemljišta. Članak 15. U postupku vršenja poslova iz članka 14. ovoga Pravilnika (za koje su dobili ovlaštenje), te ispitivanja pokazatelja kakvoće, laboratorij: 1. priprema laboratorijske uzorke za provedbu analize; 2. provodi analizu sukladno posebnim propisima o kakvoći i dozvoljenim količinama; 3. na pisani zahtjev stranke stručna osoba laboratorija može izaći na teren i uzeti uzorke. Članak 16. Sva ispitivanja iz članka 14. ovoga Pravilnika obuhvaćaju poslove uzorkovanja i analizu zemljišta, obradu podataka i izvještavanje vezanih za sljedeće skupine pokazatelja: a) fizičko-kemijske; b) kontrola plodnosti; c) hidrološke; d) hidromorfološke; e) biološke; f) mikrobiološke; g) ekotoksikološke; h) radioekološke. Točke c) i d) se odnose na mjerenje i ispitivanje mulja i otpadnih voda. V - MINIMALNI UVJETI ZA DOBIVANJE OVLAŠTENJA 1. RADNI PROSTOR Članak 17. Ovlašteni laboratorij i znanstveno-stručna institucija moraju imati odgovarajući radni prostor i u njemu sve potrebne uvjete za pravilno provođenje laboratorijskih i drugih ispitivanja koji neće utjecati na rezultate ispitivanja kao i na zdravlje zaposlenika. Raspored prostorija mora omogućavati nesmetano komuniciranje i vršenje analiza i drugih poslova bez međusobnih nepoželjnih utjecaja. Ovlašteni laboratoriji i znanstveno-stručna instutucija moraju imati namjenski prostor za skladištenje i čuvanje kemikalija, uzoraka, pribora i opreme. Ovlašteni laboratoriji i znanstveno-stručne institucije moraju imati minimum posebnih radnih prostorija za: 1. obavljanje fizičko-kemijskih analiza zemljišta; 2. laboratorijske aparate, uređaje i pomoćna sredstva; 3. biološku opremu i tretman; 4. opremu visoke tehnologije; 5. skladištenje kemikalija i laboratorijskog posuđa; 6. skladištenje štetnih, opasnih i zapaljivih tvari. Članak 18. Laboratorij mora imati radne prostore, ovisno o vrsti ispitivanja, za koje je ovlašten, i to za: 1. preuzimanje i valjanu pohranu uzoraka; 2. smještaj uređaja i instrumenata za ispitivanje i obavljanje dijagnostičkih i analitičkih metoda; 3. smještaj kemikalija, laboratorijskog posuđa; 4. pranje i sušenje laboratorijskog suđa i opreme; 5. obradu rezultata i pripremu izvješća; 6. skladištenje terenske opreme. Članak 19. Zafizičko-kemijskaispitivanja i ispitivanja kontrole plodnosti ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijam i registriranje uzoraka; b) pripremu uzoraka za analize; c) instrumentalno analitička ispitivanja (kondicionirana prostorija); d) analitičke vage na antivibracijskim stolovima; e) pranje i sušenje laboratorijskog posuđa; f) skladištenje i čuvanje kemikalija; g) obradu rezultata ispitivanja i izradu izvješća; h) skladištenje zapaljivih, opasnih i eksplozivnih materijala; i) skladištenje terenske opreme. Članak 20. Zabiološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka, biološka ispitivanja i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) skladištenje pribora, opreme, laboratorijskog posuđa i uzoraka; c) obradu rezultata i izradu izvješća. Članak 21. Zamikrobiološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) sterilno zasijavanje, očitavanje rezultata i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) pripremu mikrobioloških podloga; c) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; d) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; e) obradbu rezultata i izradu izvješća. Članak 22. Zaekotoksikološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) provedbu testova toksičnosti i biološke razgradnje (kondicionirana prostorija); b) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; c) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; d) obradu rezultata i izradu izvješća. Članak 23. Zamorfološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) skladištenje terenske opreme; b) obradu rezultata i izradu izvješća. Članak 24. Zaradioekološka ispitivanjaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka za mjerenje; b) smještaj mjerne opreme; c) čuvanje kalibracijskih radioaktivnih izvora i privremeno odlaganje kontaminiranog materijala i uzoraka sa propisanom zaštitom od zračenja; d) pranje i sušenje laboratorijske opreme i posuđa; e) obradu rezultata i pripremu izvješća; f) skladištenje kemikalija, laboratorijske opreme i posuđa. Članak 25. Za ispitivanje onečišćenosti tla koja dolaze preko otpadne vode, ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijam i pripremu uzoraka; b) instrumentalno analitička ispitivanja; c) atomsku apsorpcijsku spektrometriju (kondicionirana prostorija); d) ekotoksikološku opremu i ispitivanje; e) skladištenje zapaljivih, opasnih i eksplozivnih materijala i kemikalija; f) obradu rezultata ispitivanja i izradu izvješća. 2. UREĐAJI, INSTRUMENTI I OPREMA Članak 26. Laboratorij mora raspolagati mjernim uređajima i instrumentima i drugom opremom za ispitivanje koja je u suglasju s odnosnim stanjem znanosti i tehnike. Laboratorij obavlja ispitivanja mjernim uređajima koji su umjereni ili ovjereni i imaju sljedivost. Ovisno o zahtjevu za ovlašćivanje, laboratorij mora imati odgovarajuću opremu i pribor potreban za ispitivanje odgovarajućom analitičkom metodom. Članak 27. Za obavljanje fizičko-kemijskih ispitivanja iz članka 16. stavak 1. točka a) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1. atomski apsorpcijski spektrometar (AAS); 2. plinski kromatograf; 3. vezani sustav plinska kromatografija (spektrometrija masa (GC/MS) sa odgovarajućim detektorom; 4. visokotlačni tekućinski kromatograf (HPLC); 5. UV/VIS spektrofotometar; 6. analizator organskog ugljika (TOC); 7. oprema za analizu ulja i masti; 8. mikro-analitička i analitička vaga s točnošću 0,0001 g; 9. tehnička vaga; 10. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 11. električna, peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 12. termostat za održavanje temperature od 20 o C; 13. vodeno i pješčano kupatilo; 14. frižider i zamrzivač; 15. konduktometar; 16. pH-metar; 17. oksimetar; 18. turbidimetar; 19. uređaj za homogenizaciju uzoraka; 20. centrifuga; 21. sustav za filtriranje; 22. sustav za grijanje; 23. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 24. magnetna miješalica; 25. termometar sa podjelom 0,1 o C; 26. oprema za uzimanje uzoraka; 27. oprema za pripremu uzoraka; 28. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, kemikalije; 29. GPS uređaj, kamera i ostala terenska oprema; 30. pF uređaj; 31. horizontalna tresilica; 32. Scheiblerov kacimetar; 33. Kjeldal aparat; 34. plameni fotometar. Članak 28. Za obavljanje kontrole plodnosti iz članka 16. stavak 1. točka b) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1. UV/VIS spektrofotometar; 2. Kjeldal aparat; 3. plameni fotometar; 4. pH-metar; 5. Scheiblerov kacimetar; 6. analitička vaga s točnošću 0,0001 g; 7. tehnička vaga; 8. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 9. električna peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 10. horizontalna tresilica 11. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 12. oprema za uzimanje uzoraka; 13. oprema za pripremu uzoraka; 14. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, kemikalije; 15. GPS uređaj. Članak 29. Za obavljanje bioloških ispitivanja iz članka 16. stavak 1. točka e) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. invertni mikroskop, 2. binokularni mikroskop s imerzijom i binokularna lupa; 3. frižideri i uređaji za duboko zamrzavanje; 4. planktonska mreža; 5. opremu za uzorkovanje zemljišnog sedimenta; 6. ručne bentos mreže; 7. pribor za uzorkovanje obraštaja; 8. sustav sita za ispiranje sedimenta; 9. centrifuga; 10. analitička i tehnička vaga; 11. destilacijski aparat; 12. laboratorijsko posuđe i pribor za mikroskopiranje; 13. kemikalije za pripremu i konzerviranje uzoraka i gotovih preparata. Članak 30. Za obavljanje mikrobioloških ispitivanja iz članka 16. stavak 1. točka f) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. uređaj za suhu sterilizaciju; 2. autoklav; 3. termostati, sa podešavanjem temperature od 20-60 o C; 4. vodeno kupatilo, s regulacijom temperature do 60 o C; 5. uređaj za hlađenje i zamrzavanje, 6. analitička i tehnička vaga; 7. oprema za membransku filtraciju; 8. oprema za uzorkovanje; 9. binokularni mikroskop sa imerzijom; 10. elektromagnetska miješalica sa grijačem; 11. oprema za homogenizaciju uzoraka; 12. centrifuga; 13. uređaj za pripremu vrlo čiste vode; 14. laboratorijsko posuđe, pribor za mikrobiološke analize i mikroskopiranje; 15. bakteriološke podloge; 16. kemikalije. Članak 31. Za ekotoksikološka ispitivanja iz članka 16. stavak 1. točka g) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. stakleni akvarij za uzgoj i održavanje indikatorskih organizama; 2. uređaj za izmjenu vode i prozračivanje; 3. uređaj za osvjetljavanje akvarija sa podešavanjem intenziteta svjetlosti; 4. oprema za kontrolu temperature, pH, tvrdoće zemljišta i drugog po potrebi; 5. rotaciona tresilica; 6. analizator ugljika; 7. uređaj za doziranje podloge; 8. uređaj za doziranje i mjerenje protoka zraka; 9. opremu za određivanje kemijske i biološke potrošnje kisika (KPK i BPK5); 10. drugu specifičnu opremu i pribor zavisno o metodi određivanja. Članak 32. Za radioekološka ispitivanja iz članka 16. stavak 1. točka h) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. alfa i beta brojač za mjerenje niske radioaktivnosti; 2. gama spektrometar visokog stupnja razdvajanja; 3. brojač za mjerenje tricija u zemljištu; 4. oprema za selektivno razdvajanje pojedinih radionuklida; 5. oprema za uzorkovanje i pripremu uzoraka za mjerenje; 6. peć za žarenje; 7. sušionik; 8. digestor; 9. vakuum uparivač i laboratorijsko posuđe. 3. KADROVSKI ZAHTJEVI Članak 33. Ovlaštena znanstveno-stručna institucija, uz dostavljene dokaze iz članka 3. stavak 3. ovoga Pravilnika, mora imati: 1. rukovoditelja sa stručnom spremom VII stupnja (inženjer kemije, tehnologije ili agronomije, ili druga odgovarajuća struka) sa najmanje zvanjem magistra znanosti sa pet godina radnog iskustva na poslovima zemljišta; 2. najmanje tri djelatnika sa najmanjom stručnom spremom VII stupnja (inženjer kemije, agronomije ili tehnologije, ili druga odgovarajuća struka) na poslovima zemljišta; 3. najmanje jednog djelatnika sa najmanjom stručnom spremom VII stupnja (građevinski inženjerhidro smjer); 4. najmanje jednog djelatnika sa stručnom spremom IV stupnja (tehničar ili laborant); Djelatnici iz stavka 1. toč. 2. i 3. ovog članka moraju imati radno iskustvo na znanstveno-stručnim i/ili laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje dvije godine. Djelatnici iz stavka 1. točke 4. ovog članka moraju imati radno iskustvo na laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje godinu dana. Iznimno od stavka 1. ovog članka ovlaštene znanstveno- stručne institucije za pojedine znanstveno-stručne i laboratorijske poslove može ugovorno angažirati najviše dvije osobe sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u toč. 2. do 4 stavka 1. ovoga članka. Ukoliko znanstveno-stručna institucija ne može obavljati sve poslove za koje se izdaje ovlaštenje tada ovlaštena znanstveno-stručna institucija može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uvjetom da isti ispunjava uvjete za izvršavanje pojedinih skupina poslova navedenih u članku 14. ovoga Pravilnika, ali samo u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika. Članak 34. Ovlašteni laboratorij mora imati rukovoditelja laboratorija s minimalno 5 godina radnog iskustva na laboratorijskim poslovima, kao i: 1. za obavljanje fizičko-kemijskih ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri osobe visoke stručne spreme (dipl. inž. kemije ili tehnologije, agronomije), jednu osobu sa najmanje zvanjem magistra, te tri osobe srednje stručne spreme (kemijski tehničar ili laboratorijski tehničar); 2. za obavljanje kontrole plodnosti tla ovlašteni laboratorij mora imati tri osobe visoke stručne spreme (dipl. inž. kemije ili tehnologije, agronomije), te jednu osobu srednje stručne spreme (tehničar); 3. za ispitivanje gnojiva (kao u točki 4. ovoga članka); 4. za obavljanje morfoloških mjerenja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje jednu osobu visoke stručne spreme (dipl. inženjer agronomije), te dvije osobe srednje stručne spreme (tehničar); 5. za obavljanje agrobioloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri osobe visoke stručne spreme (diplomirani biolog); 6. za obavljanje mikrobioloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvije osobe visoke stručne spreme (doktor medicine specijalist mikrobiologije ili diplomirani biolog specijalist mikrobiologije) i jednu osobu srednje stručne spreme (laboratorijski tehničar); 7. za obavljanje ekotoksikoloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvije osobe visoke stručne spreme (diplomirani biolog, biotehnolog); 8. za obavljanje radioekoloških ispitivanja ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvije osobe visoke stručne spreme (dipl. inž. kemije ili diplomirani fizičar), te dvije osobe sa srednjom stručnom spremom (kemijski ili laboratorijski tehničar); 9. za obavljanje ispitivanja teških kovina i drugih opasnih i štetnih tvari iz otpadnih voda ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri osobe visoke stručne spreme (dipl. inž. kemije ili tehnologije, diplomirani građevinski inženjer hidrosmjera i diplomirani biolog), te dvije osobe srednje stručne spreme (kemijski tehničar ili laboratorijski tehničar). Laboratorij mora zapošljavati stručno osposobljene zaposlenike, i to: a) zaposlenika sa završenim dodiplomskim studijem ili VII/I stupnjem kemijskog, kemijsko-tehnološkog ili poljoprivrednog područja s najmanje dvije godine radnog iskustva u laboratorijskom radu; b) zaposlenika VI ili IV stupnja kemijske, kemijsko-tehno- loške ili poljoprivredne struke, prema opsegu rada laboratorija. Ovlaštene laboratorije za pojedine laboratorijske poslove može ugovorno angažirati najviše dvije osobe sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u toč. 1. do 9 stavka 1. ovoga članka. Članak 35. Ovlašteni laboratoriji moraju posjedovati pisane upute za uporabu i rad sa svom relevantnom laboratorijskom opremom, te za rukovanje i pripremu uzoraka. Laboratorij mora imati pisane upute za provođenje ispitivanja, za uporabu i rad svih mjernih uređaja i instrumenata koji se koriste kao i za pripremu uzoraka. Kada je potrebno uporabiti metode ili postupke ispitivanja koji nisu normirani, postupci se moraju detaljno obrazložiti. Članak 36. Ovlašteni laboratorij je dužan sudjelovati u međulaborato- rijskim poredbenim ispitivanjima kad referentni laboratorij organizira takve provjere. Laboratorij je dužan, o svom trošku, obaviti međulaborato- rijska poredbena ispitivanja potrebitih parametara prema propisanim analitičkim metodama te provjeru osposobljenosti stručnih zaposlenika koji su uključeni u ispitivanja. Članak 37. Ukoliko ovlašteni laboratorij ne može samostalno obavljati sva ispitivanja za koja se izdaje ovlaštenje tada ovlašteni laboratorij može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uvjetom da isti ispunjava zahtjeve za izvršavanje pojedinih skupina poslova navedenih u članku 5. ovoga Pravilnika. Ovlašteni laboratorij mora zadovoljiti prostorne uvjete smještaja, minimalnu tehničku opremljenost, stručnu osposobljenost zaposlenika propisane ovim Pravilnikom, te biti akreditirani prema BAS EN ISO/EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 za sve analitičke poslove koje obavljaju, čime se dokazuje njihova kompetentnost. Ovlašteni laboratoriji moraju kontinuirano održavati prostorne uvjete smještaja, uvjete minimalne tehničke opremljenosti i stručnu osposobljenost zaposlenika sukladno ovom Pravilniku. Ako laboratorij u okviru ovlaštenja ne može provesti sve analize za utvrđivanje kakvoće mineralnih i/ili organskih gnojiva i/ili poboljšivača tla, fizikalno-kemijske analize, plodnost tla, analize teških kovina i opasnih tvari, može zatražiti obavljanje tih analiza od drugog ovlaštenog laboratorija. U slučaju iz stavka 1. ovoga članka laboratorij je dužan, pri prikazivanju rezultata analize, dostaviti uz svoja analitička izvješća i izvorno izvješće laboratorija koji je obavio ugovorenu analizu. 4. OBRADBA PODATAKA I IZVJEŠĆE Članak 38. Laboratorij mora zaprimljeni uzorak analizirati prema zahtijevanom parametru/parametrima za koje je ovlašten, obraditi rezultate i dati Izvješće o analizi (u daljnjem tekstu: Izvješće). Izvješće iz stavka 1. ovoga članka mora imati numerirane stranice i mora sadržavati: 1. naslov; 2. naziv i adresu laboratorija; 3. jednoznačnu oznaku Izvješća, naznačenu na svakoj stranici Izvješća; 4. naziv i adresu korisnika; 5. oznaku i/ili naziv metode; 6. opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; 7. datum prijama uzorka i datum završetka ispitivanja; 8. rezultate ispitivanja s mjernim jedinicama; 9 ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju osobe koja je odobrila Izvješće. U Izvješću laboratorij daje mišljenje o sukladnosti s propisanim zahtjevima kakvoće. Laboratorij mora voditi evidenciju svih izvršenih analiza kronološkim redom i imati kopije svih izdanih Izvješća u zadnjih pet godina. Članak 39. Laboratorij mora biti nepristran i njegovo osoblje ne smije ovisiti ni o kakvim poslovnim, financijskim i drugim utjecajima na njihovu prosudbu. VI - NADZOR I KONTROLA Članak 40. Nadzor nad kontinuiranim ispunjavanjem propisanih uvjeta u ovom Pravilniku glede radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva od strane ovlaštenih laboratorija i znanstveno-stručnih institucija obavlja Federalno ministarstvo, a kontrolu vrši povjerenstvo koje rješenjem imenuje federalni ministar. Ovlašteni laboratoriji dužni su povjerenstvu Federalnog ministarstva omogućiti nesmetano obavljanje kontrole iz stavka 1. ovoga članka. Ako povjerenstvo utvrdi da ovlašteni laboratoriji ne ispunjavaju neki od propisanih uvjeta glede radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva, utvrdit će nedostatke i zapisnikom odrediti rok u kojem se ti nedostatci moraju otkloniti, odnosno rok u kome se mora udovoljiti propisanim uvjetima. Ako ovlašteni laboratorij u određenom roku ne postupi sukladno sa odredbom stavka 3. ovoga članka ili ako povjerenstvo utvrdi da ovlašteni laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten po ovom Pravilniku, rješenjem će se tom laboratoriju oduzeti u cijelosti dano ovlaštenje po ovom Pravilniku. Povjerenstvo iz članka 6. stavka 1.ovoga Pravilnika kontrolira ispunjavanje uvjeta i izvršavanje zadaća propisanih ovim Pravilnikom. Laboratorij je dužan povjerenstvu omogućiti kontrolu iz stavka 1.ovoga članka. Ako laboratorij u određenom roku ne postupi sukladno odredbama iz stavka 3. ovoga članka ili ako povjerenstvo utvrdi da laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten sukladno odredbama ovoga Pravilnika, laboratoriju će se rješenjem federalnog ministra, a na prijedlog povjerenstva, oduzeti ovlaštenje za pojedine poslove ili dano ovlaštenje u cijelosti te će se taj laboratorij brisati s popisa ovlaštenih laboratorija. Članak 41. Rješenje o prestanku ovlaštenja donosi federalni ministar na prijedlog povjerenstva iz članka 6. stavka 1. ovoga Pravilnika. Ovlaštenom laboratoriju može, prije isteka roka ovlaštenja, također biti oduzeto ovlaštenje i u slijedećim slučajevima: 1. ako se argumentirano dokaže da ovlašteni laboratorij daje netočne rezultate; 2. ako ovlašteni laboratorij ne sudjeluje ili neuspješno sudjeluje u međulaboratorijskim poredbenim ispitivanjima, odnosno izgubi akreditaciju za određenu vrstu ispitivanja. Ovlaštenje može biti oduzeto za određene poslove ili u cijelosti. Laboratorij kojem je oduzeto ovlaštenje može po otklanjanju nedostataka ponovno aplicirati za dodjelu novog ovlaštenja. Članak 42. Referentni laboratorij uvjete iz članka 10. stavka 1. toč. 2, 3. i 4. mora ispuniti u roku od (2) dvije godine od donošenja rješenja o ovlašćivanju. Članak 43. Ovlašteni laboratoriji i ovlaštene znanstveno-stručne institucije za izradbu projekata zaštite i uređenja poljoprivrednog zemljišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na znanstveno-stručne institucije za poslove zemljišta dužni su u roku od 3 (tri) godine od dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika ispuniti uvjete te pribaviti akreditaciju ovlaštenog akreditacijskog tijela po BAS EN ISO/EC 17025 standardu, te ISO 90000 i ISO 14001 u roku od (3) tri godine od donošenja rješenja o ovlašćivanju. Članak 44. Ovlaštene znanstveno-stručne institucije za izradbu projekata zaštite i uređenja poljoprivrednog zemljišta te drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a koji se odnose na znanstveno-stručne institucije za poslove zemljišta, dužni su Federalnom ministarstvu dostaviti godišnje izvješće o broju, vrsti i korisnicima projekata koje su uradili. Članak 45. Ispitivanje kakvoće mineralnih gnojiva, količine teških metala i opasnih i štetnih tvari u zemljištu, plodnosti tla do ovlašćivanja laboratorija sukladno odredbama ovoga Pravilnika, obavljat će laboratoriji ili ovlaštene znanstveno-stručne institucije ovlašteni do stupanja na snagu ovoga Pravilnika, a najkasnije do 31. prosinca 2010. godine. Članak 46. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-3-02-288/10 Lipanj 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sc.Damir Ljubić,s.r. PRILOG 1. OSNOVNA NAČELA DOBRE LABORATORIJSKE PRAKSE (DLP) (po Direktivi 2004/10/EZ EU Parlamenta i Vijeća od 11. 02. 2004. godine i Direktivi 2004/9/EU Parlamenta i Vijeća od 11. 02. 2004. godine) 1. ORGANIZACIJA 1. Laboratorij obuhvaća osoblje, prostor i opremu potrebnu za provođenje ispitivanja kakvoće gnojiva i poboljšivača tla. 2. Kod ispitivanja koja se izvode na više lokacija, laboratorij obuhvaća lokaciju na kojoj se nalazi voditelj ispitivanja i sve lokacije koje se mogu pojedinačno ili kolektivno smatrati laboratorijima za ispitivanje. 3. Odgovorna osoba laboratorija za ispitivanje mora osigurati da se u laboratoriju za ispitivanje poštuju načela dobre laboratorijske prakse. 4. Odgovorna osoba laboratorija za ispitivanje mora najmanje: a) osigurati popis koji utvrđuje odgovorne osobe u laboratoriju za ispitivanje; b) osigurati dovoljan broj osposobljenog osoblja, primjeren prostor, opremu i materijal za pravovremeno i primjereno provođenje ispitivanja; c) osigurati vođenje evidencije o osposobljenosti, usavršavanju, iskustvima i opisima radnih mjesta za svakog pojedinog stručnjaka i tehničara; d) osigurati da osoblje jasno razumije zadatke koje je obvezno izvršiti te ako je potrebno, osigurati usavršavanje za obavljanje ovih zadataka; e) osigurati izradu odgovarajućih, tehnički valjanih standardnih operativnih postupaka i obavljanje radnji prema njima te odobriti sve izvorne i revidirane standardne operativne postupke. Standardni operativni postupci (SOP) su pisani postupci koji opisuju način izvođenja ispitivanja. Za svako ispitivanje treba izraditi plan ispitivanja. Plan ispitivanja jest dokument koji definira postupke za provedbu ispitivanja, a sadržava sve izmjene i dopune plana ispitivanja. Izmjene i dopune plana ispitivanja jesu namjerne izmjene plana, prije i za vrijeme trajanja ispitivanja; f) osigurati postojanje programa osiguranja kakvoće s imenovanim osobljem te provođenje mjera osiguranja kakvoće u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Program osiguranja kakvoće jest sustav, uključujući osoblje, koji je neovisan od provođenja ispitivanja, a namijenjen je odgovornoj osobi laboratorija za ispitivanje da osigura usklađenost s načelima dobre laboratorijske prakse. Laboratorij za ispitivanje mora imati pisani program osiguranja kakvoće; g) za provođenje i nadzor ispitivanja imenuje se voditelj ispitivanja s odgovarajućim obrazovanjem i iskustvom. Ako u tijeku ispitivanja dođe do zamjene voditelja ispitivanja to mora biti provedeno sukladno utvrđenim postupcima i dokumentirano; h) osigurati da voditelj ispitivanja odobri plan ispitivanja te da isti stavi na raspolaganje osoblju za provjeru kakvoće; i) osigurati da zalihe laboratorija odgovaraju uvjetima za korištenje u ispitivanju; j) osigurati da u ispitivanjima koja se obavljaju na više mjesta postoji jasna komunikacija između osoblja odgovornog za ispitivanje. 5. Laboratorij za ispitivanje mora posjedovati pisane standardne operativne postupke koje je odobrila odgovorna osoba laboratorija za ispitivanje kako bi se osigurala kakvoća i ispravnost podataka dobivenih u tom laboratoriju. Revizije standardnih operativnih postupaka mora odobriti odgovorna osoba laboratorija za ispitivanje. 6. Svaka posebna jedinica ili područje laboratorija treba uvijek imati na raspolaganju dostupne valjane standardne operativne postupke za aktivnosti koje se unutar nje izvode. Kao dodatak standardnim operativnim postupcima može se koristiti objavljena stručna literatura, analitičke metode, članci i priručnici. 7. Odstupanja od standardnih operativnih postupaka vezanih uz ispitivanje trebaju se dokumentirati i treba ih potvrditi voditelj ispitivanja. 8. Standardni operativni postupci trebaju biti napisani za sljedeće: 1. Ispitni uzorci Prijam, identifikacija, označavanje, rukovanje i pohranjivanje; 2. Ispitna oprema, računalni sustavi, materijali, reagensi i otopine (a) Ispitna oprema: korištenje, održavanje, čišćenje i umjeravanje. (b) Računalni sustavi: valjanost, uporaba, održavanje, sigurnost, kontrola mijenjanja i sigurnosne kopije. (c) Materijali, reagensi i otopine: priprema i označavanje; 3. Upravljanje dokumentima Osigurati sljedivost dokumenata u sustavu DLP-a (izradba, označavanje, odobravanje, izdavanje, distribucija, odlaganje, čuvanje i povlačenje iz uporabe); 4. Postupci osiguravanja kakvoće Aktivnosti osoblja za osiguravanje kakvoće u planiranju, izvođenju, dokumentiranju i izvještavanju o ispitivanjima. 9. Vrsta i opseg ispitivanja se provodi prema utvrđenom nalogu naručitelja, uzimajući u obzir sposobnost i sredstva laboratorija da zadovolji te zahtjeve. Za ispitivanja je moguće koristiti općeniti plan ispitivanja. Plan ispitivanja mora sadržavati najmanje sljedeće podatke: 1. Identifikaciju ispitivanja (a) naziv uzorka, (b) opis uzorka, (c) popis parametara koji se ispituju; 2. Datume (a) datum odobrenja plana ispitivanja s potpisom voditelja ispitivanja, (b) datum početka ispitivanja, (c) datum završetka ispitivanja; 3. Metode ispitivanja Potrebno je koristiti propisane metode za ispitivanu tvar ili priznate metode uz koje u pisanom obliku mora biti dokazano da se tim postupkom dobiva točan i ponovljivi rezultat uz minimalna odstupanja; 4. Zapisi Popis zapisa koji je potrebno čuvati. Osim navedenih podataka, plan ispitivanja može sadržavati i druge podatke. 2. OSOBLJE 1. Voditelj ispitivanja odgovoran je za cjelokupnu provedbu ispitivanja i za završno izvješće. Voditelj ispitivanja mora najmanje: a) odobriti plan ispitivanja datiranim potpisom; b) osigurati raspoloživost planova ispitivanja i dopuni istih te standardnih operativnih postupaka osoblju koje sudjeluje u ispitivanju; c) osigurati djelovanje prema postupcima navedenim u planu ispitivanja i ocijeniti te dokumentirati utjecaj bilo kakvog odstupanja od plana ispitivanja na kakvoću i ispravnost ispitivanja te ukoliko je potrebno obaviti odgovarajuće korektivne mjere postupaka te potvrditi odstupanja od standardnih operativnih postupaka tijekom ispitivanja; d) osigurati da svi dobiveni podatci budu u potpunosti dokumentirani i zapisani; e) potpisati i datirati završno izvješće te time potvrditi prihvaćanje odgovornosti za valjanost podataka; f) osigurati da po završetku ispitivanja plan ispitivanja, završno izvješće, izvorni podatci i popratni materijali budu pohranjeni; Izvorni podatci su svi izvorni laboratorijski zapisi i dokumentacija ili njihove ovjerene kopije koji su rezultat izvornih opažanja i radnji provedenih tijekom ispitivanja. 2. Osoblje uključeno u provedbu ispitivanja mora biti upoznato s načelima dobre laboratorijske prakse. 3. Osoblje mora imati pristup planu ispitivanja i odgovarajućim standardnim operativnim postupcima koji se odnose na njegovo sudjelovanje u ispitivanju. Njihova odgovornost je da djeluju u skladu s uputama danim u tim dokumentima. Svako odstupanje od uputa mora biti dokumentirano i javljeno neposredno voditelju ispitivanja. 4. Osoblje je odgovorno za trenutačno bilježenje izvornih podataka u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse i za točnost tih podataka. 5. Potrebito je poduzeti sve mjere u cilju osiguranja ispravnosti ispitivanja i zaštite zdravlja osoblja koje sudjeluje u ispitivanju. 6. Osoblje mora obavijestiti odgovornu osobu ako postoji osobni zdravstveni problem koji bi mogao utjecati na ispitivanje. Osobe će do saniranja zdravstvenog problema biti isključene iz ispitivanja. 3. UVJETI SMJEŠTAJA I OKOLIŠA 1. Laboratorij za ispitivanje mora biti odgovarajuće veličine, konstrukcije i na primjerenoj lokaciji, radi ispunjavanja uvjeta ispitivanja i radi smanjivanja mogućih ometanja koja mogu utjecati na valjanost ispitivanja. 2. Raspoloživi prostori laboratorija trebaju osigurati odgovarajuću razdvojenost različitih aktivnosti kako bi se osiguralo pravilno provođenje svakog ispitivanja. 3. Laboratorij za ispitivanje mora imati odgovarajući prostor s raspoloživim površinama za čuvanje zaliha i opreme. Susjedni prostori u kojima se odvijaju nesukladne djelatnosti moraju se djelotvorno odvojiti. Moraju se poduzeti mjere da se spriječi uzajamno štetno djelovanje. 4. Posebni prostori ili površine potrebni su za primanje i čuvanje ispitivanih tvari. 5. Skladišni prostori ili površine za ispitivanje tvari moraju biti odvojeni od prostora za operativne sustave. Moraju biti primjereni za pohranjivanje opasnih tvari. 6. Prostor za pohranu podataka mora biti raspoloživ za sigurno čuvanje i pristup planovima ispitivanja, izvornim podacima i završnim izvješćima. Izvedba prostora i uvjeti u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 7. Postupanje s otpadom i njegovo uklanjanje mora biti obavljeno tako da ne ugrožava cjelovitost ispitivanja. To uključuje osiguravanje odgovarajućih prostorija za njegovo sakupljanje, čuvanje i uklanjanje. 4. OPREMA 1. Oprema, uključujući i valjane računalne sustave koji se koriste za izradu, pohranjivanje i pronalaženje podataka te za kontrolu čimbenika okoliša važnih za ispitivanje trebaju biti primjereno postavljeni, primjerenog oblika i odgovarajućeg kapaciteta. 2. Oprema koja se koristi u ispitivanju mora biti redovito pregledavana, održavana i umjeravana u skladu sa standardnim operativnim postupcima. O ovim postupcima moraju se voditi očevidnici. Umjeravanje mora biti sljedivo do nacionalnih ili internacionalnih standarda mjerenja, gdje je to potrebno. 3. Kemikalije, reagensi i otopine moraju biti označeni podacima o osobinama (koncentraciji gdje je primjereno), roku uporabe i s navedenim posebnim uvjetima čuvanja. Podaci koji se odnose na podrijetlo, datum pripreme i stabilnost moraju biti raspoloživi. Rok uporabe se može produljiti temeljem dokumentirane procjene ili analize. 5. RUKOVANJE UZORCIMA 1. O opisu svojstava ispitivane tvari, datumu zaprimanja, roku uporabe, zaprimljenoj količini i količini korištenoj u ispitivanju moraju se voditi zapisi. 2. Potrebno je propisati postupak za cjelokupno postupanje s ispitivanom tvari (preuzimanje, rukovanje, zaštita, skladištenje i čuvanje) radi osiguravanja valjanosti rezultata ispitivanja i zaštite interesa naručitelja ispitivanja. 3. Za svaku tvar mora biti poznata stabilnost u uvjetima pohranjivanja i ispitivanja. 4. Svaka ispitivana tvar treba biti primjereno označena. 5. Za svako ispitivanje treba biti poznat identitet tvari, ako je potrebno i broj serije, čistoća, sastav, koncentracija ili druga svojstva. Serija označava određenu količinu ili više ispitivanih tvari za ispitivanje, proizvedenih tijekom određenog ciklusa proizvodnje, koji su jedinstvenih svojstava te kao takvi trebaju biti označeni. 6. Svakom ispitivanju mora biti dodijeljena posebna oznaka kojom će biti označen svaki dokument, podatak i uzorci iz tog ispitivanja. Uzorci iz ispitivanja označavaju se tako da se potvrdi njihovo podrijetlo. Označavanje mora omogućiti sljedivost primjerenu uzorku i ispitivanju. Uzorak jest svaki materijal na kojem se obavlja ispitivanje. Ispitivanje treba izvesti u skladu s planom ispitivanja. 6. OSIGURANJE KAKVOĆE 1. Program osiguranja kakvoće mora provoditi osoba ili osobe koje su upoznate s postupcima ispitivanja, a koje su imenovane od odgovorne osobe kojoj neposredno odgovaraju. 2. Osoblje za osiguranje kakvoće odgovara najmanje za: a) posjedovanje i čuvanje priručnika za kakvoću i standardnih operativnih postupaka koji se koriste u laboratoriju; b) obavljanje kontrole s ciljem utvrđivanja provode li se sva ispitivanja u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Kontrolom se također treba utvrditi da su planovi ispitivanja i standardni operativni postupci stavljeni na raspolaganje osoblju koje sudjeluje u ispitivanju i da se postupa sukladno istima. Kontrole, kako je određeno programom osiguranja kakvoće i standardnim operativnim postupcima mogu biti: –kontrole ispitivanja; –kontrole laboratorija; –kontrole procesa/postupka; Zapisnici o izvršenim kontrolama moraju se čuvati s ostalom dokumentacijom. c) povremenu provjeru završnog izvješća radi utvrđivanja da su metode, postupci i opažanja točno i potpuno opisani te da prikazani rezultati točno i potpuno odražavaju izvorne podatke ispitivanja; d) pravovremeno podnošenje pisanog izvještaja o rezultatima kontrole voditelju ispitivanja; e) izradu i potpisivanje izjave o vrstama i datumima kontrole, uključujući kontrolirane faze ispitivanja i datume podnošenja rezultata kontrole voditelju ispitivanja. 3. Sve podatke dobivene tijekom ispitivanja osoba koja unosi podatke mora zapisati neposredno, točno i čitljivo. Ti unosi podataka moraju biti potpisani i datirani. Svaka promjena izvornih podataka mora biti izvedena tako da uzrok izmjene mora biti naveden. Osoba koja je podatke izmijenila mora to potvrditi svojim potpisom s datumom. 7. PRIKAZIVANJE REZULTATA 1. Rezultati svakog ispitivanja ili niza ispitivanja koja provodi laboratorij moraju se prikazivati točno, jasno, nedvosmisleno i objektivno te u skladu sa svim posebnim uputama u metodama ispitivanja. Ti se rezultati obično moraju davati u ispitnom izvještaju, a moraju obuhvaćati sve podatke koje zahtijeva korisnik i koji su potrebni za tumačenje rezultata ispitivanja i sve podatke koje zahtijeva ta ispitna metoda. 2. Ispitni izvještaji Svaki ispitni izvještaj mora obuhvaćati barem ove podatke, osim ako laboratorij nema valjane razloge da to ne radi: a) naslov; b) naziv i adresu laboratorija i mjesto na kojemu su provedena ispitivanja ako ispitivanja nisu provedena u sjedištu laboratorija; c) jedinstvenu oznaku ispitnog izvještaja i na svakoj stranici oznaku kako bi se osiguralo da se stranica prepoznaje kao dio ispitnog izvještaja te jasnu oznaku kraja ispitnog izvještaja; d) naziv i adresu korisnika; e) oznaku upotrijebljene metode; f) opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; g) datum prijama uzorka koji se ispituje i datum završetka ispitivanja; h) rezultate ispitivanja s mjernim jedinicama; i) ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju osobe koja je odobrila ispitni izvještaj. 3. Završno izvješće treba potpisati i datirati voditelj ispitivanja, kako bi potvrdio prihvaćanje odgovornosti za valjanost podataka. 4. Ispravci i dodatci završnog izvješća moraju biti pripremljeni u obliku dopuna. Dopune mora potpisati i datirati voditelj ispitivanja, a u istima mora biti jasno naveden razlog ispravaka ili dodataka. Preoblikovanje završnog izvješća kojim se udovoljava zahtjevima za podnošenje nadležnim tijelima ne znače ispravak, dodatak ili dopunu završnom izvješću. 8. UPRAVLJANJE ZAPISIMA 1. Mora se voditi briga o sigurnosti i povjerljivosti svih zapisa. 9. UPRAVLJANJE ARHIVOM 1. U arhivi se pohranjuju zapisi i ispitna izvješća u vremenskom trajanju od najmanje pet godina. Izvedba prostora i uvjeti u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 2. Ako se iz bilo kojeg razloga dokumentacija odstrani prije isteka propisanog roka čuvanja, to mora biti opravdano i dokumentirano. 3. Materijal pohranjen u arhivama treba biti popisan u kazalu, kako bi se olakšala uredna pohrana i pronalaženje. 4. Ako laboratorij za ispitivanje ili ugovorni arhiv prestane sa svojom djelatnošću i nema pravnog sljednika, arhivu treba prenijeti u arhivu naručitelja ispitivanja ili treće osobe ili uništiti uz zapisnik prisutne komisije. PRILOG 2. METODE KOJE MORA PROVODITI LABORATORIJ U CILJU STJECANJA OVLASTI KONTROLE KAKVOĆE A. MINERALNIH GNOJIVA 1. ANALIZE MAKROHRANJIVA: 1. Određivanje svih oblika dušika koristeći metode iz Pravilnika o uvjetima za stavljanje u promet, kakvoći i kontroli kakvoće mineralnih gnojiva te skladištenju i rukovanju mineralnim gnojivima ("Službeni glasnik BiH", broj 90/09), (u daljnjem tekstu: Pravilnik); 2. Određivanje fosfora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje kalija koristeći metode iz Pravilnika. 2. FIZIKALNE METODE: 1. Vlaga 2. Granulometrijski sastav 3. ANALIZE SEKUNDARNIH HRANJIVA: 1. Određivanje kalcija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 2. Određivanje magnezija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje natrija koristeći metode iz Pravilnika; 4. Određivanje sumpora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika. 4. ANALIZE MIKROHRANJIVA: Određivanje minimalno dva mikrohranjiva koristeći metode iz Pravilnika. B. ORGANSKIH GNOJIVA C. POBOLJŠIVAČA TLA Na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o poqoprivrednom zemqištu ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09), federalni ministar poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi PRAVILNIK O USLOVIMA KOJE MORAJU ISPUWAVATI NAUČNO-STRUČNE INSTITUCIJE I LABORATORIJI ZA VRŠEWE POSLOVA IZRADE PROJEKATA, TE MJEREWA I ISPITIVAWA ZEMQIŠTA I- OPŠTE ODREDBE Član 1. Ovim pravilnikom propisuju se uslovi koje moraju ispuwavati naučno-stručne institucije za vršenje poslova izrade projekata uređewa i zaštite poqoprivrednog zemqišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poqoprivrednom zemqištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemqišta, te uslovi koje moraju ispuwavati ovlašteni, referentni i ovlašteni laboratoriji za vršenje poslova referentnog laboratorija (u daqnjem tekstu: laboratorij) u pogledu prostorija, tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti uposlenika, postupak ovlašćivawa te sadržaj i način izdavawa ovlaštewa za vršenje poslova ovlaštenog i referentnog laboratorija, načela dobre laboratorijske prakse i kontrola nad radom ovlaštenih naučno-stručnihinstitucija i laboratorija. Član 2. Svaki oblik korištewa poqoprivrednog zemqišta, vršenje sistemske kontrole plodnosti tla, te ispitivanje poqoprivrednog zemqišta u ciqu utvrđivawa količine štetnih i opasnih materija u zemqištu obavlja se uz naučnu i stručnu podlogu na osnovu odredbi Zakona o poqoprivrednom zemqištu (član 15. stav 2., član 31. stav 4. i 7., član 28. stav 2.), a te poslove vrše ovlaštene naučno-stručne institucije i laboratoriji (upravne organizacije) koji ispuwavaju propisane uslove u pogledu prostora, opreme i kadrova. Donošenjem ovoga pravilnika urediti će se pitanje ovlaštenih naučno-stručnih institucija za izradu projekata uređewa poqoprivrednog zemqišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poqoprivrednom zemqištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemqišta, te laboratorija za mjerewa i ispitivawa zemqišta, a koji će putem propisanih metoda i naučno-stručnih podlogaprimijeniti raspoložive tehnologije i održavati sistemte osposobljavati kadar koji će uspješno obavljati ove zadatke. II- POSTUPAK OVLAŠĆIVAWA Član 3. Postupak ovlašćivawa pokreće se na osnovu pismenog zahtjeva naučno-stručnih institucija i laboratorija. Zahtjev za dobijanje ovlaštewa podnosi se Federalnom ministarstvu, poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daqnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Zahtjev treba sadržavati najmanje ove podatke (dokaze): 1. naziv i sjedište podnosioca zahtjeva, pravni status i djelatnost; 2. područje traženog ovlaštewa. Uz zahtjev se prilaže: 1. izvadak iz sudskog registra, odnosno ovjereni izvod iz posebnog zakona, odnosno izvod iz drugog odgovarajućeg registra; 2. podaci o stručnoj osposobljenosti i broju uposlenika, odnosno kadrovskim zahtjevima; 3. podaci o prostornim uslovima smještaja; 4. popis tehničke opreme za provođenje projekata ili ispitivawa za koju se traži ovlast; 5. opisi postupaka i metoda ispitivawa za ispitivawa za koje se traži ovlast; 6. izjavu o kontinuiranom održavanju prostornih uslova smještaja, uslova minimalne tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti uposlenika u skladu s ovim pravilnikom; 7. dokumentacija o provedenim među laboratorijskim poredbenim ispitivawima; 8. pismeno mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija; 9. potvrda ovlaštenog akreditacijskog tijela o izvršenoj akreditaciji poBAS EN ISO/EC17025 standardu teISO90000 iISO14001. Član 4. Laboratoriji koji zajedno podnesu zahtjev za dobijanje zajedničkog ovlaštewa pored dokaza iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika, prilažu i ugovor o vršenju poslova zajedničkog mjerewa i ispitivawa zemqišta sa slijedećim osnovnim elementima: 1. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da se djelatnosti wihovih firmi djelomično podudaraju, te u tom smislu imaju interes za: a) zajednički nastup na tržištu; b) osiguranje plasmana vlastite proizvodnje i angažovanje kapaciteta obje firme pod što povoqnijim uslovima; v) korištenje raspoloživih resursa pod što povoqnijim uslovima; g) korištenje referenci, iskustava i poslovnih veza obje ugovorne strane na tržištu; d) podjela troškova i smanjenje rizika u poslovanju. 2. Ugovorne strane saglasno zakqučuju da će u slučajevima kad opseg radova, prodaja vlastitih proizvoda i materijala i pružanje usluga to traže, zajednički: a) sarađivati kod ponude i izvođewa investicijskih radova i usluga, te kod plasmana vlastitih proizvoda; b) sarađivati u komercijalno-tehničkoj obradi poslova za tržište u fazi izrade ponude i ugovarawa; v) sarađivati kod prijavqivawa dokumenata i ugovora, posebno u vezi sa ponudbenim garancijama. 3. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da se cijene prema investitoru ili kupcu formiraju iskqučivo prema tržišnim uslovima. 4. Ugovorne strane takođe utvrđuju da će za svaku zajedničku poslovnu ponudu prema investitoru ili kupcu zakqučiti poseban ugovor. 5. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da će u slučaju nedostatka vlastitih kapaciteta, materijala, poluproizvoda, proizvoda, usluga i drugih resursa ustupati drugoj strani naosnovu posebnog ugovora raspoložive resurse po najpovoqnijim uslovima. Ugovorne strane takođe utvrđuju da će obaveze proizašle po ugovorima iz prethodnog stava kompenzovati u visini međusobnih potraživawa, a za nekompenzovani dio obaveze ugovara se gotovinska isplata. 6. Ugovorne strane su saglasne da će se isporuka materijala ili izvođenje radova te naplata izvršenih usluga koje jedna ugovorna strana izvrši drugoj obračunavati na osnovu cjenovnika koji su sastavni dio ovog ugovora. 7. Za isporuke materijala i izvođenje radova odnosno naplatu izvršenih usluga koje nisu obuhvaćene redovnim cjenovnicima, ugovorne strane zakqučit će neposredno prije realizacije pojedinačne ugovore ili aneks ovom ugovoru. 8. Prilikom realizacije poslova ostvarenih na tržištu u okviru zajedničke poslovno-tehničke saradnje, ugovorne strane se obavezuju da će sve stručne poslove prioritetno povjeriti na realizaciju vlastitim stručnim službama i radove izvoditi vlastitim kapacitetima, dok će posebne zadatke van djelatnosti saglasno povjeriti drugom subjektu. 9. Ugovorne strane bezuslovno se obavezuju na čuvanje poslovne tajne za sve podatke i dokumentaciju vezanu uz ostvarenje ovog ugovora. 10. Ugovorne strane saglasno utvrđuju da ovom ugovoru ne mogu pristupiti treća lica bez saglasnosti obiju ugovornih strana. 11. Ugovorne strane su saglasne da za sve odnose koji nisu uređeni ovim ugovorom vrijede odredbe relevantnih zakona. Laboratorij dobiva ovlaštenje za ispitivanje kvalitete mineralnih i/ili organskih đubriva i/ili poboqšivača tla, plodnosti tla i količine teških metala i opasnih i štetnih materija i dr. u skladu sa parametrima koje može ispitivati. Član 5. Laboratorij može biti ovlašten za ispitivanje iz člana 14. ovog pravilnika ako može provesti metode koje su propisane u Prilogu 2. koji je štampan uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni dio. Član 6. Ispuwavanje propisanih uslova iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika utvrđuje Stručna komisija (u daqnjem tekstu: komisija) koje imenuje federalni ministar poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daqnjem tekstu: federalni ministar). Komisija iz stava 1. ovog člana nakon obavljenog uviđaja sastavlja zapisnik s prijedlogom za dobivanje ovlaštewa. Na osnovu zapisnika i prijedloga komisije federalni ministar rješenjem daje ovlaštenje na rok od pet godina. Postupak za produženje ovlaštewa pokreće se podnošenjem zahtjeva za ponovno ovlašćivanje prije isteka roka utvrđenog rješenjem o ovlašćivanju. Popis laboratorija s ovlaštenjem objavquje se na službenojnjebstranici Federalnog ministarstva. III- LABORATORIJI Član 7. Laboratorij je pravno lice registrirano za obavljanje djelatnosti laboratorijskihispitivawa ili je u sastavu pravnog lica registriranog za obavljanje takve djelatnosti. Laboratorij mogu biti: 1. ovlašteni laboratorij; 2. referentni laboratorij; 3. ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija. Ovlašteni laboratorij vrše mjerewa i ispitivawa te poslove iz člana 14. ovog pravilnika. Federalno ministarstvo vodi službenu evidenciju ovlaštenih naučno-stručnihinstitucija i laboratorija, a wihov popis objavquje nanjebstranici ministarstva. Član 8. Laboratoriji iz člana 7. ovog pravilnika, moraju koristiti validirane metode i procedure za sva mjerewa i ispitivawa, ili metode koje su same razvile ili prilagodile, a za koje je izvršena validacija. Ovo se odnosi na postupke terenskih mjerewa, uzorkovawa, rukovawa, transporta, skladištewa, pripremu uzoraka i analize uzoraka. Član 9. Ovlašteni laboratoriji dužni su o svom trošku vršiti međulaboratorijska poredbena ispitivawa najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Laboratorij provodi fizikalno-hemijske analize, te analize parametara prema posebnim propisima o kvaliteti đubriva i poboqšivača tla, teških metala, plodnost tla, opasnih i štetnih materija, te naosnovu obavljenih analiza izdaje mišljenje o skladnosti s propisanim zahtjevima kvalitete. Rad laboratorija iz stava 1. ovog člana odvija se prema načelima dobre laboratorijske prakse (u daqnjem tekstu: DLP). DLP u smislu ovog pravilnika jest sistem kvalitete koji se odnosi na organizacijskeprocese i uslove za planiranje, provođenje, kontrolu, način izvještavawa i dokumentaciju ispitivawa. Osnovna načela DLP-a propisana su u Prilogu 1. koji je štampan uz ovaj pravilnik i čine njegov sastavni dio. Ovlašteni laboratorij aktivno učestvuje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivawa zemqišta. Član 10. Federalni ministar ovlašćuje jedan od ovlaštenih laboratorija kao referentni, ako udovoljava slijedećim uslovima: 1. da može provoditi sve metode propisane posebnim propisima za mineralna đubriva, organska đubriva i poboqšivače tla, teške metale, plodnost tla, opasne i štetne materije; 2. da je akreditiran u skladu saBAS EN ISO/EC17025 te ISO90000 iISO14001. 3. da posjeduje dokumentaciju o provedenim međulaborato- rijskim poredbenim ispitivawima; 4. pismeno mišljenje referentnog laboratorija, odnosno ovlaštenog laboratorija za vršenje poslova referentnog laboratorija. U postupku ovlašćivawa iz stava 1. ovog člana uzima se u obzir: a) stručnost i specijalizacija kadrova; b) opremljenost odgovarajućom opremom; v) učestvovanje u programima naučno-istraživačkog rada u području laboratorijskih ispitivawa za koja je ovlašten; g) zapaženi naučno-istraživački rezultati u odgovarajućoj oblasti. Referentni laboratorij dužan je o svom trošku vršiti međunarodna laboratorijska poredbena ispitivawa najmanje jedanput u dvije godine za akreditirane parametre. Član 11. Za praćenje stawa onečišćenosti zemqišta, verifikaciju rezultata rada ovlaštenog laboratorija i za izvršavanje zadataka iz nadležnosti Federalnog ministarstva nadležan je referentni laboratorij, koji će te poslove vršiti do osnivawa referentnog laboratorija na državnom nivou. Dodjela poslova referentnog laboratorija iz stava 1. ovog člana vrši se na prijedlog komisije. Rješenje o dodjeli poslova iz stava 2. ovog člana izdaje se na period od 3 (tri) godine. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora zadovoqiti sve uslove ovlaštenog laboratorija propisane ovim pravilnikom. Ovlašteni laboratorij za vršenje poslova referentnog laboratorija mora imati akreditaciju koju je izdalo međunarodno priznato akreditacijsko tijelo poBAS EN ISO/EC17025 standardu, teISO 90000 iISO14001 i mora o svom trošku učestvovati u međunarodnim međulaboratorijskim poredbenim ispitivawima jedanput u dvije godine za akreditirane parametre te posjedovati certifikate za ispitne metode koje se primjenjuju kod ispitivawa zemqišta. Dodjela poslova ovlaštenom laboratoriju za vršenje poslova referentnog laboratorija se može vršiti za pojedine oblasti ispitivawa zemqišta u skladu sa članom 10. ovog pravilnika, a na osnovu nivoa akreditiranosti. Član 12. Ovlašteni laboratorij kome je dodijeljeno vršenje poslova referentnog laboratorija, pored poslova iz člana 10. ovog pravilnika obavlja i slijedeće poslove: 1. vrši stručni nadzor nad ispuwavanjem propisanih uslova za rad ovlaštenog laboratorija, na osnovu čega daje svoje mišljenje Federalnom ministarstvu u vezi ovlašćivawa laboratorija; 2. vrši usporedne i kontrolne analize svih vrsta ispitivawa zemqišta, koje vrše ovlašteni laboratoriji, na osnovu službenog zahtjeva; 3. daje stručnu pomoć ovlaštenim laboratorijima po pitanju primjene savremene laboratorijske opreme i metoda rada; 4. prati međunarodne propise iz oblasti poqoprivrednog zemqišta te daje prijedloge za donošenje odgovarajućih propisa; 5. vodi evidenciju o akreditiranosti, rezultatima međulaboratorijskih poredbenih ispitivawa i osposobljenosti ovlaštenih laboratorija; 6. prati, predlaže i koordinira primjenu novih normi, standarda i metoda u domenu rada ovlaštenih laboratorija; 7. aktivno učestvuje u pripremi zakonskih i podzakonskih akata iz oblasti ispitivawa zemqišta; 8. izvještava Federalno ministarstvo o obavljenim poslovima najmanje jednom godišnje. Član 13. Referentni laboratorij provodi slijedeće aktivnosti: 1. obavlja ponovnu ili super analizu i daje konačno mišljenje o rezultatima ispitivawa drugih laboratorija na zahtjev Federalnog ministarstva, sudova, inspekcija i drugih pravnih lica; 2. obrađuje i tumači sve rezultate ispitivawa koji se obavljaju u sklopu međunarodne saradnje; 3. provodi domaća i međunarodna međulaboratorijska poredbena ispitivawa; 4. obavlja ocjewivanje rada ovlaštenih laboratorija po nalogu Federalnog ministarstva; 5. daje stručnu pomoć za primjenu savremene opreme i metoda rada te za kvalitetno obavljanje poslova u ovlaštenim laboratorijima; 6. unapređuje metode ispitivawa i rada u laboratorijima; 7. koordinira i nadzire osposobljavanje te obavlja osposobljavanje stručwaka za rad u laboratorijima; 8. potiče izradu normi za ispitivanje pojedinih pokazatelja te daje prijedlog za wihovo donošenje. Ovlašteni laboratoriji iz člana 7. st. 1. i 3. ovog pravilnika moraju biti osnovani na neodređeno vrijeme i kontinuirano održavati, odnosno ispuwavati minimalne uslove propisane u ovom pravilniku. IV- VRSTE OVLAŠTEWA, ISPITIVAWA I ANALIZA Član 14. Naučno-stručne institucije i laboratoriji mogu zahtijevati od Federalnog ministarstva izdavanje ovlaštewa za vršenje slijedećih poslova: 1. za vršenje agrohemijske, agrofiziološke i agromikrobiološke analize tla i biqnog materijala, putem: hemijske, fizikalne, analize komposta, analize biqnog materijala, analize mineralnih i organskih đubriva, mikriobiološke analize i biološke analize i ostalih analiza; 2. na osnovu morfoloških, hemijskih, fizičkih i bioloških svojstava tla, te proizvodnih karakteristika terena određivanje bonitetnih kategorija zemqišta; 3. ispitivawa pokazatelja kvalitete đubriva i poboqšivača tla; 4. istraživanje i ocjewivanje zemqišta sa stanovišta njegove proizvodne i upotrebne vrijednosti; 5. vršenje kontrole plodnosti tla, uzimanje uzoraka i analizu plodnosti zemqišta putem analiza standardnih parametara plodnosti zemqišta kao i analiza dopunskih parametara plodnosti zemqišta; 6. izradu projekata rekultivacije, odnosno Projekata uređewa i zaštite poqoprivrednog zemqišta, te drugih projekata za poslove zemqišta; 7. ispitivanje dozvoljenih količina teških metala i opasnih i štetnih materija u zemqištu i dr. ispitivawa za koji su ovlašteni, te sadržaja opasnih i štetnih materija, odnosno wihov uticaj na fizičke, hemijske i biološke značajke zemqišta; 8. Ispitivanje onečišćenosti poqoprivrednog zemqišta i utvrđivanju graničnih vrijednosti u tlu, u muqu i svim proizvodima iz gradskih otpadnih voda, u tekućem stajwaku, organskim đubrivima, mineralnim đubrivima, poboqšivačima tla, sredstvima za zaštitu bilja; 9. izradu studija ili elaborata o pogodnosti zemqišta; 10. davanje mišljewa o opravdanosti zamjene poqoprivrednog zemqišta; 11. davanje uputstava za upravljanje i gospodarenjem poqoprivrednim zemqištem; 12. davanje saglasnosti upotrebe poqoprivrednog zemqišta kao i izdavanje mišljewa, atesta i certifikata za upotrebu i korištenje poqoprivrednog zemqišta; 13. učestvovanje i davanje stručnog mišljewa na propise koje pripremaju druga tijela, a odnose se na poqoprivredno zemqište; 14. vođenje evidencije i baze podataka o tlu (monitoring poqoprivrednog zemqišta); 15. učestvovanje u ZIS sistemu, te drugi poslovi i zadaci propisani Zakonom o poqoprivrednom zemqištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemqišta. Član 15. U postupku vršewa poslova iz člana 14. ovog pravilnika (za koje su dobili ovlaštenje), te ispitivawa pokazatelja kvalitete, laboratorij: 1. priprema laboratorijske uzorke za provođenje analize; 2. provodi analizu u skladu sa posebnim propisima o kvaliteti i dozvoljenim količinama; 3. na pismeni zahtjev stranke stručno lice laboratorija može izaći na teren i uzeti uzorke. Član 16. Sva ispitivawa iz člana 14. ovog pravilnika obuhvaćaju poslove uzorkovawa i analizu zemqišta, obradu podataka i izvještavanje vezanih za sljedeće grupe pokazatelja: a) fizičko-hemijske; b) kontrola plodnosti; v) hidrološke; g) hidromorfološke; d) biološke; đ) mikrobiološke; e) ekotoksikološke; ž) radioekološke. Tačke v) i g) se odnose na mjerenje i ispitivanje mulja i otpadnih voda. V- MINIMALNI USLOVI ZA DOBIVAWE OVLAŠTEWA 1. RADNI PROSTOR Član 17. Ovlašteni laboratorij i naučno-stručna institucija moraju imati odgovarajući radni prostor i u njemu sve potrebne uslove za pravilno provođenje laboratorijskih i drugih ispitivawa koji neće utjecati na rezultate ispitivawa kao i na zdravlje uposlenika. Raspored prostorija mora omogućavati nesmetanu komunikaciju i vršenje analiza i drugih poslova bez međusobnih nepožeqnih utjecaja. Ovlašteni laboratoriji i naučno-stručna instutucija moraju imati namjenski prostor za skladištenje i čuvanje hemikalija, uzoraka, pribora i opreme. Ovlašteni laboratoriji i naučno-stručne institucije moraju imati minimum posebnih radnih prostorija za: 1. obavljanje fizičko-hemijskih analiza zemqišta; 2. laboratorijske aparate, uređaje i pomoćna sredstva; 3. biološku opremu i tretman; 4. opremu visoke tehnologije; 5. skladištenje hemikalija i laboratorijskog posuđa; 6. skladištenje štetnih, opasnih i zapaqivih materija. Član 18. Laboratorij mora imati radne prostore, ovisno o vrsti ispitivawa, za koje je ovlašten, i to za: 1. preuzimanje i valjanu pohranu uzoraka; 2. smještaj uređaja i instrumenata za ispitivanje i obavljanje dijagnostičkih i analitičkih metoda; 3. smještaj hemikalija, laboratorijskog posuđa; 4. pranje i sušenje laboratorijskog suđa i opreme; 5. obradu rezultata i pripremu izvještaja; 6. skladištenje terenske opreme. Član 19. Zafizičko-hemijskaispitivawa i ispitivawa kontrole plodnosti ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijem i registriranje uzoraka; b) pripremu uzoraka za analize; v) instrumentalno analitička ispitivawa (kondicioni- rana prostorija); g) analitičke vage na antivibracijskim stolovima; d) pranje i sušenje laboratorijskog posuđa; đ) skladištenje i čuvanje hemikalija; e) obradu rezultata ispitivawa i izradu izvještaja; ž) skladištenje zapaqivih, opasnih i eksplozivnih materijala; z) skladištenje terenske opreme. Član 20. Zabiološka ispitivawaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka, biološka ispitivawa i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) skladištenje pribora, opreme, laboratorijskog posuđa i uzoraka; v) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 21. Zamikrobiološka ispitivawaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) sterilno zasijavanje, očitavanje rezultata i mikroskopiranje (kondicionirana prostorija); b) pripremu mikrobioloških podloga; v) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; g) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; d) obradbu rezultata i izradu izvještaja. Član 22. Zaekotoksikološka ispitivawaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) provođenje testova toksičnosti i biološke razgradnje (kondicionirana prostorija); b) pranje i sterilizaciju pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; v) skladištenje pribora, opreme i laboratorijskog posuđa; g) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 23. Zamorfološka ispitivawaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) skladištenje terenske opreme; b) obradu rezultata i izradu izvještaja. Član 24. Zaradioekološka ispitivawaovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) pripremu uzoraka za mjerenje; b) smještaj mjerne opreme; v) čuvanje kalibracijskih radioaktivnih izvora i privremeno odlaganje kontaminiranog materijala i uzoraka sa propisanom zaštitom od zračewa; g) pranje i sušenje laboratorijske opreme i posuđa; d) obradu rezultata i pripremu izvještaja; đ) skladištenje hemikalija, laboratorijske opreme i posuđa. Član 25. Za ispitivanje onečišćenosti tla koja dolaze preko otpadne vode, ovlašteni laboratoriji moraju imati posebne prostorije za: a) prijem i pripremu uzoraka; b) instrumentalno analitička ispitivawa; v) atomsku apsorpcijsku spektrometriju (kondicionirana prostorija); g) ekotoksikološku opremu i ispitivanje; d) skladištenje zapaqivih, opasnih i eksplozivnih materijala i hemikalija; đ) obradu rezultata ispitivawa i izradu izvještaja. 2. UREĐAJI, INSTRUMENTI I OPREMA Član 26. Laboratorij mora raspolagati mjernim uređajima i instrumentima i drugom opremom za ispitivanje koja je u suglasnosti s odnosnim stanjem nauke i tehnike Laboratorij obavlja ispitivawa mjernim uređajima koji su umjereni ili ovjereni i imaju slijedivost. Ovisno o zahtjevu za ovlašćivanje, laboratorij mora imati odgovarajuću opremu i pribor potreban za ispitivanje odgovarajućom analitičkom metodom. Član 27. Za obavljanje fizičko-hemijskih ispitivawa iz člana 16. stav 1. tačka a) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1. atomski apsorpcijski spektrometar (AAS); 2. plinski kromatograf; 3. vezani sistem plinska kromatografija (spektrometrija masa (GC/MS) sa odgovarajućim detektorom; 4. visokotlačni tekućinski kromatograf(HPLC); 5.UV/VISspektrofotometar; 6. analizator organskog ugqika (TOC); 7. oprema za analizu ulja i masti; 8. mikro-analitička i analitička vaga s tačnošću 0,0001 g; 9. tehnička vaga; 10. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 11. električna, peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 12. termostat za održavanje temperature od 20 o C; 13. vodeno i pješčano kupatilo; 14. frižider i zamrzivač; 15. konduktometar; 16.pH-metar; 17. oksimetar; 18. turbidimetar; 19. uređaj za homogenizaciju uzoraka; 20. centrifuga; 21 sistem za filtriranje; 22. sistem za grijanje; 23. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 24. magnetna miješalica; 25. termometar sa podjelom 0,1 o C; 26. oprema za uzimanje uzoraka; 27. oprema za pripremu uzoraka; 28. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, hemikalije; 29.GPSuređaj, kamera i ostala terenska oprema; 30. pF uređaj; 31. horizontalna tresilica; 32.Scheiblerovkacimetar; 33. Kjeldal aparat; 34. plameni fotometar. Član 28. Za obavljanje kontrole plodnosti iz člana 16. stav 1. tačka b) ovlašteni laboratorij mora raspolagati sljedećim uređajima i opremom: 1.UV/VISspektrofotometar; 2. Kjeldal aparat; 3. plameni fotometar; 4.pH-metar; 5. Scheiblerov kacimetar; 6. analitička vaga s tačnošću 0,0001 g; 7. tehnička vaga; 8. sušionik, sa podešavanjem temperature do 250 o C; 9. električna peć za žarenje sa podešavanjem temperature do 600 o C; 10. horizontalna tresilica 11. uređaj za pripremu destilirane i ultra čiste vode; 12. oprema za uzimanje uzoraka; 13. oprema za pripremu uzoraka; 14. uobičajeni laboratorijski pribor, stakleno posuđe, hemikalije; 15.GPSuređaj. Član 29. Za obavljanje bioloških ispitivawa iz člana 16. stav 1. tačka d) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. invertni mikroskop, 2. binokularni mikroskop s imerzijom i binokularna lupa; 3. frižideri i uređaji za duboko zamrzavanje; 4. planktonska mreža; 5. opremu za uzorkovanje zemqišnog sedimenta; 6. ručne bentos mreže; 7. pribor za uzorkovanje obraštaja; 8. sistem sita za ispiranje sedimenta; 9. centrifuga; 10. analitička i tehnička vaga; 11. destilacijski aparat; 12. laboratorijsko posuđe i pribor za mikroskopiranje; 13. hemikalije za pripremu i konzerviranje uzoraka i gotovih preparata. Član 30. Za obavljanje mikrobioloških ispitivawa iz člana 16. stav 1. tačka đ) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. uređaj za suhu sterilizaciju; 2. autoklav; 3. termostati, sa podešavanjem temperature od 20-60 o C; 4. vodeno kupatilo, s regulacijom temperature do 60 o C; 5. uređaj za hlađenje i zamrzavanje, 6. analitička i tehnička vaga; 7. oprema za membransku filtraciju; 8. oprema za uzorkovanje; 9. binokularni mikroskop sa imerzijom; 10. elektromagnetska miješalica sa grijačem; 11. oprema za homogenizaciju uzoraka; 12. centrifuga; 13. uređaj za pripremu vrlo čiste vode; 14. laboratorijsko posuđe, pribor za mikrobiološke analize i mikroskopiranje; 15. bakteriološke podloge; 16. hemikalije. Član 31. Za ekotoksikološka ispitivawa iz člana 16. stav 1. tačka e) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. stakleni akvarij za uzgoj i održavanje indikatorskih organizama; 2. uređaj za izmjenu vode i prozračivanje; 3. uređaj za osvjetljavanje akvarija sa podešavanjem intenziteta svjetlosti; 4. oprema za kontrolu temperature,pH, tvrdoće zemqišta i drugog po potrebi; 5. rotaciona tresilica; 6. analizator ugqika; 7. uređaj za doziranje podloge; 8. uređaj za doziranje i mjerenje protoka vazduha; 9. opremu za određivanje hemijske i biološke potrošnje kiseonika (KPK i BPK5); 10. drugu specifičnu opremu i pribor zavisno o metodi određivawa. Član 32. Za radioekološka ispitivawa iz člana 16. stav 1. tačka ž) ovlašteni laboratorij mora imati sljedeće uređaje i opremu: 1. alfa i beta brojač za mjerenje niske radioaktivnosti; 2. gama spektrometar visokog stepena razdvajawa; 3. brojač za mjerenje tricija u zemqištu; 4. oprema za selektivno razdvajanje pojedinih radionuklida; 5. oprema za uzorkovanje i pripremu uzoraka za mjerenje; 6. peć za žarenje; 7. sušionik; 8. digestor; 9. vakuum uparivač i laboratorijsko posuđe. 3. KADROVSKI ZAHTJEVI Član 33. Ovlaštena naučno-stručna institucija, uz dostavljene dokaze iz člana 3. stav 3. ovog pravilnika, mora imati: 1. rukovodioca sa stručnom spremomVIIstepena (inžinjer hemije, tehnologije ili agronomije, ili druga odgovarajuća struka) sa najmanje zvanjem magistra znanosti sa pet godina radnog iskustva na poslovima zemqišta; 2. najmanje tri uposlenika sa najmawom stručnom spremom VIIstepena (inžinjer hemije, agronomije ili tehnologije, ili druga odgovarajuća struka) na poslovima zemqišta; 3. najmanje jednog uposlenika sa najmawom stručnom spremomVIIstepena (građevinski inžinjerhidro smjer); 4. najmanje jednog uposlenik sa stručnom spremomIV stepena (tehničar ili laborant); Uposlenici iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana moraju imati radno iskustvo na naučno-stručnim i/ili laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje dvije godine. Uposlenici iz stava 1. tačke 4. ovog člana moraju imati radno iskustvo na laboratorijskim poslovima u trajanju od najmanje godinu dana. Izuzetno od stava 1. ovog člana ovlaštene naučno-stručne institucije za pojedine naučno-stručne i laboratorijske poslove može ugovorno angažovati najviše dva lica sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u tač. 2. do 4. stav 1. ovog člana. Ukoliko naučno-stručna institucija ne može obavljati sve poslove za koje se izdaje ovlaštenje tada ovlaštena naučno-stručna institucija može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uslovom da isti ispuwavauslove za izvršavanje pojedinih grupa poslova navedenih u članu 14. ovog pravilnika, ali samo u roku od 3 godine od dana stupawa na snagu ovog pravilnika. Član 34. Ovlašteni laboratorij mora imati rukovodioca laboratorija s minimalno 5 godina radnog iskustva na laboratorijskim poslovima, kao i: 1. za obavljanje fizičko-hemijskih ispitivawa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, agronomije), jedno lice sa najmanje zvanjem magistra, te tri osobe srednje stručne spreme (hemijski tehničar ili laboratorijski tehničar); 2. za obavljanje kontrole plodnosti tla ovlašteni laboratorij mora imati tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, agronomije), te jedno lice srednje stručne spreme (tehničar); 3. za ispitivanje đubriva (kao u tački 4. ovog člana); 4. za obavljanje morfoloških mjerewa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje jedno lice visoke stručne spreme (dipl. inžinjer agronomije), te dvoje lica srednje stručne spreme (tehničar); 5. za obavljanje agrobioloških ispitivawa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (diplomirani biolog); 6. za obavljanje mikrobioloških ispitivawa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (doktor medicine specijalist mikrobiologije ili diplomirani biolog specijalist mikrobiologije) i jedno lice srednje stručne spreme (laboratorijski tehničar); 7. za obavljanje ekotoksikoloških ispitivawa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (diplomirani biolog, biotehnolog); 8. za obavljanje radioekoloških ispitivawa ovlašteni laboratorij mora imati najmanje dvoje lica visoke stručne spreme (dipl.inž. hemije ili diplomirani fizičar), te dvoje lica sa sredwom stručnom spremom (hemijski ili laboratorijski tehničar); 9. za obavljanje ispitivawa teških metala i drugih opasnih i štetnih materija iz otpadnih voda ovlašteni laboratorij mora imati najmanje tri lica visoke stručne spreme (dipl. inž. hemije ili tehnologije, diplomirani građevinski inžinjer, hidrosmjera i diplomirani biolog), te dvoje lica srednje stručne spreme (hemijski tehničar ili laboratorijski tehničar). Laboratorij mora zapošljavati stručno osposobljene uposlenike, i to: a) uposlenika sa završenim dodiplomskim studijem ili VII/Istepenom hemijskog,hemijsko-tehnološkog ili poqoprivrednog područja s najmanje dvije godine radnog iskustva u laboratorijskom radu; b) uposlenikaVIiliIVstepena hemijske, hemijsko- tehnološke ili poqoprivredne struke, prema opsegu rada laboratorija. Ovlaštene laboratorije za pojedine laboratorijske poslove može ugovorno angažovati najviše dvoje lica sa stručnim spremama i zanimanjem određenim u tač. 1. do 9. stav 1. ovog člana. Član 35. Ovlašteni laboratoriji moraju posjedovati pismene upute za upotrebu i rad sa svom relevantnom laboratorijskom opremom, te za rukovanje i pripremu uzoraka. Laboratorij mora imati pismene upute za provođenje ispitivawa, za upotrebu i rad svih mjernih uređaja i instrumenata koji se koriste kao i za pripremu uzoraka. Kada je potrebno upotrijebiti metode ili postupke ispitivawa koji nisu normirani, postupci se moraju detaqno obrazložiti. Član 36. Ovlašteni laboratorij je dužan učestvovati u međulabo- ratorijskim poredbenim ispitivawima kad referentni laboratorij organizuje takve provjere. Laboratorij je dužan, o svom trošku, obaviti međulabo- ratorijska poredbena ispitivawa potrebnih parametara prema propisanim analitičkim metodama te provjeru osposobljenosti stručnih zaposlenika koji su ukqučeni u ispitivawa. Član 37. Ukoliko ovlašteni laboratorij ne može samostalno obavljati sva ispitivawa za koja se izdaje ovlaštenje tada ovlašteni laboratorij može sklapati ugovore s osposobljenim ovlaštenim podugovaračima do 40% poslova, pod uslovom da isti ispuwava zahtjeve za izvršavanje pojedinih grupa poslova navedenih u članu 5. ovog pravilnika. Ovlašteni laboratorij mora zadovoqiti prostorne uslove smještaja, minimalnutehničku opremljenost, stručnu osposobljenost zaposlenikapropisane ovim pravilnikom, te biti akreditirani premaBAS EN ISO/EC17025 standardu, te ISO90000 iISO14001 za sve analitičke poslove koje obavljaju, čime se dokazuje wihova kompetentnost. Ovlašteni laboratoriji moraju kontinuirano održavati prostorne uslove smještaja, uslove minimalne tehničke opremljenosti i stručnu osposobljenost zaposlenika u skladu sa ovim pravilnikom. Ako laboratorij u okviru ovlaštewa ne može provesti sve analize za utvrđivanje kvalitete mineralnih i/ili organskih đubriva i/ili poboqšivača tla, fizikalno-hemijske analize, plodnost tla, analize teških metala i opasnih materija, može zatražiti obavljanje tih analiza od drugog ovlaštenog laboratorija. U slučaju iz stava 1. ovog člana laboratorij je dužan, pri prikazivanju rezultata analize, dostaviti uz svoje analitičke izvještaje i izvorni izvještajlaboratorija koji je obavio ugovorenu analizu. 4. OBRADA PODATAKA I IZVJEŠTAJ Član 38. Laboratorij mora zaprimljeni uzorak analizirati prema zahtijevanom parametru/parametrima za koje je ovlašten, obraditi rezultate i dati Izvještaj o analizi (u daljem tekstu: Izvještaj). Izvještaj iz stava 1. ovog člana mora imati numerisane stranice i mora sadržavati: 1. naslov; 2. naziv i adresu laboratorija; 3. jednoznačnu oznaku Izvještaja, naznačenu na svakoj stranici Izvještaja; 4. naziv i adresu korisnika; 5. oznaku i/ili naziv metode; 6. opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; 7. datum prijema uzorka i datum završetka ispitivawa; 8. rezultate ispitivawa s mjernim jedinicama; 9. ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju lica koje je odobrilo Izvještaj. U Izvještaju laboratorij daje mišljenje o skladnosti s propisanim zahtjevima kvalitete. Laboratorij mora voditi evidenciju svih izvršenih analiza hronološkim redom i imati kopije svih izdanih Izvještaja u zadwih pet godina. Član 39. Laboratorij mora biti nepristran i njegovo osoblje ne smije ovisiti ni o kakvim poslovnim, finansijskim i drugim utjecajima na wihovu prosudbu. VI- NADZOR I KONTROLA Član 40. Nadzor nad kontinuiranimispuwavanjem propisanih uslova u ovom pravilniku u pogledu radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva od strane ovlaštenih laboratorija i naučno-stručnih institucija obavlja Federalno ministarstvo, a kontrolu vrši komisija koju rješenjem imenuje federalni ministar. Ovlašteni laboratoriji dužni su komisiji Federalnog ministarstva omogućiti nesmetano obavljanje kontrole iz stava 1. ovog člana. Ako komisija utvrdi da ovlašteni laboratoriji ne ispuwavaju neki od propisanih uslova u pogledu radnog prostora, uređaja i opreme i kadrovskih zahtjeva, utvrdit će nedostatke i zapisnikom odrediti rok u kojem se ti nedostaci moraju otkloniti, odnosno rok u kome se mora udovoqiti propisanim uslovima. Ako ovlašteni laboratorij u određenom roku ne postupi u skladu sa odredbom stava 3. ovog člana ili ako komisija utvrdi da ovlašteni laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten po ovom pravilniku, rješenjem će se tom laboratoriju oduzeti u cijelosti dato ovlaštenje po ovom pravilniku. Komisija iz člana 6. stav 1.ovog pravilnika kontroliše ispuwavanje uslova i izvršavanje zadataka propisanih ovim pravilnikom. Laboratorij je dužan komisiji omogućiti kontrolu iz stava 1. ovog člana. Ako laboratorij u određenom roku ne postupi u skladu s odredbama iz stava 3. ovog člana ili ako komisija utvrdi da laboratorij ne obavlja poslove za koje je ovlašten u skladu s odredbama ovog pravilnika, laboratoriju će se rješenjem federalnog ministra, a na prijedlog komisije, oduzeti ovlaštenje za pojedine poslove ili dato ovlaštenje u cijelosti te će se taj laboratorij brisati s popisa ovlaštenih laboratorija. Član 41. Rješenje o prestanku ovlaštewa donosi federalni ministar na prijedlog komisije iz člana 6. stav 1. ovog pravilnika. Ovlaštenom laboratoriju može, prije isteka roka ovlaštewa, takođe biti oduzeto ovlaštenje i u slijedećim slučajevima: 1. ako se argumentovano dokaže da ovlašteni laboratorij daje netačne rezultate; 2. ako ovlašteni laboratorij ne učestvuje ili neuspješno učestvuje u međulaboratorijskim poredbenim ispitivawima, odnosno izgubi akreditaciju za određenu vrstu ispitivawa. Ovlaštenje može biti oduzeto za određene poslove ili u cijelosti. Laboratorij kojem je oduzeto ovlaštenje može po otklawanju nedostataka ponovo aplicirati za dodjelu novog ovlaštewa. Član 42. Referentni laboratorij uslove iz člana 10. stava 1. tač. 2, 3. i 4. mora ispuniti u roku od (2) dvije godine od donošewa rješewa o ovlašćivanju. Član 43. Ovlašteni laboratoriji i ovlaštene naučno-stručne institucije za izradu projekata zaštite i uređewa poqoprivrednog zemqišta i drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poqoprivrednom zemqištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemqišta dužni su u roku od 3 (tri) godine od dana stupawa na snagu ovog pravilnika ispuniti uslove te pribaviti akreditaciju ovlaštenog akreditacijskog tijela poBAS EN ISO/EC17025 standardu, teISO90000 iISO14001 u roku od (3) tri godine od donošewa rješewa o ovlašćivanju. Član 44. Ovlaštene naučno-stručne institucije za izradu projekata zaštite i uređewa poqoprivrednog zemqišta te drugih poslova i zadataka propisanih Zakonom o poqoprivrednom zemqištu, a koji se odnose na naučno-stručne institucije za poslove zemqišta, dužni su Federalnom ministarstvu dostaviti godišnje izvještaje o broju, vrsti i korisnicima projekata koje su uradili. Član 45. Ispitivanje kvalitete mineralnih đubriva, količine teških metala i opasnih i štetnih materija u zemqištu, plodnosti tla do ovlašćivawa laboratorija u skladu s odredbama ovog pravilnika, obavljat će laboratoriji ili ovlaštene naučno-stručne institucije ovlašteni do stupawa na snagu ovog pravilnika, a najkasnije do 31. decembra 2010. godine. Član 46. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-3-02-288/10 Juni 2010. godine Sarajevo Ministar Mrsc.Damir Qubić,s.r. PRILOG 1. OSNOVNA NAČELA DOBRE LABORATORIJSKE PRAKSE (DLP) (po Direktivi 2004/10/EZ EU Parlamenta i Vijeća od 11.02.2004. godine i Direktivi 2004/9/EU Parlamenta i Vijeća od 11.02.2004. godine) 1. ORGANIZACIJA 1. Laboratorij obuhvata osoblje, prostor i opremu potrebnu za provođenje ispitivawa kvalitete đubriva i poboqšivača tla. 2. Kod ispitivawa koja se izvode na više lokacija, laboratorij obuhvata lokaciju na kojoj se nalazi voditeq ispitivawa i sve lokacijekoje se mogu pojedinačno ili kolektivno smatrati laboratorijima za ispitivanje. 3. Odgovorno lice laboratorija za ispitivanje mora obezbijediti da se u laboratoriju za ispitivanje poštuju načela dobre laboratorijske prakse. 4. Odgovorno lice laboratorija za ispitivanje mora najmanje: a) obezbijediti popis koji utvrđuje odgovorna lica u laboratoriju za ispitivanje; b) obezbijediti dovoljanbroj osposobljenog osoblja, primjeren prostor, opremu i materijal za pravovremeno i primjereno provođenje ispitivawa; v) obezbijediti vođenje evidencije o osposobljenosti, usavršavanju, iskustvima i opisima radnih mjesta za svakog pojedinog stručwaka i tehničara; g) obezbijediti da osoblje jasno razumije zadatke koje je obavezno izvršiti te ako je potrebno, osigurati usavršavanje za obavljanje ovih zadataka; d) obezbijediti izradu odgovarajućih, tehnički valjanih standardnih operativnih postupaka i obavljanje radwi prema wima te odobriti sve izvorne i revidirane standardne operativne postupke. Standardni operativni postupci (SOP) su pismeni postupci koji opisuju način izvođewa ispitivawa. Za svako ispitivanje treba izraditi plan ispitivawa. Plan ispitivawa jest dokument koji definiše postupke za provođenje ispitivawa, a sadržava sve izmjene i dopune plana ispitivawa. Izmjene idopune plana ispitivawa jesu namjerne izmjene plana, prije i za vrijeme trajawa ispitivawa; đ) obezbijediti postojanje programa osigurawa kvalitete s imenovanim osobljem te provođenje mjera osigurawa kvaliteta u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Program osigurawa kvalitete jest sistem, ukqučujući osoblje, koji je neovisan od provođewa ispitivawa, a namijenjen je odgovornom licu laboratorija za ispitivanje da obezbijeđuje usklađenost s načelima dobrelaboratorijske prakse. Laboratorij za ispitivanje mora imati pismeni program osigurawa kvalitete; e) za provođenje i nadzor ispitivawa imenuje se voditeq ispitivawa s odgovarajućim obrazovanjem i iskustvom. Ako u toku ispitivawa dođe do zamjene voditelja ispitivawa to mora biti provedeno u skladu sa utvrđenim postupcima i dokumentovano; ž) obezbijediti da voditeq ispitivawa odobri plan ispitivawa te da isti stavi na raspolaganje osobqu za provjeru kvalitete; z) obezbijediti da zalihe laboratorija odgovaraju uslovima za korištenje u ispitivanju; i) obezbijediti da u ispitivawima koja se obavljaju na više mjesta postoji jasna komunikacija između osoblja odgovornog za ispitivanje. 5. Laboratorij za ispitivanje mora posjedovati pismene standardne operativne postupke koje je odobrilo odgovorno lice laboratorija za ispitivanje kako bi se obezbijedila kvaliteta i ispravnost podataka dobivenih u tom laboratoriju. Revizije standardnih operativnih postupaka mora odobriti odgovorno lice laboratorija za ispitivanje. 6. Svaka posebna jedinica ilipodručje laboratorija treba uvijek imati na raspolaganju dostupne valjane standardne operativne postupke za aktivnosti koje se unutar nje izvode. Kao dodatak standardnim operativnim postupcima može se koristiti objavljena stručna literatura, analitičke metode, članci i priručnici. 7. Odstupawa od standardnih operativnih postupaka vezanih uz ispitivanje trebaju se dokumentovati i treba ih potvrditi voditeq ispitivawa. 8. Standardni operativni postupci trebaju biti napisani za sljedeće: 1. Ispitni uzorci Prijem, identifikacija, označavanje, rukovanje i pohrawivanje; 2. Ispitna oprema, računalni sistemi, materijali, reagensi i otopine (a) Ispitna oprema: korištenje, održavanje, čišćenje i umjeravanje. (b) Računalni sistemi: valjanost, upotreba, održavanje, sigurnost, kontrola mijewawa i sigurnosne kopije. (v) Materijali, reagensi i otopine: priprema i označavanje; 3. Upravljanje dokumentima Osigurati sljedivost dokumenata u sistemu DLP-a (izrada, označavanje, odobravanje, izdavanje, distribucija, odlaganje, čuvanje i povlačenje iz upotrebe); 4. Postupci osiguravawa kvalitete Aktivnosti osoblja za osiguravanje kvalitete u planiranju, izvođenju, dokumentiranju i izvještavanju o ispitivawima. 9. Vrsta i opseg ispitivawa se provodi prema utvrđenom nalogu naručioca, uzimajućiu obzir sposobnost i sredstva laboratorija da zadovoqi te zahtjeve. Za ispitivawa je moguće koristiti općeniti plan ispitivawa. Plan ispitivawa mora sadržavati najmanje sljedeće podatke: 1. Identifikaciju ispitivawa (a) naziv uzorka, (b) opis uzorka, (v) popis parametara koji se ispituju; 2. Datume (a) datum odobrewa plana ispitivawa s potpisom voditelja ispitivawa, (b) datum početka ispitivawa, (v) datum završetka ispitivawa; 3. Metode ispitivawa Potrebno je koristiti propisane metode za ispitivanu materiju ili priznate metode uz koje u pismenom obliku mora biti dokazano da se tim postupkom dobiva tačan i ponovqivi rezultat uz minimalna odstupawa; 4. Zapisi Popis zapisa koji je potrebno čuvati. Osim navedenih podataka, plan ispitivawa može sadržavati i druge podatke. 2. OSOBQE 1. Voditeq ispitivawa odgovoran je za cjelokupno provođenje ispitivawa i za završni izvještaj. Voditeq ispitivawa mora najmanje: a) odobriti plan ispitivawa datiranim potpisom; b) osigurati raspoloživostplanova ispitivawa i dopuni istih te standardnih operativnih postupaka osobqu koje učestvuje u ispitivanju; v) obezbijediti djelovanje prema postupcima navedenim u planu ispitivawa i ocijeniti te dokumentovati utjecaj bilo kakvog odstupawa od plana ispitivawa na kvalitetu i ispravnost ispitivawa te ukoliko je potrebno obaviti odgovarajuće korektivne mjere postupaka te potvrditi odstupawa od standardnih operativnih postupaka tokom ispitivawa; g) obezbijediti da svi dobiveni podaci budu u potpunosti dokumentovani i zapisani; d) potpisati i datirati završni izvještaj te time potvrditi prihvatanje odgovornosti za valjanost podataka; đ) obezbijediti da po završetku ispitivawa plan ispitivawa, završni izvještaj, izvorni podaci i popratni materijali budu pohranjeni; Izvorni podaci su svi izvorni laboratorijski zapisi i dokumentacija ili wihove ovjerene kopije koji su rezultat izvornih opažawa i radwi provedenih tokom ispitivawa. 2. Osoblje ukqučeno u provođenje ispitivawa mora biti upoznato s načelima dobre laboratorijske prakse. 3. Osoblje mora imati pristup planu ispitivawa i odgovarajućim standardnim operativnim postupcima koji se odnose na njegovo učestvovanje u ispitivanju. Wihova odgovornost je da djeluju u skladu s uputama datim u tim dokumentima. Svako odstupanje od uputa mora biti dokumentovano i javljeno neposredno voditequ ispitivawa. 4. Osoblje je odgovorno za trenutačno bilježenje izvornih podataka u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse i za tačnost tih podataka. 5. Potrebno je preduzeti sve mjere u ciqu osigurawa ispravnosti ispitivawa i zaštite zdravlja osoblja koje učestvuje u ispitivanju. 6. Osoblje mora obavijestiti odgovornu osobu ako postoji lični zdravstveni problem koji bi mogao utjecati na ispitivanje. Osobe će do sanirawa zdravstvenog problema biti iskqučene iz ispitivawa. 3. USLOVI SMJEŠTAJA I OKOLIŠA 1. Laboratorij za ispitivanje mora biti odgovarajuće veličine, konstrukcije i na primjerenoj lokaciji, radi ispuwavawa uslova ispitivawa i radi smawivawa mogućih ometawa koja mogu utjecati na valjanost ispitivawa. 2. Raspoloživi prostori laboratorija trebaju osigurati odgovarajuću razdvojenost različitih aktivnosti kako bi se osiguralo pravilno provođenje svakog ispitivawa. 3. Laboratorij za ispitivanje mora imati odgovarajući prostor s raspoloživim površinama za čuvanje zaliha i opreme. Susjedni prostori u kojima se odvijaju nesukladne djelatnosti moraju se efikasno odvojiti. Moraju se preduzeti mjere da se spriječi uzajamno štetno djelovanje. 4. Posebni prostori ili površine potrebni su za primanje i čuvanje ispitivanih materija. 5. Skladišni prostori ili površine za ispitivanje materija moraju biti odvojeni od prostora za operativne sisteme. Moraju biti primjereni za pohrawivanje opasnih materija. 6. Prostor za pohranu podataka mora biti raspoloživ za sigurno čuvanje i pristup planovima ispitivawa, izvornim podacima i završnim izvještajima. Izvedba prostora i uslovi u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 7. Postupanje s otpadom i njegovo uklawanje mora biti obavljeno tako da ne ugrožava cjelovitost ispitivawa. To ukqučuje osiguravanje odgovarajućih prostorija za njegovo sakupljanje, čuvanje i uklawanje. 4. OPREMA 1. Oprema, ukqučujući i valjane računarske sisteme koji se koriste za izradu, pohrawivanje i pronalaženje podataka te za kontrolu faktora okoliša važnih za ispitivanje trebaju biti primjereno postavljeni, primjerenog oblika i odgovarajućeg kapaciteta. 2. Oprema koja se koristi u ispitivanju mora biti redovno pregledavana, održavana i umjeravana u skladu sa standardnim operativnim postupcima. O ovim postupcima moraju se voditi upisnici. Umjeravanje mora biti sljedivo do nacionalnih ili internacionalnih standarda mjerewa, gdje je to potrebno. 3. Hemikalije, reagensi i otopine moraju biti označeni podacima o osobinama (koncentraciji gdje je primjereno), roku upotrebe i s navedenim posebnim uslovima čuvawa. Podaci koji se odnose na porijeklo, datum pripreme i stabilnost moraju biti raspoloživi. Rok upotrebe se može produžiti na osnovu dokumentovane procjene ili analize. 5. RUKOVAWE UZORCIMA 1. O opisu svojstava ispitivane materija, datumu zaprimawa, roku upotrebe, zaprimljenoj količini i količini korištenoj u ispitivanju moraju se voditi zapisi. 2. Potrebno je propisati postupak za cjelokupno postupanje s ispitivanom materijom (preuzimanje, rukovanje, zaštita, skladištenje i čuvanje) radi osiguravawa valjanosti rezultata ispitivawa i zaštite interesa naručioca ispitivawa. 3. Za svaku materiju mora biti poznata stabilnost u uslovima pohrawivawa i ispitivawa. 4. Svaka ispitivana materija treba biti primjereno označena. 5. Za svako ispitivanje treba biti poznat identitet materije, ako je potrebno i broj serije, čistoća, sastav, koncentracija ili druga svojstva. Serija označava određenu količinu ili više ispitivanih materija za ispitivanje, proizvedenih tokom određenog ciklusa proizvodnje, koji su jedinstvenih svojstava te kao takvi trebaju biti označeni. 6. Svakom ispitivanju mora biti dodijeljena posebna oznaka kojom će biti označen svaki dokument, podatak i uzorci iz tog ispitivawa. Uzorci iz ispitivawa označavaju se tako da se potvrdi wihovo porijeklo. Označavanje mora omogućiti sljedivost primjerenu uzorku i ispitivanju. Uzorak jest svaki materijal na kojem se obavlja ispitivanje. Ispitivanje treba izvesti u skladu s planom ispitivawa. 6. OSIGURAWE KVALITETE 1. Program osigurawa kvalitete mora provoditi lice ili lica koja su upoznata s postupcima ispitivawa, a koje su imenovane od odgovornog lica kojoj neposredno odgovaraju. 2. Osoblje za osiguranje kvalitete odgovara najmanje za: a) posjedovanje i čuvanje priručnika za kvalitetu i standardnih operativnih postupaka koji se koriste u laboratoriju; b) obavljanje kontrole s ciljem utvrđivawa provode li se sva ispitivawa u skladu s načelima dobre laboratorijske prakse. Kontrolom se takođe treba utvrditi da su planovi ispitivawa i standardni operativni postupci stavljeni na raspolaganje osobqu koje učestvuje u ispitivanju i da se postupa u skladu s istim. Kontrole, kako je određeno programom osigurawa kvalitete i standardnim operativnim postupcima mogu biti: –kontrole ispitivawa; –kontrole laboratorija; –kontrole procesa/postupka; Zapisnici o izvršenim kontrolama moraju se čuvati s ostalom dokumentacijom. v) povremenu provjeru završnog izvještaja radi utvrđivawa da su metode, postupci i opažawa tačno i potpuno opisani te da prikazani rezultati tačno i potpuno odražavaju izvorne podatke ispitivawa; g) pravovremeno podnošenje pismenog izvještaja o rezultatima kontrole voditequ ispitivawa; d) izradu i potpisivanje izjave o vrstama i datumima kontrole, ukqučujući kontrolisane faze ispitivawa i datume podnošewa rezultata kontrole voditequ ispitivawa. 3. Sve podatke dobivene tokom ispitivawa lica koji unosi podatke mora zapisati neposredno, tačno i čitqivo. Ti unosi podataka moraju biti potpisani i datirani. Svaka promjena izvornih podataka mora biti izvedena tako da uzrok izmjene mora biti naveden. Lice koja je podatke izmijenilo mora to potvrditi svojim potpisom s datumom. 7. PRIKAZIVAWE REZULTATA 1. Rezultati svakog ispitivawa ili niza ispitivawa koja provodi laboratorij moraju se prikazivati tačno, jasno, nedvosmisleno i objektivno te u skladu sa svim posebnim uputama u metodama ispitivawa. Ti se rezultati obično moraju davati u ispitnom izvještaju, a moraju obuhvatati sve podatke koje zahtijeva korisnik i koji su potrebni za tumačenje rezultata ispitivawa i sve podatke koje zahtijeva ta ispitna metoda. 2. Ispitni izvještaji Svaki ispitni izvještaj mora obuhvatati barem ove podatke, osim ako laboratorij nema valjane razloge da to ne radi: a) naslov; b) naziv i adresu laboratorija i mjesto na kojemu su provedena ispitivawa ako ispitivawa nisu provedena u sjedištu laboratorija; v) jedinstvenu oznaku ispitnog izvještaja i na svakoj stranici oznaku kako bi se osiguralo da se stranica prepoznaje kao dio ispitnog izvještaja te jasnu oznaku kraja ispitnog izvještaja; g) naziv i adresu korisnika; d) oznaku upotrijebljene metode; đ) opis i stanje uzorka koji se ispituje i njegovu jednoznačnu oznaku; e) datum prijema uzorka koji se ispituje i datum završetka ispitivawa; ž) rezultate ispitivawa s mjernim jedinicama; z) ime, funkciju i potpis(e) ili istovrijednu identifikaciju lica koje je odobrila ispitni izvještaj. 3. Završni izvještaj treba potpisati i datirati voditeq ispitivawa, kako bi potvrdio prihvaćanje odgovornosti za valjanost podataka. 4. Ispravci i dodaci završnog izvještaja moraju biti pripremljeni u obliku dopuna. Dopune mora potpisati i datirati voditeq ispitivawa, a u istima mora biti jasno naveden razlog ispravaka ili dodataka. Preoblikovanje završnog izvještaja kojim se udovoljava zahtjevima za podnošenje nadležnim tijelima ne znače ispravak, dodatak ili dopunu završnom izvještaju. 8. UPRAVQAWE ZAPISIMA 1. Mora se voditi briga o sigurnosti i povjerqivosti svih zapisa. 9. UPRAVQAWE ARHIVOM 1. U arhivi se pohranjuju zapisi i ispitni izvještaji u vremenskom trajanju od najmanje pet godina. Izvedba prostora i uslovi u prostoru za pohranu podataka moraju zaštititi njegov sadržaj od prijevremene dotrajalosti. 2. Ako se iz bilo kojeg razloga dokumentacija odstrani prije isteka propisanog roka čuvawa, to mora biti opravdano i dokumentovano. 3. Materijal pohranjen u arhivama treba biti popisan u sadržaju, kako bi se olakšala uredna pohrana i pronalaženje. 4. Ako laboratorij za ispitivanje ili ugovorni arhiv prestane sa svojom djelatnošću i nema pravnog sljednika, arhivu treba prenijeti u arhivu naručioca ispitivawa ili trećeg lica ili uništiti uz zapisnik prisutne komisije. PRILOG 2. METODE KOJE MORA PROVODITI LABORATORIJ U CIQU STJECAWA OVLASTI KONTROLE KVALITETE A. MINERALNIH ĐUBRIVA 1. ANALIZE MAKROHRAWIVA: 1. Određivanje svih oblika dušika koristeći metode iz Pravilnika o uslovima za stavaljenje u promet, kvaliteti i kontroli kvalitete mineralnih đubriva te skladištenju i rukovanju mineralnim đubrivima ("Službeni glasnik BiH", broj 90/09), (u daqnjem tekstu: Pravilnik); 2. Određivanje fosfora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje kalija koristeći metode iz Pravilnika. 2. FIZIKALNE METODE: 1. Vlaga 2. Granulometrijski sastav 3. ANALIZE SEKUNDARNIH HRAWIVA: 1. Određivanje kalcija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 2. Određivanje magnezija prema topivosti koristeći metode iz Pravilnika; 3. Određivanje natrija koristeći metode iz Pravilnika; 4. Određivanje sumpora prema topivosti, koristeći metode iz Pravilnika. 4. ANALIZE MIKROHRAWIVA: Određivanje minimalno dva mikrohrawiva koristeći metode iz Pravilnika. B. ORGANSKIH ĐUBRIVA V. POBOQŠIVAČA TLA FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11.05.2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09) i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROCES PROVOĐENJA PREGOVARAČKOG POSTUPKA BEZ OBJAVLJIVANJA OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. Imenuje se Komisija za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci i instalaciji VHF predajnika/prijemnika za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo, u sljedećem sastavu: 1. VIOLETA MATANOVIĆ, predsjednik 2. PETAR OBRADOVIĆ, član 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član Za sekretara Komisije imenuje se ANA CVITANOVIĆ. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31. 07. 2010. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: - direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, - ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Predsjednik i članovi Komisije iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-853-3/10 29. juna/lipnja 2010. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMustafe Zajke. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 065-0-P-07-002238. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1190/09 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiMustafi Zajkiiznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine. Dalje, apelant je 28. januara 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da opozove rješenje donijeto 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238 kojim je odredio i zakazao da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine. Apelant je također dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Vrhovnog suda, kao i od učesnika u postupku GP "Put" zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je, također, 29. decembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis predmeta. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, Općinski sud 9. jula 2009. godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. Traženi spis je dostavljen Ustavnom sudu 6. januara 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 28. aprila 1988. godine zaključio ugovor sa učesnikom u postupku GP "Put" iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim se tuženi obavezuje da će za račun apelanta-kupca izgraditi i predati na upotrebu poslovni prostor površine 83,14m² koji nosi oznaku PR-37 u stambenoj zgradi koju prodavac gradi za tržište u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). 7. Pošto je bio nezadovoljan dinamikom i kvalitetom izvedenih radova apelant je, nakon pismenih obraćanja izvođaču, s ciljem da se otklone propusti u građevinskim radovima koji su izvedeni kod poslovnog objekta, pokrenuo parnični postupak. 8. Apelant je 5. juna 1996. godine, u tužbi podnesenoj protiv tuženog tadašnjem Osnovnom sudu I u Sarajevu (sada: Općinskom sudu), a konačno preciziranoj 8. oktobra 1996. godine, tražio da sud utvrdi da je apelant udružio sredstva u izgradnji poslovnog prostora, kao i da mu se naknadi izgubljena dobit zbog pričinjenih propusta u gradnji i kašnjenju tuženog u ukupnom iznosu od 1.022,466,10 KM. 9. Na ročištu održanom 11. septembra 1996. godine Općinski sud je odložio raspravu za 9. oktobar 1996. godine, uz nalog da se tuženi izjasni o navodima iz tužbe. 10. Apelant je precizirao tužbu 8. oktobra 1996. godine u smislu traženja naknade štete zbog neizvršenih i loše izvedenih građevinsko-zanatskih radova. 11. Na ročištu od 9. oktobra 1996. godine je zatraženo da se punomoćnik tuženog najkasnije do sljedećeg ročišta očituje na precizirani tužbeni zahtjev. 12. Rasprave o predmetu spora su održane 11. novembra 1996. godine i 9. novembra 1996. godine. Kako nije bio zadovoljan utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima, koji su se ticali kvaliteta izvedenih građevinskih radova, apelant je 4. januara 1997. godine predložio njihovo ponovno izvođenje. Nakon toga su održana ročišta 14. januara 1997. godine, 13. februara 1997. godine i 14. marta 1997. godine. 13. U skladu sa dosadašnjim tokom postupka i nalazom suda, apelant je 20. novembra 2000. godine precizirao tužbeni zahtjev. 14. U cijelosti, Općinski sud je od 5. juna 1996. godine do kraja 2000. godine održao 13 ročišta, na kojima su utvrđivane činjenice spora i provođeni neophodni dokazi, uključujući dva vještačenja i jedno nadvještačenje koje je obavio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje - Sarajevo, kao i vještačenje vještaka finansijske struke. U toku ovog perioda tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se pribave dopunski nalazi i mišljenja, radi čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Apelant je više puta urgirao da se nastavi raspravljanje, a na traženje suda je dostavljao i neophodnu dokumentaciju. 15. Nakon toga, sud je održao raspravu 10. januara 2001. godine, a apelant je 26. januara 2001. godine, 11. oktobra 2001. godine i 31. decembra 2001. godine dostavio i izjašnjenje na dosadašnji tok postupka, nakon čega je sud zakazao još dva ročišta, i to 7. februara 2002. godine i 4. februara 2002. godine. 16. Apelant je, nakon provedenog dokaznog postupka, precizirao tužbu 20. maja 2002. godine. Glavna rasprava je održana 23. septembra 2002. godine, nakon čega je Općinski sud donio Presudu broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine. 17. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu 21. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 18. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao četiri ročišta, pa je nakon toga donio Presudu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 19. Rješavajući žalbe apelanta od 10. marta 2004. godine i tuženog, Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 140.871,36 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena. Protiv ove presude i apelant i tuženi su izjavili revizije. 20. Odlučujući o revizijama stranaka protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, kojom je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu, a apelantovu reviziju djelimično uvažio, pa je drugostepenu presudu u stavu I izreke u pogledu odluke o kamati preinačio. Istom presudom drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantova revizija u ostalom dijelu je odbijena. 21. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 22. U ponovnom postupku Općinski sud je održao tri ročišta pa je nakon toga donio Presudu broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine kojom je tuženi obavezan da apelantu naknadi štetu u iznosu od 285.257,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka. 23. Protiv navedene presude su žalbu izjavili i apelant i tuženi, i to apelant 4. jula 2008. godine, a tuženi 21. jula 2008. godine. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine kojom je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. 24. Općinski sud je 12. maja 2009. godine primio apelantovu reviziju koja je naredbom Općinskog suda od 30. juna 2009. godine uz cijeli spis dostavljena na postupak Vrhovnom sudu. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke nalazi u radu pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev-1190/09 od 3. jula 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Apelant u apelaciji iznosi detaljnu hronologiju događaja od uplaćivanja sredstava do završetka spornog poslovnog objekta. Redovni sudovi su, kako navodi, nepotrebno i "iz samo njima znanih razloga", te prema apelantovom mišljenju čak i "zlonamjerno" odugovlačili postupak, tako da ni nakon 13 godina i poslije održanih 39 ročišta postupak nije okončan i predmet je još u radu. Apelant smatra da mu je zbog ponašanja redovnih sudova, kao i zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, pričinjena kako materijalna tako i nematerijalna šteta, koju traži da mu se nadoknadi. Apelant smatra da se uredno odazivao svakom ročištu i da na njegovoj strani nema odgovornosti za odugovlačenje postupka. Nasuprot tome sud je, kako navodi apelant, ispoljio neozbiljnost i slabu organizaciju rada, nepoštovanje sugestija višeg suda, zanemarivanje bitnih navoda apelantove žalbe, što je sve doprinijelo da se apelanta liši prava na donošenje odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 28. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je apelacija neosnovana, te da Kantonalni sud ostaje kod navoda iz drugostepenih presuda. 29. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda je iznesena hronologija postupka, ali nije dato bilo kakvo obrazloženje koje bi se ticalo apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. V. Relevantni propisi 30. UZakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja konačne odluke u ovom predmetu, koji se odnosi na naknadu štete zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." a. Relevantni principi 38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 41. Apelant je 5. juna 1996. godine podnio tužbu radi utvrđenja i naknade štete. Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom pod brojem Rev-1289/05. Nakon toga postupak je nastavljen, a u vrijeme odlučivanja Ustavnog suda predmet se ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant u periodu od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke nije uspio doći do odluke o cijelom tužbenom zahtjevu, te da relevantni period koji treba ispitati iznosi više od 13 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 42. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi utvrđenja naknade štete koju je apelant tražio zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti. 43. Što se tiče djelovanja nadležnih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o posebno složenom predmetu, mada je bilo potrebno vještačenje i nadvještačenje. Ustavni sud također smatra da je period od pokretanja tužbe do donošenja prve prvostepene presude, za koju je Općinskom sudu trebalo preko šest godina, relativno dug period koji je bitno uticao na ukupnu dužinu postupka, a da taj period Općinski sud nije ni na koji način opravdao. Kao što se vidi iz činjeničnog stanja ovog predmeta, tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se ona ponove ili dopune, zbog čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan, s obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino navodio hronologiju svojih postupaka, i to od perioda donošenja posljednje prvostepene Presude Općinskog suda broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine, ne pravdajući dužinu postupka valjanim i opravdanim razlozima koji su uticali na njegovu dužinu. 44. Dalje, u vezi sa apelantovim žalbenim i revizionim postupcima, iz dokumentacije spisa proizlazi da su viši sudovi nižestepenim sudovima predmet vraćali tri puta na ponovni postupak, nalažući da se, u ponovnom postupku, otklone nedostaci u prethodnim postupcima. Tako su te primjedbe obuhvatale bitne povrede parničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zatim ukazivanja da obračun početka računanja zateznih kamata nije pravilno utvrđen i sl., iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnog prava. Konkretno, rješavajući o žalbama apelanta i tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što je izreka presude suprotna obrazloženju koje je dato, u smislu člana 336. stav 1. tačka 13. ZPP FBiH. Također, Kantonalni sud navodi da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži objašnjenje u čemu se sastoji iznos od 26.985,00 KM i koji su to radovi bili potrebni da se prostor dovede u upotrebljivo stanje. 45. Zatim, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je došlo do pogrešne ocjene predloženih dokaza, iz kojeg razloga je prvostepena presuda ukinuta u smislu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a FBiH, jer se radi o propustima koji se pred Kantonalnim sudom ne mogu otkloniti. 46. Ustavni sud, također, konstatira da je nepostupanje Općinskog suda, u skladu sa datim uputama i zbog toga vraćanja predmeta na ponovni postupak u tri navrata, zbog grešaka koje se nisu mogle ispraviti u postupku pred žalbenim i revizijskim sudom, odlučujuće doprinijelo sveukupnom trajanju parničnog postupka u vremenu od 13 godina. U pogledu ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud je uzeo u obzir da je Kantonalni sud relativno brzo rješavao o žalbama, ali da je predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, koju povredu nije mogao otkloniti imajući u vidu ograničenja u pogledu održavanja javne rasprave u smislu člana 236. ZPP FBiH. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, a naročito nepostupanje prvostepenog sudskog organa po uputama višeg suda, može produžiti postupak do mjere kada se krši pravo na "razuman rok", te pravne lijekove učiniti iluzornim, a sam postupak beskonačnim. Upravo zbog toga nadležni organi, konkretno redovni sudovi, moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 47. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, te da se period odlučivanja u sudskom postupku o određivanju naknade štete ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. 48. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u roku od jedne godine i šest mjeseci odlučio o revizijama protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, koja je bila rezultat već jednom ponovljenog postupka, nakon čega je predmet vraćen Kantonalnom sudu, a sa Kantonalnog ponovo vraćen na Općinski sud. Ovaj period rješavanja revizije pred Vrhovnim sudom Ustavni sud ne smatra naročito dugim, kao ni period rješavanja predmeta po novoj reviziji u postupku koji je još u toku. 49. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tokom postupka više puta raznim podnescima inicirao postupanje suda, na koji način je pokušao ishoditi da se postupak okonča u razumnom roku. Također je vidljivo da je apelant blagovremeno podnosio svu traženu dokumentaciju koju je sud od njega zahtijevao i da se općenito može utvrditi apelantov aktivan odnos prema konkretnom parničnom postupku. Konačno, u pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud na temelju predočenog i stanja u spisu nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi. 50. Iz svega predočenog ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, a postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 13 godina za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujući doprinos Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 51. S obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju po reviziji kod Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950,00 KM. S obzirom na odlučujući doprinos Općinskog suda ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo. 54. Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu postupka od 13 godina odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos. 56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMustafe Zajke. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 065-0-P-07-002238. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1190/09 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiMustafi Zajkiiznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je 21. veljače 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine. Dalje, apelant je 28. siječnja 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obvezao Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da opozove rješenje donijeto 21. siječnja 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238 kojim je odredio i zakazao da se nastavak glavne rasprave održi 20. svibnja 2008. godine. Apelant je također dopunio apelaciju 14. lipnja 2007. godine, 3. siječnja 2008. godine, 28. siječnja 2008. godine i 15. prosinca 2008. godine. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke ponovno 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Vrhovnog suda, kao i od sudionika u postupku GP "Put" je zatraženo 3. srpnja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je, također, 29. prosinca 2009. godine zatraženo da dostavi spis predmeta. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. srpnja 2009. godine, Kantonalni sud 16. srpnja 2009. godine, Općinski sud 9. srpnja 2009. godine, dok sudionik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. Traženi spis je dostavljen Ustavnom sudu 6. siječnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 28. travnja 1988. godine zaključio ugovor sa sudionikom u postupku GP "Put" iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim se tuženi obvezuje da će za račun apelanta-kupca izgraditi i predati na uporabu poslovni prostor površine 83,14m² koji nosi oznaku PR-37 u stambenoj zgradi koju prodavac gradi za tržište u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). 7. Pošto je bio nezadovoljan dinamikom i kvalitetom izvedenih radova apelant je, nakon pismenih obraćanja izvođaču, s ciljem otklanjanja propusta u građevinskim radovima koji su izvedeni kod poslovnog objekta, pokrenuo parnični postupak. 8. Apelant je 5. lipnja 1996. godine, u tužbi podnesenoj protiv tuženog tadašnjem Osnovnom sudu I u Sarajevu (sada: Općinskom sudu), a konačno preciziranoj 8. listopada 1996. godine, tražio da sud utvrdi da je apelant udružio sredstva u izgradnji poslovnog prostora, kao i da mu se naknadi izgubljena dobit zbog pričinjenih propusta u gradnji i kašnjenju tuženoga u ukupnome iznosu od 1.022,466,10 KM. 9. Na ročištu održanom 11. rujna 1996. godine Općinski sud je odložio raspravu za 9. listopad 1996. godine, uz nalog da se tuženi izjasni o navodima iz tužbe. 10. Apelant je precizirao tužbu 8. listopada 1996. godine u smislu traženja naknade štete zbog neizvršenih i loše izvedenih građevinsko-zanatskih radova. 11. Na ročištu od 9. listopada 1996. godine je zatraženo da se punomoćnik tuženog najkasnije do sljedećeg ročišta očituje na precizirani tužbeni zahtjev. 12. Rasprave o predmetu spora su održane 11. studenoga 1996. godine i 9. studenoga 1996. godine. Kako nije bio zadovoljan utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima, koji su se ticali kvalitete izvedenih građevinskih radova, apelant je 4. siječnja 1997. godine predložio njihovo ponovno izvođenje. Nakon toga su održana ročišta 14. siječnja 1997. godine, 13. veljače 1997. godine i 14. ožujka 1997. godine. 13. Sukladno dosadašnjem tijeku postupka i nalazu suda, apelant je 20. studenoga 2000. godine precizirao tužbeni zahtjev. 14. U cijelosti, Općinski sud je od 5. lipnja 1996. godine do konca 2000. godine održao 13 ročišta, na kojima su utvrđivane činjenice spora i provođeni nužni dokazi, uključujući dva vještačenja i jedno nadvještačenje koje je obavio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje - Sarajevo, kao i vještačenje vještaka financijske struke. Tijekom ovoga razdoblja tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo nužno pribaviti dopunske nalaze i mišljenja, radi čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Apelant je više puta urgirao da se nastavi raspravljanje, a na traženje suda je dostavljao i nužnu dokumentaciju. 15. Nakon toga, sud je održao raspravu 10. siječnja 2001. godine, a apelant je 26. siječnja 2001. godine, 11. listopada 2001. godine i 31. prosinca 2001. godine dostavio i izjašnjenje na dosadašnji tijek postupka, nakon čega je sud zakazao još dva ročišta, i to 7. veljače 2002. godine i 4. veljače 2002. godine. 16. Apelant je, nakon provedenog dokaznog postupka, precizirao tužbu 20. svibnja 2002. godine. Glavna rasprava je održana 23. rujna 2002. godine, nakon čega je Općinski sud donio Presudu broj P-687/96 od 23. rujna 2002. godine. 17. Apelant je protiv ove presude izjavio priziv 21. listopada 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. ožujka 2003. godine uvažio priziv, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 18. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao četiri ročišta, pa je nakon toga donio Presudu broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine. 19. Rješavajući prizive apelanta od 10. ožujka 2004. godine i tuženog, Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine djelomično je uvažen apelantov priziv, pa je tuženi obvezan apelantu isplatiti iznos od 140.871,36 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu apelantov priziv odbijen. Protiv ove presude i apelant i tuženi su izjavili revizije. 20. Odlučujući o revizijama stranaka protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, kojom je reviziju tuženog odbio kao neutemeljenu, a apelantovu reviziju djelomično uvažio, pa je drugostupanjsku presudu u stavku I izreke glede odluke o kamati preinačio. Istom je presudom drugostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev za naknadom štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tome dijelu, vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Apelantova revizija je u ostalome dijelu odbijena. 21. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. veljače 2007. godine kojim je uvažio apelantov priziv u dijelu u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev za naknadom štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tome dijelu, vratio prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. 22. U ponovnome postupku Općinski sud je održao tri ročišta pa je nakon toga donio Presudu broj 065-0-P-07-002238 od 19. lipnja 2008. godine kojom je tuženi obvezan apelantu naknaditi štetu u iznosu od 285.257,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka. 23. Protiv navedene presude su priziv izjavili i apelant i tuženi, i to apelant 4. srpnja 2008. godine, a tuženi 21. srpnja 2008. godine. Odlučujući o prizivima parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. travnja 2009. godine kojom je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. 24. Općinski sud je 12. svibnja 2009. godine primio apelantovu reviziju koja je naredbom Općinskog suda od 30. lipnja 2009. godine uz cijeli spis dostavljena na postupak Vrhovnom sudu. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke nalazi u radu pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev-1190/09 od 3. srpnja 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 26. Apelant u apelaciji iznosi detaljnu kronologiju događaja od uplaćivanja sredstava do završetka prijepornog poslovnog objekta. Redoviti sudovi su, kako navodi, nepotrebno i "iz samo njima znanih razloga", te prema apelantovom mišljenju čak i "zlonamjerno" odugovlačili postupak, tako da ni nakon 13 godina i poslije održanih 39 ročišta postupak nije okončan i predmet je još u radu. Apelant smatra da mu je zbog ponašanja redovitih sudova, kao i zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, pričinjena kako materijalna tako i nematerijalna šteta, koju traži da mu se nadoknadi. Apelant smatra kako se uredno odazivao svakome ročištu i kako na njegovoj strani nema odgovornosti za odugovlačenje postupka. Nasuprot tome sud je, kako navodi apelant, ispoljio neozbiljnost i slabu organizaciju rada, nepoštovanje sugestija višeg suda, zanemarivanje bitnih navoda apelantovoga priziva, što je sve doprinijelo da se apelanta liši prava na donošenje odluke u razumnome roku. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi kako je postupak vođen sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Europske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 28. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je apelacija neutemeljena, te da Kantonalni sud ostaje kod navoda iz drugostupanjskih presuda. 29. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda je iznesena kronologija postupka, ali nije dato bilo kakvo obrazloženje koje bi se ticalo apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. V. Relevantni propisi 30. UZakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 33. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra kako je, zbog nedonošenja konačne odluke u ovome predmetu, koji se odnosi na naknadu štete zbog propusta tuženoga prilikom izgradnje poslovnoga objekta, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom." 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." a) Relevantna načela 38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 39. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati postojanje ozbiljnih nedostataka u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 40. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje kako određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 41. Apelant je 5. lipnja 1996. godine podnio tužbu radi utvrđenja i naknade štete. Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom pod brojem Rev-1289/05. Nakon toga postupak je nastavljen, a u vrijeme odlučivanja Ustavnog suda predmet se ponovno nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. Ustavni sud, stoga, smatra kako apelant u razdoblju od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke nije uspio doći do odluke o cijelom tužbenom zahtjevu, te kako relevantno razdoblje koji treba ispitati iznosi više od 13 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 42. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi utvrđenja naknade štete koju je apelant tražio zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije osobito složen, kako glede činjeničnog stanja, tako ni glede pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti. 43. Što se tiče djelovanja nadležnih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o posebno složenom predmetu, mada je bilo potrebno vještačenje i nadvještačenje. Ustavni sud također smatra da je razdoblje od pokretanja tužbe do donošenja prve prvostupanjske presude, za koju je Općinskom sudu trebalo preko šest godina, relativno dugo razdoblje koje je bitno uticalo na ukupnu duljinu postupka, a da to razdoblje Općinski sud nije ni na koji način opravdao. Kao što se vidi iz činjeničnoga stanja ovoga predmeta, tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo nužno da se ona ponove ili dopune, zbog čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Iz podastrtoga Ustavnom sudu ne može se zaključiti je li navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan, obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino navodio kronologiju svojih postupaka, i to od razdoblja donošenja posljednje prvostupanjske Presude Općinskog suda broj P-687/96 od 23. rujna 2002. godine, ne pravdajući duljinu postupka valjanim i opravdanim razlozima koji su uticali na njegovu duljinu. 44. Dalje, u svezi s apelantovim prizivnim i revizijskim postupcima, iz dokumentacije spisa proizlazi da su viši sudovi nižestupanjskim sudovima predmet vraćali tri puta na ponovni postupak, nalažući da se, u ponovnom postupku, otklone nedostaci u prethodnim postupcima. Tako su te primjedbe obuhvaćale bitne povrede parničnoga postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, potom ukazivanja da obračun početka računanja zateznih kamata nije pravilno utvrđen i sl., iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnoga prava. Konkretno, rješavajući o prizivima apelanta i tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-687/96 od 23. rujna 2002. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. ožujka 2003. godine uvažio priziv, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što je izreka presude oprečna obrazloženju koje je dato, u smislu članka 336. stavak 1. točka 13. ZPP FBiH. Također, Kantonalni sud navodi da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži objašnjenje u čemu se sastoji iznos od 26.985,00 KM i koji su to radovi bili potrebni kako bi se prostor doveo u uporabljivo stanje. 45. Potom, rješavajući apelantov priziv protiv Presude Općinskog suda broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. veljače 2007. godine kojim je uvažio apelantov priziv u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je došlo do pogrešne ocjene predloženih dokaza, iz kojeg razloga je prvostupanjska presuda ukinuta u smislu članka 227. stavak 1. točka 2. ZPP-a FBiH, jer se radi o propustima koji se pred Kantonalnim sudom ne mogu otkloniti. 46. Ustavni sud, također, konstatira da je nepostupanje Općinskog suda, sukladno datim uputama i zbog toga vraćanja predmeta na ponovni postupak u tri navrata, zbog grešaka koje se nisu mogle ispraviti u postupku pred prizivnim i revizijskim sudom, odlučujuće doprinijelo sveukupnom trajanju parničnoga postupka u vremenu od 13 godina. Glede ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud je uzeo u obzir da je Kantonalni sud relativno brzo rješavao o prizivima, ali da je predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, koju povredu nije mogao otkloniti imajući u vidu ograničenja glede održavanja javne rasprave u smislu članka 236. ZPP FBiH. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, a osobito nepostupanje prvostupanjskoga sudskog organa po uputama višeg suda, može produljiti postupak do mjere kada se krši pravo na "razuman rok", te pravne lijekove učiniti iluzornim, a sam postupak beskonačnim. Upravo zbog toga nadležni organi, konkretno redoviti sudovi, moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 47. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje redovitih sudova u konkretnom slučaju, te da se razdoblje odlučivanja u sudskom postupku o određivanju naknade štete ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, za šta se odgovornim smatraju redoviti sudovi. 48. U svezi s ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud u roku od jedne godine i šest mjeseci odlučio o revizijama protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine, koja je bila rezultat već jednom ponovljenoga postupka, nakon čega je predmet vraćen Kantonalnom sudu, a sa Kantonalnog ponovo vraćen na Općinski sud. Ovo razdoblje rješavanja revizije pred Vrhovnim sudom Ustavni sud ne smatra osobito dugim, kao ni razdoblje rješavanja predmeta po novoj reviziji u postupku koji je još u tijeku. 49. U svezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud smatra kako iz podastrte dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio duljini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud uočava kako se apelant ponašao upravo oprečno, odnosno da je tijekom postupka više puta raznim podnescima inicirao postupanje suda, na koji način je pokušao ishoditi da se postupak okonča u razumnome roku. Također je vidljivo da je apelant pravodobno podnosio svu traženu dokumentaciju koju je sud od njega zahtijevao i da se općenito može utvrditi apelantov aktivan odnos prema konkretnom parničnom postupku. Konačno, glede apelantovoga ponašanja, Ustavni sud na temelju podastrtoga i stanja u spisu nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj duljini. U tome smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redoviti sudovi. 50. Iz svega podastrtoga se ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini postupka, a postupajući sudovi nisu podastrli bilo kakvo objašnjenje za ukupnu duljinu postupka od 13 godina za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujući doprinos Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 51. Obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju po reviziji kod Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak žurno okonča obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnome roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnome postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete, koji po naravi nije žuran, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugoga trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950,00 KM. Obzirom na odlučujući doprinos Općinskog suda ukupnoj duljini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo. 54. Imajući u vidu zaključak glede kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku, Ustavni sud smatra da nije nužno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je za ukupnu duljinu postupka od 13 godina odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos. 56. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMustafe Zajke. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Sarajevu broj 065-0-P-07-002238. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1190/09 u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiMustafi Zajkiiznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Mustafa Zajko (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošewa apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine. Dalje, apelant je 28. januara 2008. godine podnio zahtjev da se donese privremena mjere kojom bi Ustavni sud obavezao Opštinski sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) da opozove rješenje koje je doneseno 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238 kojim je odredio i zakazao da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine. Apelant je takođe dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine. Predmet se u vrijeme donošewa ove odluke ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda i Vrhovnog suda, kao i od učesnika u postupku GP "Put" zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je, takođe, 29. decembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis predmeta. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, Opštinski sud 9. jula 2009. godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. Traženi spis dostavljen je Ustavnom sudu 6. januara 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 28. aprila 1988. godine zakqučio ugovor sa učesnikom u postupku GP "Put" iz Sarajeva (u daqnjem tekstu: tuženi) kojim se tuženi obavezuje da će za račun apelanta-kupca izgraditi i predati na upotrebu poslovni prostor površine 83,14m²koji nosi oznaku PR-37 u stambenoj zgradi koju prodavac gradi za tržište u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (u daqnjem tekstu: poslovni prostor). 7. Pošto je bio nezadovoljan dinamikom i kvalitetom izvedenih radova apelant je, nakon pismenih obraćawa izvođaču, s ciljem da se otklone propusti u građevinskim radovima koji su izvedeni kod poslovnog objekta, pokrenuo parnični postupak. 8. Apelant je 5. juna 1996. godine, u tužbi podnesenoj protiv tuženog tadašnjem Osnovnom suduIu Sarajevu (sada: Opštinskom sudu), a konačno preciziranoj 8. oktobra 1996. godine, tražio da sud utvrdi da je apelant udružio sredstva u izgradwi poslovnog prostora, kao i da mu se naknadi izgubljena dobit zbog pričinjenih propusta u gradwi i kašnjenju tuženog u ukupnom iznosu od 1.022,466,10 KM. 9. Na ročištu koje je održano 11. septembra 1996. godine Opštinski sud je odložio raspravu za 9. oktobar 1996. godine, uz nalog da se tuženi izjasni o navodima iz tužbe. 10. Apelant je precizirao tužbu 8. oktobra 1996. godine u smislu tražewa naknade štete zbog neizvršenih i loše izvedenih građevinsko-zanatskih radova. 11. Na ročištu od 9. oktobra 1996. godine zatraženo je da se punomoćnik tuženog najkasnije do sljedećeg ročišta očituje na precizirani tužbeni zahtjev. 12. Rasprave o predmetu spora održane su 11. novembra 1996. godine i 9. novembra 1996. godine. Kako nije bio zadovoljan utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima, koji su se ticali kvaliteta izvedenih građevinskih radova, apelant je 4. januara 1997. godine predložio da se oni ponovo izvedu. Nakon toga su 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. održana ročišta 14. januara 1997. godine, 13. februara 1997. godine i 14. marta 1997. godine. 13. U skladu sa dosadašwim tokom postupka i nalazom suda, apelant je 20. novembra 2000. godine precizirao tužbeni zahtjev. 14. U cijelosti, Opštinski sud je od 5. juna 1996. godine do kraja 2000. godine održao 13 ročišta, na kojima su utvrđivane činjenice spora i provođeni neophodni dokazi, ukqučujući dva vještačewa i jedno nadvještačenje koje je obavio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje - Sarajevo, kao i vještačenje vještaka finansijske struke. U toku ovog perioda tražena vještačewa nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se pribave dopunski nalazi i mišljewa, radi čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Apelant je više puta urgirao da se nastavi raspravljanje, a na traženje suda je dostavljao i neophodnu dokumentaciju. 15. Nakon toga, sud je održao raspravu 10. januara 2001. godine, a apelant je 26. januara 2001. godine, 11. oktobra 2001. godine i 31. decembra 2001. godine dostavio i izjašnjenje na dosadašwi tok postupka, nakon čega je sud zakazao još dva ročišta, i to 7. februara 2002. godine i 4. februara 2002. godine. 16. Apelant je, nakon provedenog dokaznog postupka, precizirao tužbu 20. maja 2002. godine. Glavna rasprava je održana 23. septembra 2002. godine, nakon čega je Opštinski sud donio Presudu broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine. 17. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu 21. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 18. U ponovljenom postupku Opštinski sud je održao četiri ročišta, pa je nakon toga donio Presudu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. 19. Rješavajući žalbe apelanta od 10. marta 2004. godine i tuženog, Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 140.871,36 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena. Protiv ove presude i apelant i tuženi izjavili su revizije. 20. Odlučujući o revizijama stranaka protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, kojom je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu, a apelantovu reviziju djelimično uvažio, pa je drugostepenu presudu u stavuIizreke u pogledu odluke o kamati preinačio. Istom presudom drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantova revizija u ostalom dijelu je odbijena. 21. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 22. U ponovnom postupku Opštinski sud je održao tri ročišta pa je nakon toga donio Presudu broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu naknadi štetu u iznosu od 285.257,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka. 23. Protiv navedene presude su žalbu izjavili i apelant i tuženi, i to apelant 4. jula 2008. godine, a tuženi 21. jula 2008. godine. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine kojom je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. 24. Opštinski sud je 12. maja 2009. godine primio apelantovu reviziju koja je naredbom Opštinskog suda od 30. juna 2009. godine uz cijeli spis dostavljena na postupak Vrhovnom sudu. Predmet se u vrijeme donošewa ove odluke nalazi u radu pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev-1190/09 od 3. jula 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Apelant u apelaciji iznosi detaqnu hronologiju događaja od uplaćivawa sredstava do završetka spornog poslovnog objekta. Redovni sudovi su, kako navodi, nepotrebno i "iz samo wima znanih razloga", te prema apelantovom mišljenju čak i "zlonamjerno" odugovlačili postupak, tako da ni nakon 13 godina i poslije održanih 39 ročišta postupak nije okončan i predmet je još u radu. Apelant smatra da mu je zbog ponašawa redovnih sudova, kao i zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, pričinjena kako materijalna tako i nematerijalna šteta, koju traži da mu se nadoknadi. Apelant smatra da se uredno odazivao svakom ročištu i da na njegovoj strani nema odgovornosti za odugovlačenje postupka. Nasuprot tome sud je, kako navodi apelant, ispoqio neozbiqnost i slabu organizaciju rada, nepoštovanje sugestija višeg suda, zanemarivanje bitnih navoda apelantove žalbe, što je sve doprinijelo da se apelanta liši prava na donošenje odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 28. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda navodi se da je apelacija neosnovana, te da Kantonalni sud ostaje kod navoda iz drugostepenih presuda. 29. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda iznesena je hronologija postupka, ali nijedato bilo kakvo obrazloženje koje bi se ticalo apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. V. Relevantni propisi 30. UZakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. Dalje, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da je, zbog nedonošewa konačne odluke u ovom predmetu, koji se odnosi na naknadu štete zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz članaII/3k) i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 36. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." a) Relevantni principi 38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se shodno konzistentnoj praksi Evropskogi Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksomEvropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a. Period koji se uzima u obzir 41. Apelant je 5. juna 1996. godine podnio tužbu radi utvrđewa i naknade štete. Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošewa apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom pod brojem Rev-1289/05. Nakon toga postupak je nastavljen, a u vrijeme odlučivawa Ustavnog suda predmet se ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant u periodu od podnošewa tužbe pa do donošewa ove odluke nije uspio da dođe do odluke o cijelom tužbenom zahtjevu, te da relevantni period koji treba da se ispita iznosi više od 13 godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 42. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi utvrđewa naknade štete koju je apelant tražio zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako ni u pogledu pravnih pitawa o kojima je trebalo da se odluči. 43. Što se tiče djelovawa nadležnih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o posebno složenom predmetu, mada je bilo potrebno vještačenje i nadvještačenje. Ustavni sud takođe smatra da je period od pokretawa tužbe do donošewa prve prvostepene presude, za koju je Opštinskom sudu trebalo preko šest godina, relativno dug period koji je bitno uticao na ukupnu dužinu postupka, a da taj period Opštinski sud nije ni na koji način opravdao. Kao što se vidi iz činjeničnog stawa ovog predmeta, tražena vještačewa nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se ona ponove ili dopune, zbog čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan, s obzirom da se Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašwavao na navode o trajanju postupka. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je jedino navodio hronologiju svojih postupaka, i to od perioda donošewa posljednje prvostepene Presude Opštinskog suda broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine, ne pravdajući dužinu postupka valjanim i opravdanim razlozima koji su uticali na njegovu dužinu. 44. Dalje, u vezi sa apelantovim žalbenim i revizionim postupcima, iz dokumentacije spisa proizilazi da su viši sudovi nižestepenim sudovima predmet vraćali tri puta na ponovni postupak, nalažući da se, u ponovnom postupku, otklone nedostaci u prethodnim postupcima. Tako su te primjedbe obuhvatale bitne povrede parničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zatim ukazivawa da obračun početka računawa zateznih kamata nije pravilno utvrđen i sl., iz čega je proistekla i proizvoqna primjena materijalnog prava. Konkretno, rješavajući o žalbama apelanta i tuženog protiv Presude Opštinskog suda broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješewa naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka zbog toga što je izreka presude suprotna obrazloženju koje je dato, u smislu člana 336 stav 1 tačka 13 ZPP FBiH. Takođe, Kantonalni sud navodi da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži objašnjenje u čemu se sastoji iznos od 26.985,00 KM i koji su to radovi bili potrebni da se prostor dovede u upotrebqivo stanje. 45. Zatim, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Opštinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno da je došlo do pogrešne ocjene predloženih dokaza, iz kog razloga je prvostepena presuda ukinuta u smislu člana 227 stav 1 tačka 2 ZPP-a FBiH, jer se radi o propustima koji pred Kantonalnim sudom ne mogu da se otklone. 46. Ustavni sud, takođe, konstatuje da je nepostupanje Opštinskog suda, u skladu sa datim uputstvima i zbog toga vraćawa predmeta na ponovni postupak u tri navrata, zbog grešaka koje nisu mogle da se isprave u postupku pred žalbenim i revizionim sudom, odlučujuće doprinijelo sveukupnom trajanju parničnog postupka u vremenu od 13 godina. U pogledu ponašawa Kantonalnog suda, Ustavni sud je uzeo uU pogledu ponašawa Kantonalnog suda, Ustavni sud je uzeo u obzir da je Kantonalni sud relativno brzo rješavao o žalbama, ali da je predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpunoutvrđeno, koju povredu nije mogao da otkloni imajući u vidu ograničewa u pogledu održavawa javne rasprave u smislu člana 236 ZPP FBiH. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, a naročito nepostupanje prvostepenog sudskog organa po uputstvima višeg suda, može da produži postupak do mjere kada se krši pravo na "razuman rok", te da pravne lijekove učini iluzornim, a sam postupak beskonačnim. Upravo zbog toga nadležni organi, konkretno redovni sudovi, moraju da ulože dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 47. Takođe, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do,de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, te da period odlučivawa u sudskom postupku o određivanju naknade štete ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. 48. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u roku od jedne godine i šest mjeseci odlučio o revizijama protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, koja je bila rezultat već jednom ponovljenog postupka, nakon čega je predmet vraćen Kantonalnom sudu, a sa Kantonalnog ponovo vraćen na Opštinski sud. Ovaj period rješavawa revizije pred Vrhovnim sudom Ustavni sud ne smatra naročito dugim, kao ni period rješavawa predmeta po novoj reviziji u postupku koji je još u toku. 49. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizilazi da je apelant doprinio dužini trajawa postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle da dovedu do odugovlačewa postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tokom postupka više puta raznim podnescima inicirao postupanje suda, na koji način je pokušao da ishodi da se postupak okonča u razumnom roku. Takođe je vidqivo da je apelant blagovremeno podnosio svu traženu dokumentaciju koju je sud od njega zahtijevao i da generalno može da se utvrdi apelantov aktivan odnos prema konkretnom parničnom postupku. Na kraju, u pogledu apelantovog ponašawa, Ustavni sud na osnovu predočenog i stawa u spisu nije mogao da zakquči da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radwama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zakqučak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi. 50. Iz svega predočenog ne može da se zakquči da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, a postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 13 godina za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujući doprinos Opštinskog suda. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 51. S obzirom da se, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju po reviziji kod Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantova- nih qudskih prava i osnovnih sloboda. Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivawa naknade štete, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950,00 KM. S obzirom na odlučujući doprinosOpštinskog suda ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo. 54. Imajući u vidu zakqučak u pogledu kršewa prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno da ulazi u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zakqučak 55. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu postupka od 13 godina odlučujući doprinos Opštinskog suda, koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi bilo kakav apelantov doprinos. 56. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 58. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1471/07, rješavajući apelacijuOlarua Ioana Dorina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaOlarua Ioana Dorina. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa produženjem pritvora Olaru Ioanu Dorinu na osnovu rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaOlaru Ioanu Dorinu podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaOlarua Ioana Dorinapodnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Olaru Ioan Dorin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Friedrichshafena, Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupaju Mustafa Bračković i Alen Nakić, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i Rješenja Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH je dostavilo svoj odgovor 8. juna 2007. godine, a Sud BiH 6. juna 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnosiocu zahtjeva 31. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelantu je produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa ili do nove odluke Suda, a najduže do godinu dana od momenta potvrđivanja optužnice, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši svaka dva mjeseca računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, je navedeno da je Optužnicom broj KT-163/07 od 11. aprila 2007. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) optužilo apelanta da je počinio krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 61/03, 30/05, 53/06 i 55/06, u daljnjem tekstu: KZ BiH). Dalje je navedeno da u optužnici, koju je Sud BiH zaprimio 11. aprila 2007. godine, a koju je potvrdio 13. aprila 2007. godine, ovlašteni tužilac nije stavio prijedlog za produženje pritvora optuženog. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je ocijenio da još uvijek postoje razlozi predviđeni članom 132. stav 1. tačke a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), odnosno na nesumnjiv način je utvrđeno da je optuženi strani državljanin, te kako mu je u istražnom postupku određena mjera pritvora, po ocjeni sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, još uvijek postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen u istrazi pa je, bez obzira što tužilac nije predložio određivanje mjere pritvora u optužnici, Sud BiH donio odluku o produženju pritvora apelantu. Na osnovu svega iznijetog Sud BiH je bio mišljenja da su se u ovom slučaju stekli razlozi za produženje pritvora predviđeni u članu 132. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, zbog čega je na osnovu člana 137. stav 1. i člana 134. stav 1, a u vezi sa članom 132. stav 1. tačka b) i c) ZKP BiH, donio odluku o produženju pritvora apelantu. 7. Protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelant je izjavio žalbu Sudu BiH zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet dostavi vanraspravnom vijeću na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe je navedeno da sudija za prethodno saslušanje nije bio funkcionalno nadležan za produženje mjere pritvora apelantu, već da je to u isključivoj nadležnosti vijeća iz člana 25. stav 6. ZKP BiH. Posebno je ukazao i na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. ZKP BiH, koja se ogleda u tome da je apelantu sud produžio pritvor, a da Tužilaštvo u podnesenoj optužnici nije uopće predložilo produženje pritvora apelantu. U žalbi je također navedeno da je sud propustio saslušati apelanta, a obrazloženje o pritvoru nema razloge u pogledu zadržavanja apelanta u pritvoru. 8. Rješenjem Suda BiH broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine, apelantova žalba protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu tačni navodi žalbe da sudija za prethodno saslušanje nije funkcionalno nadležan za produženje pritvora apelantu, jer u smislu člana 137. ZKP-a sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice može odlučiti da se optuženom produži pritvor do okončanja glavnog pretresa ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu. Prema tome, po ocjeni Suda BiH, neprihvatljivo je stanovište apelantove odbrane da je o žalbi trebalo odlučivati vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP-a, kao što je neprihvatljivo stanovište da sudija za prethodno saslušanje bez prijedloga tužioca za produženje pritvora nije mogao donijeti rješenje o njegovom produženju. Sudija za prethodno saslušanje je u smislu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a mogao donijeti rješenje o produženju pritvora, jer razlozi za produženje pritvora nisu prestali nakon podizanja optužnice, pa je opravdano produžio pritvor do jedne godine, odnosno do nove odluke. Sud BiH je također istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zbog toga što je Sud propustio saslušati apelanta prije produženja pritvora, odnosno da sud samo iz razloga tačke a) stava 1. člana 132. ZKP BiH, dakle samo zbog toga što je apelant strani državljanin, nije mogao produžiti pritvor, jer je ovakvo stanovište upravo u suprotnosti sa tom odredbom. 9. Sud BiH je posebno ukazao na činjenicu da je apelant izjavio žalbu 16. aprila 2007. godine, tj. istog dana kada je Sud nakon izricanja Presude KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine optuženom Olaru Ioanu Dorinu ukinuo pritvor, Rješenjem broj KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine. Sud BiH je također napomenuo da navodi žalbe optuženog zanemaruju činjenicu da je pobijano rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice sa kaznenim nalogom i da je u konkretnom slučaju u pitanju poseban postupak regulisan odredbama čl. 334, 336. i 337. ZKP BiH. 10. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Iz odgovora na apelaciju Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH, i to sudija za prethodni postupak, nakon što je 7. aprila 2007. godine saslušao apelanta u odnosu na okolnosti navedene u prijedlogu za određivanje pritvora, donio Rješenje broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine kojim je usvojen prijedlog Tužilaštva BiH i apelantu određen pritvor, koji po tom rješenju može trajati mjesec dana računajući od 6. aprila 2007. godine od 16.30 sati (dakle od časa lišavanja slobode) do 6. maja 2007. godine do 16. 30 sati, a iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je iz dostavljenih priloga utvrdio da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH, čime je ispunjen prvi osnovni uvjet za određivanje pritvora, a iz činjenice da je apelant državljanin Rumunije, da je u proceduri dobijanje državljanstva Savezne Republike Njemačke, da mu je mjesto prebivališta u Rumuniji, a mjesto boravišta u Njemačkoj, te činjenicu da Ustav Rumunije ne dozvoljava izručenje državljana Rumunije drugim državama ukoliko na teritoriji tih država počine krivično djelo, upućuju na zaključak da je ispunjen i drugi poseban uvjet za određivanje pritvora, opasnost od bjekstva, odnosno napuštanja BiH i nedostupnost njenim organima gonjenja u slučaju apelantovog ostanka na slobodi. Iz odgovora Tužilaštva BiH dalje proizlazi da je Vijeće Suda BiH donijelo Rješenje broj KV-53/07 od 12. aprila 2007. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju određivanjem jamstva nije moglo obezbijediti apelantovo prisustvo u daljem toku krivičnog postupka zbog činjenica da je apelant državljanin Rumunije, da u BiH nema prijavljeno mjesto boravka niti bilo kakvu imovinu ili stalno zaposlenje, pa samim tim objektivno nije vezan za boravak u ovoj zemlji, te da bi puštanje iz pritvora mogao iskoristiti za bijeg u Republiku Rumuniju čiji zakoni ne dozvoljavaju isporučivanje njihovih državljana, što sve objektivno ukazuje na opasnost od bjekstva i nedostupnost organima gonjenja BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u tome što je Rješenjem Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine sudija za prethodno saslušanje produžio pritvor, a za to nije bio nadležan, što je istim rješenjem pritvor produžen bez prijedloga tužioca i bez saslušanja apelanta i njegovog branioca, te što osnov za produženje pritvora ne može biti samo činjenica da je optuženi/apelant strani državljanin. Posebno ističe da ni sam ZKP ne pravi razliku između obaveze saslušanja optuženog prilikom odlučivanja o pravima optuženog iz člana 5. Evropske konvencije u zavisnosti od toga da li se radi o produženju mjere pritvora po prijedlogu tužilaštva ili, pak, u okviru kontrole opravdanosti daljeg trajanja pritvora, po samom sudu. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Tužilaštvo BiH i Sud BiH ističu da je postupak vođen u skladu sa odredbama ZKP, te da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu, sigurnost i pravo na pravično suđenje neosnovani. Predlažu da se apelacija kao neosnovana odbije. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka. V. Relevantni propisi 13.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: "Član 16. Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja. Član 132. 1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Š...Ć Član 134. 1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja. Š...Ć" VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena." 17. Apelant osporava navedena rješenja kojima mu je produžen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 18. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije još nije bio okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju apelantovog pritvora, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka. 19. Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koje apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 22. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie)neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć" 23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. Š...Ć" 24. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava,Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava,Quinnod 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winternjerpod 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava,Bozanood 18. decembra 1986. godine, serija A-111 iVan der Leerod 21. februara 1990. godine, serija A-170). 25. U konkretnom slučaju apelant se, između ostalog, žali da mu je osporenim rješenjem Suda BiH uskraćeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1.c. i 3, prvenstveno zbog toga što je sudija za prethodno saslušanje Suda BiH proizvoljno primijenio propise o krivičnom postupku i donio rješenje o produženju pritvora apelantu, iako ovlašteni tužilac Tužilaštva BiH u optužnici koju je podnio sudiji za prethodno saslušanje Suda BiH na potvrđivanje nije stavio prijedlog za produženje pritvora apelantu. Ustavni sud nalazi da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje osnovnog principa člana 5. stav 1. da mu nije produžen pritvor"u skladu sa zakonom propisanim postupkom". 26. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 16. ZKP prihvaćeno optužno načelo (ili načeloakuzatornosti), koje traži da, kako za pokretanje, tako i za provođenje krivičnog postupka, postoji zahtjev tužioca. U skladu sa ovim principom, krivični postupak se ne može pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tužioca (nemo iudex sine actore). Usvajanjem ovog principa razdvojene su osnovne funkcije u krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima: funkcija krivičnog gonjenja je povjerena tužiocu, funkcija odbrane koju ostvaruje osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ili uz pomoć branioca i funkcija presuđenja koju vrši sud. S obzirom na navedeni princip sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužioca, te je krivični postupak dobio karakter spora između dvije strane tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog pred sudom. Također, odredbom člana 136. stav 1. ZKP eksplicitno je propisano da se pritvor može odrediti samo na prijedlog tužitelja. 27. Imajući u vidu citirane odredbe ZKP, Ustavni sud konstatira da u krivičnom postupku sud odlučuje o pritvoru isključivo na prijedlog tužitelja. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Sud BiH odlučuje o produženju pritvora apelantu, s obzirom da tužitelj takav prijedlog nije podnio prilikom podnošenja optužnice na potvrđivanje. 28. Ustavni sud smatra da je Sud BiH, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu čl. 16. i 136. stav 1. ZKP, jer je odlučivao o produženju pritvora apelantu, a da tužitelj nije takav prijedlog ni postavio, što predstavlja povredu suštinskog proceduralnog zahtjeva utvrđenog nacionalnim zakonom, a što je dovelo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. 30. Član 5. stav 3. Evropske konvencije uključuje određeni broj neophodnih garancija da bi lišenje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se osigura pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom. Ovaj dio teksta se uglavnom bavi pritvorom u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio povredu osnovnog principa člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije zbog toga što je Sud BiH, suprotno ZKP, odlučivao o produženju pritvora apelantu bez prijedloga ovlaštenog tužioca, nije bilo potrebno razmatrati apelantove navode u pogledu povreda ostalih aspekata prava na ličnu slobodu i sigurnost. b) Pravo na nediskriminaciju 31. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, nije naveo osnov diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije kada sud svojom odlukom produži pritvor, a da ovlašteni tužilac takav prijedlog nije podnio, jer je članom 134. ZKP BiH utvrđenopritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog tužitelja.Ovo stoga što je na taj način pritvor produžen suprotno osnovnom principu prava na slobodu i sigurnost daniko ne smije biti lišen slobode izuzev u tačno navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom. 33. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1471/07, rješavajući apelacijuOlarua Ioana Dorina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaOlarua Ioana Dorina. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa produljenjem pritvora Olaru Ioanu Dorinu na temelju rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. travnja 2007. godine i KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaOlaru Ioanu Dorinu podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. travnja 2007. godine i KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s člankom II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 5. stavak 1.c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaOlarua Ioana Dorinapodnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. travnja 2007. godine i KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Olaru Ioan Dorin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Friedrichshafena, Savezna Republika Njemačka, kojega zastupaju Mustafa Bračković i Alen Nakić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 22. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-59/07 od 23. travnja 2007. godine i Rješenja Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH je 29. svibnja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužiteljstvo BiH je dostavilo svoj odgovor 8. lipnja 2007. godine, a Sud BiH 6. lipnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnositelju zahtjeva 31. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem suca za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine, apelantu je produljen pritvor koji po tom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa ili do nove odluke Suda, a najdulje do godinu dana od momenta potvrđivanja optužnice, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši svaka dva mjeseca računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju Rješenja suca za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine, je navedeno da je Optužnicom broj KT-163/07 od 11. travnja 2007. godine Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) optužilo apelanta da je počinio kazneno djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz članka 218. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 61/03, 30/05, 53/06 i 55/06, u daljnjem tekstu: KZ BiH). Dalje je navedeno da u optužnici, koju je Sud BiH zaprimio 11. travnja 2007. godine, a koju je potvrdio 13. travnja 2007. godine, ovlašteni tužitelj nije stavio prijedlog za produljenje pritvora optuženoga. Sudac za prethodno saslušanje Suda BiH je ocijenio da još uvijek postoje razlozi predviđeni člankom 132. stavak 1. točke a) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), odnosno na nedvojben način je utvrđeno da je optuženi strani državljanin, te kako mu je u istražnom postupku određena mjera pritvora, po ocjeni suca za prethodno saslušanje Suda BiH, još uvijek postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen u istrazi pa je, bez obzira što tužitelj nije predložio određivanje mjere pritvora u optužnici, Sud BiH donio odluku o produljenju pritvora apelantu. Na temelju svega iznijetog Sud BiH je bio mišljenja da su se u ovome slučaju stekli razlozi za produljenje pritvora predviđeni u članku 132. stavak 1. točke b) i c) ZKP BiH, zbog čega je na temelju članka 137. stavak 1. i članka 134. stavak 1, a u svezi sa člankom 132. stavak 1. točka b) i c) ZKP BiH, donio odluku o produljenju pritvora apelantu. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 7. Protiv Rješenja suca za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine, apelant je izjavio priziv Sudu BiH zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet dostavi izvanraspravnom vijeću na ponovno odlučivanje. U obrazloženju priziva je navedeno da sudac za prethodno saslušanje nije bio funkcionalno mjerodavan za produljenje mjere pritvora apelantu, već da je to u isključivoj nadležnosti vijeća iz članka 25. stavak 6. ZKP BiH. Posebice je ukazao i na postojanje bitne povrede odredaba kaznenoga postupka iz članka 297. stavak 1. ZKP BiH, koja se ogleda u tome da je apelantu sud produljio pritvor, a da Tužiteljstvo u podnesenoj optužnici nije uopće predložilo produljenje pritvora apelantu. U prizivu je također navedeno da je sud propustio saslušati apelanta, a obrazloženje o pritvoru nema razloge glede zadržavanja apelanta u pritvoru. 8. Rješenjem Suda BiH broj KV-59/07 od 23. travnja 2007. godine, apelantov priziv protiv Rješenja suca za prethodno saslušanje Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine je odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je navedeno kako nisu točni navodi priziva da sudac za prethodno saslušanje nije funkcionalno mjerodavan za produljenje pritvora apelantu, jer u smislu članka 137. ZKP-a sudac za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice može odlučiti da se optuženome produlji pritvor do okončanja glavnoga pretresa ili do nove odluke suda, a najdulje jednu godinu. Prema tome, po ocjeni Suda BiH, neprihvatljivo je stajalište apelantove obrane da je o prizivu trebalo odlučivati vijeće iz članka 25. stavak 6. ZKP-a, kao što je neprihvatljivo stajalište da sudac za prethodno saslušanje bez prijedloga tužitelja za produljenje pritvora nije mogao donijeti rješenje o njegovome produljenju. Sudac za prethodno saslušanje je u smislu članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a mogao donijeti rješenje o produljenju pritvora, jer razlozi za produljenje pritvora nisu prestali nakon podizanja optužnice, pa je opravdano produljio pritvor do jedne godine, odnosno do nove odluke. Sud BiH je također istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi kako mu je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije zbog toga što je sud propustio saslušati apelanta prije produljenja pritvora, odnosno da Sud samo iz razloga točke a) stavka 1. članka 132. ZKP BiH, dakle samo zbog toga što je apelant strani državljanin, nije mogao produljiti pritvor, jer je ovakvo stajalište upravo oprečno toj odredbi. 9. Sud BiH je posebice ukazao na činjenicu da je apelant izjavio priziv 16. travnja 2007. godine, tj. istog dana kada je Sud nakon izricanja Presude KPS-60/07 od 16. travnja 2007. godine optuženom Olaru Ioanu Dorinu ukinuo pritvor, Rješenjem broj KPS-60/07 od 16. travnja 2007. godine. Sud BiH je također napomenuo da navodi priziva optuženog zanemaruju činjenicu da je pobijano rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice sa kaznenim nalogom i da je u konkretnom slučaju u pitanju poseban postupak reguliran odredbama čl. 334, 336. i 337. ZKP BiH. 10. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH je 29. svibnja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Iz odgovora na apelaciju Tužiteljstva BiH proizlazi da je Sud BiH, i to sudac za prethodni postupak, nakon što je 7. travnja 2007. godine saslušao apelanta u odnosu na okolnosti navedene u prijedlogu za određivanje pritvora, donio Rješenje broj KPP-41/07 od 7. travnja 2007. godine kojim je usvojen prijedlog Tužiteljstva BiH i apelantu određen pritvor, koji po tom rješenju može trajati mjesec dana računajući od 6. travnja 2007. godine od 16.30 sati (dakle od časa lišavanja slobode) do 6. svibnja 2007. godine do 16. 30 sati, a iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka a) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je iz dostavljenih priloga utvrdio da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio kazneno djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz članka 218. stavak 1. KZ BiH, čime je ispunjen prvi osnovni uvjet za određivanje pritvora, a iz činjenice da je apelant državljanin Rumunjske, da je u proceduri dobivanje državljanstva Savezne Republike Njemačke, da mu je mjesto prebivališta u Rumunjskoj, a mjesto boravišta u Njemačkoj, te činjenicu da Ustav Rumunjske ne dozvoljava izručenje državljana Rumunjske drugim državama ukoliko na teritoriju tih država počine kazneno djelo, upućuju na zaključak da je ispunjen i drugi poseban uvjet za određivanje pritvora, opasnost od bijega, odnosno napuštanja BiH i nedostupnost njezinim organima gonjenja u slučaju apelantovog ostanka na slobodi. Iz odgovora Tužiteljstva BiH dalje proizlazi da je Vijeće Suda BiH donijelo Rješenje broj KV-53/07 od 12. travnja 2007. godine kojim je odbilo kao neutemeljen apelantov priziv protiv Rješenja suca za prethodni postupak Suda BiH broj KPP-41/07 od 7. travnja 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju određivanjem jamstva nije moglo osigurati apelantovu nazočnost u daljem tijeku kaznenoga postupka zbog činjenica da je apelant državljanin Rumunjske, da u BiH nema prijavljeno mjesto boravka niti bilo kakvu imovinu ili stalno zaposlenje, pa samim tim objektivno nije vezan za boravak u ovoj zemlji, te da bi puštanje iz pritvora mogao iskoristiti za bijeg u Republiku Rumunjsku čiji zakoni ne dozvoljavaju isporučivanje njihovih državljana, što sve objektivno ukazuje na opasnost od bijega i nedostupnost organima gonjenja BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima prekršeno pravo na osobnu slobodu iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u tome što je Rješenjem Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. travnja 2007. godine sudac za prethodno saslušanje produljio pritvor, a za to nije bio mjerodavan, što je istim rješenjem pritvor produljen bez prijedloga tužitelja i bez saslušanja apelanta i njegovoga branitelja, te što osnova za produljenje pritvora ne može biti samo činjenica da je optuženi/apelant strani državljanin. Posebice ističe da ni sam ZKP ne pravi razliku između obveze saslušanja optuženoga prilikom odlučivanja o pravima optuženoga iz članka 5. Europske konvencije u ovisnosti o tome radi li se o produljenju mjere pritvora po prijedlogu tužiteljstva ili, pak, u okviru kontrole opravdanosti daljeg trajanja pritvora, po samom sudu. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Tužiteljstvo BiH i Sud BiH ističu da je postupak vođen sukladno odredbama ZKP, te da su apelantovi navodi o povredi prava na osobnu slobodu, sigurnost i pravo na pravično suđenje neutemeljeni. Predlažu da se apelacija kao neutemeljena odbije. Tužiteljstvo BiH je u svome odgovoru na apelaciju iznijelo kronologiju postupka. V. Relevantni propisi 13.Zakon o kaznenom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 16. Načelo akuzatornosti Kazneni postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja. Članak 132. 1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određeno lice učinilo kazneno djelo pritvor mu se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, Š...Ć Članak 134. 1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja. Š...Ć" VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena." 17. Apelant pobija navedena rješenja kojima mu je produljen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili će imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. Sukladno praksi Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnoga suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Obzirom na višestupnost kaznenoga postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 18. Budući kazneni postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije još nije bio okončan, već je samo doneseno rješenje o produljenju apelantovoga pritvora, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije preuranjena, obzirom da pobijana rješenja Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnoga kaznenoga postupka. 19. Međutim, apelant pobija navedena rješenja i zbog kršenja prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim navodima, Ustavni sud opaža kako protiv rješenja koje apelant pobija nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 22. svibnja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie)neutemeljena, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije, kao i iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. a) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost. Š...Ć" 23. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. Š...Ć" 24. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom odmah poslije prava na život. Članak 5. Europske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju toga prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi presude Europskog suda za ljudska prava,Quinnod 22. ožujka 1995. godine, serija A-311 iWinternjerpod 24. listopada 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto sukladno suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stajalištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja članka 5. stavak 1. (vidi presude Europskog suda za ljudska prava,Bozanood 18. prosinca 1986. godine, serija A-111 iVan der Leerod 21. veljače 1990. godine, serija A-170). 25. U konkretnom slučaju apelant se, između ostalog, žali da mu je pobijanim rješenjem Suda BiH uskraćeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka 5. st. 1.c. i 3, prvenstveno zbog toga što je sudac za prethodno saslušanje Suda BiH proizvoljno primijenio propise o kaznenom postupku i donio rješenje o produljenju pritvora apelantu, iako ovlašteni tužitelj Tužiteljstva BiH u optužnici koju je podnio sucu za prethodno saslušanje Suda BiH na potvrđivanje nije stavio prijedlog za produljenje pritvora apelantu. Ustavni sud nalazi da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje temeljnoga načela članka 5. stavak 1. da mu nije produljen pritvor"u skladu sa zakonom propisanim postupkom". 26. Ustavni sud opaža kako je odredbom članka 16. ZKP prihvaćeno optužno načelo (ili načeloakuzatornosti), koje traži da, kako za pokretanje, tako i za provedbu kaznenoga postupka, postoji zahtjev tužitelja. Sukladno ovome načelu, kazneni postupak se ne može pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tužitelja (nemo iudex sine actore). Usvajanjem ovoga načela razdvojene su temeljne funkcije u kaznenome postupku i povjerene različitim subjektima: funkcija kaznenoga gonjenja je povjerena tužitelju, funkcija obrane koju ostvaruje osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ili uz pomoć branitelja i funkcija presuđenja koju vrši sud. Obzirom na navedeno načelo sud ne pokreće i ne vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužitelja, te je kazneni postupak dobio karakter spora između dvije strane tužitelja i osumnjičenog, odnosno optuženog pred sudom. Također, odredbom članka 136. stavak 1. ZKP eksplicitno je propisano da se pritvor može odrediti samo na prijedlog tužitelja. 27. Imajući u vidu citirane odredbe ZKP, Ustavni sud konstatira da u kaznenom postupku sud odlučuje o pritvoru isključivo na prijedlog tužitelja. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Sud BiH odlučuje o produljenju pritvora apelantu, obzirom da tužitelj takav prijedlog nije podnio prilikom podnošenja optužnice na potvrđivanje. 28. Ustavni sud smatra da je Sud BiH, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu čl. 16. i 136. stavak 1. ZKP, jer je odlučivao o produljenju pritvora apelantu, a da tužitelj nije takav prijedlog ni postavio, što predstavlja povredu suštinskog proceduralnog zahtjeva utvrđenog nacionalnim zakonom, a što je dovelo do kršenja članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. 29. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. 30. Članak 5. stavak 3. Europske konvencije uključuje određeni broj nužnih garancija da bi lišenje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se osigura pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom. Ovaj se dio teksta uglavnom bavi pritvorom sukladno članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Obzirom da je Ustavni sud utvrdio povredu temeljnoga načela članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije zbog toga što je Sud BiH, oprečno ZKP, odlučivao o produljenju pritvora apelantu bez prijedloga ovlaštenog tužitelja, nije bilo potrebno razmatrati apelantove navode glede povreda ostalih aspekata prava na osobnu slobodu i sigurnost. b) Pravo na nediskriminaciju 31. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u svezi sa pravom na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, nije naveo osnovu diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekoj zabranjenoj osnovi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 5. stavak 1.c. Europske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu neutemeljena. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije kada sud svojom odlukom produlji pritvor, a da ovlašteni tužitelj takav prijedlog nije podnio, jer je člankom 134. ZKP BiH utvrđenopritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog tužitelja.Ovo stoga što je na taj način pritvor produljen oprečno temeljnom načelu prava na slobodu i sigurnost daniko ne smije biti lišen slobode izuzev u točno navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom. 33. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1471/07, rješavajući apelacijuOlarua Ioana Dorina, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaOlarua Ioana Dorina. Utvrđuje se povreda članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa produženjem pritvora Olaru Ioanu Dorinu na osnovu rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaOlaru Ioanu Dorinu podnesena protiv rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1c. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaOlarua Ioana Dorinapodnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Olaru Ioan Dorin (u daqnjem tekstu: apelant) iz Friedrichshafena, Savezna Republika Wemačka, kog zastupaju Mustafa Bračković i Alen Nakić, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i Rješewa Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH je dostavilo svoj odgovor 8. juna 2007. godine, a Sud BiH 6. juna 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 31. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelantu je produžen pritvor koji po tom rješenju može da traje do okončawa glavnog pretresa ili do nove odluke Suda, a najduže do godinu dana od momenta potvrđivawa optužnice, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši svaka dva mjeseca računajući od dana donošewa posljednjeg rješewa. U obrazloženju Rješewa sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, navedeno je da je Optužnicom broj KT-163/07 od 11. aprila 2007. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) optužilo apelanta da je počinio krivično djelo davawa dara i drugih oblika koristi iz člana 218 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 61/03, 30/05, 53/06 i 55/06, u daqnjem tekstu: KZ BiH). Dalje je navedeno da u optužnici, koju je Sud BiH zaprimio 11. aprila 2007. godine, a koju je potvrdio 13. aprila 2007. godine, ovlašćeni tužilac nije stavio predlog da se produži pritvor optuženom. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je ocijenio da još uvijek postoje razlozi predviđeni članom 132 stav 1 tačke a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKP BiH), odnosno na nesumwiv način je utvrđeno da je optuženi strani državljanin, te kako mu je u istražnom postupku određena mjera pritvora, po ocjeni sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, još uvijek postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen u istrazi pa je, bez obzira što tužilac nije predložio da se odredi mjera pritvora u optužnici, Sud BiH donio odluku da produži pritvor apelantu. Na osnovu svega iznijetog Sud BiH je bio mišljewa da su se u ovom slučaju stekli razlozi da se produži pritvor predviđeni u članu 132 stav 1 tačke b) i c) ZKP BiH, zbog čega je na osnovu člana 137 stav 1 i člana 134 stav 1, a u vezi sa članom 132 stav 1 tačka b) i c) ZKP BiH, donio odluku da se apelantu produži pritvor. 7. Protiv Rješewa sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelant je izjavio žalbu Sudu BiH zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka sa predlogom da se osporavano rješenje ukine i predmet dostavi vanraspravnom vijeću na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe je navedeno da sudija za prethodno saslušanje nije bio funkcionalno nadležan da apelantu produži mjeru pritvora, već da je to u iskqučivoj nadležnosti vijeća iz člana 25 stav 6 ZKP BiH. Posebno je ukazao i da postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 ZKP BiH, koja se ogleda u tome da je apelantu sud produžio pritvor, a da Tužilaštvo u podnesenoj optužnici nije uopšte predložilo da se apelantu produži pritvor. U žalbi je takođe navedeno da je sud propustio da sasluša apelanta, a obrazloženje o pritvoru nema razloge u pogledu zadržavawa apelanta u pritvoru. 8. Rješenjem Suda BiH broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine, apelantova žalba protiv Rješewa sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješewa je navedeno da nisu tačni navodi žalbe da sudija za prethodno saslušanje nije funkcionalno nadležan da apelantu produži pritvor, jer u smislu člana 137 ZKP-a sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivawa optužnice može da odluči da se optuženom produži pritvor dok se ne okonča glavni pretres ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu. Shodno tome, po ocjeni Suda BiH, neprihvatqivo je stanovište apelantove odbrane da je o žalbi trebalo da odlučuje vijeće iz člana 25 stav 6 ZKP-a, kao što je neprihvatqivo stanovište da sudija za prethodno saslušanje bez predloga tužioca za produženje pritvora nije mogao da donese rješenje o njegovom produženju. Sudija za prethodno saslušanje je u smislu člana 132 stav 1 tačka a) ZKP-a mogao da donese rješenje da produži pritvor, jer razlozi za produženje pritvora nisu prestali nakon podizawa optužnice, pa je opravdano produžio pritvor do jedne godine, odnosno do nove odluke. Sud BiH je takođe istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije zbog toga što je Sud propustio da sasluša apelanta prije produžewa pritvora, odnosno da sud samo iz razloga tačke a) stava 1 člana 132 ZKP BiH, dakle samo zbog toga što je apelant strani državljanin, nije mogao da produži pritvor, jer je ovakvo stanovište upravo u suprotnosti sa tom odredbom. 9. Sud BiH je posebno ukazao na činjenicu da je apelant izjavio žalbu 16. aprila 2007. godine, tj. istog dana kada je Sud nakon izricawa Presude KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine optuženom Olaru Ioanu Dorinu ukinuo pritvor, Rješenjem broj KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine. Sud BiH je takođe napomenuo da navodi žalbe optuženog zanemaruju činjenicu da je osporavano rješenje doneseno nakon što je potvrđena optužnica sa kaznenim nalogom i da je u konkretnom slučaju u pitanju poseban postupak regulisan odredbama čl. 334, 336 i 337 ZKP BiH. 10. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Iz odgovora na apelaciju Tužilaštva BiH proizilazi da je Sud BiH, i to sudija za prethodni postupak, nakon što je 7. aprila 2007. godine saslušao apelanta u odnosu na okolnosti navedene u predlogu za određivanje pritvora, donio Rješenje broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine kojim je usvojen predlog Tužilaštva BiH i apelantu određen pritvor, koji po tom rješenju može da traje mjesec dana računajući od 6. aprila 2007. godine od 16.30 časova (dakle od časa lišavawa slobode) do 6. maja 2007. godine do 16. 30 časova, a iz razloga koji su propisani članom 132 stav 1 tačka a) ZKP BiH. U obrazloženju rješewa Sud BiH je naveo da je iz priloga koji su dostavljeni utvrdio da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo davawa dara i drugih oblika koristi iz člana 218 stav 1 KZ BiH, čime je ispunjen prvi osnovni uslov za određivanje pritvora, a iz činjenice da je apelant državljanin Rumunije, da je u proceduri dobijanje državljanstva Savezne Republike Wemačke, da mu je mjesto prebivališta u Rumuniji, a mjesto boravišta u Wemačkoj, te činjenicu da Ustav Rumunije ne dozvoljava izručenje državljana Rumunije drugim državama ukoliko na teritoriji tih država počine krivično djelo, upućuju na zakqučak da je ispunjen i drugi poseban uslov za određivanje pritvora, opasnost od bjekstva, odnosno napuštawa BiH i nedostupnost njenim organima gonjenja u slučaju apelantovog ostanka na slobodi. Iz odgovora Tužilaštva BiH dalje proizilazi da je Vijeće Suda BiH donijelo Rješenje broj KV-53/07 od 12. aprila 2007. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Rješewa sudije za prethodni postupak Suda BiH broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine. U obrazloženju rješewa je navedeno da u konkretnom slučaju određivanjem jemstva nije moglo da se obezbijedi apelantovo prisustvo u daljem toku krivičnog postupka zbog činjenica da je apelant državljanin Rumunije, da u BiH nema prijavljeno mjesto boravka niti bilo kakvu imovinu ili stalno zaposlenje, pa samim tim objektivno nije vezan za boravak u ovoj zemqi, te da bi puštanje iz pritvora mogao da iskoristi za bijeg u Republiku Rumuniju čiji zakoni ne dozvoljavaju isporučivanje wihovih državljana, što sve objektivno ukazuje na opasnost od bjekstva i nedostupnost organima gonjenja BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima prekršeno pravo na ličnu slobodu iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1c. i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u tome što je Rješenjem Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine sudija za prethodno saslušanje produžio pritvor, a za to nije bio nadležan, što je istim rješenjem pritvor produžen bez predloga tužioca i bez saslušawa apelanta i njegovog branioca, te što osnov za produženje pritvora ne može da bude samo činjenica da je optuženi/apelant strani državljanin. Posebno ističe da ni sam ZKP ne pravi razliku između obaveze saslušawa optuženog prilikom odlučivawa o pravima optuženog iz člana 5 Evropske konvencije u zavisnosti od toga da li se radi o produženju mjere pritvora po predlogu tužilaštva ili, pak, u okviru kontrole opravdanosti daljeg trajawa pritvora, po samom sudu. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Tužilaštvo BiH i Sud BiH ističu da je postupak vođen u skladu sa odredbama ZKP, te da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu, bezbjednost i pravo na pravično suđenje neosnovani. Predlažu da se apelacija kao neosnovana odbije. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka. V. Relevantni propisi 13.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: "Član 16 Princip akuzatornosti Krivični postupak može da se pokrene i provede samo po zahtjevu tužioca. Član 132 1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor može da mu se odredi: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Š...Ć Član 134 1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na predlog tužioca. Š...Ć" VI. Dopustivost 14. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini". Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena." 17. Apelant osporava navedena rješewa kojima mu je produžen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim rješewima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđewa treba da se sagleda na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenostkrivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardoprotiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 18. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošewa apelacije još nije bio okončan, već je samo doneseno rješenje da se apelantu produži pritvor, Ustavni sud zakqučuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije preuranjena, s obzirom da osporena rješewa Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka. 19. Međutim, apelant osporava navedena rješewa i zbog kršewa prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1c. i 3 Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješewa koje apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješewa podnesena 22. maja 2007. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na ove navode ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno(prima facie)neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 1c. i 3 Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da su mu wima povrijeđena prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1c. i 3 Evropske konvencije, kao i iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. a) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost 22. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Š...Ć" 23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1 .Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju." 24. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom odmah poslije prava na život. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavawa slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji mora usko da se tumači (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5 Evropskekonvencije, tj. da obezbijedi da niko neće proizvoqno biti lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za qudska prava,Quinnod 22. marta 1995. godine, serija A-311 iWinternjerpod 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Sem toga, lišavanje slobode samo po sebi mora da bude nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenqivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispuwava neki proceduralni aspekat, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može da dovede do kršewa člana 5 stav 1 (vidi presude Evropskog suda za qudska prava,Bozanood 18. decembra 1986. godine, serija A-111 iVan der Leerod 21. februara 1990. godine, serija A-170). 25. U konkretnom slučaju apelant se, između ostalog, žali da mu je osporenim rješenjem Suda BiH uskraćeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana 5 st. 1c. i 3, prevashodno zbog toga što je sudija za prethodno saslušanje Suda BiH proizvoqno primijenio propise o krivičnom postupku i donio rješenje da se apelantu produži pritvor, iako ovlašćeni tužilac Tužilaštva BiH u optužnici koju je podnio sudiji za prethodno saslušanje Suda BiH na potvrđivanje nije stavio predlog da se apelantu produži pritvor. Ustavni sud nalazi da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje osnovnog principa člana 5 stav 1 da mu nije produžen pritvor"u skladu sa zakonom propisanim postupkom". 26. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 16 ZKP prihvaćen optužni princip (ili principakuzatornosti), koji traži da, kako za pokretanje, tako i za provođenje krivičnog postupka, postoji zahtjev tužioca. U skladu sa ovim principom, krivični postupak ne može da se pokrene niti da se vodi bez zahtjeva tužioca(nemo iudex sine actore). Usvajanjem ovog principa razdvojene su osnovne funkcije u krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima: funkcija krivičnog gonjenja je povjerena tužiocu, funkcija odbrane koju ostvaruje osumwičeni, odnosno optuženi, sam ili uz pomoć branioca i funkcija presuđewa koju vrši sud. S obzirom na navedeni princip sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužioca, te je krivični postupak dobio karakter spora između dvije strane tužioca i osumwičenog, odnosno optuženog pred sudom. Takođe, odredbom člana 136 stav 1 ZKP eksplicitno je propisano da pritvor može da se odredi samo na predlog tužioca. 27. Imajući u vidu citirane odredbe ZKP, Ustavni sud konstatuje da u krivičnom postupku sud odlučuje o pritvoru iskqučivo na predlog tužioca. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Sud BiH odlučuje o produženju pritvora apelantu, s obzirom da tužilac takav predlog nije podnio prilikom podnošewa optužnice na potvrđivanje. 28. Ustavni sud smatra da je Sud BiH, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu čl. 16 i 136 stav 1 ZKP, jer je odlučivao o produženju pritvora apelantu, a da tužilac nije takav predlog ni postavio, što predstavlja povredu suštinskog proceduralnog zahtjeva koji je utvrđen nacionalnim zakonom, a što je dovelo do kršewa članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije. 30. Član 5 stav 3 Evropske konvencije ukqučuje određeni broj neophodnih garancija da bi lišavanje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se obezbijedi pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom. Ovaj dio teksta se uglavnom bavi pritvorom u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio povredu osnovnog principa članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije zbog toga što je Sud BiH, suprotno ZKP, odlučivao o produženju pritvora apelantu bez predloga ovlašćenog tužioca, nije bilo potrebno da se razmatraju apelantovi navodi u pogledu povreda ostalih aspekata prava na ličnu slobodu i bezbjednost. b) Pravo na nediskriminaciju 31. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Proizilazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, sem što se paušalno pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, nije naveo osnov diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi mogao da se izvede zakqučak da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana. VIII.Zakqučak 32. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije kada sud svojom odlukom produži pritvor, a da ovlašćeni tužilac takav predlog nije podnio, jer je članom 134 ZKP BiH utvrđenopritvor se određuje rješenjem Suda, a na predlog tužioca.Ovo stoga što je na taj način pritvor produžen suprotno osnovnom principu prava na slobodu i bezbjednost daniko ne smije da bude lišen slobode izuzev u tačno navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom. 33. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1885/07, rješavajući apelacijuMahire Hamzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMahire Hamzić. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo daMahiri Hamzić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Odbija se kao neosnovana apelacijaMahire Hamzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mahira Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, advokati iz Sarajeva, podnijela je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 11. jula 2008. godine i 30. decembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 8. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. augusta 2007. godine, Uprava i Ministarstvo 13. i 21. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu u ulici Ferhadija broj 16/2. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica putem Općine Stari Grad Sarajevo 30. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Istaknuto je da je apelantica na usmenoj raspravi održanoj 22. jula 2003. godine izjavila da Paša Muminović (apelanticina baka) prije rata nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Stoga je zaključeno da je apelanticin zahtjev neosnovan u smislu člana 4. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji jelex specialis. Također je utvrđeno da apelantica nije bila evidentirana kao član porodičnog domaćinstva Paše Muminović na predmetnom stanu, te je predmetni zahtjev i prema tome neosnovan. 7. Apelantica je 8. marta 2004. godine podnijela prijedlog za obnavljanje postupka i ukidanje klauzule pravosnažnosti. Uprava je Zaključkom broj 23-04/I-23-3/00 od 28. aprila 2004. godine dopustila obnavljanje postupka. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je u prijedlogu za obnavljanje apelantica navela da je nakon uvida u spis 24. februara 2004. godine utvrdila da je postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana okončan Rješenjem broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine, da je navedeno rješenje poslano poštom na adresu Ferhadija broj 16, te da ga je ona "navodno" primila 29. jula 2003. godine iako nije u posjedu predmetnog stana. Također je navela da i obični laik ako uporedi apelanticin potpis na svim dokumentima u spisu i dostavnici može utvrditi da nedostaje faktor identičnosti između tih potpisa. Uprava je utvrdila da je Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine poslano na adresu Ferhadija broj 16 iako se iz predmetnog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. zahtjeva i ostalih dokaza u spisu može zaključiti da apelantica nije u posjedu predmetnog stana. Stoga je zaključeno da je apelanticin prijedlog osnovan. 8. Prijepis Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine dostavljen je apelanticinom punomoćniku 25. maja 2004. godine. 9. Protiv Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine apelantica je 8. juna 2004. godine podnijela žalbu. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1920/04 od 28. jula 2004. godine poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da Ministarstvo nije moglo prihvatiti prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu osnovano jer nisu na pouzdan i siguran način utvrđene činjenice koje su prethodile donošenju rješenja. Stoga je Ministarstvo naložilo prvostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi u kojem svojstvu je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed s obzirom na to da je u žalbi istakla da njezina baka nije imala zaključen ugovor o korištenju stana. Osim toga, Ministarstvo je obavezalo prvostepeni organ da utvrdi ko je 30. aprila 1991. godine koristio predmetni stan i na kojem osnovu, te da pribavi potvrdu o vlasništvu stana i utvrdi da li je vlasnik stana osporavao korištenje predmetnog stana raspoloživim zakonskim sredstvima. S ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja na okolnost u kojem stanu je apelantica živjela 30. aprila 1991. godine i koji stan je bio njezin dom, Ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da sasluša svjedoke-stanare zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan kao i stanare zgrade u kojoj se nalazi stan njezinih roditelja, da pribavi podatke iz Mjesne zajednice, podatke o popisu stanovništva izvršenom na adresi stana njezinih roditelja, a po potrebi i da provede druge dokaze i nakon toga donese novu i na zakonu osnovanu odluku. 10. Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku održala ročište 10. novembra 2004. godine. Apelantica je na navedenom ročištu predložila da se provedu određeni dokazi. 11. Na ročištu koje je bilo zakazano za 26. januar 2005. godine, radi dostavljanja izvoda iz matične knjige rođenih za ranijeg korisnika predmetnog stana Pašu Muminović na okolnost da je apelantica unuka ranijeg korisnika predmetnog stana, apelanticin punomoćnik je tražio od Uprave da mu se ostavi rok za dostavljanje navedenih podataka s obzirom na to da apelantica traženi izvod nije uspjela pribaviti do tada. Uprava je apelanticinom punomoćniku ostavila rok od 15 dana za dostavljanje navedenih dokumenata. 12. Apelanticin punomoćnik je 2. februara 2005. godine dostavio izvode iz matičnih knjiga. 13. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4955 od 22. aprila 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. 14. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Uprava, ocjenjujući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdila da je Paša Muminović koristila predmetni stan bez rješenja i ugovora o korištenju stana, da je apelantica unuka Paše Muminović, da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Navedeno je da svi ostali dokazi u spisu upućuju na zaključak da je baka čuvala apelanticu dok je bila mala, da je apelantica posjećivala baku, a što ne znači da je živjela sa bakom kao član porodičnog domaćinstva. Također, navedeno ne potvrđuje ni izjava svjedoka Š. G. koja je izjavila da je apelantica živjela sa bakom, ali da se 1994. godine udala i otišla da živi kod supruga (mjesec dana), a zatim se vratila da živi kod bake. 15. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu 26. maja 2005. godine koju je Kantonalni sud Presudom broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine odbio. 16. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 38/98) kojom je propisano da je jedan od osnovnih uvjeta da se nekom licu prizna status člana porodičnog domaćinstva činjenica trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava, odnosno život u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina ako se uselilo u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Istaknuto je da jedino lica koja ispunjavaju navedene uvjete, dakle članovi porodičnog domaćinstva, mogu na osnovu člana 4. u vezi sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana. 17. Kantonalni sud je utvrdio da se prema navedenoj zakonskoj odredbi apelantica ne ubraja u krug lica navedenih u stavu 2. člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti je u postupku dokazano da je živjela u ekonomskoj zajednici sa Pašom Muminović u istom stanu duže od 10 godina. Apelantica se prvi put pojavila na adresi predmetnog stana 9. oktobra 1990. godine, a Paša Muminović je umrla 21. jula 1995. godine, dakle, sve i da je živjela sa Pašom Muminović u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici od 1988. godine, odnosno od 1990. godine do 21. jula 1995. godine, nije proteklo više od 10 godina da bi se apelantica mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva. 18. Dalje je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su, između ostalog, saslušani i svjedoci A. L., Š. G., S. A., V. B. i M.K., prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva korisnika stana Paše Muminović niti lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojem pravo na povrat u stan ima nosilac stanarskog prava i član njegovog porodičnog domaćinstva, dakle, isključivo lica koja prema Zakonu o stambenim odnosima imaju status nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga je zaključeno da apelantici ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u skladu sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da predmetni stan za apelanticu nije mogao predstavljati dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je, stoga, drugostepeni organ prihvatajući utvrđenje prvostepenog organa pravilno odbio apelanticinu žalbu jer ne ispunjava zakonske uvjete da joj se predmetni stan preda u posjed. 19. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Prema apelanticinom mišljenju, unuk nosioca stanarskog prava smatra se članom porodičnog domaćinstva bez obzira na period u kojem je živio u istom porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava. Ističe da je Kantonalni sud prihvatio ocjenu dokaza (iskaze svjedoka) prvostepenog i drugostepenog upravnog organa uprave iako se iz iskaza saslušanih svjedoka uopće ne može zaključiti da je apelanticin zahtjev neosnovan. Smatra da se u predmetnom slučaju odlučivalo van razumnog roka jer je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijela 30. septembra 1999. godine. Apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. 21. U dopuni apelacije od 11. jula 2008. godine apelantica je dostavila Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine, koja je donesena u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Navedenom presudom apelanticina tužba je uvažena, osporeno Rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice Sarajevo broj UPII/05-23-5-51/03 od 15. aprila 2003. godine i prvostepeno Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-97/00 od 12. decembra 2002. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. 22. U dopuni apelacije od 30. decembra 2009. godine apelantica je uz Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine dostavila i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine donesenu povodom njezinog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude. Ističe da u predmetnom postupku osporenom presudom apelantici nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom. 24. U svom izjašnjenju Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelanticini navodi u odnosu na povredu prava na dom s obzirom na to da ona nije ispunila uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako bi joj, u skladu sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica nije stekla uvjete prema kojima bi se predmetni stan mogao smatrati njezinim domom. Dalje, navode da se dužina upravnog postupka može pripisati apelantici. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala zakonsku mogućnost da, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njezin zahtjev odbijen ukoliko nadležni organ u roku od 60 dana nije odlučio o njezinom zahtjevu. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala mogućnost da, u smislu odredbe člana 22. Zakona o upravnim sporovima, pokrene upravni spor ukoliko drugostepeni organ u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi ni u daljnjem roku od sedam dana. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. U svom izjašnjenju Uprava je navela da nije bilo kršenja apelanticinih prava u postupku pred Upravom, te da je odluka donesena na osnovu stanja spisa u predmetu u skladu sa zakonom. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6. Kada organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216. st. 1, 2. i 3. (1) Kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njezin zahtjev odbijen. 27. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantna odredba glasi: Član 22. Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje povodom žalbe stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad o njezinom zahtjevu u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dopuštena žalba nije donio rješenje. Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dopuštena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine kojom je okončan predmetni postupak, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 24. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. A) Pravo na pravično suđenje 33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razuman rok Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja. Također, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu su od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud,Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana u posjed. Ustavni sud je ranije izrazio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka brojU2/99od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Razuman rok a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana započeo 30. septembra 1999. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci. 38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud,Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30;Zimmermann i Steiner,presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 39. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povrata stana u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelantica zakonske uvjete za povrat. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. b) Apelanticino ponašanje 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon rasprave održane pred Upravom 22. jula 2003. godine izvršila uvid u spis 24. februara 2004. godine, dakle nakon sedam mjeseci računajući od 30. septembra 1999. godine kao datuma kada je podnijela zahtjev za povrat stana. 42. Također, Ustavni sud smatra da Ministarstvo u svom odgovoru osnovano ukazuje na to da je apelantica s ciljem ubrzanja predmetnog postupka mogla, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku, izjaviti žalbu zbog šutnje administracije ili eventualno pokrenuti upravni spor u smislu člana 22. Zakona o upravnom sporu. Naime, apelantica je, prema mišljenju Ustavnog suda, mogla koristiti pravni lijek "žalba zbog šutnje administracije" računajući od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana, odnosno od 30. septembra 1999. godine, pa do 22. jula 2003. godine, dakle u periodu od tri godine i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je ova apelanticina neaktivnost doprinijela ukupnoj dužini postupka, s obzirom na daljnji tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, to nije bio odlučujući faktor ukupne dužine postupka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 3196/06od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09). c) Ponašanje javnih vlasti 43. Ustavni sud ističe da je predmetni postupak pred Upravom trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. U predmetnom postupku Uprava je donijela rješenje 23. jula 2003. godine, dakle nakon tri godine i deset mjeseci od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana. Dalje, Uprava je navedeno rješenje dostavila apelantici na adresu predmetnog stana iako je bilo nesporno da se apelantica ne nalazi na toj adresi, te je to bio razlog zbog kojeg je dopušteno obnavljanje postupka zaključkom od 28. aprila 2004. godine. Dalje, rješenjem Ministarstva od 28. jula 2004. godine poništeno je rješenje Uprave od 23. jula 2003. godine i naloženo Upravi da u ponovnom postupku utvrdi određene činjenice. Ustavni sud smatra da je Uprava nakon donošenja zaključka od 28. aprila 2004. godine, kojim je dopustila obnavljanje postupka, preduzimala radnje u relativno kratkom roku. Međutim, predmetni postupak pred Upravom je trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. Stoga, uzimajući u obzir rokove iz Zakona o upravnom postupku prema kojima je uprava bila dužna riješiti o apelanticinom zahtjevu, kao i da se nije radilo o složenom predmetu, Ustavni sud smatra da je Uprava svojim radnjama odgovorna za ukupnu dužinu predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud ističe da je sud od momenta podnošenja tužbe donio odluku u periodu od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud naglašava da se u okolnostima konkretnog slučaja taj period ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga, kako je Ustavni sud već ocijenio da je navedeno ponašanje Uprave bilo odlučujuće u ukupnoj dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 45. Apelantica je zatražila naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 30. septembra 1999. godine, a okončan je 28. februara 2007. godine, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 47. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud,Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 48. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostepeni upravni organ proveo detaljan dokazni postupak, te je, ocjenjujući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio činjenično stanje koje je kao potpuno i pravilno utvrđeno prihvatio i Kantonalni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje upravni organi i Kantonalni sud su primijenili materijalno pravo, te zaključili da se apelantica ne ubraja u krug lica iz stava 2. člana 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je apelantica u postupku dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici sa svojom bakom u istom stanu duže od 10 godina. Stoga je utvrđeno da apelantica nije ispunila zakonske uvjete da joj se, u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predmetni stan vrati u posjed. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i precizna, te da ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji kao i priložene dokumentacije ne može utvrditi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. 49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske 50. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). 52. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 53. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Evropski sud,Niemietz protiv Njemačke,presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 54. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom. 55. Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije, sporni stan apelantici predstavljao dom. 56. Ustavni sud ističe da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu sa svojom bakom na način na koji bi ostvarila vezu sa tim stanom da bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 57. Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao duže od sedam godina i da je odlučujući doprinos dužini postupka bila neaktivnost upravnih organa dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelanticino pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda jer nije utvrđeno da obrazloženja osporenih odluka ukazuju na proizvoljnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom. 58. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 1885/07, rješavajući apelacijuMahire Hamzić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaMahire Hamzić. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo daMahiri Hamzić, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.050.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Odbija se kao neutemeljena apelacijaMahire Hamzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4955/05 od 22. travnja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-3/00 od 23. veljače 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mahira Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, odvjetnice iz Sarajeva, podnijela je 22. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4955/05 od 22. travnja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-3/00 od 23. veljače 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 11. srpnja 2008. godine i 30. prosinca 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatražena je 8. kolovoza 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. kolovoza 2007. godine, Uprava i Ministarstvo 13. i 21. veljače 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. srpnja 2003. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu u ulici Ferhadija broj 16/2. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica putem Općine Stari Grad Sarajevo 30. rujna 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Istaknuto je da je apelantica na usmenoj raspravi održanoj 22. srpnja 2003. godine izjavila da Paša Muminović (apelantičina baka) prije rata nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Stoga je zaključeno da je apelantičin zahtjev neutemeljen u smislu članka 4. stavak 4. točka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji jelex specialis. Također je utvrđeno da apelantica nije bila evidentirana kao član obiteljskog kućanstva Paše Muminović na predmetnom stanu, te je predmetni zahtjev i prema tome neutemeljen. 7. Apelantica je 8. ožujka 2004. godine podnijela prijedlog za obnovu postupka i ukidanje klauzule pravomoćnosti. Uprava je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. Zaključkom broj 23-04/I-23-3/00 od 28. travnja 2004. godine dopustila obnovu postupka. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je u prijedlogu za obnovu apelantica navela da je nakon uvida u spis 24. veljače 2004. godine utvrdila da je postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana okončan Rješenjem broj 23-04/I-23-3/00 od 23. srpnja 2003. godine, da je navedeno rješenje poslano poštom na adresu Ferhadija broj 16, te da ga je ona "navodno" primila 29. srpnja 2003. godine iako nije u posjedu predmetnog stana. Također je navela da i obični laik ako usporedi apelantičin potpis na svim dokumentima u spisu i dostavnici može utvrditi da nedostaje faktor identičnosti između tih potpisa. Uprava je utvrdila da je Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. srpnja 2003. godine poslano na adresu Ferhadija broj 16 iako se iz predmetnog zahtjeva i ostalih dokaza u spisu može zaključiti da apelantica nije u posjedu predmetnog stana. Stoga je zaključeno da je apelantičin prijedlog utemeljen. 8. Prijepis Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. srpnja 2003. godine dostavljen je apelantičinom punomoćniku 25. svibnja 2004. godine. 9. Protiv Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. srpnja 2003. godine apelantica je 8. lipnja 2004. godine podnijela priziv. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1920/04 od 28. srpnja 2004. godine poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostupanjskome tijelu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da Ministarstvo nije moglo prihvatiti prvostupanjsko rješenje kao pravilno i na zakonu utemeljeno jer nisu na pouzdan i siguran način utvrđene činjenice koje su prethodile donošenju rješenja. Stoga je Ministarstvo naložilo prvostupanjskome tijelu da u ponovnom postupku utvrdi u kojem svojstvu je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed s obzirom na to da je u prizivu istakla da njezina baka nije imala zaključen ugovor o korištenju stana. Osim toga, Ministarstvo je obvezalo prvostupanjsko tijelo da utvrdi tko je 30. travnja 1991. godine koristio predmetni stan i na kojem temelju, te da pribavi potvrdu o vlasništvu stana i utvrdi je li vlasnik stana pobijao korištenje predmetnog stana raspoloživim zakonskim sredstvima. S ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja na okolnost u kojem stanu je apelantica živjela 30. travnja 1991. godine i koji stan je bio njezin dom, Ministarstvo je naložilo prvostupanjskome tijelu da sasluša svjedoke-stanare zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan kao i stanare zgrade u kojoj se nalazi stan njezinih roditelja, da pribavi podatke iz Mjesne zajednice, podatke o popisu stanovništva izvršenom na adresi stana njezinih roditelja, a po potrebi i da provede druge dokaze i nakon toga donese novu i na zakonu utemeljenu odluku. 10. Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku održala ročište 10. studenoga 2004. godine. Apelantica je na navedenom ročištu predložila provođenje određenih dokaza. 11. Na ročištu koje je bilo zakazano za 26. siječanj 2005. godine, radi dostave izvoda iz matične knjige rođenih za ranijeg korisnika predmetnog stana Pašu Muminović na okolnost da je apelantica unuka ranijeg korisnika predmetnog stana, apelantičin punomoćnik je tražio od Uprave da mu se ostavi rok za dostavu navedenih podataka s obzirom na to da apelantica traženi izvod nije uspjela pribaviti do tada. Uprava je apelantičinom punomoćniku ostavila rok od 15 dana za dostavu navedenih dokumenata. 12. Apelantičin punomoćnik je 2. veljače 2005. godine dostavio izvode iz matičnih knjiga. 13. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. veljače 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4955 od 22. travnja 2005. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana. 14. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je Uprava, ocjenjujući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdila da je Paša Muminović koristila predmetni stan bez rješenja i ugovora o korištenju stana, da je apelantica unuka Paše Muminović, da apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva svoje bake. Navedeno je da svi ostali dokazi u spisu upućuju na zaključak da je baka čuvala apelanticu dok je bila mala, da je apelantica posjećivala baku, a što ne znači da je živjela sa bakom kao član obiteljskog kućanstva. Također, navedeno ne potvrđuje ni izjava svjedoka Š. G. koja je izjavila da je apelantica živjela sa bakom, ali da se 1994. godine udala i otišla živjeti kod supruga (mjesec dana), a zatim se vratila da živi kod bake. 15. Protiv drugostupanjskog rješenja apelantica je podnijela tužbu 26. svibnja 2005. godine koju je Kantonalni sud Presudom broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine odbio. 16. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 38/98) kojom je propisano da je jedan od temeljnih uvjeta da se nekoj osobi prizna status člana obiteljskog kućanstva činjenica trajnog življenja i stanovanja sa nositeljem stanarskog prava, odnosno život u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina ako se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Istaknuto je da jedino osobe koje ispunjavaju navedene uvjete, dakle članovi obiteljskog kućanstva, mogu na temelju članka 4. u vezi sa člankom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana. 17. Kantonalni sud je utvrdio da se prema navedenoj zakonskoj odredbi apelantica ne ubraja u krug osoba navedenih u stavku 2. članka 6. Zakona o stambenim odnosima, a koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava niti je u postupku dokazano da je živjela u ekonomskoj zajednici sa Pašom Muminović u istom stanu duže od 10 godina. Apelantica se prvi put pojavila na adresi predmetnog stana 9. listopada 1990. godine, a Paša Muminović je umrla 21. srpnja 1995. godine, dakle, sve i da je živjela sa Pašom Muminović u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici od 1988. godine, odnosno od 1990. godine do 21. srpnja 1995. godine, nije proteklo više od 10 godina da bi se apelantica mogla smatrati članom obiteljskog kućanstva. 18. Dalje je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su, između ostalog, saslušani i svjedoci A. L., Š. G., S. A., V. B. i M.K., prvostupanjsko tijelo potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno zaključilo da apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva korisnika stana Paše Muminović niti osoba iz članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojem pravo na povrat u stan ima nositelj stanarskog prava i član njegovog obiteljskog kućanstva, dakle, isključivo osobe koje prema Zakonu o stambenim odnosima imaju status nositelja stanarskog prava, odnosno člana obiteljskog kućanstva, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga je zaključeno da apelantici ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed sukladno članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da predmetni stan za apelanticu nije mogao predstavljati dom u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te da je, stoga, drugostupanjsko tijelo prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog tijela pravilno odbilo apelantičin priziv jer ne ispunjava zakonske uvjete da joj se predmetni stan preda u posjed. 19. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. rujna 2009. godine odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Prema apelantičinom mišljenju, unuk nositelja stanarskog prava smatra se članom obiteljskog kućanstva bez obzira na razdoblje u kojem je živio u istom obiteljskom kućanstvu sa nositeljem stanarskog prava. Ističe da je Kantonalni sud prihvatio ocjenu dokaza (iskaze svjedoka) prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela uprave iako se iz iskaza saslušanih svjedoka uopće ne može zaključiti da je apelantičin zahtjev neutemeljen. Smatra da se u predmetnom slučaju odlučivalo izvan razumnog roka jer je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijela 30. rujna 1999. godine. Apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. 21. U dopuni apelacije od 11. srpnja 2008. godine apelantica je dostavila Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. lipnja 2008. godine, koja je donesena u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Navedenom presudom apelantičina tužba je uvažena, pobijano Rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice Sarajevo broj UPII/05-23-5-51/03 od 15. travnja 2003. godine i prvostupanjsko Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-97/00 od 12. prosinca 2002. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. 22. U dopuni apelacije od 30. prosinca 2009. godine apelantica je uz Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. lipnja 2008. godine dostavila i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. rujna 2009. godine donesenu povodom njezinog zahtjeva za izvanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju pobijane presude. Ističe da u predmetnom postupku pobijanom presudom apelantici nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom. 24. U svom izjašnjenju Ministarstvo je navelo da su neutemeljeni apelantičini navodi u odnosu na povredu prava na dom s obzirom na to da ona nije ispunila uvjete iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako bi joj, sukladno članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica nije stekla uvjete prema kojima bi se predmetni stan mogao smatrati njezinim domom. Dalje, navode da se dužina upravnog postupka može pripisati apelantici. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala zakonsku mogućnost da, u smislu članka 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), izjavi priziv nadležnom tijelu kao da je njezin zahtjev odbijen ukoliko nadležno tijelo u roku od 60 dana nije odlučilo o njezinom zahtjevu. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala mogućnost da, u smislu odredbe članka 22. Zakona o upravnim sporovima, pokrene upravni spor ukoliko drugostupanjsko tijelo u roku od mjesec dana ne donese rješenje o prizivu ni u daljnjem roku od sedam dana. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. 25. U svom izjašnjenju Uprava je navela da nije bilo kršenja apelantičinih prava u postupku pred Upravom, te da je odluka donesena na temelju stanja spisa u predmetu sukladna zakonu. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kada tijela i institucije koji imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 216. st. 1, 2. i 3. (1) Kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležno tijelo je dužno donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležno tijelo je dužno donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležno tijelo protiv čijeg je rješenja dopušten priziv ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti priziv nadležnom tijelu kao da je njezin zahtjev odbijen. 27. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantna odredba glasi: Članak 22. Ako u upravnom postupku drugostupanjsko tijelo nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje povodom priziva stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je priziv odbijen. Na način propisan u stavku 1. ovog članka može postupiti stranka i kada o njezinom zahtjevu u upravnom postupku prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta zakonom nije dopušten priziv nije donijelo rješenje. Ako u upravnom postupku prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta je dopušten priziv nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom tijelu. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, pokrenuti i ako drugostupanjsko tijelo ne donese rješenje u propisanom roku. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine kojom je okončan predmetni postupak, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelantica je primila 24. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. A) Pravo na pravično suđenje 33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Razuman rok Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantičina "građanska prava i obveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojima pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti. Također, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlasti" koje pripadaju predmetnom tijelu su od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20. i Europski sud,Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana u posjed. Ustavni sud je ranije izrazio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obveza" (vidi Ustavni sud, Odluka brojU2/99od 24. rujna 1999. godine,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razuman rok a) Relevantna načela 36. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičinog zahtjeva za povrat spornog stana započeo 30. rujna 1999. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. veljače 2007. godine. Prema tome, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci. 38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom slučaju prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Europski sud,Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30;Zimmermann i Steiner,presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 39. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje tijelo uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povrata stana u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelantica zakonske uvjete za povrat. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. b) Apelantičino ponašanje 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon rasprave održane pred Upravom 22. srpnja 2003. godine izvršila uvid u spis 24. veljače 2004. godine, dakle nakon sedam mjeseci računajući od 30. rujna 1999. godine kao datuma kada je podnijela zahtjev za povrat stana. 42. Također, Ustavni sud smatra da Ministarstvo u svom odgovoru utemeljeno ukazuje na to da je apelantica s ciljem ubrzanja predmetnog postupka mogla, u smislu članka 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku, izjaviti priziv zbog šutnje administracije ili eventualno pokrenuti upravni spor u smislu članka 22. Zakona o upravnom sporu. Naime, apelantica je, prema mišljenju Ustavnog suda, mogla koristiti pravni lijek "priziv zbog šutnje administracije" računajući od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana, odnosno od 30. rujna 1999. godine, pa do 22. srpnja 2003. godine, dakle u razdoblju od tri godine i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je ova apelantičina neaktivnost doprinijela ukupnoj dužini postupka, s obzirom na daljnji tijek ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, to nije bio odlučujući faktor ukupne dužine postupka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 3196/06od 26. veljače 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09). c) Ponašanje javnih vlasti 43. Ustavni sud ističe da je predmetni postupak pred Upravom trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. U predmetnom postupku Uprava je donijela rješenje 23. srpnja 2003. godine, dakle nakon tri godine i deset mjeseci od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana. Dalje, Uprava je navedeno rješenje dostavila apelantici na adresu predmetnog stana iako je bilo nesporno da se apelantica ne nalazi na toj adresi, te je to bio razlog zbog kojeg je dopuštena obnova postupka zaključkom od 28. travnja 2004. godine. Dalje, rješenjem Ministarstva od 28. srpnja 2004. godine poništeno je rješenje Uprave od 23. srpnja 2003. godine i naloženo Upravi da u ponovnom postupku utvrdi određene činjenice. Ustavni sud smatra da je Uprava nakon donošenja zaključka od 28. travnja 2004. godine, kojim je dopustila obnovu postupka, poduzimala radnje u relativno kratkom roku. Međutim, predmetni postupak pred Upravom je trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. Stoga, uzimajući u obzir rokove iz Zakona o upravnom postupku prema kojima je uprava bila dužna riješiti o apelantičinom zahtjevu, kao i da se nije radilo o složenom predmetu, Ustavni sud smatra da je Uprava svojim radnjama odgovorna za ukupnu dužinu predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud ističe da je sud od momenta podnošenja tužbe donio odluku u razdoblju od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud naglašava da se u okolnostima konkretnog slučaja to razdoblje ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga, kako je Ustavni sud već ocijenio da je navedeno ponašanje Uprave bilo odlučujuće u ukupnoj dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 45. Apelantica je zatražila naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 30. rujna 1999. godine, a okončan je 28. veljače 2007. godine, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih tijela, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 47. Ostali apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Europski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očito proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Europski sud,Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud,Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 48. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko upravno tijelo provelo detaljan dokazni postupak, te je, ocjenjujući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdilo činjenično stanje koje je kao potpuno i pravilno utvrđeno prihvatio i Kantonalni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje upravna tijela i Kantonalni sud su primijenili materijalno pravo, te zaključili da se apelantica ne ubraja u krug osoba iz stavka 2. članka 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, niti je apelantica u postupku dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici sa svojom bakom u istom stanu duže od 10 godina. Stoga je utvrđeno da apelantica nije ispunila zakonske uvjete da joj se, u smislu odredbe članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predmetni stan vrati u posjed. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja pobijanih odluka jasna i precizna, te da ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju tijela uprave i Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji kao i priložene dokumentacije ne može utvrditi da su pobijanim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantičina ustavna prava. 49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. B) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske 50. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). 52. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 53. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije, ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Europski sud,Niemietz protiv Njemačke,presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 54. Prema sudskoj praksi Europskog suda, pojam "dom" obuhvaća, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). U biti, da bi se ocijenilo predstavlja li neki prostor nečiji dom u smislu Europske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom. 55. Ustavni sud prvo mora utvrditi je li, sukladno značenju članka 8. Europske konvencije, sporni stan apelantici predstavljao dom. 56. Ustavni sud ističe da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu sa svojom bakom na način na koji bi ostvarila vezu sa tim stanom da bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelantičinim domom, u smislu značenja članka 8. Europske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine niti članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 57. Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao duže od sedam godina i da je odlučujući doprinos dužini postupka bila neaktivnost upravnih tijela dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantičino pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Dalje, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda jer nije utvrđeno da obrazloženja pobijanih odluka ukazuju na proizvoljnost u postupanju tijela uprave i Kantonalnog suda. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantičino pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer predmetni stan ne predstavlja apelantičin dom. 58. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1885/07, rješavajući apelacijuMahire Hamzić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMahire Hamzić. Utvrđuje se kršenje članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo daMahiri Hamzić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Odbija se kao neosnovana apelacijaMahire Hamzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Mahira Hamzić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tawa Ćorluka, advokati iz Sarajeva, podnijela je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantkiwa je podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine. Apelantkiwa je dopunila apelaciju 11. jula 2008. godine i 30. decembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 8. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. avgusta 2007. godine, Uprava i Ministarstvo 13. i 21. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 7. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantkiwin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu u ulici Ferhadija broj 16/2. Iz obrazložewa rješewa proizilazi da je apelantkiwa putem Opštine Stari Grad Sarajevo 30. septembra 1999. godine 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Istaknuto je da je apelantkiwa na usmenoj raspravi održanoj 22. jula 2003. godine izjavila da Paša Muminović (apelantkiwina baka) prije rata nikada nije zakqučila ugovor o korišćenju stana. Stoga je zakqučeno da je apelantkiwin zahtjev neosnovan u smislu člana 4 stav 4 tačka 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji jelex specialis. Takođe je utvrđeno da apelantkiwa nije bila evidentirana kao član porodičnog domaćinstva Paše Muminović na predmetnom stanu, te je predmetni zahtjev i prema tome neosnovan. 7. Apelantkiwa je 8. marta 2004. godine podnijela prijedlog za obnavljanje postupka i ukidanje klauzule pravosnažnosti. Uprava je Zakqučkom broj 23-04/I-23-3/00 od 28. aprila 2004. godine dozvolila obnavljanjepostupka. Iz obrazložewa zakqučka proizilazi da je u prijedlogu za obnavljanje apelantkiwa navela da je nakon uvida u spis 24. februara 2004. godine utvrdila da je postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana okončan Rješenjem broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine, da je navedeno rješenje poslano poštom na adresu Ferhadija broj 16, te da ga je ona "navodno" primila 29. jula 2003. godine iako nije u posjedu predmetnog stana. Takođe je navela da i obični laik ako uporedi apelantkiwin potpis na svim dokumentima u spisu i dostavnici može utvrditi da nedostaje faktor identičnosti između tih potpisa. Uprava je utvrdila da je Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine poslano na adresu Ferhadija broj 16 iako iz predmetnog zahtjeva i ostalih dokaza u spisu može da se zakquči da apelantkiwa nije u posjedu predmetnog stana. Stoga je zakqučeno da je apelantkiwin prijedlog osnovan. 8. Prepis Rješewa Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine dostavljen je apelantkiwinom punomoćniku 25. maja 2004. godine. 9. Protiv Rješewa Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine apelantkiwa je 8. juna 2004. godine podnijela žalbu. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1920/04 od 28. jula 2004. godine poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa je navedeno da Ministarstvo nije moglo da prihvati prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu osnovano jer nisu na pouzdan i bezbjedan način utvrđene činjenice koje su prethodile donošenju rješewa. Stoga je Ministarstvo naložilo prvostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi u kom svojstvu je apelantkiwa podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed s obzirom na to da je u žalbi istakla da njena baka nije imala zakqučen ugovor o korišćenju stana. Sem toga, Ministarstvo je obavezalo prvostepeni organ da utvrdi ko je 30. aprila 1991. godine koristio predmetni stan i na kom osnovu, te da pribavi potvrdu o svojini stana i utvrdi da li je sopstvenik stana osporavao korišćenje predmetnog stana raspoloživim zakonskim sredstvima. S ciljem utvrđivawa pravilnog činjeničnog stawa na okolnost u kom stanu je apelantkiwa živjela 30. aprila 1991. godine i koji stan je bio njen dom, Ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da sasluša svjedoke-stanare zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan kao i stanare zgrade u kojoj se nalazi stan njenih roditelja, da pribavi podatke iz Mjesne zajednice, podatke o popisu stanovništva izvršenom na adresi stana njenih roditelja, a po potrebi i da sprovede druge dokaze i nakon toga donese novu i na zakonu osnovanu odluku. 10. Uprava za stambena pitawa je u ponovnom postupku održala ročište 10. novembra 2004. godine. Apelantkiwa je na navedenom ročištu predložila da se sprovedu određeni dokazi. 11. Na ročištu koje je bilo zakazano za 26. januar 2005. godine, radi dostavljanja izvoda iz matične kwige rođenih za ranijeg korisnika predmetnog stana Pašu Muminović na okolnost da je apelantkiwa unuka ranijeg korisnika predmetnog stana, apelantkiwin punomoćnik je tražio od Uprave da mu se ostavi rok za dostavljanje navedenih podataka s obzirom na to da apelantkiwa traženi izvod nije uspjela pribaviti do tada. Uprava je apelantkiwinom punomoćniku ostavila rok od 15 dana za dostavljanje navedenih dokumenata. 12. Apelantkiwin punomoćnik je 2. februara 2005. godine dostavio izvode iz matičnih kwiga. 13. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4955 od 22. aprila 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantkiwin zahtjev za povraćaj predmetnog stana. 14. U obrazloženju prvostepenog rješewa je navedeno da je Uprava, ocjenjujući sve sprovedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdila da je Paša Muminović koristila predmetni stan bez rješewa i ugovora o korišćenju stana, da je apelantkiwa unuka Paše Muminović, da apelantkiwa nije bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Navedeno je da svi ostali dokazi u spisu upućuju na zakqučak da je baka čuvala apelantkinju dok je bila mala, da je apelantkiwa posjećivala baku, a što ne znači da je živjela sa bakom kao član porodičnog domaćinstva. Takođe, navedeno ne potvrđuje ni izjava svjedoka Š. G. koja je izjavila da je apelantkiwa živjela sa bakom, ali da se 1994. godine udala i otišla da živi kod supruga (mjesec dana), a zatim se vratila da živi kod bake. 15. Protiv drugostepenog rješewa apelantkiwa je podnijela tužbu 26. maja 2005. godine koju je Kantonalni sud Presudom broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine odbio. 16. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 38/98) kojom je propisano da je jedan od osnovnih uslova da se nekom licu prizna status člana porodičnog domaćinstva činjenica trajnog življewa i stanovawa sa nosiocem stanarskog prava, odnosno život u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina ako se uselilo u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskogprava. Istaknuto je da jedino lica koja ispuwavaju navedene uslove, dakle članovi porodičnog domaćinstva, mogu na osnovu člana4uvezisa članom 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima da podnesu zahtjev za vraćanje u posjed stana. 17. Kantonalni sud je utvrdio da se prema navedenoj zakonskoj odredbi apelantkiwa ne ubraja u krug lica navedenih u stavu 2 člana 6 Zakona o stambenim odnosima, a koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti je u postupku dokazano da je živjela u ekonomskoj zajednici sa Pašom Muminović u istom stanu duže od 10 godina. Apelantkiwa se prvi put pojavila na adresi predmetnog stana 9. oktobra 1990. godine, a Paša Muminović je umrla 21. jula 1995. godine, dakle, sve i da je živjela sa Pašom Muminović u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici od 1988. godine, odnosno od 1990. godine do 21. jula 1995. godine, nije proteklo više od 10 godina da bi se apelantkiwa mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva. 18. Dalje je navedeno da je nakon sprovedenog dokaznog postupka u kom su, između ostalog, saslušani i svjedoci A. L., Š. G., S. A., V. B. i M.K., prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zakqučio da apelantkiwa nije bila član porodičnog domaćinstva korisnika stana Paše Muminović niti lice iz člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kom pravo na povraćaj u stan ima nosilac stanarskog prava i član njegovog porodičnog domaćinstva, dakle, iskqučivo lica koja prema Zakonu o stambenim odnosima imaju status nosioca stanarskogprava, odnosno člana porodičnog domaćinstva, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga je zakqučeno da apelantkiwi ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u skladu sa članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da predmetni stan za apelantkinju nije mogao predstavljati dom u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je, stoga, drugostepeni organ prihvatajući utvrđenje prvostepenog organa pravilno odbio apelantkiwinu žalbu jer ne ispuwava zakonske uslove da joj se predmetni stan preda u posjed. 19. Protiv presude Kantonalnog suda apelantkiwa je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantkiwa smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Smatra da je Kantonalni sud proizvoqno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoqno primijenio materijalno pravo. Prema apelantkiwinom mišljenju, unuk nosioca stanarskog prava smatra se članom porodičnog domaćinstva bez obzira na period u kom je živio u istom porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava. Ističe da je Kantonalni sud prihvatio ocjenu dokaza (iskaze svjedoka) prvostepenog i drugostepenog upravnog organa uprave iako iz iskaza saslušanih svjedoka uopšte ne može da se zakquči da je apelantkiwin zahtjev neosnovan. Smatra da se u predmetnom slučaju odlučivalo van razumnog roka jer je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijela 30. septembra 1999. godine. Apelantkiwa potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu trajawa postupka. 21. U dopuni apelacije od 11. jula 2008. godine apelantkiwa je dostavila Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine, koja je donesena u predmetu donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana. Navedenom presudom apelantkiwina tužba je uvažena, osporeno Rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređewa i okolice Sarajevo broj UPII/05-23-5-51/03 od 15. aprila 2003. godine i prvostepeno Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-97/00 od 12. decembra 2002. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. 22. U dopuni apelacije od 30. decembra 2009. godine apelantkiwa je uz Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine dostavila i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine donesenu povodom njenog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude. Ističe da u predmetnom postupku osporenompresudom apelantkiwi nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom. 24. U svom izjašnjenju Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantkiwini navodi u odnosu na povredu prava na dom s obzirom na to da ona nije ispunila uslove iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako bi joj, u skladu sa članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Prema mišljenju Ministarstva, apelantkiwa nije stekla uslove prema kojima bi se predmetni stan mogao smatrati njenim domom. Dalje, navode da dužina upravnog postupka može da se pripiše apelantkiwi. Prema mišljenju Ministarstva, apelantkiwa je imala zakonsku mogućnost da, u smislu člana 216 st. 2 i 3 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen ukoliko nadležni organ u roku od 60 dana nije odlučio o njenom zahtjevu. Prema mišljenju Ministarstva, apelantkiwa je imala mogućnost da, u smislu odredbe člana 22 Zakona o upravnim sporovima, pokrene upravni spor ukoliko drugostepeni organ u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi ni u daqnjem roku od sedam dana. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. U svom izjašnjenju Uprava je navela da nije bilo kršewa apelantkiwinih prava u postupku pred Upravom, te da je odluka donesena na osnovu stawa spisa u predmetu u skladu sa zakonom. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6 Kada organi i institucije koji imaju javna ovlašćewa rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14 Postupak treba da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Član 216 st. 1, 2 i 3 (1) Kada se postupak pokrećepovodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošewa rješewa nije potrebno da se sprovodi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih ne može da se donese rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitawa i dr.), nadležni organ je dužan da donese rješenje i dostavi ga strancišto prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretawa postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan da donese rješenje i dostavi ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješewa dozvoljena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1 i 2 ovog člana, stranka ima pravo da izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen. 27. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantna odredba glasi: Član 22 Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnimpropisom određenom kraćem roku donio rješenje povodom žalbe stranke protiv prvostepenog rješewa, a ne donese ga ni u daqnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može da pokrene upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Na način propisan u stavu 1 ovog člana može postupiti stranka i kad o njenom zahtjevu u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijegakta zakonom nije dozvoljena žalba nije donio rješenje. Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem rokudonio nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješewa drugostepenog organa stranka može da pokrene upravni spor, a može da ga, pod uslovima iz stava 1 ovog člana, pokrene i ako drugostepeni or- gan ne donese rješenje u propisanom roku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članomVI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine kojom je okončan predmetni postupak, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantkiwa je primila 24. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie$Ć$) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantkiwa smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. A) Pravo na pravično suđenje 33. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Razuman rok Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, da se odgovori na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana apelantkiwina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), prema kojima pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa. Takođe, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu su od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. januara 2005. godine, stav 20 i Evropski sud,Ringeisenprotiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povraćaja stana u posjed. Ustavni sud je ranije izrazio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka brojU2/99od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Razuman rok a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkiwinog zahtjeva za povraćaj spornog stana započeo 30. septembra 1999. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. Prema tome, period u kom je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci. 38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernilloprotiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30;ZimmermanniSteiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 39. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povraćaja stana u kom je trebalo utvrditi da li apelantkiwa ispuwava zakonske uslove za povraćaj. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. b) Apelantkiwino ponašanje 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa nakon rasprave održane pred Upravom 22. jula 2003. godine izvršila uvid u spis 24. februara 2004. godine, dakle nakon sedam mjeseci računajući od 30. septembra 1999. godine kao datuma kada je podnijela zahtjev za povraćaj stana. 42. Takođe, Ustavni sud smatra da Ministarstvo u svom odgovoru osnovano ukazuje na to da je apelantkiwa s ciljem ubrzawa predmetnog postupka mogla, u smislu člana 216 st. 2 i 3 Zakona o upravnom postupku, da izjavi žalbu zbog ćutawa administracije ili eventualno da pokrene upravni spor u smislu člana 22 Zakona o upravnom sporu. Naime, apelantkiwa je, prema mišljenju Ustavnog suda, mogla da koristi pravni lijek "žalba zbog ćutawa administracije" računajući od momenta podnošewa zahtjeva za povraćaj stana, odnosno od 30. septembra 1999. godine, pa do 22. jula 2003. godine, dakle u periodu od tri godine i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je ova apelantkiwina neaktivnost doprinijela ukupnoj dužini postupka, s obzirom na daqwi tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, to nije bio odlučujući faktor ukupne dužine postupka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 3196/06od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09). c) Ponašanje javnih vlasti 43. Ustavni sud ističe da je predmetni postupak pred Upravom trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. U predmetnom postupku Uprava je donijela rješenje 23. jula 2003. godine, dakle nakon tri godine i deset mjeseci od momenta podnošewa zahtjeva za povraćaj stana. Dalje, Uprava je navedeno rješenje dostavila apelantkiwi na adresu predmetnog stana iako je bilo nesporno da se apelantkiwa ne nalazi na toj adresi, te je to bio razlog zbog kog je dozvoljeno obnavljanje postupka zakqučkom od 28. aprila 2004. godine. Dalje, rješenjem Ministarstva od 28. jula 2004. godine poništeno je rješenje Uprave od 23. jula 2003. godine i naloženo Upravi da u ponovnom postupku utvrdi određene činjenice. Ustavni sud smatra da je Uprava nakon donošewa zakqučka od 28. aprila 2004. godine, kojim je dozvolila obnavljanje postupka, preduzimala radnje u relativno kratkom roku. Međutim, predmetni postupak pred Upravom je trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. Stoga, uzimajući u obzir rokove iz Zakona o upravnom postupku prema kojima je uprava bila dužna da riješi o apelantkiwinom zahtjevu, kao i da se nije radilo o složenom predmetu, Ustavni sud smatra da je Uprava svojim radwama odgovorna za ukupnu dužinu predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud ističe da je sud od momenta podnošewa tužbe donio odluku u periodu od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud naglašava da u okolnostima konkretnog slučaja taj period ne može da se smatra nerazumno dugim. Stoga, kako je Ustavni sud već ocijenio da je navedeno ponašanje Uprave bilo odlučujuće u ukupnoj dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 45. Apelantkiwa je zatražila naknadu štete zbog dužine trajawa predmetnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 30. septembra 1999. godine, a okončan je 28. februara 2007. godine, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantkiwi treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iznosi 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužan da isplati Kanton Sarajevo, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 47. Ostali apelantkiwini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoqnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenomčinjeničnom stanju i proizvoqnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, sem ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna ili ako nije razumqivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Küc kprotiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. Toje iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud,Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 48. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni upravni organ sproveo detaljan dokazni postupak, te je, ocjenjujući sve sprovedene dokaze kako pojedinačno tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio činjenično stanje koje je kao potpuno i pravilno utvrđeno prihvatio i Kantonalni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje upravni organi i Kantonalni sud su primijenili materijalno pravo, te zakqučili da se apelantkiwa ne ubraja u krug lica iz stava 2 člana 6 Zakona o stambenim odnosima, odnosno lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je apelantkiwa u postupku dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici sa svojom bakom u istom stanu duže od 10 godina. Stoga je utvrđeno da apelantkiwa nije ispunila zakonske uslove da joj se, u smislu odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predmetni stan vrati u posjed. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zakqučke redovnih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazložewa osporenih odluka jasna i precizna, te da ne ukazuju na proizvoqnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da iz navoda u apelaciji kao i priložene dokumentacije ne može da se utvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantkiwina ustavna prava. 49. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske 50. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštitapojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). 52. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantkiwa poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud,Sunday Timesprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 53. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije, ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi, npr., Evropski sud,Niemietzprotiv Wemačke,presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 54. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud,Gillowprotiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedincai trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom. 55. Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je, u skladu sa značenjem člana 8 Evropske konvencije, sporni stan apelantkiwi predstavljao dom. 56. Ustavni sud ističe da u predmetnom postupku apelantkiwa nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu sa svojom bakom na način na koji bi ostvarila vezu sa tim stanom da bi on mogao da se smatra njenim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud ističe da predmetni stan ne može da se smatra apelantkiwinim domom, u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršewa prava iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 57. Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao duže od sedam godina i da je odlučujući doprinos dužini postupka bila neaktivnost upravnih organa dovoqna je Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda jer nije utvrđeno da obrazložewa osporenih odluka ukazuju na proizvoqnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantkiwino pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer predmetni stan ne predstavlja apelantkiwin dom. 58. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 2216/07, rješavajući apelacijuNikole Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaNikole Kovačevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nikola Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 3, 17. i 24. augusta 2007. godine i 3. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Tužilaštvo 7. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 9. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine, apelant je proglašen krivim zbog toga što je "od aprila do augusta 1992. godine, kao pripadnik lokalne jedinice poznate kao Srpske odbrambene snage (u daljnjem tekstu: SOS), u sklopu širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, teritorijalne odbrane, pripadnika milicije i paravojnih formacija, na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a na području općine Sanski Most, znajući za takav napad i učestvujući u njemu, izvršio, pomagao i podsticao progon muslimana i Hrvata, a sve zbog njihove nacionalne, vjerske, političke i etničke pripadnosti", na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude. Time je apelant učinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo Sud BiH ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U tu kaznu mu je, na osnovu člana 56. KZBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. oktobra 2005. godine pa nadalje. 7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da nije sporno da su u inkriminiranom periodu na području Bosanske krajine, odnosno Sanskog Mosta, lišavani slobode pripadnici nesrpskog stanovništva, uglavnom muslimani i Hrvati, međutim, bilo je sporno da li je apelant učestvovao u radnjama pobliže navedenim u tačkama 1-2 optužnice. Rješavajući ovu spornu okolnost, sud je pošao od nesporne činjenice da se apelant u to vrijeme zvao Kajtez Daniluško (ime koje je 1996. godine promijenio u Nikola Kovačević), da je bio pripadnik SOS-a, da je u inkriminiranom periodu bio naoružan i da je povremeno dolazio u objekte gdje su bili zatočenici. Mnogobrojni svjedoci, navodi Sud BiH, sjećaju se apelanta kao lica koje su ili vidjeli na različitim mjestima na kojima su oni bili zatočeni u Sanskom Mostu ili kao direktnog počinioca krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je, također, istakao da je nesporno da je od aprila do augusta 1992. godine postojao rasprostranjen i sistematski napad na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti na širem području Bosanske krajine, a kojoj pripada i Općina Sanski Most. Do takvog zaključka sud je došao ocjenjujući materijalne dokaze Tužilaštva, te presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) protiv počinilaca ratnih zločina počinjenih na tom području i to prije svega pravosnažne presude MKSJ u predmetu protiv Duška Sikirića, Dragana Kulundžije i Damira Došena. Iz tih presuda se vidi da se na tom području provodila kampanja progona civilnog stanovništva "bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba". U vezi sa prigovorom odbrane koji se odnosi na uvođenje dokaznog materijala sadržanog u presudama MKSJ, Sud BiH je istakao da član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nije povrijeđen uvođenjem ovih dokaza i nije suprotan Evropskoj konvenciji, uz ograničenje da korištenje ovih dokaza ne smije da dovede u pitanje pravičnost postupka kao cjeline jer pružanjem apelantu mogućnosti da ospori dokaze sud je vodio računa o pravičnosti ovog krivičnog postupka. 8. U vezi sa znanjem počinioca za napad i postojanjem neophodne veze između djela i počinioca, Sud BiH je istakao da je nesporno da je apelant u inkriminiranom periodu boravio na području općine Sanski Most, da je bio pripadnik jedinice SOS, a što su potvrdili i mnogobrojni svjedoci. Prema tome, apelant je znao za postojanje napada na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti u tom periodu. Dakle, prema prirodi i posljedici počinjenog djela, Sud BiH je zaključio da je apelant ne samo bio svjestan ovog napada i pristao da njegove radnje budu dio tog napada nego je upravo htio da njegove radnje to budu. Navedeno proizlazi iz iskaza mnogobrojnih svjedoka-oštećenih i preživjelih zatočenika logora Betornika, OŠ Hasan Kikić, Sportska dvorana u Sanskom Mostu, te logora Manjača. Neki od njih su neposredno svjedočili o apelantovom prisustvu na navedenim lokacijama u inkriminiranom periodu, zatim o tome kako su čuli i vidjeli da je apelant (u to vrijeme poznat kao Kajtez Daniluško ili Dane Četnik) zlostavljao i mučio ostale zarobljenike i bio poznat kao lice koje sije strah i kojeg su se ljudi posebno bojali. Sud je naveo da su posebno ilustrativni iskazi svjedoka M. K., N. K. i E. D. koji svjedoče o tome kako ih je apelant premlaćivao i koji su ga u sudnici bez ikakve sumnje prepoznali kao počinioca. Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant znao za široki i sistematični napad koji se vodio protiv civilnog stanovništva muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a njegove radnje predstavljale su dio tog napada, te su ispunjeni svi bitni elementi zločina protiv čovječnosti. 9. Sud BiH je opširno i detaljno opisao ocjenu dokaza prema svakoj tački optužnice. U vezi sa iskazima svjedoka koji su lično prošli kroz različite logore na području Sanskog Mosta i logor Manjača, Sud BiH je imao u vidu okolnost da se radi o licima koja su i sama bila izložena različitim vidovima fizičke i psihičke tor- ture, da su se u kritičnim trenucima nalazila u konstantnom strahu za svoju sigurnost, te je sasvim očekivano da se iskazi dati pred sudom i ne mogu podudarati do najmanjih pojedinosti. Dakle, bitno je da se ti iskazi podudaraju u svojim bitnim i suštinskim elementima, kako međusobno između različitih svjedoka, tako i iskazi pojedinih svjedoka datih u različitim fazama postupka. Vezano za krivičnopravnu radnju zatvaranja, Sud BiH je naglasio da su svi svjedoci optužbe, koji su u inkriminiranom periodu bili lišeni slobode i zatočeni u različitim logorima na području Sanskog Mosta, pred sudom lično potvrdili da su uhapšeni, privedeni u različite objekte i zatim izvjesno vrijeme držani u zatočeništvu, da nije proveden nikakav postupak, nije im donesena ili uručena bilo kakva odluka o lišenju slobode i zatvaranju, niti su dovedeni pred sud ili neki drugi nadležni or- gan. Na ovaj način, zaključio je sud, ispunjeni su neophodni elementi krivičnopravne radnje zatvaranja i to suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava u smislu zakonske odredbe iz člana 172. stav 1.e) KZBiH. Vezano za krivičnopravne radnje odvođenja zatočenika u logor Manjača, njihovom premlaćivanju i nestanku izvjesnog broja lica nakon dolaska u Manjaču, Sud BiH je imao u vidu i apelantovo svojeručno pismo kojim se obraća V. V., šefu Kriznog štaba Srpske općine Sanski Most, u kojem na više mjesta govori o svojoj involviranosti u zločine u "pokretu Sanski Most". 10. U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim dva zakonska principa - princip zakonitosti (član 3. KZBiH) i princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH). Princip zakonitosti je propisan članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Ova odredba, ukazao je Sud BiH, propisuje zabranu izricanja teže kazne ne utvrđujući obavezno primjenu blažeg zakona za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, međutim, član 7. stav 2. i član 15. stav 2. MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. MPGPP. Također, isti izuzetak je sadržan u članu 4.a) KZBiH kojim je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa ostalim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. MPGPP i omogućeno je izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivično djelo prema međunarodnom pravu. To je slučaj u ovom postupku, zaključio je Sud BiH, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. 11. Sud BiH je, dalje, pojasnio da je članom 172. KZBiH propisano kao krivično djelo "zločin protiv čovječnosti" koji je kao član 5. Statuta MKSJ definiran kao određena posebna djela. U vrijeme počinjenja djela zločin protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini, međutim, običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu od 1992. godine potvrdili su generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo i jurisprudencija MKSJ. Ove institucije ocijenile su da kažnjivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ilijus cogens. Zbog toga je nesporno da je 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava. Prema tome, zaključio je Sud BiH, krivično djelo zločina protiv čovječnosti može se u svakom slučaju podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a) KZBiH. Dakle, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno je da zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo u inkriminiranom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Također, ne treba zanemariti činjenicu da se krivičnopravne radnje iz člana 172. KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i prema tada važećem zakonu. Na kraju, a u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da primjenu člana 4.a) KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila u primjeni u vrijeme izvršenja djela. Time je zadovoljen i princip vremenskog važenja krivičnog zakona, odnosno primjena zakona koji je blaži za počinioca. 12. Prilikom odmjeravanja kazne sud je apelantu od olakšavajućih okolnosti prihvatio činjenicu da je u vrijeme počinjenog djela bio relativno mlad, da nije uživao komandnu ili drugu važnu ulogu u lancu odgovornosti, da je porodičan čovjek, a posebno činjenicu da se sam predao pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Otežavajuće okolnosti sud je našao u činjenici počinjenja više raznovrsnih radnji počinjenih u više navrata, čime je apelant iskazao izvjesnu upornost u počinjenju djela. 13. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće navodi da se u apelantovoj žalbi neosnovano ističe da je prvostepeno vijeće povrijedilo apelantovo pravo na odbranu i ugrozilo pravičnost postupka prihvativši prijedlog Tužilaštva da kao dokazane prihvati činjenice utvrđene presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom. Naime, članom 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) propisano je da sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. Imajući u vidu da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje se apelant tereti, da je o njima već nekoliko puta na isti način pravosnažno odlučeno, da ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost, već samo konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja, Apelaciono vijeće je zaključilo da njihovim prihvatanjem ni na koji način nije povrijeđena pravičnost postupka. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na činjenicama iz navedenih presuda MKSJ već je dodatno potkrijepilo iskazima svjedoka koji su bili neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su na taj način dodatno potvrdili zaključak suda u pogledu postojanja općih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. 14. Vezano za žalbene prigovore o načinu apelantove identifikacije u sudnici, Apelaciono vijeće je istaklo da upit svjedoku o tome da li u sudnici prepoznaje lice na koje se u svome svjedočenju poziva ne predstavlja posebnu radnju dokazivanja prepoznavanjem lica, a koja se vrši u skladu sa odredbom iz člana 85. ZKPBiH, već sastavni dio iskaza svjedoka čiju vjerodostojnost i uvjerljivost sud ocjenjuje u cjelini i na način propisan zakonom. Stoga, spomenuta pitanja, s ciljem provjere da li svjedok zaista poznaje lice o kojem govori, predstavljaju uobičajena i dopuštena pitanja svjedoku u sklopu njegovog ispitivanja na glavnom pretresu i ona ne podliježu formalnim zahtjevima kao što je to slučaj sa prepoznavanjem za koje je procedura propisana članom 85. stav 3. ZKPBiH na koju se branilac poziva u svojoj žalbi. 15. Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim i žalbeni prigovor da je prvostepeno vijeće navedenom prepoznavanju optuženog u sudnici dalo najveću dokaznu snagu i na tome zasnovalo utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivici, a što je evidentno iz samog obrazloženja osporene presude koje sadrži iscrpnu i detaljnu analizu svih dijelova iskaza svjedoka koji su značajni za utvrđivanje relevantnih činjenica, a ne samo dijela koji apelant navodi, te na osnovu takve sveobuhvatne analize izvodi pravilan zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženog, koji u potpunosti prihvata i Apelaciono vijeće. 16. Također, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim žalbene prigovore kojima se osporava primjena materijalnog zakona, odnosno da je umjesto KZSFRJ ili KZRBiH, koji su prema apelantovoj ocjeni blaži za učinioca, kako sa aspekta postojanja navedenog krivičnog djela kao takvog, tako i sa aspekta zaprijećene krivičnopravne sankcije, pogrešno primijenjen KZBiH, povrijedivši na taj način, kako princip zakonitosti, tako i princip vremenskog važenja krivičnog zakona koji su propisani u čl. 3. i 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelaciono vijeće je istaklo da je nesporno da u vrijeme izvršenja radnji koje se optuženom stavljaju na teret, a u kojima su ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, navedeno krivično djelo, kao takvo, nije bilo propisano Krivičnim zakonom SFRJ kao materijalnim zakonom koji je u vrijeme izvršenja djela bio na snazi. Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe čl. 3. i 4. KZBiH, te navelo da je princip zakonitosti propisan i u članu 7. stav 2. Evropske konvencije i članu 15. stav 1. MPGPP. Međutim, kako Apelaciono vijeće ukazuje, članom 4.a KZBiH je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Iz navedenog proizlazi da je ispravan stav prvostepenog vijeća da je Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala Evropsku konvenciju i MPGPP, te su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući. Budući da ti dokumenti propisuju obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti u skladu sa navedenim nesporno jeste, žalbeni prigovori kojim se ukazuje na to da suđenje i kažnjavanje za ovo krivično djelo predstavlja povredu principanullum crimen sine lege, prema ocjeni ovog vijeća, u cijelosti su neosnovani. 17. Žalbeni prigovor da Tužilaštvo u toku postupka nije uspjelo dokazati faktičku pripadnost optuženog lokalnoj jedinici SOS, Apelaciono vijeće je smatralo potpuno bespredmetnim budući da je i sam apelant u svome iskazu datom na glavnom pretresu naveo da je bio pripadnik spomenute jedinice, a to potvrđuju gotovo svi svjedoci Tužilaštva, te je ta činjenica u toku postupka bila sasvim nesporna. Žalbene navode vezane za ulogu i karakter SOS-a, koji branilac u žalbi označava kao "neorganiziranu grupu sa zadatkom da u slučaju potrebe zaštiti srpski narod", ovo vijeće smatra irelevantnim za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, za koje je optuženi i proglašen krivim. Žalbeni navodi da analiza iskaza svjedoka ne ukazuje na to da je apelant učestvovao u nezakonitom zatvaranju i mučenju civila u Betonirci, te da iz njih proizlazi da ih nije tukao apelant već druga lica, apsolutno su netačni, te sasvim suprotni onome što su spomenuti svjedoci i svojim iskazima izjavili. Iz iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u garažama "Betonirka" nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim i to upravo u vrijeme i na način kako je opisano u izreci. Iskazi svjedoka se podudaraju gotovo u potpunosti, te jasno potvrđuju da ih je apelant pretukao. Svjedoci su na identičan način opisali način na koji su dovedeni, zatim izuzetno teške uvjete u kojima su boravili, te da su bili svakodnevno zlostavljani. Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepena presuda sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, te izvodi pravilan zaključak, kako u pogledu postojanja krivičnog djela, tako i u pogledu krivične odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Evropske konvencije. 19. Povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi prava garantiranog navedenim članom Evropske konvencije. Apelant navodi da je, uglavnom zbog psihičkog stanja u koje je doveden zbog PTSP-a, koji je pogoršan boravkom u zatvoru, često mijenjao raspoloženja i odluke koje je donosio. Apelant smatra da je sud zbog toga trebao odrediti psihijatrijsko vještačenje, koje je i izvršeno, ali da nije bio zadovoljan rezultatima vještačenja. 20. Apelant povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d) i člana 6. stav 2. Evropske konvencije vidi u činjenici da je osporena presuda donesena i na osnovu prihvatanja kao utvrđenih određenih činjenica o kojima su odlučila sudska vijeća MKSJ. Apelant navodi da ove činjenice, utvrđene u presudama MKSJ, predstavljaju samo stav određenih sudskih vijeća o dokazima koji su izneseni u određenim predmetima, te je ovakav postupak Suda BiH apelanta i njegovu odbranu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Sud BiH je osporene presude zasnovao i na činjenicama utvrđenim u presudama MKSJ, a to opravdava članom 4. Zakona o ustupanju predmeta. Apelant smatra da je prihvatanjem ovakvih činjenica prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. Prihvatanje dokaza "iz druge ruke", tj. prihvatanje činjenica kao dokazanih pred drugim sudom, nije, u principu, suprotno garancijama pravičnog suđenja, ali, ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda zasniva u cijelosti ili uglavnom na takvim dokazima. Apelant smatra da neke od prihvaćenih činjenica nemaju karakter općepoznatih činjenica koje ne treba dodatno utvrđivati nego karakter činjenica koje sadrže određene fraze neophodne da Tužilaštvo dokaže postojanje svih elemenata zločina za koje ga tereti. Apelant je naveo da mu nije data mogućnost da osporava dokaze koji su izvođeni u ovom postupku i na osnovu kojih su utvrđene činjenice, što upućuje na direktnu povredu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Posebno ističe da se rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica ne može osporavati žalbom nego se smatra procesnim rješenjem koje se može osporavati isključivo u žalbi na presudu. 21. Dalje, apelant navodi da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužilaštva, čiji kredibilitet osporava, a da je nejasno i neobrazloženo zašto sud prihvata iskaz svjedoka optužbe E. D. kada je on kontradiktoran, a ne prihvata niti obrazlaže iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 22. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog toga što Apelaciono vijeće nije razmotrilo određeni žalbeni osnov. 23. Apelant povredu prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije vidi u činjenici da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali posebno krivično djelo u KZSFRJ, tj. zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te u pogledu činjenice da je Sud BiH propustio da primijeni blaži zakon, tj. zakon koji je povoljniji za učinioca. Apelant smatra da je, uzimajući u obzir princip zakonitosti, jasno da je osporenom odlukom Suda BiH prekršen član 7. Evropske konvencije budući da djelo za koje je apelant proglašen krivim, te zbog kojih razloga je osuđen na zatvorsku kaznu, u vrijeme počinjenja nije predstavljalo posebno krivično djelo. Kako zločini protiv čovječnosti nisu bili inkriminirani u zakonu u vrijeme kada su se desila djela za koja je apelant proglašen krivim, kazna za ova djela nije ni mogla biti propisana u zakonu. Zbog toga je, kako navodi apelant, Sud BiH osporenim presudama ne samo prekršio princip retroaktivnosti u pogledu apelantovog proglašavanja krivim za djelo koje u vrijeme počinjenja kao takvo nije bilo propisano u zakonu nego je propustio da primijeni i principe krivičnog prava koji se odnose na primjenu blažeg zakona. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da, u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant osuđen, u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u presudi koja sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza, te na njima utvrđenih činjenica, na osnovu čega je izveden zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove odgovornosti. U pogledu primjene KZBiH, Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, te predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. 25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da apelantove navode koji se odnose na primjenu blažeg zakona smatra neosnovanim, te da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH iz 2003. godine i u skladu sa odgovarajućim principima međunarodnog prava i člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Tužilaštvo je ukazalo na praksu Evropskog suda koja dodatno osnažuje argument da u ovom predmetu nije povrijeđen član 7. stav 1. Evropske konvencije navodeći relevantne predmete (predmetNaletić protiv Hrvatske, Streletz i dr. protiv Njemačke). Tužilaštvo je, dalje, istaklo da odredba člana 172. KZBiH kodificira općeprihvaćene principe međunarodnog prava, te je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 26.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4. Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4.a Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi, koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak lica; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 27.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane, d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 35. Ustavni sud primjećuje da se apelant žalio na to da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužilaštva, a da je nejasno i neobrazloženo zašto nije prihvatio niti obrazložio iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 36. U vezi sa navodom o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te navodom da je presuda zasnovana samo na dokazima Tužilaštva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, a ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava,Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, a apelant je imao i mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i učinio. Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud interpretirao iskaz svjedoka D. M. i da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Obrazloženje prvostepenog suda u pogledu dokaza na kojima je zasnovao svoju presudu niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu. Također, utisak proizvoljnosti ne ostavlja ni obrazloženje prvostepene presude o dokazima kojima nije pridavao poseban značaj niti je našao potrebnim da vrši njihovu detaljnu analizu jer nisu bitno utjecali na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao na osnovu dokaza čiju ocjenu je dao u presudi. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza u cijelosti je prihvatilo i Apelaciono vijeće, što je i obrazloženo. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove žalbene prigovore i da se ono o njima izjasnilo jasno i detaljno. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane, budući da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi iz člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka b) zahtijeva da se optuženom "osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane". Osnovni element u osiguravanju vremena za odbranu jeste da branilac bude blagovremeno dodijeljen kako bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju apelant ne navodi da nije imao dovoljno vremena da sa braniocem pripremi odbranu. Ustavni sud naglašava da, kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu osigurani odgovarajući uvjeti za odbranu, odgovornost suda je da odluči da li se može nastaviti sa suđenjem a da se ne prekrši član 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Pri tome se mora voditi računa o tome da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava,Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane neosnovani kada se takve tvrdnje zasnivaju isključivo na argumentima da je apelant lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je pridonijelo povredi navedenog prava. 39. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio dokazanim, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca, a prihvatanjem činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ prekršeno mu je i pravo na "presumpciju nevinosti". Međutim, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. 40. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju (prihvatanje utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ) razmatrao u svojoj Odluci broj AP 408/07 od 11. februara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao "da Zakon o ustupanju predmeta kaolex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda". Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje se optuženi tereti, da je o njima već nekoliko puta pravosnažno odlučeno, da te činjenice ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost nego konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeno vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na presudama MKSJ već i na ostalim provedenim dokazima, prvenstveno na iskazima svjedoka F. B., S. A., S. Š., Z. B., E. D. i dr. koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su svjedočili o hapšenju muslimana i Hrvata na području Sanskog Mosta, granatiranju civilnih objekata, istjerivanju civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti iz njihovih kuća, te odvođenju u različite objekte u Sanskom Mostu. Odbrana je u toku glavnog pretresa unakrsno ispitivala navedene svjedoke, a imala je mogućnost izvođenja vlastitih dokaza kojima bi eventualno osporila istinitost iznesenih i utvrđenih činjenica. 41. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji ničim nije dokazao da su, u vezi s tim, njegova prava zaista povrijeđena na bilo koji način, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na navedenim činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i učinio, kao i priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. 42. Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog toga što su u osporenim odlukama prihvaćene činjenice koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ. Imajući u vidu prethodne zaključke o tome da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen s obzirom na to da osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u predmetima pred MKSJ, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Ustavni sud ističe da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neosnovani. 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona 44. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije: 1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda. 45. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio "da su ratni zločini 'zločini prema međunarodnom pravu' u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije". Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i naprimjenu odredbe člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. 46. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije. Ostali navodi 47. Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je uložio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Apelaciono vijeće ispitalo osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. Također, nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku i presumpcije nevinosti kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada je apelantu, uz poštivanje principa kontradiktornosti, bilo omogućeno da ospori dokaze Tužilaštva ili da izvede dokaze, te kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 50. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana, odnosno član 4.a KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. 51. Ne postoji povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju imajući u vidu da je apelant uložio žalbu višem sudu, te da je sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu ovog člana. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 2216/07, rješavajući apelacijuNikole Kovačevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaNikole Kovačevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-05/40 od 22. lipnja 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. studenoga 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nikola Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Mušić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-05/40 od 22. lipnja 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. studenoga 2006. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 3., 17. i 24. kolovoza 2007. godine i 3. rujna 2007. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatražena je 22. siječnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. veljače 2008. godine, a Tužiteljstvo 7. veljače 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužiteljstva BiH dostavljeni su apelantu 9. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/40 od 3. studenoga 2006. godine, koja je potvrđena Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj X-KRŽ-05/40 od 22. lipnja 2007. godine, apelant je proglašen krivim zbog toga što je "od travnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik lokalne jedinice poznate kao Srpske odbrambene snage (u daljnjem tekstu: SOS), u sklopu širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, teritorijalne obrane, pripadnika milicije i paravojnih formacija, na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a na području općine Sanski Most, znajući za takav napad i sudjelujući u njemu, izvršio, pomagao i poticao progon muslimana i Hrvata, a sve zbog njihove nacionalne, vjerske, političke i etničke pripadnosti", na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude. Time je apelant učinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a), (e), (f) i (k) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa člankom 180. stavak 1. KZBiH. Za navedeno kazneno djelo Sud BiH ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U tu kaznu mu je, na temelju članka 56. KZBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. listopada 2005. godine pa nadalje. 7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da nije sporno da su u inkriminiranom razdoblju na području Bosanske krajine, odnosno Sanskog Mosta, lišavani slobode pripadnici nesrpskog stanovništva, uglavnom muslimani i Hrvati, međutim, bilo je sporno je li apelant sudjelovao u radnjama pobliže navedenim u točkama 1-2 optužnice. Rješavajući ovu spornu okolnost, sud je pošao od nesporne činjenice da se apelant u to vrijeme zvao Kajtez Daniluško (ime koje je 1996. godine promijenio u Nikola Kovačević), da je bio pripadnik SOS-a, da je u inkriminiranom razdoblju bio naoružan i da je povremeno dolazio u objekte gdje su bili zatočenici. Mnogobrojni svjedoci, navodi Sud BiH, sjećaju se apelanta kao osobe koju su ili vidjeli na različitim mjestima na kojima su oni bili zatočeni u Sanskom Mostu ili kao direktnog počinitelja kaznenopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je, također, istakao da je nesporno da je od travnja do kolovoza 1992. godine postojao rasprostranjen i sistematski napad na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti na širem području Bosanske krajine, a kojoj pripada i Općina Sanski Most. Do takvog zaključka sud je došao ocjenjujući materijalne dokaze Tužiteljstva, te presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) protiv počinitelja ratnih zločina počinjenih na tom području i to prije svega pravomoćne presude MKSJ u predmetu protiv Duška Sikirića, Dragana Kulundžije i Damira Došena. Iz tih presuda se vidi da se na tom području provodila kampanja progona civilnog stanovništva "bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba". U vezi sa prigovorom obrane koji se odnosi na uvođenje dokaznog materijala sadržanog u presudama MKSJ, Sud BiH je istakao da članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) nije povrijeđen uvođenjem ovih dokaza i nije suprotan Europskoj konvenciji, uz ograničenje da korištenje ovih dokaza ne smije dovesti u pitanje pravičnost postupka kao cjeline jer pružanjem apelantu mogućnosti pobijanja dokaza sud je vodio računa o pravičnosti ovog kaznenog postupka. 8. U vezi sa znanjem počinitelja za napad i postojanjem neophodne veze između djela i počinitelja, Sud BiH je istakao da je nesporno da je apelant u inkriminiranom razdoblju boravio na području općine Sanski Most, da je bio pripadnik jedinice SOS, a što su potvrdili i mnogobrojni svjedoci. Prema tome, apelant je znao za postojanje napada na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti u tom razdoblju. Dakle, prema prirodi i posljedici počinjenog djela, Sud BiH je zaključio da je apelant ne samo bio svjestan ovog napada i pristao da njegove radnje budu dio tog napada nego je upravo htio da njegove radnje to budu. Navedeno proizlazi iz iskaza mnogobrojnih svjedoka-oštećenih i preživjelih zatočenika logora Betornika, OŠ Hasan Kikić, Sportska dvorana u Sanskom Mostu, te logora Manjača. Neki od njih su neposredno svjedočili o apelantovoj prisutnosti na navedenim lokacijama u inkriminiranom razdoblju, zatim o tome kako su čuli i vidjeli da je apelant (u to vrijeme poznat kao Kajtez Daniluško ili Dane Četnik) zlostavljao i mučio ostale zarobljenike i bio poznat kao osoba koja sije strah i koje su se ljudi posebno bojali. Sud je naveo da su posebno ilustrativni iskazi svjedoka M. K., N. K. i E. D. koji svjedoče o tome kako ih je apelant premlaćivao i koji su ga u sudnici bez ikakve sumnje prepoznali kao počinitelja. Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant znao za široki i sistematični napad koji se vodio protiv civilnog stanovništva muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a njegove radnje predstavljale su dio tog napada, te su ispunjeni svi bitni elementi zločina protiv čovječnosti. 9. Sud BiH je opširno i detaljno opisao ocjenu dokaza prema svakoj točki optužnice. U vezi sa iskazima svjedoka koji su osobno prošli kroz različite logore na području Sanskog Mosta i logor Manjača, Sud BiH je imao u vidu okolnost da se radi o osobama koje su i same bile izložene različitim vidovima fizičke i psihičke torture, da su se u kritičnim trenucima nalazile u konstantnom strahu za svoju sigurnost, te je sasvim očekivano da se iskazi dati pred sudom i ne mogu podudarati do najmanjih pojedinosti. Dakle, bitno je da se ti iskazi podudaraju u svojim bitnim i suštinskim elementima, kako međusobno između različitih svjedoka, tako i iskazi pojedinih svjedoka datih u različitim fazama postupka. Vezano za kaznenopravnu radnju zatvaranja, Sud BiH je naglasio da su svi svjedoci optužbe, koji su u inkriminiranom razdoblju bili lišeni slobode i zatočeni u različitim logorima na području Sanskog Mosta, pred sudom osobno potvrdili da su uhapšeni, privedeni u različite objekte i zatim izvjesno vrijeme držani u zatočeništvu, da nije proveden nikakav postupak, nije im donesena ili uručena bilo kakva odluka o lišenju slobode i zatvaranju, niti su dovedeni pred sud ili neko drugo nadležno tijelo. Na ovaj način, zaključio je sud, ispunjeni su neophodni elementi kaznenopravne radnje zatvaranja i to suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava u smislu zakonske odredbe iz članka 172. stavak 1.(e) KZBiH. Vezano za kaznenopravne radnje odvođenja zatočenika u logor Manjača, njihovom premlaćivanju i nestanku izvjesnog broja osoba nakon dolaska u Manjaču, Sud BiH je imao u vidu i apelantovo svojeručno pismo kojim se obraća V. V., šefu Kriznog štaba Srpske općine Sanski Most, u kojem na više mjesta govori o svojoj involviranosti u zločine u "pokretu Sanski Most". 10. U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim dva zakonska načela - načelo zakonitosti (članak 3. KZBiH) i načelo vremenskog važenja kaznenog zakona (članak 4. KZBiH). Načelo zakonitosti je propisano člankom 7. stavak 1. Europske konvencije i člankom 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Ova odredba, ukazao je Sud BiH, propisuje zabranu izricanja teže kazne ne utvrđujući obvezno primjenu blažeg zakona za učinitelja u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela, međutim, članak 7. stavak 2. i članak 15. stavak 2. MPGPPsadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno člankom 7. stavak 1. Europske konvencije i člankom 15. stavak 1. MPGPP. Također, isti izuzetak je sadržan u članku 4.(a) KZBiH kojim je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno ostalim načelima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe članka 7. stavak 2. Europske konvencije i članka 15. stavak 2. MPGPP i omogućeno je izuzetno odstupanje od načela iz članka 4. KZBiH kao i odstupanje od obvezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju kazneno djelo prema međunarodnom pravu. To je slučaj u ovom postupku, zaključio je Sud BiH, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. 11. Sud BiH je, dalje, pojasnio da je člankom 172. KZBiH propisano kao kazneno djelo "zločin protiv čovječnosti" koji je kao članak 5. Statuta MKSJ definiran kao određena posebna djela. U vrijeme počinjenja djela zločin protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen kaznenim zakonima u Bosni i Hercegovini, međutim, običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne kaznene odgovornosti za njegovo počinjenje u razdoblju od 1992. godine potvrdili su generalni tajnik UN-a, Povjerenstvo za međunarodno pravo i jurisprudencija MKSJ. Ove institucije ocijenile su da kažnjivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ilijus cogens. Zbog toga je nesporno da je 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava. Prema tome, zaključio je Sud BiH, kazneno djelo zločina protiv čovječnosti može se u svakom slučaju podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz članka 4.(a) KZBiH. Dakle, bez obzira na to je li promatrano sa stajališta međunarodnog običajnog prava ili stajališta "načela međunarodnog prava", nedvojbeno je da zločin protiv čovječnosti predstavlja kazneno djelo u inkriminiranom razdoblju, odnosno da je zadovoljeno načelo legaliteta. Također, ne treba zanemariti činjenicu da se kaznenopravne radnje iz članka 172. KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom razdoblju, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i prema tada važećem zakonu. Na kraju, a u vezi sa člankom 7. stavak 1. Europske konvencije, Sud BiH je istakao da primjenu članka 4.(a) KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila u primjeni u vrijeme izvršenja djela. Time je zadovoljeno i načelo vremenskog važenja kaznenog zakona, odnosno primjena zakona koji je blaži za počinitelja. 12. Prilikom odmjeravanja kazne sud je apelantu od olakšavajućih okolnosti prihvatio činjenicu da je u vrijeme počinjenog djela bio relativno mlad, da nije uživao komandnu ili drugu važnu ulogu u lancu odgovornosti, da je obiteljski čovjek, a posebno činjenicu da se sam predao pravosudnim tijelima u Bosni i Hercegovini. Otežavajuće okolnosti sud je našao u činjenici počinjenja više raznovrsnih radnji počinjenih u više navrata, čime je apelant iskazao izvjesnu upornost u počinjenju djela. 13. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće navodi da se u apelantovom prizivu neutemeljeno ističe da je prvostupanjsko vijeće povrijedilo apelantovo pravo na obranu i ugrozilo pravičnost postupka prihvativši prijedlog Tužiteljstva da kao dokazane prihvati činjenice utvrđene presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom. Naime, člankom 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Tužiteljstvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) propisano je da sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravomoćnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. Imajući u vidu da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata kaznenog djela za koje se apelant tereti, da je o njima već nekoliko puta na isti način pravomoćno odlučeno, da ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu kaznenu odgovornost, već samo konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja, Apelacijsko vijeće je zaključilo da njihovim prihvaćanjem ni na koji način nije povrijeđena pravičnost postupka. Apelacijsko vijeće je istaklo da je prvostupanjsko vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom utemeljilo ne samo na činjenicama iz navedenih presuda MKSJ već je dodatno potkrijepilo iskazima svjedoka koji su bili neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su na taj način dodatno potvrdili zaključak suda u pogledu postojanja općih elemenata kaznenog djela zločina protiv čovječnosti. 14. Vezano za prizivne prigovore o načinu apelantove identifikacije u sudnici, Apelacijsko vijeće je istaklo da upit svjedoku o tome prepoznaje li u sudnici osobu na koju se u svome svjedočenju poziva ne predstavlja posebnu radnju dokazivanja prepoznavanjem osobe, a koja se vrši sukladno odredbi iz članka 85. ZKPBiH, već sastavni dio iskaza svjedoka čiju vjerodostojnost i uvjerljivost sud ocjenjuje u cjelini i na način propisan zakonom. Stoga, spomenuta pitanja, s ciljem provjere poznaje li svjedok zaista osobu o kojoj govori, predstavljaju uobičajena i dopuštena pitanja svjedoku u sklopu njegovog ispitivanja na glavnom pretresu i ona ne podliježu formalnim zahtjevima kao što je to slučaj sa prepoznavanjem za koje je procedura propisana člankom 85. stavak 3. ZKPBiH na koju se branitelj poziva u svom prizivu. 15. Apelacijsko vijeće je smatralo neutemeljenim i prizivni prigovor da je prvostupanjsko vijeće navedenom prepoznavanju optuženog u sudnici dalo najveću dokaznu snagu i na tome utemeljilo utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivici, a što je evidentno iz samog obrazloženja pobijane presude koje sadrži iscrpnu i detaljnu analizu svih dijelova iskaza svjedoka koji su značajni za utvrđivanje relevantnih činjenica, a ne samo dijela koji apelant navodi, te na temelju takve sveobuhvatne analize izvodi pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženog, koji u potpunosti prihvaća i Apelacijsko vijeće. 16. Također, Apelacijsko vijeće je smatralo neutemeljenim prizivne prigovore kojima se pobija primjena materijalnog zakona, odnosno da je umjesto KZSFRJ ili KZRBiH, koji su prema apelantovoj ocjeni blaži za učinitelja, kako sa aspekta postojanja navedenog kaznenog djela kao takvog, tako i sa aspekta zaprijećene kaznenopravne sankcije, pogrešno primijenjen KZBiH, povrijedivši na taj način, kako načelo zakonitosti, tako i načelo vremenskog važenja kaznenog zakona koji su propisani u čl. 3. i 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. Apelacijsko vijeće je istaklo da je nesporno da u vrijeme izvršenja radnji koje se optuženom stavljaju na teret, a u kojima su ostvarena sva bitna obilježja bića kaznenog djela zločina protiv čovječnosti, navedeno kazneno djelo, kao takvo, nije bilo propisano Kaznenim zakonom SFRJ kao materijalnim zakonom koji je u vrijeme izvršenja djela bio na snazi. Apelacijsko vijeće je ukazalo na odredbe čl. 3. i 4. KZBiH, te navelo da je načelo zakonitosti propisano i u članku 7. stavak 2. Europske konvencije i članku 15. stavak 1. MPGPP. Međutim, kako Apelacijsko vijeće ukazuje, člankom 4.a KZBiH je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe članka 7. stavak 2. Europske konvencije i članka 15. stavak 2. MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od načela iz članka 4. KZBiH, kao i odstupanje od obvezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju kaznena djela prema međunarodnom pravu. Iz navedenog proizlazi da je ispravan stav prvostupanjskog vijeća da je Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala Europsku konvenciju i MPGPP, te su ovi međunarodni dokumenti za nju obvezujući. Budući da ti dokumenti propisuju obvezu suđenja i kažnjavanja osoba za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti sukladno navedenome nesporno jeste, prizivni prigovori kojima se ukazuje na to da suđenje i kažnjavanje za ovo kazneno djelo predstavlja povredu načela nullum crimen sine lege, prema ocjeni ovog vijeća, u cijelosti su neutemeljeni. 17. Prizivni prigovor da Tužiteljstvo u tijeku postupka nije uspjelo dokazati faktičku pripadnost optuženog lokalnoj jedinici SOS, Apelacijsko vijeće je smatralo potpuno bespredmetnim budući da je i sam apelant u svome iskazu datom na glavnom pretresu naveo da je bio pripadnik spomenute jedinice, a to potvrđuju gotovo svi svjedoci Tužiteljstva, te je ta činjenica u tijeku postupka bila sasvim nesporna. Prizivne navode vezane za ulogu i karakter SOS-a, koji branitelj u prizivu označava kao "neorganiziranu grupu sa zadatkom da u slučaju potrebe zaštiti srpski narod", ovo vijeće smatra irelevantnim za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata kaznenog djela zločina protiv čovječnosti, za koje je optuženi i proglašen krivim. Prizivni navodi da analiza iskaza svjedoka ne ukazuje na to da je apelant sudjelovao u nezakonitom zatvaranju i mučenju civila u Betonirci, te da iz njih proizlazi da ih nije tukao apelant već druge osobe, apsolutno su netočni, te sasvim suprotni onome što su spomenuti svjedoci i svojim iskazima izjavili. Iz iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u garažama "Betonirka" nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim i to upravo u vrijeme i na način kako je opisano u izreci. Iskazi svjedoka se podudaraju gotovo u potpunosti, te jasno potvrđuju da ih je apelant pretukao. Svjedoci su na identičan način opisali način na koji su dovedeni, zatim izuzetno teške uvjete u kojima su boravili, te da su bili svakodnevno zlostavljani. Apelacijsko vijeće je zaključilo da prvostupanjska presuda sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, te izvodi pravilan zaključak, kako u pogledu postojanja kaznenog djela, tako i u pogledu kaznene odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant navodi da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (d) Europske konvencije i pravo iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju i članka 7. Europske konvencije. 19. Povredu prava iz članka 6. stavak 3. točka (b) Europske konvencije apelant vidi u činjenici da je osoba koja pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi prava garantiranog navedenim člankom Europske konvencije. Apelant navodi da je, uglavnom zbog psihičkog stanja u koje je doveden zbog PTSP-a, koji je pogoršan boravkom u zatvoru, često mijenjao raspoloženja i odluke koje je donosio. Apelant smatra da je sud zbog toga trebao odrediti psihijatrijsko vještačenje, koje je i izvršeno, ali da nije bio zadovoljan rezultatima vještačenja. 20. Apelant povredu prava iz članka 6. stavak 3. točka (d) i članka 6. stavak 2. Europske konvencije vidi u činjenici da je pobijana presuda donesena i na temelju prihvaćanja kao utvrđenih određenih činjenica o kojima su odlučila sudska vijeća MKSJ. Apelant navodi da ove činjenice, utvrđene u presudama MKSJ, predstavljaju samo stav određenih sudskih vijeća o dokazima koji su izneseni u određenim predmetima, te je ovakav postupak Suda BiH apelanta i njegovu obranu doveo u neravnopravanpoložaj u odnosu na Tužiteljstvo. Sud BiH je pobijane presude temeljio i na činjenicama utvrđenim u presudama MKSJ, a to opravdava člankom 4. Zakona o ustupanju predmeta. Apelant smatra da je prihvaćanjem ovakvih činjenica prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. Prihvaćanje dokaza "iz druge ruke", tj. prihvaćanje činjenica kao dokazanih pred drugim sudom, nije, u načelu, suprotno garancijama pravičnog suđenja, ali, ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda temelji u cijelosti ili uglavnom na takvim dokazima. Apelant smatra da neke od prihvaćenih činjenica nemaju karakter općepoznatih činjenica koje ne treba dodatno utvrđivati nego karakter činjenica koje sadrže određene fraze neophodne da Tužiteljstvo dokaže postojanje svih elemenata zločina za koje ga tereti. Apelant je naveo da mu nije data mogućnost pobijanja dokaza koji su izvođeni u ovom postupku i na temelju kojih su utvrđene činjenice, što upućuje na direktnu povredu članka 6. stavak 3. točka (d) Europske konvencije. Posebno ističe da se rješenje o prihvaćanju utvrđenih činjenica ne može pobijati prizivom nego se smatra procesnim rješenjem koje se može pobijati isključivo u prizivu na presudu. 21. Dalje, apelant navodi da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužiteljstva, čiji kredibilitet pobija, a da je nejasno i neobrazloženo zašto sud prihvaća iskaz svjedoka optužbe E. D. kada je on kontradiktoran, a ne prihvaća niti obrazlaže iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 22. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo garantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju zbog toga što Apelacijsko vijeće nije razmotrilo određeni prizivni temelj. 23. Apelant povredu prava garantiranih člankom 7. Europske konvencije vidi u činjenici da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali posebno kazneno djelo u KZSFRJ, tj. zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela, te u pogledu činjenice da je Sud BiH propustio primijeniti blaži zakon, tj. zakon koji je povoljniji za učinitelja. Apelant smatra da je, uzimajući u obzir načelo zakonitosti, jasno da je pobijanom odlukom Suda BiH prekršen članak 7. Europske konvencije budući da djelo za koje je apelant proglašen krivim, te zbog kojih razloga je osuđen na zatvorsku kaznu, u vrijeme počinjenja nije predstavljalo posebno kazneno djelo. Kako zločini protiv čovječnosti nisu bili inkriminirani u zakonu u vrijeme kada su se desila djela za koja je apelant proglašen krivim, kazna za ova djela nije ni mogla biti propisana u zakonu. Zbog toga je, kako navodi apelant, Sud BiH pobijanim presudama ne samo prekršio načelo retroaktivnosti u pogledu apelantovog proglašavanja krivim za djelo koje u vrijeme počinjenja kao takvo nije bilo propisano u zakonu nego je propustio primijeniti i načela kaznenog prava koja se odnose na primjenu blažeg zakona. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da, u pogledu postojanja bitnih elemenata kaznenog djela za koje je apelant osuđen, u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u presudi koja sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza, te na njima utvrđenih činjenica, na temelju čega je izveden zaključak u pogledu postojanja kaznenog djela i apelantove odgovornosti. U pogledu primjene KZBiH, Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2007. godine, te predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. 25. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je istaklo da apelantove navode koji se odnose na primjenu blažeg zakona smatra neutemeljenim, te da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH iz 2003. godine i sukladno odgovarajućim načelima međunarodnog prava i članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Tužiteljstvo je ukazalo na praksu Europskog suda koja dodatno osnažuje argument da u ovom predmetu nije povrijeđen članak 7. stavak 1. Europske konvencije navodeći relevantne predmete (predmetNaletić protiv Hrvatske, Streletz i dr. protiv Njemačke). Tužiteljstvo je, dalje, istaklo da odredba članka 172. KZBiH kodificira općeprihvaćena načela međunarodnog prava, te je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 26.Kazneni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Načelo zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Članak 4. Vremensko važenje kaznenog zakona (1) Na učinitelja kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela. (2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Članak 4.a Suđenje ili kažnjavanje za kaznena djela prema općim načelima međunarodnog prava Članci 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Članak 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Tko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje druge osobe života (ubojstvo); b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno temeljnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju, koji je univerzalno prihvaćen kao nedopustiv prema međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak osoba; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 27.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 4. Činjenice ustanovljene pravomoćnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravomoćnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/40 od 22. lipnja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 13. srpnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. srpnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant navodi da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (d) Europske konvencije i članka 7. Europske konvencije, te pravo iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane, d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisutnost i saslušanje svjedoka obrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem kaznenog djela zločina protiv čovječnosti, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 35. Ustavni sud primjećuje da se apelant žalio na to da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužiteljstva, a da je nejasno i neobrazloženo zašto nije prihvatio niti obrazložio iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 36. U vezi sa navodom o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te navodom da je presuda utemeljena samo na dokazima Tužiteljstva, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, a ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava,Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo i da je kazneno odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostupanjski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužiteljstvo i obrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, a apelant je imao i mogućnost iznijeti svoju obranu osobno kao i predlagati izvođenje dokaza, što je i učinio. Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostupanjski sud interpretirao iskaz svjedoka D. M. i da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. Obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu dokaza na kojima je temeljio svoju presudu niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom kaznenom djelu. Također, utisak proizvoljnosti ne ostavlja ni obrazloženje prvostupanjske presude o dokazima kojima nije pridavao poseban značaj niti je našao potrebnim da vrši njihovu detaljnu analizu jer nisu bitno utjecali na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao na temelju dokaza čiju ocjenu je dao u presudi. Zaključke prvostupanjskog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza u cijelosti je prihvatilo i Apelacijsko vijeće, što je i obrazloženo. Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove prizivne prigovore i da se ono o njima izjasnilo jasno i detaljno. Naime, Apelacijsko vijeće je zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant počinio kaznenopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu obrane, budući da je osoba koja pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi iz članka 6. stavak 3.(b) Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da članak 6. stavak 3. točka (b) zahtijeva da se optuženom "osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane". Temeljni element u osiguravanju vremena za obranu jeste da branitelj bude pravodobno dodijeljen kako bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremanje obrane. U konkretnom slučaju apelant ne navodi da nije imao dovoljno vremena da sa braniteljem pripremi obranu. Ustavni sud naglašava da, kada se optuženi i njegov branitelj žale da im nisu osigurani odgovarajući uvjeti za obranu, odgovornost suda je da odluči može li se nastaviti sa suđenjem a da se ne prekrši članak 6. stavak 3.(b) Europske konvencije. Pri tome se mora voditi računa o tome da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniteljem u pripremanju obrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava,Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. lipnja 1984. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane neutemeljeni kada se takve tvrdnje temelje isključivo na argumentima da je apelant osoba koja pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je pridonijelo povredi navedenog prava. 39. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 6. stavak 3. točka (d) Europske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano pobija činjenice koje je prvostupanjski sud prihvatio dokazanim, jer su one utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužitelja, a prihvaćanjem činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ prekršeno mu je i pravo na "presumpciju nevinosti". Međutim, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. u vezi sa stavkom 3. točka (d) istog članka Europske konvencije. To znači da optuženi u kaznenom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti sukladan načelu kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje obrane. 40. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud odluku o prihvaćanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, temeljio na odredbi članka 4. Zakona o ustupanju predmeta. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju (prihvaćanje utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ) razmatrao u svojoj Odluci broj AP 408/07 od 11. veljače 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao "da Zakon o ustupanju predmeta kaolex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda". Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno naveo da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata kaznenog djela za koje se optuženi tereti, da je o njima već nekoliko puta pravomoćno odlučeno, da te činjenice ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu kaznenu odgovornost nego konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja. Osim toga, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjsko vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom temeljilo ne samo na presudama MKSJ već i na ostalim provedenim dokazima, prvenstveno na iskazima svjedoka F. B., S. A., S. Š., Z. B., E. D. i dr. koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su svjedočili o hapšenju muslimana i Hrvata na području Sanskog Mosta, granatiranju civilnih objekata, istjerivanju civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti iz njihovih kuća, te odvođenju u različite objekte u Sanskom Mostu. Obrana je u tijeku glavnog pretresa unakrsno ispitivala navedene svjedoke, a imala je mogućnost izvođenja vlastitih dokaza kojima bi eventualno pobila istinitost iznesenih i utvrđenih činjenica. 41. Apelant, međutim, ni u prizivu protiv prvostupanjske presude ni u apelaciji ničim nije dokazao da su, u vezi s tim, njegova prava zaista povrijeđena na bilo koji način, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije utemeljena u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na navedenim činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da načelo ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušeno na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i uz braniteljevu pomoć, zatim predlagati izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i učinio, kao i priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih pobije, te da pobija i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka (d) Europske konvencije. 42. Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije zbog toga što su u pobijanim odlukama prihvaćene činjenice koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ. Imajući u vidu prethodne zaključke o tome da načelo ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušeno s obzirom na to da osuđujuća presuda nije utemeljena u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u predmetima pred MKSJ, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Ustavni sud ističe da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neutemeljeni. 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (d) Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona 44. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 7. Europske konvencije: 1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. 2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda. 45. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu članka 7. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. ožujka 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio "da su ratni zločini 'zločini prema međunarodnom pravu' u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao kaznena i propisao posebnu kaznenu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članku 7. Europske konvencije".Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i naprimjenu odredbe članka 4.a KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje članka 7. Europske konvencije. 46. Imajući u vidu da su i pobijane presude utemeljene na odredbama članka 4.a KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih prizivnih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka 7. Europske konvencije. Ostali navodi 47. Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svatko tko je odlukom suda osuđen za kazneno djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je uložio priziv na prvostupanjsku presudu, te da je Apelacijsko vijeće ispitalo pobijanu presudu u odnosu na sve bitne apelantove prizivne navode. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (d) Europske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja pobijanih odluka utvrdio da apelantova krivica za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neutemeljeni navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane. Također, nema povrede načela ravnopravnosti strana u postupku i presumpcije nevinosti kada je osuđujuća presuda utemeljena na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada je apelantu, uz poštivanje načela kontradiktornosti, bilo omogućeno pobijanje dokaza Tužiteljstva ili izvođenje dokaza, te kada su sudovi u pobijanim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 50. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede članka 7. Europske konvencije jer stavak 2. tog članka, odnosno članak 4.a KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stavka 1. članka 7. Europske konvencije. 51. Ne postoji povreda prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju imajući u vidu da je apelant uložio priziv višem sudu, te da je sud ispitao pobijanu presudu u odnosu na apelantove prizivne navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na priziv u smislu ovog članka. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 2216/07, rješavajući apelacijuNikole Kovačevića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaNikole Kovačevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine iX-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Nikola Kovačević (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Husein Mušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) br.X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine iX-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 3, 17. i 24. avgusta 2007. godine i 3. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Tužilaštvo 7. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 9. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH brojX-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom vijeća Apelacionog odjeljewa OdjelaIza ratne zločine Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelaciono vijeće) brojX-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine, apelant je proglašen krivim zbog toga što je "od aprila do avgusta 1992. godine, kao pripadnik lokalne jedinice poznate kao Srpske odbrambene snage (u daqnjem tekstu: SOS), u sklopu širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, teritorijalne odbrane, pripadnika milicije i paravojnih formacija, na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a na području opštine Sanski Most, znajući za takav napad i učestvujući u njemu, izvršio, pomagao i podsticao progon muslimana i Hrvata, a sve zbog wihove nacionalne, vjerske, političke i etničke pripadnosti", na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude. Time je apelant učinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Za navedeno krivično djelo Sud BiH ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U tu kaznu mu je, na osnovu člana 56 KZBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. oktobra 2005. godine pa nadalje. 7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da nije sporno da su u inkriminisanom periodu na području Bosanske krajine, odnosno Sanskog Mosta, lišavani slobode pripadnici nesrpskog stanovništva, uglavnom muslimani i Hrvati, međutim, bilo je sporno da li je apelant učestvovao u radwama pobliže navedenim u tačkama 1-2 optužnice. Rješavajući ovu spornu okolnost, sud je pošao od nesporne činjenice da se apelant u to vrijeme zvao Kajtez Daniluško (ime koje je 1996. godine promijenio u Nikola Kovačević), da je bio pripadnik SOS-a, da je u inkriminisanom periodu bio naoružan i da je povremeno dolazio u objekte gdje su bili zatočenici. Mnogobrojni svjedoci, navodi Sud BiH, sjećaju se apelanta kao lica koje su ili vidjeli na različitim mjestima na kojima su oni bili zatočeni u Sanskom Mostu ili kao direktnog počinioca krivičnopravnih radwi koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je, takođe, istakao da je nesporno da je od aprila do avgusta 1992. godine postojao rasprostranjen i sistematski napad na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti na širem području Bosanske krajine, a kojoj pripada i Opština Sanski Most. Do takvog zakqučka sud je došao ocjenjujući materijalne dokaze Tužilaštva, te presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daqnjem tekstu: MKSJ) protiv počinilaca ratnih zločina počinjenih na tom području i to prije svega pravosnažne presude MKSJ u predmetu protiv Duška Sikirića, Dragana Kulunxije i Damira Došena. Iz tih presuda se vidi da se na tom području sprovodila kampawa progona civilnog stanovništva "bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba". U vezi sa prigovorom odbrane koji se odnosi na uvođenje dokaznog materijala sadržanog u presudama MKSJ, Sud BiH je istakao da član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) nije povrijeđen uvođenjem ovih dokaza i nije suprotan Evropskoj konvenciji, uz ograničenje da korišćenje ovih dokaza ne smije da dovede u pitanje pravičnost postupka kao cjeline jer pružanjem apelantu mogućnosti da ospori dokaze sud je vodio računa o pravičnosti ovog krivičnog postupka. 8. U vezi sa znanjem počinioca za napad i postojanjem neophodne veze između djela i počinioca, Sud BiH je istakao da je nesporno da je apelant u inkriminisanom periodu boravio na području opštine Sanski Most, da je bio pripadnik jedinice SOS, a što su potvrdili i mnogobrojni svjedoci. Prema tome, apelant je znao za postojanje napada na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti u tom periodu. Dakle, prema prirodi i posljedici počinjenog djela, Sud BiH je zakqučio da je apelant ne samo bio svjestan ovog napada i pristao da njegove radnje budu dio tog napada nego je upravo htio da njegove radnje to budu. Navedeno proizilazi iz iskaza mnogobrojnih svjedoka-oštećenih i preživjelih zatočenika logora Betornika, OŠ Hasan Kikić, Sportska dvorana u Sanskom Mostu, te logora Mawača. Neki od wih su neposredno svjedočili o apelantovom prisustvu na navedenim lokacijama u inkriminisanom periodu, zatim o tome kako su čuli i vidjeli da je apelant (u to vrijeme poznat kao Kajtez Daniluško ili Dane Četnik) zlostavljao i mučio ostale zarobljenike i bio poznat kao lice koje sije strah i kog su se qudi posebno bojali. Sud je naveo da su posebno ilustrativni iskazi svjedoka M. K., N. K. i E. D. koji svjedoče o tome kako ih je apelant premlaćivao i koji su ga u sudnici bez ikakve sumnje prepoznali kao počinioca. Sud BiH je na nesumwiv način utvrdio da je apelant znao za široki i sistematični napad koji se vodio protiv civilnog stanovništva muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a njegove radnje predstavljale su dio tog napada, te su ispunjeni svi bitni elementi zločina protiv čovječnosti. 9. Sud BiH je opširno i detaqno opisao ocjenu dokaza prema svakoj tački optužnice. U vezi sa iskazima svjedoka koji su lično prošli kroz različite logore na području Sanskog Mosta i logor Mawača, Sud BiH je imao u vidu okolnost da se radi o licima koja su i sama bila izložena različitim vidovima fizičke i psihičke torture, da su se u kritičnim trenucima nalazila u konstantnom strahu za svoju bezbjednost, te je sasvim očekivano da iskazi dati pred sudom i ne mogu da se podudaraju do najmawih pojedinosti. Dakle, bitno je da se ti iskazi podudaraju u svojim bitnim i suštinskim elementima, kako međusobno između različitih svjedoka, tako i iskazi pojedinih svjedoka datih u različitim fazama postupka. Vezano za krivičnopravnu radnju zatvarawa, Sud BiH je naglasio da su svi svjedoci optužbe, koji su u inkriminisanom periodu bili lišeni slobode i zatočeni u različitim 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. logorima na području Sanskog Mosta, pred sudom lično potvrdili da su uhapšeni, privedeni u različite objekte i zatim izvjesno vrijeme držani u zatočeništvu, da nije sproveden nikakav postupak, nije im donesena ili uručena bilo kakva odluka o lišenju slobode i zatvaranju, niti su dovedeni pred sud ili neki drugi nadležni organ. Na ovaj način, zakqučio je sud, ispunjeni su neophodni elementi krivičnopravne radnje zatvarawa i to suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava u smislu zakonske odredbe iz člana 172 stav 1e) KZBiH. Vezano za krivičnopravne radnje odvođewa zatočenika u logor Mawača, wihovom premlaćivanju i nestanku izvjesnog broja licanakon dolaska u Mawaču, Sud BiH je imao u vidu i apelantovo svojeručno pismo kojim se obraća V. V., šefu Kriznog štaba Srpske opštine Sanski Most, u kom na više mjesta govori o svojoj involviranosti u zločine u "pokretu Sanski Most". 10. U pogledu pitawa primjene materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim dva zakonska principa - princip zakonitosti (član 3 KZBiH) i princip vremenskog važewa krivičnog zakona (član 4 KZBiH). Princip zakonitosti je propisan članom 7 stav 1 Evropske konvencije i članom 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daqnjem tekstu: MPGPP). Ova odredba, ukazao je Sud BiH, propisuje zabranu izricawa teže kazne ne utvrđujući obavezno primjenu blažeg zakona za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela, međutim, član 7 stav 2 i član 15 stav 2 MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na praviloutvrđeno članom 7 stav 1 Evropske konvencije i članom 15 stav 1 MPGPP. Takođe, isti izuzetak je sadržan u članu 4a) KZBiH kojim je propisano da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa ostalim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7 stav 2 Evropske konvencije i člana 15 stav 2 MPGPP i omogućeno je izuzetno odstupanje od principa iz člana 4 KZBiH kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivično djelo prema međunarodnom pravu. To je slučaj u ovom postupku, zakqučio je Sud BiH, jer se upravo radi o inkriminaciji koja ukqučuje kršenje pravila međunarodnog prava. 11. Sud BiH je, dalje, pojasnio da je članom 172 KZBiH propisano kao krivično djelo "zločin protiv čovječnosti" koji je kao član 5 Statuta MKSJ definisan kao određena posebna djela. U vrijemepočinjenja djela zločin protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini, međutim, običajni status kažwivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu od 1992. godine potvrdili su generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo i jurisprudencija MKSJ. Ove institucije ocijenile su da kažwivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ilijus cogens. Zbog toga je nesporno da je 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava. Prema tome, zakqučio je Sud BiH, krivično djelo zločina protiv čovječnosti može u svakom slučaju da se podvede pod "opšti principi međunarodnog prava" iz člana 4a) KZBiH. Dakle, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno je da zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo u inkriminisanom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Takođe, ne treba zanemariti činjenicu da se krivičnopravne radnje iz člana 172 KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu, odnosno da su radnje optužewa bile kažwive i prema tada važećem zakonu. Na kraju, a u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da primjenu člana 4a) KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila u primjeni u vrijeme izvršewa djela. Time je zadovoljen i princip vremenskog važewa krivičnog zakona, odnosno primjena zakona koji je blaži za počinioca. 12. Prilikom odmjeravawa kazne sud je apelantu od olakšavajućih okolnosti prihvatio činjenicu da je u vrijeme počinjenog djela bio relativno mlad, da nije uživao komandnu ili drugu važnu ulogu u lancu odgovornosti, da je porodičan čovjek, a posebno činjenicu da se sam predao pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Otežavajuće okolnosti sud je našao u činjenici počinjenja više raznovrsnih radwi počinjenih u više navrata, čime je apelant iskazao izvjesnu upornost u počinjenju djela. 13. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće navodi da se u apelantovoj žalbi neosnovano ističe da je prvostepeno vijeće povrijedilo apelantovo pravo na odbranu i ugrozilo pravičnost postupka prihvativši prijedlog Tužilaštva da kao dokazane prihvati činjenice utvrđene presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom. Naime, članom 4 Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza koje je pribavio MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daqnjem tekstu: Zakon o ustupanju) propisano je da sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitawa od značaja u tekućem postupku. Imajući u vidu da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojawa bitnih elemenata krivičnog djela za koje se apelant tereti, da je o wima već nekoliko puta na isti način pravosnažno odlučeno, da ne ukqučuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost, već samo konkretnu radnju izvršewa stavljaju u širi kontekst ratnog događawa, Apelaciono vijeće je zakqučilo da wihovim prihvatanjem ni na koji način nije povrijeđena pravičnost postupka. Apelaciono vijeće je istaknulo da je prvostepeno vijeće zakqučak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na činjenicama iz navedenih presuda MKSJ već je dodatno potkrijepilo iskazima svjedoka koji su bili neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su na taj način dodatno potvrdili zakqučak suda u pogledu postojawa opštih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. 14. Vezano za žalbene prigovore o načinu apelantove identifikacije u sudnici, Apelaciono vijeće je istaknulo da upit svjedoku o tome da li u sudnici prepoznaje lice na koje se u svome svjedočenju poziva ne predstavlja posebnu radnju dokazivawa prepoznavanjem lica, a koja se vrši u skladu sa odredbom iz člana 85 ZKPBiH, već sastavni dio iskaza svjedoka čiju vjerodostojnost i uvjerqivost sud ocjenjuje u cjelini i na način propisan zakonom. Stoga, pomenuta pitawa, s ciljem provjere da li svjedok zaista poznaje lice o kom govori, predstavljaju uobičajena i dozvoljena pitawa svjedoku u sklopu njegovog ispitivawa na glavnom pretresu i ona ne podliježu formalnim zahtjevima kao što je to slučaj sa prepoznavanjem za koje je procedura propisana članom 85 stav 3 ZKPBiH na koju se branilac poziva u svojoj žalbi. 15. Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim i žalbeni prigovor da je prvostepeno vijeće navedenom prepoznavanju optuženog u sudnici dalo najveću dokaznu snagu i na tome zasnovalo utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivici, a što je evidentno iz samog obrazložewa osporene presude koje sadrži iscrpnu i detaqnu analizu svih dijelova iskaza svjedoka koji su značajni za utvrđivanje relevantnih činjenica, a ne samo dijela koji apelant navodi, te na osnovu takve sveobuhvatne analize izvodi pravilan zakqučak o krivičnoj odgovornosti optuženog, koji u potpunosti prihvata i Apelaciono vijeće. 16. Takođe, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim žalbene prigovore kojima se osporava primjena materijalnog zakona, odnosno da je umjesto KZSFRJ ili KZRBiH, koji su prema apelantovoj ocjeni blaži za učinioca, kako sa aspekta postojawa navedenog krivičnog djela kao takvog, tako i sa aspekta zaprijećene krivičnopravne sankcije, pogrešno primijenjen KZBiH, povrijedivši na taj način, kako princip zakonitosti, tako i princip vremenskog važewa krivičnog zakona koji su propisani u čl. 3 i 4 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelaciono vijeće je istaknulo da je nesporno da u vrijeme izvršewa radwi koje se optuženom stavljaju na teret, a u kojima su ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, navedeno krivično djelo, kao takvo, nije bilo propisano Krivičnim zakonom SFRJ kao materijalnim zakonom koji je u vrijeme izvršewa djela bio na snazi. Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe čl. 3 i 4 KZBiH, te navelo da je princip zakonitosti propisan i u članu 7 stav 2 Evropske konvencije i članu 15 stav 1 MPGPP. Međutim, kako Apelaciono vijeće ukazuje, članom 4a KZBiH je propisano da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7 stav 2 Evropske konvencije i člana 15 stav 2 MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4 KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Iz navedenog proizilazi da je ispravan stav prvostepenog vijeća da je Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratifikovala Evropsku konvenciju i MPGPP, te su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući. Budući da ti dokumenti propisuju obavezu suđewa i kažwavawa lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti u skladu sa navedenim nesporno jeste, žalbeni prigovori kojim se ukazuje na to da suđenje i kažwavanje za ovo krivično djelo predstavlja povredu principanullum crimen sine lege, prema ocjeni ovog vijeća, u cijelosti su neosnovani. 17. Žalbeni prigovor da Tužilaštvo u toku postupka nije uspjelo da dokaže faktičku pripadnost optuženog lokalnoj jedinici SOS, Apelaciono vijeće je smatralo potpuno bespredmetnim budući da je i sam apelant u svome iskazu datom na glavnom pretresu naveo da je bio pripadnik pomenute jedinice, a to potvrđuju gotovo svi svjedoci Tužilaštva, te je ta činjenica u toku postupka bila sasvim nesporna. Žalbene navode vezane za ulogu i karakter SOS-a, koji branilac u žalbi označava kao "neorganizovanu grupu sa zadatkom da u slučaju potrebe zaštiti srpski narod", ovo vijeće smatra irelevantnim za utvrđivanje postojawa bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, za koje je optuženi i proglašen krivim. Žalbeni navodi da analiza iskaza svjedoka ne ukazuje na to da je apelant učestvovao u nezakonitom zatvaranju i mučenju civila u Betonirci, te da iz wih proizilazi da ih nije tukao apelant već druga lica, apsolutno su netačni, te sasvim suprotni onome što su pomenuti svjedoci i svojim iskazima izjavili. Iz iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u garažama "Betonirka" nesumwivo proizilazi da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim i to upravo u vrijeme i na način kako je opisano u izreci. Iskazi svjedoka se podudaraju gotovo u potpunosti, te jasno potvrđuju da ih je apelant pretukao. Svjedoci su na identičan način opisali način na koji su dovedeni, zatim izuzetno teške uslove u kojima su boravili, te da su bili svakodnevno zlostavljani. Apelaciono vijeće je zakqučilo da prvostepena presuda sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza i na wima utvrđenih činjenica, te izvodi pravilan zakqučak, kako u pogledu postojawa krivičnog djela, tako i u pogledu krivične odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 7 Evropske konvencije. 19. Povredu prava iz člana 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi prava garantovanog navedenim članom Evropske konvencije. Apelant navodi da je, uglavnom zbog psihičkog stawa u koje je doveden zbog PTSP-a, koji je pogoršan boravkom u zatvoru, često mijewao raspoložewa i odluke koje je donosio. Apelant smatra da je sud zbog toga trebalo da odredi psihijatrijsko vještačenje, koje je i izvršeno, ali da nije bio zadovoljan rezultatima vještačewa. 20. Apelant povredu prava iz člana 6 stav 3 tačka d) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije vidi u činjenici da je osporena presuda donesena i na osnovu prihvatawa kao utvrđenih određenih činjenica o kojima su odlučila sudska vijeća MKSJ. Apelant navodi da ove činjenice, utvrđene u presudama MKSJ, predstavljaju samo stav određenih sudskih vijeća o dokazima koji su izneseni u određenim predmetima, te je ovakav postupak Suda BiH apelanta i njegovu odbranu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Sud BiH je osporene presude zasnovao i na činjenicama utvrđenim u presudama MKSJ, a to opravdava članom 4 Zakona o ustupanju predmeta. Apelant smatra da je prihvatanjem ovakvih činjenica prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. Prihvatanje dokaza "iz druge ruke", tj. prihvatanje činjenica kao dokazanih pred drugim sudom, nije, u principu, suprotno garancijama pravičnog suđewa, ali, ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda zasniva u cijelosti ili uglavnom na takvim dokazima. Apelant smatra da neke od prihvaćenih činjenica nemaju karakter opštepoznatih činjenica koje ne treba dodatno utvrđivati nego karakter činjenica koje sadrže određene fraze neophodne da Tužilaštvo dokaže postojanje svih elemenata zločina za koje ga tereti. Apelant je naveo da mu nije data mogućnost da osporava dokaze koji su izvođeni u ovom postupku i na osnovu kojih su utvrđene činjenice, što upućuje na direktnu povredu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Posebno ističe da rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica ne može da se osporava žalbom nego se smatra procesnim rješenjem koje može da se osporava iskqučivo u žalbi na presudu. 21. Dalje, apelant navodi da je sud prilikom donošewa presude prihvatio iskqučivo dokaze Tužilaštva, čiji kredibilitet osporava, a da je nejasno i neobrazloženo zašto sud prihvata iskaz svjedoka optužbe E. D. kada je on kontradiktoran, a ne prihvata niti obrazlaže iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 22. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo garantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog toga što Apelaciono vijeće nije razmotrilo određeni žalbeni osnov. 23. Apelant povredu prava garantovanih članom 7 Evropske konvencije vidi u činjenicida zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali posebno krivično djelo u KZSFRJ, tj. zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršewa krivičnog djela, te u pogledu činjenice da je Sud BiH propustio da primijeni blaži zakon, tj. zakon koji je povoqniji za učinioca. Apelant smatra da je, uzimajući u obzir princip zakonitosti, jasno da je osporenom odlukom Suda BiH prekršen član 7 Evropske konvencije budući da djelo za koje je apelant proglašen krivim, te zbog kojih razloga je osuđen na zatvorsku kaznu, u vrijeme počinjenja nije predstavljalo posebno krivično djelo. Kako zločini protiv čovječnosti nisu bili inkriminisani u zakonu u vrijeme kada su se desila djela za koja je apelant proglašen krivim, kazna za ova djela nije ni mogla da bude propisana u zakonu. Zbog toga je, kako navodi apelant, Sud BiH osporenim presudama ne samo prekršio princip retroaktivnosti u pogledu apelantovog proglašavawa krivim za djelo koje u vrijeme počinjenja kao takvo nije bilo propisano u zakonu nego je propustio da primijeni i principe krivičnog prava koji se odnose na primjenu blažeg zakona. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da, u pogledu postojawa bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant osuđen, u cijelosti ostaje pristavu iznesenom u presudi koja sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza, te na wima utvrđenih činjenica, na osnovu čega je izveden zakqučak u pogledu postojawa krivičnog djela i apelantove odgovornosti. U pogledu primjene KZBiH, Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, te predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. 25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaknulo da apelantove navode koji se odnose na primjenu blažeg zakona smatra neosnovanim, te da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH iz 2003. godine i u skladu sa odgovarajućim principima međunarodnog prava i člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Tužilaštvo je ukazalo na praksu Evropskog suda koja dodatno osnažuje argument da u ovom predmetu nije povrijeđen član 7 stav 1 Evropske konvencije navodeći relevantne predmete (predmetNaletić protiv Hrvatske,Streletzi dr. protiv Wemačke). Tužilaštvo je, dalje, istaknulo da odredba člana 172 KZBiH kodifikuje opšteprihvaćene principe međunarodnog prava, te je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 26.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može da bude izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4 Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4a Suđenje ili kažwavanje za krivična djela prema opštim principima međunarodnog prava Članovi 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Š...Ć GlavaXVII- Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172 Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s wim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo kojidrugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe qudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi, koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak lica; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošewa velike patnje iliozbiqne fizičke ili psihičke povrede ili narušewa zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 27.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4 Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušawa stranaka, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedneod stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitawa od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH brojX-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije i člana 7 Evropske konvencije, te pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 32. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 35. Ustavni sud primjećuje da se apelant žalio na to da je sud prilikom donošewa presude prihvatio iskqučivo dokaze Tužilaštva, a da je nejasno i neobrazloženo zašto nije prihvatio niti obrazložio iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni. 36. U vezi sa navodom o proizvoqnoj ocjeni dokaza, te navodom da je presuda zasnovana samo na dokazima Tužilaštva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, a ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava,Doorsonprotiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud sproveo veoma opsežan dokazni postupak u kom je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Sem toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, a apelant je imao i mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i učinio. Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud interpretirao iskaz svjedoka D. M. i da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Obrazloženjeprvostepenog suda u pogledu dokaza na kojima je zasnovao svoju presudu niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoqnosti niti dovodi u sumnju zakqučke o izvršenom krivičnom djelu. Takođe, utisak proizvoqnosti ne ostavlja niobrazloženje prvostepene presude o dokazima kojima nije pridavao poseban značaj niti je našao potrebnim da vrši wihovu detaqnu analizu jer nisu bitno uticali na konačno utvrđivanje činjeničnog stawa i zakqučaka do kojih je došao na osnovu dokaza čiju ocjenu je dao u presudi. Zakqučke prvostepenog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza u cijelosti je prihvatilo i Apelaciono vijeće, što je i obrazloženo. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove žalbene prigovore i da se ono o wima izjasnilo jasno i detaqno. Naime, Apelaciono vijeće je zakqučilo da iz utvrđenog činjeničnog stawa jasno proizilazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoqnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazložewa koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Apelant navodi da mu nisu obezbijeđeni vrijeme i uslovi neophodni za pripremu odbrane, budući da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi iz člana 6 stav 3b) Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da član 6 stav 3 tačka b) zahtijeva da se optuženom "obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane". Osnovni element u obezbjeđivanju vremena za odbranu jeste da branilac bude blagovremeno dodijeljen kako bi se ostavilo dovoqno vremena za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju apelant ne navodi da nije imao dovoqno vremena da sa braniocem pripremi odbranu. Ustavni sud naglašava da, kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu obezbijeđeni odgovarajući uslovi za odbranu, odgovornost suda je da odluči da li može da se nastavi sa suđenjem a da se ne prekrši član 6 stav 3b) Evropske konvencije. Pri tome mora da se vodi računa o tome da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđewa (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava,CampbelliFell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane neosnovani kada se takve tvrdnje zasnivaju iskqučivo na argumentima da je apelant lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njegastvori određeno psihičko stanje koje je pridonijelo povredi navedenog prava. 39. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdwi, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio dokazanim, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca, a prihvatanjem činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ prekršeno mu je i pravo na "presumpciju nevinosti". Međutim, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašćeni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. 40. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4 Zakona o ustupanju predmeta. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju (prihvatanje utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ) razmatrao u svojoj Odluci broj AP 408/07 od 11. februara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao "da Zakon o ustupanju predmeta kaolex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda". Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojawa bitnih elemenata krivičnog djela za koje se optuženi tereti, da je o wima već nekoliko puta pravosnažno odlučeno, da te činjenice ne ukqučuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost nego konkretnu radnju izvršewa stavljaju u širi kontekst ratnog događawa. Sem toga, iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je prvostepeno vijeće zakqučak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na presudama MKSJ već i na ostalim sprovedenim dokazima, prvenstveno na iskazima svjedoka F. B., S. A., S. Š., Z. B., E. D. i dr. koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su svjedočili o hapšenju muslimana i Hrvata na području Sanskog Mosta, granatiranju civilnih objekata, istjerivanju civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti iz wihovih kuća, te odvođenju u različite objekte u Sanskom Mostu. Odbrana je u toku glavnog pretresa unakrsno ispitivala navedene svjedoke, a imala je mogućnost da izvodi sopstvene dokaze kojima bi eventualno osporila istinitost iznesenih i utvrđenih činjenica. 41. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji ničim nije dokazao da su, u vezi s tim, njegova prava zaista povrijeđena na bilo koji način, a posebno zbog toga što činjenica postojawa širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopštenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršewa stavlja u širi kontekst ratnog događawa i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na navedenim činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge sprovedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i učinio, kao i priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. 42. Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije zbog toga što su u osporenim odlukama prihvaćene činjenice koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ. Imajući u vidu prethodne zakqučke o tome da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen s obzirom na to da osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u predmetima pred MKSJ, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge sprovedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Ustavni sud ističe da nije potrebno daqnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neosnovani. 43. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije. Kažwavanje samo na osnovu zakona 44. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije: 1. Niko ne može da se smatra krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažwavanje bilo kog lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršewa predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim principima priznatim kod civilizovanih naroda. 45. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07,dostupna nanjeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitawa zakqučio "da su ratni zločini 'zločini prema međunarodnom pravu' u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7 Evropske konvencije".Takođe, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i naprimjenu odredbe člana 4a KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te zakqučio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7 Evropske konvencije. 46. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4a KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredbi dao detaqno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazložewa ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7 Evropske konvencije. Ostali navodi 47. Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je uložio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Apelaciono vijeće ispitalo osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 48. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zakqučak 49. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazložewa osporenih odlukautvrdio da apelantova krivica za krivično djelo zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoqnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da mu nisu obezbijeđeni vrijeme iuslovi neophodni za pripremanje odbrane. Takođe, nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku i presumpcije nevinosti kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada je apelantu, uz poštovanje principa kontradiktornosti, bilo omogućeno da ospori dokaze Tužilaštva ili da izvede dokaze, te kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidqivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 50. Ustavni sud zakqučuje da nema ni povrede člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana, odnosno član 4a KZBiH dozvoljava izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizovani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. 51. Ne postoji povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju imajući u vidu da je apelant uložio žalbu višem sudu, te da je sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu ovog člana. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2301/07, rješavajući apelacijuB. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaB. S. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Vlasenici, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaB. S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaB. S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića podnijela je 7. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 20. septembra 2007. godine i 29. septembra 2009. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelantica je 10. oktobra 2007. godine i 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 5. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi i spis broj 092-0-P-06-000 588. 3. Osnovni sud je 1. februara 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj 092-0-P-06-000 588. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantici 5. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj RS-61/2002 od 12. septembra 2002. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev od 19. marta 2002. godine. Navedenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-1302/01 od 14. decembra 2001. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na posao. Osim navedenog, apelantica je tražila da joj tuženi isplati naknadu za neisplaćene plaće i druga primanja na koja je imala pravo prema Pravilniku o radu i Ugovoru o radu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba da taj radnik prestane sa radom. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno dokazano da je prestala potreba za apelanticinim radom zbog smanjenog obima posla i zbog organizacionih i tehnoloških promjena. Osnovni sud je naveo da iz tog razloga nema osnova da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu kao nezakonitog i da se naknade plaće nakon otkaza ugovora o radu. 7. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu plaća i ostalih primanja za period čekanja posla od 21. februara 2000. godine do 21. novembra 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica, nakon odlaska na čekanje posla, bila upoznata sa svojim statusom. Osim toga Osnovni sud je naveo da je apelantica svoj status na čekanju prihvatila i za to vrijeme primala 50% plaće, iako joj tuženi nije izdao pismeno rješenje o upućivanju na čekanje. Pored navedenog, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. apelantica nije tražila da joj tuženi izda rješenje o upućivanju na čekanje. S tim u vezi Općinski sud je odbio apelanticin zahtjev za naknadu plaća i za ovaj period. 8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-635/02 od 16. jula 2003. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su osnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije utvrdio razloge za donošenje rješenja o otkazu. Osim toga, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio niti da li je tuženi obavijestio apelanticu i Savjet radnika u roku od 30 dana prije davanja otkaza da je tehnološki višak. Okružni sud je naveo da ova obaveza tuženog proizlazi iz odredbi čl. 124. i 125. Zakona i odgovarajućih odredbi Općeg kolektivnog ugovora. 9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-226/2003 od 23. decembra 2003. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantica zbog smanjenja obima poslovanja i ukidanja njenog radnog mjesta dobila otkaz ugovora o radu sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.577 KM koju je i podigla. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da nije postojala mogućnost da se apelantica rasporedi na neko drugo radno mjesto. 10. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Sindikat zaposlenih kod tuženog donio zaključak na koji je saglasnost dao i direktor tuženog. Osnovni sud je istakao da je u zaključku bilo navedeno da će prilikom otkaza ugovora o radu zbog manjeg obima poslova i ekonomskih teškoća preduzeća, u situaciji kada se daje otkaz broju radnika koji čini manje od 10% zaposlenih, poslodavac voditi računa i o radnom neangažovanju u periodu od tri mjeseca i duže. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je otkaz ugovora o radu nezakonit jer je otkaz tada dobio veći broj radnika od 10% zaposlenih. Osnovni sud je naveo da je tuženi dokazao da je otkaz dobilo samo 29 radnika, što čini mnogo manje od 10% od ukupno 1139 koliko je bilo zaposlenih. Imajući u vidu navedeno, a prema odredbama člana 124. Zakona o radu, Osnovni sud je odbio apelanticin zahtjev da se proglasi nezakonitim predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je, saglasno navedenom, odbio i apelanticin zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 6. novembra 2003. godine i zahtjev za povrat na posao. 11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan i apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća za period od 21. februara 2000. godine do 16. decembra 2001. godine, kao i za isplatu regresa za 2001. i 2002. godinu. Kao razlog za odbijanje Osnovni sud je naveo da apelantica nije ničim dokazala osnov niti visinu tog potraživanja, a nije tražila ni vještačenje finansijske struke čime je mogla dokazati navedene činjenice. 12. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-90/04 od 17. septembra 2004. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni sud nije apelantici dostavio dokaze koje je tužena dostavila uz odgovor na tužbu. Okružni sud je naveo da je s tim u vezi prvostepeni sud, suprotno odredbama čl. 5. i 334. ZPP-a na ročištu provodio dokaze koji nisu bili dostavljeni protivnoj strani. 13. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenja broj Rs-245/04 od 14. jula 2005. godine i 12. septembra 2005. godine kojima je odbio apelanticine zahtjeve za izuzeće sudije zaduženog za njen predmet. Naime, apelantica je tražila izuzeće sudije budući da je smatrala da navedeni sudija opstruira njen predmet i jer je 12. septembra 2005. godine donio Rješenje broj RS-245/04 kojim se tužba u predmetnoj stvari smatra povučenom, a kao razlog je naveden apelanticin nedolazak na zakazano ročište. Nakon toga, apelantica je podnijela zahtjev za povrat u pređašnje stanje navodeći da je iz zdravstvenih razloga bila spriječena da pristupi ročištu, o čemu je na vrijeme podnijela dokaze sudu. Osim toga, apelantica je navela i da je predsjednik suda prvo morao donijeti odluku o izuzeću predmetnog sudije, pa je tek nakon toga sudija mogao odlučivati o predmetu. 14. U međuvremenu, Rješenjem broj RS-245/04 od 7. marta 2006. godine usvojen je ponovni apelanticin zahtjev za izuzeće predmetnog sudije. 15. Rješenjem broj Rs.245/04 od 28. aprila 2006. godine odbijen je apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno utvrđeno da se apelantica javila ljekaru 9. septembra 2005. godine, a da je ročište održano 12. septembra 2005. godine, te da je, prema iskazu ljekara, apelantica bila u potpunosti sposobna da pristupi ročištu. 16. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 331 od 6. septembra 2006. godine žalbu uvažio, rješenja Osnovnog suda od 12. septembra 2005. godine i 28. aprila 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da apelantica ročištu nije pristupila zbog bolesti. Okružni sud je naveo da je, međutim, pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica bila sposobna da pristupi ročištu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je nesporno da je mišljenje o apelanticinoj nesposobnosti ili sposobnosti, zbog prirode bolesti, mogao dati samo ljekar specijalista urolog a ne ljekar opće prakse. 17. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-06-000588 od 15. marta 2007. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da je rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonito, te obavezao tuženog da apelanticu rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu plaća za period od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine, naknadu toplog obroka i regresa u iznosima pobliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama. Osnovni sud je navedenom presudom odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaća za period od 21. februara 2000. godine do 6. decembra 2001. godine, odnosno, dok je bila na čekanju. 18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 31. decembra 2001. godine direktor tuženog sačinio dokument u kojem su navedene namjere da se broj radnika sa 1139 smanji na 850. Pored toga, ovaj sud je istakao da je u spomenutom dokumentu bilo navedeno da se 289 radnika smatra viškom, te da su dati prijedlozi za rješavanje statusa tih radnika. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je kod tuženog otkaz dobilo 289 radnika, što iznosi 25,73% od ukupnog broja zaposlenih. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da u trenutku davanja otkaza apelantici 14. decembra 2001. godine tuženi nije obavijestio sindikalnu organizaciju o postojanju namjere za otkazivanjem ugovora za najmanje 10% radnika, već je to učinio tek 31. decembra 2001. godine, nakon sačinjavanja spomenutog dokumenta. 19. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je rješenje o otkazu apelantici nezakonito jer prilikom njegovog donošenja nisu ispoštovane odredbe čl. 124. i 125. Zakona o radu. Naime, u obrazloženju je navedeno da je predmetnim odredbama Zakona o radu utvrđena obaveza poslodavca da obavijesti sindikalnu organizaciju o postojanju namjere da u naredna tri mjeseca otkaže ugovor o radu za najmanje 10% radnika od ukupnog broja radnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Prema navedenom, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu primanja po osnovu radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine. 20. Međutim, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila isplatu razlike plaća za period dok se nalazila na čekanju, uz obrazloženje da apelantica nije dokazala da je pobijala rješenje kojim je upućena na čekanje. 21. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu tako što je apelanticin zahtjev da se proglasi nezakonitim rješenje o otkazu i naknadi primanja po osnovu rada odbio kao neosnovan. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je Odlukom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 23. novembra 2001. godine ukinuto apelanticino radno mjesto. Osim toga, navedeno je da je nesporno i da tuženi nije imao slobodno drugo radno mjesto koje je odgovaralo apelanticinoj stručnoj spremi na koje ju je mogao rasporediti. S tim u vezi Okružni sud je istakao da iz navedenog utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantici otkaz ugovora o radu dat u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu i da joj je određena otpremnina u iznosu od 1.577 KM (koju je apelantica i primila), a ne u smislu odredbi čl. 124. i 125. Zakona o radu kako je to utvrdio prvostepeni sud. 23. U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao i da se poslodavčeva namjera iz dokumenta od 31. decembra 2001. godine da otkaže ugovore o radu za 289 radnika, a na koju se prvostepeni sud pozvao kod utvrđenja da je nezakonito doneseno rješenje o otkazu apelantici, ne odnosi na period kada je apelantica dobila otkaz već na budući period. 24. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine reviziju odbacio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelantica tražila isplatu razlike plaća za period dok je bila na čekanju. U preostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio. U vezi sa odbacujućim dijelom revizije Vrhovni sud je istakao da je apelantica tek u revizionom postupku osporavala prvostepenu presudu u navedenom dijelu umjesto da je izjavila žalbu Okružnom sudu. S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da je revizija u ovom dijelu nedopuštena. 25. U odnosu na odbijajući dio revizije Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da Vrhovni sud u potpunosti prihvata sve razloge koje je drugostepeni sud dao u obrazloženju svoje presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je postupak u radnom sporu, koji je po svojoj prirodi hitan, trajao neopravdano dugo. Osim toga, apelantica smatra da su navedeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak sudova da je otkaz dobila prema odredbama člana 113. Zakona o radu jer je nesporno da su u njenom slučaju primijenjeni čl. 124. i 125. Zakona o radu. Apelantica smatra da utvrđenje sudova da se saglasila sa otkazom i čekanjem time što nije osporavala rješenje o upućivanju na čekanje i da je primila otpremninu, koju nikada nije vratila, "notorna laž". Apelantica navodi da rješenje o čekanju nije osporavala jer ga nikada nije ni dobila, a da je otpremninu podigao njen suprug a ne ona. Osim toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice, jer iz svega proizlazi da su joj brak i porodica svjesno ugroženi osporenim odlukama budući da nemaju sredstava za život. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da smatra apelanticine navode o kršenju ustavnih prava neosnovanim, te da apelaciju treba odbaciti ili odbiti. Osim toga, Osnovni sud je naveo da ne može dati odgovor na navode iz apelacije koji se tiču postupka pred Okružnim sudom. V. Relevantni propisi 28.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." 29.Zakon o radu RS("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 41/00 i 26/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 113. stav 1. tačka 2. Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: Š...Ć 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika;Š...Ć" VI. Dopustivost 30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 31. Razmatrajući dopustivost konkretne apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njenom predmetu. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku postupak revizije u ovom predmetu. Međutim, apelantica je 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije uz koju je priložila i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine kojom je postupak okončan. 33. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. b) Dopustivostratione materiae 34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. 35. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 36. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom;" 37. Ispitujući dopustivost u ovom dijelu apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, član 12. Evropske konvencije garantira pravo osobama koje postanu sposobne za brak da stupe u brak i zasnuju porodicu, u skladu sa relevantnim državnim zakonima kojima je regulirana ta oblast. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da član 12. Evropske konvencije ne garantira društveno-ekonomsko pravo na pristojan smještaj i sredstva za izdržavanje porodice. S obzirom da apelantica smatra da joj je ovo pravo povrijeđeno osporenim presudama kojima je utvrđena zakonitost otkaza ugovora o radu koji je dobila, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine kada je riječ o ovom pravu ne pruža širi obim zaštite od Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijeluratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. VII. Meritum 38. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Razuman rok a) Relevantni principi 41. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 43. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 44. Predmetni postupak je započeo 19. marta 2002. godine kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, uspostavljanja radno-pravnog statusa te radi isplate primanja po osnovu radnog odnosa. Postupak je okončan donošenjem revizione presude Vrhovnog suda od 27. marta 2009. godine. Dakle, od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke Vrhovnog suda prošlo je nešto malo više od sedam godina. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 45. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanja da li je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, te s tim u vezi koja prava iz radnog odnosa pripadaju apelantici. Ustavni sud smatra da se predmetni spor ne može okarakterisati kao naročito složen, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanticu, jer je od njegovog ishoda zavisio apelanticin radno-pravni status. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je ZPP-om u radnim sporovima određeno hitno postupanje. 46. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud četiri puta vraćao predmet Osnovnom sudu na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nezakonito provođenje dokaza i donošenje rješenja kojim se tužba smatrala povučenom zbog nedolaska apelantice na raspravu iako je razlog nedolaska bio opravdan). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je pred Okružnim sudom svaki od četiri žalbena postupka okončan u relativno kratkom vremenu -osam mjeseci do godinu dana, te da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto malo manje od dvije godine. Ustavni sud, također, nije mogao iz spisa predmeta utvrditi niti jedan razlog iz kojeg bi proizlazilo da je apelantica svojim ponašanjem uticala na dužinu trajanja postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se ukupna dužina trajanja radnog spora od sedam godina može isključivo staviti na teret Osnovnom sudu, koji nije bio neaktivan, ali čije su odluke više puta ukidane, zbog proceduralnih propusta i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. Apelantica, također, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava jer smatra da je pogrešan zaključak sudova da joj je radni odnos prestao na zakonit način. 49. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelanticin tužbeni zahtjev. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti se poziva na neki suštinski element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljna osporenim odlukama. Stoga Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak u parnici iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, trajao sedam godina zbog višestrukog vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih grešaka i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantica doprinijela ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelantica poziva samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke. 52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2301/07, rješavajući apelacijuB. S.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaB. S. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Vlasenici, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. ožujka 2009. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaB. S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. ožujka 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. svibnja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaB. S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. ožujka 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. svibnja 2007. godine u odnosu na pravo na brak i zasnivanje obitelji iz članka II/3.(j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića podnijela je 7. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. svibnja 2007. godine zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku. Obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 19. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 20. rujna 2007. godine i 29. rujna 2009. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelantica je 10. listopada 2007. godine i 8. listopada 2009. godine dostavila dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 5. siječnja 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi i spis broj 092-0-P-06-000 588. 3. Osnovni sud je 1. veljače 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj 092-0-P-06-000 588. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantici 5. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj RS-61/2002 od 12. rujna 2002. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev od 19. ožujka 2002. godine. Navedenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-1302/01 od 14. prosinca 2001. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na posao. Osim navedenog, apelantica je tražila da joj tuženi isplati naknadu za neisplaćene plaće i druga primanja na koja je imala pravo prema Pravilniku o radu i Ugovoru o radu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je člankom 113. stavak 1. točka 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) propisano kako poslodavac može otkazati ugovor o radu djelatniku ako se iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga ukaže potreba da taj djelatnik prestane raditi. S tim u svezi Osnovni sud je naveo kako je u postupku neprijeporno dokazano da je prestala potreba za apelantičinim radom zbog smanjenoga opsega posla i zbog organizacijskih i tehnoloških promjena. Osnovni sud je naveo kako iz toga razloga nema osnove za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu kao nezakonitog i naknadama plaće nakon otkaza ugovora o radu. 7. U svezi sa dijelom tužbenoga zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu plaća i ostalih primanja za razdoblje čekanja posla od 21. veljače 2000. godine do 21. studenoga 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio kako je neprijeporno da je apelantica, nakon odlaska na čekanje posla, bila upoznata sa svojim statusom. Osim toga Osnovni sud je naveo kako je apelantica svoj status na čekanju prihvatila i za to vrijeme primala 50% 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. plaće, iako joj tuženi nije izdao pismeno rješenje o upućivanju na čekanje. Pored navedenoga, Osnovni sud je naveo kako je neprijeporno utvrđeno da apelantica nije tražila da joj tuženi izda rješenje o upućivanju na čekanje. S tim u svezi Općinski sud je odbio apelantičin zahtjev za naknadu plaća i za ovaj razdoblje. 8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila priziv Okružnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-635/02 od 16. srpnja 2003. godine priziv uvažio, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su utemeljeni apelantičini prizivni navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio razloge za donošenje rješenja o otkazu. Osim toga, Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud nije utvrdio niti je li tuženi obavijestio apelanticu i Vijeće djelatnika u roku od 30 dana prije davanja otkaza da je tehnološki višak. Okružni sud je naveo kako ova obveza tuženoga proizlazi iz odredbi čl. 124. i 125. Zakona i odgovarajućih odredbi Općeg kolektivnog ugovora. 9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-226/2003 od 23. prosinca 2003. godine kojom je apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantica zbog smanjenja opsega poslovanja i ukidanja njezinoga radnog mjesta dobila otkaz ugovora o radu sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.577 KM koju je i podigla. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da nije postojala mogućnost apelantičinog raspoređivanja na neko drugo radno mjesto. 10. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Sindikat uposlenih kod tuženoga donio zaključak na koji je suglasnost dao i ravnatelj tuženoga. Osnovni sud je istaknuo kako je u zaključku bilo navedeno da će prilikom otkaza ugovora o radu zbog manjega opsega poslova i ekonomskih teškoća poduzeća, u situaciji kada se daje otkaz broju djelatnika koji čini manje od 10% uposlenih, poslodavac voditi računa i o radnom neangažiranju u razdoblju od tri mjeseca i dulje. S tim u svezi Osnovni sud je naveo kako apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je otkaz ugovora o radu nezakonit jer je otkaz tada dobio veći broj djelatnika od 10% uposlenih. Osnovni sud je naveo kako je tuženi dokazao da je otkaz dobilo samo 29 djelatnika, što čini mnogo manje od 10% od ukupno 1139 koliko je bilo uposlenih. Imajući u vidu navedeno, a prema odredbama članka 124. Zakona o radu, Osnovni sud je odbio apelantičin zahtjev da se proglasi nezakonitim predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je, suglasno navedenome, odbio i apelantičin zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa za razdoblje od 18. veljače 2002. godine do 6. studenoga 2003. godine i zahtjev za povrat na posao. 11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbio kao neutemeljen i apelantičin zahtjev za isplatu razlike plaća za razdoblje od 21. veljače 2000. godine do 16. prosinca 2001. godine, kao i za isplatu regresa za 2001. i 2002. godinu. Kao razlog za odbijanje Osnovni sud je naveo da apelantica nije ničim dokazala osnovu niti visinu toga potraživanja, a nije tražila ni vještačenje financijske struke čime je mogla dokazati navedene činjenice. 12. Protiv navedene presude apelantica je izjavila priziv Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-90/04 od 17. rujna 2004. godine priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno kako prvostupanjski sud nije apelantici dostavio dokaze koje je tužena dostavila uz odgovor na tužbu. Okružni sud je naveo da je s tim u svezi prvostupanjski sud, oprečno odredbama čl. 5. i 334. ZPP-a na ročištu provodio dokaze koji nisu bili dostavljeni protivnoj strani. 13. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenja broj Rs-245/04 od 14. srpnja 2005. godine i 12. rujna 2005. godine kojima je odbio apelantičine zahtjeve za izuzeće suca zaduženoga za njezin predmet. Naime, apelantica je tražila izuzeće suca budući je smatrala kako navedeni sudac opstruira njezin predmet i jer je 12. rujna 2005. godine donio Rješenje broj RS-245/04 kojim se tužba u predmetnoj stvari smatra povučenom, a kao razlog je naveden apelantičin nedolazak na zakazano ročište. Nakon toga, apelantica je podnijela zahtjev za povrat u pređašnje stanje navodeći kako je iz zdravstvenih razloga bila spriječena pristupiti ročištu, o čemu je na vrijeme podnijela dokaze sudu. Osim toga, apelantica je navela i da je predsjednik suda prvo morao donijeti odluku o izuzeću predmetnoga suca, pa je tek nakon toga sudac mogao odlučivati o predmetu. 14. U međuvremenu, Rješenjem broj RS-245/04 od 7. ožujka 2006. godine usvojen je ponovni apelantičin zahtjev za izuzeće predmetnoga suca. 15. Rješenjem broj Rs.245/04 od 28. travnja 2006. godine odbijen je apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje. U obrazloženju rješenja je navedeno kako je neprijeporno utvrđeno da se apelantica javila liječniku 9. rujna 2005. godine, a da je ročište održano 12. rujna 2005. godine, te da je, prema iskazu liječnika, apelantica bila u potpunosti sposobna pristupiti ročištu. 16. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila priziv Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 331 od 6. rujna 2006. godine priziv uvažio, rješenja Osnovnog suda od 12. rujna 2005. godine i 28. travnja 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno kako je neprijeporno da apelantica ročištu nije pristupila zbog bolesti. Okružni sud je naveo kako je, međutim, pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da je apelantica bila sposobna pristupiti ročištu. S tim u svezi, Okružni sud je naveo kako je neprijeporno da je mišljenje o apelantičinoj nesposobnosti ili sposobnosti, zbog naravi bolesti, mogao dati samo liječnik specijalista urolog a ne liječnik opće prakse. 17. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-06-000588 od 15. ožujka 2007. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da je rješenje tuženoga o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonito, te obvezao tuženoga da apelanticu rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi. Osim toga, Osnovni sud je obvezao tuženoga da apelantici isplati naknadu plaća za razdoblje od 18. veljače 2002. godine do 18. prosinca 2006. godine, naknadu toplog obroka i regresa u iznosima pobliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama. Osnovni sud je navedenom presudom odbio dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaća za razdoblje od 21. veljače 2000. godine do 6. prosinca 2001. godine, odnosno, dok je bila na čekanju. 18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo kako je utvrdio da je 31. prosinca 2001. godine ravnatelj tuženoga sačinio dokument u kojemu su navedene namjere da se broj djelatnika sa 1139 smanji na 850. Pored toga, ovaj sud je istaknuo kako je u spomenutom dokumentu bilo navedeno da se 289 djelatnika smatra viškom, te da su dati prijedlozi za rješavanje statusa tih djelatnika. U svezi s tim Osnovni sud je naveo da je u postupku neprijeporno utvrđeno da je kod tuženoga otkaz dobilo 289 djelatnika, što iznosi 25,73% od ukupnoga broja uposlenih. Dalje, Osnovni sud je naveo kako je utvrdio da u trenutku davanja otkaza apelantici 14. prosinca 2001. godine tuženi nije obavijestio sindikalnu organizaciju o postojanju namjere za otkazivanjem ugovora za najmanje 10% djelatnika, već je to učinio tek 31. prosinca 2001. godine, nakon sačinjavanja spomenutoga dokumenta. 19. S tim u svezi, Osnovni sud je utvrdio kako je rješenje o otkazu apelantici nezakonito jer prilikom njegovoga donošenja nisu ispoštovane odredbe čl. 124. i 125. Zakona o radu. Naime, u obrazloženju je navedeno kako je predmetnim odredbama Zakona o radu utvrđena obveza poslodavca da obavijesti sindikalnu organizaciju o postojanju namjere da u naredna tri mjeseca otkaže ugovor o radu za najmanje 10% djelatnika od ukupnoga broja djelatnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Prema navedenome, Osnovni sud je zaključio kako je utemeljen i dio apelantičinoga tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu primanja temeljem radnoga odnosa za razdoblje od 18. veljače 2002. godine do 18. prosinca 2006. godine. 20. Međutim, Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je tražila isplatu razlike plaća za razdoblje dok se nalazila na čekanju, uz obrazloženje kako apelantica nije dokazala da je pobijala rješenje kojim je upućena na čekanje. 21. Protiv navedene presude tuženi je izjavio priziv Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. svibnja 2007. godine priziv uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanome dijelu tako što je apelantičin zahtjev da se proglasi nezakonitim rješenje o otkazu i naknadi primanja temeljem rada odbio kao neutemeljen. U preostalome dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. 22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo kako je neprijeporno da je Odlukom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 23. studenoga 2001. godine ukinuto apelantičino radno mjesto. Osim toga, navedeno je kako je neprijeporno i da tuženi nije imao slobodno drugo radno mjesto koje je odgovaralo apelantičinoj stručnoj spremi na koje ju je mogao rasporediti. S time u svezi Okružni sud je istaknuo kako iz navedenoga utvrđenog činjeničnog stanja neprijeporno proizlazi da je apelantici otkaz ugovora o radu dat u smislu članka 113. stavak 1. točka 2. Zakona o radu i da joj je određena otpremnina u iznosu od 1.577 KM (koju je apelantica i primila), a ne u smislu odredbi čl. 124. i 125. Zakona o radu kako je to utvrdio prvostupanjski sud. 23. U svezi s navedenim, Okružni sud je istaknuo i da se poslodavčeva namjera iz dokumenta od 31. prosinca 2001. godine da otkaže ugovore o radu za 289 djelatnika, a na koju se prvostupanjski sud pozvao kod utvrđenja da je nezakonito doneseno rješenje o otkazu apelantici, ne odnosi na razdoblje kada je apelantica dobila otkaz već na buduće razdoblje. 24. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. ožujka 2009. godine reviziju odbacio u odnosu na dio tužbenoga zahtjeva u kojemu je apelantica tražila isplatu razlike plaća za razdoblje dok je bila na čekanju. U preostalome dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio. U svezi sa odbacujućim dijelom revizije Vrhovni sud je istaknuo kako je apelantica tek u revizijskom postupku osporavala prvostupanjsku presudu u navedenome dijelu umjesto da je izjavila priziv Okružnom sudu. S tim u svezi Vrhovni sud je zaključio da je revizija u ovome dijelu nedopuštena. 25. U odnosu na odbijajući dio revizije Vrhovni sud je utvrdio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i da Vrhovni sud u potpunosti prihvaća sve razloge koje je drugostupanjski sud dao u obrazloženju svoje presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na brak i zasnivanje obitelji iz članka II/3.(j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije. Apelantica smatra kako je postupak u radnom sporu, koji je po svojoj naravi žuran, trajao neopravdano dugo. Osim toga, apelantica smatra kako su navedeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra kako je pogrešan zaključak sudova da je otkaz dobila prema odredbama članka 113. Zakona o radu jer je neprijeporno da su u njezinome slučaju primijenjeni čl. 124. i 125. Zakona o radu. Apelantica smatra kako utvrđenje sudova da se suglasila sa otkazom i čekanjem time što nije osporavala rješenje o upućivanju na čekanje i da je primila otpremninu, koju nikada nije vratila, "notorna laž". Apelantica navodi kako rješenje o čekanju nije osporavala jer ga nikada nije ni dobila, a da je otpremninu podigao njezin suprug a ne ona. Osim toga, apelantica smatra kako joj je povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje obitelji, jer iz svega proizlazi da su joj brak i obitelj svjesno ugroženi pobijanim odlukama budući nemaju sredstava za život. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istaknuo kako smatra apelantičine navode o kršenju ustavnih prava neutemeljenim, te da apelaciju treba odbaciti ili odbiti. Osim toga, Osnovni sud je naveo kako ne može dati odgovor na navode iz apelacije koji se tiču postupka pred Okružnim sudom. V. Relevantni propisi 28.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova." 29.Zakon o radu RS("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 41/00 i 26/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 113. stavak 1. točka 2. Poslodavac može otkazati ugovor o radu djelatniku: Š...Ć 2) ako se iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada djelatnika;Š...Ć" VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 31. Razmatrajući dopustivost konkretne apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da, sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 32. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantica se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u duljem vremenskom razdoblju donijeli konačnu odluku u njezinom predmetu. S tim u svezi Ustavni sud opaža da je u vrijeme podnošenja apelacije bio u tijeku postupak revizije u ovom predmetu. Međutim, apelantica je 8. listopada 2009. godine dostavila dopunu apelacije uz koju je priložila i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. ožujka 2009. godine kojom je postupak okončan. 33. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio kako predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje ispunjava uvjete glede dopustivosti. b) Dopustivostratione materiae 34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na brak i zasnivanje obitelji iz članka II/3.(j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. 35. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 36. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom;" 37. Ispitujući dopustivost u ovome dijelu apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, članak 12. Europske konvencije garantira pravo osobama koje postanu sposobne za brak da stupe u brak i zasnuju obitelj, sukladno relevantnim državnim zakonima kojima je regulirana ta oblast. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća kako članak 12. Europske konvencije ne garantira društveno-ekonomsko pravo na pristojan smještaj i sredstva za izdržavanje obitelji. Obzirom da apelantica smatra kako joj je ovo pravo povrijeđeno pobijanim presudama kojima je utvrđena zakonitost otkaza ugovora o radu koji je dobila, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine kada je riječ o ovom pravu ne pruža širi opseg zaštite od Europske konvencije, Ustavni sud smatra kako je apelacija u ovome dijeluratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. VII. Meritum 38. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći kako su joj tim presudama i zbog duljine trajanja postupka povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Razuman rok a) Relevantna načela 41. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 42. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 43. Konačno, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 44. Predmetni postupak je započeo 19. ožujka 2002. godine kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, uspostavljanja radno-pravnog statusa te radi isplate primanja temeljem radnoga odnosa. Postupak je okončan donošenjem revizijske presude Vrhovnog suda od 27. ožujka 2009. godine. Dakle, od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke Vrhovnog suda prošlo je nešto malo više od sedam godina. To je razdoblje koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 45. U predmetnom postupku je trebalo riješiti pitanja je li rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, te s tim u svezi koja prava iz radnog odnosa pripadaju apelantici. Ustavni sud smatra da se predmetni spor ne može okarakterizirati kao osobito složen, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti. Osim toga, Ustavni sud smatra kako je okončanje predmetnog postupka bilo od iznimnoga značaja za apelanticu, jer je o njegovome ishodu ovisio apelantičin radno-pravni status. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je ZPP-om u radnim sporovima određeno žurno postupanje. 46. U svezi sa doprinosom sudova duljini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje kako je Okružni sud četiri puta vraćao predmet Osnovnom sudu na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nezakonita provedba dokaza i donošenje rješenja kojim se tužba smatrala povučenom zbog nedolaska apelantice na raspravu iako je razlog nedolaska bio opravdan). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je pred Okružnim sudom svaki od četiri prizivna postupka okončan u relativno kratkom vremenu - osam mjeseci do godinu dana, te da je revizijski postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto malo manje od dvije godine. Ustavni sud, također, nije mogao iz spisa predmeta utvrditi niti jedan razlog iz kojega bi proizlazilo da je apelantica svojim ponašanjem uticala na duljinu trajanja postupka. S tim u svezi Ustavni sud smatra da se ukupna duljina trajanja radnoga spora od sedam godina može isključivo staviti na teret Osnovnom sudu, koji nije bio neaktivan, ali čije su odluke više puta ukidane, zbog proceduralnih propusta i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. Apelantica, također, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava jer smatra da je pogrešan zaključak sudova kako joj je radni odnos prestao na zakonit način. 49. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra kako su nadležni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali razvidne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelantičin tužbeni zahtjev. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra kako u potpunosti zadovoljavaju standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra kako apelantica u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti se poziva na neki suštinski element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljna pobijanim odlukama. Stoga Ustavni sud smatra kako u svezi sa ovim navodima nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je postupak u parnici iz radnog odnosa koji je po zakonu žuran, trajao sedam godina zbog višestrukog vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu radi otklanjanja procesnih grešaka i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti kako je apelantica doprinijela ovako dugom trajanju predmetnoga postupka. Međutim, Ustavni sud smatra kako nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se apelantica poziva samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi detaljno i razvidno obrazložili svoje zaključke. 52. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1, 2. i 3. i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2301/07, rješavajući apelacijuB. S.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaB. S. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Vlasenici, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaB. S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaB.S.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na pravo na brak i zasnivanje porodice iz članaII/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. B. S. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Milića podnijela je 7. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetnom postupku. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente koji su propisani članom 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od apelantkinje je 20. septembra 2007. godine i 29. septembra 2009. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelantkiwa je 10. oktobra 2007. godine i 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 5. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi i spis broj 092-0-P-06-000 588. 3. Osnovni sud je 1. februara 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj 092-0-P-06-000 588. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantkiwi 5. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj RS-61/2002 od 12. septembra 2002. godine odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev od 19. marta 2002. godine. Navedenim tužbenim zahtjevom apelantkiwa je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje AD "Boksit" Milići (u daqnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-1302/01 od 14. decembra 2001. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na posao. Sem navedenog, apelantkiwa je tražila da joj tuženi isplati naknadu za neisplaćene plate i druga primawa na koja je imala pravo prema Pravilniku o radu i Ugovoru o radu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) propisano da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionihi tehnoloških razloga ukaže potreba da taj radnik prestane sa radom. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno dokazano da je prestala potreba za apelantkiwinim radom zbog smanjenog obima posla 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. i zbog organizacionih i tehnoloških promjena. Osnovni sud je naveo da iz tog razloga nema osnova da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu kao nezakonitog i da se naknade plate nakon otkaza ugovora o radu. 7. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila naknadu plata i ostalih primawa za period čekawa posla od 21. februara 2000. godine do 21. novembra 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantkiwa, nakon odlaska na čekanje posla, bila upoznata sa svojim statusom. Sem toga Osnovni sud je naveo da je apelantkiwa svoj status na čekanju prihvatila i za to vrijeme primala 50% plate, iako joj tuženi nije izdao pismeno rješenje o upućivanju na čekanje. Pored navedenog, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da apelantkiwa nije tražila da joj tuženi izda rješenje o upućivanju na čekanje. S tim u vezi Opštinski sud je odbio apelantkiwin zahtjev za naknadu plata i za ovaj period. 8. Protiv navedene presude apelantkiwa je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-635/02 od 16. jula 2003. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno da su osnovani apelantkiwini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije utvrdio razloge za donošenje rješewa o otkazu. Sem toga, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio niti da li je tuženi obavijestio apelantkinju i Savjet radnika u roku od 30 dana prije davawa otkaza da je tehnološki višak. Okružni sud je naveo da ova obaveza tuženog proizilazi iz odredbi čl. 124 i 125 Zakona i odgovarajućih odredbi Opšteg kolektivnog ugovora. 9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-226/2003 od 23. decembra 2003. godine kojom je apelantkiwin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovnisud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantkiwa zbog smanjenja obima poslovawa i ukidawa njenog radnog mjesta dobila otkaz ugovora o radu sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.577 KM koju je i podigla. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da nije postojala mogućnost da se apelantkiwa rasporedi na neko drugo radno mjesto. 10. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Sindikat zaposlenih kod tuženog donio zakqučak na koji je saglasnost dao i direktor tuženog. Osnovni sud je istakao da je u zakqučku bilo navedeno da će prilikom otkaza ugovora o radu zbog manjeg obima poslova i ekonomskih teškoća preduzeća, u situaciji kada se daje otkaz broju radnika koji čini manje od 10% zaposlenih, poslodavac voditi računa i o radnom neangažovanju u periodu od tri mjeseca i duže. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da apelantkiwa nije dokazala svoje tvrdnje da je otkaz ugovora o radu nezakonit jer je otkaz tada dobio veći broj radnika od 10% zaposlenih. Osnovni sud je naveo da je tuženi dokazao da je otkaz dobilo samo 29 radnika, što čini mnogo manje od 10% od ukupno 1139 koliko je bilo zaposlenih. Imajući u vidu navedeno, a shodno odredbama člana 124 Zakona o radu, Osnovni sud je odbio apelantkiwin zahtjev da se proglasi nezakonitim predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je, saglasno navedenom, odbio i apelantkiwin zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 6. novembra 2003. godine i zahtjev za povraćaj na posao. 11. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan i apelantkiwin zahtjev za isplatu razlike plata za period od 21. februara 2000. godine do 16. decembra 2001. godine, kao i za isplatu regresa za 2001. i 2002. godinu. Kao razlog za odbijanje Osnovni sud je naveo da apelantkiwa nije ničim dokazala osnov niti visinu tog potraživawa, a nije tražila ni vještačenje finansijske struke čime je mogla da dokaže navedene činjenice. 12. Protiv navedene presude apelantkiwa je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-90/04 od 17. septembra 2004. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješewa je navedeno da prvostepeni sud nije apelantkiwi dostavio dokaze koje je tužena dostavila uz odgovor na tužbu. Okružni sud je naveo da je s tim u vezi prvostepeni sud, suprotno odredbama čl. 5 i 334 ZPP-a na ročištu provodio dokaze koji nisu bili dostavljeni protivnoj strani. 13. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješewa broj Rs-245/04 od 14. jula 2005. godine i 12. septembra 2005. godine kojima je odbio apelantkiwine zahtjeve za izuzeće sudije zaduženog za njen predmet. Naime, apelantkiwa je tražila izuzeće sudije budući da je smatrala da navedeni sudija opstruiše njen predmet i jer je 12. septembra 2005. godine donio Rješenje broj RS-245/04 kojim se tužba u predmetnoj stvari smatra povučenom, a kao razlog naveden je apelantkiwin nedolazak na zakazano ročište. Nakon toga, apelantkiwa je podnijela zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje navodeći da je iz zdravstvenih razloga bila spriječena da pristupi ročištu, o čemu je na vrijeme podnijela dokaze sudu. Sem toga, apelantkiwa je navela i da je predsjednik suda prvo morao da donese odluku o izuzeću predmetnog sudije, pa je tek nakon toga sudija mogao da odlučuje o predmetu. 14. U međuvremenu, Rješenjem broj RS-245/04 od 7. marta 2006. godine usvojen je ponovni apelantkiwin zahtjev za izuzeće predmetnog sudije. 15. Rješenjem broj Rs.245/04 od 28. aprila 2006. godine odbijen je apelantkiwin predlog za povraćaj u pređašnje stanje. U obrazloženju rješewa je navedeno da je nesporno utvrđeno da se apelantkiwa javila ljekaru 9. septembra 2005. godine, a da je ročište održano 12. septembra 2005. godine, te da je, prema iskazu ljekara, apelantkiwa bila u potpunosti sposobna da pristupi ročištu. 16. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 331 od 6. septembra 2006. godine žalbu uvažio, rješewa Osnovnog suda od 12. septembra 2005. godine i 28. aprila 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno da je nesporno da apelantkiwaročištu nije pristupila zbog bolesti. Okružni sud je naveo da je, međutim, pogrešan zakqučak prvostepenog suda da je apelantkiwa bila sposobna da pristupi ročištu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je nesporno da je mišljenje o apelantkiwinoj nesposobnosti ili sposobnosti, zbog prirode bolesti, mogao dati samo ljekar specijalista urolog a ne ljekar opšte prakse. 17. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-06-000588 od 15. marta 2007. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da je rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkiwi nezakonito, te obavezao tuženog da apelantkinju rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Sem toga, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantkiwi isplati naknadu plata za pe- riod od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine, naknadu toplog obroka i regresa u iznosima koji su pobliže navedeni u presudi sa zakonskim zateznim kamatama. Osnovni sud je navedenom presudom odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plata za period od 21. februara 2000. godine do 6. decembra 2001. godine, odnosno, dok je bila na čekanju. 18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 31. decembra 2001. godine direktor tuženog sačinio dokumenat u kom su navedene namjere da se broj radnika sa 1139 smawi na 850. Pored toga, ovaj sud je istakao da je u spomenutom dokumentu bilo navedeno da se 289 radnika smatra viškom, te da su dati predlozi za rješavanje statusa tih radnika. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je kod tuženog otkaz dobilo 289 radnika, što iznosi 25,73% od ukupnog broja zaposlenih. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da u trenutku davawa otkaza apelantkiwi 14. decembra 2001. godine tuženi nije obavijestio sindikalnu organizacijudaimanamjerudaotkaže ugovore za najmanje 10% radnika, već je to učinio tek 31. decembra 2001. godine, nakon sačiwavawa spomenutog dokumenta. 19. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je rješenje o otkazu apelantkiwi nezakonito jer prilikom njegovog donošewa nisu ispoštovane odredbe čl. 124 i 125 Zakona o radu. Naime, u obrazloženju je navedeno da je predmetnim odredbama Zakona o radu utvrđena obaveza poslodavca da obavijesti sindikalnu organizaciju da ima namjeru da u naredna tri mjeseca otkaže ugovor o radu za najmanje 10% radnika od ukupnog broja radnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Shodno navedenom, Osnovni sud je zakqučio da je osnovan i dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu primawa po osnovu radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine. 20. Međutim, Osnovni sud je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev u dijelu u kom je tražila isplatu razlike plata za pe- riod dok se nalazila na čekanju, uz obrazloženje da apelantkiwa nije dokazala da je osporavala rješenje kojim je upućena na čekanje. 21. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u osporavanom dijelu tako što je apelantkiwin zahtjev da se proglasi nezakonitim rješenje o otkazu i naknadi primawa po osnovu rada odbio kao neosnovan. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je Odlukom o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 23. novembra 2001. godine ukinuto apelantkiwino radno mjesto. Sem toga, navedeno je da je nesporno i da tuženi nije imao slobodno drugo radno mjesto koje je odgovaralo apelantkiwinoj stručnoj spremi na koje je mogao da je rasporedi. S tim u vezi Okružni sud je istakao da iz navedenog utvrđenog činjeničnogstawa nesporno proizilazi da je apelantkiwi otkaz ugovora o radu dat u smislu člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu i da joj je određena otpremnina u iznosu od 1.577 KM (koju je apelantkiwa i primila), a ne u smislu odredbi čl. 124 i 125 Zakona o radu kako je to utvrdio prvostepeni sud. 23. U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao i da se poslodavčeva namjera iz dokumenta od 31. decembra 2001. godine da otkaže ugovore o radu za 289 radnika, a na koju se prvostepeni sud pozvao kod utvrđivawa da je nezakonito doneseno rješenje o otkazu apelantkiwi, ne odnosi na period kada je apelantkiwa dobila otkaz već na budući period. 24. Protiv navedene presude apelantkiwa je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine reviziju odbacio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kom je apelantkiwa tražila da joj se isplate razlike plata za period dok je bila na čekanju. U preostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio. U vezi sa odbacujućim dijelom revizije Vrhovni sud je istakao da je apelantkiwa tek u revizionom postupku osporavala prvostepenu presudu u navedenom dijelu umjesto da je izjavila žalbu Okružnom sudu. S tim u vezi Vrhovni sud je zakqučio da je revizija u ovom dijelu nedopuštena. 25. U odnosu na odbijajući dio revizije Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da Vrhovni sud u potpunosti prihvata sve razloge koje je drugostepeni sud dao u obrazloženju svoje presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelantkiwa smatra da joj je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na brak i zasnivanje porodice iz članaII/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije. Apelantkiwa smatra da je postupak u radnom sporu, koji je po svojoj prirodi hitan, trajao neopravdano dugo. Sem toga, apelantkiwa smatra da su navedeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkiwa smatra da je pogrešan zakqučak sudova da je otkaz dobila shodno odredbama člana 113 Zakona o radu jer je nesporno da su u njenom slučaju primijenjeni čl. 124 i 125 Zakona o radu. Apelantkiwa smatra da utvrđenje sudova da se saglasila sa otkazom i čekanjem time što nije osporavala rješenje o upućivanju na čekanje i da je primila otpremninu, koju nikada nije vratila, "notorna laž". Apelantkiwa navodi da rješenje o čekanju nije osporavala jer ga nikada nije ni dobila, a da je otpremninu podigao njen suprug a ne ona. Sem toga, apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice, jer iz svega proizilazi da su joj brak i porodica svjesno ugroženi osporenim odlukama budući da nemaju sredstava za život. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da smatra apelantkiwine navode o kršenju ustavnih prava neosnovanim, te da bi trebalo da se apelacija odbaci ili odbije. Sem toga, Osnovni sud je naveo da ne može dati odgovor na navode iz apelacije koji se tiču postupka pred Okružnim sudom. V. Relevantni propisi 28.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova." 29.Zakon o radu RS("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 41/00 i 26/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 113 stav 1 tačka 2 Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku: Š...Ć 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika;Š...Ć" VI. Dopustivost 30. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 31. Razmatrajući dopustivost konkretne apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantkiwa se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njenom predmetu. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošewa apelacije bio u toku postupak revizije u ovom predmetu. Međutim, apelantkiwa je 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije uz koju je priložila i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine kojom je postupak okončan. 33. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zakqučio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. b) Dopustivostratione materiae 34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na brak i zasnivanje porodice iz članaII/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. 35. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 36. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom;" 37. Ispitujući dopustivost u ovom dijelu apelacije, Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koju Ustavni sud podržava, član 12 Evropske konvencije garantuje pravo osobama koje postanu sposobne za brak da stupe u brak i zasnuju porodicu, u skladu sa relevantnim državnim zakonima kojima je regulisana ta oblast. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da član 12 Evropske konvencije ne garantuje društveno-ekonomsko pravo na pristojan smještaj i sredstva za izdržavanje porodice. S obzirom da apelantkiwa smatra da joj je ovo pravo povrijeđeno osporenim presudama kojima je utvrđena zakonitost otkaza ugovora o radu koji je dobila, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine kada je riječ o ovom pravu ne pruža širi obim zaštite od Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. VII. Meritum 38. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama i zbog dužine trajawa postupka povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Razuman rok a) Relevantni principi 41. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda,razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 43. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 44. Predmetni postupak je započeo 19. marta 2002. godine kada je apelantkiwa podnijela tužbu Osnovnom sudu radi poništewa rješewa o prestankuradnog odnosa, uspostavljanja radno-pravnog statusa te radi isplate primawa po osnovu radnog odnosa. Postupak je okončan donošenjem revizione presude Vrhovnog suda od 27. marta 2009. godine. Dakle, od podnošewa tužbe pa do donošewa ove odluke Vrhovnog suda prošlo je nešto malo više od sedam godina. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 45. U predmetnom postupku trebalo je da se riješi pitanje da li je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, te s tim u vezi koja prava iz radnogodnosa pripadaju apelantkiwi. Ustavni sud smatra da predmetni spor ne može da se okarakteriše kao naročito složen, imajući u vidu činjenična i pravna pitawa koja je trebalo da se riješe. Sem toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelantkinju, jer je od njegovog ishoda zavisio apelantkiwin radno-pravni status. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je ZPP-om u radnim sporovima određeno hitno postupanje. 46. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud četiri puta vraćao predmet Osnovnom sudu na ponovno suđenje iskqučivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nezakonito provođenje dokaza i donošenje rješewa kojim se tužba smatrala povučenom zbog nedolaska apelantkinje na raspravu iako je razlog nedolaska bio opravdan). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je pred Okružnim sudom svaki od četiri žalbena postupka okončan u relativno kratkom vremenu - osam mjeseci do godinu dana, te da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto malo manje od dvije godine. Ustavni sud, takođe, nije mogao iz spisa predmeta da utvrdi niti jedan razlog iz kog bi proizilazilo da je apelantkiwa svojim ponašanjem uticala na dužinu trajawa postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da ukupna dužina trajawa radnog spora od sedam godina može iskqučivo da se stavi na teret Osnovnom sudu, koji nije bio neaktivan, ali čije su odluke više puta ukidane, zbog proceduralnih propusta i pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. Apelantkiwa, takođe, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava jer smatra da je pogrešan zakqučak sudova da joj je radni odnos prestao na zakonit način. 49. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog sudazadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stawa. Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće da se prihvati apelantkiwin tužbeni zahtjev. Ovakva obrazložewa Ustavni sud ne smatra proizvoqnim, već smatra da u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud smatra da apelantkiwa u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti se poziva na neki suštinski elemenat prava na pravično suđenje, već je nezadovoqna osporenim odlukama. Stoga Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak u parnici iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, trajao sedam godina zbog višestrukog vraćawa predmeta na ponovni postupak prvostepenom sudu radi otklawawa procesnih grešaka i pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa, a nema ništa iz čega bi moglo da se zakquči da je apelantkiwa doprinijela ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se apelantkiwa poziva samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi detaqno i jasno obrazložili svoje zakqučke. 52. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1, 2 i 3 i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2612/07, rješavajući apelacijuNikole Andačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNikole Andačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nikola Andačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar, Ćurić, Miletić iz Mostara, podnio je 24. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 18. oktobra 2007. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 25. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i općine Široki Brijeg, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 18. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Općinski sud u Mostaru je Presudom broj 07 58 P 900588 04 P od 8. januara 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog, kojem je naložio da apelantu, na 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. ime naknade štete, isplati iznos od 20.191,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. jula 1996. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.584,00 KM. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Javno preduzeće "Vodno područje slivova Jadranskog mora" (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje je tražio i to od 9. jula 1996. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. 6. Na presudu Općinskog suda apelant je izjavio žalbu osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se osporena presuda preinači tako da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu i u odnosu na prvotuženog. Drugotuženi je prvostepenu presudu osporavao iz svih zakonom predviđenih razloga. Pored ostalog, drugotuženi je u žalbi osporio način na koji je prvostepeni sud utvrdio početak toka zakonskih zateznih kamata, ističući da se one imaju računati od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, kako je to utvrđeno presudom prvostepenog suda. 7. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine apelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu, a žalbu drugotuženog djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama određujući za početak toka zakonskih zateznih kamata dan presuđenja, tj. 8. januar 2007. godine, umjesto od dana podnošenja tužbe, 9. jula 1996. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom, a s obzirom na činjenicu da je on radio u skladu sa planom rada režima Kule zatvaračnice i ni u kojem slučaju nije odgovoran za štetu nastalu na apelantovim objektima. Pri tom, istaknuto je da su objekti izgrađeni na plovnom području, te da iz tog razloga prvotuženi za njih nikad nije izdao vodoprivrednu saglasnost. Kantonalni sud je istakao da se pri određivanju početka roka od kojeg se imaju računati zakonske zatezne kamate rukovodio stavom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Presudi broj 070-0-Rev-06-000 058 od 26. decembra 2006. godine, te stavom Ustavnog suda iz Odluke AP 2524/05 od 16. januara 2007. godine. 8. Na presudu Kantonalnog suda drugotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zbog povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijom nije osporavan početak roka za računanje zakonskih zateznih kamata određen presudom Kantonalnog suda. Najzad, revizija nije dostavljena apelantu na odgovor. 9. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P900588 07 Rev. od 19. februara 2009. godine reviziju drugotužene djelimično uvažio, te obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugotuženi još u žalbi osnovano istakao da sabiranje troškova postupka nije ispravno izvršeno, a da je Kantonalni sud o tome propustio da odluči, pa je revizija u ovom dijelu uvažena i preinačene su obje nižestepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud propustio da na valjan način obrazloži svoju presudu u dijelu u kojem je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata, ističući da je prvostepeni sud u vezi s tim dao jasno i valjano obrazloženje. Apelant smatra da je zakonske zatezne kamate trebalo računati od dana koji je odredio Općinski sud, a koji je svoju odluku na valjan način obrazložio, a ne od dana donošenja prvostepene presude, kako je to utvrdio Kantonalni sud, pri tom u potpunosti zanemarujući dokaze u spisu iz kojih nedvosmisleno proizlazi da je u njegovom slučaju šteta nastupila još 1996. godine pa da su mu od tada trebale biti dosuđene i zakonske zatezne kamate. V. Relevantni propisi 11. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 186. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189. (...) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom." VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 18. U suštini, apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno zauzetog stava da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostepene odluke. Prema njegovom mišljenju, zatezna kamata se dosuđuje od momenta nastanka štete, koja je u njegovom slučaju nastupila 1996. godine. 19. Ustavni sud prije svega podsjeća da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svoji odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1433/06od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 3013/06od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je zauzeto stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u navedenoj Odluci brojAP 1757/06, stav 43. zaključio da je"(...) članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45. Odluke) (...)". Imajući u vidu da je ovakvo stanovište zauzeto u vezi sa tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese u skladu sa navedenim odlukama Ustavnog suda, te da se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta u potpunosti poziva na naprijed citirani stav. Pri tom, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je potrebno prije svega osigurati pravilnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i pravilne primjene materijalnog prava. 20. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud, određujući za početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate dan donošenja provostepene presude, a ne dan nastanka materijalne štete, povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Najzad, Ustavni sud naglašava da je ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama iako je u ovoj pravnoj stvari u postupku po reviziji koju je izjavio drugotuženi odlučivao i Vrhovni sud. Ovo iz razloga što je o početku roka za računanje zakonske zatezne kamate pravosnažno odlučeno osporenom presudom Kantonalnog suda, a ovo pitanje nije bilo istaknuto u revizionim navodima drugotuženog, pa se o njemu Vrhovni sud i nije izjašnjavao. VIII. Zaključak 22. Ustavni sud konstatuje da postoji povreda prava na pravično suđenje kada nadležni sud, pri određivanju materijalne štete, zateznu kamatu dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude, umjesto od dana nastanka štete, a kako je to regulisano relevantnim zakonskim odredbama. 23. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2612/07, rješavajući apelacijuNikole Andačića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNikole Andačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. kolovoza 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nikola Andačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar, Ćurić, Miletić iz Mostara, podnio je 24. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. kolovoza 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 18. listopada 2007. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 25. listopada 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i općine Široki Brijeg, kao sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 18. listopada 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Općinski sud u Mostaru je Presudom broj 07 58 P 900588 04 P od 8. siječnja 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog, kojem je naložio da apelantu, na ime naknade štete, isplati iznos od 20.191,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. srpnja 1996. godine, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.584,00 KM. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Javno poduzeće "Vodno područje slivova Jadranskog mora" (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, sukladno članku 277. Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje je tražio i to od 9. srpnja 1996. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. 6. Na presudu Općinskog suda apelant je izjavio priziv pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se pobijana presuda preinači tako da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu i u odnosu na prvotuženog. Drugotuženi je prvostupanjsku presudu pobijao iz svih zakonom predviđenih razloga. Pored ostalog, drugotuženi je u prizivu pobijao način na koji je prvostupanjski sud utvrdio početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ističući da se one imaju računati od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbenoga zahtjeva, kako je to utvrđeno presudom prvostupanjskoga suda. 7. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. kolovoza 2007. godine apelantov priziv u cijelosti odbio kao neutemeljen, a priziv drugotuženoga djelomično uvažio, te prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama određujući za početak tijeka zakonskih zateznih kamata dan presuđenja, tj. 8. siječnja 2007. godine, umjesto od dana podnošenja tužbe, 9. srpnja 1996. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom, a s obzirom na činjenicu da je on radio sukladno planu rada režima Kule zatvaračnice i ni u kojem slučaju nije odgovoran za štetu nastalu na apelantovim objektima. Pri tome, istaknuto je da su objekti izgrađeni na plovnom području, te da iz toga razloga prvotuženi za njih nikad nije izdao vodoprivrednu suglasnost. Kantonalni sud je istaknuo da se pri određivanju početka roka od kojega se imaju računati zakonske zatezne kamate rukovodio stavom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Presudi broj 070-0-Rev-06-000 058 od 26. prosinca 2006. godine, te stavom Ustavnog suda iz Odluke AP 2524/05 od 16. siječnja 2007. godine. 8. Na presudu Kantonalnog suda drugotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zbog povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijom nije pobijan početak roka za računanje zakonskih zateznih kamata određen presudom Kantonalnog suda. Najzad, revizija nije dostavljena apelantu na odgovor. 9. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P900588 07 Rev. od 19. veljače 2009. godine reviziju drugotužene djelomično uvažio, te obje nižestupanjske presude preinačio u dijelu u kojemu je odlučeno o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugotuženi još u prizivu utemeljeno istaknuo da zbrajanje troškova postupka nije ispravno izvršeno, a da je Kantonalni sud o tome propustio odlučiti, pa je revizija u ovome dijelu uvažena i preinačene su obje nižestupanjske presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant pobija presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojemu je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud propustio na valjan način obrazložiti svoju presudu u dijelu u kojemu je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata, ističući da je prvostupanjski sud u svezi s tim dao razvidno i valjano obrazloženje. Apelant smatra da je zakonske zatezne kamate trebalo računati od dana koji je odredio Općinski sud, a koji je svoju odluku na valjan način obrazložio, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude, kako je to utvrdio Kantonalni sud, pri tome u potpunosti zanemarujući dokaze u spisu iz kojih nedvosmisleno proizlazi da je u njegovom slučaju šteta nastupila još 1996. godine pa da su mu od tada trebale biti dosuđene i zakonske zatezne kamate. V. Relevantni propisi 11. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 186. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 189. (...) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Članak 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom." VI. Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 24. kolovoza 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. rujna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 17. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 18. U suštini, apelant smatra da mu je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno zauzetog stava da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostupanjske odluke. Prema njegovom mišljenju, zatezna kamata se dosuđuje od momenta nastanka štete, koja je u njegovom slučaju nastupila 1996. godine. 19. Ustavni sud prije svega podsjeća da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svoji odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1433/06od 13. rujna 2007. godine, stavak 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1757/06od 8. srpnja 2008. godine, stavak 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 3013/06od 29. travnja 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je zauzeto stajalište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude. Naime, Ustavni sud je u navedenoj Odluci brojAP 1757/06, stavak 43. zaključio da je"(...) člankom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, člankom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim člancima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka broj CH/01/7090 od 27. lipnja 2007. godine, točka 45. Odluke) (...)". Imajući u vidu da je ovakvo stajalište zauzeto u svezi s tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja pobijane presude Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese sukladno navedenim odlukama Ustavnog suda, te da se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede prizivnih navoda apelanta u potpunosti poziva na naprijed citirani stav. Pri tome, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je potrebno prije svega osigurati pravilnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i pravilne primjene materijalnog prava. 20. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud, određujući za početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate dan donošenja prvostupanjske presude, a ne dan nastanka materijalne štete, povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. Najzad, Ustavni sud naglašava da je ukinuo pobijanu presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama iako je u ovoj pravnoj stvari u postupku po reviziji koju je izjavio drugotuženi odlučivao i Vrhovni sud. Ovo iz razloga što je o početku roka za računanje zakonske zatezne kamate pravomoćno odlučeno pobijanom presudom Kantonalnog suda, a ovo pitanje nije bilo istaknuto u revizionim navodima drugotuženog, pa se o njemu Vrhovni sud i nije izjašnjavao. VIII. Zaključak 22. Ustavni sud konstatira da postoji povreda prava na pravično suđenje kada nadležni sud, pri određivanju materijalne štete, zateznu kamatu dosuđuje od dana donošenja prvostupanjske presude, umjesto od dana nastanka štete, a kako je to regulirano relevantnim zakonskim odredbama. 23. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2612/07, rješavajući apelacijuNikole Andačića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNikole Andačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. avgusta 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Nikola Andačić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kog zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar, Ćurić, Miletić iz Mostara, podnio je 24. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. avgusta 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 18. oktobra 2007. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 25. oktobra 2007. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i opštine Široki Brijeg, kao učesnika u postupku (u daqnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 18. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Opštinski sud u Mostaru je Presudom broj 07 58 P 900588 04 P od 8. januara 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog, kome je naložio da apelantu, na ime naknade štete, isplati iznos od 20.191,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. jula 1996. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.584,00 KM. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Javno preduzeće "Vodno područje slivova Jadranskog mora" (u daqnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, u skladu sa članom 277 Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje je tražio i to od 9. jula 1996. godine, kao dana podnošewa tužbe, pa do isplate. 6. Na presudu Opštinskog suda apelant je izjavio žalbu osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se osporena presuda preinači tako da se udovoqi njegovom tužbenom zahtjevu i u odnosu na prvotuženog. Drugotuženi je prvostepenu presudu osporavao iz svih zakonom predviđenih razloga. Pored ostalog, drugotuženi je u žalbi osporio način na koji je prvostepeni sud utvrdio početak toka zakonskih zateznih kamata, ističući da se one imaju računati od dana presuđewa, a ne od dana podnošewa tužbenog zahtjeva, kako je to utvrđeno presudom prvostepenog suda. 7. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. avgusta 2007. godine apelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu, a žalbu drugotuženog djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama određujući za početak toka zakonskih zateznih kamata dan presuđewa, tj. 8. januar 2007. godine, umjesto od dana podnošewa tužbe, 9. jula 1996. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom, a s obzirom na činjenicu da je on radio u skladu sa planom rada režima Kule zatvaračnice i ni u kom slučaju nije odgovoran za štetu koja je nastala na apelantovim objektima. Pri tom, istaknuto je da su objekti izgrađeni na plovnom području, te da iz tog razloga prvotuženi za wih nikad nije izdao vodoprivrednu saglasnost. Kantonalni sud je istakao da se pri određivanju početka roka od kog treba da se računaju zakonske zatezne kamate rukovodio stavom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) u Presudi broj 070-0-Rev-06-000 058 od 26. decembra 2006. godine, te stavom Ustavnog suda iz Odluke AP 2524/05 od 16. januara 2007. godine. 8. Na presudu Kantonalnog suda drugotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) zbog povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijom nije osporavan početak roka za računanje zakonskih zateznih kamata određen presudom Kantonalnog suda. Najzad, revizija nije dostavljena apelantu na odgovor. 9. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900588 07 Rev. od 19. februara 2009. godine reviziju drugotužene djelimično uvažio, te obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugotuženi još u žalbi osnovano istakao da sabiranje troškova postupka nije ispravno izvršeno, a da je Kantonalni sud o tome propustio da odluči, pa je revizija u ovom dijelu uvažena i preinačene su obje nižestepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantosporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kom je odlučeno o početku računawa zakonskih zateznih kamata. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud propustio da na valjan način obrazloži svoju presudu u dijelu u kom je odlučeno o početku računawa zakonskih zateznih kamata, ističući da je prvostepeni sud u vezi s tim dao jasno i valjano obrazloženje. Apelant smatra da je zakonske zatezne kamate trebalo da se računaju od dana koji je odredio Opštinski sud, a koji je svoju odluku na valjan način obrazložio, a ne od dana kad je donesena prvostepena presuda, kako je to utvrdio Kantonalni sud, pri tom u potpunosti zanemarujući dokaze u spisu iz kojih nedvosmisleno proizilazi da je u njegovom slučaju šteta nastupila još 1996. godine pa da je trebalo da mu od tada budu dosuđene i zakonske zatezne kamate. V. Relevantni propisi 11. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189 (...) Visina naknade štete određuje se shodno cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Član 277 Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom." VI. Dopustivost 12. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. avgusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 17. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 18. U suštini, apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno zauzetog stava da se zatezna kamata obračunava od dana presuđewa, odnosno od dana kad je donesena prvostepena odluka. Shodno njegovom mišljenju, zatezna kamata se dosuđuje od momenta nastanka štete, koja je u njegovom slučaju nastupila 1996. godine. 19. Ustavni sud prije svega podsjeća da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svoji odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1757/06od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 3013/06od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je zauzeto stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana kad je donesena prvostepena presuda. Naime, Ustavni sud je u navedenoj Odluci brojAP 1757/06, stav 43 zakqučio da je"(...) članom 186 Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277 navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, shodno mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da bi zatezna kamata u slučaju materijalne štete trebalo da se dosudi od dana kad je nastala šteta (vidi Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka brojCH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45 Odluke) (...)".Imajućiuvidudajeovakvostanovište zauzeto u vezi sa tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme kad je donesena osporena presuda Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud je zakqučio da i predmetnu odluku donese u skladu sa navedenim odlukama Ustavnog suda, te da se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta u potpunosti poziva na naprijed citirani stav. Pri tom, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je potrebno prije svega da se obezbijedi pravilna primjena relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem da se obezbijedi pravna sigurnost i pravilna primjena materijalnog prava. 20. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je Kantonalni sud, određujući za početak računawa roka za obračun zakonske zatezne kamate dan kad je donesena provostepena presuda, a ne dan kad je nastala materijalna šteta, povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. Najzad, Ustavni sud naglašava da je ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama iako je u ovoj pravnoj stvari u postupku po reviziji koju je izjavio drugotuženi odlučivao i Vrhovni sud. Ovo iz razloga što je o početku roka za računanje zakonske zatezne kamate pravosnažno odlučeno osporenom presudom Kantonalnog suda, a ovo pitanje nije bilo istaknuto u revizionim navodima drugotuženog, pa se o njemu Vrhovni sud i nije izjašwavao. VIII.Zakqučak 22. Ustavni sud konstatuje da postoji povreda prava na pravično suđenje kada nadležni sud, pri određivanju materijalne štete, zateznu kamatu dosuđuje od dana kad je donesena prvostepena presuda, umjesto od dana kad je nastala šteta, a kako je to regulisano relevantnim zakonskim odredbama. 23. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2700/07, rješavajući apelacijuRamize Fejzulahović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirovićpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ramiza Fejzulahović, Skender Fejzulahović, Fejzulah Fejzulahović, Mensura Rifatbegović i Merima Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 25. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. novembra, a Okružni sud i Osnovni sud 7. novembra 2007. godine. 4. Dopisom Ustavnog suda od 20. novembra 2009. godine od tuženog Dragoljuba Mićkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo da odgovori na apelaciju. Dopis je vraćen sa zabilješkom pošte da je tuženi obaviješten ali da nije podigao pošiljku, što je ovjereno pečatom od 4. decembra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljen je apelantima 3. februara 2010. godine. 6. Na traženje Ustavnog suda od 26. oktobra 2009. godine Osnovni sud je 6. novembra 2009. godine dostavio spis tog suda broj P-1301/02. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Ramadan Fejzulahović, otac apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), je 30. maja 1997. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina. Prednik apelanata je 23. aprila 1998. godine podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom bi Osnovni sud zabranio tuženom otuđenje nekretnina koje su bile predmet ugovora o zamjeni. 9. Osnovni sud je nakon održanih pet rasprava (28. januara, 27. marta, 25. aprila, 16. juna i 27. juna 2000. godine) donio Presudu broj P-461/97 od 27. juna 2000. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se raskine ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključio sa tuženim u Bijeljini 7. novembra 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod br. Ov-5206/94 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se prednik apelanata upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina upisanih k.k. ul. 981 k.o. Bijeljina II, kao k.č. 981 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je prednik apelanata tražio poništenje spornog ugovora te upis prednika apelanata kao vlasnika i posjednika spornih nekretnina. Prednik apelanata je 2. augusta 2000. godine protiv presude Osnovnog suda podnio žalbu. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-721/2000 od 16. novembra 2000. godine uvažena je žalba prednika apelanata, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud treba zatražiti izričito izjašnjenje prednika apelanata da li je tačna tvrdnja tuženog da je prije zaključivanja ugovora rekao predniku apelanata da u zemljišnoj knjizi nije upisan kao vlasnik nekretnina u Tuzli i da li je eventualno obećao da će preduzeti određene radnje da omogući predniku apelanata upis u zemljišnu knjigu, te da li su ugovorili bliže uvjete pod kojim ugovorna stranka može odustati od ugovora o zamjeni (tačka VI ugovora). Dalje, sud je naveo da prvostepeni sud također treba da zatraži od tuženog izjašnjenje na iste okolnosti. Sud je ovu svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 370. st. 1. i 3. prethodnog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je regulirano postupanje drugostepenog suda u situaciji kad je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. 10. Sud je u ponovnom postupku održao šest rasprava (30. marta, 6. juna, 3. augusta, 19. oktobra i 17. decembra 2001. godine te 20. februara 2002. godine). Na ročištu održanom 20. februara 2002. godine punomoćnik prednika apelanata je obavijestio sud da je prednik apelanata umro, a da je njegova kćerka zainteresirana za ovaj spor te je preinačio tužbeni zahtjev tražeći utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. 11. Presudom Osnovnog suda broj P-35/01 od 20. februara 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je traženo utvrđenje da je ništavan sporni ugovor, te uspostavljanje ranijeg knjižnog stanja na spornim nekretninama sa pravom svojine u korist prednika apelanata sa 1/1. Odlučujući o žalbi prednika apelanta koja je dostavljena na odlučivanje 12. jula 2002. godine, Okružni sud je Rješenjem broj Gž-940/2002 od 15. novembra 2002. godine uvažio žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Sud je obrazložio da je neprihvatljiv i preuranjen stav prvostepenog suda da je tuženi stekao pravo svojine na predmetnom placu u Tuzli protekom 10 godina, te da stoga prvostepeni sud treba ispitati da li je valjan ugovor koji je tuženi zaključio sa trećim licem o kupovini tog zemljišta, te je naveo da prvostepeni sud treba utvrditi da li je ugovor o razmjeni ništav upravo iz razloga što se prednik apelanata na osnovu njega ne može uknjižiti kao vlasnik nekretnina. Okružni sud je svoju odluku donio na osnovu člana 369. stav 1. ZPP (kojim je regulirano postupanje drugostepenog suda u slučaju bitnih povreda parničnog postupka) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 12. U ponovnom postupku Osnovni sud je na raspravi 13. marta 2003. godine konstatirao da je tuženi odselio sa adrese, pa je punomoćnik prednika apelanata predložio odlaganje rasprave na neodređeno vrijeme te da sud zatraži od SJB Bijeljina tačnu adresu za tuženog, što je sud i učinio 19. marta 2003. godine. Podneskom od 17. aprila 2003. godine punomoćnik apelanata je obavijestio sud da su apelanti određeni za nasljednike, te predložio nastavak suđenja i hitnost u zakazivanju ročišta. Punomoćnik apelanata je podneskom od 9. juna 2003. godine također urgirao zakazivanje ročišta. Na pripremnom ročištu 10. septembra 2003. godine punomoćnik apelanata je izvijestio sud da prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nekretnina, te da je ostavinski postupak obustavljen ali da su u smrtovnici kao nasljednici navedeni apelanti pa je uredio tužbu tako da je apelante označio kao tužitelje u konkretnoj pravnoj stvari, precizirao tužbeni zahtjev (ništavost, upis i predaja u posjed) a povukao alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Glavna rasprava je održana 30. oktobra 2003. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost spornog ugovora, te da se obaveže tuženi da prizna i trpi da se prednik apelanata ponovo uknjiži u z.k. referatu opštine Bijeljina kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina, kao i da mu tuženi spornu nekretninu preda u posjed uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom dva izreke presude apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka. 14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo hronologiju prethodnog postupka, istakao da je u dokaznom postupku saslušao tuženog kao parničnu stranku a da se apelanti nisu odazvali na glavnu raspravu iako su bili uredno obaviješteni, te da iz tog razloga nisu saslušani kao parnične stranke pa je sud naveo dokaze koje je izveo u toku postupka. Dalje je navedeno da je utvrđeno da su prednik apelanata i tuženi prvo u Tuzli zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 19. augusta 1994. godine kojim je tuženi ustupio predniku apelanata svoje nekretnine koje se nalaze u Tuzli, sa generalijama kao u presudi, a koje u naravi čine porodični stambeni objekt te zemljište u površini od 497m², a da je prednik apelanata ustupio tuženom sporne nekretnine u Bijeljini koje u naravi predstavljaju stambenu zgradu, pomoćnu zgradu i zemljište u površini od 457m². Parnične stranke su nakon toga 7. novembra 1994. godine u Bijeljini zaključile ugovor o zamjeni imovine čiji su predmet iste nekretnine kao u ugovoru od 19. augusta 1994. godine. Dalje je navedeno da je prednik apelanata u tužbi kao osnovni razlog za raskid ugovora naveo nemogućnost da se uknjiži kao vlasnik nekretnina koje je dobio od tuženog koji nije gruntovni vlasnik. Sud je utvrdio da je tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora bio upisan samo kao posjednik ali ne i vlasnik nekretnina u Tuzli, ali da u vrijeme zaključivanja ugovora ni prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nekretnina u Bijeljini, već je na njima upisan kao vlasnik tek na osnovu Presude P:171/94 od 20. aprila 1994. godine. Dalje je navedeno da se i tuženi tokom postupka uknjižio kao vlasnik nekretnina u Tuzli, koje je kupio na osnovu kupoprodajnog ugovora 1982. godine. Sud je utvrdio da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora bilo određenih smetnji za uknjižbu vlasništva ugovornih strana na nekretninama koje su stečene zamjenom, ali da se radi o otklonjivim smetnjama te se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da se ne mogu uknjižiti kao vlasnici spornih nekretnina. Budući da je sporni ugovor realiziran u cijelosti, da su ugovorne strane ušle u posjed nekretnina koje su stekle spornim ugovorom, da se tuženi uknjižio kao vlasnik nekretnine u Bijeljini koju je dobio u zamjenu te da apelanti imaju mogućnost da se uknjiže kao vlasnici nekretnina u Tuzli, sud je zaključio da ne postoje razlozi za ništavost ugovora. 15. Dalje je sud naveo da je, budući da je prednik apelanata isticao tokom postupka da je ugovor zaključen u ratu, i da stoga nije mogao slobodno da izrazi svoju volju, vjerovao iskazu tuženog prema kojem je do zaključenja spornog ugovora došlo upravo na inicijativu prednika apelanata. Iskaz tuženog je cijenjen i u vezi s ostalim dokazima prema kojim je ugovor prvo zaključen u Tuzli, da je prednik apelanata imao mogućnost da se slobodno opredijeli te da vidi nekretninu koju dobija u zamjenu, a tuženi nije vidio nekretninu koju je trebalo da dobije. Dalje je navedeno da u prilog ovom zaključku ide i izjava prednika apelanata data 19. a ovjerena 22. augusta 1994. godine u Osnovnom sudu u Lukavcu pod brojem OV. 609/94 u kojoj je navedeno da "bez ikakve prisile i prinude, pri zdravoj pameti" izjavljuje da je zaključio ugovor o zamjeni nekretnina. Sud je utvrdio da je kod prednika apelanata u dužem vremenskom periodu postojala izražena želja za zaključivanjem ugovora o zamjeni imovine budući da je sporni ugovor zaključen nekoliko mjeseci kasnije u Bijeljini i da pri tom nije bilo prisile ili druge mane volje. Dalje je navedeno da odluka CRPC samo potvrđuje nespornu činjenicu među strankama da je prednik apelanata bio savjestan posjednik nekretnina u Bijeljini. Iz navedenog sud je zaključio da je volja prednika apelanata slobodno i svjesno izražena, te da stoga nema razloga za ništavost ugovora kao i da apelanti imaju mogućnost da se uknjiže kao vlasnici predmetnih nekretnina. 16. Apelanti su 29. decembra 2003. godine podnijeli žalbu protiv prvostepene presude. Osnovni sud je više puta bezuspješno pokušao izvršiti dostavu žalbe tuženom na odgovor te je, budući da je prema utvrđenju pošte od 21. aprila i 20. maja 2004. godine tuženi odselio sa adrese, dostavio žalbu na odgovor preko oglasne ploče suda 4. juna 2004. godine. Predmet je dostavljen Okružnom sudu 19. jula 2004. godine. 17. Presudom Okružnog suda broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da nije učinio neku povredu postupka zbog koje bi se moglo smatrati da je prvostepena presuda nezakonita i nepravilna, te je navedeno da su razlozi prvostepene presude dovoljni i jasni. Dalje je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod apelanata da tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio upisan u zemljišnoj knjizi sa pravom svojine na zemljištu koje je unio u razmjenu, te da je predmetni ugovor, bez obzira što se u međuvremenu tuženi upisao u zemljišnu knjigu, ništav prema članu 107. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestanu. Sud je naveo da je tuženi kupio predmetno zemljište 1982. godine na osnovu pismenog ugovora ovjerenog u sudu, te da je kao zakonit i savjestan posjednik, u skladu sa odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekao pravo svojine na tom zemljištu održajem istekom 10 godina, i to prije zaključivanja spornog ugovora. Stoga je sud zaključio da okolnost da u momentu zaključivanja ugovora tuženi nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta ne znači da tuženi nije bio vlasnik spornog zemljišta. Dalje je navedeno da je prednik apelanata mogao tužbom da traži raskid ugovora pod uvjetom da se tuženi nije u razumnom roku po njegovom zahtjevu uknjižio kao vlasnik predmetnog zemljišta. S obzirom da se tuženi u međuvremenu uknjižio kao vlasnik predmetnog zemljišta, sud je zaključio da apelanti ne bi mogli tražiti raskid ugovora zbog toga što tuženi u vrijeme zaključivanja nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor apelanata da je sporni ugovor ništav u smislu čl. 47, 107. i 552. ZOO zbog toga što tuženi nije legalizirao kuću koju je unio u razmjenu, budući da je utvrđeno da je tuženi kuću sagradio prije 20 godina te je na njoj stekao pravo svojine građenjem u smislu člana 22. stav 1. ZOSPO. Stoga je sud zaključio da okolnost da tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne kuće u zemljišnim knjigama nije razlog za ništavost spornog ugovora, već da to može biti razlog za raskid ugovora o zamjeni a apelanti to tužbom nisu zahtijevali. Sud je naveo da je tuženi podnio zahtjev za legalizaciju, te da apelanti imaju mogućnost da, ukoliko se tuženi po njihovom zahtjevu u razumnom roku ne uknjiži kao vlasnik kuće u zemljišnoj knjizi, u smislu člana 126. stav 2. ZOO podnesu tužbu za raskid ugovora o razmjeni. 18. Dalje su ocijenjeni neprihvatljivim navodi žalbe da volja prednika apelanata nije bila slobodno izražena prilikom zaključivanja spornog ugovora budući da je bio izbjeglica te da mu je u ratnim okolnostima bio potreban smještaj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke zaključio da sporni ugovor nije bio zaključen pod prinudom i da nije bilo drugih mana volje pri čemu je za taj zaključak dao detaljne razloge (da je do ugovora došlo na inicijativu prednika apelanata koji je vidio nekretnine, da je predmetni ugovor prvo zaključen pred svjedocima u augustu 1994. godine u Tuzli, da se prednik apelanata slobodno mogao opredijeliti za zaključivanje, jer na njega kao pripadnika većinskog naroda u Tuzli niko nije vršio pritisak da zaključi sporni ugovor, da je u svojoj pismenoj izjavi ovjerenoj kod Osnovnog suda u Lukavcu 19. augusta 1994. godine izričito naveo da je bez ikakve prisile i prinude i pri zdravoj pameti s tuženim zaključio pismeni ugovor o zamjeni nekretnina). Dalje je sud naveo da prednik apelanata nije zaključio ugovor pod prinudom koja uništava volju, što proizlazi i iz činjenice da je odmah ušao u posjed nekretnine koju je primio u razmjeni, te da je podnio tužbu tek nakon tri godine od dana zaključivanja spornog ugovora. Konačno, sud je naveo da apelanti nisu tražili da se utvrdi da je sporni ugovor ništav jer je zemljište koje je tuženi dao u zamjenu klizište, te je istakao da apelanti na tu okolnost nisu predložili izvođenje bilo kakvog dokaza, a da su tvrdnju da se radi o klizištu iznijeli tek u žalbi. 19. Nakon dostave presude Okružnog suda parničnim strankama 15. i 16. decembra 2004. godine, apelanti su 14. januara 2005. godine izjavili reviziju protiv te presude. Nakon bezuspješnog pokušaja dostave poštom sud je 15. februara 2005. godine dostavio reviziju na odgovor tuženom preko oglasne ploče suda. Revizija je dostavljena Vrhovnom sudu 23. marta 2005. godine. Sud je naredbom od 16. maja 2005. godine konstatirao da je presuda Okružnog suda pravosnažna od 22. novembra 2004. godine. 20. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, odbijena je revizija apelanata kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Sud je zatim citirao odredbe člana 522. ZOO kojim je reguliran ugovor o razmjeni, te odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti prema kojoj ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku. Dalje je navedeno da je prema članu 26. ZOO za zaključivanje svakog ugovora osnovni uvjet saglasnost o bitnim sastojcima ugovora, te da, u smislu člana 28. ZOO, izjava volje mora biti slobodna i ozbiljna. Sud je naveo da okolnost da je sporni ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba sama po sebi ne znači da nije postojala slobodno izražena volja ugovarača. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama naveli jasne razloge i pravilno ocijenili da je prednik apelanata sporni ugovor zaključio slobodno izraženom voljom, te je naveo da na tu okolnost ukazuje i sama izjava punomoćnika prednika apelanata data u njegovom prisustvu na ročištu pred prvostepenim sudom 27. juna 2000. godine da nije bilo straha prednika apelanata prilikom zaključivanja ugovora i da zbog toga ne pobija ugovor. Dalje je navedeno da je ugovor o razmjeni zaključen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja. Prema tom stanju tuženi je bio posjednik nekretnina koje su predmet razmjene te je, s obzirom na način sticanja, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i mogao je njima raspolagati, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizirano. Dalje je navedeno da prema utvrđenim činjenicama tuženi nije doveo u zabludu prednika apelanata u pogledu mogućnosti legaliziranja predmetnog objekta niti su tokom postupka apelanti tvrdili da se objekat ne može legalizirati. U vezi sa odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) Vrhovni sud je naglasio da odlukama Komisija samo utvrđuje ko je bio vlasnik ili savjestan posjednik nekretnina 1. aprila 1992. godine, ali da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma u nadležnosti sudova, što proizlazi iz člana 13. Zakona o izvršenju odluka Komisije, kao i iz člana 25, a u vezi s članom 2.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. 21. Spis je sa primjerkom revizione odluke dostavljen Osnovnom sudu 10. augusta 2007. godine. Reviziona odluka je dostavljena apelantima 27. augusta a tuženom, koji je prema utvrđenju pošte od 28. augusta odselio s adrese, preko oglasne ploče Osnovnog suda 1. oktobra 2007. godine. 22. Prema stanju spisa apelanti su 9. oktobra 2002. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resor za imovinsko-pravne poslove, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), podnijeli zahtjev za izvršenje Odluke CRPC broj 802/1830-1/1 od 22. januara 2002. godine. Zaključkom Ministarstva od 19. februara 2003. godine predmetni postupak je prekinut. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja i hronologiju predmetnog parničnog postupka, ističući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari upućena Osnovnom sudu još 1997. godine. Suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava svodi se na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih propisa. Apelanti ne spore da je na osnovu pravnog posla tuženi pribavio sporno zemljište 1982. godine, ali ističu da se prema članu 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige, te smatraju da je okolnost da se tuženi u toku trajanja postupka upisao u zemljišne knjige irelevantna za odlučivanje. Apelanti također smatraju da su proizvoljna tumačenja redovnih sudova u vezi s legalizacijom predmetnog objekta, jer je nesporno da tuženi nije imao građevnu dozvolu za svoj objekat. Stoga je pogrešno pozivanje suda na sticanje svojine po osnovu građenja, jer se radi o nelegalnom objektu sagrađenom na poljoprivrednom zemljištu i na klizištu. Apelanti smatraju da nisu obavezni da čekaju legalizaciju objekta u Tuzli. Također, apelanti navode da su pogrešni zaključci sudova o slobodnoj volji njihovog prednika pri zaključivanju spornog ugovora, te ističu da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora "postojala jedna opšta ratna situacija koja je stvorila bitno defektnu volju prednika tužitelja da zaključi ovakav jedan ugovor kojeg, sasvim sigurno, u jednoj normalnoj mirnodopskoj situaciji nikada ne bi zaključio", te smatraju da, s obzirom na navedeno, postoji opća presumpcija nedostatka dobrovoljnosti. Dalje apelanti navode da su pokrenuli postupak za izvršenje odluke Komisije, da je postupak prekinut, ali da njima nikada nije uručena odluka o prekidu. Također, apelanti smatraju da pitanje utvrđivanja ništavosti ugovora jeste regulirano ZOO, koji se mora primjenjivati kao osnova za odlučivanje u konkretnom slučaju, ali ističu da su u vrijeme donošenja prvostepene presude na snazi bile i druge pravne regu- lative (Ustav, Aneks 7 Sporazuma, te imovinski zakoni), tako da je sama primjena kriterija iz ZOO bila arbitrarna. Apelanti navode da redovni sudovi nisu primjenjivali Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakon o izvršenju odluka CRPC, te da su neprimjenjivanjem ovih propisa kaolex specialis sudovi postupali arbitrarno. Konačno, apelanti navode da im je na ovakav način uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugim ostvare pravo na imovinu, budući da su u drugim slučajevima, kao što je njihov, organi uprave i sud omogućavali realizaciju ovih prava drugim licima, te ističu da je došlo i do povrede prava na razumnu dužinu postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže odbijanje apelacije. 25. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi tog suda, da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koje se apelanti pozivaju. 26. Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, istakao da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata iz razloga navedenih u osporenim odlukama, te naveo da je taj sud proveo sve dokaze koje su tokom postupka predložile parnične stranke. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 28.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: "Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47. Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Ništavost Član 103. stav 1. (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.Š...Ć Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107. stav 1. (1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126. stav st. 1. i 2. (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje. (2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Član 552. Razmjena (1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva. (2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava." 29.Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Član 22. stav 1. Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar. Član 28. stav 2. Savjestan i zakonit posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom deset godina." 30.Zakon o prometu nepokretnosti("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 9. stav 2. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36). 38. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata, odnosno njihovog pravnog prednika, usmjerenom na utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. a) Donošenje odluke u razumnom roku 39. Ustavni sud konstatira da su apelanti naveli da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 1997. godine, te istakli da više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine iz čega proizlazi da apelanti prvenstveno smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nedonošenja konačne odluke o tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. a.a) Relevantni principi 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 42. Prednik apelanata je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. maja 1997. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Vrhovni sud je odluku o reviziji apelanata broj Rev-183/05, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 6. jula 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak u konkretnom slučaju je trajao punih 10 godina. a.c) Analiza razumnosti dužine postupka 43. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, koji se praktično svodi na tumačenje odredbi spornog ugovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim. 44. Analizirajući dužinu postupka pred sve tri sudske in- stance, Ustavni sud prvenstveno smatra da je Osnovni sud svojom apsolutnom neaktivnošću u periodu od dvije godine i pet mjeseci (od podnošenja tužbe do preduzimanja prve procesne radnje 16. novembra 1999) znatno doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. Zatim, iako je u daljnjem toku postupka Osnovni sud u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje, Ustavni sud zapaža da je i u ovom dijelu postupka Osnovni sud doprinosio dužini postupka s obzirom na to da mu je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje zbog nepostupanja po uputama drugostepenog suda. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoje odluke donio u relativno kratkim rokovima, te u tom smislu nije bilo doprinosa Okružnog suda dužini predmetnog postupka. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je, u situaciji kad je od podnošenja tužbe prednika apelanata 30. maja 1997. godine pa do podnošenja revizije 23. marta 2005. godine prošlo skoro osam godina, Vrhovni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, morao iskazati više ažurnosti u donošenju odluke o reviziji apelanata, što je propustio učiniti, te Ustavni sud smatra da postoji određeni doprinos i Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka. 46. Konačno, posmatrajući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijima, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 47. Apelanti dalje smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je pogrešno utvrđenje redovnih sudova o slobodnoj volji njihovog prednika za zaključivanje spornog ugovora, kao i pozivanje redovnih sudova isključivo na odredbe ZOO budući da su se, po navodima apelanata, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sudovi trebali voditi i odredbama Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC. 48. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je njihov precizirani tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora neosnovan budući da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO (član 22. stav 1. i član 28. stav 2) zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost ugovora iz čl. 47, 107. i 552. ZOO, na koje su se pozivali apelanti. Sudovi su pojasnili da je ugovor o razmjeni zaključen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja prema kojem je tuženi bio posjednik spornih nekretnina te da je, s obzirom na način sticanja, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i kao takav je mogao njima raspolagati, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizirano. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa navodnom manom volje prednika apelanata, pri čemu su detaljnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili da prednik apelanata sporni ugovor nije zaključio pod prinudom kao i da nije bilo drugih mana volje. 50. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa primjenom odredbi Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC, te naveli da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma, o čemu se u konkretnom slučaju radi, u nadležnosti sudova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da primjena navedenih odredbi prvenstveno treba biti cijenjena u postupku pred upravnim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da su predmet ove apelacije odluke donesene u parničnom postupku, koje su apelanti decidno i naveli kao osporene odluke, a ne odluke donesene u upravnom postupku u vezi sa izvršenjem odluke CRPC. Ovo je osobito važno ako se ima u vidu da apelanti u tom postupku nisu došli do konačne odluke koja bi mogla biti predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom jer protiv zaključka o prekidu postupka nisu, u smislu relevantnih propisa, izjavili žalbu odnosno eventualno pokrenuli upravni spor zbog šutnje administracije. S druge strane, budući da je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora te, dosljedno tome, upis njihovog prednika z.k. referatu opštine Bijeljina kao i predaju u posjed spornih nekretnina, nesporno je da je predmetni postupak mogao biti riješen isključivo primjenom odredbi ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOSPO, što u krajnjem slučaju ne spore ni sami apelanti s tim da ističu da su sudovi trebali cijeniti i odredbe drugih propisa. 51. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Ta obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, zbog čega se navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. 52. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zaključka da se sporni ugovor ne može smatrati ništavim tako i u pogledu zaključka da kod prednika apelanata prilikom zaključivanja spornog ugovora nisu postojale mane volje. 53. Konačno, Ustavni sud zapaža, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, da su apelanti, koje je zastupao punomoćnik, učestvovali u svim fazama postupka, te iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da su u odnosu na tuženog bili drugačije tretirani. Dalje, apelanti su imali mogućnost da podnesu žalbu protiv prvostepene presude, a tu mogućnost su, prema stanju spisa, u toku postupka koristili više puta, te su imali i koristili mogućnost da izjave reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučenje. Dakle, nesporno je da su apelanti imali pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje 55. Apelanti se, također, žale na povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. 56. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 57. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud,Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). 58. U konkretnom slučaju apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema apelantima postupalo različito nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani. 59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 60. Apelanti smatraju da je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 61. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zaključak 62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao punih 10 godina, za šta se odgovornost u cijelosti može pripisati redovnim sudovima. 63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije došlo do povrede prava apelanata. Naime, u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge, te na taj način ničim nije dovedeno u pitanje uživanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 64. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su drugačije tretirani u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda. 65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2700/07, rješavajući apelacijuRamize Fejzulahović i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirović. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. srpnja 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirovićpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. srpnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-536/04 od 22. studenoga 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1301/02 od 26. studenoga 2003. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ramiza Fejzulahović, Skender Fejzulahović, Fejzulah Fejzulahović, Mensura Rifatbegović i Merima Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Faik Muhić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 8. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-183/05 od 6. srpnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-536/04 od 22. studenoga 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1301/02 od 26. studenoga 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda je zatraženo 25. listopada 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. studenoga, a Okružni sud i Osnovni sud 7. studenoga 2007. godine. 4. Dopisom Ustavnog suda od 20. studenoga 2009. godine od tuženog Dragoljuba Mićkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo da odgovori na apelaciju. Dopis je vraćen sa zabilješkom pošte da je tuženi obaviješten ali da nije podigao pošiljku, što je ovjereno pečatom od 4. prosinca 2009. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda je dostavljen apelantima 3. veljače 2010. godine. 6. Na traženje Ustavnog suda od 26. listopada 2009. godine Osnovni sud je 6. studenoga 2009. godine dostavio spis tog suda broj P-1301/02. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Ramadan Fejzulahović, otac apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), je 30. svibnja 1997. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženoga radi raskida ugovora o zamjeni nepokretnosti. Prednik apelanata je 23. travnja 1998. godine podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom bi Osnovni sud zabranio tuženome otuđenje nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o zamjeni. 9. Osnovni sud je nakon održanih pet rasprava (28. siječnja, 27. ožujka, 25. travnja, 16. lipnja i 27. lipnja 2000. godine) donio Presudu broj P-461/97 od 27. lipnja 2000. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio raskidanje ugovora o zamjeni nepokretnosti koji je zaključio sa tuženim u Bijeljini 7. studenoga 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod br. Ov-5206/94 (u daljnjem tekstu: prijeporni ugovor), te da se prednik apelanata upiše kao vlasnik i posjednik nepokretnosti upisanih k.k. ul. 981 k.o. Bijeljina II, kao k.č. 981 (u daljnjem tekstu: prijeporna nepokretnost). Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je prednik apelanata tražio poništenje prijepornog ugovora te upis prednika apelanata kao vlasnika i posjednika prijepornih nepokretnosti. Prednik apelanata je 2. kolovoza 2000. godine protiv presude Osnovnog suda podnio priziv. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-721/2000 od 16. studenoga 2000. godine uvažen je priziv prednika apelanata, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud treba zatražiti izričito izjašnjenje prednika apelanata je li točna tvrdnja tuženoga da je prije zaključivanja ugovora rekao predniku apelanata da u zemljišnoj knjizi nije upisan kao vlasnik nepokretnosti u Tuzli i je li eventualno obećao poduzeti određene radnje da omogući predniku apelanata upis u zemljišnu knjigu, te jesu li ugovorili bliže uvjete pod kojima ugovorna stranka može odustati od ugovora o zamjeni (točka VI ugovora). Dalje, sud je naveo da prvostupanjski sud također treba zatražiti od tuženoga izjašnjenje na iste okolnosti. Sud je ovu svoju odluku donio na temelju ovlasti iz članka 370. st. 1. i 3. prethodnog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je regulirano postupanje drugostupanjskog suda u situaciji kada je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. 10. Sud je u ponovnome postupku održao šest rasprava (30. ožujka, 6. lipnja, 3. kolovoza, 19. listopada i 17. prosinca 2001. godine te 20. veljače 2002. godine). Na ročištu održanom 20. veljače 2002. godine punomoćnik prednika apelanata je obavijestio sud da je prednik apelanata umro, a da je njegova kćerka zainteresirana za ovaj spor te je preinačio tužbeni zahtjev tražeći utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti. 11. Presudom Osnovnog suda broj P-35/01 od 20. veljače 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je traženo utvrđenje da je ništavan prijeporni ugovor, te uspostavljanje ranijeg knjižnog stanja na prijepornim nepokretnostima sa pravom vlasništva u korist prednika apelanata sa 1/1. Odlučujući o prizivu prednika apelanta koja je dostavljen na odlučivanje 12. srpnja 2002. godine, Okružni sud je Rješenjem broj Gž-940/2002 od 15. studenoga 2002. godine uvažio priziv, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Sud je obrazložio kako je neprihvatljiv i preuranjen stav prvostupanjskoga suda da je tuženi stekao pravo vlasništva na predmetnome placu u Tuzli protekom 10 godina, te da stoga prvostupanjski sud treba ispitati je li valjan ugovor koji je tuženi zaključio sa trećim licem o kupnji toga zemljišta, te je naveo kako prvostupanjski sud treba utvrditi je li ugovor o razmjeni ništav upravo iz razloga što se prednik apelanata na temelju njega ne može uknjižiti kao vlasnik nepokretnosti. Okružni sud je svoju odluku donio na temelju članka 369. stavak 1. ZPP (kojim je regulirano postupanje drugostupanjskoga suda u slučaju bitnih povreda parničnoga postupka) i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. 12. U ponovnome postupku Osnovni sud je na raspravi 13. ožujka 2003. godine konstatirao kako je tuženi odselio sa adrese, pa je punomoćnik prednika apelanata predložio odlaganje rasprave na neodređeno vrijeme te da sud zatraži od SJB Bijeljina točnu adresu za tuženoga, što je sud i učinio 19. ožujka 2003. godine. Podneskom od 17. travnja 2003. godine punomoćnik apelanata je obavijestio sud da su apelanti određeni za nasljednike, te predložio nastavak suđenja i žurnost u zakazivanju ročišta. Punomoćnik apelanata je podneskom od 9. lipnja 2003. godine također urgirao zakazivanje ročišta. Na pripremnome ročištu 10. rujna 2003. godine punomoćnik apelanata je izvijestio sud da prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nepokretnosti, te da je ostavinski postupak obustavljen ali da su u smrtovnici kao nasljednici navedeni apelanti pa je uredio tužbu tako da je apelante označio kao tužitelje u konkretnoj pravnoj stvari, precizirao tužbeni zahtjev (ništavost, upis i predaja u posjed) a povukao alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Glavna rasprava je održana 30. listopada 2003. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-1301/02 od 26. studenoga 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost prijepornog ugovora, te da se obaveže tuženi da prizna i trpi da se prednik apelanata ponovo uknjiži u z.k. referatu općine Bijeljina kao vlasnik i posjednik prijepornih nepokretnosti, kao i da mu tuženi prijepornu nepokretnost preda u posjed uz naknadu troškova parničnoga postupka. Stavkom dva izreke presude apelanti su obvezani tuženome naknaditi troškove parničnoga postupka. 14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo kronologiju prethodnoga postupka, istaknuo da je u dokaznome postupku saslušao tuženoga kao parničnu stranku a da se apelanti nisu odazvali na glavnu raspravu iako su bili uredno obaviješteni, te da iz toga razloga nisu saslušani kao parnične stranke pa je sud naveo dokaze koje je izveo tijekom postupka. Dalje je navedeno kako je utvrđeno da su prednik apelanata i tuženi prvo u Tuzli zaključili ugovor o zamjeni nepokretnosti 19. kolovoza 1994. godine kojim je tuženi ustupio predniku apelanata svoje nepokretnosti koje se nalaze u Tuzli, sa generalijama kao u presudi, a koje u naravi čine obiteljski stambeni objekt te zemljište u površini od 497m², a da je prednik apelanata ustupio tuženom prijeporne nepokretnosti u Bijeljini koje u naravi predstavljaju stambenu zgradu, pomoćnu zgradu i zemljište u površini od 457m². Parnične stranke su nakon toga 7. studenoga 1994. godine u Bijeljini zaključile ugovor o zamjeni imovine čiji su predmet iste nepokretnosti kao u ugovoru od 19. kolovoza 1994. godine. Dalje je navedeno da je prednik apelanata u tužbi kao osnovni razlog za raskid ugovora naveo nemogućnost da se uknjiži kao vlasnik nepokretnosti koje je dobio od tuženoga koji nije gruntovni vlasnik. Sud je utvrdio da je tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora bio upisan samo kao posjednik ali ne i vlasnik nepokretnost u Tuzli, ali da u vrijeme zaključivanja ugovora ni prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nepokretnost u Bijeljini, već je na njima upisan kao vlasnik tek na temelju Presude P:171/94 od 20. travnja 1994. godine. Dalje je navedeno da se i tuženi tijekom postupka uknjižio kao vlasnik nepokretnosti u Tuzli, koje je kupio na temelju kupoprodajnoga ugovora 1982. godine. Sud je utvrdio da je u vrijeme zaključivanja prijepornoga ugovora bilo određenih smetnji za uknjižbu vlasništva ugovornih strana na nepokretnostima koje su stečene zamjenom, ali da se radi o otklonjivim smetnjama te se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da se ne mogu uknjižiti kao vlasnici prijepornih nepokretnosti. Budući da je prijeporni ugovor realiziran u cijelosti, da su ugovorne strane ušle u posjed nepokretnosti koje su stekle prijepornim ugovorom, da se tuženi uknjižio kao vlasnik nepokretnosti u Bijeljini koju je dobio u zamjenu te da apelanti imaju mogućnost uknjižiti se kao vlasnici nepokretnosti u Tuzli, sud je zaključio da ne postoje razlozi za ništavost ugovora. 15. Dalje je sud naveo da je, budući da je prednik apelanata isticao tijekom postupka da je ugovor zaključen u ratu, i da stoga nije mogao slobodno izraziti svoju volju, vjerovao iskazu tuženoga prema kojemu je do zaključenja prijepornoga ugovora došlo upravo na inicijativu prednika apelanata. Iskaz tuženoga je cijenjen i u svezi s ostalim dokazima prema kojima je ugovor prvo zaključen u Tuzli, da je prednik apelanata imao mogućnost slobodno se opredijeliti te vidjeti nepokretnost koju dobija u zamjenu, a tuženi nije vidio nepokretnost koju je trebao dobiti. Dalje je navedeno da u prilog ovome zaključku ide i izjava prednika apelanata data 19. a ovjerena 22. kolovoza 1994. godine u Osnovnom sudu u Lukavcu pod brojem OV. 609/94 u kojoj je navedeno da "bez ikakve prisile i prinude, pri zdravoj pameti" izjavljuje kako je zaključio ugovor o zamjeni nepokretnosti. Sud je utvrdio da je kod prednika apelanata u duljem vremenskom razdoblju postojala izražena želja za zaključivanjem ugovora o zamjeni imovine budući da je prijeporni ugovor zaključen nekoliko mjeseci kasnije u Bijeljini i da pri tome nije bilo prisile ili druge mane volje. Dalje je navedeno da odluka CRPC samo potvrđuje neprijepornu činjenicu među strankama da je prednik apelanata bio savjestan posjednik nepokretnosti u Bijeljini. Iz navedenoga je sud zaključio da je volja prednika apelanata slobodno i svjesno izražena, te da stoga nema razloga za ništavost ugovora kao i da apelanti imaju mogućnost uknjižiti se kao vlasnici predmetnih nepokretnosti. 16. Apelanti su 29. prosinca 2003. godine podnijeli priziv protiv prvostupanjske presude. Osnovni sud je više puta bezuspješno pokušao izvršiti dostavu priziva tuženome na odgovor te je, budući da je prema utvrđenju pošte od 21. travnja i 20. svibnja 2004. godine tuženi odselio sa adrese, dostavio priziv na odgovor preko oglasne ploče suda 4. lipnja 2004. godine. Predmet je dostavljen Okružnom sudu 19. srpnja 2004. godine. 17. Presudom Okružnog suda broj Gž-536/04 od 22. studenoga 2004. godine odbijen je priziv apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostupanjski sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da nije učinio neku povredu postupka zbog koje bi se moglo smatrati da je prvostupanjska presuda nezakonita i nepravilna, te je navedeno kako su razlozi prvostupanjske presude dovoljni i razvidni. Dalje je ocijenjen neutemeljenim prizivni navod apelanata kako tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio upisan u zemljišnoj knjizi sa pravom vlasništva na zemljištu koje je unio u razmjenu, te kako je predmetni ugovor, bez obzira što se u međuvremenu tuženi upisao u zemljišnu knjigu, ništav prema članku 107. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestanu. Sud je naveo kako je tuženi kupio predmetno zemljište 1982. godine na temelju pismenoga ugovora ovjerenog u sudu, te kako je kao zakonit i savjestan posjednik, sukladno odredbi članka 28. stavak 2. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekao pravo vlasništva na tom zemljištu održajem istekom 10 godina, i to prije zaključivanja prijepornog ugovora. Stoga je sud zaključio kako okolnost da u momentu zaključivanja ugovora tuženi nije bio upisan kao vlasnik predmetnoga zemljišta ne znači da tuženi nije bio vlasnik prijepornoga zemljišta. Dalje je navedeno da je prednik apelanata mogao tužbom tražiti raskid ugovora pod uvjetom da se tuženi nije u razumnom roku po njegovome zahtjevu uknjižio kao vlasnik predmetnoga zemljišta. S obzirom da se tuženi u međuvremenu uknjižio kao vlasnik predmetnoga zemljišta, sud je zaključio kako apelanti ne bi mogli tražiti raskid ugovora zbog toga što tuženi u vrijeme zaključivanja nije bio upisan kao vlasnik predmetnoga zemljišta. Sud je ocijenio neutemeljenim i prizivni prigovor apelanata kako je prijeporni ugovor ništav u smislu čl. 47, 107. i 552. ZOO zbog toga što tuženi nije legalizirao kuću koju je unio u razmjenu, budući da je utvrđeno kako je tuženi kuću sagradio prije 20 godina te je na njoj stekao pravo vlasništva građenjem u smislu članka 22. stavak 1. ZOSPO. Stoga je sud zaključio kako okolnost da tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne kuće u zemljišnim knjigama nije razlog za ništavost prijepornoga ugovora, već da to može biti razlog za raskid ugovora o zamjeni a apelanti to tužbom nisu zahtijevali. Sud je naveo da je tuženi podnio zahtjev za legalizaciju, te da apelanti imaju mogućnost, ukoliko se tuženi po njihovom zahtjevu u razumnom roku ne uknjiži kao vlasnik kuće u zemljišnoj knjizi, u smislu članka 126. stavak 2. ZOO podnijeti tužbu za raskid ugovora o razmjeni. 18. Dalje su ocijenjeni neprihvatljivim navodi priziva kako volja prednika apelanata nije bila slobodno izražena prigodom zaključivanja prijepornoga ugovora budući da je bio izbjeglica te da mu je u ratnim okolnostima bio potreban smještaj. Okružni sud je naveo kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke zaključio da prijeporni ugovor nije bio zaključen pod prinudom i da nije bilo drugih mana volje pri čemu je za taj zaključak dao detaljne razloge (da je do ugovora došlo na inicijativu prednika apelanata koji je vidio nepokretnosti, da je predmetni ugovor prvo zaključen pred svjedocima u kolovozu 1994. godine u Tuzli, da se prednik apelanata slobodno mogao opredijeliti za zaključivanje, jer na njega kao pripadnika većinskog naroda u Tuzli nitko nije vršio pritisak da zaključi prijeporni ugovor, da je u svojoj pismenoj izjavi ovjerenoj kod Osnovnog suda u Lukavcu 19. kolovoza 1994. godine izričito naveo da je bez ikakve prisile i prinude i pri zdravoj pameti s tuženim zaključio pismeni ugovor o zamjeni nepokretnosti). Dalje je sud naveo da prednik apelanata nije zaključio ugovor pod prinudom koja uništava volju, što proizlazi i iz činjenice da je odmah ušao u posjed nepokretnosti koju je primio u razmjeni, te da je podnio tužbu tek nakon tri godine od dana zaključivanja prijepornog ugovora. Konačno, sud je naveo da apelanti nisu tražili utvrđivanje da je prijeporni ugovor ništav jer je zemljište koje je tuženi dao u zamjenu klizište, te je istaknuo kako apelanti na tu okolnost nisu predložili izvođenje bilo kakvog dokaza, a da su tvrdnju da se radi o klizištu iznijeli tek u prizivu. 19. Nakon dostave presude Okružnog suda parničnim strankama 15. i 16. prosinca 2004. godine, apelanti su 14. siječnja 2005. godine izjavili reviziju protiv te presude. Nakon bezuspješnog pokušaja dostave poštom sud je 15. veljače 2005. godine dostavio reviziju na odgovor tuženome preko oglasne ploče suda. Revizija je dostavljena Vrhovnom sudu 23. ožujka 2005. godine. Sud je naredbom od 16. svibnja 2005. godine konstatirao da je presuda Okružnog suda pravomoćna od 22. studenoga 2004. godine. 20. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. srpnja 2007. godine, odbijena je revizija apelanata kao neutemeljena. U obrazloženju presude sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestupanjskih sudova. Sud je potom citirao odredbe članka 522. ZOO kojim je reguliran ugovor o razmjeni, te odredbu članka 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti prema kojoj ugovor na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku. Dalje je navedeno da je prema članku 26. ZOO za zaključivanje svakog ugovora osnovni uvjet suglasnost o bitnim sastojcima ugovora, te da, u smislu članka 28. ZOO, izjava volje mora biti slobodna i ozbiljna. Sud je naveo kako okolnost da je prijeporni ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba sama po sebi ne znači da nije postojala slobodno izražena volja ugovarača. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da su nižestupanjski sudovi u svojim odlukama naveli razvidne razloge i pravilno ocijenili da je prednik apelanata prijeporni ugovor zaključio slobodno izraženom voljom, te je naveo da na tu okolnost ukazuje i sama izjava punomoćnika prednika apelanata data u njegovoj nazočnosti na ročištu pred prvostupanjskim sudom 27. lipnja 2000. godine da nije bilo straha prednika apelanata prilikom zaključivanja ugovora i da zbog toga ne pobija ugovor. Dalje je navedeno da je ugovor o razmjeni zaključen na temelju podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja. Prema tom stanju tuženi je bio posjednik nepokretnosti koje su predmet razmjene te je, s obzirom na način stjecanja, bio pretpostavljeni vlasnik nepokretnosti i mogao je njima raspolagati, jer je postojala valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva tuženog od njegovoga pravnog prednika, a što je tijekom postupka i realizirano. Dalje je navedeno da prema utvrđenim činjenicama tuženi nije doveo u zabludu prednika apelanata glede mogućnosti legaliziranja predmetnoga objekta niti su tijekom postupka apelanti tvrdili kako se objekt ne može legalizirati. U svezi sa odlukom Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) Vrhovni sud je naglasio da odlukama Povjerenstvo samo utvrđuje tko je bio vlasnik ili savjestan posjednik nepokretnosti 1. travnja 1992. godine, ali da je utvrđivanje valjanosti prijenosa imovine poslije navedenoga nadnevka u nadležnosti sudova, što proizlazi iz članka 13. Zakona o izvršenju odluka Povjerenstva, kao i iz članka 25, a u svezi s člankom 2.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. 21. Spis je sa primjerkom revizijske odluke dostavljen Osnovnom sudu 10. kolovoza 2007. godine. Revizijska odluka je dostavljena apelantima 27. kolovoza a tuženom, koji je prema utvrđenju pošte od 28. kolovoza odselio s adrese, preko oglasne ploče Osnovnog suda 1. listopada 2007. godine. 22. Prema stanju spisa apelanti su 9. listopada 2002. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resor za imovinsko-pravne poslove, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), podnijeli zahtjev za izvršenje Odluke CRPC broj 802/1830-1/1 od 22. siječnja 2002. godine. Zaključkom Ministarstva od 19. veljače 2003. godine predmetni postupak je prekinut. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da su pobijanim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode kronologiju događaja i kronologiju predmetnoga parničnog postupka, ističući kako je tužba u konkretnoj pravnoj stvari upućena Osnovnom sudu još 1997. godine. Suština prizivnih navoda o povredi ustavnih prava svodi se na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih propisa. Apelanti ne spore da je na temelju pravnoga posla tuženi pribavio prijeporno zemljište 1982. godine, ali ističu da se prema članku 33. Zakona o temeljnim imovinsko-pravnim odnosima pravo vlasništva na temelju pravnoga posla stiče upisom u javne knjige, te smatraju da je okolnost da se tuženi tijekom trajanja postupka upisao u zemljišne knjige irelevantna za odlučivanje. Apelanti također smatraju da su proizvoljna tumačenja redovitih sudova u svezi s legalizacijom predmetnoga objekta, jer je neprijeporno da tuženi nije imao građevnu dozvolu za svoj objekt. Stoga je pogrešno pozivanje suda na stjecanje vlasništva temeljem gradnje, jer se radi o nelegalnom objektu sagrađenom na poljoprivrednom zemljištu i na klizištu. Apelanti smatraju da nisu obvezni čekati legalizaciju objekta u Tuzli. Također, apelanti navode da su pogrešni zaključci sudova o slobodnoj volji njihovog prednika pri zaključivanju prijepornoga ugovora, te ističu da je u vrijeme zaključivanja prijepornog ugovora "postojala jedna opća ratna situacija koja je stvorila bitno defektnu volju prednika tužitelja da zaključi ovakav jedan ugovor kojeg, sasvim sigurno, u jednoj normalnoj mirnodopskoj situaciji nikada ne bi zaključio", te smatraju da, s obzirom na navedeno, postoji opća presumpcija nedostatka dobrovoljnosti. Dalje apelanti navode da su pokrenuli postupak za izvršenje odluke Povjerenstva, da je postupak prekinut, ali da njima nikada nije uručena odluka o prekidu. Također, apelanti smatraju da pitanje utvrđivanja ništavosti ugovora jeste regulirano ZOO, koji se mora primjenjivati kao osnova za odlučivanje u konkretnom slučaju, ali ističu da su u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi bile i druge pravne regulative (Ustav, Aneks 7 Sporazuma, te imovinski zakoni), tako da je sama primjena kriterija iz ZOO bila arbitrarna. Apelanti navode da redoviti sudovi nisu primjenjivali Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakon o izvršenju odluka CRPC, te da su neprimjenjivanjem ovih propisa kaolex specialissudovi postupali arbitrarno. Konačno, apelanti navode da im je na ovakav način uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugim ostvare pravo na imovinu, budući da su u drugim slučajevima, kao što je njihov, organi uprave i sud omogućavali realizaciju ovih prava drugim licima, te ističu da je došlo i do povrede prava na razumnu duljinu postupka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je istaknuo da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže odbijanje apelacije. 25. Okružni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi tog suda, da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koje se apelanti pozivaju. 26. Osnovni sud je naveo kronologiju predmetnog postupka, istaknuo da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata iz razloga navedenih u pobijanim odlukama, te naveo da je taj sud proveo sve dokaze koje su tijekom postupka predložile parnične stranke. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 28.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: "Ništavost ugovora zbog predmeta Članak 47. Kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Ništavost Članak 103. stavak 1. (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.Š...Ć Naknadni nestanak uzroka ništavosti Članak 107. stavak 1. (1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Članak 126. stavak st. 1. i 2. (1) Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obvezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje. (2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Članak 552. Razmjena (1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obvezuje prema svom suugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva. (2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava." 29.Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 22.stavak1. Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo vlasništva na tu stvar. Članak 28.stavak2. Savjestan i zakonit posjednik nepokretnosti, na koju drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva na tu stvar održajem istekom deset godina." 30.Zakon o prometu nepokretnosti("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 9.stavak2. Ugovor na temelju koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu." VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. srpnja 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu su presudu apelanti primili 10. kolovoza 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. listopada 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom" (vidi Europski sud za ljudska prava,Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975 godine, serija A, broj 18, stavak 36). 38. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata, odnosno njihovog pravnog prednika, usmjerenom na utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti. S obzirom na navedeno, neprijeporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. a) Donošenje odluke u razumnom roku 39. Ustavni sud konstatira da su apelanti naveli da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 1997. godine, te istaknuli da više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine iz čega proizlazi kako apelanti prvenstveno smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nedonošenja konačne odluke o tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi je li u konkretnom predmetu, koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda, došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. a.a) Relevantni načela 40. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 41. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 42. Prednik apelanata je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. svibnja 1997. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Vrhovni sud je odluku o reviziji apelanata broj Rev-183/05, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 6. srpnja 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak u konkretnom slučaju je trajao punih 10 godina. a.c) Analiza razumnosti duljine postupka 43. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja ništavnosti ugovora o zamjeni nepokretnosti prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, koji se praktično svodi na tumačenje odredbi prijepornoga ugovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim. 44. Analizirajući duljinu postupka pred sve tri sudske in- stance, Ustavni sud prvenstveno smatra da je Osnovni sud svojom apsolutnom neaktivnošću u razdoblju od dvije godine i pet mjeseci (od podnošenja tužbe do poduzimanja prve procesne radnje 16. studenoga 1999) znatno doprinio duljini predmetnoga parničnog postupka. Potom, iako je u daljnjem tijeku postupka Osnovni sud u primjerenim rokovima poduzimao procesne radnje, Ustavni sud opaža da je i u ovom dijelu postupka Osnovni sud doprinosio duljini postupka s obzirom na to da mu je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje zbog nepostupanja po uputama drugostupanjskoga suda. 45. Dalje, Ustavni sud opaža da je Okružni sud svoje odluke donio u relativno kratkim rokovima, te u tome smislu nije bilo doprinosa Okružnog suda duljini predmetnoga postupka. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud opaža da je, u situaciji kad je od podnošenja tužbe prednika apelanata 30. svibnja 1997. godine pa do podnošenja revizije 23. ožujka 2005. godine prošlo skoro osam godina, Vrhovni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, morao iskazati više ažurnosti u donošenju odluke o reviziji apelanata, što je propustio učiniti, te Ustavni sud smatra da postoji određeni doprinos i Vrhovnog suda duljini predmetnoga postupka. 46. Konačno, promatrajući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijima, Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 47. Apelanti dalje smatraju da su pobijane odluke utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je pogrešno utvrđenje redovitih sudova o slobodnoj volji njihovog prednika za zaključivanje prijepornog ugovora, kao i pozivanje redovitih sudova isključivo na odredbe ZOO budući da su se, po navodima apelanata, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sudovi trebali voditi i odredbama Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC. 48. U svezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud opaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je njihov precizirani tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti prijepornog ugovora neutemeljen budući da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO (članak 22. stavak 1. i članak 28. stavak 2) zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost ugovora iz čl. 47, 107. i 552. ZOO, na koje su se pozivali apelanti. Sudovi su pojasnili da je ugovor o razmjeni zaključen na temelju podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja prema kojem je tuženi bio posjednik prijepornih nepokretnosti te da je, s obzirom na način stjecanja, bio pretpostavljeni vlasnik nepokretnosti i kao takav je mogao njima raspolagati, jer je postojala valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva tuženoga od njegovog pravnog prednika, a što je tijekom postupka i realizirano. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neutemeljeni navodi apelanata u svezi sa navodnom manom volje prednika apelanata, pri čemu su detaljnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili da prednik apelanata prijeporni ugovor nije zaključio pod prinudom kao i da nije bilo drugih mana volje. 50. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neutemeljeni navodi apelanata u svezi s primjenom odredbi Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC, te naveli da je utvrđivanje valjanosti prijenosa imovine poslije navedenoga nadnevka, o čemu se u konkretnom slučaju radi, u nadležnosti sudova. U svezi s tim Ustavni sud opaža da primjena navedenih odredbi prvenstveno treba biti cijenjena u postupku pred upravnim organima. Međutim, Ustavni sud opaža da su predmet ove apelacije odluke donesene u parničnom postupku, koje su apelanti decidno i naveli kao pobijane odluke, a ne odluke donesene u upravnom postupku u svezi s izvršenjem odluke CRPC. Ovo je osobito važno ako se ima u vidu da apelanti u tom postupku nisu došli do konačne odluke koja bi mogla biti predmetom preispitivanja pred Ustavnim sudom jer protiv zaključka o prekidu postupka nisu, u smislu relevantnih propisa, izjavili priziv odnosno eventualno pokrenuli upravni spor zbog šutnje administracije. S druge strane, budući da je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na utvrđivanje ništavosti prijepornog ugovora te, dosljedno tome, upis njihovog prednika z.k. referatu općine Bijeljina kao i predaju u posjed prijepornih nepokretnosti, neprijeporno je da je predmetni postupak mogao biti riješen isključivo primjenom odredbi ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOSPO, što u krajnjem slučaju ne spore ni sami apelanti s tim da ističu da su sudovi trebali cijeniti i odredbe drugih propisa. 51. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi u pobijanim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i razvidno obrazloženje svojih stavova glede utvrđenog činjeničnog stanja. Ta obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je procjena činjenica i dokaza zlouporabljena na štetu apelanata, zbog čega se navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neutemeljenim. 52. Također, Ustavni sud opaža da pobijane presude redovitih sudova, oprečno navodima apelanata, u obrazloženju sadrže precizne i razvidne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su utemeljene, kako glede zaključka da se prijeporni ugovor ne može smatrati ništavim tako i glede zaključka da kod prednika apelanata prilikom zaključivanja prijepornog ugovora nisu postojale mane volje. 53. Konačno, Ustavni sud opaža, u svezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, da su apelanti, koje je zastupao punomoćnik, sudjelovali u svim fazama postupka, te iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu ne proizlazi da su u odnosu na tuženog bili drugačije tretirani. Dalje, apelanti su imali mogućnost podnijeti priziv protiv prvostupanjske presude, a tu mogućnost su, prema stanju spisa, tijekom postupka koristili više puta, te su imali i koristili mogućnost izjavljivanja revizije o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju pobijane odluke naveo razloge za svoje odlučenje. Dakle, neprijeporno je da su apelanti imali pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na nediskriminaciju u svezi s pravom na pravično suđenje 55. Apelanti se, također, žale na povredu prava na diskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. 56. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status." Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 57. Prema praksi Europskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud,Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6). 58. U konkretnom slučaju apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema apelantima postupalo različito nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se doista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem temelju, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni. 59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 60. Apelanti smatraju da je pobijanim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 61. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII. Zaključak 62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao punih 10 godina, za šta se odgovornost u cijelosti može pripisati redovitim sudovima. 63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nije došlo do povrede prava apelanata. Naime, u obrazloženjima pobijanih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neutemeljenosti tužbenoga zahtjeva apelanata dali detaljne, razvidne i logične razloge, te na taj način ničim nije dovedeno u pitanje uživanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 64. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su drugačije tretirani u odnosu na osobe koje se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz pobijanih presuda. 65. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2700/07, rješavajući apelacijuRamize Fejzulahović i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirović. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaRamize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirovićpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeqini broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeqini broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Ramiza Fejzulahović, Skender Fejzulahović, Fejzulah Fejzulahović, Mensura Rifatbegović i Merima Demirović (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 25. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. novembra, a Okružni sud i Osnovni sud 7. novembra 2007. godine. 4. Dopisom Ustavnog suda od 20. novembra 2009. godine od tuženog Dragoquba Mićkovića (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da odgovori na apelaciju. Dopis je vraćen sa zabilješkom pošte da je tuženi obaviješten ali da nije podigao pošiqku, što je ovjereno pečatom od 4. decembra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog sudai Osnovnog suda dostavljen je apelantima 3. februara 2010. godine. 6. Na traženje Ustavnog suda od 26. oktobra 2009. godine Osnovni sud je 6. novembra 2009. godine dostavio spis tog suda broj P-1301/02. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Ramadan Fejzulahović, otac apelanata (u daqnjem tekstu: prednik apelanata), 30. maja 1997. godine podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina. Prednik apelanata je 23. aprila 1998. godine podnio predlog da se izda privremena mjera kojom bi Osnovni sud zabranio tuženom da otuđi nekretnine koje su bile predmet ugovora o zamjeni. 9. Osnovni sud je nakon održanih pet rasprava (28. januara, 27. marta, 25. aprila, 16. juna i 27. juna 2000. godine) donio Presudu broj P-461/97 od 27. juna 2000. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se raskine ugovor o zamjeni nekretnina koji je zakqučio sa tuženim u Bijeqini 7. novembra 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod br. Ov-5206/94 (u daqnjem tekstu: sporni ugovor), te da se prednik apelanata upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina upisanihk.k. ul. 981 k.o. BijeqinaII,kao k.č. 981 (u daqnjem tekstu: sporna nekretnina). Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je prednik apelanata tražio da se poništi sporni ugovor te upis prednika apelanata kao vlasnika i posjednika spornih nekretnina. Prednik apelanata je 2. avgusta 2000. godine protiv presude Osnovnog suda podnio žalbu. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-721/2000 od 16. novembra 2000. godine uvažena je žalba prednika apelanata, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud treba da zatraži izričito izjašnjenje prednika apelanata da li je tačna tvrdwa tuženog da je prije zakqučivawa ugovora rekao predniku apelanata da u zemqišnoj kwizi nije upisan kao vlasnik nekretnina u Tuzli i da li je eventualno obećao da će preduzeti određene radnje da omogući predniku apelanata upis u zemqišnu kwigu, te da li su ugovorili bliže uslove pod kojim ugovorna stranka može da odustane od ugovora o zamjeni (tačkaVIugovora). Dalje, sud je naveo da prvostepeni sud takođe treba da zatraži od tuženog da se izjasni na iste okolnosti. Sud je ovu svoju odluku donio na osnovu ovlašćewa iz člana 370 st. 1 i 3 prethodnog Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) kojim je regulisano kako postupa drugostepeni sud u situaciji kad je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. 10. Sud je u ponovnom postupku održao šest rasprava (30. marta, 6. juna, 3. avgusta, 19. oktobra i 17. decembra 2001. godine te 20. februara 2002. godine). Na ročištu koje je održano 20. februara 2002. godine punomoćnik prednika apelanata je obavijestio sud da je prednik apelanata umro, a da je njegova kćerka zainteresovana za ovaj spor te je preinačio tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi ništavnost ugovora o zamjeni nekretnina. 11. Presudom Osnovnog suda broj P-35/01 od 20. februara 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je ništavan sporni ugovor, te da se uspostavi ranije kwižno stanje na spornim nekretninama sa pravom svojine u korist prednika apelanata sa 1/1. Odlučujući o žalbi prednika apelanta koja je dostavljena na odlučivanje 12. jula 2002. godine, Okružni sud je Rješenjem broj Gž-940/2002 od 15. novembra 2002. godine uvažio žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Sud je obrazložio da je neprihvatqiv i preuranjen stav prvostepenog suda da je tuženi stekao pravo svojine na predmetnom placu u Tuzli protekom 10 godina, te da stoga prvostepeni sud treba da ispita da li je valjan ugovor koji je tuženi zakqučio sa trećim licem o kupovini tog zemqišta, te je naveo da prvostepeni sud treba da utvrdi da li je ugovor o razmjeni ništavan upravo iz razloga što prednik apelanata na osnovu njega ne može da se ukwiži kao vlasnik nekretnina. Okružni sud je svoju odluku donio na osnovu člana 369 stav 1 ZPP (kojim je regulisano kako postupa drugostepeni sud u slučaju bitnih povreda parničnogpostupka) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 12. U ponovnom postupku Osnovni sud je na raspravi 13. marta 2003. godine konstatovao da je tuženi odselio sa adrese, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. pa je punomoćnik prednika apelanata predložio da se odloži rasprava na neodređeno vrijeme te da sud zatraži od SJB Bijeqina tačnu adresu za tuženog, što je sud i učinio 19. marta 2003. godine. Podneskom od 17. aprila 2003. godine punomoćnik apelanata je obavijestio sud da su apelanti određeni za nasljednike, te predložio da se nastavi suđe i hitno zakaže ročište. Punomoćnik apelanata je podneskom od 9. juna 2003. godine takođe urgirao da se zakaže ročište. Na pripremnom ročištu 10. septembra 2003. godine punomoćnik apelanata je izvijestio sud da prednik apelanata nije bio ukwižen kao vlasnik nekretnina, te da je ostavinski postupak obustavljen ali da su u smrtovnici kao nasljednici navedeni apelanti pa je uredio tužbu tako da je apelante označio kao tužioce u konkretnoj pravnoj stvari, precizirao tužbeni zahtjev (ništavnost, upis i predaja u posjed) a povukao alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Glavna rasprava održana je 30. oktobra 2003. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavnost spornog ugovora, te da se obaveže tuženi da prizna i trpi da se prednik apelanata ponovo ukwiži u z.k. referatu opštine Bijeqina kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina, kao i da mu tuženi spornu nekretninu preda u posjed uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom dva izreke presude apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka. 14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo hronologiju prethodnog postupka, istakao da je u dokaznom postupku saslušao tuženog kao parničnu stranku a da se apelanti nisu odazvali na glavnu raspravu iako su bili uredno obaviješteni, te da iz tog razloga nisu saslušani kao parnične stranke pa je sud naveo dokaze koje je izveo u toku postupka. Dalje je navedeno da je utvrđeno da su prednik apelanata i tuženi prvo u Tuzli zakqučili ugovor o zamjeni nekretnina 19. avgusta 1994. godine kojim je tuženi ustupio predniku apelanata svoje nekretnine koje se nalaze u Tuzli, sa generalijama kao u presudi, a koje u stvari čine porodični stambeni objekat te zemqište u površini od 497m²,adaje prednik apelanata ustupio tuženom sporne nekretnine u Bijeqini koje u stvari predstavljaju stambenu zgradu, pomoćnu zgradu i zemqište u površini od 457m². Parnične stranke su nakon toga 7. novembra 1994. godine u Bijeqini zakqučile ugovor o zamjeni imovine čiji su predmet iste nekretnine kao u ugovoru od 19. avgusta 1994. godine. Dalje je navedeno da je prednik apelanata u tužbi kao osnovni razlog za raskid ugovora naveo nemogućnost da se ukwiži kao vlasnik nekretnina koje je dobio od tuženog koji nije gruntovni vlasnik. Sud je utvrdio da je tuženi u vrijeme kad je zakqučen ugovor bio upisan samo kao posjednik ali ne i vlasnik nekretnina u Tuzli, ali da u vrijeme zakqučivawa ugovora ni prednik apelanata nije bio ukwižen kao vlasnik nekretnina u Bijeqini, već je na wima upisan kao vlasnik tek na osnovu Presude P:171/94 od 20. aprila 1994. godine. Dalje je navedeno da se i tuženi tokom postupka ukwižio kao vlasnik nekretnina u Tuzli, koje je kupio na osnovu kupoprodajnog ugovora 1982. godine. Sud je utvrdio da je u vrijeme zakqučivawa spornog ugovora bilo određenih smetwi za ukwižbu vlasništva ugovornih strana na nekretninama koje su stečene zamjenom, ali da se radi o otklowivim smetwama te ne može da se prihvati tvrdwa apelanata da ne mogu da se ukwiže kao vlasnici spornih nekretnina. Budući da je sporni ugovor realizovan u cijelosti, da su ugovorne strane ušle u posjed nekretnina koje su stekle spornim ugovorom, da se tuženi ukwižio kao vlasnik nekretnine u Bijeqini koju je dobio u zamjenu te da apelanti imaju mogućnost da se ukwiže kao vlasnici nekretnina u Tuzli, sud je zakqučio da ne postoje razlozi za ništavnost ugovora. 15. Dalje je sud naveo da je, budući da je prednik apelanata isticao tokom postupka da je ugovor zakqučen u ratu, i da stoga nije mogao slobodno da izrazi svoju voqu, vjerovao iskazu tuženog prema kom je do zakqučivawa spornog ugovora došlo upravo na inicijativu prednika apelanata. Iskaz tuženog je cijenjen i u vezi s ostalim dokazima prema kojim je ugovor prvo zakqučen u Tuzli, da je prednik apelanata imao mogućnost da se slobodno opredijeli te da vidi nekretninu koju dobija u zamjenu, a tuženi nije vidio nekretninu koju je trebalo da dobije. Dalje je navedeno da u prilog ovom zakqučku ide i izjava prednika apelanata data 19. a ovjerena 22. avgusta 1994. godine u Osnovnom sudu u Lukavcu pod brojem OV. 609/94 u kojoj je navedeno da "bez ikakve prisile i prinude, pri zdravoj pameti" izjavquje da je zakqučio ugovor o zamjeni nekretnina. Sud je utvrdio da je kod prednika apelanata u dužem vremenskom periodu postojala izražena želja da zakquči ugovor o zamjeni imovine budući da je sporni ugovor zakqučen nekoliko mjeseci kasnije u Bijeqini i da pri tom nije bilo prisile ili druge mane volje. Dalje je navedeno da odlukaCRPCsamo potvrđuje nespornu činjenicu među strankama da je prednik apelanata bio savjestan posjednik nekretnina u Bijeqini. Iz navedenog sud je zakqučio da je volja prednika apelanata slobodno i svjesno izražena, te da stoga nema razloga za ništavnost ugovora kao i da apelanti imaju mogućnost da se ukwiže kao vlasnici predmetnih nekretnina. 16. Apelanti su 29. decembra 2003. godine podnijeli žalbu protiv prvostepene presude. Osnovni sud je više puta bezuspješno pokušao da izvršiti dostavu žalbe tuženom na odgovor te je, budući da je prema utvrđenju pošte od 21. aprila i 20. maja 2004. godine tuženi odselio sa adrese, dostavio žalbu na odgovor preko oglasne ploče suda 4. juna 2004. godine. Predmet je dostavljen Okružnom sudu 19. jula 2004. godine. 17. Presudom Okružnog suda broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude navedeno je da je prvostepeni sud dovoqno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da nije učinio neku povredu postupka zbog koje bi moglo da se smatra da je prvostepena presuda nezakonita i nepravilna, te je navedeno da su razlozi prvostepene presude dovoqni i jasni. Dalje je ocijenjen kao neosnovan žalbeni navod apelanata da tuženi u vrijeme zakqučivawa ugovora nije bio upisan u zemqišnoj kwizi sa pravom svojine na zemqištu koje je unio u razmjenu, te da je predmetni ugovor, bez obzira što se u međuvremenu tuženi upisao u zemqišnu kwigu, ništavan prema članu 107 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) prema kome ništavan ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavnosti naknadno nestanu. Sud je naveo da je tuženi kupio predmetno zemqište 1982. godine na osnovu pismenog ugovora ovjerenog u sudu, te da je kao zakonit i savjestan posjednik, u skladu s odredbom člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnimodnosima (u daqnjem tekstu: ZOSPO) stekao pravo svojine na tom zemqištu održajem istekom 10 godina, i to prije zakqučivawa spornog ugovora. Stoga je sud zakqučio da okolnost da u momentu zakqučivawa ugovora tuženi nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemqišta ne znači da tuženi nije bio vlasnik spornog zemqišta. Dalje je navedeno da je prednik apelanata mogao tužbom da traži raskid ugovora pod uslovom da se tuženi nije u razumnom roku po njegovom zahtjevu ukwižio kao vlasnik predmetnog zemqišta. S obzirom da se tuženi u međuvremenu ukwižio kao vlasnik predmetnog zemqišta, sud je zakqučio da apelanti ne bi mogli da traže raskid ugovora zbog toga što tuženi u vrijeme zakqučivawa nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemqišta. Sud je ocijenio da je neosnovan i žalbeni prigovor apelanata da je sporni ugovor ništavan u smislu čl. 47, 107 i 552 ZOO zbog toga što tuženi nije legalizovao kuću koju je unio u razmjenu, budući da je utvrđeno da je tuženi kuću sagradio prije 20 godina te je na woj stekao pravo svojine građenjem u smislu člana 22 stav 1 ZOSPO. Stoga je sud zakqučio da okolnost da tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne kuće u zemqišnim kwigama nije razlog za ništavnost spornog ugovora, već da to može da bude razlog za raskid ugovora o zamjeni a apelanti to tužbom nisu zahtijevali. Sud je naveo da je tuženi podnio zahtjev za legalizaciju, te da apelanti imaju mogućnost da, ukoliko se tuženi po wihovom zahtjevu u razumnom roku ne ukwiži kao vlasnik kuće u zemqišnoj kwizi, u smislu člana 126 stav 2 ZOO podnesu tužbu za raskid ugovora o razmjeni. 18. Dalje su ocijenjeni kao neprihvatqivi navodi žalbe da volja prednika apelanata nije bila slobodno izražena prilikom zakqučivawa spornog ugovora budući da je bio izbjeglica te da mu je u ratnim okolnostima bio potreban smještaj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke zakqučio da sporni ugovor nije bio zakqučen pod prinudom i da nije bilo drugih mana volje pri čemu je za taj zakqučak dao detaqne razloge (da je do ugovora došlo na inicijativu prednika apelanata koji je vidio nekretnine, da je predmetni ugovor prvo zakqučen pred svjedocima u avgustu 1994. godine u Tuzli, da je prednik apelanata slobodno mogao da se opredijeli za zakqučivanje, jer na njega kao pripadnika većinskog naroda u Tuzli niko nije vršio pritisak da zakquči sporni ugovor, da je u svojoj pismenoj izjavi ovjerenoj kodOsnovnog suda u Lukavcu 19. avgusta 1994. godine izričito naveo da je bez ikakve prisile i prinude i pri zdravoj pameti s tuženim zakqučio pismeni ugovor o zamjeni nekretnina). Dalje je sud naveo da prednik apelanata nije zakqučio ugovor pod prinudom koja uništava voqu, što proizilazi i iz činjenice da je odmah ušao u posjed nekretnine koju je primio u razmjeni, te da je podnio tužbu tek nakon tri godine od dana zakqučivawa spornog ugovora. Na kraju, sud je naveo da apelanti nisu tražili da se utvrdi da je sporni ugovor ništavan jer je zemqište koje je tuženi dao u zamjenu klizište, te je istakao da apelanti na tu okolnost nisu predložili da se izvede bilo kakav dokaz, a da su tvrdnju da se radi o klizištu iznijeli tek u žalbi. 19. Nakon dostave presude Okružnog suda parničnim strankama 15. i 16. decembra 2004. godine, apelanti su 14. januara 2005. godine izjavili reviziju protiv te presude. Nakon bezuspješnog pokušaja dostave poštom sud je 15. februara 2005. godine dostavio reviziju na odgovor tuženom preko oglasne ploče suda. Revizija je dostavljena Vrhovnom sudu 23. marta 2005. godine. Sud je naredbom od 16. maja 2005. godine konstatovao da je presuda Okružnog suda pravosnažna od 22. novembra 2004. godine. 20. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud jeprvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Sud je zatim citirao odredbe člana 522 ZOO kojim je regulisan ugovor o razmjeni, te odredbu člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti shodno kojoj ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora da bude u pismenom obliku. Dalje je navedeno da je prema članu 26 ZOO za zakqučivanje svakog ugovora osnovni uslov saglasnost o bitnim sastojcima ugovora, te da, u smislu člana 28 ZOO, izjava volje mora da bude slobodna i ozbiqna. Sud je naveo da okolnost da je sporni ugovor zakqučen nakon izbijawa ratnih sukoba sama po sebi ne znači da nije postojala slobodno izražena volja ugovarača. Vrhovni sud je, stoga, zakqučio da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama naveli jasne razloge i pravilno ocijenili da je prednik apelanata sporni ugovor zakqučio slobodno izraženom voqom, te je naveo da na tu okolnost ukazuje i sama izjava punomoćnika prednika apelanata data u njegovom prisustvu na ročištu pred prvostepenim sudom 27. juna 2000. godine da nije bilo straha prednika apelanata prilikom zakqučivawa ugovora i da zbog toga ne osporava ugovor. Dalje je navedeno da je ugovor o razmjeni zakqučen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stawa. Shodno tom stanju tuženi je bio posjednik nekretnina koje su predmet razmjene te je, s obzirom na način sticawa, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i mogao je wima da raspolaže, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizovano. Dalje je navedeno da shodno utvrđenim činjenicama tuženi nije doveo u zabludu prednika apelanata u pogledu mogućnosti da legalizuje predmetni objekat niti su tokom postupka apelanti tvrdili da objekat ne može da se legalizuje. U vezi sa odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daqnjem tekstu: Komisija) Vrhovni sud je naglasio da odlukama Komisija samo utvrđuje ko je bio vlasnik ili savjestan posjednik nekretnina 1. aprila 1992. godine, ali da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma u nadležnosti sudova, što proizilazi iz člana 13 Zakona o izvršenju odluka Komisije, kao i iz člana 25, a u vezi s članom 2a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. 21. Spis je sa primjerkom revizione odluke dostavljen Osnovnom sudu 10. avgusta 2007. godine. Reviziona odluka je dostavljena apelantima 27. avgusta a tuženom, koji je prema utvrđenju pošte od 28. avgusta odselio s adrese, preko oglasne ploče Osnovnog suda 1. oktobra 2007. godine. 22. Prema stanju spisa apelanti su 9. oktobra 2002. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resor za imovinsko-pravne poslove, Odsjek Bijeqina (u daqnjem tekstu: Ministarstvo), podnijeli zahtjev za izvršenje OdlukeCRPCbroj 802/1830-1/1 od 22. januara 2002. godine. Zakqučkom Ministarstva od 19. februara 2003. godine predmetni postupak je prekinut. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena wihova prava iz članaII/3e) i k) i članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja i hronologiju predmetnog parničnog postupka, ističući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari upućena Osnovnom sudu još 1997. godine. Suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava svodi se na pogrešnu i proizvoqnu primjenu materijalno-pravnih propisa. Apelanti ne spore da je na osnovu pravnog posla tuženi pribavio sporno zemqište 1982. godine, ali ističu da se shodno članu 33 Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne kwige, te smatraju da je okolnost da se tuženi u toku trajawa postupka upisao u zemqišne kwige irelevantna za odlučivanje. Apelanti takođe smatraju da su proizvoqna tumačewa redovnih sudova u vezi s legalizacijom predmetnog objekta, jer je nesporno da tuženi nije imao građevinsku dozvolu za svoj objekat. Stoga je pogrešno pozivanje suda na sticanje svojine po osnovu građewa, jer se radi o nelegalnom objektu sagrađenom na poqoprivrednom zemqištu i na klizištu. Apelanti smatraju da nisu obavezni da čekaju legalizaciju objekta u Tuzli. Takođe, apelanti navode da su pogrešni zakqučci sudova o slobodnoj voqi wihovog prednika pri zakqučivanju spornog ugovora, te ističu da je u vrijeme zakqučivawa spornog ugovora "postojala jedna opšta ratna situacija koja je stvorila bitno defektnu voqu prednika tužitelja da zakquči ovakav jedanugovor kojeg, sasvim sigurno, u jednoj normalnoj mirnodopskoj situaciji nikada ne bi zakqučio", te smatraju da, s obzirom na navedeno, postoji opšta presumpcija nedostatka dobrovoqnosti. Dalje apelanti navode da su pokrenuli postupak za izvršenje odluke Komisije, da je postupak prekinut, ali da wima nikada nije uručena odluka o prekidu. Takođe, apelanti smatraju da pitanje utvrđivawa ništavnosti ugovora jeste regulisano ZOO, koji mora da se primjenjuje kao osnova za odlučivanje u konkretnom slučaju, ali ističu da su u vrijeme donošewa prvostepene presude na snazi bile i druge pravne regulative (Ustav, Aneks 7 Sporazuma, te imovinski zakoni), tako da je sama primjena kriterijuma iz ZOO bila arbitrarna. Apelanti navode da redovni sudovi nisu primjewivali Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakon o izvršenju odlukaCRPC, te da su neprimjewivanjem ovih propisa kaolex specialissudovi postupali arbitrarno. Na kraju, apelanti navode da im je na ovakav način uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugim ostvare pravo na imovinu, budući da su u drugim slučajevima, kao što je wihov, organi uprave i sud omogućavali realizaciju ovih prava drugim licima, te ističu da je došlo i do povrede prava na razumnu dužinu postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer više od 10 godina ne mogu da ostvare pravo na povraćaj imovine. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zakqučaka koji su sadržani u obrazloženju njegove presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije. 25. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da u cijelosti ostaje kod razlogakoji su navedeni u presudi tog suda, da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koje se apelanti pozivaju. 26. Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, istakao da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata iz razloga koji su navedeni u osporenim odlukama, te naveo da je taj sud proveo sve dokaze koje su tokom postupka predložile parnične stranke. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 28.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: "Ništavnost ugovora zbog predmeta Član 47 Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništavan. Ništavnost Član 103 stav 1 (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako ciq povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.Š...Ć Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107 stav 1 (1) Ništavan ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavnosti naknadno nestane. Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126 stav st. 1 i 2 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje. (2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Član 552 Razmjena (1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolagawa, odnosno pravo vlasništva. (2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava." 29.Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Član22stav1 Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar. Član 28 stav 2 Savjestan i zakonit posjedniknekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom deset godina." 30.Zakon o prometu nepokretnosti("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 9 stav 2 Ugovor na osnovu koga seprenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporva, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. avgusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) i k) i članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakom pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskimi krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava,Golderprotiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36). 38. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnogsuda odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata, odnosno wihovog pravnog prednika, usmjerenom na utvrđivanje ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. a) Donošenje odluke u razumnom roku 39. Ustavni sud konstatuje da su apelanti naveli da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 1997. godine, te istakli da više od 10 godina ne mogu da ostvare pravo na povraćaj imovine iz čega proizilazi da apelanti prevashodno smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nedonošewa konačne odluke otužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. a.a) Relevantni principi 40. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Na kraju, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 42. Prednik apelanata je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. maja 1997. godine, a shodno dokumentaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu, Vrhovni sud je odluku o reviziji apelanata broj Rev-183/05, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 6. jula 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak u konkretnom slučaju trajao je punih 10 godina. a.s) Analiza razumnosti dužine postupka 43. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivawa ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina prema odredbama ZOO te navedeni postupak, koji se praktično svodi na tumačenje odredbi spornog ugovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra posebno složenim. 44. Analizirajući dužinu postupka pred sve tri sudske in- stance, Ustavni sud prevashodno smatra da je Osnovni sud svojom apsolutnom neaktivnošću u periodu od dvije godine i pet mjeseci (od podnošewa tužbe do preduzimawa prve procesne radnje 16. novembra 1999) znatno doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. Zatim, iako je u daqnjem toku postupka Osnovni sud u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje, Ustavni sud zapaža da je i u ovom dijelu postupka Osnovni sud doprinosio dužini postupka s obzirom na to da mu je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje zbog nepostupawa po uputstvima drugostepenog suda. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoje odluke donio u relativno kratkim rokovima, te u tom smislu nije bilo doprinosa Okružnog suda dužini predmetnog postupka. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je, u situaciji kad je od podnošewa tužbe prednika apelanata 30. maja 1997. godine pa do podnošewa revizije 23. marta 2005. godine prošlo skoro osam godina, Vrhovni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, morao da iskaže više ažurnosti u donošenju odluke o reviziji apelanata, što je propustio da učini, te Ustavni sud smatra da postoji određeni doprinos i Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka. 46. Konačno, posmatrajući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijumima, Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 47. Apelanti dalje smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je pogrešno utvrđenje redovnih sudova o slobodnoj voqi wihovog prednika za zakqučivanje spornog ugovora, kao i pozivanje redovnih sudova iskqučivo na odredbe ZOO budući da su, po navodima apelanata, prilikom odlučivawa o tužbenom zahtjevu sudovi trebalo da se vode i odredbama Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odlukaCRPC. 48. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog sudai Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, uokviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po predlozima parničnih stranaka, odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je wihov precizirani tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora neosnovan budući da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO (član 22 stav 1 i član 28 stav 2) zakqučili da nisu ispunjeni uslovi za ništavnost ugovora iz čl. 47, 107 i 552 ZOO, na koje su se pozivali apelanti. Sudovi su pojasnili da je ugovor o razmjeni zakqučen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stawa shodno kom je tuženi bio posjednik spornih nekretninate da je, s obzirom na način sticawa, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i kao takav je mogao wima da raspolaže, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizovano. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa navodnom manom volje prednika apelanata, pri čemu su detaqnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili da prednik apelanata sporni ugovor nije zakqučio pod prinudom kao i da nije bilo drugih mana volje. 50. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa primjenom odredbi Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odlukaCRPC, te naveli da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma, o čemu se u konkretnom slučaju radi, u nadležnosti sudova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da primjena navedenih odredbi prevashodno treba da bude cijenjena u postupku pred upravnim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da su predmet ove apelacije odluke donesene u parničnom postupku, koje su apelanti decidno i naveli kao osporene odluke, a ne odluke donesene u upravnom postupku u vezi sa izvršenjem odluke CRPC. Ovo je posebno važno ako se ima u vidu da apelanti u tom postupku nisu došli do konačne odluke koja bi mogla da bude predmet preispitivawa pred Ustavnim sudom jer protiv zakqučka o prekidu postupka nisu, u smislu relevantnih propisa, izjavili žalbu odnosno eventualno pokrenuli upravni spor zbog ćutawa administracije. S druge strane, budući da je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora te, dosljedno tome, upis wihovog prednika z.k. referatu opštine Bijeqina kao i predaju u posjed spornih nekretnina, nesporno je da je predmetni postupak mogao da bude riješen iskqučivo primjenom odredbi ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOSPO, što u krajnjem slučaju ne spore ni sami apelanti s tim da ističu da je trebalo da sudovi cijene i odredbe drugih propisa. 51. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaqno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stawa. Ta obrazložewa ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo sami po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, zbog čega se navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju kao neosnovani. 52. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zakqučka da sporni ugovor ne može da se smatra ništavnim tako i u pogledu zakqučka da kod prednika apelanata prilikom zakqučivawa spornog ugovora nisu postojale mane volje. 53. Na kraju, Ustavni sud zapaža, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, da su apelanti, koje je zastupao punomoćnik, učestvovali u svim fazama postupka, te iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizilazi da su u odnosu na tuženog bili drugačije tretirani. Dalje, apelanti su imali mogućnost da podnesu žalbu protiv prvostepene presude, a tu mogućnost su, prema stanju spisa, u toku postupka koristili više puta, te su imali i koristili mogućnost da izjave reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveorazloge za svoje odlučenje. Dakle, nesporno je da su apelanti imali pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje 55. Apelanti se, takođe, žale na povredu prava na diskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. 56. ČlanII/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumimanavedenim u AneksuIovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest,političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 57. Shodno praksi Evropskogsuda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud,Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). 58. U konkretnom slučaju apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se prema apelantima postupalo različito nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kom osnovu, kako je navedeno u članuII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani. 59. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 60. Apelanti smatraju da je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 61. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zakqučak 62. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji prema mišljenju Ustavnog suda ne može da se smatra posebno složenim, trajao punih 10 godina, za šta odgovornost u cijelosti može da se pripiše redovnim sudovima. 63. S druge strane, Ustavni sud zakqučuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije došlo do povrede prava apelanata. Naime, u obrazložewima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoqno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazložewima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaqne, jasne i logične razloge, te na taj način ničim nije dovedeno u pitanje uživanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 64. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su drugačije tretirani u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizilazi ni iz osporenih presuda. 65. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2771/06, rješavajući apelacijuD.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaD.T.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 737/05 od 30. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. D.T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 25. maja 2007. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane, koje zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), 27. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. juna 2007. godine, a tuženi 5. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i tuženog dostavljen je apelantu 16. februara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog, kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji-otkupu stana u Sarajevu, u ul. Filipa Kljajića br. 2/IV (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključen između države SFRJ-SSNO - Vojno-građevinske direkcije Sarajevo (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) i J.T. (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) pravno valjan. 7. Presudom Općinskog suda broj P-1028/02 od 26. februara 2003. godine je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji - otkupu spornog stana pravno valjan, pa je naloženo tuženom da je dužan trpjeti da se apelantov prednik uknjiži u knjigu položenih ugovora zk. ureda Općinskog suda kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, jer će se u protivnom izvršiti upis na osnovu presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. 8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, uvidom u spis Komande garnizona Sarajevo broj 7702, utvrdio da je apelantova prednica 24. januara 1992. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana i da je taj zahtjev lično potpisala. U toku postupanja po zahtjevu za otkup stana apelantova prednica je od prednika tuženog dobila uplatnice za uplatu iznosa od 23.456,00 dinara za otkup spornog stana, troškove komisije za procjenu stana u iznosu od 2.000,00 dinara, kao i troškove ovjere ugovora za otkup stana u iznosu od 50,00 dinara. Naknadno je obaviještena da nije u obavezi da plati kupoprodajnu cijenu, jer je njen suprug A.T. doprinosom za stambenu izgradnju dao 645.188,00 dinara, zbog čega je u članu 2. ugovora o kupoprodaji nepokretnosti navedeno da je otkupna cijena 0,00 dinara. Također, sud je prema datumima isprava koje su se nalazile u predmetu otkupa stana utvrdio da je prednik tuženog, odmah nakon podnošenja zahtjeva za otkup spornog stana, pokrenuo postupak, te da je između ugovarača postignuta saglasnost volja i da je ugovor realiziran u cijelosti u toku mjeseca februara 1992. godine. 9. Općinski sud je dalje naveo da je isplatom cijene 26. februara 1992. godine apelantova prednica na nesumnjiv način izrazila svoju volju da otkupi predmetni stan i da ispoštuje svoje obaveze kupca. Nesporno je da je ugovor bio sačinjen u pismenom obliku, da ga je potpisao prednik tuženog kao prodavac, kao i da je vojni pravobranilac ovjerio pravnu valjanost ovog ugovora. Općinski sud je dalje konstatovao da, zbog općepoznatih zbivanja 1992. godine, apelantova prednica nije potpisala ugovor, te da je notorna činjenica da je prednik tuženog iznio svu dokumentaciju iz Sarajeva i da se ona do 1999. godine nalazila u Bijeljini. Sud nije prihvatio prijedlog tuženog da se sasluša kao svjedok vojni pravobranilac koji je ovjerio ugovor, jer je ocijenio da taj dokaz nije potrebno provoditi s obzirom da je postupak otkupa stana bio određen Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA. Dalje, prvostepeni sud je obrazložio da je apelantova prednica podnijela zahtjev za otkup spornog stana, čime je izrazila volju da stan otkupi, kao i da bi "sigurno potpisala sve primjerke ugovora o kupoprodaji predmetnog stana da nije počeo rat i da joj je Vojna građevinska direkcija Sarajevo dostavila predmetni ugovor prije početka rata Š...Ć, a posebno jer je konačno utvrđena cijena stana bila nula dinara". Sud je, također, naveo da je vojni pravobranilac u vrijeme zaključenja ugovora bio ovlašten da cijeni zakonitost ugovora, odnosno pravilnu primjenu tada važećih propisa kojima je bio reguliran otkup vojnih stanova, te da je potvrđujući 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. valjanost ugovora svojim potpisom i pečatom prednika tuženog garantirao da su prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora propisi ispoštovani. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su obaveze iz predmetnog ugovora u cijelosti izvršene, da je apelantova prednica bila u posjedu predmetnog stana, da njegove posebne predaje nije ni bilo, te da je u stanu ostala sve do svoje smrti 26. oktobra 1997. godine. Sud je, također, naveo da bi apelantova prednica "da je živa imala pravo da se uknjiži kao vlasnica predmetnog stana, paŠapelantuĆkako njenom nasljednikuŠ...Ćpripada ovo pravo", te da smrt apelantove prednice ne može biti razlog da ugovor izgubi pravno djelovanje. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i priznao valjanost zaključenog predmetnog ugovora. 10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:2559/04 od 28. marta 2005. godine, žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda parničnog postupka, te da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a da obrazloženje presude sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama. Naročito, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nesumnjivo da je apelantova prednica živjela u spornom stanu sve do svoje smrti, da je podnijela i potpisala zahtjev za otkup spornog stana, da je između nje i prednika tuženog postignuta saglasnost volja i ugovor u cijelosti realiziran u toku februara 1992. godine, dakle prije 6. aprila 1992. godine, te da je nesumnjivo nadležni vojni pravobranilac ovjerio ovaj ugovor. Sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio primjenu izmijenjenog člana 46. st. 1. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, čime je priznao valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora koji je u cijelosti realiziran, ističući da se odredbe navedenog člana odnose na ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu navedenog zakona i da se primjenjuje u zatečenim sudskim postupcima. 11. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine revizija tuženog je usvojena, presuda Kantonalnog i Općinskog suda je preinačena i u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav nižestepenih sudova da je ugovor o otkupu stana pravno valjan, iako ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojem je pravo raspolaganja imao prednik tuženog,te da prema odredbama člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07) prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa citiranim zakonom, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se u ovoj pravnoj stvari moraju primijeniti odredbe člana 39. citiranog zakona i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona ("Službene novine FBiH" broj 27/99). Vrhovni sud je konstatirao da iz odredbe člana 39. citiranog zakona proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu stana prema odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava, te da sa tuženim moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, a da će im se priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM. 12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo "ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije, taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. tog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu". Međutim, Vrhovni sud je naveo da, "sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine zaključila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava", zato što apelantova prednica nije zaključila ugovor o otkupu stana sa tuženim, zbog čega je mogla biti samo nositeljica stanarskog prava na spornom stanu do svoje smrti (1997. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da se nisu stekli uvjeti za uknjižbu apelantove prednice kao vlasnice stana, u kojem smislu je apelant, kao njen zakonski nasljednik, postavio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je također naveo da je apelant, nakon smrti svoje prednice, pravo na stan mogao ostvariti pod uvjetom da je u sudskom postupku dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva, te da stan legalno koristi. Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučili primjenom člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, umjesto primjenom člana 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. IV. Apelacija 13. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događaja pred redovnim sudovima i Vrhovnim sudom i ističe da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja i suprotno ga utvrdio u odnosu na činjenice koje su nesporno utvrđene pred prvostepenim sudom. Apelant smatra da se odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na koje se pozvao Vrhovni sud ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju zbog toga što je ugovor o otkupu stana zaključen između prednika tuženog i njegovog prednika pravno valjan, kako su to i utvrdili redovni sudovi, a čije odluke nije prihvatio Vrhovni sud. Apelant, kao zakonski nasljednik svog prednika, smatra da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu, te da mu je odlukom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na uživanje te imovine. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da apelantovi prigovori u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nisu osnovani. 15. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju predmet spora vojni stan na koji treba primijeniti Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji regulira pitanje vojnih stanova na kojima je pravo raspolaganja imala tužena, kao poseban zakon. Primjenom odredbi posebnog zakona Vrhovni sud je utvrdio da sve i kad bi se prihvatilo utvrđenje redovnih sudova da je apelantova majka prije 6. aprila 1992. godine zaključila sa SSNO pravno valjan ugovor o otkupu stana, u momentu smrti apelantova prednica nije bila u nadležnom sudu uknjižena kao vlasnica stana. Apelant je, kao njen nasljednik, mogao ostvariti pravo na uknjižbu stana samo pod uvjetom da je dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva i da stan koristi legalno. Međutim, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, nije koristio niti sad koristi predmetni stan, već stan koristi F.M., samohrana majka sa dvoje maloljetne djece, na temelju ugovora o korištenju stana zaključenim sa tuženim, kojoj je stan dodijeljen po osnovu službe u Armiji BiH za vrijeme rata i službe u vojsci Federacije BiH do 2007. godine, kada je demobilisana zbog reforme oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Kako apelantova prednica u momentu smrti nije bila vlasnica stana, apelant pravo vlasništva nije mogao izvesti iz prava svoje prednice, niti ga je mogao steći primjenom odredbe čl. 39.a i 39.e stav 3. citiranog zakona, zbog čega apelant ne uživa ni zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije tuženi je naveo da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice niti je predmetni stan koristio, odnosno nije imao bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi mogao steći stanarsko pravo, a koji bi mogao eventualno predstavljati dio prava na legalno korištenje stana. V. Relevantni propisi 16.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 250. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." 17. UZakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA,koji je u navedenom periodu primjenjivan i na teritoriji Republike BiH ("Službeni list SFRJ" broj 84/90), relevantne odredbe glase: "Član 20. Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje. Š...Ć Član 23. Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom." 18.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) "Član 15. Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane - Federalno ministarstvo obrane. Član 39. Nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koji oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39.b U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39.a ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu odbrane Federacije. Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom. Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda. Član 39.c Odredbe čl. 39.a i 39.b primjenjuju se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98. i 18/99). Član 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Član 39.e Nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH." 19.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti("Službeni list RBiH" broj 18/94) "Član 9. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na pokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Član 46. Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorene strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe. Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u završenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-737/05 protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2006. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je ta presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Ustavni sud ukazuje da riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Van der Mussele,presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi,presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-2204/99 od 5. januara 2000. godine utvrđeno da zaostavštinu umrle apelantove prednice čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji-otkupu spornog stana. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant kao zakonski nasljednik ima "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na predmetni stan, koje predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenom odlukom, usvajajući reviziju tuženog, Vrhovni sud preinačio presude redovnih sudova i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, odbio kao neosnovan. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 30. Ustavni sud primjećuje da je postupak u ovom predmetu vođen po apelantovoj tužbi kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana, koji je zaključen između prednika tuženog i njegove prednice, pravno valjan. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o otkupu spornog stana sačinjen između apelantove prednice i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, Vrhovni sud je, suprotno odlukama ovih sudova, na temelju činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je u ovom predmetulex specialis. 31. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, koji su poprimili utvrđenim da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, bez obzira što ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojem je pravo raspolaganja imao prednik tuženog,te da prema odredbama člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa navedenim zakonom, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, u ovoj pravnoj stvari nisu mogle primijeniti odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, budući da apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine nije zaključila pravno obavezujući ugovor sa SSNO u skladu sa odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste. Pored toga, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant pravo na stan svoje prednice mogao ostvariti pod uvjetom da je dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, te da i sada stan legalno koristi. Međutim, tokom postupka nije bila sporna činjenica (apelantovi navodi na raspravama održanim 9. jula i 24. septembra 2002. godine), da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da ni sada ne koristi predmetni stan, već da predmetni stan koristi druga osoba. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nisu stekli uvjeti za ostvarivanje apelantovih prava na predmetni stan ni po ovom osnovu. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio relevantne odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dakle odredbe zakona koji je u ovom predmetulex specialis,i odnosi se na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu odbrane FBiH, za koje su zaključeni pravno obavezujući ugovori o otkupu-kupoprodaji stanova prije 6. aprila 1992. godine. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, jer je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, kako je Vrhovni sud utvrdio da je nesporno da apelantova prednica nije zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, to se nisu ni ispunili zakonski uvjeti da se udovolji apelantovom zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana i uknjižbi prava vlasništva na njegovu prednicu kod nadležnog suda. Također, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom 34. U pogledu apelantovih navoda da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31). 35. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke već elaborirao da je u predmetnom parničnom postupku apelant tražio da sud utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana, zaključen između prednika tuženog i njegove prednice pravno valjan, te da mu kao zakonskom nasljedniku svoje prednice pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu. Naime, apelant je u sudskom postupku ukazivao na pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, kojim je u ostavinskom postupku utvrđeno da zaostavštinu apelantove prednice čine prava i obaveze iz ugovora o otkupu predmetnog stana, te da on kao zakonski nasljednik zaostavštine svoje prednice ima pravo na zaštitu prava vlasništva na predmetnom stanu. 36. Iz predmeta spisa proizlazi da apelant nije živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva sa svojom prednicom, niti je predmetni stan bio njegov dom, te da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava do svoje smrti (1997. godine) bila njegova majka. Naime, Vrhovni sud je u revizionom postupku istakao da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da predmetni stan nije koristio ni u vrijeme vođenja predmetnog sudskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporena odluka Vrhovnog suda ne odnosi na pitanja u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovog doma, odnosno da njome nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštivanje doma. Zbog toga, s obzirom da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog Ustavom zaštićenog prava, Ustavni sud smatra da s? apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo, te na taj način nije povrijedio ni princip "zakonitosti" miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud, također, smatra da odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenje o neslaganju sa odlukom sudija Valerije Galić, Mate Tadića, Davida Feldmana i Krstana Simića. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA U PREDMETU BROJ AP-2771/06 OD 25. SEPTEMBRA 2009. GODINE Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09) dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje suprotno Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-2771/06 od 25. septembra 2009. godine. Za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatramo da je u ovom predmetu osporenom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz sljedećih razloga: 11. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o kupoprodaji-otkupu spornog stana sačinjen između prednika apelanta i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" broj 18/94). Međutim, Vrhovni sud FBiH je, suprotno odlukama ovih sudova, na osnovu činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u ovom predmetu po stajalištu Vrhovnog sudalex specialis. 12. Smatramo da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno primijenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, iz koje proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu vojnog stana po odredbama Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu, koji oni koriste i dalje smatraju nositeljima stanarskoga prava, koji sa Federalnim ministarstvom odbrane moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, te da će im se prilikom zaključenja toga ugovora priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Prema našem mišljenju, Vrhovni sud je potpuno zanemario odredbu člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je regulirao slučajeve kao što je ovaj, a koji su primijenili prvostepeni i drugostepeni sud, s obzirom da je činjenično stanje ukazivalo na nužnost primjene te odredbe. S druge strane, Vrhovni sud je cijenio odredbu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali joj je dao značenje koje u toj odredbi nije navedeno. Naime, Vrhovni sud je zaključio da ''sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je prednik apelanta prije 6. aprila 1992. godine, zaključila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava'', prednica apelanta ne bi imala pravo da se uknjiži na spornom stanu, jer ''nije zaključila ugovor o otkupu stana sa Federalnim ministarstvom odbrane''. Smatramo da je ovakvo tumačenje protivno eksplicitnoj odredbi navedenoga člana, pa je ovakvom interpretacijom navedene odredbe Vrhovni sud postupio arbitrarno, što je suprotno načelu ''zakonitosti''sadržanom u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 13. Pored navedenog, zapažamo da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili činjenično stanje, odnosno da je prednica apelanta zaključila ugovor sa prednikom tužene prije 6. aprila 1992. godine, da je taj ugovor u cijelosti izvršen i da je stoga, slijedom odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor pravno valjan. Također, nesumnjivo je utvrđeno i da je prednica apelanta sporni stan koristila sve do svoje smrti, odnosno da je u njemu boravila ''legalno'' u smislu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedena odredba, kako je navedeno, ne propisuje obvezu osoba koje ispunjavaju ove uvjete, da moraju sa Federalnim ministarstvom odbrane zaključiti novi ugovor o otkupu stana, već samo da će Federalno ministarstvo odbrane izdati nalog da se takva osoba uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. 14. Imajući u vidu navedeno, smatramo da je Vrhovni sud FBiH arbitrarno primijenio relevantne propise, zbog čega miješanje u apelantovo pravo nije ''u skladu sa zakonom'', pa ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih nije potrebno razmatrati. Smatramo da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. S obzirom na naše mišljenje u pogledu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatrali smo da nije neužno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić NA OSNOVU čLANA 41. STAV 2. PRAVILA USTAVNOG SUDA BIH IZDVAJAM MIšLJENJE SUPROTNO ODLUCI U PREDMETU AP-2771/06 Žao mi je što ne dijelim mišljenje većine u Sudu jer je, po mom mišljenju, došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije pošto je presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je i dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, potpuno podržavam pravne stavove koje su u ovom predmetu zauzeli kako Općinski sud u Sarajevu, tako i Kantonalni sud u Sarajevu, kada su zaključili da je odluka suda rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo uz dato obrazloženje koje sadrži jasne i razumljive razloge kako u pogledu činjenica tako i u pogledu prihvaćenog pravnog osnova. Ne dijelim pravni stav Vrhovnog suda FBiH koji je zaključio da na ovaj pravni odnos treba primijeniti odredbu člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07), jer je prodaja predmetnog stana izvršena na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA ("Službeni list SFRJ" 84/09) koji je u periodu otkupa stana primjenjivan na teritoriji BiH. Upravo smatram da Zakon o stambenom osiguranju u JNA predstavljalex specialisi da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Titulari prava na otkup stanova iz vojnog fonda imali su stanarsko pravo koje je, bez obzira na svoju prirodu, predstavljalo imovinsko pravo i navedeni Zakon stvorio je mogućnost otkupa tih stanova. Smatram da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. pristupnim ugovorima gdje lice koje ima pravo na otkup stana prihvata ili ne prihvata uvjete propisane zakonom. Samim činom obavještavanja davaoca stana da se prihvataju uvjeti smatram da je postignuta saglasnost volja učesnika u ovom pravnom poslu i da je pravni posao završen. Pogotovo kada se u tom kontekstu cijeni i posmatra činjenica da je, prema uvjetima otkupa takvih stanova, cijena već unaprijed u cijelosti bila isplaćena, te da je nadležno pravobranilaštvo ocijenilo u zakonom predviđenoj proceduri da su potpuno ispunjeni svi zakonski uvjeti za otkup predmetnog stana. Slijedeći svoj stav da se radi o tipičnom pristupnom ugovoru čije zaključenje ne proizlazi samo trenutkom zaključenja već i dodjelom stana, korištenjem stana, te izdvajanjem sredstava iz prihoda korisnika tog stana kao kupoprodajne cijene, smatram da se radi o realnom ispunjavanju uvjeta na osnovu kojih je izvršen otkup stana. U tom pogledu smatram da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno cijenio pravne propise relevantne za donošenje odluke, a kao posljedica takve odluke uslijedilo je i miješanje u apelantovu imovinu. Momentom smrti prednika apelant je postaoex legezakonski nasljednik prava na imovinu, a to pravo mu je i priznao nasljedni sud kad ga je proglasio nasljednikom te imovine. Činjenica da je izostao potpis apelantovog prednika na predmetnom ugovoru je, po mom dubokom uvjerenju, tehničko pitanje realizacije zaključenog ugovora po pristupu apelantovog prednika i stoga je apelant i bio primoran da kod sudova osigurati ispravu koja bi otklonila taj tehnički nedostatak u realizaciji prava koje je potpuno legitimno ostvario u postupku otkupa stana. Stoga zaključujem da je došlo do navedenih kršenja apelantovih ljudskih prava. SudijaKrstan Simić USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Predmet br. AP-2771/06, apelant D.T. IZDVOJENO MIšLJENJE O SLAGANJU SUDIJE DAVIDA FELDMANA 1. U ovom predmetu sam glasao kao i sudije koji su smatrali da apelacija, koju je podnio D.T., treba biti odbijena. Ustavni sud smatra, većinom glasova, da Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine, kojom su presude Općinskog suda I u Sarajevu br. P-1028/02 od 26. februara 2003. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu br. Gž- 2559/04 od 28. marta 2005. godine preinačene, nisu povrijeđena ustavna prava tužioca-apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 2. Ipak, moje obrazloženje u pogledu prava na imovinu se donekle razlikuje od onog koje je iznijeto u tački 32. Odluke Ustavnog suda. Čini mi se da ispravno tumačenje relevantnih zakona jeste teško pravno pitanje o kojem sudije mogu, opravdano i s pravom, zauzeti različita stajališta. Ja se stoga slažem sa Odlukom Ustavnog suda u tački 32. gdje se navodi da se ne može reći da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine postupio proizvoljno kada je usvojio apelaciju tuženog (tuženi pred Ustavnim sudom) i preinačio presude Općinskog suda i Kantonalnog suda. 3. Po mom mišljenju slijedi da Ustavni sud svoju odluku mora zasnovati na tvrdnji da je Vrhovni sud pravilno riješio predmet kao pitanje redovnih zakona (ostavljajući po strani bilo koje ustavno pitanje). Mi stoga trebamo dalje nastaviti sa pozicije da prednica tužitelja-apelanta, kao korisnica spornog stana, nikada nije ni stekla vlasništvo na tom stanu jer formalni uvjeti za prijenos vlasništva nisu bili ispunjeni. Budući da je tako, prednica tužitelja-apelanta na tom stanu nije nikada ni imala veće pravo od stanarskog prava, te nije imala vlasništvo na stanu (te ga tako nije ni mogla prenijeti na tužitelja-apelanta). 4. Ovo me vodi do zaključka da tužitelj-apelant nije ni imao ustavno pravo na imovinu koje je moglo biti povrijeđeno odlukom Vrhovnog suda, te da po tom osnovu nije održiva tvrdnja da mu je povrijeđeno imovinsko pravo. U zadnjem dijelu tačke 32. Odluke Ustavnog suda nije neophodno, niti relevantno, razmatranje da li je povreda opravdana, jer pravo koje je moglo biti povrijeđeno nije postojalo, a nekršenje prava ne traži opravdanje. 5. Konačno, trebam iznijeti da se u potpunosti slažem sa svim drugim dijelovima obrazloženja koje navodi Ustavni sud, uključujući i ono koje se odnosi na pravo na dom (tačke 33. do 35. Odluke). 11. februar 2010. godineSudijaDavid Feldman Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP2771/06, rješavajući apelacijuD.T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaD.T.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 737/05 od 30. svibnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. D.T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Jakša Mitrović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-737/05 od 30. svibnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 25. svibnja 2007. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva obrane, koje zastupa Pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), 27. siječnja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. lipnja 2007. godine, a tuženi 5. veljače 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i tuženog je dostavljen apelantu 16. veljače 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. travnja 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženoga, kojom je tražio da se utvrdi kako je ugovor o kupoprodaji-otkupu stana u Sarajevu, u ul. Filipa Kljajića br. 2/IV (u daljnjem tekstu: prijeporni stan), zaključen između države SFRJ-SSNO - Vojno-građevinske direkcije Sarajevo (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) i J.T. (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) pravno valjan. 7. Presudom Općinskog suda broj P-1028/02 od 26. veljače 2003. godine je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji - otkupu prijepornog stana pravno valjan, pa je naloženo tuženom da je dužan trpjeti da se apelantov prednik uknjiži u knjigu položenih ugovora zk. ureda Općinskog suda kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, jer će se u protivnom izvršiti upis na temelju presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. 8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, uvidom u spis Komande garnizona Sarajevo broj 7702, utvrdio da je apelantova prednica 24. siječnja 1992. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnoga stana i da je taj zahtjev osobno potpisala. Tijekom postupanja po zahtjevu za otkup stana apelantova prednica je od prednika tuženoga dobila uplatnice za uplatu iznosa od 23.456,00 dinara za otkup prijepornog stana, troškove povjerenstva za procjenu stana u iznosu od 2.000,00 dinara, kao i troškove ovjere ugovora za otkup stana u iznosu od 50,00 dinara. Naknadno je obaviještena da nije u obvezi platiti kupoprodajnu cijenu, jer je njezin suprug A.T. doprinosom za stambenu izgradnju dao 645.188,00 dinara, zbog čega je u članku 2. ugovora o kupoprodaji nepokretnosti navedeno da je otkupna cijena 0,00 dinara. Također, sud je prema nadnevcima isprava koje su se nalazile u predmetu otkupa stana utvrdio da je prednik tuženog, odmah nakon podnošenja zahtjeva za otkup prijepornoga stana, pokrenuo postupak, te da je između ugovarača postignuta suglasnost volja i da je ugovor realiziran u cijelosti tijekom mjeseca veljače 1992. godine. 9. Općinski sud je dalje naveo da je isplatom cijene 26. veljače 1992. godine apelantova prednica na nedvojben način izrazila svoju volju da otkupi predmetni stan i da ispoštuje svoje obveze kupca. Neprijeporno je da je ugovor bio sačinjen u pismenom obliku, da ga je potpisao prednik tuženoga kao prodavac, kao i da je vojni pravobranitelj ovjerio pravnu valjanost ovoga ugovora. Općinski sud je dalje konstatirao da, zbog općepoznatih zbivanja 1992. godine, apelantova prednica nije potpisala ugovor, te da je notorna činjenica da je prednik tuženoga iznio svu dokumentaciju iz Sarajeva i da se ona do 1999. godine nalazila u Bijeljini. Sud nije prihvatio prijedlog tuženoga da se sasluša kao svjedok vojni pravobranitelj koji je ovjerio ugovor, jer je ocijenio da taj dokaz nije potrebno provoditi obzirom da je postupak otkupa stana bio određen Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA. Dalje, prvostupanjski sud je obrazložio da je apelantova prednica podnijela zahtjev za otkup prijepornoga stana, čime je izrazila volju da stan otkupi, kao i da bi "sigurno potpisala sve primjerke ugovora o kupoprodaji predmetnog stana da nije počeo rat i da joj je Vojna građevinska direkcija Sarajevo dostavila predmetni ugovor prije početka rataŠ...Ć, a posebno jer je konačno utvrđena cijena stana bila nula dinara". Sud je, također, naveo da je vojni pravobranitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio ovlašten da cijeni zakonitost ugovora, odnosno pravilnu primjenu tada važećih propisa kojima je bio reguliran otkup vojnih stanova, te da je potvrđujući valjanost ugovora svojim potpisom i pečatom prednika tuženoga garantirao da su prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora propisi ispoštovani. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su obveze iz predmetnoga ugovora u cijelosti izvršene, da je apelantova prednica bila u posjedu predmetnoga stana, da njegove posebne predaje nije ni bilo, te da je u stanu ostala sve do svoje smrti 26. listopada 1997. godine. Sud je, također, naveo kako bi apelantova prednica "da je živa imala pravo da se uknjiži kao vlasnica predmetnog stana, pa ŠapelantuĆkako njenom nasljednikuŠ...Ćpripada ovo pravo", te da smrt apelantove prednice ne može biti razlog da ugovor izgubi pravno djelovanje. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe članka 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i priznao valjanost zaključenog predmetnog ugovora. 10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:2559/04 od 28. ožujka 2005. godine, priziv tuženoga je odbijen kao neutemeljen i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da u prvostupanjskom postupku nije bilo bitnih povreda parničnoga postupka, te da je prvostupanjska presuda utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a da obrazloženje presude sadrži razvidne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama. Osobito, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je nedvojbeno da je apelantova prednica živjela u prijepornom stanu sve do svoje smrti, da je podnijela i potpisala zahtjev za otkup prijepornog stana, da je između nje i prednika tuženoga postignuta suglasnost volja i ugovor u cijelosti realiziran tijekom veljače 1992. godine, dakle prije 6. travnja 1992. godine, te da je nedvojbeno nadležni vojni pravobranitelj ovjerio ovaj ugovor. Sud je, također, naveo da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio primjenu izmijenjenog članka 46. st. 1. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, čime je priznao valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora koji je u cijelosti realiziran, ističući da se odredbe navedenoga članka odnose na ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu navedenog zakona i da se primjenjuje u zatečenim sudskim postupcima. 11. Pobijanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-737/05 od 30. svibnja 2006. godine revizija tuženoga je usvojena, presuda Kantonalnog i Općinskog suda je preinačena i u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav nižestupanjskih sudova da je ugovor o otkupu stana pravno valjan, iako ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istaknuo da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojem je pravo raspolaganja imao prednik tuženog,te da prema odredbama članka 15. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07) prodaju takvog stana vrši tuženi sukladno citiranom zakonu, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se u ovoj pravnoj stvari moraju primijeniti odredbe članka 39. citiranog zakona i odredbe članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona ("Službene novine FBiH" broj 27/99). Vrhovni sud je konstatirao da iz odredbe članka 39. citiranog zakona proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu stana prema odredbama Zakona o stambenom osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa glede sredstava u društvenom vlasništvu koje oni koriste ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i dalje smatraju nositeljima stanarskog prava, te da sa tuženim moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, a da će im se priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM. 12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo "ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu obrane Federacije, taj stan koristi legalno i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu sukladno zakonima navedenim u članku 39. tog zakona, Ministarstvo obrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu". Međutim, Vrhovni sud je naveo da, "sve i kad bi se prihvatilo točnim utvrđenje nižestupanjskih sudova da je apelantova prednica prije 6. travnja 1992. godine zaključila sa prednikom tuženoga pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojemu je bila nositeljica stanarskoga prava", zato što apelantova prednica nije zaključila ugovor o otkupu stana sa tuženim, zbog čega je mogla biti samo nositeljica stanarskog prava na prijepornom stanu do svoje smrti (1997. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da se nisu stekli uvjeti za uknjižbu apelantove prednice kao vlasnice stana, u kojem smislu je apelant, kao njezin zakonski nasljednik, postavio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je također naveo da je apelant, nakon smrti svoje prednice, pravo na stan mogao ostvariti pod uvjetom da je u sudskom postupku dokazao da je bio član njezinoga obiteljskog kućanstva, te da stan legalno koristi. Vrhovni sud je zaključio da su redoviti sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučili primjenom članka 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, umjesto primjenom članka 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. IV. Apelacija 13. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant je naveo kronologiju događaja pred redovitim sudovima i Vrhovnim sudom i ističe da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja i oprečno ga utvrdio u odnosu na činjenice koje su neprijeporno utvrđene pred prvostupanjskim sudom. Apelant smatra da se odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na koje se pozvao Vrhovni sud ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju zbog toga što je ugovor o otkupu stana zaključen između prednika tuženoga i njegovoga prednika pravno valjan, kako su to i utvrdili redoviti sudovi, a čije odluke nije prihvatio Vrhovni sud. Apelant, kao zakonski nasljednik svoga prednika, smatra da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu, te da mu je odlukom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na uživanje te imovine. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da apelantovi prigovori u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, nisu utemeljeni. 15. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostaloga, naveo kako je pravilan zaključak Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju predmet spora vojni stan na koji treba primijeniti Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji regulira pitanje vojnih stanova na kojima je pravo raspolaganja imala tužena, kao poseban zakon. Primjenom odredbi posebnog zakona Vrhovni sud je utvrdio da sve i kad bi se prihvatilo utvrđenje redovitih sudova da je apelantova majka prije 6. travnja 1992. godine zaključila sa SSNO pravno valjan ugovor o otkupu stana, u momentu smrti apelantova prednica nije bila u nadležnom sudu uknjižena kao vlasnica stana. Apelant je, kao njen nasljednik, mogao ostvariti pravo na uknjižbu stana samo pod uvjetom da je dokazao da je bio član njezinoga obiteljskog kućanstva i da stan koristi legalno. Međutim, apelant nije bio član obiteljskog kućanstva svoje prednice, nije koristio niti sad koristi predmetni stan, već stan koristi F.M., samohrana majka sa dvoje malodobne djece, na temelju ugovora o korištenju stana zaključenim sa tuženim, kojoj je stan dodijeljen temeljem službe u Armiji BiH za vrijeme rata i službe u vojsci Federacije BiH do 2007. godine, kada je demobilizirana zbog reforme oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Kako apelantova prednica u momentu smrti nije bila vlasnica stana, apelant pravo vlasništva nije mogao izvesti iz prava svoje prednice, niti ga je mogao steći primjenom odredbe čl. 39.a i 39.e stavak 3. citiranog zakona, zbog čega apelant ne uživa ni zaštitu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Glede apelantovih navoda o povredi prava iz članka II/3.(f) Ustava i članka 8. Europske konvencije tuženi je naveo kako apelant nije bio član obiteljskoga kućanstva svoje prednice niti je predmetni stan koristio, odnosno nije imao bilo kakav pravni status na temelju kojega bi mogao steći stanarsko pravo, a koji bi mogao eventualno predstavljati dio prava na legalno korištenje stana. V. Relevantni propisi 16.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 250. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." 17. UZakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA,koji je u navedenome razdoblju primjenjivan i na teritorij Republike BiH ("Službeni list SFRJ" broj 84/90), relevantne odredbe glase: "Članak 20. Nositelj stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na temelju ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davateljem stana na korištenje. Š...Ć Članak 23. Lice koje otkupljuje stan je dužno, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Članovi obiteljskoga kućanstva osobe koja otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu sukladno zakonu." 18.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) "Članak 15. Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, sukladno ovome zakonu, vrši Federalno ministarstvo obrane - Federalno ministarstvo obrane. Članak 39. Nositeljima stanarskoga prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na temelju Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa glede sredstava u društvenom vlasništvu koji oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana sukladno odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po tečaju na dan uplate. Članak 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva obrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) sukladno zakonima navedenim u članku 39. ovog zakona, Ministarstvo obrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Članak 39.b U slučaju kada nositelj stanarskog prava iz članka 39.a ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana sukladno kupoprodajnom ugovoru, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu obrane Federacije. Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se regulira isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija sukladno ovome zakonom. Odredbe članka 39.a ovog zakona i st. 1. i 2. ovog članka primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. travnja 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda. Članak 39.c Odredbe čl. 39.a i 39.b primjenjuju se i na nositelja stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98. i 18/99). Članak 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva obrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Članak 39.e Nositelj stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana sukladno odredbama iz članka 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o kupnji stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO), ima pravo podnijeti zahtjev Ministarstvu obrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana izvan teritorija BiH." 19.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti("Službeni list RBiH" broj 18/94) "Članak 9. Ugovor na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva na pokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stavka 1. ovoga članka ne proizvodi pravno djelovanje. Članak 46. Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorene strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz ugovora nastaju. Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe. Odredbe st. 1. i 2. ovog članka primjenjivat će se i u završenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostupanjska odluka, odnosno ako prvostupanjska odluka bude ukinuta." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-737/05 protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 14. rujna 2006. godine a apelacija je podnesena 6. listopada 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je ta presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnoga prava, što je dovelo do povrede njegovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na imovinu 25. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Ustavni sud ukazuje da riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Europski sud za ljudska prava,Van der Mussele,presuda od 23. studenoga 1983. godine, serija A br. 70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Europski sud za ljudska prava,Pine Valley Developments Ltd i drugi,presuda od 29. studenoga 1995. godine, serija A, br. 332, točka 31). Ustavni sud opaža da je pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-2204/99 od 5. siječnja 2000. godine utvrđeno da zaostavštinu umrle apelantove prednice čine prava i obveze iz ugovora o kupoprodaji-otkupu prijepornoga stana. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant kao zakonski nasljednik ima "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na predmetni stan, koje predstavlja "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvome stavku, je opće naravi i iskazuje načelo mirnoga uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istoga stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugome stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostaloga, nadziranja korištenja imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugoga pravila prvoga stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je pobijanom odlukom, usvajajući reviziju tuženoga, Vrhovni sud preinačio presude redovitih sudova i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, odbio kao neutemeljen. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovoga prava i općeg javnog interesa. 30. Ustavni sud primjećuje da je postupak u ovome predmetu vođen po apelantovoj tužbi kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu prijepornog stana, koji je zaključen između prednika tuženoga i njegove prednice, pravno valjan. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o otkupu prijepornoga stana sačinjen između apelantove prednice i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi članka 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, Vrhovni sud je, oprečno odlukama ovih sudova, na temelju činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama članka 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je u ovom predmetulex specialis. 31. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, koji su poprimili utvrđenim da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, bez obzira što ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu Vrhovni sud je istaknuo da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojemu je pravo raspolaganja imao prednik tuženog,te da prema odredbama članka 15. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodaju takvog stana vrši tuženi sukladno navedenome zakonu, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, u ovoj pravnoj stvari nisu mogle primijeniti odredbe članka 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, budući da apelantova prednica prije 6. travnja 1992. godine nije zaključila pravno obvezujući ugovor sa SSNO sukladno odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa glede sredstava u društvenom vlasništvu koje oni koriste. Pored toga, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant pravo na stan svoje prednice mogao ostvariti pod uvjetom da je dokazao da je bio član obiteljskoga kućanstva svoje prednice, te da i sada stan legalno koristi. Međutim, tijekom postupka nije bila prijeporna činjenica (apelantovi navodi na raspravama održanim 9. srpnja i 24. rujna 2002. godine), da apelant nije bio član obiteljskog kućanstva svoje majke, te da ni sada ne koristi predmetni stan, već da predmetni stan koristi druga osoba. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nisu stekli uvjeti za ostvarivanje apelantovih prava na predmetni stan ni po ovoj osnovi. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio relevantne odredbe članka 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dakle odredbe zakona koji je u ovome predmetulex specialis,i odnosi se na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu obrane FBiH, za koje su zaključeni pravno obvezujući ugovori o otkupu-kupoprodaji stanova prije 6. travnja 1992. godine. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, jer je pobijana odluka Vrhovnog suda utemeljena na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su razvidne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, kako je Vrhovni sud utvrdio da je neprijeporno da apelantova prednica nije zaključila pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, to se nisu ni ispunili zakonski uvjeti da se udovolji apelantovome zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnoga stana i uknjižbi prava vlasništva na njegovu prednicu kod nadležnoga suda. Također, Ustavni sud smatra da pobijana odluka Vrhovnog suda predstavlja mjeru nužnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, i da nije narušeno ni načelo proporcionalnosti. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijanom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na dom 34. Glede apelantovih navoda da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, 297-C, stavak 31). 35. Ustavni sud je u prethodnome dijelu odluke već elaborirao da je u predmetnome parničnom postupku apelant tražio da sud utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnoga stana, zaključen između prednika tuženoga i njegove prednice pravno valjan, te da mu kao zakonskom nasljedniku svoje prednice pripada pravo vlasništva na predmetnome stanu. Naime, apelant je u sudskom postupku ukazivao na pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, kojim je u ostavinskom postupku utvrđeno da zaostavštinu apelantove prednice čine prava i obveze iz ugovora o otkupu predmetnoga stana, te da on kao zakonski nasljednik zaostavštine svoje prednice ima pravo na zaštitu prava vlasništva na predmetnom stanu. 36. Iz predmeta spisa proizlazi da apelant nije živio u predmetnome stanu kao član obiteljskoga kućanstva sa svojom prednicom, niti je predmetni stan bio njegov dom, te da je na predmetnome stanu nositeljica stanarskoga prava do svoje smrti (1997. godine) bila njegova majka. Naime, Vrhovni sud je u revizijskom postupku istaknuo da prema činjeničnom utvrđenju nižestupanjskih sudova apelant nije bio član obiteljskoga kućanstva svoje prednice, nositeljice stanarskoga prava na predmetnome stanu, te da predmetni stan nije koristio ni u vrijeme vođenja predmetnoga sudskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se pobijana odluka Vrhovnog suda ne odnosi na pitanja u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovog doma, odnosno da njome nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, prema tome, niti povrede apelantovoga prava na poštivanje doma. Zbog toga, obzirom da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju kršenja navedenoga Ustavom zaštićenoga prava, Ustavni sud smatra da s? apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije moraju odbiti kao neutemeljeni. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo, te na taj način nije povrijedio ni načelo "zakonitosti" miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud, također, smatra da odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenje o neslaganju sa odlukom sudaca Valerije Galić, Mate Tadića, Davida Feldmana i Krstana Simića. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. NA TEMELJU ČLANKA 41. STAVAK 2. PRAVILA USTAVNOG SUDA BIH IZUZIMAM MIŠLJENJE OPREČNO ODLUCI U PREDMETU AP-2771/06 Žao mi je što ne dijelim mišljenje većine u Sudu jer je, po mome mišljenju, došlo do kršenja apelantovoga prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije pošto je presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnoga prava, što je i dovelo do povrede njegovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava BiH i članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju. Naime, potpuno podržavam pravne stavove koje su u ovom predmetu zauzeli kako Općinski sud u Sarajevu, tako i Kantonalni sud u Sarajevu, kada su zaključili da je odluka suda rezultat potpuno i pravilno utvrđenoga činjeničnog stanja, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo uz dato obrazloženje koje sadrži razvidne i razumljive razloge kako glede činjenica tako i glede prihvaćenoga pravnog temelja. Ne dijelim pravni stav Vrhovnog suda FBiH koji je zaključio da na ovaj pravni odnos treba primijeniti odredbu članka 15. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07), jer je prodaja predmetnoga stana izvršena na temelju Zakona o stambenom osiguranju u JNA ("Službeni list SFRJ" 84/09) koji je u razdoblju otkupa stana primjenjivan na teritoriju BiH. Upravo smatram da Zakon o stambenom osiguranju u JNA predstavljalex specialisi da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Titulari prava na otkup stanova iz vojnog fonda imali su stanarsko pravo koje je, bez obzira na svoju narav, predstavljalo imovinsko pravo i navedeni je Zakon stvorio mogućnost otkupa tih stanova. Smatram da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. pristupnim ugovorima gdje osoba koja ima pravo na otkup stana prihvaća ili ne prihvaća uvjete propisane zakonom. Samim činom obavještavanja davatelja stana da se prihvaćaju uvjeti smatram da je postignuta suglasnost volja sudionika u ovom pravnom poslu i da je pravni posao završen. Pogotovo kada se u tom kontekstu cijeni i promatra činjenica da je, prema uvjetima otkupa takvih stanova, cijena već unaprijed u cijelosti bila isplaćena, te da je nadležno pravobraniteljstvo ocijenilo u zakonom predviđenoj proceduri da su potpuno ispunjeni svi zakonski uvjeti za otkup predmetnoga stana. Slijedeći svoj stav da se radi o tipičnom pristupnom ugovoru čije zaključenje ne proizlazi samo trenutkom zaključenja već i dodjelom stana, korištenjem stana, te izdvajanjem sredstava iz prihoda korisnika toga stana kao kupoprodajne cijene, smatram da se radi o realnom ispunjavanju uvjeta na temelju kojih je izvršen otkup stana. U tome pogledu smatram da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno cijenio pravne propise relevantne za donošenje odluke, a kao posljedica takve odluke je uslijedilo i miješanje u apelantovu imovinu. Momentom smrti prednika apelant je postaoex legezakonski nasljednik prava na imovinu, a to pravo mu je i priznao nasljedni sud kad ga je proglasio nasljednikom te imovine. Činjenica da je izostao potpis apelantovoga prednika na predmetnome ugovoru je, po mome dubokom uvjerenju, tehničko pitanje realiziranja zaključenog ugovora po pristupu apelantovoga prednika i stoga je apelant i bio primoran kod sudova osigurati ispravu koja bi otklonila taj tehnički nedostatak u realiziranju prava koje je potpuno legitimno ostvario u postupku otkupa stana. Stoga zaključujem da je došlo do navedenih kršenja apelantovih ljudskih prava. SudacKrstan Simić USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Predmet br. AP-2771/06, apelant D.T. IZUZETO MIšLJENJE O SLAGANJU SUCA DAVIDA FELDMANA 1. U ovom predmetu sam glasovao kao i suci koji su smatrali da apelacija, koju je podnio D.T., treba biti odbijena. Ustavni sud smatra, većinom glasova, da Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Rev-737/05 od 30. svibnja 2006. godine, kojom su presude Općinskog suda I u Sarajevu br. P-1028/02 od 26. veljače 2003. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu br. Gž- 2559/04 od 28. ožujka 2005. godine preinačene, nisu povrijeđena ustavna prava tužitelja-apelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), kao i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 2. Ipak, moje obrazloženje glede prava na imovinu se donekle razlikuje od onoga koje je iznijeto u točki 32. Odluke Ustavnog suda. Čini mi se da ispravno tumačenje relevantnih zakona jeste teško pravno pitanje o kojemu suci mogu, opravdano i s pravom, zauzeti različita stajališta. Ja se stoga slažem sa Odlukom Ustavnog suda u točki 32. gdje se navodi da se ne može reći da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine postupio proizvoljno kada je usvojio apelaciju tuženoga (tuženi pred Ustavnim sudom) i preinačio presude Općinskog suda i Kantonalnog suda. 3. Po mome mišljenju slijedi da Ustavni sud svoju odluku mora temeljiti na tvrdnji da je Vrhovni sud pravilno riješio predmet kao pitanje redovitih zakona (ostavljajući po strani bilo koje ustavno pitanje). Mi stoga trebamo dalje nastaviti sa pozicije da prednica tužitelja-apelanta, kao korisnica prijepornoga stana, nikada nije ni stekla vlasništvo na tom stanu jer formalni uvjeti za prijenos vlasništva nisu bili ispunjeni. Budući da je tako, prednica tužitelja-apelanta na tome stanu nije nikada ni imala veće pravo od stanarskog prava, te nije imala vlasništvo na stanu (te ga tako nije ni mogla prenijeti na tužitelja-apelanta). 4. Ovo me vodi do zaključka da tužitelj-apelant nije ni imao ustavno pravo na imovinu koje je moglo biti povrijeđeno odlukom Vrhovnog suda, te da po toj osnovi nije održiva tvrdnja da mu je povrijeđeno imovinsko pravo. U zadnjem dijelu točke 32. Odluke Ustavnog suda nije nužno, niti relevantno, razmatranje je li povreda opravdana, jer pravo koje je moglo biti povrijeđeno nije postojalo, a nekršenje prava ne traži opravdanje. 5. Konačno, trebam iznijeti da se u potpunosti slažem sa svim drugim dijelovima obrazloženja koje navodi Ustavni sud, uključujući i ono koje se odnosi na pravo na dom (točke 33. do 35. Odluke). 11. veljače 2010. godineSudacDavid Feldman ZAJEDNIČKO IZUZETO MIŠLJENJE DOPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUCA USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA U PREDMETU BROJ AP-2771/06 OD 25. RUJNA 2009. GODINE Na temelju članka 41. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09) dajemo zajedničko izuzeto mišljenje oprečno Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-2771/06 od 25. rujna 2009. godine. Za razliku od većine sudaca Ustavnog suda BiH, smatramo da je u ovom predmetu osporenom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-737/05 od 30. svibnja 2006. godine prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz sljedećih razloga: 1. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o kupoprodaji-otkupu spornog stana sačinjen između prednika apelanta i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi članka 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" broj 18/94). Međutim, Vrhovni sud FBiH je, oprečno odlukama ovih sudova, na temelju činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama članka 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u ovom predmetu po stajalištu Vrhovnog sudalex specialis. 2. Smatramo da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno primijenio materijalno pravo temeljeći svoju odluku na odredbama članka 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, iz koje proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu vojnog stana po odredbama Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu, koji oni koriste i dalje smatraju nositeljima stanarskoga prava, koji sa Federalnim ministarstvom obrane moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, te da će im se prilikom zaključenja toga ugovora priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po tečaju na dan uplate. Prema našem mišljenju, Vrhovni sud je potpuno zanemario odredbu članka 46. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je regulirao slučajeve kao što je ovaj, a koji su primijenili prvostupanjski i drugostupanjski sud, obzirom da je činjenično stanje ukazivalo na nužnost primjene te odredbe. S druge strane, Vrhovni sud je cijenio odredbu članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali joj je dao značenje koje u toj odredbi nije navedeno. Naime, Vrhovni sud je zaključio da ''sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestupanjskih sudova da je prednik apelanta prije 6. aprila 1992. godine, zaključila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava'', prednica apelanta ne bi imala pravo da se uknjiži na spornom stanu, jer ''nije zaključila ugovor o otkupu stana sa Federalnim ministarstvom odbrane''. Smatramo da je ovakvo tumačenje protivno eksplicitnoj odredbi navedenoga članka, pa je ovakvom interpretacijom navedene odredbe Vrhovni sud postupio arbitrarno, što je oprečno načelu ''zakonitosti'' sadržanom u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 3. Pored navedenog, zapažamo da su prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdili činjenično stanje, odnosno da je prednica apelanta zaključila ugovor sa prednikom tužene prije 6. travnja 1992. godine, da je taj ugovor u cijelosti izvršen i da je stoga, slijedom odredbe članka 46. st. 1. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor pravno valjan. Također, nedvojbeno je utvrđeno i da je prednica apelanta prijeporni stan koristila sve do svoje smrti, odnosno da je u njemu boravila ''legalno'' u smislu članka 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedena odredba, kako je navedeno, ne propisuje obvezu osoba koje ispunjavaju ove uvjete, da moraju sa Federalnim ministarstvom obrane zaključiti novi ugovor o otkupu stana, već samo da će Federalno ministarstvo obrane izdati nalog da se takva osoba uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. 4. Imajući u vidu navedeno, smatramo da je Vrhovni sud FBiH arbitrarno primijenio relevantne propise, zbog čega miješanje u apelantovo pravo nije ''u skladu sa zakonom'', pa ostali aspekti članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu relevantni, te ih nije potrebno razmatrati. Smatramo da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 5. Obzirom na naše mišljenje glede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, smatrali smo da nije neužno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Dopredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2771/06, rješavajući apelacijuD.T., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaD.T.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 737/05 od 30. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. D.T. (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 25. maja 2007. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane, koje zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: tuženi), 27. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. juna 2007. godine, a tuženi 5. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i tuženog dostavljen je apelantu 16. februara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 30. aprila 2002. godine podnio tužbu Opštinskom suduIu Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) protiv tuženog, kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji-otkupu stana u Sarajevu, u ul. Filipa Kljajića br. 2/IV(u daqnjem tekstu: sporni stan), zakqučen između države SFRJ-SSNO - Vojno-građevinske direkcije Sarajevo (u daqnjem tekstu: prednik tuženog) i J.T. (u daqnjem tekstu: apelantova prednica) pravno valjan. 7. Presudom Opštinskog suda broj P-1028/02 od 26. februara 2003. godine je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji - otkupu spornog stana pravno valjan, pa je naloženo tuženom da je dužan da trpi da se apelantova prednica ukwiži u kwigu položenih ugovora zk. ureda Opštinskog suda kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa, jer će se u protivnom izvršiti upis na osnovu presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. 8. Opštinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, uvidom u spis Komande garnizona Sarajevo broj 7702, utvrdio da je apelantova prednica 24. januara 1992. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana i da je taj zahtjev lično potpisala. U toku postupawa po zahtjevu za otkup stana apelantova prednica je od prednika tuženog dobila uplatnice za uplatu iznosa od 23.456,00 dinara za otkup spornog stana, troškove komisije za procjenu stana u iznosu od 2.000,00 dinara, kao i troškove ovjere ugovora za otkup stana u iznosu od 50,00 dinara. Naknadno je obaviještena da nije u obavezi da plati kupoprodajnu cijenu, jer je njen suprug A.T. doprinosom za stambenu izgradnju dao 645.188,00 dinara, zbog čega je u članu 2 ugovora o kupoprodaji nekretnina navedeno da je otkupna cijena 0,00 dinara. Takođe, sud je prema datumima isprava koje su se nalazile u predmetu otkupa stana utvrdio da je prednik tuženog, odmah nakon podnošewa zahtjeva za otkup spornog stana, pokrenuo postupak, te da je između ugovarača postignuta saglasnost volja i da je ugovor realizovan u cijelosti u toku mjeseca februara 1992. godine. 9. Opštinski sud je dalje naveo da je isplatom cijene 26. februara 1992. godine apelantova prednica na nesumwiv način izrazila svoju voqu da otkupi predmetni stan i da ispoštuje svoje obaveze kupca. Nesporno je da je ugovor bio sačinjen u pismenom obliku, da ga je potpisao prednik tuženog kao prodavac, kao i da je vojni pravobranilac ovjerio pravnu valjanost ovog ugovora. Opštinski sud je dalje konstatovao da, zbog opštepoznatih zbivawa 1992. godine, apelantova prednica nije potpisala ugovor, te da je notorna činjenica da je prednik tuženog iznio svu dokumentaciju iz Sarajeva i da se ona do 1999. godine nalazila u Bijeqini. Sud nije prihvatio predlog tuženog da se sasluša kao svjedok vojni pravobranilac koji je ovjerio ugovor, jer je ocijenio da nije potrebno da se taj dokaz provodi s obzirom da je postupak otkupa stana bio određen Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA. Dalje, prvostepeni sud je obrazložio da je apelantova prednica podnijela zahtjev za otkup spornog stana, čime je izrazila voqu da stan otkupi, kao i da bi "sigurno potpisala sve primjerke ugovora o kupoprodaji predmetnog stana da nije počeo rat i da joj je Vojna građevinska direkcija Sarajevo dostavila predmetni ugovor prije početka rataŠ...Ć, a posebno jer je konačno utvrđena cijena stana bila nula dinara". Sud je, takođe, naveo da je vojni pravobranilac u vrijeme kad je zakqučen ugovor bio ovlašten da cijeni zakonitost ugovora, odnosno pravilnu primjenu tada važećih propisa kojima je bio regulisan otkup vojnih stanova, te da je potvrđujući valjanost ugovora svojim potpisom i pečatom prednika tuženog garantovao da su prilikom sačiwavawa predmetnog ugovora propisi ispoštovani. Sud je na osnovu dokaza koji su sprovedeni utvrdio da su obaveze iz predmetnog ugovora u cijelosti izvršene, da je apelantova prednica bila u posjedu predmetnog stana, da njegove posebne predaje nije ni bilo, te da je u stanu ostala sve do svoje smrti 26. oktobra 1997. godine. Sud je, takođe, naveo da bi apelantova prednica "da je živa imala pravo da se ukwiži kao vlasnica predmetnog stana, pa ŠapelantuĆkako njenom nasljednikuŠ...Ćpripada ovo pravo", te da smrt apelantovog prednika ne može da bude razlog da ugovor izgubi pravno dejstvo. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe člana 46 st. 1 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina i priznao valjanost zakqučenog predmetnog ugovora. 10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:2559/04 od 28. marta 2005. godine, žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda parničnog postupka, te da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a da obrazloženje presude sadrži jasne i razumqive razloge o odlučnim činjenicama. Naročito, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nesumwivo da je apelantova prednica živjela u spornom stanu sve do svoje smrti, da je podnijela i potpisala zahtjev za otkup spornog stana, da je između nje i prednika tuženog postignuta saglasnost volja i ugovor u cijelosti realizovan u toku februara 1992. godine, dakle prije 6. aprila 1992. godine, te da je nesumwivo nadležni vojni pravobranilac ovjerio ovaj ugovor. Sud je, takođe, naveo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio primjenu izmijenjenog člana 46 st. 1 i 3 Zakona o prometu nekretnina, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. čime je priznao valjanost zakqučenog kupoprodajnog ugovora koji je u cijelosti realizovan, ističući da se odredbe navedenog člana odnose na ugovore koji su zakqučeni prije stupawa na snagu navedenog zakona i da se primjenjuje u zatečenim sudskim postupcima. 11. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine revizija tuženog je usvojena, presuda Kantonalnog i Opštinskog suda je preinačena i u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav nižestepenih sudova da je ugovor o otkupu stana pravno valjan, iako ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kom je pravo raspolagawa imao prednik tuženog,te da shodno odredbama člana 15 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07) prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa citiranim zakonom, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zakqučio da u ovoj pravnoj stvari moraju da se primijene odredbe člana 39 citiranog zakona i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona ("Službene novine FBiH" broj 27/99). Vrhovni sud je konstatovao da iz odredbe člana 39 citiranog zakona proizilazi da se i lica koja su zakqučila ugovor o otkupu stana prema odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojinikoje oni koriste ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava, te da sa tuženim moraju da zakquče novi ugovor o otkupu stana, a da će im se priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM. 12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo "ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije, taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zakqučio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu u skladu sa zakonima navedenim u članu 39 tog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava ukwiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu". Međutim, Vrhovni sud je naveo da, "sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine zakqučila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kom je bila nosilac stanarskog prava", zato što apelantova prednica nije zakqučila ugovor o otkupu stana sa tuženim, zbog čega je mogla da bude samo nosilac stanarskog prava na spornom stanu do svoje smrti (1997. godine). Stoga je Vrhovni sud zakqučio da se nisu stekli uslovi da se ukwiži apelantova prednica kao vlasnik stana, u kom smislu je apelant, kao njen zakonski nasljednik, postavio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelant, nakon smrti svoje prednice, pravo na stan mogao da ostvari pod uslovom da je u sudskom postupku dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva, te da stan legalno koristi. Vrhovni sud je zakqučio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučili primjenom člana 46 st. 1 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, umjesto primjenom člana 39 i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. IV. Apelacija 13. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događaja pred redovnim sudovima i Vrhovnim sudom i ističe da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stawa i suprotno ga utvrdio u odnosu na činjenice koje su nesporno utvrđene pred prvostepenim sudom. Apelant smatra da odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na koje se pozvao Vrhovni sud ne mogu da se primijene u konkretnom slučaju zbog toga što je ugovor o otkupu stana zakqučen između prednika tuženog i njegovog prednika pravno valjan, kako su to i utvrdili redovni sudovi, a čije odluke nije prihvatio Vrhovni sud. Apelant, kao zakonski nasljednik svoje prednice, smatra da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu, te da mu je odlukom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na uživanje te imovine. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da apelantovi prigovori u odnosu na proizvoqnu primjenu materijalnog prava, prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, nisu osnovani. 15. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da je pravilan zakqučak Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju predmet spora vojni stan na koji treba da se primijeni Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji reguliše pitanje vojnih stanova na kojima je pravo raspolagawa imala tužena, kao poseban zakon. Primjenom odredbi posebnog zakona Vrhovni sud je utvrdio da sve i kad bi se prihvatilo utvrđenje redovnih sudova da je apelantova majka prije 6. aprila 1992. godine zakqučila sa SSNO pravno valjan ugovor o otkupu stana, u momentu smrti apelantova prednica nije bila u nadležnom sudu ukwižena kao vlasnik stana. Apelant je, kao njen nasljednik, mogao da ostvari pravo na ukwižbu stana samo pod uslovom da je dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva i da stan koristi legalno. Međutim, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, nije koristio niti sad koristi predmetni stan, već stan koristi F.M., samohrana majka sa dvoje maloljetne djece, na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenim sa tuženim, kojoj je stan dodijeljen po osnovu službe u Armiji BiH za vrijeme rata i službe u vojsci Federacije BiH do 2007. godine, kada je demobilisana zbog reforme oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Kako apelantova prednica u momentu smrti nije bila vlasnica stana, apelant pravo svojine nije mogao da izvede iz prava svoga prednika, niti je mogao da ga stekne primjenom odredbe čl. 39.a i 39.e stav 3 citiranog zakona, zbog čega apelant ne uživa ni zaštitu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz članaII/3f) Ustava i člana 8 Evropske konvencije tuženi je naveo da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga prednika niti je predmetni stan koristio, odnosno nije imao bilo kakav pravni status na osnovu kog bi mogao da stekne stanarsko pravo, a koji bi mogao eventualno da predstavlja dio prava na legalno korišćenje stana. V. Relevantni propisi 16.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 250 Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporavanu presudu." 17. UZakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA,koji je u navedenom periodu primjewivan i na teritoriji Republike BiH ("Službeni list SFRJ" broj 84/90), relevantne odredbe glase: "Član 20 Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan da otkupi na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zakqučuje sa davaocem stana na korišćenje. Š...Ć Član 23 Lice koje otkupquje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zakqučewa ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemqišne kwige, odnosno druge javne kwige o evidenciji nekretnina i pravima na wima. Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupquje stan imaju pravo stanovawa u tom stanu u skladu sa zakonom." 18.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) "Član 15 Prodaju stanova na kojima su pravo raspolagawa imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane - Federalno ministarstvo obrane. Član 39 Nosiocima stanarskog prava koji su zakqučili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prilikom zakqučewa ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznaće se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvaodbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zakqučio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39 ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava ukwiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39.b U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39.a ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu odbrane Federacije. Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačiniće se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom. Odredbe člana 39.a ovog zakona i st. 1 i 2 ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zakqučeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda. Član 39.c Odredbe čl. 39.a i 39.b primjenjuju se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povraćaj stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98. i 18/99). Član 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Član 39.e Nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povraćaj stana ili ne podnese zahtjev za povraćaj stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zakqučio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH." 19.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina("Službeni list RBiH" broj 18/94) "Član 9 Ugovor na osnovu koga seprenosi pravo svojine na pokretnosti mora da budesačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. Ugovor koji je zakqučen protivno odredbi stava 1 ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Član 46 Ugovori o prometu nekretnina zakqučeni do stupawa na snagu ove uredbe, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorene strane do stupawa na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Ugovori o prometu nekretnina, zakqučeni u pismenoj formi prije stupawa na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi ako nisu izvršeni među strankama do stupawa na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu ove uredbe. Odredbe st. 1 i 2 ovog člana primjewivaće se i u završenim postupcima pred sudom ako nijedonesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepenaodluka bude ukinuta." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-737/05 protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2006. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa- cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je ta presuda zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 25. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." 26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesui pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Ustavni sud ukazuje da riječ "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "posjed" koji se štiti može da bude samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za qudska prava,Van der Mussele,presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za qudska prava,Pine Valley Developments Ltdi drugi,presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-2204/99 od 5. januara 2000. godine utvrđeno da zaostavštinu umrle apelantove prednice čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji-otkupu spornog stana. Stoga Ustavni sud zakqučuje da apelant kao zakonski nasljednik ima "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na predmetni stan, koje predstavlja "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadgledaju korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenom odlukom, usvajajući reviziju tuženog, Vrhovni sud preinačio presude redovnih sudova i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, odbio kao neosnovan. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitawa: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i (c)dalijemiješanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. 30. Ustavni sud primjećuje da je postupak u ovom predmetu vođen po apelantovoj tužbi kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana, koji je zakqučen između prednika tuženog i njegove prednice, pravno valjan. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa, zakqučili da je ugovor o otkupu spornog stana sačinjen između apelantove prednice i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46 st. 1 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina. Međutim, Vrhovni sud je, suprotno odlukama ovih sudova, na osnovu činjeničnog utvrđewa izveo drugačiji pravni zakqučak, smatrajući da pravna valjanost predmetnog ugovora treba da se cijeni prema odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je u ovom predmetulex specialis. 31. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, koji su poprimili utvrđenim da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, bez obzira što ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kom je pravo raspolagawa imao prednik tuženog,te da prema odredbama člana 15 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa navedenim zakonom, koji je u ovom predmetulex specialis. Vrhovni sud je zakqučio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, u ovoj pravnoj stvari nisu mogle da se primijene odredbe člana 46 st. 1 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, budući da apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine nije zakqučila pravno obavezujući ugovor sa SSNO u skladu sa odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste. Pored toga, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant pravo na stan svoje prednice mogao da ostvari pod uslovom da je dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, te da i sada stan legalno koristi. Međutim, tokom postupka nije bila sporna činjenica (apelantovi navodi na raspravama održanim 9. jula i 24. septembra 2002. godine) da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da ni sada ne koristi predmetni stan, već da predmetni stan koristi druga osoba. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nisu stekli uslovi da se ostvare apelantova prava na predmetni stan ni po ovom osnovu. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio relevantne odredbe člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dakle odredbe zakona koji je u ovom predmetulex specialis,i odnosi se na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu odbrane FBiH, za koje su zakqučeni pravno obavezujući ugovori o otkupu-kupoprodaji stanova prije 6. aprila 1992. godine. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, jer je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoqna. Naime, kako je Vrhovni sud utvrdio da je nesporno da apelantova prednica nije zakqučila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, to se nisu ni ispunili zakonski uslovi da se udovoqi apelantovom zahtjevu da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana i ukwižbi pravo svojine na njegovog prednika kod nadležnog suda. Takođe, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja mjeru koja je neophodna u demokratskom društvu s ciljem da se poštuje vladavina prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom 34. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporavanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje garantuju članII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni ciq člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Kronprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31). 35. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke već elaborisao da je u predmetnom parničnom postupku apelant tražio da sud utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana, zakqučen između prednika tuženog i njegove prednice pravno valjan, te da mu kao zakonskom nasljedniku svoje prednice pripada pravo svojine na predmetnom stanu. Naime, apelant je u sudskom postupku ukazivao na pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, kojim je u ostavinskom postupku utvrđeno da zaostavštinu apelantovog prednika čine prava i obaveze iz ugovora o otkupu predmetnog stana, te da on kao zakonski nasljednik zaostavštine svoga prednika ima pravo na zaštitu prava svojine na predmetnom stanu. 36. Iz predmeta spisa proizilazi da apelant nije živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva sa svojom prednicom, niti je predmetni stan bio njegov dom, te da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava do svoje smrti (1997. godine) bila njegova majka. Naime, Vrhovni sud je u revizionom postupku istakao da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice,nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da predmetni stan nije koristio ni u vrijeme vođewa predmetnog sudskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporena odluka Vrhovnog suda ne odnosi na pitawa u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovog doma, odnosno da wome nije bilo uplitawa u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštivanje doma. Zbog toga, s obzirom da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje navedenog Ustavom zaštićenog prava, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije moraju da se odbiju kao neosnovani. VIII.Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo, te na taj način nije povrijedio ni princip"zakonitosti" miješawa u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud, takođe, smatra da odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenje o neslaganju sa odlukom sudija Valerije Galić, Mate Tadića,Davida Feldmanai Krstana Simića. 40. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. NA OSNOVU ČLANA 41 STAV 2 PRAVILA USTAVNOG SUDA BIH IZDVAJAM MIŠQEWE SUPROTNO ODLUCI U PREDMETU AP-2771/06 Žao mi je što ne dijelim mišljenje većine u Sudu jer je, po mom mišljenju, došlo do kršewa apelantovog prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije pošto je presuda zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava, što je i dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava BiH i člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, potpuno podržavam pravne stavove koje su u ovom predmetu zauzeli kako Opštinski sud u Sarajevu, tako i Kantonalni sud u Sarajevu, kada su zakqučili da je odluka suda rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stawa, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo uz dato obrazloženje koje sadrži jasne i razumqive razloge kako u pogledu činjenica tako i u pogledu prihvaćenog pravnog osnova. Ne dijelim pravni stav Vrhovnog suda FBiH koji je zakqučio da na ovaj pravni odnos treba da se primijeni odredba člana 15 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07), jer je prodaja predmetnog stana izvršena na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ" 84/09) koji je u periodu otkupa stana primjewivan na teritoriji BiH. Upravo smatram da Zakon o stambenom obezbjeđenju u JNA predstavljalex specialisi da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina. Titulari prava na otkup stanova iz vojnog fonda imali su stanarsko pravo koje je, bez obzira na svoju prirodu, predstavljalo imovinsko pravo i navedeni Zakon stvorio je mogućnost da se ti stanovi otkupe. Smatram da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. pristupnim ugovorima gdje lice koje ima pravo na otkup stana prihvata ili ne prihvata uslove propisane zakonom. Samim činom obavještavawa davaoca stana da se prihvataju uslovi smatram da je postignuta saglasnost volja učesnika u ovom pravnom poslu i da je pravni posao završen. Pogotovo kada se u tom kontekstu cijeni i posmatra činjenica da je, shodno uslovima otkupa takvih stanova, cijena već unaprijed u cijelosti bila isplaćena, te da je nadležno pravobranilaštvo ocijenilo u zakonom predviđenoj proceduri da su potpuno ispunjeni svi zakonski uslovi za otkup predmetnog stana. Slijedeći svoj stav da se radi o tipičnom pristupnom ugovoru čije zakqučenje ne proizilazi samo trenutkom zakqučewa već i dodjelom stana, korišćenjem stana, te izdvajanjem sredstava iz prihoda korisnika tog stana kao kupoprodajne cijene, smatram da se radi o realnom ispuwavanju uslova na osnovu kojih je izvršen otkup stana. U tom pogledu smatram da je Vrhovni sud FBiH proizvoqno cijenio pravne propise relevantne za donošenje odluke, a kao posljedica takve odluke uslijedilo je i miješanje u apelantovu imovinu. Momentom smrti prednika apelant je postaoex lege zakonski nasljednik prava na imovinu, a to pravo mu je i priznao nasljedni sud kad ga je proglasio nasljednikom te imovine. Činjenica da je izostao potpis apelantovog prednika na predmetnom ugovoru je, po mom dubokom uvjerenju, tehničko pitanje realizovawa zakqučenog ugovora po pristupu apelantovog prednika i stoga je apelant i bio primoran da kod sudova obezbijedi ispravu koja bi otklonila taj tehnički nedostatak u realizovanju prava koje je potpuno legitimno ostvario u postupku otkupa stana. Stoga zakqučujem da je došlo do navedenih kršewa apelantovih qudskih prava. SudijaKrstan Simić USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Predmet br. AP-2771/06, apelant D.T. IZDVOJENO MIšQEWE O SLAGAWU SUDIJE DAVIDA FELDMANA 1. U ovom predmetu glasao sam kao i sudije koji su smatrali da apelacija, koju je podnio D.T., treba da bude odbijena. Ustavni sud smatra, većinom glasova, da Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine, kojom su presude Opštinskog sudaIu Sarajevu br. P-1028/02 od 26. februara 2003. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu br. Gž- 2559/04 od 28. marta 2005. godine preinačene, nisu povrijeđena ustavna prava tužioca-apelanta na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 2. Ipak, moje obrazloženje u pogledu prava na imovinu donekle se razlikuje od onog koje je iznijeto u tački 32 Odluke Ustavnog suda. Čini mi se da ispravno tumačenje relevantnih zakona jeste teško pravno pitanje o kom sudije mogu, opravdano i s pravom, da zauzmu različita gledišta. Ja se stoga slažem sa Odlukom Ustavnog suda u tački 32 gdje se navodi da ne može da se kaže da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine postupio proizvoqno kada je usvojio apelaciju tuženog (tuženi pred Ustavnim sudom) i preinačio presude Opštinskog suda i Kantonalnog suda. 3. Po mom mišljenju slijedi da Ustavni sud svoju odluku mora da zasniva na tvrdwi da je Vrhovni sud pravilno riješio predmet kao pitanje redovnih zakona (ostavljajući po strani bilo koje ustavno pitanje). Mi stoga treba dalje da nastavimo sa pozicije da prednica tužioca-apelanta, kao korisnica spornog stana, nikada nije ni stekla vlasništvo na tom stanu jer formalni uslovi za prenosvlasništva nisu bili ispunjeni. Budući da je tako, prednica tužioca-apelanta na tom stanu nije nikada ni imala veće pravo od stanarskog prava, te nije imala vlasništvo na stanu (te tako nije ni mogla da ga prenese na tužioca-apelanta). 4. Ovo me vodi do zakqučka da tužilac-apelant nije ni imao ustavno pravo na imovinu koje je moglo da bude povrijeđeno odlukom Vrhovnog suda, te da po tom osnovu nije održiva tvrdwa da mu je povrijeđeno imovinsko pravo. U zadnjem dijelu tačke 32 Odluke Ustavnog suda nije neophodno, niti relevantno, razmatranje da li je povreda opravdana, jer pravo koje je moglo da bude povrijeđeno nije postojalo, a nekršenje prava ne traži opravdanje. 5. Konačno, treba da iznesem da se u potpunosti slažem sa svim drugim dijelovima obrazložewa koje navodi Ustavni sud, ukqučujući i ono koje se odnosi na pravo na dom (tačke 33 do 35 Odluke). 11. februar 2010. godineSudijaDavid Feldman ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠQEWE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA U PREDMETU BROJ AP-2771/06 OD 25. SEPTEMBRA 2009. GODINE Na osnovu člana 41 Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09) dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje suprotno Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-2771/06 od 25. septembra 2009. godine. Za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatramo da je u ovom predmetu osporenom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda iz sljedećih razloga: 6. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa, zakqučili da je ugovor o kupoprodaji-otkupu spornog stana sačinjen između prednika apelanta i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46 st. 1 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list RBiH" broj 18/94). Međutim, Vrhovni sud FBiH je, suprotno odlukama ovih sudova, na osnovu činjeničnog utvrđewa izveo drugačiji pravni zakqučak, smatrajući da pravna valjanost predmetnog ugovora treba da se cijeni shodno odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u ovom predmetu po gledištu Vrhovnog sudalex specialis. 7. Smatramo da je Vrhovni sud FBiH proizvoqno primijenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, iz koje proizilazi da se i lica koja su zakqučila ugovor o otkupu vojnog stana po odredbama Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini, koji oni koriste i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava, koji sa Federalnim ministarstvom odbrane moraju da zakquče novi ugovor o otkupu stana, te da će im se prilikom zakqučewa toga ugovora priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Shodno našem mišljenju, Vrhovni sud je potpuno zanemario odredbu člana 46 Zakona o prometu nekretnina, koji je regulisao slučajeve kao što je ovaj, a koji su primijenili prvostepeni i drugostepeni sud, s obzirom da je činjenično stanje ukazivalo na neophodnost primjene te odredbe. S druge strane, Vrhovni sud je cijenio odredbu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali joj je dao značenje koje u toj odredbi nije navedeno. Naime, Vrhovni sud je zakqučio da ''sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je prednik apelanta prije 6. aprila 1992. godine, zakqučila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kom je bila nosilac stanarskog prava'', prednica apelanta ne bi imala pravo da se ukwiži na spornom stanu, jer ''nije zakqučila ugovor o otkupu stana sa Federalnim ministarstvom odbrane''. Smatramo da je ovakvo tumačenje protivno eksplicitnoj odredbi navedenoga člana, pa je ovakvom interpretacijom navedene odredbe Vrhovni sud postupio arbitrarno, što je suprotno principu ''zakonitosti'' koji je sadržan u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 8. Pored navedenog, zapažamo da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili činjenično stanje, odnosno da je prednica apelanta zakqučila ugovor sa prednikom tužene prije 6. aprila 1992. godine, da je taj ugovor u cijelosti izvršen i da je stoga, slijedom odredbe člana 46 st. 1 i 3 Zakona o prometu nekretnina, taj ugovor pravno valjan. Takođe, nesumwivo je utvrđeno i da je prednica apelanta sporni stan koristila sve do svoje smrti, odnosno da je u njemu boravila ''legalno'' u smislu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedena odredba, kako je navedeno, ne propisuje obavezu lica koja ispuwavaju ove uslove, da moraju sa Federalnim ministarstvom odbrane da zakquče novi ugovor o otkupu stana, već samo da će Federalno ministarstvo odbrane izdati nalog da se takvo lice ukwiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. 9. Imajući u vidu navedeno, smatramo da je Vrhovni sud FBiH arbitrarno primijenio relevantne propise, zbog čega miješanje u apelantovo pravo nije ''u skladu sa zakonom'', pa ostali aspekti člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te nije potrebno da ih se razmatra. Smatramo da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanta na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. S obzirom na naše mišljenje u pogledu članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatrali smo da nije neužno posebno razmatrati navodne povrede članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i Constance Grenje, sudije Mato Tadić, David Feldman, Tudor Pantiru i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine, u predmetu brojAP 2821/09, rješavajući apelacijuKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske,na osnovu članova VI/3.a) i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačke 1. i 9, člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine u kojoj se navodi da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske nisu povrijeđeni vitalni interesi bošnjačkog naroda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i članom 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII), zbog toga što Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i članom 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII) jer je doveo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, kojeg zastupa Edin Ramić, predsjednik, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine. Apelanti su istovremeno zatražili i ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda RS) i, u okviru tog zahtjeva, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS "do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Apelanti su dopunili apelaciju 15. septembra 2009. godine. 2. Predsjedavajući Vijeća naroda Republike Srpske je 2. juna 2009. godine dostavio Vijeću akt broj 03.1/I-223/09 od 1. juna 2009. godine kojim se, na zahtjev apelanata, tražilo pokretanje postupka za zaštitu vitalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o teritorijalnoj organizaciji), koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine. Apelanti smatraju da je članom 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji, kojim su utvrđene općine u Republici Srpskoj, povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda jer je ovom odredbom izostavljena odrednica "bosanski" ispred naziva općina Brod i Kostajnica, a ostavljene su bez ove odrednice i općine čiji su nazivi ranije izmijenjeni (Gradiška, Novi Grad, Šamac i Kozarska Dubica). 3. Vijeće Ustavnog suda RS je osporenom Odlukom broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine utvrdilo da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda. U obrazloženju ove odluke Vijeće je navelo da je imalo u vidu član 70. stav 1. tačke 2. i 4. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Narodna skupština donosi zakone i utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike Srpske i član 100. Ustava Republike Srpske prema kojem se teritorijalna organizacija Republike Srpske uređuje zakonom. Dalje, Vijeće je navelo da je imalo u vidu i član 5. stav 1. alineja 2. Ustava Republike Srpske prema kojem se ustavno uređenje Republike Srpske zasniva na osiguravanju nacionalne ravnopravnosti i zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda. Također, Vijeće je ukazalo na to da je Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske teritorijalna organizacija definirana kao jedan o vitalnih interesa konstitutivnih naroda. 4. Imajući u vidu navedene odredbe, Vijeće je zaključilo da je Narodna skupština bila ovlaštena da donese Zakon o teritorijalnoj organizaciji navodeći da je "jedan od razloga za donošenje ovog zakona i usklađivanje naziva pojedinih općina u Republici Srpskoj sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine". Obrazlažući zaključak da se osporenom odredbom ovog zakona ne krši vitalni interes bošnjačkog naroda, Vijeće je navelo da je imalo u vidu "činjenicu da prisvojni pridjev 'bosanski'potječe od naziva Bosne i Hercegovine, koja je zajednička država tri konstitutivna naroda i ostalih građana", zbog čega je "nesumnjivo da se odnosi na sve građane ove države i ne može se smatrati da pripada isključivo bošnjačkom narodu". Također je navedeno da je odrednica "bosanski" prema svom sadržaju šira od pojma "bošnjački" pa se ta dva pojma ne mogu poistovjetiti. Vijeće je, dalje, navelo da pridjev "bosanski" predstavlja "zajedničku historiju, tradiciju, kulturu i geografsku odrednicu svih građana u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost". Isto tako, kako je dalje obrazloženo, nazivi općina su podjednako od interesa za sve stanovnike, "pa se pitanje prefiksa 'bosanski' u nazivima naseljenih mjesta ne može posmatrati sa stanovišta samo jedne nacionalne cjeline". Vijeće je, također, navelo da je pitanje u kojoj se mjeri pripadnici konstitutivnih naroda identificiraju sa pridjevom "bosanski" stvar "njihovog individualnog pristupa i ne može se odnositi na konstitutivni narod u cjelini". 5. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da, historijski posmatrano, povezivanje vitalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini za pridjev "bosanski" uz nazive naseljenih mjesta "nema uporište u historijskim činjenicama na ovom području". Naime, Vijeće je u obrazloženju navelo da je pridjev "bosanski" u nazivu mjesta Brod službeno uveden nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i to zbog administrativnih razloga, tj. kako bi se napravila razlika u odnosu na naselje sa istim nazivom koje se nalazilo na drugoj strani rijeke Save. Slična je situacija, kako je Vijeće dalje navelo, i sa nazivom Kostajnica, koja je pridjev "bosanski" dobila početkom XIX vijeka, također kao granično naselje na rijeci Uni 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. i da bi se razlikovala od Kostajnice na drugoj strani te rijeke. Dakle, kako je Vijeće zaključilo, pridjev "bosanski" je uveden kao geografska odrednica za pogranična naselja i sada se "podjednako odnosi na sve građane ove države, i niko nema pravo da smatra da on pripada samo bošnjačkom narodu...budući da je pojam 'bosanski' mnogo širi nego pojam 'bošnjački'... Pridjev 'bosanski' predstavlja zajedničku historiju, tradiciju i kulturu i predstavlja geografsku odrednicu svih građana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost". 6. Dalje, Vijeće je navelo da smatra da su nazivi općina u osporenoj odredbi Zakona o teritorijalnoj organizaciji neutralni, bez ikakvog nacionalnog ili drugog karaktera, "čime ne daju prednost ni jednom konstitutivnom narodu, niti prave razliku među njima". Zbog toga, prema mišljenju Vijeća, ovakvi nazivi ne mogu dovesti do povrede vitalnog interesa niti do diskriminacije u uživanju bilo kojeg od prava garantiranih Ustavom Republike Srpske. Sličan stav je, kako je navelo Vijeće, imao i Ustavni sud BiH u Odluci broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine. U tački 53. navedene odluke Ustavnog suda je istaknuto: "Drugi razlog koji je doveo do promjene naziva gradova i općina bi se u nekim slučajevima mogao posmatrati kao želja da se nazivi ovih mjesta razlikuju od sličnih naziva gradova ili općina koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud napominje da bi se ovaj cilj lako mogao postići odabiranjem predznaka ili naziva etnički neutralnog karaktera". Vijeće je, dalje, navelo da su, historijski gledano, nazivi naseljenih mjesta promjenjiva kategorija i da zavise od brojnih faktora, a da sama činjenica da su ovi gradovi u jednom periodu svoje historije imali u nazivu pridjev "bosanski" ne znači da je usvajanjem neutralnog naziva, koji nema ovaj ili neki drugi pridjev, povrijeđen vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda ili "da dovodi u pitanje egzistenciju i budućnost bošnjačkog naroda na ovim prostorima". Vijeće je zaključilo da zadržavanje pridjeva "bosanski" u nazivima općina "može predstavljati određeni politički ili neki drugi sličan interes etničke grupe", ali da izostavljanje ovog pridjeva ne može dovesti do povrede vitalnog interesa "koji je osnovni interes naroda kao cjeline i svakako ima jednu širu dimenziju". Vijeće je, također, odlučilo da se ovakvim određivanjem naziva gradova ne negira kulturno-historijski identitet Bosne i Hercegovine, jer "nazivi naseljenih mjesta ne čine osnov identiteta jedne države". Osim toga, prema mišljenju Vijeća, neutralan naziv koji ne sadrži nikakvu odrednicu "može samo da doprinese boljem suživotu i međusobnoj toleranciji pripadnika svih nacionalnih grupa nastanjenih na ovim prostorima, pogotovo kad se ima u vidu eventualna potreba za smirivanjem međunacionalnih tenzija". 7. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom prekršeno pravo iz čl. II/3, II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelanti navode da se osporenom odlukom krši pravo bošnjačkog naroda na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se "njom povrjeđuje nacionalni interes građana Bošnjaka da se očuvaju tradicionalni, historijski nazivi općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica sa odrednicama 'bosanski'". Apelanti ističu da oni ne poistovjećuju pridjeve "bosanski" i "bošnjački", te da "ne svojataju pridjev 'bosanski' koji pripada svim građanima kao i drugim konstitutivnim narodima". Međutim, apelanti smatraju da je Bošnjački klub, kao politički predstavnik bošnjačkog naroda, legitimiran da pokreće pitanje vitalnog interesa u članu 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji kojim se ovaj pridjev ukida iz naziva navedenih općina. Apelanti, dalje, navode da je nesporno da je teritorijalna organizacija definirana kao vitalni interes konstitutivnih naroda u Amandmanu LXXVII kojim je dopunjen član 70. Ustava Republike Srpske. U kontekstu svojih navoda o diskriminaciji, apelanti su naveli da je u općini Bosanski Brod, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u nacionalnoj strukturi bilo 12,35% Bošnjaka, 41,40% Hrvata, 33,29% Srba i 2,24% ostalih. U Bosanskoj Kostajnici je, također, postojala multietnička struktura stanovništva u kojoj su Bošnjaci učestvovali sa 27,47%. Apelanti, dalje, navode da "nasilno izmijenjena demografska struktura stanovništva tih općina, kao rezultat proteklog rata, ne može biti legalan ni legitiman osnov da se oduzimaju odrednice 'bosanski' u nazivima bilo kojeg grada, općine ili naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini", te da za takvo oduzimanje nema objektivnog i razumnog opravdanja. 8. Apelanti navode da "kao legitimni predstavnici bošnjačkog naroda doživljavaju i smatraju da je brisanje odrednice 'bosanski' iz naziva općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica (kao i ranije brisanje te odrednice iz naziva općina Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac) flagrantna povreda principa konstitutivnosti i ravnopravnosti bošnjačkog naroda, ugrožavanje njegove kulture i tradicije, kao i kulturno-historijskog identiteta zajedničke države Bosne i Hercegovine". Stoga, apelanti smatraju da se radi o diskriminaciji građana - pripadnika bošnjačkog naroda, u odnosu na poštivanje prava na povratak u domovinu utvrđenog članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je cilj ovakvih propisa "mogao biti u tome da se poslije etničkog čišćenja čiste i bosanski nazivi općina i naseljenih mjesta", te da se osporenom odlukom ne može dati podrška takvom neustavnom i nelegitimnom cilju. 9. Apelanti, također, tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje "iz čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.ŠEvropske konvencijeĆ". Povredu ovog prava apelanti vide u tome što je Vijeće, prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata, primijenilo odredbu člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS, a ne odredbe Amandmana LXXXII kojim je dopunjen član 70. Ustava Republike Srpske. Apelanti navode da se radi o načinu odlučivanja o pitanju vitalnog interesa, o čemu Ustav Republike Srpske i Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske sadrže jasne i precizne odredbe koje propisuju sljedeće: "U slučaju da proceduru koja se odnosi na vitalni nacionalni interes pokreće dvotrećinska većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu". Apelanti smatraju da je svrha ovih odredaba da u sastavu Vijeća "funkciju sudije obavljaju po dva pripadnika svakog konstitutivnog naroda i jedan sudija iz reda ostalih. Time je data mogućnost da najmanje dvojica sudija u Vijeću glasaju pozitivno za odluku da je povrijeđen vitalni interes, upozore zakonodavna tijelaŠ...Ćda nisu uspjeli o spornom aktu postići nužni kompromis u pogledu pitanja vitalnog interesa". Imajući u vidu ove, kako navode, istovjetne odredbe Ustava Republike Srpske i Zakona o Ustavnom sudu RS, apelanti smatraju da je odredba člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS neustavna i nezakonita, te da je postupanje i donošenje odluke po neustavnoj odredbi Poslovnika Ustavnog suda RS, također, neustavno. U tom smislu, apelanti ističu da je Vijeće prilikom glasanja o zahtjevu apelanata imalo "(prema zvaničnim saznanjima) četiri glasa za pozitivnu odluku i tri glasa protiv". 10. Zbog navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud prilikom razmatranja apelacije "izvrši uvid u zapisnik o vijećanju i glasanju, te objektivno utvrdi rezultat glasanja i način odlučivanja". Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom zbog navedenih razloga prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je "neustavnom i proizvoljnom primjenom svog Poslovnika, a ne primjenom Ustava i zakona što mu je ustavna obaveza, Ustavni sud prakticirao nepravično odlučivanje na štetu apelanata i prava građana koje apelanti legitimno predstavljaju". Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvoji apelaciju i ukine osporenu odluku, te da sam odluči o meritumu zahtjeva. 11. Apelanti, također, traže "ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS, konkretno člana 52. stav 2. ovog akta". Apelanti predlažu da, "imajući u vidu trajanje apelacionog postupka", Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu odredbe člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda RS "koja će trajati do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Ovaj prijedlog apelanti obrazlažu potrebom da se, prije konačnog usklađivanja Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske, "zakonodavne procedure u Vijeću naroda RS i Ustavnom sudu RS provode na ustavan način". U podnesku koji su Ustavnom sudu dostavili 15. septembra 2009. godine apelanti su naveli da su tražili od Ustavnog suda RS da uskladi Poslovnik Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o Ustavnom sudu. Međutim, kako dalje navode, Ustavni sud RS je, na sjednici od 2. septembra 2009. godine, odbio da raspravlja o tom zahtjevu smatrajući da apelanti nisu aktivno legitimirani. Također, apelanti navode da je Ustavni sud RS odbio da raspravlja o Poslovniku Ustavnog suda RS i povodom zahtjeva koji je podnio predsjednik Ustavnog suda RS. Apelanti ističu da im "nije poznato zvanično obrazloženje za takvo odbijanje i da li je Ustavni sudŠRSĆpri tome imao u vidu klasično pravno pravilo da niko ne može biti sudija u vlastitom sporu (nemo iudex in sua causa)". Također, apelanti su obavijestili Ustavni sud da "ostaju pri svojoj odluci da ne učestvuju u zakonodavnim procedurama u okviru Vijeća naroda dok se mjerodavno ne riješi pitanje ustavnosti Poslovnika Ustavnog sudaŠRSĆ. Ovakvo pravno i činjenično stanje blokira rad ne samoŠapelanataĆveć i Vijeća naroda Republike Srpske". U vezi s tim, apelanti su istakli da su podnijeli prijedlog/inicijativu za ocjenu ustavnosti zakona i drugih akata koji su izglasani i objavljeni bez njihovog učešća. Apelanti smatraju da su se stekli uvjeti da Ustavni sud "u ovom predmetu hitno postupa kako bi se spriječile daljnje negativne posljedice na pravni poredak i funkcioniranje zakonodavne vlasti". 12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba čl. VI/3.a) i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačke 1. i 9. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: Š...Ć - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa- cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glasi: 1. Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. 3. Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana. A. Nadležnost Ustavnog suda da preispituje Poslovnik o radu Ustavnog suda Republike Srpske 13. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora odlučiti da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća da ne razmatra zahtjev podnosilaca za ocjenu saglasnosti člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa članom 121. Ustava Republike Srpske ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopustiva. Ovaj Ustavni sud je obavezan da podržava Ustav Bosne i Hercegovine a nema nadležnost da podržava Ustav Republike Srpske, te je Ustavni sud Republike Srpske konačni autoritet po ovom pitanju. Postoji izuzetak od ovog principa u predmetima u kojima Ustavni sud Republike Srpske tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske na način koji nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom pitanju. Ustavni sud, stoga, smatra da nije nadležan za odlučivanje o ustavnosti osporene odluke Vijeća da ne razmatra navodne neusklađenosti sa Ustavom Republike Srpske. 14. Podnosioci zahtjeva, također, tvrde da odbijanje Vijeća da se bavi ovim pitanjem vodi do povrede prava na pravično saslušanje, što je suprotno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, to pravo se, u skladu sa dosljednim tumačenjem ovog Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, primjenjuje samo na postupak u kojem se određuju ili krivična optužba ili građanska prava ili obaveze. Pravo zaštite vitalnih interesa prema Ustavu Republike Srpske je pravo koje ima političku prirodu koja se, prema mišljenju ovog Ustavnog suda, ne ubraja u djelokrug "građanskih prava i obaveza", kako je taj pojam shvaćen u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, naprimjer,mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetuPierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija br. 24194/94, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijeluratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije nadležan da donese odluku prema osnovu navedenom u apelaciji, odnosno da je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da je, prema tome, nedopustiva u dijelu koji se odnosi na ovo pitanje. B. Da li se odluka Vijeća može smatrati sudskom presudom tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu? 16. Dalje, Ustavni sud mora odlučiti da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća u kojoj se navodi da vitalni interesi bošnjačkog naroda ne zahtijevaju zaštitu od Zakona o teritorijalnoj organizaciji ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. To djelimično zavisi i od toga da li se odluka Vijeća smatra "presudom suda" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji pojam "presuda" iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presude drugog suda u meritumu već i protiv drugih odluka i rješenja drugih sudova kojima se negativno utječe na ustavna prava i slobode fizičkih ili pravnih lica, ili o pitanjima koja se tiču onih lica koja pokreću neka druga pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine. Kako je Ustavni sud utvrdio u svojoj Odluci brojU5-99od 3. decembra 1999. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/00), entitetski ustavni sudovi su "sudovi" u okviru značenja člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, a efektivnost apelacione kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine "zaista bi bila značajno reducirana ako se protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle podnositi apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine". 18. Neophodno je razmotriti da li Vijeće za zaštitu vitalnih interesa unutar Ustavnog suda Republike Srpske djeluje kao sud ili u stvarnosti djeluje kao produžetak zakonodavstva Republike Srpske kada odlučuje o pitanjima vitalnog interesa koja su mu proslijedili predstavnici Vijeća naroda. Ako ono nije sud, protiv njegovih presuda se ne može podnijeti apelacija pred ovim Ustavnim sudom prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 19. Neki aspekti rada Vijeća za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske ukazuju na to da Vijeće djeluje u zakonodavnom svojstvu. Naime, upućivanje na Ustavni sud Republike Srpske je dio postupka koji ima za cilj da riješi nesuglasice unutar Vijeća naroda i Narodne skupštine Republike Srpske koji odgađaju usvajanje predložene legislative. Ustavni sud Republike Srpske mora odlučiti da li, prema formulaciji četvrtog stava člana 79.(b) Ustava Republike Srpske, kao što je to učinjeno Amandmanom LXXXII tog Ustava, "konkretni zakon upućuje na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda". Ako Sud odluči da zakon upućuje na vitalni interes, smatra se da zakon nije usvojen. Ako Sud odluči da zakon ne upućuje na vitalni interes, smatra se da je zakon usvojen ili da se može naknadno usvojiti jednostavnom većinom glasova u zakonodavnom organu (vidi sedmi i osmi stav člana 79.(b) Ustava Republike Srpske). 20. S druge strane, neke karakteristike postupka ukazuju na to da se radi prije o sudskom nego li zakonodavnom postupku. Kao prvo, kada se upućuje na Ustavni sud, pretpostavlja se da Ustavni sud treba da postupa sudski (a naročito nepristrano, objektivno i bez vanjskog pritiska i političkog utjecaja) kada obavlja ove funkcije kao i kada obavlja druge uobičajenije funkcije (usput napomena da je ovo način na koji je Ustavni sud shvatio svoju ulogu kada, u širem smislu, obavlja slične funkcije u vezi sa postupkom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/3. Ustava Bosne i Hercegovine). Kako se od Ustavnog suda očekuje da postupa sudski i da donese svoju odluku kao sud, sugerira se da se odluka može smatrati "presudom" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Kao drugo, tekst članova 79.(a) i 79.(b) Ustava Republike Srpske pravi razliku između dva veoma različita načina rješavanja sporova o vitalnim interesima. Prema članu 79.(a), proces se odigrava u potpunosti unutar zakonodavstva i uključuje pokušaj da se postigne konsenzus između različitih političkih grupacija u Vijeću naroda i između Vijeća naroda i Narodne skupštine. Prema članu 79.(b), četvrti stav zahtijeva da, ukoliko politički pregovori ne rezultiraju konsenzusom, pitanje napusti okvir zakonodavstva i djelokrug političkog pregovaranja, i to pitanje rješava sud na sudski i pravosudni način prije nego li na politički način. Rezultat je takav da dovodi do razdvajanja odlučivanja od zakonodavstva, umanjujući opseg u kojem se odluka Ustavnog suda Republike Srpske može posmatrati kao dio zakonodavnog procesa. 22. Kao treće, peti stav člana 79.(b) Ustava Republike Srpske upućuje na odluke o dopustivosti i meritumu koje donosi "Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske". Dok se ovo može čitati u smislu da se sugerira da će pitanje riješiti poseban organ za arbitražu koji nije Ustavni sud, u svom uobičajenom sastavu, st. 6, 7. i 8. člana 79.(b) jasno navode da je Vijeće dio Ustavnog suda i da se njegove odluke donose u ime Ustavnog suda Republike Srpske. 23. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud je mišljenja da se može smatrati da Vijeće postupa kao sud i da se od njega može zahtijevati da postupa sudski kada vrši svoje funkcije prema članu 79.(b) Ustava Republike Srpske. Stoga, njegova odluka se, u principu, može smatrati kao "presuda suda" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Ustavni sud, dalje, mora razmotriti da li je odluka Vijeća takva presuda suda koja prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine može biti predmet apelacije pred Ustavnim sudom. Apelanti su naveli da osporena odluka krši nekoliko odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Kao konačni autoritet u Bosni i Hercegovini za tumačenje i primjenu Ustava Bosne i Hercegovine, kojem je članom VI. Ustava Bosne i Hercegovine povjeren zadatak da podržava taj Ustav, Ustavni sud nije samo nadležan nego ima i ustavnu obavezu da odluči o tvrdnji podnosilaca zahtjeva da konačna odluka Vijeća u ovom slučaju nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 25. Moglo bi se tvrditi da odluka Ustavnog suda Republike Srpske nije ni u kakvoj vezi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da je taj Sud jednostavno odlučio o pitanju koje je relevantno za Ustav Republike Srpske, za koji je konačan autoritet taj sud, a ne Ustavni sud. Odluka o tome da li, kako to podnosioci zahtjeva tvrde, vitalni interesi bošnjačkog naroda zahtijevaju zaštitu protiv Zakona o teritorijalnoj organizaciji, koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u potpunosti i isključivo je u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. Ustavni sud nema nadležnost da tumači ili primijeni Ustav Republike Srpske, te tako nema ni nadležnost da odluči o apelaciji protiv odluke Ustavnog suda Republike Srpske o takvom pitanju. 26. Ustavni sud prihvata da nema nadležnost da odlučuje o pitanjima u vezi sa tumačenjem ili primjenom Ustava Republike Srpske kao takvog. Međutim, ako neki sud Republike Srpske (uključujući i Ustavni sud) tumači ili daje takvu pravnu snagu tom ustavu da je nesaglasan sa zahtjevima iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je najviše rangirana pravna norma u državi Bosni i Hercegovini, dakle čak viša i od ustava entiteta, Ustavni sud, i samo Ustavni sud, ima ustavno ovlaštenje da konačno odlučuje o tome da li je odluka suda Republike Srpske (čak i ako se odnosi na Ustav Republike Srpske) u saglasnosti ili nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Drugačijom odlukom bi (i) Ustavni sud Republike Srpske bio smatran konačnim autoritetom u pogledu saglasnosti Ustava Republike Srpske, kao što je to protumačio Ustavni sud Republike Srpske, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što bi bilo suprotno članu VI/3. alineja 1. i tačka (b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili (i) bi parničari ostali bez pravnog lijeka ako bi bilo koji od ustavnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine donio odluku na osnovu pogrešnog tumačenja ili pogrešne primjene Ustava Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa njihovim obavezama iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u tom dijelu, propisuje:Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entitetaŠ...Ć. 27. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da donese odluku o apelaciji protiv odluke Vijeća na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ako ona pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine. 28. Kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske, koji je donio osporenu presudu, apelanti su aktivno legitimirani za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. C. Da li se apelacijom prezentiraju činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine? 29. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je nedopustiva ako Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Apelanti tvrde da su tom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud ističe da se apelaciona jurisdikcija odnosi na zaštitu ustavnih prava i individualnih sloboda, uključujući prava i slobode iz Evropske konvencije koja se direktno primjenjuje na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. To,inter alia, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednju instancu zaštite ljudskih prava i fundamentalnih sloboda u Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je primijenio standarde Evropske konvencije i ostale norme međunarodnog prava o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. (i) Diskriminacija u suprotnosti sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine 30. U vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelanti ukazuju na činjenicu da je Zakonom o teritorijalnoj organizaciji izostavljena odrednica "bosanski" iz imena mjesta i tvrde da netretiranje toga na način da se ugrožava vitalni interes bošnjačkog naroda diskriminira taj narod, a time i srpski i hrvatski narod, jer sva tri konstitutivna naroda imaju interes u identificiranju mjesta kao bosanskih. Apelanti, također, tvrde da osporena odluka "diskriminira Bošnjake na nacionalnoj osnovi, nepoštivanjem političkih, socijalnih i kulturnih sloboda, uključujući zajedničku historiju i tradiciju njihovih matičnih općina". 31. Ustavni sud ne može prihvatiti taj argument. Onda kada je jednom prihvaćeno da se pridjev "bosanski" ne odnosi na bilo koji od konstitutivnih naroda, nije moguće reći da izostavljanje tog pridjeva iz naziva mjesta diskriminira direktno ili indirektno bilo koji od konstitutivnih naroda. Osim toga, suština koncepta nezakonite ili neustavne diskriminacije je da se jedno lice ili grupa tretira manje različito od ostalih koji su u analognoj situaciji (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za ljudska prava,Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, presuda od 13. juna 1979. godine, st. 32. i 33). Čak i da se prihvati da izostavljanje pridjeva "bosanski" nepovoljno utječe na interese ostalih konstitutivnih naroda, to izostavljanje nema takvo djelovanje da se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih. Također, čak i da neko fizičko ili pravno lice ima pravo da se žali da je imalo takav nepovoljan tretman, to bi jedino mogla učiniti država Bosna i Hercegovina budući da se jedina prijetnja odnosi na ono što podnosioci zahtjeva adekvatno opisuju, u tački 6. svoje apelacije, kao opasnost ... kulturnom i historijskom identitetu zajedničke države Bosne i Hercegovine. Međutim, sama država sama po sebi nema pravo na uživanje prava na nediskriminaciju, čak i ako bi se diskriminacija mogla ustanoviti. Prema tome, apelanti nisu istakli bilo kakav osnov za tvrdnju da se osporenom odlukom bošnjački narod tretira drugačije od bilo koje druge grupe na nekom osnovu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. (ii) Diskriminacija u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije 32. U vezi sa članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da član 14. zabranjuje diskriminaciju u odnosu na osiguranje prava i sloboda iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava su konstantno smatrali da se član 14. Evropske konvencije (za razliku od Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju) primjenjuje samo ako se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih u analognoj situaciji (ili je, možda, stavljeno u nepovoljniji položaj tako što se tretira slično u odnosu na ostale koji su u relativno drugačijoj situaciji) u vezi sa pitanjem koje se ubraja u opseg jednog od prava zagarantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Član 14. Evropske konvencije se, naprimjer, primjenjuje kada se neko lice tretira nepovoljnije u odnosu na ostale u pogledu neke odredbe koja pomaže ljudima da uživaju neko pravo iz Evropske konvencije, čak i kada to ne zahtijeva Evropska konvencija (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za ljudska prava,Abdulaziz, Cabales, Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 94, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 82;Zarb Adami protiv Malte, aplikacija broj 17209/02, presuda od 20. juna 2006. godine, st. 71-73). 33. Apelanti u svojoj apelaciji ne preciziraju neko drugo pravo ili prava iz Evropske konvencije u okviru kojeg su imali različit tretman. Jedino drugo pravo iz Evropske konvencije na koje su se pozvali je pravo na pravično saslušanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra da se odluka Vijeća, u kojoj je naznačeno da Zakon o teritorijalnoj organizaciji nije povrijedio vitalni interes bošnjačkog naroda, ubraja u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu razloge koji su navedeni u tački 14. ove odluke, pravo na zaštitu vitalnog interesa iz Ustava Republike Srpske je pravo političke prirode koje se ne ubraja u opseg "građanskih prava i obaveza" budući da je taj termin shvaćen u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. (iii) Pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine 34. Podnosioci zahtjeva navode da je povrijeđeno pravo izbjeglica i raseljenih lica na povratak prvobitnim domovima iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Suština žalbenih navoda apelanata jeste da je Vijeće dovelo do toga da će se izbjeglice i raseljena lica iz tih općina osjećati manje sposobnim da ostvare svoje pravo na povratak prvobitnim domovima onako kako im je to pravo dodijeljeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, budući da nije smatralo da zakon kojim je izostavljena riječ "bosanski" iz naziva nekih općina krši vitalni interes bošnjačkog naroda. Međutim, Ustavni sud ne smatra da je predočen bilo koji dokaz u prilog tvrdnji da je netretiranje promjena imena mjesta kao pitanja od vitalnog interesa bošnjačkog naroda imalo takvo djelovanje. Isto se odnosi i na tvrdnju (u onoj mjeri u kojoj je ona relevantna) da bi promjena imenamjesta obeshrabrila izbjeglice i raseljena lica da se vraćaju u svoje prvobitne domove u onim mjestima koja su zahvaćena takvim promjenama. Ustavni sud je istakao u svojoj odluci u predmetu broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04) da davanje naziva općinama koji se odnose na jedan konstitutivni narod može dovesti do primjene člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine zbog stvaranja neprijateljskog okruženja, a time i obeshrabrivanja izbjeglica i raseljenih lica ostalih konstitutivnih naroda i "ostalih" da se ponovo nasele u tim gradovima. Međutim, taj predmet je sasvim različit od ovog predmeta. Ne postoje dokazi da bi izbjeglice i raseljena lica vjerovatno smatrale da davanje naziva nekom mjestu koje se ne odnosi na bilo koji konstitutivni narod ili geografsko područje države Bosne i Hercegovine stvara neprijateljsko okruženje. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da predmet apelacije ne dovodi do primjene člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. (iv) Pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije 35. Konačno, apelanti navode da im je Vijeće uskratilo pravično saslušanje jer je donijelo svoju odluku primjenom glasačke procedure iz člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske umjesto procedure iz odredaba člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i člana 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (izmijenjenog Amandmanom LXXXII) koji su normativno višeg ranga od Poslovnika u pravnom poretku i koji bi bili povoljniji za apelante. 36. Tačno je da je Ustavni sud često poništavao odluke ostalih sudova na osnovu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je neki drugi sud donio odluku proizvoljnom primjenom relevantnih ustavnih odredbi ili zakona, ili proizvoljnom procjenom dokaza. Međutim, pravo na pravično saslušanje se pojavljuje u nekrivičnim predmetima, u postupku gdje se određuje neko građansko pravo ili obaveza. Kao što je Ustavni sud istakao u tačkama 14. i 33. ove odluke, kolektivno pravo ustavnih naroda da zaštite vitalni interes u okviru zakonodavnog procesa nije građansko pravo u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da postupak pred Vijećem ne povlači zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da nije potrebno razmatrati da li su uvjeti tih odredaba bili povrijeđeni. D. Zahtjev za privremenu mjeru 37. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud je zaključio da nema potrebe da odlučuje o privremenoj mjeri u ovom predmetu. E. Zaključak 38. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, zatim odredbu člana 16. stav 4. tačke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj apelacija nije dopustiva ako Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ako je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića u skladu sa odlukom, te izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana suprotno odluci. 40. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA U SKLADU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 2821/09 OD 26. MARTA 2010. GODINE Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenjeu skladu sa navedenom odlukomUstavnog suda BiH donesenom na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 26. marta 2010. godine. Slažemo se sa odlukom većine sudija Ustavnog suda BiH da je apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesenu protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu, ali zbog drugih razloga u odnosu na razloge koji su navedeni u većinskoj odluci Ustavnog suda BiH. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na pitanje da li se osporena odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske može smatrati sudskom presudom, tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu BiH, naše mišljenje je sljedeće: Iako je Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 3/00) zaključio da je u okviru svoje apelacione nadležnosti ovlašten preispitivati odluke ustavnih sudova entiteta, naše mišljenje je da se stanovište Ustavnog suda iz predmeta broj U 5/99 ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju. Podsjećamo na to da se apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH tiče zaštite ustavnih prava i slobodapojedinaca, uključujući i prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se, na osnovu člana II/2. Ustava BiH, direktno primjenjuje. To, između ostalog, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednji stepen zaštite ljudskih prava i osnovnih slobodapojedinacau Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjenjuje norme i standarde Evropske konvencije i druge norme i standarde međunarodnog prava u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim toga, Ustavni sud BiH je u svojoj jurisprudenciji pojam "presude" iz člana VI/3.b) Ustava BiH tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama fizičkih ili pravnih lica. Međutim, u konkretnom slučaju smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Naime, osporena odluka je donesena u okviru ekskluzivne nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da odlučuje o pitanju vitalnog nacionalnog interesa nekog konstitutivnog narodakao kolektiviteta, koje se postavi tokom zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovo je pitanje o kojem Ustavni sud Republike Srpske donosi konačnu i obavezujuću odluku i ne tiče se bilo kojeg individualnog ljudskog prava ili slobode koji se ispituju kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda BiH. Polazeći od navedenog, smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, te se ne može smatrati "presudom" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, prema našem mišljenju, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (apelanti), kako sam navodi u apelaciji, podnio je apelaciju "kao legitimni predstavnik bošnjačkog naroda" i tvrdi da su osporenom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. Prema našem mišljenju, proizlazi da je namjera apelanata bila da pokrenuactio popularis, budući da apelanti tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo svakog pripadnika bošnjačkog naroda na nediskriminaciju, a da je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su primijenjene odredbe Poslovnika Ustavnog suda RS koje su, prema tvrdnji apelanata, neustavne. U vezi s tim navodima, ukazujemo na to da je, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, neophodno da aplikant dokaže da je žrtva navodnog kršenja nekog od prava ili sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, te da mora biti lično ugrožen navodnim kršenjem. Stoga je Evropska komisija odbacivala kao nedopuštene aplikacije u kojima aplikanti nisu mogli dokazati da su lično ugroženi navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije, pa su tražiliin abstractoocjenu kompatibilnosti nekog domaćeg zakona sa odredbama Evropske konvencije (vidi Evropska komisija,X protiv Austrije, aplikacija broj 705/07, Odluke i izvještaji broj 7 (1997), str. 87; iWebster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7806/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 168). S tim u vezi, naše je mišljenje da su apelanti tvrdnjama o navodnom kršenju ljudskih prava "bošnjačkog naroda" kao kolektiviteta pokušali ishoditiin abstractorazmatranje kompatibilnosti Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te razmatranje ustavnosti Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske sa odredbama Ustava Republike Srpske. Što se tiče ovako postavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, naše je mišljenje da se u konkretnom slučaju u okviru nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne može uspostaviti nadležnost iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, za što je Ustavom BiH predviđena posebna procedura i propisani podnosioci takvog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, smatrali smo da je apelaciju trebalo, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava BiH, članom 16. stav 4. tačka 1. i članom 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda, odbaciti kao nedopuštenu zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić,s.r. Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić IZDVOJENO MIŠLJENJE MIRSADA ĆEMANA, SUDIJE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE, SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 2821/09 Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudijao dopustivostiupredmetubrojAP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine. Prije svega, smatram potrebnim izraziti svoje slaganje sa stavom većine prema kojem je: - Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine) "presuda suda",u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u tačkama 16-23. ove odluke, što znači da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan odlučivati o tome da li je tom i takvim odlukama eventualno povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda; - Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (jednako kao i bilo koji drugi klub konstitutivnog naroda u tome Vijeću), kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske koji je donio osporenu odluku (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine),aktivno legitimiranza podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (tačka 28. ove odluke), te, konsekventno, i zahtjeva za ocjenu ustavnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema mome mišljenju, Ustavni sud je propustio uočiti da je apelant, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu u jednom podnesku (apelacija od 7. septembra 2009. godine) realno uputio dva podneskaitoapelacijukojom traži zaštitu zbog kršenja "prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kao i prava (koja su) zaštićena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima...", te, istovremeno,"zahtjev za ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52. stav 2, sa Ustavom Bosne i Hercegovine". To sasvim očigledno proizlazi iz tačke 10. apelacije u kojoj stoji: "Ovom apelacijomapelant istovremeno traži ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52. stav 2", kada se ona čita u vezi sa apelantovim podneskom od 15. septembra 2009. godine u kojem apelant/podnosilac izričito navodi da "...istovremenosa apelacijom apelant je zatražio ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske,u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine". Ne ulazeći u razloge očiglednih nedostataka forme i sadržaja apelantovih podnes(a)ka dostavljenih Ustavnom sudu, držim da je Ustavni sud, u pripremnoj fazi postupka odlučivanja, bio obavezan, u skladusa članom 20. Pravila Ustavnog suda, pozvati podnosioca apelacije/zahtjeva da uredi podnesak, tj. da "...u određenom roku, a najduže u roku od 30 dana te nedostatke otkloni...". To je moglo, pa i moralo, uključivati poziv za izričitim očitovanjem apelanta/podnosioca o tome da li je i u kojem smislu osim apelacije postavljen i zahtjev za ocjenu ustavnosti, tim prije što, iako, prema stanovištu većine, takav zahtjev nije postavljen, citirani dio podneska od 15. septembra 2009. godineotvara makar sumnjuu tome pogledu. Propuštanjem da apelanta/podnosioca zahtjeva pozove da otkloni nedostatke u podnesku, a time i sumnju o tome da li je takav zahtjev uopće postavljen, Ustavni sud očigledno nije postupio prema odredbi vlastitih Pravila. Ustavni sud je, također, prema mome mišljenju, neosnovano odbio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi spriječio početak primjene spornog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine, dok ne odluči o usklađenosti sporne odredbe člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, primjenom te odredbe donesena je sporna odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, što inače (prema rezultatima glasanja na sjednici Vijeća - prema navodima apelanta/podnosioca zahtjeva i zapisniku sa sjednice Vijeća) ne bi bilo moguće da je primijenjena relevantna odredba Ustava Republike Srpske, odnosno Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Na ovaj način Ustavni sud Bosne i Hercegovine je mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u zakonodavnom procesu u Republici Srpskoj učinio nedjelotvornim iako je imao priliku, osnov i obavezu da djeluje u skladu sa svojom ustavnom nadležnošću. Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, npr., odlukama br. U 4/05 od 22. aprila 2005. godine i U 7/05 od 2. decembra 2005. godine iskazao stav da je kao institucija koja "podržava Ustav Bosne i Hercegovine" nadležan ispitivati ustavnostsvih akata, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a to znači ne samo zakona koje su donijeli zakonodavni organi države i entiteta nego i drugih akata kao što su to u konkretnom slučaju bili Statut Grada Sarajeva, odnosno Statut Grada Istočno Sarajevo. Konsekventno, to, prema mome mišljenju, znači da je nadležan i za ocjenu usklađenosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, ne smatram potrebnim komentirati odluku u pogledu odlučivanja o apelaciji. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i Constance Grenje, suci Mato Tadić, David Feldman, Tudor Pantiru i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. ožujka 2010. godine, u predmetu brojAP 2821/09, rješavajući apelacijuKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske,na temelju članaka VI/3.(a) i VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točke 1. i 9, članka 59. stavak 2. alineja 1. i članka 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine u kojoj se navodi da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske nisu povrijeđeni vitalni interesi bošnjačkog naroda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine da odluči je li članak 52. stavak 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sukladan šestom stavku članka 79.(b) Ustava Republike Srpske i članku 21. stavak 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII), zbog toga što Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaKluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine da odluči je li članak 52. stavak 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sukladan šestom stavku članka 79.(b) Ustava Republike Srpske i članku 21. stavak 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII) jer je doveo do povrede 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, kojeg zastupa Edin Ramić, predsjednik, podnio je 7. rujna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine. Apelanti su istodobno zatražili i ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda RS) i, u okviru tog zahtjeva, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu članka 52. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda RS "do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Apelanti su dopunili apelaciju 15. rujna 2009. godine. 2. Predsjedatelj Vijeća naroda Republike Srpske je 2. lipnja 2009. godine dostavio Vijeću akt broj 03.1/I-223/09 od 1. lipnja 2009. godine kojim se, na zahtjev apelanata, tražilo pokretanje postupka za zaštitu vitalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o teritorijalnoj organizaciji), koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. travnja 2009. godine. Apelanti smatraju da je člankom 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji, kojim su utvrđene općine u Republici Srpskoj, povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda jer je ovom odredbom izostavljena odrednica "bosanski" ispred naziva općina Brod i Kostajnica, a ostavljene su bez ove odrednice i općine čiji su nazivi ranije izmijenjeni (Gradiška, Novi Grad, Šamac i Kozarska Dubica). 3. Vijeće Ustavnog suda RS je pobijanom Odlukom broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine utvrdilo da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda. U obrazloženju ove odluke Vijeće je navelo da je imalo u vidu članak 70. stavak 1. točke 2. i 4. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Narodna skupština donosi zakone i utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike Srpske i članak 100. Ustava Republike Srpske prema kojem se teritorijalna organizacija Republike Srpske uređuje zakonom. Dalje, Vijeće je navelo da je imalo u vidu i članak 5. stavak 1. alineja 2. Ustava Republike Srpske prema kojem se ustavno uređenje Republike Srpske temelji na osiguravanju nacionalne ravnopravnosti i zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda. Također, Vijeće je ukazalo na to da je Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske teritorijalna organizacija definirana kao jedan o vitalnih interesa konstitutivnih naroda. 4. Imajući u vidu navedene odredbe, Vijeće je zaključilo da je Narodna skupština bila ovlaštena donijeti Zakon o teritorijalnoj organizaciji navodeći da je "jedan od razloga za donošenje ovog zakona i usklađivanje naziva pojedinih općina u Republici Srpskoj sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 44/01 od 27. veljače 2004. godine". Obrazlažući zaključak da se pobijanom odredbom ovog zakona ne krši vitalni interes bošnjačkog naroda, Vijeće je navelo da je imalo u vidu "činjenicu da posvojni pridjev 'bosanski' potječe od naziva Bosne i Hercegovine, koja je zajednička država tri konstitutivna naroda i ostalih građana", zbog čega je "nesumnjivo da se odnosi na sve građane ove države i ne može se smatrati da pripada isključivo bošnjačkom narodu". Također je navedeno da je odrednica "bosanski" prema svom sadržaju šira od pojma "bošnjački" pa se ta dva pojma ne mogu poistovjetiti. Vijeće je, dalje, navelo da pridjev "bosanski" predstavlja "zajedničku historiju, tradiciju, kulturu i geografsku odrednicu svih građana u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost". Isto tako, kako je dalje obrazloženo, nazivi općina su podjednako od interesa za sve stanovnike, "pa se pitanje prefiksa 'bosanski' u nazivima naseljenih mjesta ne može promatrati sa stajališta samo jedne nacionalne cjeline". Vijeće je, također, navelo da je pitanje u kojoj se mjeri pripadnici konstitutivnih naroda identificiraju sa pridjevom "bosanski" stvar "njihovog individualnog pristupa i ne može se odnositi na konstitutivni narod u cjelini". 5. Dalje, u obrazloženju pobijane odluke je navedeno da, historijski promatrano, povezivanje vitalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini za pridjev "bosanski" uz nazive naseljenih mjesta "nema uporište u historijskim činjenicama na ovom području". Naime, Vijeće je u obrazloženju navelo da je pridjev "bosanski" u nazivu mjesta Brod službeno uveden nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i to zbog administrativnih razloga, tj. kako bi se napravila razlika u odnosu na naselje sa istim nazivom koje se nalazilo na drugoj strani rijeke Save. Slična je situacija, kako je Vijeće dalje navelo, i sa nazivom Kostajnica, koja je pridjev "bosanski" dobila početkom XIX stoljeća, također kao granično naselje na rijeci Uni i da bi se razlikovala od Kostajnice na drugoj strani te rijeke. Dakle, kako je Vijeće zaključilo, pridjev "bosanski" je uveden kao geografska odrednica za pogranična naselja i sada se "podjednako odnosi na sve građane ove države, i nitko nema pravo smatrati da on pripada samo bošnjačkom narodu...budući da je pojam 'bosanski' mnogo širi nego pojam 'bošnjački'... Pridjev 'bosanski' predstavlja zajedničku historiju, tradiciju i kulturu i predstavlja geografsku odrednicu svih građana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost". 6. Dalje, Vijeće je navelo da smatra da su nazivi općina u pobijanoj odredbi Zakona o teritorijalnoj organizaciji neutralni, bez ikakvog nacionalnog ili drugog karaktera, "čime ne daju prednost ni jednom konstitutivnom narodu, niti prave razliku među njima". Zbog toga, prema mišljenju Vijeća, ovakvi nazivi ne mogu dovesti do povrede vitalnog interesa niti do diskriminacije u uživanju bilo kojeg od prava garantiranih Ustavom Republike Srpske. Sličan stav je, kako je navelo Vijeće, imao i Ustavni sud BiH u Odluci broj U 44/01 od 27. veljače 2004. godine. U točki 53. navedene odluke Ustavnog suda je istaknuto: "Drugi razlog koji je doveo do promjene naziva gradova i općina bi se u nekim slučajevima mogao promatrati kao želja da se nazivi ovih mjesta razlikuju od sličnih naziva gradova ili općina koji se nalaze na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud napominje da bi se ovaj cilj lako mogao postići odabiranjem predznaka ili naziva etnički neutralnog karaktera". Vijeće je, dalje, navelo da su, historijski gledano, nazivi naseljenih mjesta promjenjiva kategorija i da ovise o brojnim faktorima, a da sama činjenica da su ovi gradovi u jednom razdoblju svoje historije imali u nazivu pridjev "bosanski" ne znači da je usvajanjem neutralnog naziva, koji nema ovaj ili neki drugi pridjev, povrijeđen vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda ili "da dovodi u pitanje egzistenciju i budućnost bošnjačkog naroda na ovim prostorima". Vijeće je zaključilo da zadržavanje pridjeva "bosanski" u nazivima općina "može predstavljati određeni politički ili neki drugi sličan interes etničke grupe", ali da izostavljanje ovog pridjeva ne može dovesti do povrede vitalnog interesa "koji je temeljni interes naroda kao cjeline i svakako ima jednu širu dimenziju". Vijeće je, također, odlučilo da se ovakvim određivanjem naziva gradova ne negira kulturno-historijski identitet Bosne i Hercegovine, jer "nazivi naseljenih mjesta ne čine temelj identiteta jedne države". Osim toga, prema mišljenju Vijeća, neutralan naziv koji ne sadrži nikakvu odrednicu "može samo doprinijeti boljem suživotu i međusobnoj toleranciji pripadnika svih nacionalnih grupa nastanjenih na ovim prostorima, pogotovo kad se ima u vidu eventualna potreba za smirivanjem međunacionalnih tenzija". 7. Apelanti smatraju da je pobijanom odlukom prekršeno pravo iz čl. II/3, II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelanti navode da se pobijanom odlukom krši pravo bošnjačkog naroda na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se "njom povrjeđuje nacionalni interes građana Bošnjaka da se očuvaju tradicionalni, historijski nazivi općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica sa odrednicama 'bosanski'". Apelanti ističu da oni ne poistovjećuju pridjeve "bosanski" i "bošnjački", te da "ne svojataju pridjev 'bosanski' koji pripada svim građanima kao i drugim konstitutivnim narodima". Međutim, apelanti smatraju da je Bošnjački klub, kao politički predstavnik bošnjačkog naroda, legitimiran da pokreće pitanje vitalnog interesa u članku 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji kojim se ovaj pridjev ukida iz naziva navedenih općina. Apelanti, dalje, navode da je nesporno da je teritorijalna organizacija definirana kao vitalni interes konstitutivnih naroda u Amandmanu LXXVII kojim je dopunjen članak 70. Ustava Republike Srpske. U kontekstu svojih navoda o diskriminaciji, apelanti su naveli da je u općini Bosanski Brod, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u nacionalnoj strukturi bilo 12,35% Bošnjaka, 41,40% Hrvata, 33,29% Srba i 2,24% ostalih. U Bosanskoj Kostajnici je, također, postojala multietnička struktura stanovništva u kojoj su Bošnjaci sudjelovali sa 27,47%. Apelanti, dalje, navode da "nasilno izmijenjena demografska struktura stanovništva tih općina, kao rezultat proteklog rata, ne može biti legalan ni legitiman temelj da se oduzimaju odrednice 'bosanski' u nazivima bilo kojeg grada, općine ili naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini", te da za takvo oduzimanje nema objektivnog i razumnog opravdanja. 8. Apelanti navode da "kao legitimni predstavnici bošnjačkog naroda doživljavaju i smatraju da je brisanje odrednice 'bosanski' iz naziva općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica (kao i ranije brisanje te odrednice iz naziva općina Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac) flagrantna povreda načela konstitutivnosti i ravnopravnosti bošnjačkog naroda, ugrožavanje njegove kulture i tradicije, kao i kulturno-historijskog identiteta zajedničke države Bosne i Hercegovine". Stoga, apelanti smatraju da se radi o diskriminaciji građana - pripadnika bošnjačkog naroda, u odnosu na poštivanje prava na povratak u domovinu utvrđenog člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je cilj ovakvih propisa "mogao biti u tome da se poslije etničkog čišćenja čiste i bosanski nazivi općina i naseljenih mjesta", te da se pobijanom odlukom ne može dati podrška takvom neustavnom i nelegitimnom cilju. 9. Apelanti, također, tvrde da je pobijanom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje "iz čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.ŠEuropske konvencijeĆ". Povredu ovog prava apelanti vide u tome što je Vijeće, prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata, primijenilo odredbu članka 52. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda RS, a ne odredbe Amandmana LXXXII kojim je dopunjen članak 70. Ustava Republike Srpske. Apelanti navode da se radi o načinu odlučivanja o pitanju vitalnog interesa, o čemu Ustav Republike Srpske i Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske sadrže jasne i precizne odredbe koje propisuju sljedeće: "U slučaju da proceduru koja se odnosi na vitalni nacionalni interes pokreće dvotrećinska većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudaca da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu". Apelanti smatraju da je svrha ovih odredaba da u sastavu Vijeća "funkciju suca obavljaju po dva pripadnika svakog konstitutivnog naroda i jedan sudac iz reda ostalih. Time je data mogućnost da najmanje dvojica sudaca u Vijeću glasaju pozitivno za odluku da je povrijeđen vitalni interes, upozore zakonodavna tijelaŠ...Ćda nisu uspjeli o spornom aktu postići nužni kompromis u pogledu pitanja vitalnog interesa". Imajući u vidu ove, kako navode, istovjetne odredbe Ustava Republike Srpske i Zakona o Ustavnom sudu RS, apelanti smatraju da je odredba članka 52. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda RS neustavna i nezakonita, te da je postupanje i donošenje odluke po neustavnoj odredbi Poslovnika Ustavnog suda RS, također, neustavno. U tom smislu, apelanti ističu da je Vijeće prilikom glasanja o zahtjevu apelanata imalo "(prema zvaničnim saznanjima) četiri glasa za pozitivnu odluku i tri glasa protiv". 10. Zbog navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud prilikom razmatranja apelacije "izvrši uvid u zapisnik o vijećanju i glasanju, te objektivno utvrdi rezultat glasanja i način odlučivanja". Apelanti, također, smatraju da im je pobijanom odlukom zbog navedenih razloga prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je "neustavnom i proizvoljnom primjenom svog Poslovnika, a ne primjenom Ustava i zakona što mu je ustavna obveza, Ustavni sud prakticirao nepravično odlučivanje na štetu apelanata i prava građana koje apelanti legitimno predstavljaju". Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvoji apelaciju i ukine pobijanu odluku, te da sam odluči o meritumu zahtjeva. 11. Apelanti, također, traže "ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS, konkretno članka 52. stavak 2. ovog akta". Apelanti predlažu da, "imajući u vidu trajanje apelacijskog postupka", Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu odredbe članka 52. stavak 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda RS "koja će trajati do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Ovaj prijedlog apelanti obrazlažu potrebom da se, prije konačnog usklađivanja Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske, "zakonodavne procedure u Vijeću naroda RS i Ustavnom sudu RS provode na ustavan način". U podnesku koji su Ustavnom sudu dostavili 15. rujna 2009. godine apelanti su naveli da su tražili od Ustavnog suda RS da uskladi Poslovnik Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o Ustavnom sudu. Međutim, kako dalje navode, Ustavni sud RS je, na sjednici od 2. rujna 2009. godine, odbio raspravljati o tom zahtjevu smatrajući da apelanti nisu aktivno legitimirani. Također, apelanti navode da je Ustavni sud RS odbio raspravljati o Poslovniku Ustavnog suda RS i povodom zahtjeva koji je podnio predsjednik Ustavnog suda RS. Apelanti ističu da im "nije poznato zvanično obrazloženje za takvo odbijanje i je li Ustavni sudŠRSĆpri tome imao u vidu klasično pravno pravilo da nitko ne može biti sudac u vlastitom sporu (nemo iudex in sua causa)". Također, apelanti su obavijestili Ustavni sud da "ostaju pri svojoj odluci da ne sudjeluju u zakonodavnim procedurama u okviru Vijeća naroda dok se mjerodavno ne riješi pitanje ustavnosti Poslovnika Ustavnog sudaŠRSĆ. Ovakvo pravno i činjenično stanje blokira rad ne samo ŠapelanataĆveć i Vijeća naroda Republike Srpske". U svezi s tim, apelanti su istakli da su podnijeli prijedlog/inicijativu za ocjenu ustavnosti zakona i drugih akata koji su izglasani i objavljeni bez njihovog sudjelovanja. Apelanti smatraju da su se stekli uvjeti da Ustavni sud "u ovom predmetu hitno postupa kako bi se spriječile daljnje negativne posljedice na pravni poredak i funkcioniranje zakonodavne vlasti". 12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba čl. VI/3.(a) i VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2. i 4. točke 1. i 9. i članka 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: Š...Ć - Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog tijela jednog entiteta. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Članak 16. stavak 4. točke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. Članak 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glasi: 1. Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. 3. Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudaca može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stavka 1. ovog članka. A. Nadležnost Ustavnog suda da preispituje Poslovnik o radu Ustavnog suda Republike Srpske 13. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora odlučiti ubraja li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća da ne razmatra zahtjev podnositelja za ocjenu suglasnosti članka 52. stavak 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa člankom 121. Ustava Republike Srpske u nadležnost ovog Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopustiva. Ovaj Ustavni sud je obvezan podržavati Ustav Bosne i Hercegovine a nema nadležnost da podržava Ustav Republike Srpske, te je Ustavni sud Republike Srpske konačni autoritet po ovom pitanju. Postoji izuzetak od ovog načela u predmetima u kojima Ustavni sud Republike Srpske tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske na način koji nije sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom pitanju. Ustavni sud, stoga, smatra da nije nadležan za odlučivanje o ustavnosti pobijane odluke Vijeća da ne razmatra navodne neusklađenosti sa Ustavom Republike Srpske. 14. Podnositelji zahtjeva, također, tvrde da odbijanje Vijeća da se bavi ovim pitanjem vodi do povrede prava na pravično saslušanje, što je suprotno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, to pravo se, sukladno dosljednom tumačenju ovog Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, primjenjuje samo na postupak u kojem se određuju ili kaznena optužba ili građanska prava ili obveze. Pravo zaštite vitalnih interesa prema Ustavu Republike Srpske je pravo koje ima političku prirodu koja se, prema mišljenju ovog Ustavnog suda, ne ubraja u djelokrug "građanskih prava i obveza", kako je taj pojam shvaćen u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, naprimjer,mutatis mutan- dis, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetuPi- erre-Bloch protiv Francuske, aplikacija br. 24194/94, presuda od 21. listopada 1997. godine, Izvješća 1997-VI). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijeluratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije nadležan donijeti odluku prema temelju navedenom u apelaciji, odnosno da je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da je, prema tome, nedopustiva u dijelu koji se odnosi na ovo pitanje. B. Može li se odluka Vijeća smatrati sudskom presudom tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu? 16. Dalje, Ustavni sud mora odlučiti ubraja li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća u kojoj se navodi da vitalni interesi bošnjačkog naroda ne zahtijevaju zaštitu od Zakona o teritorijalnoj organizaciji u nadležnost ovog Ustavnog suda. To djelomično ovisi i o tome smatra li se odluka Vijeća "presudom suda" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji pojam "presuda" iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presude drugog suda u meritumu već i protiv drugih odluka i rješenja drugih sudova kojima se negativno utječe na ustavna prava i slobode fizičkih ili pravnih osoba, ili o pitanjima koja se tiču onih osoba koje pokreću neka druga pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine. Kako je Ustavni sud utvrdio u svojoj Odluci brojU5-99od 3. prosinca 1999. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/00), entitetski ustavni sudovi su "sudovi" u okviru značenja članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, a efektivnost apelacijske kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine "zaista bi bila značajno reducirana ako se protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle podnositi apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu njihove suglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine". 18. Neophodno je razmotriti djeluje li Vijeće za zaštitu vitalnih interesa unutar Ustavnog suda Republike Srpske kao sud ili u stvarnosti djeluje kao produžetak zakonodavstva Republike Srpske kada odlučuje o pitanjima vitalnog interesa koja su mu proslijedili predstavnici Vijeća naroda. Ako ono nije sud, protiv njegovih presuda se ne može podnijeti apelacija pred ovim Ustavnim sudom prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 19. Neki aspekti rada Vijeća za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske ukazuju na to da Vijeće djeluje u zakonodavnom svojstvu. Naime, upućivanje na Ustavni sud Republike Srpske je dio postupka koji ima za cilj riješiti nesuglasice unutar Vijeća naroda i Narodne skupštine Republike Srpske koji odgađaju usvajanje predložene legislative. Ustavni sud Republike Srpske mora odlučiti upućuje li, prema formulaciji četvrtog stavka članka 79.(b) Ustava Republike Srpske, kao što je to učinjeno Amandmanom LXXXII tog Ustava, "konkretni zakon na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda". Ako Sud odluči da zakon upućuje na vitalni interes, smatra se da zakon nije usvojen. Ako Sud odluči da zakon ne upućuje na vitalni interes, smatra se da je zakon usvojen ili da se može naknadno usvojiti jednostavnom većinom glasova u zakonodavnom tijelu (vidi sedmi i osmi stavak članka 79.(b) Ustava Republike Srpske). 20. S druge strane, neke karakteristike postupka ukazuju na to da se radi prije o sudskom nego li zakonodavnom postupku. Kao prvo, kada se upućuje na Ustavni sud, pretpostavlja se da Ustavni sud treba postupati sudski (a naročito nepristrano, objektivno i bez vanjskog pritiska i političkog utjecaja) kada obavlja ove funkcije kao i kada obavlja druge uobičajenije funkcije (usput napomena da je ovo način na koji je Ustavni sud shvatio svoju ulogu kada, u širem smislu, obavlja slične funkcije u svezi sa postupkom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članku IV/3. Ustava Bosne i Hercegovine). Kako se od Ustavnog suda očekuje da postupa sudski i da donese svoju odluku kao sud, sugerira se da se odluka može smatrati "presudom" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Kao drugo, tekst članaka 79.(a) i 79.(b) Ustava Republike Srpske pravi razliku između dva veoma različita načina rješavanja sporova o vitalnim interesima. Prema članku 79.(a), proces se odigrava u potpunosti unutar zakonodavstva i uključuje pokušaj da se postigne konsenzus između različitih političkih grupacija u Vijeću naroda i između Vijeća naroda i Narodne skupštine. Prema članku 79.(b), četvrti stavak zahtijeva da, ukoliko politički pregovori ne rezultiraju konsenzusom, pitanje napusti okvir zakonodavstva i djelokrug političkog pregovaranja, i to pitanje rješava sud na sudski i pravosudni način prije nego li na politički način. Rezultat je takav da dovodi do razdvajanja odlučivanja od zakonodavstva, umanjujući opseg u kojem se odluka Ustavnog suda Republike Srpske može promatrati kao dio zakonodavnog procesa. 22. Kao treće, peti stavak članka 79.(b) Ustava Republike Srpske upućuje na odluke o dopustivosti i meritumu koje donosi "Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske". Dok se ovo može čitati u smislu da se sugerira da će pitanje riješiti posebno tijelo za arbitražu koje nije Ustavni sud, u svom uobičajenom sastavu, st. 6, 7. i 8. članka 79.(b) jasno navode da je Vijeće dio Ustavnog suda i da se njegove odluke donose u ime Ustavnog suda Republike Srpske. 23. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud je mišljenja da se može smatrati da Vijeće postupa kao sud i da se od njega može zahtijevati da postupa sudski kada vrši svoje funkcije prema članku 79.(b) Ustava Republike Srpske. Stoga, njegova odluka se, u načelu, može smatrati kao "presuda suda" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Ustavni sud, dalje, mora razmotriti je li odluka Vijeća takva presuda suda koja prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine može biti predmet apelacije pred Ustavnim sudom. Apelanti su naveli da pobijana odluka krši nekoliko odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Kao konačni autoritet u Bosni i Hercegovini za tumačenje i primjenu Ustava Bosne i Hercegovine, kojem je člankom VI. Ustava Bosne i Hercegovine povjeren zadatak da podržava taj Ustav, Ustavni sud nije samo nadležan nego ima i ustavnu obvezu da odluči o tvrdnji podnositelja zahtjeva da konačna odluka Vijeća u ovom slučaju nije sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine. 25. Moglo bi se tvrditi da odluka Ustavnog suda Republike Srpske nije ni u kakvoj vezi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da je taj Sud jednostavno odlučio o pitanju koje je relevantno za Ustav Republike Srpske, za koji je konačan autoritet taj sud, a ne Ustavni sud. Odluka o tome zahtijevaju li, kako to podnositelji zahtjeva tvrde, vitalni interesi bošnjačkog naroda zaštitu protiv Zakona o teritorijalnoj organizaciji, koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u potpunosti i isključivo je u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. Ustavni sud nema nadležnost tumačiti ili primijeniti Ustav Republike Srpske, te tako nema ni nadležnost odlučiti o apelaciji protiv odluke Ustavnog suda Republike Srpske o takvom pitanju. 26. Ustavni sud prihvaća da nema nadležnost odlučivati o pitanjima u svezi sa tumačenjem ili primjenom Ustava Republike Srpske kao takvog. Međutim, ako neki sud Republike Srpske (uključujući i Ustavni sud) tumači ili daje takvu pravnu snagu tom ustavu da je nesuglasan sa zahtjevima iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je najviše rangirana pravna norma u državi Bosni i Hercegovini, dakle čak viša i od ustava entiteta, Ustavni sud, i samo Ustavni sud, ima ustavnu ovlast da konačno odlučuje o tome je li odluka suda Republike Srpske (čak i ako se odnosi na Ustav Republike Srpske) u suglasnosti ili nije u suglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Drugačijom odlukom bi (i) Ustavni sud Republike Srpske bio smatran konačnim autoritetom u pogledu suglasnosti Ustava Republike Srpske, kao što je to protumačio Ustavni sud Republike Srpske, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što bi bilo suprotno članku VI/3. alineja 1. i točka (b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili (i) bi parničari ostali bez pravnog lijeka ako bi bilo koji od ustavnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine donio odluku na temelju pogrešnog tumačenja ili pogrešne primjene Ustava Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa njihovim obvezama iz članka III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u tom dijelu, propisuje:Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju izvan snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entitetaŠ...Ć. 27. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ima nadležnost donijeti odluku o apelaciji protiv odluke Vijeća na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, ako ona pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine. 28. Kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske, koji je donio pobijanu presudu, apelanti su aktivno legitimirani za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. C. Prezentiraju li se apelacijom činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine? 29. Prema članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je nedopustiva ako Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Apelanti tvrde da su tom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. U svezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud ističe da se apelacijska jurisdikcija odnosi na zaštitu ustavnih prava i individualnih sloboda, uključujući prava i slobode iz Europske konvencije koja se direktno primjenjuje na temelju članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. To,inter alia, znači da apelacijska nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednju instancu zaštite ljudskih prava i fundamentalnih sloboda u Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacijske nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je primijenio standarde Europske konvencije i ostale norme međunarodnog prava o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. (i) Diskriminacija u suprotnosti sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine 30. U svezi sa pravom na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelanti ukazuju na činjenicu da je Zakonom o teritorijalnoj organizaciji izostavljena odrednica "bosanski" iz imena mjesta i tvrde da netretiranje toga na način da se ugrožava vitalni interes bošnjačkog naroda diskriminira taj narod, a time i srpski i hrvatski narod, jer sva tri konstitutivna naroda imaju interes u identificiranju mjesta kao bosanskih. Apelanti, također, tvrde da pobijana odluka "diskriminira Bošnjake na nacionalnom temelju, nepoštivanjem političkih, socijalnih i kulturnih sloboda, uključujući zajedničku historiju i tradiciju njihovih matičnih općina". 31. Ustavni sud ne može prihvatiti taj argument. Onda kada je jednom prihvaćeno da se pridjev "bosanski" ne odnosi na bilo koji od konstitutivnih naroda, nije moguće reći da izostavljanje tog pridjeva iz naziva mjesta diskriminira direktno ili indirektno bilo koji od konstitutivnih naroda. Osim toga, suština koncepta nezakonite ili neustavne diskriminacije je da se jedna osoba ili grupa tretira manje različito od ostalih koji su u analognoj situaciji (vidi, naprimjer, presude Europskog suda za ljudska prava,Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, presuda od 13. lipnja 1979. godine, st. 32. i 33). Čak i da se prihvati da izostavljanje pridjeva "bosanski" nepovoljno utječe na interese ostalih konstitutivnih naroda, to izostavljanje nema takvo djelovanje da se neka osoba ili grupa tretira različito od ostalih. Također, čak i da neka fizička ili pravna osoba ima pravo žaliti se da je imala takav nepovoljan tretman, to bi jedino mogla učiniti država Bosna i Hercegovina budući da se jedina prijetnja odnosi na ono što podnositelji zahtjeva adekvatno opisuju, u točki 6. svoje apelacije, kao opasnost ... kulturnom i historijskom identitetu zajedničke države Bosne i Hercegovine. Međutim, sama država sama po sebi nema pravo na uživanje prava na nediskriminaciju, čak i ako bi se diskriminacija mogla ustanoviti. Prema tome, apelanti nisu istakli bilo kakav temelj za tvrdnju da se pobijanom odlukom bošnjački narod tretira drugačije od bilo koje druge grupe na nekom temelju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. (ii) Diskriminacija u suprotnosti sa člankom 14. Europske konvencije 32. U svezi sa člankom 14. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da članak 14. zabranjuje diskriminaciju u odnosu na osiguranje prava i sloboda iz Europske konvencije. Naime, Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava su konstantno smatrali da se članak 14. Europske konvencije (za razliku od Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju) primjenjuje samo ako se neka osoba ili grupa tretira različito od ostalih u analognoj situaciji (ili je, možda, stavljena u nepovoljniji položaj tako što se tretira slično u odnosu na ostale koji su u relativno drugačijoj situaciji) u svezi sa pitanjem koje se ubraja u opseg jednog od prava zagarantiranih Europskom konvencijom i njezinim protokolima. Članak 14. Europske konvencije se, naprimjer, primjenjuje kada se neka osoba tretira nepovoljnije u odnosu na ostale u pogledu neke odredbe koja pomaže ljudima da uživaju neko pravo iz Europske konvencije, čak i kada to ne zahtijeva Europska konvencija (vidi, naprimjer, presude Europskog suda za ljudska prava,Abdulaziz, Cabales, Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 94, presuda od 28. svibnja 1985. godine, stavak 82;Zarb Adami protiv Malte, aplikacija broj 17209/02, presuda od 20. lipnja 2006. godine, st. 71-73). 33. Apelanti u svojoj apelaciji ne preciziraju neko drugo pravo ili prava iz Europske konvencije u okviru kojeg su imali različit tretman. Jedino drugo pravo iz Europske konvencije na koje su se pozvali je pravo na pravično saslušanje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ne smatra da se odluka Vijeća, u kojoj je naznačeno da Zakon o teritorijalnoj organizaciji nije povrijedio vitalni interes bošnjačkog naroda, ubraja u opseg članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Imajući u vidu razloge koji su navedeni u točki 14. ove odluke, pravo na zaštitu vitalnog interesa iz Ustava Republike Srpske je pravo političke prirode koje se ne ubraja u opseg "građanskih prava i obveza" budući da je taj termin shvaćen u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. (iii) Pravo na povratak iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine 34. Podnositelji zahtjeva navode da je povrijeđeno pravo izbjeglica i raseljenih osoba na povratak prvobitnim domovima iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Suština prizivnih navoda apelanata jeste da je Vijeće dovelo do toga da će se izbjeglice i raseljene osobe iz tih općina osjećati manje sposobnim da ostvare svoje pravo na povratak prvobitnim domovima onako kako im je to pravo dodijeljeno člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, budući da nije smatralo da zakon kojim je izostavljena riječ "bosanski" iz naziva nekih općina krši vitalni interes bošnjačkog naroda. Međutim, Ustavni sud ne smatra da je predočen bilo koji dokaz u prilog tvrdnji da je netretiranje promjena imena mjesta kao pitanja od vitalnog interesa bošnjačkog naroda imalo takvo djelovanje. Isto se odnosi i na tvrdnju (u onoj mjeri u kojoj je ona relevantna) da bi promjena imena mjesta obeshrabrila izbjeglice i raseljene osobe da se vraćaju u svoje prvobitne domove u onim mjestima koja su zahvaćena takvim promjenama. Ustavni sud je istakao u svojoj odluci u predmetu broj U 44/01 od 27. veljače 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04) da davanje naziva općinama koji se odnose na jedan konstitutivni narod može dovesti do primjene članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine zbog stvaranja neprijateljskog okruženja, a time i obeshrabrivanja izbjeglica i raseljenih osoba ostalih konstitutivnih naroda i "ostalih" da se ponovo nasele u tim gradovima. Međutim, taj predmet je sasvim različit od ovog predmeta. Ne postoje dokazi da bi izbjeglice i raseljene osobe vjerojatno smatrale da davanje naziva nekom mjestu koje se ne odnosi na bilo koji konstitutivni narod ili geografsko područje države Bosne i Hercegovine stvara neprijateljsko okruženje. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da predmet apelacije ne dovodi do primjene članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. (iv) Pravo na pravično saslušanje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije 35. Konačno, apelanti navode da im je Vijeće uskratilo pravično saslušanje jer je donijelo svoju odluku primjenom glasačke procedure iz članka 52. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske umjesto procedure iz odredaba članka 79.(b) Ustava Republike Srpske i članka 21. stavak 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (izmijenjenog Amandmanom LXXXII) koji su normativno višeg ranga od Poslovnika u pravnom poretku i koji bi bili povoljniji za apelante. 36. Točno je da je Ustavni sud često poništavao odluke ostalih sudova na temelju članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ako je neki drugi sud donio odluku proizvoljnom primjenom relevantnih ustavnih odredaba ili zakona, ili proizvoljnom procjenom dokaza. Međutim, pravo na pravično saslušanje se pojavljuje u nekaznenim predmetima, u postupku gdje se određuje neko građansko pravo ili obveza. Kao što je Ustavni sud istakao u točkama 14. i 33. ove odluke, kolektivno pravo ustavnih naroda da zaštite vitalni interes u okviru zakonodavnog procesa nije građansko pravo u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Slijedi da postupak pred Vijećem ne povlači zaštitu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da nije potrebno razmatrati jesu li uvjeti tih odredaba bili povrijeđeni. D. Zahtjev za privremenu mjeru 37. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud je zaključio da nema potrebe odlučivati o privremenoj mjeri u ovom predmetu. E. Zaključak 38. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, zatim odredbu članka 16. stavak 4. točke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj apelacija nije dopustiva ako Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ako je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja dopredsjednice Valerije Galić i suca Mate Tadića sukladno odluci, te izdvojeno mišljenje suca Mirsada Ćemana suprotno odluci. 40. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. ZAJEDNIčKO IZDVOJENO MIŠLJENJE DOPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUCA USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA SUKLADNO ODLUCI USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 2821/09 OD 26. OŽUJKA 2010. GODINE Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenjesukladno navedenoj odluciUstavnog suda BiH donesenoj na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 26. ožujka 2010. godine. Slažemo se sa odlukom većine sudaca Ustavnog suda BiH da je apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesenu protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu, ali zbog drugih razloga u odnosu na razloge koji su navedeni u većinskoj odluci Ustavnog suda BiH. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na pitanje može li se pobijana odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske smatrati sudskom presudom, tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu BiH, naše mišljenje je sljedeće: Iako je Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 5/99 od 3. prosinca 1999. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 3/00) zaključio da je u okviru svoje apelacijske nadležnosti ovlašten preispitivati odluke ustavnih sudova entiteta, naše mišljenje je da se stajalište Ustavnog suda iz predmeta broj U 5/99 ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju. Podsjećamo na to da se apelacijska nadležnost Ustavnog suda BiH tiče zaštite ustavnih prava i slobodapojedinaca, uključujući i prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se, na temelju članka II/2. Ustava BiH, direktno primjenjuje. To, između ostalog, znači da apelacijska nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednji stupanj zaštite ljudskih prava i temeljnih slobodapojedinacau Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacijske nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjenjuje norme i standarde Europske konvencije i druge norme i standarde međunarodnog prava u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osim toga, Ustavni sud BiH je u svojoj jurisprudenciji pojam "presude" iz članka VI/3.(b) Ustava BiH tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama fizičkih ili pravnih osoba. Međutim, u konkretnom slučaju smatramo da pobijana odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije. Naime, pobijana odluka je donesena u okviru ekskluzivne nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da odlučuje o pitanju vitalnog nacionalnog interesa nekog konstitutivnog narodakao kolektiviteta, koje se postavi tijekom zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovo je pitanje o kojem Ustavni sud Republike Srpske donosi konačnu i obvezujuću odluku i ne tiče se bilo kojeg individualnog ljudskog prava ili slobode koji se ispituju kroz apelacijsku nadležnost Ustavnog suda BiH. Polazeći od navedenog, smatramo da pobijana odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Europske konvencije, te se ne može smatrati "presudom" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, prema našem mišljenju, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (apelanti), kako sam navodi u apelaciji, podnio je apelaciju "kao legitimni predstavnik bošnjačkog naroda" i tvrdi da su pobijanom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. Prema našem mišljenju, proizlazi da je namjera apelanata bila da pokrenuactio popularis, budući da apelanti tvrde da je pobijanom odlukom prekršeno pravo svakog pripadnika bošnjačkog naroda na nediskriminaciju, a da je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su primijenjene odredbe Poslovnika Ustavnog suda RS koje su, prema tvrdnji apelanata, neustavne. U svezi s tim navodima, ukazujemo na to da je, prema praksi bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava i konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, neophodno da aplikant dokaže da je žrtva navodnog kršenja nekog od prava ili sloboda garantiranih Europskom konvencijom, te da mora biti osobno ugrožen navodnim kršenjem. Stoga je Europsko povjerenstvo odbacivalo kao nedopuštene aplikacije u kojima aplikanti nisu mogli dokazati da su osobno ugroženi navodnim kršenjem prava iz Europske konvencije, pa su tražiliin abstractoocjenu kompatibilnosti nekog domaćeg zakona sa odredbama Europske konvencije (vidi Europsko povjerenstvo,X protiv Austrije, aplikacija broj 705/07, Odluke i izvješća broj 7 (1997), str. 87; iWebster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7806/77, Odluke i izvješća broj 12, str. 168). S tim u svezi, naše je mišljenje da su apelanti tvrdnjama o navodnom kršenju ljudskih prava "bošnjačkog naroda" kao kolektiviteta pokušali ishoditiin abstractorazmatranje kompatibilnosti Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te razmatranje ustavnosti Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske sa odredbama Ustava Republike Srpske. Što se tiče ovako postavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, naše je mišljenje da se u konkretnom slučaju u okviru nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ne može uspostaviti nadležnost iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, za što je Ustavom BiH predviđena posebna procedura i propisani podnositelji takvog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, smatrali smo da je apelaciju trebalo, sukladno članku VI/3.(b) Ustava BiH, članku 16. stavak 4. točka 1. i članku 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda, odbaciti kao nedopuštenu zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić,v.r. Dopredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić IZDVOJENO MIŠLJENJE MIRSADA ĆEMANA, SUCA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE, SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 2821/09 Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudacao dopustivostiupredmetubroj AP 2821/09 od 26. ožujka 2010. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine. Prije svega, smatram potrebnim izraziti svoje slaganje sa stavom većine prema kojem je: - Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine) "presuda suda",u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u točkama 16-23. ove odluke, što znači da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan odlučivati o tome je li tom i takvim odlukama eventualno povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; - Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (jednako kao i bilo koji drugi klub konstitutivnog naroda u tome Vijeću), kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske koji je donio pobijanu odluku (broj UV-2/09 od 8. srpnja 2009. godine),aktivno legitimiranza podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (točka 28. ove odluke), te, konsekventno, i zahtjeva za ocjenu ustavnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema mome mišljenju, Ustavni sud je propustio uočiti da je apelant, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu u jednom podnesku (apelacija od 7. rujna 2009. godine)realno uputio dva podneskaitoapelacijukojom traži zaštitu zbog kršenja "prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kao i prava (koja su) zaštićena u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim protokolima...", te, istodobno,"zahtjev za ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno članka 52. stavak 2, sa Ustavom Bosne i Hercegovine". To sasvim očito proizlazi iz točke 10. apelacije u kojoj stoji: "Ovom apelacijomapelant istodobno traži ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno članka 52. stavak 2", kada se ona čita u svezi sa apelantovim podneskom od 15. rujna 2009. godine u kojem apelant/podnositelj izričito navodi da "... istodobnosa apelacijom apelant je zatražioocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, u smislu članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine". Ne ulazeći u razloge očitih nedostataka forme i sadržaja apelantovih podnes(a)ka dostavljenih Ustavnom sudu, držim da je Ustavni sud, u pripremnoj fazi postupka odlučivanja, bio obvezan, sukladančlanku 20. Pravila Ustavnog suda,pozvati podnositelja apelacije/zahtjeva da uredi podnesak, tj. da "...u određenom roku, a najduže u roku od 30 dana te nedostatke otkloni...". To je moglo, pa i moralo, uključivati poziv za izričitim očitovanjem apelanta/podnositelja o tome je li i u kojem smislu osim apelacije postavljen i zahtjev za ocjenu ustavnosti, tim prije što, iako, prema stajalištu većine, takav zahtjev nije postavljen, citirani dio podneska od 15. rujna 2009. godine otvara makar sumnjuu tome pogledu. Propuštanjem da apelanta/podnositelja zahtjeva pozove da otkloni nedostatke u podnesku, a time i sumnju o tome je li takav zahtjev uopće postavljen, Ustavni sud očito nije postupio prema odredbi vlastitih Pravila. Ustavni sud je, također, prema mome mišljenju, neutemeljeno odbio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi spriječio početak primjene spornog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. travnja 2009. godine, dok ne odluči o usklađenosti sporne odredbe članka 52. stavak 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, primjenom te odredbe donesena je sporna odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, što inače (prema rezultatima glasanja na sjednici Vijeća - prema navodima apelanta/podnositelja zahtjeva i zapisniku sa sjednice Vijeća) ne bi bilo moguće da je primijenjena relevantna odredba Ustava Republike Srpske, odnosno Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Na ovaj način Ustavni sud Bosne i Hercegovine je mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u zakonodavnom procesu u Republici Srpskoj učinio nedjelotvornim iako je imao priliku, temelj i obvezu da djeluje sukladno svojoj ustavnoj nadležnosti. Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, npr., odlukama br. U 4/05 od 22. travnja 2005. godine i U 7/05 od 2. prosinca 2005. godine iskazao stav da je kao institucija koja "podržava Ustav Bosne i Hercegovine" nadležan ispitivati ustavnostsvih akata, bez obzira na donositelja, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a to znači ne samo zakona koje su donijela zakonodavna tijela države i entiteta nego i drugih akata kao što su to u konkretnom slučaju bili Statut Grada Sarajeva, odnosno Statut Grada Istočno Sarajevo. Konsekventno, to, prema mome mišljenju, znači da je nadležan i za ocjenu usklađenosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, ne smatram potrebnim komentirati odluku u pogledu odlučivanja o apelaciji. Sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić iConstance Grenje, sudije Mato Tadić,David Feldman, Tudor Pantirui Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine, u predmetu brojAP 2821/09, rješavajući apelacijuKluba delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske,na osnovu članovaVI/3a) iVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačke 1 i 9, člana 59 stav 2 alineja 1 i člana 77 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaKluba delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine u kojoj se navodi da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske nisu povrijeđeni vitalni interesi bošwačkog naroda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaKluba delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijawa Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52 stav 2 Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79(b) Ustava Republike Srpske i članom 21 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim AmandmanomLXXXII), zbog toga što Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaKluba delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijawa Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52 stav 2 Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79(b) Ustava Republike Srpske i članom 21 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim AmandmanomLXXXII) jer je doveo do povrede članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Klub delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, kog zastupa Edin Ramić, predsjednik, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vijeće) broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine. Apelanti su istovremeno zatražili i ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda RS) i, u okviru tog zahtjeva, zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu člana 52 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda RS "do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Apelanti su dopunili apelaciju 15. septembra 2009. godine. 2. Predsjedavajući Vijeća naroda Republike Srpske je 2. juna 2009. godine dostavio Vijeću akt broj 03.1/I-223/09 od 1. juna 2009. godine kojim se, na zahtjev apelanata, tražilo pokretanje postupka za zaštitu vitalnog interesa bošwačkog naroda u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Zakon o teritorijalnoj organizaciji), koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine. Apelanti smatraju da je članom 5 Zakona o teritorijalnoj organizaciji, kojim su utvrđene opštine u Republici Srpskoj, povrijeđen vitalni interes bošwačkog naroda jer je ovom odredbom izostavljena odrednica "bosanski" ispred naziva opština Brod i Kostajnica, a ostavljene su bez ove odrednice i opštine čiji su nazivi ranije izmijenjeni (Gradiška, Novi Grad, Šamac i Kozarska Dubica). 3. Vijeće Ustavnog suda RS je osporenom Odlukom broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine utvrdilo da Zakonom o 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. teritorijalnoj organizaciji nije povrijeđen vitalni interes bošwačkog naroda. U obrazloženju ove odluke Vijeće je navelo da je imalo u vidu član 70 stav 1 tačke 2 i 4 Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Narodna skupština donosi zakone i utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike Srpske i član 100 Ustava Republike Srpske prema kom se teritorijalna organizacija Republike Srpskeuređuje zakonom. Dalje, Vijeće je navelo da je imalo u vidu i član 5 stav 1 alineja 2 Ustava Republike Srpske prema kom se ustavno uređenje Republike Srpske zasniva na obezbjeđivanju nacionalne ravnopravnosti i zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda. Takođe, Vijeće je ukazalo na to da je AmandmanomLXXVIIna Ustav Republike Srpske teritorijalnaorganizacija definisana kao jedan o vitalnih interesa konstitutivnih naroda. 4. Imajući u vidu navedene odredbe, Vijeće je zakqučilo da je Narodna skupština bila ovlašćena da donese Zakon o teritorijalnoj organizaciji navodeći da je "jedan od razloga za donošenje ovog zakona i usklađivanje naziva pojedinih opština u Republici Srpskoj sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine". Obrazlažući zakqučak da se osporenom odredbom ovog zakona ne krši vitalni interes bošwačkog naroda, Vijeće je navelo da je imalo u vidu "činjenicu da prisvojni pridjev 'bosanski' potiče od naziva Bosne i Hercegovine, koja je zajednička država tri konstitutivna naroda i ostalih građana", zbog čega je "nesumwivo da se odnosi na sve građane ove države i ne može se smatrati da pripada iskqučivo bošwačkom narodu". Takođe je navedeno da je odrednica "bosanski" prema svojoj sadržini šira od pojma "bošwački" pa se ta dva pojma ne mogu poistovjetiti. Vijeće je, dalje, navelo da pridjev "bosanski" predstavlja "zajedničku istoriju, tradiciju, kulturu i geografsku odrednicu svih građana u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, bez obzira na wihovu nacionalnu pripadnost". Isto tako, kako je dalje obrazloženo, nazivi opština su podjednako od interesa za sve stanovnike, "pa se pitanje prefiksa 'bosanski' u nazivima naseljenih mjesta ne može posmatrati sa stanovišta samo jedne nacionalne cjeline". Vijeće je, takođe, navelo da je pitanje u kojoj se mjeri pripadnici konstitutivnih naroda identifikuju sa pridjevom "bosanski" stvar "wihovogindividualnog pristupa i ne može da se odnosi na konstitutivni narod u cjelini". 5. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da, istorijski posmatrano, povezivanje vitalnog interesa bilo kog konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini za pridjev "bosanski" uz nazive naseljenih mjesta "nema uporište u istorijskim činjenicama na ovompodručju". Naime, Vijeće je u obrazloženju navelo da je pridjev "bosanski" u nazivu mjesta Brod službeno uveden nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i to zbog administrativnih razloga, tj. kako bi se napravila razlika u odnosu na naselje sa istim nazivom koje se nalazilo na drugoj strani rijeke Save. Slična je situacija, kako je Vijeće dalje navelo, i sa nazivom Kostajnica, koja je pridjev "bosanski" dobila početkomXIXvijeka, takođe kao granično naselje na rijeci Uni i da bi se razlikovala od Kostajnice na drugoj strani te rijeke. Dakle, kako je Vijeće zakqučilo, pridjev "bosanski" je uveden kao geografska odrednica za pogranična naselja i sada se "podjednako odnosi na sve građane ove države, i niko nema pravo da smatra da on pripada samo bošwačkom narodu...budući da je pojam 'bosanski' mnogo širi nego pojam 'bošwački'... Pridjev 'bosanski' predstavlja zajedničku istoriju, tradiciju i kulturu i predstavlja geografsku odrednicu svih građana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine bez obzira na wihovu nacionalnu pripadnost". 6. Dalje, Vijeće je navelo da smatra da su nazivi opština u osporenoj odredbi Zakona o teritorijalnoj organizaciji neutralni, bez ikakvog nacionalnog ili drugog karaktera, "čime ne daju prednost ni jednom konstitutivnom narodu, niti prave razliku među wima". Zbog toga, prema mišljenju Vijeća, ovakvi nazivi ne mogu da dovedu do povrede vitalnog interesa niti do diskriminacije u uživanju bilo kog od prava garantovanih Ustavom Republike Srpske. Sličan stav je, kako je navelo Vijeće, imao i Ustavni sud BiH u Odluci broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine. U tački 53 navedene odluke Ustavnog suda je istaknuto: "Drugi razlog koji je doveo do promjene naziva gradova i opština bi se u nekim slučajevima mogao posmatrati kao želja da se nazivi ovih mjesta razlikuju od sličnih naziva gradova ili opština koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud napominje da bi ovaj ciq lako mogao da se postigne odabiranjem predznaka ili naziva etnički neutralnog karaktera". Vijeće je, dalje, navelo da su, istorijski gledano, nazivi naseljenih mjesta promjewiva kategorija i da zavise od brojnih faktora, a da sama činjenica da su ovi gradovi u jednom periodu svoje istorije imali u nazivu pridjev "bosanski" ne znači da je usvajanjem neutralnog naziva, koji nema ovaj ili neki drugi pridjev, povrijeđen vitalni interes bilo kog konstitutivnog naroda ili "da dovodi u pitanje egzistenciju i budućnost bošwačkog naroda na ovim prostorima". Vijeće je zakqučilo da zadržavanje pridjeva "bosanski" u nazivima opština "može da predstavlja određeni politički ili neki drugi sličan interes etničke grupe", ali da izostavljanje ovog pridjeva ne može da dovede do povrede vitalnog interesa "koji je osnovni interes naroda kao cjeline i svakako ima jednu širu dimenziju". Vijeće je, takođe, odlučilo da se ovakvim određivanjem naziva gradova ne negira kulturno-istorijski identitet Bosne i Hercegovine, jer "nazivi naseljenih mjesta ne čine osnov identiteta jedne države". Sem toga, prema mišljenju Vijeća, neutralan naziv koji ne sadrži nikakvu odrednicu "može samo da doprinese boljem suživotu i međusobnoj toleranciji pripadnika svih nacionalnih grupa nastanjenih na ovim prostorima, pogotovo kad se ima u vidu eventualna potreba za smirivanjem međunacionalnih tenzija". 7. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom prekršeno pravo iz čl.II/3,II/4 iII/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelanti navode da se osporenom odlukom krši pravo bošwačkog naroda na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, jer se "wom povređuje nacionalni interes građana Bošwaka da se očuvaju tradicionalni, istorijski nazivi opština Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica sa odrednicama 'bosanski'". Apelanti ističu da oni ne poistovjećuju pridjeve "bosanski" i "bošwački", te da "ne svojataju pridjev 'bosanski' koji pripada svim građanima kao i drugim konstitutivnim narodima". Međutim, apelanti smatraju da je Bošwački klub, kao politički predstavnik bošwačkog naroda, legitimisan da pokreće pitanje vitalnog interesa u članu 5 Zakona o teritorijalnoj organizacijikojim se ovaj pridjev ukida iz naziva navedenih opština. Apelanti, dalje, navode da je nesporno da je teritorijalna organizacija definisana kao vitalni interes konstitutivnih naroda u AmandmanuLXXVII kojim je dopunjen član 70 Ustava Republike Srpske. U kontekstu svojih navoda o diskriminaciji, apelanti su naveli da je u opštini Bosanski Brod, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u nacionalnoj strukturi bilo 12,35% Bošwaka, 41,40% Hrvata, 33,29% Srba i 2,24% ostalih. U Bosanskoj Kostajnici je, takođe, postojala multietnička struktura stanovništva u kojoj su Bošwaci učestvovali sa 27,47%. Apelanti, dalje, navode da "nasilno izmijenjena demografska struktura stanovništva tih opština, kao rezultat proteklog rata, ne može da bude legalan ni legitiman osnov da se oduzimaju odrednice 'bosanski' u nazivima bilo kog grada, opštine ili naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini", te da za takvo oduzimanje nema objektivnog i razumnog opravdawa. 8. Apelanti navode da "kao legitimni predstavnici bošwačkog naroda doživljavaju i smatraju da je brisanje odrednice 'bosanski' iz naziva opština Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica (kao i ranije brisanje te odrednice iz naziva opština Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac) flagrantna povreda principa konstitutivnosti i ravnopravnosti bošwačkog naroda, ugrožavanje njegove kulture i tradicije, kao i kulturno-istorijskog identiteta zajedničke države Bosne i Hercegovine". Stoga, apelanti smatraju da se radi o diskriminaciji građana - pripadnika bošwačkog naroda, u odnosu na poštovanje prava na povratak u domovinu utvrđenog članomII/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je ciq ovakvih propisa "mogao da bude u tome da se poslije etničkog čišćewa čiste i bosanski nazivi opština i naseljenih mjesta", te da se osporenom odlukom ne može dati podrška takvom neustavnom i nelegitimnom ciqu. 9. Apelanti, takođe, tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje "iz čl.II/2 iII/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6ŠEvropske konvencijeĆ". Povredu ovog prava apelanti vide u tome što je Vijeće, prilikom odlučivawa o zahtjevu apelanata, primijenilo odredbu člana 52 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda RS, a ne odredbe AmandmanaLXXXIIkojim je dopunjen član 70 Ustava Republike Srpske. Apelanti navode da se radi o načinu odlučivawa o pitanju vitalnog interesa, o čemu Ustav Republike Srpske i Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske sadrže jasne i precizne odredbe koje propisuju sljedeće: "U slučaju da proceduru koja se odnosi na vitalni nacionalni interes pokreće dvotrećinska većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu". Apelanti smatraju da je svrha ovih odredbi da u sastavu Vijeća "funkciju sudije obavljaju po dva pripadnika svakog konstitutivnog naroda i jedan sudija iz reda ostalih. Time je data mogućnost da najmanje dvojica sudija u Vijeću glasaju pozitivno za odluku da je povrijeđen vitalni interes, upozore zakonodavna tijelaŠ...Ćda nisu uspjeli o spornom aktu postići nužni kompromis u pogledu pitawa vitalnog interesa". Imajući u vidu ove, kako navode, istovjetne odredbe Ustava Republike Srpske i Zakona o Ustavnom sudu RS, apelanti smatraju da je odredba člana 52 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda RS neustavna i nezakonita, te da je postupanje i donošenje odluke po neustavnoj odredbi Poslovnika Ustavnog suda RS, takođe, neustavno. U tom smislu, apelanti ističu da je Vijeće prilikom glasawa o zahtjevu apelanata imalo "(prema zvaničnim saznawima) četiri glasa za pozitivnu odluku i tri glasa protiv". 10. Zbog navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud prilikom razmatrawa apelacije "izvrši uvid u zapisnik o vijećanju i glasanju, te objektivno utvrdi rezultat glasawa i način odlučivawa". Apelanti, takođe, smatraju da im je osporenom odlukom zbog navedenihrazloga prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je "neustavnom i proizvoqnom primjenom svog Poslovnika, a ne primjenom Ustava i zakona što mu je ustavna obaveza, Ustavni sud praktikovao nepravično odlučivanje na štetu apelanata i prava građana koje apelanti legitimno predstavljaju". Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvoji apelaciju i ukine osporenu odluku, te da sam odluči o meritumu zahtjeva. 11. Apelanti, takođe, traže "ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS, konkretno člana 52 stav 2 ovog akta". Apelanti predlažu da, "imajući u vidu trajanje apelacionog postupka", Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu odredbe člana 52 stav 2 Poslovnika o radu Ustavnog suda RS "koja će da traje do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Ovaj prijedlog apelanti obrazlažu potrebom da se, prije konačnog usklađivawa Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske, "zakonodavne procedure u Vijeću naroda RS i Ustavnom sudu RS sprovode na ustavan način". U podnesku koji su Ustavnom sudu dostavili 15. septembra 2009. godine apelanti su naveli da su tražili od Ustavnog suda RS da uskladi Poslovnik Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o Ustavnom sudu. Međutim, kako dalje navode, Ustavni sud RS je, na sjednici od 2. septembra 2009. godine, odbio da raspravlja o tom zahtjevu smatrajući da apelanti nisu aktivno legitimisani. Takođe, apelanti navode da je Ustavni sud RS odbio da raspravlja o Poslovniku Ustavnog suda RS ipovodom zahtjeva koji je podnio predsjednik Ustavnog suda RS. Apelanti ističu da im "nije poznato zvanično obrazloženje za takvo odbijanje i da li je Ustavni sudŠRSĆpri tome imao u vidu klasično pravno pravilo da niko ne može da bude sudija u vlastitom sporu (nemo iudex in sua causa)". Takođe, apelanti su obavijestili Ustavni sud da "ostaju pri svojoj odluci da ne učestvuju u zakonodavnim procedurama u okviru Vijeća naroda dok se mjerodavno ne riješi pitanje ustavnostiPoslovnika Ustavnog sudaŠRSĆ. Ovakvo pravno i činjenično stanje blokira rad ne samo ŠapelanataĆveć i Vijeća naroda Republike Srpske". U vezi s tim, apelanti su istakli da su podnijeli prijedlog/inicijativu za ocjenu ustavnosti zakona i drugih akata koji su izglasani i objavljeni bez wihovog učešća. Apelanti smatraju da su se stekli uslovi da Ustavni sud "u ovom predmetu hitno postupa kako bi se sprečile daqnje negativne posljedice na pravni poredak i funkcionisanje zakonodavne vlasti". 12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi čl.VI/3a) iVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2 i 4 tačke 1 i 9 i člana 77 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kom sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, ukqučujući ali ne ograničavajući se na to: Š...Ć - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može da pokrene član Predsjedništva, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kog doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilokog doma zakonodavnog organa jednog entiteta. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16 stav 4 tačke 1 i 9 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom. Član 77 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda glasi: 1. Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođewa postupka. 3. Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na sopstvenuinicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1 ovog člana. A. Nadležnost Ustavnog sudada preispituje Poslovnik o radu Ustavnog suda Republike Srpske 13. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora da odluči da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća da ne razmatra zahtjev podnosilaca za ocjenu saglasnosti člana 52 stav 2 Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa članom 121 Ustava Republike Srpske ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopustiva. Ovaj Ustavni sud je obavezan da podržava Ustav Bosne i Hercegovine a nema nadležnost da podržava Ustav Republike Srpske, te je Ustavni sud Republike Srpske konačni autoritet po ovom pitanju. Postoji izuzetak od ovog principa u predmetima u kojima Ustavni sud Republike Srpske tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske na način koji nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom pitanju. Ustavni sud, stoga, smatra da nije nadležan za odlučivanje o ustavnosti osporene odluke Vijeća da ne razmatra navodne neusklađenosti sa Ustavom Republike Srpske. 14. Podnosioci zahtjeva, takođe, tvrde da odbijanje Vijeća da se bavi ovim pitanjem vodi do povrede prava na pravično saslušanje, što je suprotno članuII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, to pravo se, u skladu sa dosljednim tumačenjem ovog Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, primjenjuje samo na postupak u kom se određuju ili krivična optužba ili građanska prava ili obaveze. Pravo zaštite vitalnih interesa prema Ustavu Republike Srpske je pravo koje ima političku prirodu koja se, prema mišljenju ovog Ustavnog suda, ne ubraja u djelokrug "građanskih prava i obaveza", kako je taj pojam shvaćen u smislu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, naprimjer,mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za qudska prava u predmetuPi- erre-Blochprotiv Francuske, aplikacija br. 24194/94, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijeluratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije nadležan da donese odluku prema osnovu navedenom u apelaciji, odnosno da je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da je, prema tome, nedopustiva u dijelu koji se odnosi na ovo pitanje. B. Da li odluka Vijeća može da se smatra sudskom presudom tako da protiv nje može da se podnese apelacija Ustavnom sudu? 16. Dalje, Ustavni sud mora da odluči da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća u kojoj se navodi da vitalni interesi bošwačkog naroda ne zahtijevaju zaštitu od Zakona o teritorijalnoj organizaciji ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. To djelimično zavisi i od toga da li se odluka Vijeća smatra "presudom suda" u smislu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji pojam "presuda" iz članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presude drugog suda u meritumu već i protiv drugih odluka i rješewa drugih sudova kojima se negativno utiče na ustavna prava i slobode fizičkih ili pravnih lica, ili o pitawima koja se tiču onih lica koja pokreću neka druga pitawa iz Ustava Bosne i Hercegovine. Kako je Ustavni sud utvrdio u svojoj Odluci brojU5-99od 3. decembra 1999. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/00), entitetski ustavni sudovi su "sudovi" u okviru značewa članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, a efektivnost apelacione kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine "zaista bi bila značajno redukovana ako protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle da se podnose apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu wihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine". 18. Neophodno je da se razmotri da li Vijeće za zaštitu vitalnih interesa unutar Ustavnog suda Republike Srpske djeluje kao sud ili u stvarnosti djeluje kao produžetak zakonodavstva Republike Srpske kada odlučuje o pitawima vitalnog interesa koja su mu proslijedili predstavnici Vijeća naroda. Ako ono nije sud, protiv njegovih presuda ne može da se podnese apelacija pred ovim Ustavnim sudom prema članuVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. 19. Neki aspekti rada Vijeća za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske ukazuju na to da Vijeće djeluje u zakonodavnom svojstvu. Naime, upućivanje na Ustavni sud Republike Srpske je dio postupka koji ima za ciq da riješi nesuglasice unutar Vijeća naroda i Narodne skupštine Republike Srpske koji odgađaju usvajanje predložene legisla- tive. Ustavni sud Republike Srpske mora da odluči da li, prema formulaciji četvrtog stava člana 79(b) Ustava Republike Srpske, kao što je to učinjeno AmandmanomLXXXIItog Ustava, "konkretni zakon upućuje na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda". Ako Sud odluči da zakon upućuje na vitalni interes, smatra se da zakon nije usvojen. Ako Sud odluči da zakon ne upućuje na vitalni interes, smatra se da je zakon usvojen ili da se može naknadno usvojiti jednostavnom većinom glasova u zakonodavnom organu (vidi sedmi i osmi stav člana 79(b) Ustava Republike Srpske). 20. S druge strane, neke karakteristike postupka ukazuju na to da se radi prije o sudskom nego li zakonodavnom postupku. Kao prvo, kada se upućuje na Ustavni sud, pretpostavlja se da Ustavni sud treba da postupa sudski (a naročito nepristrasno, objektivno i bez vawskog pritiska i političkog uticaja) kada obavlja ove funkcije kao i kada obavlja druge uobičajenije funkcije (usput napomena da je ovo način na koji je Ustavni sud shvatio svoju ulogu kada, u širem smislu, obavlja slične funkcije u vezi sa postupkom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članuIV/3 Ustava Bosne i Hercegovine). Kako se od Ustavnog suda očekuje da postupa sudski i da donese svoju odluku kao sud, sugeriše se da se odluka može smatrati "presudom" u smislu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Kao drugo, tekst članova 79(a) i 79(b) Ustava Republike Srpske pravi razliku između dva veoma različita načina rješavawa sporova o vitalnim interesima. Prema članu 79(a), proces se odigrava u potpunosti unutar zakonodavstva i ukqučuje pokušaj da se postigne konsenzus između različitih političkih grupacija u Vijeću naroda i između Vijeća naroda i Narodne skupštine. Prema članu 79(b), četvrti stav zahtijeva da, ukoliko politički pregovori ne rezultiraju konsenzusom, pitanje napusti okvir zakonodavstva i djelokrug političkog pregovarawa, i to pitanje rješava sud na sudski i pravosudni način prije nego li na politički način. Rezultat je takav da dovodi do razdvajawa odlučivawa od zakonodavstva, umanjujući opseg u kom se odluka Ustavnog suda Republike Srpske može posmatrati kao dio zakonodavnog procesa. 22. Kao treće, peti stav člana 79(b) Ustava Republike Srpske upućuje na odluke o dopustivosti i meritumu koje donosi "Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske". Dok se ovo može čitati u smislu da se sugeriše da će pitanje riješiti poseban organ za arbitražu koji nije Ustavni sud, u svom uobičajenom sastavu, st. 6, 7 i 8 člana 79(b) jasno navode da je Vijeće dio Ustavnog suda i da se njegove odluke donose u ime Ustavnog suda Republike Srpske. 23. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud je mišljewa da može da se smatra da Vijeće postupa kao sud i da od njega može da se zahtijeva da postupa sudski kada vrši svoje funkcije prema članu 79(b) Ustava Republike Srpske. Stoga, njegova odluka, u principu, može da se smatra kao "presuda suda" u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Ustavni sud, dalje, mora da razmotri da li je odluka Vijeća takva presuda suda koja prema članuVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine može da bude predmet apelacije pred Ustavnim sudom. Apelanti su naveli da osporena odluka krši nekoliko odredbi Ustava Bosne i Hercegovine. Kao konačni autoritet u Bosni i Hercegovini za tumačenje i primjenu Ustava Bosne i Hercegovine, kom je članomVIUstava Bosne i Hercegovine povjeren zadatak da podržava taj Ustav, Ustavni sud nije samo nadležan nego ima i ustavnu obavezu da odluči o tvrdwi podnosilaca zahtjeva da konačna odluka Vijeća u ovom slučaju nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 25. Moglo bi se tvrditi da odluka Ustavnog suda Republike Srpske nije ni u kakvoj vezi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da je taj Sud jednostavno odlučio o pitanju koje je relevantno za Ustav Republike Srpske, za koji je konačan autoritet taj sud, a ne Ustavni sud. Odluka o tome da li, kako to podnosioci zahtjeva tvrde, vitalni interesi bošwačkog naroda zahtijevaju zaštitu protiv Zakona o teritorijalnoj organizaciji, koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u potpunosti i iskqučivo je u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. Ustavni sud nema nadležnost da tumači ili primijeni Ustav Republike Srpske, te tako nema ni nadležnost da odluči o apelaciji protiv odluke Ustavnog suda Republike Srpske o takvom pitanju. 26. Ustavni sud prihvata da nema nadležnost da odlučuje o pitawima u vezi sa tumačenjem ili primjenom Ustava Republike Srpske kao takvog. Međutim, ako neki sud Republike Srpske (ukqučujući i Ustavni sud) tumači ili daje takvu pravnu snagu tom ustavu da je nesaglasan sa zahtjevima iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je najviše rangirana pravna norma u državi Bosni i Hercegovini, dakle čak viša i od ustava entiteta, Ustavni sud, i samo Ustavni sud, ima ustavno ovlašćenje da konačno odlučuje o tome da li je odluka suda Republike Srpske (čak i ako se odnosi na Ustav Republike Srpske) u saglasnosti ili nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Drugačijom odlukom bi (i) Ustavni sud Republike Srpske bio smatran konačnim autoritetom u pogledu saglasnosti Ustava Republike Srpske, kao što je to protumačio Ustavni sud Republike Srpske, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što bi bilo suprotno članuVI/3 alineja 1 i tačka (b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili (i) bi parničari ostali bez pravnog lijeka ako bi bilo koji od ustavnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine donio odluku na osnovu pogrešnog tumačewa ili pogrešne primjene Ustava Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa wihovim obavezama iz članaIII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u tom dijelu, propisuje:Entiteti i sve wihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entitetaŠ...Ć. 27. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da donese odluku o apelaciji protiv odluke Vijeća na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, ako ona pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine. 28. Kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske, koji je donio osporenu presudu, apelanti su aktivno legitimisani za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. C. Da li se apelacijom prezentuju činjenice koje bi mogle da pokrenu pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine? 29. Prema članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelacija je nedopustiva ako Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Apelanti tvrde da su tom odlukom prekršena prava "bošwačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. U vezi sa ovim pitawima, Ustavni sud ističe da se apelaciona jurisdikcija odnosi na zaštitu ustavnih prava i individualnih sloboda, ukqučujući prava i slobode iz Evropske konvencije koja se direktno primjenjuje na osnovu članaII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. To,inter alia, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednju instancu zaštite qudskih prava i fundamentalnih sloboda u Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je primijenio standarde Evropske konvencije i ostale norme međunarodnog prava o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. (i) Diskriminacija u suprotnosti sa članomII/4 Ustava Bosne i Hercegovine 30. U vezi sa pravom na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, apelanti ukazuju na činjenicu da je Zakonom o teritorijalnoj organizaciji izostavljena odrednica "bosanski" iz imena mjesta i tvrde da netretiranje toga na način da se ugrožava vitalni interes bošwačkog naroda diskriminiše taj narod, a time i srpski i hrvatski narod, jer sva tri konstitutivna naroda imaju interes u identifikovanju mjesta kao bosanskih. Apelanti, takođe, tvrde da osporena odluka "diskriminiše Bošwake na nacionalnoj osnovi, nepoštovanjem političkih, socijalnih i kulturnih sloboda, ukqučujućizajedničku istoriju i tradiciju wihovih matičnih opština". 31. Ustavni sud ne može da prihvati taj argument. Onda kada je jednom prihvaćeno da se pridjev "bosanski" ne odnosi na bilo koji od konstitutivnih naroda, nije moguće reći da izostavljanje tog pridjeva iz naziva mjesta diskriminiše direktno ili indirektno bilo koji od konstitutivnih naroda. Sem toga, suština koncepta nezakonite ili neustavne diskriminacije je da se jedno lice ili grupa tretira manje različito od ostalih koji su u analognoj situaciji (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za qudska prava,Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, presuda od 13. juna 1979. godine, st. 32. i 33). Čak i da se prihvati da izostavljanje pridjeva "bosanski" nepovoqno utiče na interese ostalih konstitutivnih naroda, to izostavljanje nema takvo djelovanje da se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih. Takođe, čak i da neko fizičko ili pravno lice ima pravo da se žali da je imalo takav nepovoljan tretman, to bi jedino mogla da učini država Bosna i Hercegovina budući da se jedina prijetwa odnosi na ono što podnosioci zahtjeva adekvatno opisuju, u tački 6 svoje apelacije, kao opasnost ... kulturnom i istorijskom identitetu zajedničke države Bosne i Hercegovine. Međutim, sama država sama po sebi nema pravo na uživanje prava na nediskriminaciju, čak i ako bi diskriminacija mogla da se ustanovi. Prema tome, apelanti nisu istakli bilo kakav osnov za tvrdnju da se osporenom odlukom bošwački narod tretira drugačije od bilo koje druge grupe na nekom osnovu iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine. (ii) Diskriminacija u suprotnosti sa članom 14 Evropske konvencije 32. U vezi sa članom 14 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da član 14 zabranjuje diskriminaciju u odnosu na obezbjeđivanje prava i sloboda iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud i Evropski sud za qudska prava su konstantno smatrali da se član 14 Evropske konvencije (za razliku od Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju) primjenjuje samo ako se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih u analognoj situaciji (ili je, možda, stavljeno u nepovoqniji položaj tako što se tretira slično u odnosu na ostale koji su u relativno drugačijoj situaciji) u vezi sa pitanjem koje se ubraja u opseg jednog od prava zagarantovanih Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Član 14 Evropske konvencije se, naprimjer, primjenjuje kada se neko lice tretira nepovoqnije u odnosu na ostale upogledu neke odredbe koja pomaže qudima da uživaju neko pravo iz Evropske konvencije, čak i kada to ne zahtijeva Evropska konvencija (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za qudska prava,Abdulaziz, Cabales, Balkandaliprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 94, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 82;Zarb Adami protiv Malte, aplikacija broj 17209/02, presuda od 20. juna 2006. godine, st. 71-73). 33. Apelanti u svojoj apelaciji ne preciziraju neko drugo pravo ili prava iz Evropske konvencije u okviru kog su imali različit tretman. Jedino drugo pravo iz Evropske konvencije na koje su se pozvali je pravo na pravično saslušanje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra da se odluka Vijeća, u kojoj je naznačeno da Zakon o teritorijalnoj organizaciji nije povrijedio vitalni interes bošwačkog naroda, ubraja u opseg člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu razloge koji su navedeni u tački 14 ove odluke, pravo na zaštitu vitalnog interesa iz Ustava Republike Srpske je pravo političke prirode koje se ne ubraja u opseg "građanskih prava i obaveza" budući da je taj termin shvaćen u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. (iii) Pravo na povratak iz članaII/5 Ustava Bosne i Hercegovine 34. Podnosioci zahtjeva navode da je povrijeđeno pravo izbjeglica i raseljenihlica na povratak prvobitnim domovima iz članaII/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Suština žalbenih navoda apelanata jeste da je Vijeće dovelo do toga da će se izbjeglice i raseljena lica iz tih opština osjećati manje sposobnim da ostvare svoje pravo na povratak prvobitnim domovima onako kako im je to pravo dodijeljeno članomII/5 Ustava Bosne i Hercegovine, budući da nije smatralo da zakon kojim je izostavljena riječ "bosanski" iz naziva nekih opština krši vitalni interes bošwačkog naroda. Međutim, Ustavni sud ne smatra da je predočen bilo koji dokaz u prilog tvrdwi da je netretiranje promjena imena mjesta kao pitawa od vitalnog interesa bošwačkog naroda imalo takvo djelovanje. Isto se odnosi i na tvrdnju (u onoj mjeri u kojoj je ona relevantna) da bi promjena imena mjesta obeshrabrila izbjeglice i raseljena lica da se vraćaju u svoje prvobitne domove u onim mjestima koja su zahvaćena takvim promjenama. Ustavni sud je istakao u svojoj odluci u predmetu broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04) da davanje naziva opštinama koji se odnose na jedan konstitutivni narod može da dovede do primjene članaII/5 Ustava Bosne i Hercegovine zbog stvarawa neprijateqskog okružewa, a time i obeshrabrivawa izbjeglica i raseljenih lica ostalih konstitutivnih naroda i "ostalih" da se ponovo nasele u tim gradovima. Međutim, taj predmet je sasvim različit od ovog predmeta. Ne postoje dokazi da bi izbjeglice i raseljena lica vjerovatno smatrale da davanje naziva nekom mjestu koje se ne odnosi nabilo koji konstitutivni narod ili geografsko područje države Bosne i Hercegovine stvara neprijateqsko okruženje. Prema tome, Ustavni sud zakqučuje da predmet apelacije ne dovodi do primjene članaII/5 Ustava Bosne i Hercegovine. (iv) Pravo na pravično saslušanje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije 35. Konačno, apelanti navode da im je Vijeće uskratilo pravično saslušanje jer je donijelo svoju odluku primjenom glasačke procedure iz člana 52 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske umjesto procedure iz odredbi člana 79(b) Ustava Republike Srpske i člana 21 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (izmijenjenog Amandmanom LXXXII) koji su normativno višeg ranga od Poslovnika u pravnom poretku i koji bi bili povoqniji za apelante. 36. Tačno je da je Ustavni sud često poništavao odluke ostalih sudova na osnovu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ako je neki drugi sud donio odluku proizvoqnom primjenom relevantnih ustavnih odredbi ili zakona, ili proizvoqnom procjenom dokaza. Međutim, pravo na pravično saslušanje se pojavquje u nekrivičnim predmetima, u postupku gdje se određuje neko građansko pravo ili obaveza. Kao što je Ustavni sud istakao u tačkama 14 i 33 ove odluke, kolektivno pravo ustavnih naroda da zaštite vitalni interes u okviru zakonodavnog procesa nije građansko pravo u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi da postupak pred Vijećem ne povlači zaštitu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, tako da nije potrebno razmatrati da li su uslovi tih odredbi bili povrijeđeni. D. Zahtjev za privremenu mjeru 37. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud je zakqučio da nema potrebe da odlučuje o privremenoj mjeri u ovom predmetu. E. Zakqučak 38. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, zatim odredbu člana 16 stav 4 tačke 1 i 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj apelacija nije dopustiva ako Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ako je apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljewa potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića u skladu sa odlukom, te izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana suprotno odluci. 40. U skladu sa članomVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. ZAJEDNIčKO IZDVOJENO MIŠQEWE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆU SKLADU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 2821/09 OD 26. MARTA 2010. GODINE Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenjeu skladu sa navedenom odlukomUstavnog suda BiH donesenom na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 26. marta 2010. godine. Slažemo se sa odlukom većine sudija Ustavnog suda BiH da je apelaciju Kluba delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesenu protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine trebalo odbaciti kao nedozvoljenu, ali zbog drugih razloga u odnosu na razloge koji su navedeni u većinskoj odluci Ustavnog suda BiH. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na pitanje da li osporena odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske može da se smatra sudskom presudom, tako da protiv nje može da se podnese apelacija Ustavnom sudu BiH, naše mišljenje je sljedeće: Iako je Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 3/00) zakqučio da je u okviru svoje apelacione nadležnosti ovlašćen da preispituje odluke ustavnih sudova entiteta, naše mišljenje je da stanovište Ustavnog suda iz predmeta broj U 5/99 ne može da se analogno primijeni u konkretnom slučaju. Podsjećamo na to da se apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH tiče zaštite ustavnih prava i slobodapojedinaca, ukqučujući i prava iz Evropske konvencije za zaštitu qudskihprava i osnovnih sloboda koja se, na osnovu članaII/2 Ustava BiH, direktno primjenjuje. To, između ostalog, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljedwi stepen zaštite qudskih prava i osnovnih slobodapojedinacau Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjenjuje norme i standarde Evropske konvencije i druge norme i standarde međunarodnog prava u zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. Sem toga, Ustavni sud BiH je u svojoj jurisprudenciji pojam "presude" iz članaVI/3b) Ustava BiH tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješewa redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama fizičkih ili pravnih lica. Međutim, u konkretnom slučaju smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom qudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Naime, osporena odluka je donesena u okviru ekskluzivne nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da odlučuje o pitanju vitalnog nacionalnog interesa nekog konstitutivnog narodakao kolektiviteta, koje se postavi tokom zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovo je pitanje o kom Ustavni sud Republike Srpske donosi konačnu i obavezujuću odluku i ne tiče se bilo kog individualnog qudskog prava ili slobode koji se ispituju kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda BiH. Polazeći od navedenog, smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom qudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, te se ne može smatrati "presudom" u smislu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, prema našem mišljenju, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, Klub delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (apelanti), kako sam navodi u apelaciji, podnio je apelaciju "kao legitimni predstavnik bošwačkog naroda" i tvrdi da su osporenom odlukom prekršena prava "bošwačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. Prema našem mišljenju, proizilazi da je namjera apelanata bila da pokrenu actio popularis, budući da apelanti tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo svakog pripadnika bošwačkog naroda na nediskriminaciju, a da je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su primijenjene odredbe Poslovnika Ustavnog suda RS koje su, prema tvrdwi apelanata, neustavne. U vezi s tim navodima, ukazujemo na to da je, prema praksi bivše Evropske komisije za qudska prava i konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava, neophodno da aplikant dokaže da je žrtva navodnog kršewa nekog od prava ili sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, te da mora da bude lično ugrožen navodnim kršenjem. Stoga je Evropska komisija odbacivala kao nedozvoljene aplikacije u kojima aplikanti nisu mogli da dokažu da su lično ugroženi navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije, pa su tražiliin abstractoocjenu kompatibilnosti nekog domaćeg zakona sa odredbama Evropske konvencije (vidi Evropska komisija,Xprotiv Austrije, aplikacija broj 705/07, Odluke i izvještaji broj 7 (1997), str. 87; iWebsterprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7806/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 168). S tim u vezi, naše mišljenje je da su apelanti tvrdwama o navodnom kršenju qudskih prava "bošwačkog naroda" kao kolektiviteta pokušali ishoditiin abstractorazmatranje kompatibilnosti Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te razmatranje ustavnosti Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske sa odredbama Ustava Republike Srpske. Što se tiče ovako postavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, naše mišljenje je da u konkretnom slučaju u okviru nadležnosti Ustavnog suda iz članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ne može da se uspostavi nadležnost iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, za što je Ustavom BiH predviđena posebna procedura i propisani podnosioci takvog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, smatrali smo da je apelaciju trebalo, u skladu sa članomVI/3b) Ustava BiH, članom 16 stav 4 tačka 1 i članom 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda, odbaciti kao nedozvoljenu zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić,s.r. Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić IZDVOJENO MIŠQEWE MIRSADA ĆEMANA, SUDIJE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE, SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 2821/09 Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudijao dopustivostiu predmetu broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine. Prije svega, smatram potrebnim da izrazim svoje slaganje sa stavom većine prema kom je: - Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine) "presuda suda",u smislu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u tačkama 16-23 ove odluke, što znači da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan da odlučuje o tome da li je tom i takvim odlukama eventualno povrijeđeno neko od prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda; - Klub delegata iz reda bošwačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (jednako kao i bilo koji drugi klub konstitutivnog naroda u tome Vijeću), kao strana u postupku pred Ustavnim sudom RepublikeSrpske koji je donio osporenu odluku (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine),aktivno legitimisanza podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (tačka 28 ove odluke), te, konsekventno, i zahtjeva za ocjenu ustavnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prema mom mišljenju, Ustavni sud je propustio da uoči da je apelant, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu u jednom podnesku (apelacija od 7. septembra 2009. godine)realno uputio dva podneskaitoapelacijukojom traži zaštitu zbog kršewa "prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kao i prava (koja su) zaštićena u Evropskoj konvenciji za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima...", te, istovremeno,"zahtjev za ocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52 stav 2, sa Ustavom Bosne i Hercegovine". To sasvim očigledno proizilazi iz tačke 10 apelacije u kojoj stoji: "Ovom apelacijomapelant istovremeno traži ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52 stav 2", kada se ona čita u vezi sa apelantovim podneskom od 15. septembra 2009. godine u kom apelant/podnosilac izričito navodi da "...istovremenosa apelacijom apelant je zatražioocjenu ustavnostiPoslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske,u smislu članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine". Ne ulazeći u razloge očiglednih nedostataka forme i sadržine apelantovih podnes(a)ka dostavljenih Ustavnom sudu, držim da je Ustavni sud, u pripremnoj fazi postupka odlučivawa, bio obavezan, u skladusa članom 20 Pravila Ustavnog suda,pozvati podnosioca apelacije/zahtjeva da uredi podnesak, tj. da "...u određenom roku, a najduže u roku od 30 dana te nedostatke otkloni...". To je moglo, pa i moralo, ukqučivati poziv za izričitim očitovanjem apelanta/podnosioca o tome da li je i u kom smislu sem apelacije postavljen i zahtjev za ocjenu ustavnosti, tim prije što, iako, prema stanovištu većine, takav zahtjev nije postavljen, citirani dio podneska od 15. septembra 2009. godineotvara makar sumnjuu tome pogledu. Propuštanjem da apelanta/podnosioca zahtjeva pozove da otkloni nedostatke u podnesku, a time i sumnju o tome da li je takav zahtjev uopšte postavljen, Ustavni sud očigledno nije postupio prema odredbi sopstvenih Pravila. Ustavni sud je, takođe, prema mome mišljenju, neosnovano odbio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi spriječio početak primjene spornog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine, dok ne odluči o usklađenosti sporne odredbe člana 52 stav 2 Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, primjenom te odredbe donesena je sporna odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, što inače (prema rezultatima glasawa na sjednici Vijeća - prema navodima apelanta/podnosioca zahtjeva i zapisniku sa sjednice Vijeća) ne bi bilo moguće da je primijenjena relevantna odredba Ustava Republike Srpske, odnosno Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Na ovaj način Ustavni sud Bosne i Hercegovine je mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u zakonodavnom procesu u Republici Srpskoj učinio nedjelotvornim iako je imao priliku, osnov i obavezu da djeluje u skladu sa svojom ustavnom nadležnošću. Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, npr., odlukama br. U 4/05 od 22. aprila 2005. godine i U 7/05 od 2. decembra 2005. godine iskazao stav da je kao institucija koja "podržava Ustav Bosne i Hercegovine" nadležan da ispituje ustavnostsvih akata, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz članaVI/3 Ustava Bosne i Hercegovine, a to znači ne samo zakona koje su donijeli zakonodavni organi države i entiteta nego i drugih akata kao što su to u konkretnom slučaju bili Statut Grada Sarajeva, odnosno Statut Grada Istočno Sarajevo. Konsekventno, to, prema mom mišljenju, znači da je nadležan i za ocjenu usklađenosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, ne smatram potrebnim da komentarišem odluku u pogledu odlučivawa o apelaciji. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3274/07,rješavajući apelacijuNafije Hadžialić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNafije Hadžialić. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 I 005578 05 I. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča izvršni postupak u predmetu broj 07 56 I 005578 05 I, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Nafiji Hadžialić ukupan iznos od 1.200.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko- neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nafija Hadžialić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica podnijela je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodi u Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 07 56 I 005578 05 I. Apelantica je 11. decembra 2007. godine i 12. jula 2008. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i tuženog Muhameda Trešnje zatraženo je 11. decembra 2007. godine, 24. septembra 2009. godine i 13. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. decembra 2007. godine i 4. novembra 2009. godine, a Muhamed Trešnjo 19. decembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Muhameda Trešnje dostavljeni su apelantici 29. januara 2010. godine. 5. Ustavni sud je 7. januara 2010. godine zatražio na uvid spis broj 07 56 I 005578 05 I. Općinski sud je dostavio kopiju spisa 14. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda broj P.587/98 od 17. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: pravosnažno rješenje) utvrđeno je da je tuženi Muhamed Trešnjo zasmetao apelanticu i D. A. u posljednjem mirnom posjedu parcele označene kao k.č. broj 1435/5 k.o. Orahovica (u daljnjem tekstu: sporna parcela) tako što je preko sporne parcele prokopao put do svoje parcele. Rješenjem je naloženo tuženom Muhamedu Trešnji da spornu parcelu dovede u stanje u kakvom je bila prije prokopavanja i da apelantici i D. A. naknadi troškove postupka u iznosu od 777,00 KM. Također, pravosnažnim rješenjem odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev kojim je Muhamed Trešnjo tražio da se utvrdi da su apelantica i O. H. izvršili smetanje njegovog prava služnosti tako što su zatrpali put za prolaz vozila koji se protezao preko sporne parcele i njegove parcele. 8. Apelantica i D. A. su kao tražioci izvršenja 24. oktobra 2005. godine podnijele Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješenja protiv Muhameda Trešnje kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik). 9. Apelantica i D. A. su 23. juna 2006. godine urgirale donošenje rješenja o izvršenju. 10. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I 583/05 od 23. juna 2006. godine, koje je postalo pravosnažno 14. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju). Tim rješenjem usvojen je prijedlog za izvršenje za izricanje obaveze plaćanja sudskih penala izvršeniku radi izvršenja nenovčane tražbine. Također je određeno da izvršenik u roku od 15 dana 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. izvrši obavezu koja je utvrđena pravosnažnim rješenjem, te da je, ako ne ispuni obavezu u roku od 15 dana, dužan isplatiti apelantici i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 11. Dopisom od 22. novembra 2006. godine Općinski sud je od apelantice i D. A. zatražio informaciju o tome da li je izvršenik izvršio svoju obavezu utvrđenu pravosnažnim rješenjem, te uplatu takse. Apelantica i D. A. su obavijestile Općinski sud da izvršenik nije izvršio svoju obavezu, te su predložile da sud nastavi sa provođenjem pravosnažnog rješenja o izvršenju i to naplatom sudskih penala, kako je i predloženo u prijedlogu za izvršenje. 12. Općinski sud je 28. februara 2007. godine zatražio od apelantice i D. A. da dostave uređen prijedlog za izvršenje u vezi sa naplatom sudskih penala, što su one i uradile 27. marta 2007. godine. 13. Dopisom od 20. marta 2007. godine Općinski sud je obavijestio izvršenika da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno 14. jula 2006. godine. Također je zatražio izvršenje obaveze koja je utvrđena pravosnažnim rješenjem, odnosno da izvršenik zagrne prokopani put na spornoj parceli, a ukoliko to ne izvrši, dužan je isplaćivati apelantici i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 14. Izvršenik je 23. marta 2007. godine lično obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti da izvrši pravosnažno rješenje jer na spornoj parceli postoje neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva. Nakon toga, izvršenik je Općinskom sudu dostavio dopis kojim mu je Vanparnično odjeljenje Općinskog suda (postupak uređenja međa, izvršenik kao predlagatelj i S. H., K. H. i H. H. kao predloženici) dostavilo dopis Službe za civilnu zaštitu i vatrogastvo Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba za civilnu zaštitu) od 18. septembra 2006. godine u kojem je navedeno da se nije ništa promijenilo u pogledu minske situacije, između ostalih, i na spornoj parceli, odnosno da se prema podacima BHMAC-a radi o sumnjivim površinama. 15. Dopisom od 11. juna 2007. godine Općinski sud je zatražio od apelantice i D. A. izjašnjenje na dopis Službe za civilnu zaštitu. Apelantica i D. A. su dostavile izjašnjenje 21. juna 2007. godine u kojem su obavijestile Općinski sud da je sud u drugim predmetima izlazio na spornu parcelu, te da se stalno prelazi preko sporne parcele. 16. Zaključkom od 27. juna 2007. godine Općinski sud je odredio ročište na licu mjesta za 9. juli 2007. godine radi utvrđivanja izvršenikovih navoda o tome da nije u mogućnosti postupiti u skladu sa pravosnažnim rješenjem jer se sporna parcela smatra sumnjivom površinom. 17. Dopisom od 27. juna 2007. godine Općinski sud je zatražio izjašnjenje Službe za civilnu zaštitu o tome da li je došlo do promjena na spornoj parceli. 18. Općinski sud je 9. jula 2007. godine održao ročište na licu mjesta na kojem je predstavnik Službe za civilnu zaštitu izjavio da se, između ostalih, i sporna parcela vodi kao sumnjiva površina. 19. Apelantica i D. A. su 6. augusta 2007. godine dostavile Općinskom sudu podnesak kojim su uredile raniji prijedlog za izvršenje, te su predložile da sud donese rješenje o izvršenju radi naplate troškova postupka u iznosu od 1.889.60 KM i sudskih penala u iznosu od 23.800.00 KM od 1. augusta 2006. godine pa nadalje i to zabranom raspolaganja, pljenidbom novčanih sredstava koje izvršenik ima u bankama, budući da je izvršenik korisnik penzije koju prima putem banaka u BiH. 20. Dopisom od 3. septembra 2007. godine Općinski sud je zatražio od apelantice i D. A. da dostave broj izvršenikovog transakcijskog računa. Apelantica i D. A. su dostavile izvještaje banaka o izvršenikovom transakcijskom računu. 21. Apelantica i D. A. su 16. oktobra 2007. godine dostavile podnesak Općinskom sudu kojim obavještavaju sud da imaju informaciju da izvršenik ne prima penziju putem banaka u BiH, da odustaju od pljenidbe novčanih sredstva, te su predložile da se izvršenje provede zabilježbom izvršenja i prodajom izvršenikove nekretnine. 22. Općinski sud je 17. decembra 2007. godine održao izvršno ročište na kojem je postignuta saglasnost da apelantica zatrpa put na spornoj parceli, a da izvršenik plati troškove. 23. Dopisom od 7. januara 2008. godine apelantica i D. A. su obavijestile Općinski sud da je zatrpan put preko sporne parcele, te su zatražile da, osim ranije traženih troškova i sudskih penala, izvršenik namiri i troškove ove radnje. Izvršenik je 31. januara 2008. godine predao apelantici i D. A. novčani iznos od 1.000.00 KM na ime troškova zatrpavanja puta preko sporne parcele. 24. Rješenjem od 13. februara 2008. godine Općinski sud je djelimično obustavio izvršenje u dijelu u kojem su apelantica i D. A. tražile da izvršenik dovede spornu parcelu u stanje u kakvom je bila prije prokopavanja puta, a nastavio postupak u dijelu naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 800,00 KM. 25. Rješenjem od 18. februara 2008. godine Općinski sud je odbio kao neosnovan prijedlog apelantice i D. A. radi prinudne naplate sudskih penala u iznosu od 100,00 KM dnevno, računajući od 1. augusta 2006. godine dok izvršenik ne izmiri svoju obavezu, i naplate troškova postupka u iznosu od 546,00 KM. 26. Odlučujući o žalbama apelantice i D. A. na rješenje od 13. februara i rješenje od 18. februara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Gž-08-000284 od 30. jula 2009. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je žalbu apelantice i D. A na rješenje od 18. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu, a žalbu na rješenje od 13. februara 2008. godine uvažio, te preinačio rješenje tako što je odredio troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.483.40 KM umjesto 800,00 KM. 27. Nakon dostavljanja spisa Kantonalnog suda, Općinski sud je 23. decembra 2009. godine odložio ročište za sporazumno određivanje vještaka za procjenu izvršenikove nekretnine za 25. januar 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak izvršenja pravosnažnog rješenja. Apelantica navodi da je 24. oktobra 2005. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješenja, da je doneseno pravosnažno rješenje o izvršenju, da je Općinski sud 9. januara 2007. godine tražio da se uredi prijedlog za izvršenje u vezi sa naplatom sudskih penala, što je 27. marta 2007. godine i učinila, te da je tim uređenim prijedlogom tražila troškove postupka i naplatu sudskih penala. Apelantica je 11. decembra 2007. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je navela da odluka suda još nije izvršena i da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Apelantica je 14. jula 2008. godine dostavila pojašnjenje i dodatne informacije. Naime, apelantica navodi da izvršni postupak koji je pokrenula pred Općinskim sudom još uvijek nije okončan, odnosno da nije izvršeno pravosnažno rješenje. Ističe da joj je time onemogućen suštinski pristup sudu. Apelantica, dalje, navodi da se već obraćala Ustavnom sudu zbog dužine parničnog postupka, zatim da je Ustavni sud donio odluku kojom je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, te rješenje o neizvršenju te odluke. Apelantica ističe da je zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja onemogućena u mirnom uživanju svoje imovine, budući da već deset godina ne može uživati svoju imovinu. Apelantica traži da joj Federacija BiH osigura izvršenje pravosnažnog rješenja, uključujući plaćanje sudskih penala za svaki dan kašnjenja, te da joj se isplati pravična naknada kako je propisano u Pravilima Ustavnog suda u iznosu od 10.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 30. Općinski sud je i u odgovoru od 26. decembra 2007. godine i u odgovoru od 4. novembra 2009. godine, osim hronologije predmeta, naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen 24. oktobra 2005. godine kada je uveden kompjuterski sistem praćenja predmeta, zatim da su vršene aktivnosti na obuci sudija, koje su trajale duži vremenski period, te da je rješenje o izvršenju doneseno 23. juna 2006. godine. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana budući da se cijelo vrijeme postupalo u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daljnjem tekstu: ZIP). U dopisu od 15. januara 2010. godine, kojim je dostavio kopiju spisa, Općinski sud je naveo da je u toku izvršni postupak apelantice i D. A. protiv izvršenika radi izvršenja činidbe utvrđene izvršnom ispravom - pravosnažnim rješenjem. 31. Izvršenik ističe da su mu u ovom postupku povrijeđena prava jer je on spornu parcelu kupio od apelanticinog strica za što posjeduje kupoprodajni ugovor. V. Relevantni propisi 32.Zakon o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. Š...Ć Član 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. Apelantica se žali na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, trajao više od dvije godine i da u vrijeme podnošenja apelacije postupak još uvijek traje. Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 16. stav 3. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1248/07od 11. novembra 2009. godine, odluka dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 36. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa izvršenjem pravosnažnog rješenja u razumnom roku. Dalje, apelantica se žali da joj je zbog toga povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 40. Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran kako pravno tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud,Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 41. Dalje, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Apelantica je pokrenula izvršni postupak 24. oktobra 2005. godine i postupak do donošenja ove odluke nije okončan pred Općinskim sudom. Dakle, izvršni postupak traje duže od četiri godine. 43. Ustavni sud smatra da složenost predmetnog postupka nije od odlučujućeg značaja za predmetnu dužinu postupka, te da apelantica ničim nije doprinijela njegovoj dužini nego je svojim radnjama pokušala ishoditi okončanje postupka u razumnom roku. 44. Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka odlučujući doprinos dao Općinski sudi koji nije poštivao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a, jer je radnje u postupku izvršenja preduzimao u vremenskim razmacima koji su neprimjereni izvršnom postupku koji je prema samom zakonu hitne prirode. Iz činjenica postupka Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud propustio da vlada postupkom tako da apelantici omogući djelotvorno ostvarenje prava utvrđenih pravosnažnim rješenjem. Ustavni sud, dalje, uočava da je Općinski sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveo uvođenje kompjuterskog sistema i obuku sudija. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da je država obavezna organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. 45. Ustavni sud, također, smatra značajnim naglasiti da je u predmetnom postupku već odlučivao o apelanticinim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku i to u odnosu na parnični postupak koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku. Ova činjenica je morala biti uzeta u obzir prilikom odlučivanja Općinskog suda u izvršnom postupku i posebna marljivost i hitnost je bila nužna kako se ne bi dodatno produžila apelanticina neizvjesnost u pogledu ostvarenja njezinih imovinskih prava. 46. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi donosio slične odluke u predmetima koji su pokretali ista pitanja kao u apelanticinom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 2358/07od 13. decembra 2007. godine, stav 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08), a ne postoje razlozi niti da sada postupi drukčije. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog izvršnog postupka bila nerazumno duga i da je prešla granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je time što u razumnom roku nije okončan postupak izvršenja pravosnažnog rješenja povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku, garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje kompenzacije 49. Apelantica traži da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 10.000.00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o izvršnom postupku koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Općinski sud nije okončao izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu pravosnažnog rješenja u periodu dužem od četiri godine, odnosno što taj sud nije poštivao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a i što je propustio da vlada postupkom koji se prema zakonu smatra hitnim. Razlozi koje je Općinski sud iznio ne mogu opravdati postupanje tog suda niti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3274/07,rješavajući apelacijuNafije Hadžialić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNafije Hadžialić. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 I 005578 05 I. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča izvršni postupak u predmetu broj 07 56 I 005578 05 I, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati Nafiji Hadžialić ukupan iznos od 1.200.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko- neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nafija Hadžialić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica podnijela je 4. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodi u Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 07 56 I 005578 05 I. Apelantica je 11. prosinca 2007. godine i 12. srpnja 2008. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i tuženog Muhameda Trešnje zatražena je 11. prosinca 2007. godine, 24. rujna 2009. godine i 13. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. prosinca 2007. godine i 4. studenoga 2009. godine, a Muhamed Trešnjo 19. prosinca 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Muhameda Trešnje dostavljeni su apelantici 29. siječnja 2010. godine. 5. Ustavni sud je 7. siječnja 2010. godine zatražio na uvid spis broj 07 56 I 005578 05 I. Općinski sud je dostavio kopiju spisa 14. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 7. Pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj P.587/98 od 17. prosinca 2004. godine (u daljnjem tekstu: pravomoćno rješenje) utvrđeno je da je tuženi Muhamed Trešnjo zasmetao apelanticu i D. A. u posljednjem mirnom posjedu parcele označene kao k.č. broj 1435/5 k.o. Orahovica (u daljnjem tekstu: sporna parcela) tako što je preko sporne parcele prokopao put do svoje parcele. Rješenjem je naloženo tuženom Muhamedu Trešnji da spornu parcelu dovede u stanje u kakvom je bila prije prokopavanja i da apelantici i D. A. naknadi troškove postupka u iznosu od 777,00 KM. Također, pravomoćnim rješenjem odbijen je u cijelosti protutužbeni zahtjev kojim je Muhamed Trešnjo tražio da se utvrdi da su apelantica i O. H. izvršili smetanje njegovog prava služnosti tako što su zatrpali put za prolaz vozila koji se protezao preko sporne parcele i njegove parcele. 8. Apelantica i D. A. su kao tražitelji izvršenja 24. listopada 2005. godine podnijele Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćnog rješenja protiv Muhameda Trešnje kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik). 9. Apelantica i D. A. su 23. lipnja 2006. godine urgirale donošenje rješenja o izvršenju. 10. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I 583/05 od 23. lipnja 2006. godine, koje je postalo pravomoćno 14. srpnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju). Tim rješenjem usvojen je prijedlog za izvršenje za izricanje obveze plaćanja sudskih penala izvršeniku radi izvršenja nenovčane tražbine. Također je određeno da izvršenik u roku od 15 dana izvrši obvezu koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem, te da je, ako ne ispuni obvezu u roku od 15 dana, dužan isplatiti apelantici i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 11. Dopisom od 22. studenoga 2006. godine Općinski sud je od apelantice i D. A. zatražio informaciju o tome je li izvršenik izvršio svoju obvezu utvrđenu pravomoćnim rješenjem, te uplatu pristojbe. Apelantica i D. A. su obavijestile Općinski sud da izvršenik nije izvršio svoju obvezu, te su predložile da sud nastavi sa provođenjem pravomoćnog rješenja o izvršenju i to naplatom sudskih penala, kako je i predloženo u prijedlogu za izvršenje. 12. Općinski sud je 28. veljače 2007. godine zatražio od apelantice i D. A. da dostave uređen prijedlog za izvršenje u svezi sa naplatom sudskih penala, što su one i uradile 27. ožujka 2007. godine. 13. Dopisom od 20. ožujka 2007. godine Općinski sud je obavijestio izvršenika da je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno 14. srpnja 2006. godine. Također je zatražio izvršenje obveze koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem, odnosno da izvršenik zagrne prokopani put na spornoj parceli, a ukoliko to ne izvrši, dužan je isplaćivati apelantici i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 14. Izvršenik je 23. ožujka 2007. godine osobno obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti izvršiti pravomoćno rješenje jer na spornoj parceli postoje neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva. Nakon toga, izvršenik je Općinskom sudu dostavio dopis kojim mu je Vanparnični odjel Općinskog suda (postupak uređenja međa, izvršenik kao predlagatelj i S. H., K. H. i H. H. kao predloženici) dostavio dopis Službe za civilnu zaštitu i vatrogastvo Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba za civilnu zaštitu) od 18. rujna 2006. godine u kojem je navedeno da se nije ništa promijenilo u pogledu minske situacije, između ostalih, i na spornoj parceli, odnosno da se prema podacima BHMAC-a radi o sumnjivim površinama. 15. Dopisom od 11. lipnja 2007. godine Općinski sud je zatražio od apelantice i D. A. izjašnjenje na dopis Službe za civilnu zaštitu. Apelantica i D. A. su dostavile izjašnjenje 21. lipnja 2007. godine u kojem su obavijestile Općinski sud da je sud u drugim predmetima izlazio na spornu parcelu, te da se stalno prelazi preko sporne parcele. 16. Zaključkom od 27. lipnja 2007. godine Općinski sud je odredio ročište na licu mjesta za 9. srpanj 2007. godine radi utvrđivanja izvršenikovih navoda o tome da nije u mogućnosti postupiti sukladno pravomoćnom rješenju jer se sporna parcela smatra sumnjivom površinom. 17. Dopisom od 27. lipnja 2007. godine Općinski sud je zatražio izjašnjenje Službe za civilnu zaštitu o tome je li došlo do promjena na spornoj parceli. 18. Općinski sud je 9. srpnja 2007. godine održao ročište na licu mjesta na kojem je predstavnik Službe za civilnu zaštitu izjavio da se, između ostalih, i sporna parcela vodi kao sumnjiva površina. 19. Apelantica i D. A. su 6. kolovoza 2007. godine dostavile Općinskom sudu podnesak kojim su uredile raniji prijedlog za izvršenje, te su predložile da sud donese rješenje o izvršenju radi naplate troškova postupka u iznosu od 1.889.60 KM i sudskih penala u iznosu od 23.800.00 KM od 1. kolovoza 2006. godine pa nadalje i to zabranom raspolaganja, pljenidbom novčanih sredstava koje izvršenik ima u bankama, budući da je izvršenik korisnik mirovine koju prima putem banaka u BiH. 20. Dopisom od 3. rujna 2007. godine Općinski sud je zatražio od apelantice i D. A. da dostave broj izvršenikovog transakcijskog računa. Apelantica i D. A. su dostavile izvješća banaka o izvršenikovom transakcijskom računu. 21. Apelantica i D. A. su 16. listopada 2007. godine dostavile podnesak Općinskom sudu kojim obavještavaju sud da imaju informaciju da izvršenik ne prima mirovinu putem banaka u BiH, da odustaju od pljenidbe novčanih sredstva, te su predložile da se izvršenje provede zabilježbom izvršenja i prodajom izvršenikove nekretnine. 22. Općinski sud je 17. prosinca 2007. godine održao izvršno ročište na kojem je postignuta suglasnost da apelantica zatrpa put na spornoj parceli, a da izvršenik plati troškove. 23. Dopisom od 7. siječnja 2008. godine apelantica i D. A. su obavijestile Općinski sud da je zatrpan put preko sporne parcele, te su zatražile da, osim ranije traženih troškova i sudskih penala, izvršenik namiri i troškove ove radnje. Izvršenik je 31. siječnja 2008. godine predao apelantici i D. A. novčani iznos od 1.000.00 KM na ime troškova zatrpavanja puta preko sporne parcele. 24. Rješenjem od 13. veljače 2008. godine Općinski sud je djelomično obustavio izvršenje u dijelu u kojem su apelantica i D. A. tražile da izvršenik dovede spornu parcelu u stanje u kakvom je bila prije prokopavanja puta, a nastavio postupak u dijelu naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 800,00 KM. 25. Rješenjem od 18. veljače 2008. godine Općinski sud je odbio kao neutemeljen prijedlog apelantice i D. A. radi prinudne naplate sudskih penala u iznosu od 100,00 KM dnevno, računajući od 1. kolovoza 2006. godine dok izvršenik ne izmiri svoju obvezu, i naplate troškova postupka u iznosu od 546,00 KM. 26. Odlučujući o prizivima apelantice i D. A. na rješenje od 13. veljače i rješenje od 18. veljače 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Gž-08-000284 od 30. srpnja 2009. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je priziv apelantice i D. A na rješenje od 18. veljače 2008. godine odbio kao neutemeljen, a priziv na rješenje od 13. veljače 2008. godine uvažio, te preinačio rješenje tako što je odredio troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.483.40 KM umjesto 800,00 KM. 27. Nakon dostave spisa Kantonalnog suda, Općinski sud je 23. prosinca 2009. godine odložio ročište za sporazumno određivanje vještaka za procjenu izvršenikove nekretnine za 25. siječanj 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak izvršenja pravomoćnog rješenja. Apelantica navodi da je 24. listopada 2005. godine podnijela prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćnog rješenja, da je doneseno pravomoćno rješenje o izvršenju, da je Općinski sud 9. siječnja 2007. godine tražio da se uredi prijedlog za izvršenje u svezi sa naplatom sudskih penala, što je 27. ožujka 2007. godine i učinila, te da je tim uređenim prijedlogom tražila troškove postupka i naplatu sudskih penala. Apelantica je 11. prosinca 2007. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je navela da odluka suda još nije izvršena i da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 29. Apelantica je 14. srpnja 2008. godine dostavila pojašnjenje i dodatne informacije. Naime, apelantica navodi da izvršni postupak koji je pokrenula pred Općinskim sudom još uvijek nije okončan, odnosno da nije izvršeno pravomoćno rješenje. Ističe da joj je time onemogućen suštinski pristup sudu. Apelantica, dalje, navodi da se već obraćala Ustavnom sudu zbog dužine parničnog postupka, zatim da je Ustavni sud donio odluku kojom je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, te rješenje o neizvršenju te odluke. Apelantica ističe da je zbog neizvršenja pravomoćnog rješenja onemogućena u mirnom uživanju svoje imovine, budući da već deset godina ne može uživati svoju imovinu. Apelantica traži da joj Federacija BiH osigura izvršenje pravomoćnog rješenja, uključujući plaćanje sudskih penala za svaki dan kašnjenja, te da joj se isplati pravična naknada kako je propisano u Pravilima Ustavnog suda u iznosu od 10.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 30. Općinski sud je i u odgovoru od 26. prosinca 2007. godine i u odgovoru od 4. studenoga 2009. godine, osim kronologije predmeta, naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen 24. listopada 2005. godine kada je uveden kompjuterski sustav praćenja predmeta, zatim da su vršene aktivnosti na obuci sudaca, koje su trajale duže vremensko razdoblje, te da je rješenje o izvršenju doneseno 23. lipnja 2006. godine. Općinski sud smatra da je apelacija neutemeljena budući da se cijelo vrijeme postupalo sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daljnjem tekstu: ZIP). U dopisu od 15. siječnja 2010. godine, kojim je dostavio kopiju spisa, Općinski sud je naveo da je u tijeku izvršni postupak apelantice i D. A. protiv izvršenika radi izvršenja činidbe utvrđene izvršnom ispravom - pravomoćnim rješenjem. 31. Izvršenik ističe da su mu u ovom postupku povrijeđena prava jer je on spornu parcelu kupio od apelantičinog strica za što posjeduje kupoprodajni ugovor. V. Relevantni propisi 32.Zakon o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. Š...Ć Članak 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. VI. Dopustivost 33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. Apelantica se žali na nemogućnost izvršenja pravomoćne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, trajao više od dvije godine i da u vrijeme podnošenja apelacije postupak još uvijek traje. Ustavni sud ukazuje na članak 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, apelacija je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1248/07 od 11. studenoga 2009. godine, odluka dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 36. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi sa izvršenjem pravomoćnog rješenja u razumnom roku. Dalje, apelantica se žali da joj je zbog toga povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 40. Ustavni sud ukazuje na stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sustav izvršenja pravomoćnih presuda na način koji je djelotvoran kako pravno tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Europski sud,Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. lipnja 2005. godine, stavak 84). 41. Dalje, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 42. Apelantica je pokrenula izvršni postupak 24. listopada 2005. godine i postupak do donošenja ove odluke nije okončan pred Općinskim sudom. Dakle, izvršni postupak traje duže od četiri godine. 43. Ustavni sud smatra da složenost predmetnog postupka nije od odlučujućeg značaja za predmetnu dužinu postupka, te da apelantica ničim nije doprinijela njegovoj dužini nego je svojim radnjama pokušala ishoditi okončanje postupka u razumnom roku. 44. Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka odlučujući doprinos dao Općinski sudi koji nije poštivao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a, jer je radnje u postupku izvršenja poduzimao u vremenskim razmacima koji su neprimjereni izvršnom postupku koji je prema samom zakonu hitne prirode. Iz činjenica postupka Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud propustio vladati postupkom tako da apelantici omogući djelotvorno ostvarenje prava utvrđenih pravomoćnim rješenjem. Ustavni sud, dalje, uočava da je Općinski sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveo uvođenje kompjuterskog sustava i obuku sudaca. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke već ukazao na to da je država obvezna organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije. 45. Ustavni sud, također, smatra značajnim naglasiti da je u predmetnom postupku već odlučivao o apelantičinim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku i to u odnosu na parnični postupak koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku. Ova činjenica je morala biti uzeta u obzir prilikom odlučivanja Općinskog suda u izvršnom postupku i posebna marljivost i hitnost je bila nužna kako se ne bi dodatno produžila apelantičina neizvjesnost u pogledu ostvarenja njezinih imovinskih prava. 46. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi donosio slične odluke u predmetima koji su pokretali ista pitanja kao u apelantičinom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 2358/07od 13. prosinca 2007. godine, stavak 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08), a ne postoje razlozi niti da sada postupi drukčije. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog izvršnog postupka bila nerazumno duga i da je prešla granice razumnog roka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je time što u razumnom roku nije okončan postupak izvršenja pravomoćnog rješenja povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u svezi sa povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku, garantiranog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pitanje kompenzacije 49. Apelantica traži da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 10.000.00 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o izvršnom postupku koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Općinski sud nije okončao izvršni postupak koji je pokrenut na temelju pravomoćnog rješenja u razdoblju dužem od četiri godine, odnosno što taj sud nije poštivao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a i što je propustio vladati postupkom koji se prema zakonu smatra hitnim. Razlozi koje je Općinski sud iznio ne mogu opravdati postupanje tog suda niti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3274/07,rješavajući apelacijuNafije Haxialić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNafije Haxialić. Utvrđuje se kršenje članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak u predmetu Opštinskog suda u Kowicu broj 07 56I005578 05I. Nalaže se Opštinskom sudu u Kowicu da, bez daqnjeg odlagawa, okonča izvršni postupak u predmetu broj 07 56I 005578 05I, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Nafiji Haxialić ukupan iznos od 1.200.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Kowicu i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Nafija Haxialić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Kowica podnijela je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodi u Opštinskom sudu u Kowicu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj 07 56I005578 05I. Apelantkiwa je 11. decembra 2007. godine i 12. jula 2008. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda i tuženog Muhameda Trešnje zatraženo je 11. decembra 2007. godine, 24. septembra 2009. godine i 13. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. decembra 2007. godine i 4. novembra 2009. godine, a Muhamed Trešwo 19. decembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Muhameda Trešnje dostavljeni su apelantkiwi 29. januara 2010. godine. 5. Ustavni sud je 7. januara 2010. godine zatražio na uvid spis broj 07 56I005578 05I. Opštinski sud je dostavio kopiju spisa 14. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda broj P.587/98 od 17. decembra 2004. godine (u daqnjem tekstu: pravosnažno rješenje) utvrđeno je da je tuženi Muhamed Trešwo zasmetao apelantkinju i D. A. u posljednjem mirnom posjedu parcele označene kao k.č. broj 1435/5 k.o. Orahovica (u daqnjem tekstu: sporna parcela) tako što je preko sporne parcele prokopao put do svoje parcele. Rješenjem je naloženo tuženom Muhamedu Trešwi da spornu parcelu dovede u stanje u kakvom je bila prije prokopavawa i da apelantkiwi i D. A. naknadi troškove postupka u iznosu od 777,00 KM. Takođe, pravosnažnim rješenjem odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev kojim je Muhamed Trešwo tražio da se utvrdi da su apelantkiwa i O. H. izvršili smetanje njegovog prava služnosti tako što su zatrpali put za prolaz vozilakoji se protezao preko sporne parcele i njegove parcele. 8. Apelantkiwa i D. A. su kao tražioci izvršewa 24. oktobra 2005. godine podnijele Opštinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješewa protiv Muhameda Trešnje kao izvršenika (u daqnjem tekstu: izvršenik). 9. Apelantkiwa i D. A. su 23. juna 2006. godine urgirale donošenje rješewa o izvršenju. 10. Opštinski sud je donio Rješenje o izvršenju brojI 583/05 od 23. juna 2006. godine, koje je postalo pravosnažno 14. jula 2006. godine (u daqnjem tekstu: rješenje o izvršenju). Tim rješenjem usvojen je prijedlog za izvršenje za izricanje obaveze plaćawa sudskih penala izvršeniku radi izvršewa nenovčane tražbine. Takođe je određeno da izvršenik u roku od 15 dana izvrši obavezu koja je utvrđena pravosnažnim rješenjem, te da je, ako ne ispuni obavezu u roku od 15 dana, dužan da isplati apelantkiwi i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 11. Dopisom od 22. novembra 2006. godine Opštinski sud je od apelantkinje i D. A. zatražio informaciju o tome da li je izvršenik izvršio svoju obavezu utvrđenu pravosnažnim rješenjem, te uplatu takse. Apelantkiwa i D. A. su obavijestile Opštinski sud da izvršenik nije izvršio svoju obavezu, te su predložile da sud nastavi sa sprovođenjem pravosnažnog rješewa o izvršenju i to naplatom sudskih penala, kako je i predloženo u prijedlogu za izvršenje. 12. Opštinski sud je 28. februara 2007. godine zatražio od apelantkinje i D. A. da dostave uređen prijedlog za izvršenje u vezi sa naplatom sudskih penala, što su one i uradile 27. marta 2007. godine. 13. Dopisom od 20. marta 2007. godine Opštinski sud je obavijestio izvršenika da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno 14. jula 2006. godine. Takođe je zatražio izvršenje obaveze koja je utvrđena pravosnažnim rješenjem, odnosno da izvršenik zagrne prokopani put na spornoj parceli, a ukoliko to ne izvrši, dužan je isplaćivati apelantkiwi i D. A. iznos od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja. 14. Izvršenik je 23. marta 2007. godine lično obavijestio Opštinski sud da nije u mogućnosti da izvrši pravosnažno rješenje jer na spornoj parceli postoje neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva. Nakon toga, izvršenik je Opštinskom sudu dostavio dopis kojim mu je Vanparnično odjeljenje Opštinskog suda (postupak uređewa međa, izvršenik kao predlagateq i S. H., K. H. i H. H. kao predloženici) dostavilo dopis Službe za civilnu zaštitu i vatrogastvo Opštine Kowic (u daqnjem tekstu: Služba za civilnu zaštitu) od 18. septembra 2006. godine u kom je navedeno da se nije ništa promijenilo u pogledu minske situacije, između ostalih, ina spornoj parceli, odnosno da se prema podacima BHMAC-a radi o sumwivim površinama. 15. Dopisom od 11. juna 2007. godine Opštinski sud je zatražio od apelantkinje i D.A. izjašnjenje na dopis Službe za civilnu zaštitu. Apelantkiwa i D. A. su dostavile izjašnjenje 21. juna 2007. godine u kom su obavijestile Opštinski sud da je sud u drugim predmetima izlazio na spornu parcelu, te da se stalno prelazi preko sporne parcele. 16. Zakqučkom od 27. juna 2007. godine Opštinski sud je odredio ročište na licu mjesta za 9. juli 2007. godine radi utvrđivawa izvršenikovih navoda o tome da nije u mogućnosti da postupi u skladu sa pravosnažnim rješenjem jer se sporna parcela smatra sumwivom površinom. 17. Dopisom od 27. juna 2007. godine Opštinski sud je zatražio izjašnjenje Službe za civilnu zaštitu o tome da li je došlo do promjena na spornoj parceli. 18. Opštinski sud je 9. jula 2007. godine održao ročište na licu mjesta na kom je predstavnik Službe za civilnu zaštitu izjavio da se, između ostalih, i sporna parcela vodi kao sumwiva površina. 19. Apelantkiwa i D. A. su 6. avgusta 2007. godine dostavile Opštinskom sudu podnesak kojim su uredile raniji prijedlog za izvršenje, te su predložile da sud donese rješenje o izvršenju radi naplate troškova postupka u iznosu od 1.889.60 KM i sudskih penala u iznosu od 23.800.00 KM od 1. avgusta 2006. godine pa nadalje i to zabranom raspolagawa, pljenidbom novčanih sredstava koje izvršenik ima u bankama, budući da je izvršenik korisnik penzije koju prima putem banaka u BiH. 20. Dopisom od 3. septembra 2007. godine Opštinski sud je zatražio od apelantkinje i D. A. da dostave broj izvršenikovog transakcionog računa. Apelantkiwa i D. A. su dostavile izvještaje banaka o izvršenikovom transakcionom računu. 21. Apelantkiwa i D. A. su 16. oktobra 2007. godine dostavile podnesak Opštinskom sudu kojim obavještavaju sud da imaju informaciju da izvršenik ne prima penziju putem banaka u BiH, da odustaju od pljenidbe novčanih sredstva, te su predložile da se izvršenje sprovede zabilježbom izvršewa i prodajom izvršenikove nepokretnosti. 22. Opštinski sud je 17. decembra 2007. godine održao izvršno ročište na kom je postignuta saglasnost da apelantkiwa zatrpa put na spornoj parceli, a da izvršenik plati troškove. 23. Dopisom od 7. januara 2008. godine apelantkiwa i D. A. su obavijestile Opštinski sud da je zatrpan put preko sporne parcele, te su zatražile da, sem ranije traženih troškova i sudskih penala, izvršenik namiri i troškove ove radnje. Izvršenik je 31. januara 2008. godine predao apelantkiwi i D. A. novčani iznos od 1.000.00 KM na ime troškova zatrpavawa puta preko sporne parcele. 24. Rješenjem od 13. februara 2008. godine Opštinski sud je djelimično obustavio izvršenje u dijelu u kom su apelantkiwa i D. A. tražile da izvršenik dovede spornu parcelu u stanje u kakvom je bila prije prokopavawa puta, a nastavio postupak u dijelu naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 800,00 KM. 25. Rješenjem od 18. februara 2008. godine Opštinski sud je odbio kao neosnovan prijedlog apelantkinje i D. A. radi prinudne naplate sudskih penala u iznosu od 100,00 KM dnevno, računajući od 1. avgusta 2006. godine dok izvršenik ne izmiri svoju obavezu, i naplate troškova postupka u iznosu od 546,00 KM. 26. Odlučujući o žalbama apelantkinje i D. A. na rješenje od 13. februara i rješenje od 18. februara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Gž-08-000284 od 30. jula 2009. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je žalbu apelantkinje i D. A na rješenje od 18. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu, a žalbu na rješenje od 13. februara 2008. godine uvažio, te preinačio rješenje tako što je odredio troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.483.40 KM umjesto 800,00 KM. 27. Nakon dostavljanja spisa Kantonalnog suda, Opštinski sud je 23. decembra 2009. godine odložio ročište za sporazumno određivanje vještaka za procjenu izvršenikove nepokretnosti za 25. januar 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak izvršewa pravosnažnog rješewa. Apelantkiwa navodi da je 24. oktobra 2005. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješewa, da je doneseno pravosnažno rješenje o izvršenju, da je Opštinski sud 9. januara 2007. godine tražio da se uredi prijedlog za izvršenje u vezi sa naplatom sudskih penala, što je 27. marta 2007. godine i učinila, te da je tim uređenim prijedlogom tražilatroškove postupka i naplatu sudskih penala. Apelantkiwa je 11. decembra 2007. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je navela da odluka suda još nije izvršena i da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Apelantkiwa je 14. jula 2008. godine dostavila pojašnjenje i dodatne informacije. Naime, apelantkiwa navodi da izvršni postupak koji je pokrenula pred Opštinskim sudom još uvijeknije okončan, odnosno da nije izvršeno pravosnažno rješenje. Ističe da joj je time onemogućen suštinski pristup sudu. Apelantkiwa, dalje, navodi da se već obraćala Ustavnom sudu zbog dužine parničnog postupka, zatim da je Ustavni sud donio odluku kojom je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, te rješenje o neizvršenju te odluke. Apelantkiwa ističe da je zbog neizvršewa pravosnažnog rješewa onemogućena u mirnom uživanju svoje imovine, budući da već deset godina ne može da uživa svoju imovinu. Apelantkiwa traži da joj Federacija BiH obezbijedi izvršenje pravosnažnog rješewa, ukqučujući plaćanje sudskih penala za svaki dan kašnjenja, te da joj se isplati pravična naknada kako je propisano u Pravilima Ustavnog suda u iznosu od 10.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 30. Opštinski sud je i u odgovoru od 26. decembra 2007. godine i u odgovoru od 4. novembra 2009. godine, sem hronologije predmeta, naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen 24. oktobra 2005. godine kada je uveden kompjuterski sistem praćewa predmeta, zatim da su vršene aktivnosti na obuci sudija, koje su trajale duži vremenski period, te da je rješenje o izvršenju doneseno 23. juna 2006. godine. Opštinski sud smatra da je apelacija neosnovana budući da se cijelo vrijeme postupalo u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daqnjem tekstu: ZIP). U dopisu od 15. januara 2010. godine, kojim je dostavio kopiju spisa, Opštinski sud je naveo da je u toku izvršni postupak apelantkinje i D. A. protiv izvršenika radi izvršewa činidbe utvrđene izvršnom ispravom - pravosnažnim rješenjem. 31. Izvršenik ističe da su mu u ovom postupku povrijeđena prava jer je on spornu parcelu kupio od apelantkiwinog strica za što posjeduje kupoprodajni ugovor. V. Relevantni propisi 32.Zakon o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 15 Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispuwavawa uslova da se o prigovoru odluči. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. Apelantkiwa se žali na nemogućnost izvršewa pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošewa apelacije, trajao više od dvije godine i da u vrijeme podnošewa apelacije postupak još uvijek traje. Ustavni sud ukazuje na član 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda prema kom može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu qudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 16 stav 3 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1248/07od 11. novembra 2009. godine, odluka dostupna nanjeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 36. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelantkiwa se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa izvršenjem pravosnažnog rješewa u razumnom roku. Dalje, apelantkiwa se žali da joj je zbog toga povrijeđeno i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 39. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 40. Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), prema kom su države ugovornice dužne da organizuju svoj sistem izvršewa pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran kako pravno tako i u praksi, te da obezbijede izvršenje bez nepotrebnih odlagawa (vidi Evropski sud,Fuklevprotiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 41. Dalje, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Apelantkiwa je pokrenula izvršni postupak 24. oktobra 2005. godine i postupak do donošewa ove odluke nije okončan pred Opštinskim sudom. Dakle, izvršni postupak traje duže od četiri godine. 43. Ustavni sud smatra da složenost predmetnog postupka nije od odlučujućeg značaja za predmetnu dužinu postupka, te da apelantkiwa ničim nije doprinijela njegovoj dužini nego je svojim radwama pokušala da ishodi okončanje postupka u razumnom roku. 44. Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka odlučujući doprinos dao Opštinski sudi koji nije poštovao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a, jer je radnje u postupku izvršewa preduzimao u vremenskim razmacima koji su neprimjereni izvršnom postupku koji je prema samom zakonu hitne prirode. Iz činjenica postupka Ustavni sud zakqučuje da je Opštinski sud propustio da vlada postupkom tako da apelantkiwi omogući djelotvorno ostvarenje prava utvrđenih pravosnažnim rješenjem. Ustavni sud, dalje, uočava da je Opštinski sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveo uvođenje kompjuterskog sistema i obuku sudija. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da je država obavezna da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije. 45. Ustavni sud, takođe, smatra značajnim da naglasi da je u predmetnom postupku već odlučivao o apelantkiwinim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku i to u odnosu na parnični postupak koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku. Ova činjenicaje morala biti uzeta u obzir prilikom odlučivawa Opštinskogsuda u izvršnom postupku i posebna marqivost i hitnost je bila nužna kako se ne bi dodatno produžila apelantkiwina neizvjesnost u pogledu ostvarewa njenih imovinskih prava. 46. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi donosio slične odluke u predmetima koji su pokretali ista pitawa kao u apelantkiwinom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 2358/07od 13. decembra 2007. godine, stav 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08), a ne postoje razlozi niti da sada postupi drukčije. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je dužina predmetnog izvršnog postupka bila nerazumno duga i da je prešla granice razumnog roka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je time što u razumnom roku nije okončan postupak izvršewa pravosnažnog rješewa povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku, garantovanog članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju apelantkiwini navodi koji se tiču povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje kompenzacije 49. Apelantkiwa traži da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 10.000.00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o izvršnom postupku koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantkiwi za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona. VIII.Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Opštinski sud nije okončao izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu pravosnažnog rješewa u periodu dužem od četiri godine, odnosno što taj sud nije poštovao zakonske rokove propisane relevantnim odredbama ZIP-a i što je propustio da vlada postupkom koji se prema zakonu smatra hitnim. Razlozi koje je Opštinski sud iznio ne mogu da opravdaju postupanje tog suda niti ispuwavaju standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3437/07, rješavajući apelacijuJakova Konte i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJakova Konte, Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Livno broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine u dijelu u kojem je preinačena Presuda Općinskog suda Livno broj 068-0-P-06-000-364 od 26. februara 2007. godine o troškovima postupka. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Livno, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku o troškovima postupka, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Livno da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Jakov Konta, Davor Garić, Ivica Krivić, Tvrtko Ćubela i Nasko Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 7. januara 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Tužiteljica Janja Perković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu Općinskom sudu Livno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih RU "Tušnica" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Jakova Konte, direktora prvotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), i Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića, članova Nadzornog odbora prvotuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi poništenja ugovora o radu, naknade materijalne štete, te naknade nematerijalne štete zbog mobinga i klevete. 6. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-364 od 26. februara 2007. godine, prvim stavom izreke presude, poništen je Ugovor o radu broj 01-703/06 od 3. januara 2006. godine i obavezan prvotuženi da tužiteljici izda novi ugovor o radu koji neće biti nepovoljniji od njenog ranijeg radnopravnog statusa (u pogledu radnog mjesta i plaće). Također, presudom je obavezan prvotuženi da tužiteljici naknadi materijalnu štetu u iznosu pobliže označenom u navedenoj presudi. Dalje, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obavežu da joj na ime nematerijalne štete, zbog mobinga i klevete, isplate iznose pobliže označene u navedenoj presudi. Tužiteljica je obavezana drugotuženom i trećetuženima naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.670.00 KM. 7. Obrazlažući odluku u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da tužiteljica, u pogledu optužbi za mobing, nije prezentirala dokaze na osnovu kojih je sud mogao utvrditi da je tužiteljica doživjela bilo kakvo zlostavljanje na poslu, da je pretrpjela materijalnu štetu ili duševne bolove. U pogledu tužiteljicinih optužbi za klevetu, Općinski sud je utvrdio da u odnosu na drugotuženog tužiteljica nije dostavila dokaze na osnovu kojih se može utvrditi u kojem je vremenskom periodu drugotuženi, navodno, iznosio ili prenosio neistinite činjenice identificirajući tužiteljicu. Zbog toga, Općinski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio. Sud je, dalje, utvrdio da je tužiteljica 27. juna 2005. godine saznala da su trećetuženi izražavali neistinite činjenice identificirajući tužiteljicu, a da je tužbu protiv njih podnijela 9. maja 2006. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka od tri mjeseca koji je propisan odredbom člana 12. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. Dalje, obrazlažući odluku o troškovima postupka, sud je naveo da je odluku donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. S obzirom na to da nije uspjela u parnici protiv drugotuženog i trećetuženih, sud je obavezao tužiteljicu da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. 8. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno da tužiteljica drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tužiteljicina žalba, u dijelu u kojemu se žalila na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog mobinga i klevete, odbijena je kao neosnovana. 9. Obrazlažući odluku o troškovima, Kantonalni sud je naveo: "Tužiteljicina žalba je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa je u tom dijelu žalbu valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da je svaka stranka dužna da snosi svoje troškove postupka na osnovu člana 386. stav 2. ZPP". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da su im presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. Apelanti ističu da je odluka o troškovima protivzakonita, jer o njoj u osporenoj odluci nisu dati razlozi. Dalje, apelanti ističu da su u parničnom postupku učestvovali samo u dijelu u kojemu su i tuženi, te, budući da je u tom dijelu tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, smatraju da je nejasno "zbog čega je Kantonalni sud donio odluku o troškovima na izloženi način, jer su apelanti uspjeli u sporu u kojem su se parničili 100%". Stoga, apelanti predlažu da se odluka Kantonalnog suda o troškovima spora ukine i naloži sudu da novom odlukom obaveže tužiteljicu da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodna kršenja ustavnih prava drugotuženog i trećetuženih u dijelu odluke o troškovima, te ističe da su u obrazloženju osporene odluke navedeni razlozi i zakonsko uporište za preinačenje. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 383. Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Član 386. (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da im je tom presudom, u dijelu u kojem se odlučivalo o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 18. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 19. Apelanti smatraju da im je zbog uvažavanja tužiteljicine žalbe i preinačenja prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima, dakle kada je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je odluka Kantonalnog suda protivzakonita, jer nisu dati razlozi za preinačenje prvostepene presude. Osim toga, budući da je tužiteljicin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetužene odbijen u cijelosti, apelanti smatraju da im pripadaju troškovi, kako je to i odredio prvostepeni sud. 20. Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je utvrdio da apelantovo pravo na naknadu troškova sudskog postupka ne predstavlja "postojeću imovinu". Međutim, s obzirom na relevantne odredbe ZPP koje reguliraju pravo na naknadu troškova, odnosno obavezu stranke koja u cjelini izgubi parnicu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, Ustavni sud smatra da je apelant, na osnovu odredbe člana 386. stav 1. ZPP, imao "legitimno očekivanje" da će, budući da je tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka koje je imao u toku postupka. Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 386. stav 2. ZPP, budući da je nesporno da je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je zaključio da pravo na naknadu troškova postupka, prema svojoj suštini, ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odluku suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. 21. Imajući ovo u vidu, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine. 22. Razlozi navedeni u Odluci brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Uzimajući u obzir razloge navedene u spomenutoj odluci, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da razmatra ostale navode apelanata. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda se ogleda u tome što je Kantonalni sud, proizvoljnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iako je tužiteljicin tužbeni zahtjev u odnosu na apelante u cijelosti odbijen. 25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3437/07, rješavajući apelacijuJakova Konte idr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJakova Konte, Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Livno broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. rujna 2007. godine u dijelu u kojem je preinačena Presuda Općinskog suda Livno broj 068-0-P-06-000-364 od 26. veljače 2007. godine o troškovima postupka. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Livno, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku o troškovima postupka, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Livno da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Jakov Konta, Davor Garić, Ivica Krivić, Tvrtko Ćubela i Nasko Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 18. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. rujna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 7. siječnja 2008. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Tužiteljica Janja Perković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu Općinskom sudu Livno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih RU "Tušnica" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Jakova Konte, ravnatelja prvotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), i Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića, članova Nadzornog odbora prvotuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi poništenja ugovora o radu, naknade materijalne štete, te naknade nematerijalne štete zbog mobinga i klevete. 6. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-364 od 26. veljače 2007. godine, prvim stavkom izreke presude, poništen je Ugovor o radu broj 01-703/06 od 3. siječnja 2006. godine i obvezan prvotuženi da tužiteljici izda novi ugovor o radu koji neće biti nepovoljniji od njezinog ranijeg radnopravnog statusa (u pogledu radnog mjesta i plaće). Također, presudom je obvezan prvotuženi da tužiteljici naknadi materijalnu štetu u iznosu pobliže označenom u navedenoj presudi. Dalje, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obvežu da joj na ime nematerijalne štete, zbog mobinga i klevete, isplate iznose pobliže označene u navedenoj presudi. Tužiteljica je obvezana drugotuženom i trećetuženima naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.670.00 KM. 7. Obrazlažući odluku u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da tužiteljica, u pogledu optužbi za mobing, nije prezentirala dokaze na temelju kojih je sud mogao utvrditi da je tužiteljica doživjela bilo kakvo zlostavljanje na poslu, da je pretrpjela materijalnu štetu ili duševne bolove. U pogledu tužiteljičinih optužbi za klevetu, Općinski sud je utvrdio da u odnosu na drugotuženog tužiteljica nije dostavila dokaze na temelju kojih se može utvrditi u kojem je vremenskom razdoblju drugotuženi, navodno, iznosio ili prenosio neistinite činjenice identificirajući tužiteljicu. Zbog toga, Općinski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio. Sud je, dalje, utvrdio da je tužiteljica 27. lipnja 2005. godine saznala da su trećetuženi izražavali neistinite činjenice identificirajući tužiteljicu, a da je tužbu protiv njih podnijela 9. svibnja 2006. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka od tri mjeseca koji je propisan odredbom članka 12. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. Dalje, obrazlažući odluku o troškovima postupka, sud je naveo da je odluku donio na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. S obzirom na to da nije uspjela u parnici protiv drugotuženog i trećetuženih, sud je obvezao tužiteljicu da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. 8. Odlučujući o tužiteljičinom prizivu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. rujna 2007. godine kojom je priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno da tužiteljica drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tužiteljičin priziv, u dijelu u kojemu se žalila na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog mobinga i klevete, odbijen je kao neutemeljen. 9. Obrazlažući odluku o troškovima, Kantonalni sud je naveo: "Tužiteljičin priziv je utemeljen u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa je u tom dijelu priziv valjalo uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da je svaka stranka dužna snositi svoje troškove postupka na temelju članka 386. stavak 2. ZPP". 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da su im presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da je odluka o troškovima protuzakonita, jer o njoj u pobijanoj odluci nisu dati razlozi. Dalje, apelanti ističu da su u parničnom postupku sudjelovali samo u dijelu u kojemu su i tuženi, te, budući da je u tom dijelu tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, smatraju da je nejasno "zbog čega je Kantonalni sud donio odluku o troškovima na izloženi način, jer su apelanti uspjeli u sporu u kojem su se parničili 100%". Stoga, apelanti predlažu da se odluka Kantonalnog suda o troškovima spora ukine i naloži sudu da novom odlukom obveže tužiteljicu da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodna kršenja ustavnih prava drugotuženog i trećetuženih u dijelu odluke o troškovima, te ističe da su u obrazloženju pobijane odluke navedeni razlozi i zakonsko uporište za preinačenje. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 383. Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Članak 386. (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. (2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. rujna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 19. listopada 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. prosinca 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelanti pobijaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da im je tom presudom, u dijelu u kojem se odlučivalo o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 18. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 19. Apelanti smatraju da im je zbog uvažavanja tužiteljičinog priziva i preinačenja prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima, dakle kada je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da je odluka Kantonalnog suda protuzakonita, jer nisu dati razlozi za preinačenje prvostupanjske presude. Osim toga, budući da je tužiteljičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetužene odbijen u cijelosti, apelanti smatraju da im pripadaju troškovi, kako je to i odredio prvostupanjski sud. 20. Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci brojAP 2422/07od 11. studenoga 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je utvrdio da apelantovo pravo na naknadu troškova sudskog postupka ne predstavlja "postojeću imovinu". Međutim, s obzirom na relevantne odredbe ZPP koje reguliraju pravo na naknadu troškova, odnosno obvezu stranke koja u cjelini izgubi parnicu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, Ustavni sud smatra da je apelant, na temelju odredbe članka 386. stavak 1. ZPP, imao "legitimno očekivanje" da će, budući da je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka koje je imao u tijeku postupka. Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 386. stavak 2. ZPP, budući da je nesporno da je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je zaključio da pravo na naknadu troškova postupka, prema svojoj suštini, ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odluku suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi članka 386. stavak 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. 21. Imajući ovo u vidu, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu prizivnih navoda apelanata u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda brojAP 2422/07od 11. studenoga 2009. godine. 22. Razlozi navedeni u Odluci brojAP 2422/07od 11. studenoga 2009. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Uzimajući u obzir razloge navedene u spomenutoj odluci, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale navode apelanata. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda se ogleda u tome što je Kantonalni sud, proizvoljnom primjenom članka 386. stavak 2. ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iako je tužiteljičin tužbeni zahtjev u odnosu na apelante u cijelosti odbijen. 25. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3437/07, rješavajući apelacijuJakova Konte idr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJakova Konte, Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića. Utvrđuje se povreda članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Livno broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine u dijelu u kom je preinačena Presuda Opštinskog suda Livno broj 068-0-P-06-000-364 od 26. februara 2007. godine o troškovima postupka. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Livno, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku o troškovima postupka, u skladu sa članomII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Livno da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Jakov Konta, Davor Garić, Ivica Krivić, Tvrtko Ćubela i Nasko Bajraktarević (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Livno (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 7. januara 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Tužiteqka Jawa Perković (u daqnjem tekstu: tužiteqka) podnijela je tužbu Opštinskom sudu Livno (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) protiv tuženih RU "Tušnica" d.o.o. Livno (u daqnjem tekstu: prvotuženi), Jakova Konte, direktora prvotuženog (u daqnjem tekstu: drugotuženi), i Davora Garića, Ivice Krivića, Tvrtka Ćubele i Naska Bajraktarevića, članova Nadzornog odbora prvotuženog (u daqnjem tekstu: trećetuženi), radi poništewa ugovora o radu, naknade materijalne štete, te naknade nematerijalne štete zbog mobinga i klevete. 6. Presudom Opštinskog suda broj 068-0-P-06-000-364 od 26. februara 2007. godine, prvim stavom izreke presude, poništen je Ugovor o radu broj 01-703/06 od 3. januara 2006. godine i obavezan prvotuženi da tužiteqki izda novi ugovor o radu koji neće biti nepovoqniji od njenog ranijeg radnopravnog statusa (u pogledu radnog mjesta i plate). Takođe, presudom je obavezan prvotuženi da tužiteqki naknadi materijalnu štetu u iznosu pobliže označenom u navedenoj presudi. Dalje, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteqka tražila da se prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obavežu da joj na ime nematerijalne štete, zbog mobinga i klevete, isplate iznose pobliže označene u navedenoj presudi. Tužiteqka je obavezana da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka u iznosu od 5.670.00 KM. 7. Obrazlažući odluku u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Opštinski sud je naveo da tužiteqka, u pogledu optužbi za mobing, nije prezentovala dokaze na osnovu kojih je sud mogao da utvrdi da je tužiteqka doživjela bilo kakvo zlostavljanje na poslu, da je pretrpjela materijalnu štetu ili duševne bolove. U pogledu tužiteqkinih optužbi za klevetu, Opštinski sud je utvrdio da u odnosu na drugotuženog tužiteqka nije dostavila dokaze na osnovu kojih može da se utvrdi u kom je vremenskom periodu drugotuženi, navodno, iznosio ili prenosio neistinite činjenice identifikujući tužiteqku. Zbog toga, Opštinski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio. Sud je, dalje, utvrdio da je tužiteqka 27. juna 2005. godine saznala da su trećetuženi izražavali neistinite činjenice identifikujući tužiteqku, a da je tužbu protiv wih podnijela 9. maja 2006. godine, dakle nakon što je protekao prekluzivni rok od tri mjeseca koji je propisan odredbom člana 12 Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. Dalje, obrazlažući odluku o troškovima postupka, sud je naveo da je odluku donio na osnovu člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), prema kom je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna da protivnoj stranci naknadi troškove postupka. S obzirom na to da nije uspjela u parnici protiv drugotuženog i trećetuženih, sud je obavezao tužiteqku da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. 8. Odlučujući o tužiteqkinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je odlučeno da tužiteqka drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tužiteqkina žalba, u 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. dijelu u kom se žalila na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog mobinga i klevete, odbijena je kao neosnovana. 9. Obrazlažući odluku o troškovima, Kantonalni sud je naveo: "Tužiteqkina žalba je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa je u tom dijelu žalbu valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da je svaka stranka dužna da snosi svoje troškove postupka na osnovu člana 386 stav2ZPP". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da su im presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je odluka o troškovima protivzakonita, jer o woj u osporenoj odluci nisu dati razlozi. Dalje, apelanti ističu da su u parničnom postupku učestvovali samo u dijelu u kom su i tuženi, te, budući da je u tom dijelu tužiteqkin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, smatraju da je nejasno "zbog čega je Kantonalni sud donio odluku o troškovima na izloženi način, jer su apelanti uspjeli u sporu u kom su se parničili 100%". Stoga, apelanti predlažu da se odluka Kantonalnog suda o troškovima spora ukine i naloži sudu da novom odlukom obaveže tužiteqku da drugotuženom i trećetuženima naknadi troškove postupka. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodna kršewa ustavnih prava drugotuženog i trećetuženih u dijelu odluke o troškovima, te ističe da su u obrazloženju osporene odluke navedeni razlozi i zakonsko uporište za preinačenje. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 383 Parnične troškove sačiwavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Član 386 (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelimičnouspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 13. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da im je tom presudom, u dijelu u kom se odlučivalo o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 18. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 19. Apelanti smatraju da im je zbog uvažavawa tužiteqkine žalbe i preinačewa prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima, dakle kada je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je odluka Kantonalnog suda protivzakonita, jer nisu dati razlozi za preinačenje prvostepene presude. Sem toga, budući da je tužiteqkin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetužene odbijen u cijelosti, apelanti smatraju da im pripadaju troškovi, kako je to i odredio prvostepeni sud. 20. Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je utvrdio da apelantovo pravo na naknadu troškova sudskog postupka ne predstavlja "postojeću imovinu". Međutim, s obzirom na relevantne odredbe ZPP koje regulišu pravo na naknadu troškova, odnosno obavezu stranke koja u cjelini izgubi parnicu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, Ustavni sud smatra da je apelant, na osnovu odredbe člana 386 stav 1 ZPP, imao "legitimno očekivanje" da će, budući da je tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka koje je imao u toku postupka. Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio odredbe člana 386 stav 2 ZPP, budući da je nesporno da je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je zakqučio da pravo na naknadu troškova postupka, prema svojoj suštini, ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determiniše odluku suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizovano u odredbi člana 386 stav 1 ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. 21. Imajući ovo u vidu, umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata u odnosu na pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine. 22. Razlozi navedeni u Odluci brojAP 2422/07od 11. novembra 2009. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Uzimajući u obzir razloge navedene u pomenutoj odluci, Ustavni sud zakqučuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da razmatra ostale navode apelanata. VIII.Zakqučak 24. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda se ogleda u tome što je Kantonalni sud, proizvoqnom primjenom člana 386 stav 2 ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iako je tužiteqkin tužbeni zahtjev u odnosu na apelante u cijelosti odbijen. 25. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3604/07, rješavajući apelacijuMilene Draganić i Danila Draganića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMilene Draganić i Danila Draganića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske daMileni Draganić i Danilu Draganiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2,100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milena Draganić i Danilo Draganić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 26. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku ostvarivanja prava na porodičnu invalidninu. Apelanti su osporili Rješenje Odjela za boračko-invalidsku zaštitu Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 02-562-16-1/01 od 3. decembra 2007. godine koje je doneseno u postupku ostvarivanja navedenih prava. Spomenuti postupak je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. Apelanti se, također, žale da je postupak odlučivanja o njihovom pravu trajao nerazumno dugo. 2. Apelanti su dopunili apelaciju 28. januara 2008. godine. Također su obavijestili Ustavni sud da su dopunili žalbu protiv osporenog rješenja Odjela izjavljenu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite. 3. Apelanti su dopunili apelaciju i 23. juna 2008. godine osporavajući i Rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine, te Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. 4. Apelanti su, najzad, dopunili apelaciju 27. jula 2009. godine osporavajući Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine donesenu povodom njihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odjela i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 15. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 6. Odjel je odgovor na apelaciju dostavio 30. januara 2008. godine, a Ministarstvo 11. februara 2008. godine. 7. Ustavni sud je 9. decembra 2009. godine zatražio od Odjela da dostavi na uvid predmetni upravni spis. Odjel nije dostavio traženi spis. 8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Odjela i Ministarstva dostavljeni su apelantima 27. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Odjel je Rješenjem broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, postupajući u skladu sa članom 151. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, preveo na važeći zakon Rješenje broj 03-560.59/93 od 10. juna 1995. godine. Naime, tim rješenjem apelantima je priznato 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. svojstvo porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, te je i za ubuduće apelantima priznato pravo na porodičnu invalidninu na osnovu poginulog sina. 11. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54/01 od 25. maja 2001. godine, vršeći reviziju Rješenja broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, ovo rješenje ukinulo i zahtjev apelanata za priznavanje statusa porodice poginulog borca i ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu odbilo kao neosnovan. 12. Protiv drugostepenog rješenja apelanti su tužbom u Vrhovnom sudu pokrenuli upravni spor. 13. Vrhovni sud je Presudom broj U-642/01 od 19. novembra 2003. godine tužbu apelanata uvažio i osporeni akt drugostepenog organa poništio. 14. Presuda Vrhovnog suda apelantima je uručena 12. marta 2004. godine. 15. Prema navodima apelanata, nakon presude Vrhovnog suda drugostepeni organ nije preduzeo ništa, pa su apelanti 13. maja 2004. godine ponovo podnijeli zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Kako o njihovom zahtjevu nije bilo odlučeno u zakonskom roku, apelanti su 28. septembra 2004. godine podnijeli žalbu zbog šutnje uprave. 16. Ministarstvo je kao drugostepeni organ donijelo Rješenje 03-2-562-54-1/01 od 4. oktobra 2004. godine kojim je ponovno ukinulo Rješenje prvostepenog organa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine i odbilo zahtjev apelanata za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se ovo rješenje donosi u skladu sa presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2003. godine. 17. Apelantima je ovo rješenje uručeno 18. oktobra 2004. godine. 18. Protiv ovog rješenja apelanti su 15. novembra 2004. godine tužbom pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. 19. Vrhovni sud je Presudom broj U-1284/04 od 6. decembra 2006. godine tužbu apelanata uvažio i osporeni akt poništio. 20. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-2/01 od 12. jula 2007. godine ponovno ukinulo prvostepeno rješenje iz 2001. godine i zahtjev apelanata za priznavanje porodične invalidnine odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u ponovnom postupku, na osnovu pribavljenih dokaza, kao nesporno utvrđeno da je sin apelanata na dan stradanja, tj. 19. jula 1992. godine, bio pripadnik jedinice u sastavu VP 7035, odnosno da je imao status borca. Dalje, ova VP je i izdala uvjerenje o pogibiji, ali u njemu, izuzev navoda da je poginuo u zoni odgovornosti brigade, nisu navedene okolnosti pogibije, odnosno da li je u tom trenutku vršio vojne dužnosti, uključujući i odlazak u jedinicu ili povratak iz nje. Činjenica da je sin apelanata poginuo u zoni odgovornosti brigade ne znači da je u vrijeme tragičnog događaja vršio vojnu dužnost, posebno što na osnovu predočenog, prema mišljenju ovog organa, nije moguće izvesti takav zaključak. 21. Apelanti su 26. jula 2007. godine protiv ovog rješenja tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom. Apelanti su u tužbi istakli da je drugostepeni organ propustio da utvrdi odlučnu činjenicu, odnosno da li je sin apelanata poginuo na redovnom putu pri odlasku na odsustvo iz jedinice, s obzirom na to da niti u jednom od do sada vođenih postupaka ova činjenica nije ni utvrđivana. 22. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-07-000 063 od 29. septembra 2007. godine tužbu apelanata uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa poništio, te predmetnu upravnu stvarriješionanačindajedaosaglasnostnaRješenjeOdjelabroj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da, prema ocjeni ovog suda, ni iz uvjerenja o pogibiji ni iz zapisnika o uviđaju sa mjesta pogibije sina apelanata drugostepeni organ nije mogao utvrditi da sin apelanata nije poginuo na redovnom putu kući na dopušteno odsustvo, tj. pri obavljanju vojne dužnosti, odnosno druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske. Dalje, konstatirano je da drugostepeni organ nije ocijenio sve dokaze u spisu, te da nije postupio u skladu sa stanovištima koje je iznio Vrhovni sud u svojim presudama i primjedbama u pogledu vođenih postupaka. 23. Ministarstvo je dopisom od 19. novembra 2007. godine dostavilo spis Odjelu sa nalogom da prvostepeno rješenje, na koje je data saglasnost, prevede u skladu sa članom 126. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. 24. Odjel je, odlučujući po službenoj dužnosti radi prevođenja rješenja, donio Rješenje broj 02-562-16-1/01 od 3. decembra 2007. godine. Ovim rješenjem apelantima je priznat status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu koje teče od 1. novembra 2004. godine i traje dok zakonom postoje predviđeni uvjeti za to. Također, ovim rješenjem zamijenjeno je Rješenje ovog organa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da pravo na isplatu porodične invalidnine teče od 1. novembra 2004. godine, budući da, prema odredbama člana 76. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, novčana potraživanja zastarijevaju za tri godine. 25. Apelanti su 9. decembra 2007. godine protiv ovog rješenja izjavili žalbu Ministarstvu zbog činjenice da je isplata porodične invalidnine određena od 1. novembra 2004. godine. Apelanti su žalbu dopunili 24. januara 2008. godine ističući da im je isplaćen dio na ime glavnog duga za period od 1. novembra 2004. godine do 1. januara 2008. godine, ali da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na dugovani iznos invalidnina, te su ukazali na član 277. Zakona o obligacionim odnosima koji regulira da, kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje osim glavnice i zateznu kamatu. 26. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine žalbu apelanata djelimično uvažilo, te odredilo da početak uživanja prava teče od 1. decembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je presudom Okružnog suda data saglasnost na prvostepeno rješenje od 12. marta 2001. godine. U skladu s tim, prvostepeni organ je bio dužan da isplati sve porodične invalidnine za period kada su bile obustavljene prema rješenju ovog Ministarstva od 25. maja 2001. godine. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je prvostepeni organ pogrešno primijenio član 79. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Naime, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja budući da je za navedeni period vođen upravni spor, pa je postupak utvrđivanja prava koja pripadaju apelantima okončan tek donošenjem presude Okružnog suda. Žalba je ocijenjena kao neosnovana u dijelu kojim je tražena isplata zakonskih zateznih kamata za period od 1. marta 2001. godine do 31. decembra 2007. godine, jer su sva zaostala potraživanja obračunata i isplaćena prema sudskoj presudi odmah nakon okončanja postupka. 27. Apelanti su protiv ovog rješenja tužbom od 12. marta 2008. godine u Okružnom sudu pokrenuli upravni spor. Apelanti su podneskom od 21. maja 2008. godine obavijestili sud da im je 9. aprila 2008. godine isplaćena porodična invalidnina i za period od 12. marta 2001. godine do 31. oktobra 2004. godine. 28. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da prvostepeno rješenje, koje čini pravno jedinstvo sa osporenim drugostepenim aktom, predstavlja rješenje o prevođenju koje se donosi po službenoj dužnosti. Drugostepeni organ je rješavao povodom žalbe apelanata na ovo rješenje i istovremeno izvršio njegovu reviziju. Apelanti su isključivo osporavali zakonitost drugostepenog rješenja jer im nije obračunata zakonska zatezna kamata za neisplaćene i isplaćene mjesečne obroke porodične invalidnine. Međutim, u prvostepenom rješenju koje je osporavano u drugostepenom postupku nije se ni odlučivalo o zakonskim zateznim kamatama, već je, po službenoj dužnosti, izvršeno prevođenje prvobitnog rješenja u skladu sa članom 126. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Na osnovu navedenog je zaključeno da prvostepeni or- gan i nije bio ovlašten da odlučuje o zakonskim zateznim kamatama. Pravo na porodičnu invalidninu priznato je apelantima na osnovu presude Okružnog suda. Dalje, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ pravilno ocijenio žalbene navode apelanata o zateznim kamatama. Naime, ni sami apelanti ne spore da su im isplaćene sve rate porodične invalidnine za cio period od kada im pravo pripada, odmah nakon donošenja presude kojom je apelantima to pravo i priznato. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i zahtjev apelanata da sud preinači osporeni upravni akt jer, u skladu sa članom 31. Zakona o upravnim sporovima, sud, kada uvažava tužbu, osporeni akt može samo poništiti. 29. Apelanti su 18. juna 2008. godine podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U zahtjevu je istaknuto da Okružni sud u svojoj presudi paušalno i neosnovano navodi da prvostepeni organ nije bio ovlašten da odlučuje o zateznim kamatama kao i da nije ovlašten da preinači osporeni upravni akt kad tužbu uvaži. U vezi sa ovim navodima, apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o upravnim sporovima. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine zahtjev za vanredno preispitivanje odbio kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelanti su 28. decembra 2007. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Odjela broj 02-562-16-1/1 od 3. decembra 2007. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da postupak u njihovom slučaju traje nerazumno dugo. U apelaciji je iznesena hronologija postupka na način opisan u dijelu ove odluke označenom kao Činjenično stanje. Apelanti smatraju da im je opstrukcijom tužene strane onemogućeno priznavanje prava koje im pripada, te su istakli da je ista stvar bila predmet sudskog preispitivanja tri puta, a za sve povrede i obnove postupka njima se ne priznaje ni pravo na sudske troškove. Apelanti su dopunili apelaciju 28. januara 2008. godine obavještavajući Ustavni sud da im je isplaćena porodična invalidnina i za period od 1. novembra 2004. godine do 1. januara 2008. godine, te da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose. Zbog toga su i dopunili žalbu izjavljenu Ministarstvu na osporeno prvostepeno rješenje. Dalje, apelanti su dopunili apelaciju 23. juna 2008. godine osporavajući Rješenje Ministarstva broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine i Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. Također su obavijestili Ustavni sud da su protiv presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Apelanti su istakli da im je prvostepeni organ, nakon izjavljivanja žalbe drugostepenom organu, isplatio samo glavnicu i da su tada saznali i stekli pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu kamata, odnosno da su tada saznali za dužnikovo kašnjenje. U vezi s tim, ukazali su na to da, prema članu 277. Zakona o obligacionim odnosima, koji je opća odredba koja uređuje institut zatezne kamate, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zatezne kamate, a u skladu sa članom 279. Zakona o obligacionim odnosima zahtjev je potrebno podnijeti samo za kamatu na kamatu. Najzad, u dopuni apelacije od 27. jula 2009. godine apelanti su osporili Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine, donesenu povodom njihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje, kao "potpuno nezakonitu". b) Odgovor na apelaciju 32. Odjel je u odgovoru dostavljenom 30. januara 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je žalba apelanata sa cjelokupnim spisom dostavljena Ministarstvu na odlučivanje. S obzirom na navedeno, u odgovoru je zaključeno da upravni postupak još uvijek nije okončan pa da zbog toga nema mjesta apelaciji. 33. Ministarstvo je u odgovoru dostavljenom 11. februara 2008. godine istaklo da smatra da u postupku nisu povrijeđena prava na koja sa apelanti pozivaju u apelaciji. Dalje, da nije bilo mjesta za apelaciju jer apelanti nisu iskoristili sva zakonom dopuštena pravna sredstva, odnosno da je ovaj organ o žalbi apelanata odlučio rješenjem od 1. februara 2008. godine, kojim je apelantima priznat status porodice poginulog borca, te pravo na porodičnu invalidninu u propisanom procentu. Uz odgovor je dostavljeno i rješenje od 1. februara 2008. godine. V. Relevantni propisi 34.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. Borac, u smislu ovog zakona, lice je koje je: Š...Ć 2. u ratu, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršilo vojne dužnosti i druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske poslije 19. maja 1992. godine. Š...Ć Član 105. Činjenica da je lice od kojeg članovi porodice poginulog borca izvode pravo prema odredbama ovog zakona poginulo ili umrlo pod okolnostima iz člana 2.Š...Ćovog zakona utvrđuje se samo pismenim dokaznim sredstvima iz vremena kad je lice od kojeg članovi porodice izvode pravo poginulo ili umrlo. Izjava stranaka i drugih lica, bez obzira na to u kojem je obliku saopštena, ne smatra se pisanim dokaznim sredstvom. Član 112. Rješenje kojim se utvrđujeŠ...Ćpravo naŠ...Ćporodičnu invalidninuŠ...Ćdoneseno u prvom stepenu, podliježe reviziji. Reviziju vrši Ministarstvo za pitanje boraca, žrtava rata i rada. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješenja. Š...Ć Član 113. U vršenju revizije nadležni organ može dati saglasnost na rješenje, može ga poništiti, izmijeniti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar. Š...Ć Član 114. Protiv rješenjaŠ...Ćdonesenog u vršenju revizije, ako je njime drugačije riješena stvar, može se voditi upravni spor. Š...Ć Član 120. U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. 35.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 46/04, 53/04 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Pod vršenjem službe ili dužnosti u vezi sa službom u vojsci smatra se vršenje dužnosti koja se, prema odredbama zakona i drugih propisa kojima se uređuje služba u vojsci, smatra vršenjem službe, odnosno dužnosti u vezi sa službom, uključujući i odlazak u jedinicu, na borbeni položaj i odobreni povratak iz jedinice. Š...Ć Član 76. Prava na mjesečna primanja pripadaju od prvog dana narednog mjeseca nakon podnošenja zahtjeva. Član 83 O statusu i pravima, prema ovom zakonu, u prvom stepenu rješavaju opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Povodom žalbe na rješenje organa iz stava 1 ovog člana rješava Ministarstvo. Š...Ć Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Član 95 Rješenje kojim se priznaje status i pravo na mjesečno primanjeŠ...Ćpodliježe reviziji. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješenja.Š...Ć Reviziju vrši Ministarstvo. Član 104 U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Član 126. Općinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za boračko-invalidsku zaštitu donijet će, po službenoj dužnosti, do 31. decembra 2007. godine rješenja o prevođenju, u skladu sa ovim zakonom. Prevođenju podliježu sva rješenja kojim je priznat status i pravo na mjesečno primanje, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu. Š...Ć Rješenje o prevođenju podliježe reviziji. 36.Zakon o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Princip efikasnosti Član 7. Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka. Princip ekonomičnosti postupka Član 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. 37.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. novembra 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su. Član 11. U upravnom sporu može se tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava, samo ako se tužbom traži i poništaj upravnog akta. Član 31. Š...Ć Ako sud poništi upravni akt, a ako priroda stvari to dopušta i ako rezultati postupka pružaju pouzdan osnov za to, može presudom riješiti upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt. Član 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom. Član 49. U upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove spora. Član 51. Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 38.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 40. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 41. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava i sloboda koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 42. U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija neće biti dopustiva ukoliko je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine 43. Apelanti su osporili presudu Vrhovnog suda donesenu povodom njihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U odnosu na navedenu presudu apelanti su istakli da smatraju da je nezakonita, uz tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. 44. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je Evropski sud za ljudska prava u pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, a koja je dobila snagures iudicata(vidi, mutatis mutandis,odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava,X protiv Austrije,aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174), aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, kao i dosadašnju jurisprudenciju Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu, ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 45. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena jer je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, prema članu 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o nerazumno dugom trajanju postupka 46. U vrijeme podnošenja apelacije postupak odlučivanja o pravima apelanata na priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu nije bio pravosnažno okončan. Apelanti su istakli i da smatraju da postupak odlučivanja o njihovim pravima traje nerazumno dugo. 47. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem osporene presude Okružnog suda, apelacija je i u vrijeme podnošenja bila dopustiva prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, u skladu s kojim Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine 49. Utvrđujući dopustivost predmetne apelacije u odnosu na osporenu Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine, Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda donesena 26. maja 2008. godine, a apelanti su dopunili apelaciju osporavajući navedenu presudu 23. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana od kada je odluka donesena, zbog čega nije relevantan datum kada su apelanti primili navedenu odluku. Dakle, u svakom slučaju, ispunjen je rok iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 50. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 51. Apelanti smatraju da predmetni upravni postupak nije okončan u razumnom roku, a, također, osporavaju i navedeno rješenje i presudu tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Navodi o nerazumno dugom trajanju postupka a) Relevantni principi 53. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 54. Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 55. Ustavni sud zapaža da je Odjel, postupajući po službenoj dužnosti u postupku prevođenja ranijeg rješenja, rješenjem od 12. marta 2001. godine apelantima priznao pravo na porodičnu invalidninu na osnovu poginulog sina. Ministarstvo je, također, postupajući po službenoj dužnosti, u postupku revizije svojim rješenjem od 25. maja 2001. godine ukinulo rješenje Odjela, te odbilo zahtjev apelanata za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu. Postupak je okončan presudom Okružnog suda od 26. maja 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari pred upravnim organima i sudovima trajao je sedam godina. 56. U pogledu utvrđivanja građanskih prava i obaveza, kao početak relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je postupak u pitanju pokrenut (vidi Evropski sud,Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50) ili u kojem je, u okviru nekog drugog postupka, takvo pravo ili obaveza istaknuto u odbrani. U tom smislu, u konkretnom slučaju, za početak relevantnog perioda uzima se 12. mart 2001. godine kada je Odjel utvrdio da apelantima pripada pravo na status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, jer se u ovom postupku ponovno odlučivalo o pravu apelanata koje je naknadno u više navrata bilo predmet raspravljana i pred Ministarstvom i pred sudovima. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 57. U konkretnom slučaju, postupak ponovnog utvrđivanja prava koja su ranije pripadala apelantima pokrenut je po službenoj dužnosti. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da su prava, koja su apelantima prvobitno bila priznata, a na osnovu uvjerenja o pogibiji njihovog sina, naknadno osporavana pred drugostepenim organom zbog činjenice da nije postojao dokaz da je sin apelanata bio pripadnik Vojske Republike Srpske i da je poginuo prilikom vršenja službe ili dužnosti u vezi sa službom u Vojsci Republike Srpske. Imajući u vidu uputstvo Vrhovnog suda iz presude od 19. novembra 2003. godine u pogledu utvrđivanja ovih činjenica, u skladu s kojim je drugostepeni organ propustio da postupi, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom slučaju, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. 58. Presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2003. godine poništeno je prvo od tri rješenja drugostepenog organa kojima je o pravu apelanata negativno odlučeno. Ova presuda je apelantima uručena tek u martu 2004. godine, a drugostepeni or- gan je povodom te presude postupio u oktobru 2004. godine i opet na način da nije primijenio uputstva Vrhovnog suda nakon žalbe apelanata zbog šutnje uprave. S obzirom na to da je i ovim rješenjem o pravima apelanata negativno riješeno, apelanti su ponovno pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je o tužbi apelanata odlučio tek nakon dvije godine, tj. u decembru 2006. godine, ponovno poništivši rješenje drugostepenog organa. S obzirom na to da je već jednom upravni akt bio poništen, te da je drugostepeni organ propustio da postupi u skladu sa uputstvima iz prethodne presude Vrhovnog suda, što je i konstatirano u obrazloženju, Vrhovni sud je postupio suprotno članu 51. Zakona o upravnim sporovima i tako, osim odlučivanjem o žalbi apelanata tek nakon više od dvije godine, dalje utjecao na dužinu postupka. Najzad, s obzirom na to da je drugostepeni organ i po treći put negativno odlučio o pravima apelanata, Okružni sud je, po treći put odlučujući u upravnom sporu, u relativno kratkom roku, predmetnu upravnu stvar riješio na način da je dao saglasnost na Rješenje Odjela broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, te najzad priznao apelantima status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu. Na novo rješenje o prevođenju apelanti su izjavili žalbu, odnosno protiv rješenja drugostepenog organa pokrenuli upravni spor, da bi postupak bio okončan presudom Okružnog suda od 28. maja 2008. godine. 59. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo se nije izjašnjavalo o navodima u pogledu dužine postupka, na koju su apelanti ukazali, niti je u odnosu na ovaj prigovor ponudilo bilo kakvo objašnjenje ili razloge koji bi ovako dugo trajanje postupka odlučivanja o pravima apelanata mogli opravdati. S druge strane, na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem ili propustom da preduzmu neku radnju na koju su prema zakonu bili obavezni ili koju im je naložio nadležni organ doprinijeli dužini postupka. 60. Najzad, u pogledu značaja koji je konkretna prava stvar imala za apelante, Ustavni sud primjećuje da se u vođenim postupcima odlučivalo o pravu apelanata na priznavanje statusa porodice poginulog borca i pravu na porodičnu invalidninu, dakle o ekonomskom pravu od izuzetnog značaja za egzistenciju apelanata. S obzirom na značaj koji je konkretna stvar imala za apelante, a imajući u vidu da je postupak trajao sedam godina, Ustavni sud zaključuje da su nadležni upravni organi i sudovi u vođenim postupcima propustili da iskažu marljivost u postupanju na način kako je već prethodno ukazano u ovoj odluci, ne uskladivši svoje postupke sa standardima koje su priznali Evropski sud i Ustavni sud. 61. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih i sudskih organa, te da se period odlučivanja o pravima apelanata ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u podjednakoj mjeri staviti na teret nadležnom upravnom organu i sudovima. Činjenica da se o predmetu tri puta raspravljalo pred nadležnim sudom, te da je nadležni organ uprave propustio da slijedi uputstva i stanovišta izražena u presudama suda, nasuprot svojoj zakonskoj obavezi, podjednako je utjecala na nerazumno dugo trajanje postupka. 62. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da cjelokupni postupak odlučivanja o pravu apelanata nije zadovoljio zahtjev "razumnosti", te da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje 63. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da su nadležni organ uprave i sud proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njihovom zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata. Naime, apelanti ističu da su im, u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, prilikom isplate neisplaćenih obročnih davanja na ime porodične invalidnine, trebale biti isplaćene i zakonske zatezne kamate. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 64. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je pravo na porodičnu invalidninu bilo zasnovano na činjenici da su apelanti roditelji poginulog borca Vojske Republike Srpske. Ministarstvo je, u postupku revizije prvostepenog rješenja, svojim rješenjem od 25. maja 2001. godine utvrdilo da apelanti nemaju svojstvo porodice poginulog borca, te da im zbog toga ne pripada pravo na porodičnu invalidninu. S obzirom na ovakvo utvrđenje, prestala je i obaveza da apelantima bude isplaćivana porodična invalidnina. Iz obrazloženja rješenja Ministarstva od 1. februara 2008. godine i presude Okružnog suda od 26. maja 2008. godine proizlazi da su u konkretnom slučaju zaključili da je o pravu apelanata konačno odlučeno presudom od 29. septembra 2007. godine, te da su apelantima nakon pravosnažnosti navedene presude isplaćene neisplaćene invalidnine za period od 2001. godine, odnosno od dana kada je isplata porodične invalidnine bila obustavljena. S obzirom na navedeno, i organ uprave i Okružni sud su zaključili da je zahtjev apelanata za isplatu zateznih kamata neosnovan, jer, nakon što je o njihovim pravima konačno odlučeno, nije bilo kašnjenja u isplati porodične invalidnine koja im je konačno priznata presudom iz septembra 2007. godine. Dalje, za ovakav zaključak upravnog organa i sudova dati su jasni i obrazloženi razlozi koji ne upućuju na zaključak da je primjena prava bila proizvoljna. 65. U pogledu navoda iz apelacije da im je uskraćeno pravo na naknadu troškova postupka, pa da im je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da iz predočenih odluka upravnih organa i sudova proizlazi da oni nisu ni odlučivali o troškovima postupka, a iz same apelacije ne može se zaključiti da su apelanti u ovim postupcima isticali zahtjev za naknadu eventualnih troškova koje su imali, a da su ovi organi propustili da o takvom zahtjevu odluče. U tom smislu, apelanti ni u samoj apelaciji nisu predočili dokaze koji bi uputili na drugačiji zaključak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno neosnovani. 66. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 67. Apelanti smatraju da im je u postupku ostvarivanja prava na porodičnu invalidninu povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelanti zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 68. Apelanti su zatražili da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku naknadi primjerena šteta. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 69. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 70. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao sedam godina, te imajući u vidu značaj koji je konkretna pravna stvar imala za apelante, kao i činjenicu da nadležni upravni organ i sudovi nisu iskazali potrebnu marljivost u vođenim postupcima, kako je već objašnjeno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da, iako se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, apelantima treba isplatiti iznos od 300 KM za svaku godinu odgađanja, odnosno ukupan iznos od 2,100 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. VIII. Zaključak 71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka radi odlučivanja o pravu apelanata na porodičnu invalidninu i priznavanja statusa porodice poginulog borca od sedam godina može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog organa uprave i nadležnih sudova, te što nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasna i dosljedna obrazloženja za svoje odluke, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tome postupali arbitrarno. 73. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3604/07, rješavajući apelacijuMilene Draganić i Danila Draganića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaMilene Draganić i Danila Draganića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske daMileni Draganić i Danilu Draganiću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 2,100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. veljače 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. srpnja 2009. godine, zbog toga što je,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milena Draganić i Danilo Draganić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, podnijeli su 26. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku ostvarivanja prava na obiteljsku invalidninu. Apelanti su pobili Rješenje Odjela za boračko-invalidsku zaštitu Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 02-562-16-1/01 od 3. prosinca 2007. godine koje je doneseno u postupku ostvarivanja navedenih prava. Spomenuti postupak je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine. Apelanti se, također, žale da je postupak odlučivanja o njihovom pravu trajao nerazumno dugo. 2. Apelanti su dopunili apelaciju 28. siječnja 2008. godine. Također su obavijestili Ustavni sud da su dopunili priziv protiv pobijanog rješenja Odjela izjavljen Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite. 3. Apelanti su dopunili apelaciju i 23. lipnja 2008. godine pobijajući i Rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. veljače 2008. godine, te Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine. 4. Apelanti su, najzad, dopunili apelaciju 27. srpnja 2009. godine pobijajući Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. srpnja 2009. godine donesenu povodom njihovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odjela i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražena je 15. siječnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 6. Odjel je odgovor na apelaciju dostavio 30. siječnja 2008. godine, a Ministarstvo 11. veljače 2008. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 7. Ustavni sud je 9. prosinca 2009. godine zatražio od Odjela dostavu na uvid predmetnog upravnog spisa. Odjel nije dostavio traženi spis. 8. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Odjela i Ministarstva dostavljeni su apelantima 27. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Odjel je Rješenjem broj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine, postupajući sukladno članku 151. stavak 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca, preveo na važeći zakon Rješenje broj 03-560.59/93 od 10. lipnja 1995. godine. Naime, tim rješenjem apelantima je priznato svojstvo obitelji poginulog borca i pravo na obiteljsku invalidninu, te je i za ubuduće apelantima priznato pravo na obiteljsku invalidninu na temelju poginulog sina. 11. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54/01 od 25. svibnja 2001. godine, vršeći reviziju Rješenja broj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine, ovo rješenje ukinulo i zahtjev apelanata za priznavanje statusa obitelji poginulog borca i ostvarivanje prava na obiteljsku invalidninu odbilo kao neutemeljen. 12. Protiv drugostupanjskog rješenja apelanti su tužbom u Vrhovnom sudu pokrenuli upravni spor. 13. Vrhovni sud je Presudom broj U-642/01 od 19. studenoga 2003. godine tužbu apelanata uvažio i pobijani akt drugostupanjskog tijela poništio. 14. Presuda Vrhovnog suda apelantima je uručena 12. ožujka 2004. godine. 15. Prema navodima apelanata, nakon presude Vrhovnog suda drugostupanjsko tijelo nije poduzelo ništa, pa su apelanti 13. svibnja 2004. godine ponovno podnijeli zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu. Kako o njihovom zahtjevu nije bilo odlučeno u zakonskom roku, apelanti su 28. rujna 2004. godine podnijeli priziv zbog šutnje uprave. 16. Ministarstvo je kao drugostupanjsko tijelo donijelo Rješenje 03-2-562-54-1/01 od 4. listopada 2004. godine kojim je ponovno ukinulo Rješenje prvostupanjskog tijela broj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine i odbilo zahtjev apelanata za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se ovo rješenje donosi sukladno presudi Vrhovnog suda od 19. studenoga 2003. godine. 17. Apelantima je ovo rješenje uručeno 18. listopada 2004. godine. 18. Protiv ovog rješenja apelanti su 15. studenoga 2004. godine tužbom pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. 19. Vrhovni sud je Presudom broj U-1284/04 od 6. prosinca 2006. godine tužbu apelanata uvažio i pobijani akt poništio. 20. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-2/01 od 12. srpnja 2007. godine ponovno ukinulo prvostupanjsko rješenje iz 2001. godine i zahtjev apelanata za priznavanje obiteljske invalidnine odbilo kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u ponovnom postupku, na temelju pribavljenih dokaza, kao nesporno utvrđeno da je sin apelanata na dan stradanja, tj. 19. srpnja 1992. godine, bio pripadnik jedinice u sastavu VP 7035, odnosno da je imao status borca. Dalje, ova VP je i izdala uvjerenje o pogibiji, ali u njemu, izuzev navoda da je poginuo u zoni odgovornosti brigade, nisu navedene okolnosti pogibije, odnosno je li u tom trenutku vršio vojne dužnosti, uključujući i odlazak u jedinicu ili povratak iz nje. Činjenica da je sin apelanata poginuo u zoni odgovornosti brigade ne znači da je u vrijeme tragičnog događaja vršio vojnu dužnost, posebno što na temelju predočenog, prema mišljenju ovog tijela, nije moguće izvesti takav zaključak. 21. Apelanti su 26. srpnja 2007. godine protiv ovog rješenja tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom. Apelanti su u tužbi istakli da je drugostupanjsko tijelo propustilo utvrditi odlučnu činjenicu, odnosno je li sin apelanata poginuo na redovnom putu pri odlasku na odsustvo iz jedinice, s obzirom na to da niti u jednom od do sada vođenih postupaka ova činjenica nije ni utvrđivana. 22. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-07-000 063 od 29. rujna 2007. godine tužbu apelanata uvažio, pobijano rješenje drugostupanjskog tijela poništio, te predmetnu upravnu stvar riješionanačindajedaosuglasnostnaRješenjeOdjelabroj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da, prema ocjeni ovog suda, ni iz uvjerenja o pogibiji ni iz zapisnika o uviđaju sa mjesta pogibije sina apelanata drugostupanjsko tijelo nije moglo utvrditi da sin apelanata nije poginuo na redovnom putu kući na dopušteno odsustvo, tj. pri obavljanju vojne dužnosti, odnosno druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske. Dalje, konstatirano je da drugostupanjsko tijelo nije ocijenilo sve dokaze u spisu, te da nije postupilo sukladno stajalištima koje je iznio Vrhovni sud u svojim presudama i primjedbama u pogledu vođenih postupaka. 23. Ministarstvo je dopisom od 19. studenoga 2007. godine dostavilo spis Odjelu sa nalogom da prvostupanjsko rješenje, na koje je data suglasnost, prevede sukladno članku 126. stavak 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca. 24. Odjel je, odlučujući po službenoj dužnosti radi prevođenja rješenja, donio Rješenje broj 02-562-16-1/01 od 3. prosinca 2007. godine. Ovim rješenjem apelantima je priznat sta- tus obitelji poginulog borca i pravo na obiteljsku invalidninu koje teče od 1. studenoga 2004. godine i traje dok zakonom postoje predviđeni uvjeti za to. Također, ovim rješenjem zamijenjeno je Rješenje ovog tijela broj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da pravo na isplatu obiteljske invalidnine teče od 1. studenoga 2004. godine, budući da, prema odredbama članka 76. stavak 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca, novčana potraživanja zastarijevaju za tri godine. 25. Apelanti su 9. prosinca 2007. godine protiv ovog rješenja izjavili priziv Ministarstvu zbog činjenice da je isplata obiteljske invalidnine određena od 1. studenoga 2004. godine. Apelanti su priziv dopunili 24. siječnja 2008. godine ističući da im je isplaćen dio na ime glavnog duga za razdoblje od 1. studenoga 2004. godine do 1. siječnja 2008. godine, ali da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na dugovani iznos invalidnina, te su ukazali na članak 277. Zakona o obligacijskim odnosima koji regulira da, kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obveze, duguje osim glavnice i zateznu kamatu. 26. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-3/01 od 1. veljače 2008. godine priziv apelanata djelomično uvažilo, te odredilo da početak uživanja prava teče od 1. prosinca 2007. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je presudom Okružnog suda data suglasnost na prvostupanjsko rješenje od 12. ožujka 2001. godine. Sukladno tome, prvostupanjsko tijelo je bilo dužno isplatiti sve obiteljske invalidnine za razdoblje kada su bile obustavljene prema rješenju ovog Ministarstva od 25. svibnja 2001. godine. Na temelju navedenog, zaključeno je da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo članak 79. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca. Naime, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja budući da je za navedeno razdoblje vođen upravni spor, pa je postupak utvrđivanja prava koja pripadaju apelantima okončan tek donošenjem presude Okružnog suda. Priziv je ocijenjen kao neutemeljen u dijelu kojim je tražena isplata zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 1. ožujka 2001. godine do 31. prosinca 2007. godine, jer su sva zaostala potraživanja obračunata i isplaćena prema sudskoj presudi odmah nakon okončanja postupka. 27. Apelanti su protiv ovog rješenja tužbom od 12. ožujka 2008. godine u Okružnom sudu pokrenuli upravni spor. Apelanti su podneskom od 21. svibnja 2008. godine obavijestili sud da im je 9. travnja 2008. godine isplaćena obiteljska invalidnina i za razdoblje od 12. ožujka 2001. godine do 31. listopada 2004. godine. 28. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine tužbu apelanata odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je istaknuto da prvostupanjsko rješenje, koje čini pravno jedinstvo sa pobijanim drugostupanjskim aktom, predstavlja rješenje o prevođenju koje se donosi po službenoj dužnosti. Drugostupanjsko tijelo je rješavalo povodom priziva apelanata na ovo rješenje i istodobno izvršilo njegovu reviziju. Apelanti su isključivo pobijali zakonitost drugostupanjskog rješenja jer im nije obračunata zakonska zatezna kamata za neisplaćene i isplaćene mjesečne obroke obiteljske invalidnine. Međutim, u prvostupanjskom rješenju koje je pobijano u drugostupanjskom postupku nije se ni odlučivalo o zakonskim zateznim kamatama, već je, po službenoj dužnosti, izvršeno prevođenje prvobitnog rješenja sukladno članku 126. stavak 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca. Na temelju navedenog je zaključeno da prvostupanjsko tijelo i nije bilo ovlašteno odlučivati o zakonskim zateznim kamatama. Pravo na obiteljsku invalidninu priznato je apelantima na temelju presude Okružnog suda. Dalje, Okružni sud je istakao da je drugostupanjsko tijelo pravilno ocijenilo prizivne navode apelanata o zateznim kamatama. Naime, ni sami apelanti ne spore da su im isplaćene sve rate obiteljske invalidnine za cijelo razdoblje od kada im pravo pripada, odmah nakon donošenja presude kojom je apelantima to pravo i priznato. Najzad, neutemeljenim je ocijenjen i zahtjev apelanata da sud preinači pobijani upravni akt jer, sukladno članku 31. Zakona o upravnim sporovima, sud, kada uvažava tužbu, pobijani akt može samo poništiti. 29. Apelanti su 18. lipnja 2008. godine podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U zahtjevu je istaknuto da Okružni sud u svojoj presudi paušalno i neutemeljeno navodi da prvostupanjsko tijelo nije bilo ovlašteno odlučivati o zateznim kamatama kao i da nije ovlašteno preinačiti pobijani upravni akt kad tužbu uvaži. U svezi sa ovim navodima, apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o upravnim sporovima. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. srpnja 2009. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje odbio kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelanti su 28. prosinca 2007. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Odjela broj 02-562-16-1/1 od 3. prosinca 2007. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su istakli da postupak u njihovom slučaju traje nerazumno dugo. U apelaciji je iznesena kronologija postupka na način opisan u dijelu ove odluke označenom kao Činjenično stanje. Apelanti smatraju da im je opstrukcijom tužene strane onemogućeno priznavanje prava koje im pripada, te su istakli da je ista stvar bila predmet sudskog preispitivanja tri puta, a za sve povrede i obnove postupka njima se ne priznaje ni pravo na sudske troškove. Apelanti su dopunili apelaciju 28. siječnja 2008. godine obavještavajući Ustavni sud da im je isplaćena obiteljska invalidnina i za razdoblje od 1. studenoga 2004. godine do 1. siječnja 2008. godine, te da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose. Zbog toga su i dopunili priziv izjavljen Ministarstvu na pobijano prvostupanjsko rješenje. Dalje, apelanti su dopunili apelaciju 23. lipnja 2008. godine pobijajući Rješenje Ministarstva broj 03-2-562-54-3/01 od 1. veljače 2008. godine i Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine. Također su obavijestili Ustavni sud da su protiv presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za izvanredno preispitivanje presude. Apelanti su istakli da im je prvostupanjsko tijelo, nakon izjavljivanja priziva drugostupanjskom tijelu, isplatilo samo glavnicu i da su tada saznali i stekli pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu kamata, odnosno da su tada saznali za dužnikovo kašnjenje. U svezi s tim, ukazali su na to da, prema članku 277. Zakona o obligacijskim odnosima, koji je opća odredba koja uređuje institut zatezne kamate, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zatezne kamate, a sukladno članku 279. Zakona o obligacijskim odnosima zahtjev je potrebno podnijeti samo za kamatu na kamatu. Najzad, u dopuni apelacije od 27. srpnja 2009. godine apelanti su pobili Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. srpnja 2009. godine, donesenu povodom njihovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje, kao "potpuno nezakonitu". b) Odgovor na apelaciju 32. Odjel je u odgovoru dostavljenom 30. siječnja 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je priziv apelanata sa cjelokupnim spisom dostavljen Ministarstvu na odlučivanje. S obzirom na navedeno, u odgovoru je zaključeno da upravni postupak još uvijek nije okončan pa da zbog toga nema mjesta apelaciji. 33. Ministarstvo je u odgovoru dostavljenom 11. veljače 2008. godine istaklo da smatra da u postupku nisu povrijeđena prava na koja sa apelanti pozivaju u apelaciji. Dalje, da nije bilo mjesta za apelaciju jer apelanti nisu iskoristili sva zakonom dopuštena pravna sredstva, odnosno da je ovo tijelo o prizivu apelanata odlučilo rješenjem od 1. veljače 2008. godine, kojim je apelantima priznat status obitelji poginulog borca, te pravo na obiteljsku invalidninu u propisanom procentu. Uz odgovor je dostavljeno i rješenje od 1. veljače 2008. godine. V. Relevantni propisi 34.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. Borac, u smislu ovog zakona, osoba je koja je: Š...Ć 2. u ratu, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršila vojne dužnosti i druge dužnosti za ciljeve obrane Republike Srpske poslije 19. svibnja 1992. godine. Š...Ć Članak 105. Činjenica da je osoba od koje članovi obitelji poginulog borca izvode pravo prema odredbama ovog zakona poginula ili umrla pod okolnostima iz članka 2.Š...Ćovog zakona utvrđuje se samo pismenim dokaznim sredstvima iz vremena kad je osoba od koje članovi obitelji izvode pravo poginula ili umrla. Izjava stranaka i drugih osoba, bez obzira na to u kojem je obliku saopćena, ne smatra se pisanim dokaznim sredstvom. Članak 112. Rješenje kojim se utvrđujeŠ...Ćpravo naŠ...Ćobiteljsku invalidninuŠ...Ćdoneseno u prvom stupnju, podliježe reviziji. Reviziju vrši Ministarstvo za pitanje boraca, žrtava rata i rada. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješenja. Š...Ć Članak 113. U vršenju revizije nadležno tijelo može dati suglasnost na rješenje, može ga poništiti, izmijeniti ili ukinuti i sam drukčije riješiti stvar. Š...Ć Članak 114. Protiv rješenjaŠ...Ćdonesenog u vršenju revizije, ako je njime drukčije riješena stvar, može se voditi upravni spor. Š...Ć Članak 120. U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. 35.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca obrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 46/04, 53/04 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Pod vršenjem službe ili dužnosti u svezi sa službom u vojsci smatra se vršenje dužnosti koja se, prema odredbama zakona i drugih propisa kojima se uređuje služba u vojsci, smatra vršenjem službe, odnosno dužnosti u svezi sa službom, uključujući i odlazak u jedinicu, na borbeni položaj i odobreni povratak iz jedinice. Š...Ć Članak 76. Prava na mjesečna primanja pripadaju od prvog dana narednog mjeseca nakon podnošenja zahtjeva. Članak 83. O statusu i pravima, prema ovom zakonu, u prvom stupnju rješavaju općinska, odnosno gradska tijela uprave nadležna za poslove boračko-invalidske zaštite, ukoliko zakonom nije drukčije određeno. Povodom priziva na rješenje tijela iz stavka 1. ovog članka rješava Ministarstvo. Š...Ć Priziv ne odlaže izvršenje rješenja. Članak 95. Rješenje kojim se priznaje status i pravo na mjesečno primanjeŠ...Ćpodliježe reviziji. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješenja.Š...Ć Reviziju vrši Ministarstvo. Članak 104. U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Članak 126. Općinska, odnosno gradska tijela uprave nadležna za boračko-invalidsku zaštitu donijet će, po službenoj dužnosti, do 31. prosinca 2007. godine rješenja o prevođenju, sukladno ovom zakonu. Prevođenju podliježu sva rješenja kojim je priznat status i pravo na mjesečno primanje, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu. Š...Ć Rješenje o prevođenju podliježe reviziji. 36.Zakon o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Načelo efikasnosti Članak 7. Kada tijela rješavaju u upravnim stvarima, dužna su osigurati uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca,pravnih osoba i drugih stranaka. Načelo ekonomičnosti postupka Članak 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge sudionike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. 37.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. studenoga 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Presude sudova donesene u upravnim sporovima obvezne su. Članak 11. U upravnom sporu može se tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužitelju nanesena izvršenjem upravnog akta koji se pobija, samo ako se tužbom traži i poništaj upravnog akta. Članak 31. Š...Ć Ako sud poništi upravni akt, a ako priroda stvari to dopušta i ako rezultati postupka pružaju pouzdan temelj za to, može presudom riješiti upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt. Članak 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom. Članak 49. U upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove spora. Članak 51. Ako nadležno tijelo poslije poništenja pobijanog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvaćanju suda ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužitelj podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti pobijani upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog tijela. 38.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 39. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 40. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 41. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava i sloboda koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 42. Sukladno članku 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija neće biti dopustiva ukoliko je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. srpnja 2009. godine 43. Apelanti su pobili presudu Vrhovnog suda donesenu povodom njihovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U odnosu na navedenu presudu apelanti su istakli da smatraju da je nezakonita, uz tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. 44. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je Europski sud za ljudska prava u pogledu zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude više puta utvrdio da postupci u kojima se traži izvanredno preispitivanje pravomoćno okončanih slučajeva ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravomoćno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, a koja je dobila snagures iudicata(vidi,mutatis mutandis,odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava,X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174), aplikacija broj E 10431/83 od 16. prosinca 1983. godine, Odluke i izvješća (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, kao i dosadašnju jurisprudenciju Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je pravomoćno okončan upravni postupak ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obvezama apelanata u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 45. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena jer je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, prema članku 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o nerazumno dugom trajanju postupka 46. U vrijeme podnošenja apelacije postupak odlučivanja o pravima apelanata na priznavanje statusa obitelji poginulog borca i prava na obiteljsku invalidninu nije bio pravomoćno okončan. Apelanti su istakli i da smatraju da postupak odlučivanja o njihovim pravima traje nerazumno dugo. 47. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem pobijane presude Okružnog suda, apelacija je i u vrijeme podnošenja bila dopustiva prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, sukladno kojem Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine 49. Utvrđujući dopustivost predmetne apelacije u odnosu na pobijanu Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. svibnja 2008. godine, Ustavni sud je utvrdio da je pobijana presuda donesena 26. svibnja 2008. godine, a apelanti su dopunili apelaciju pobijajući navedenu presudu 23. lipnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana od kada je odluka donesena, zbog čega nije relevantan datum kada su apelanti primili navedenu odluku. Dakle, u svakom slučaju, ispunjen je rok iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 50. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 51. Apelanti smatraju da predmetni upravni postupak nije okončan u razumnom roku, a, također, pobijaju i navedeno rješenje i presudu tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 52. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Navodi o nerazumno dugom trajanju postupka a) Relevantna načela 53. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 54. Europski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 55. Ustavni sud zapaža da je Odjel, postupajući po službenoj dužnosti u postupku prevođenja ranijeg rješenja, rješenjem od 12. ožujka 2001. godine apelantima priznao pravo na obiteljsku invalidninu na temelju poginulog sina. Ministarstvo je, također, postupajući po službenoj dužnosti, u postupku revizije svojim rješenjem od 25. svibnja 2001. godine ukinulo rješenje Odjela, te odbilo zahtjev apelanata za priznavanje statusa obitelji poginulog borca i prava na obiteljsku invalidninu. Postupak je okončan presudom Okružnog suda od 26. svibnja 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari pred upravnim tijelima i sudovima trajao je sedam godina. 56. U pogledu utvrđivanja građanskih prava i obveza, kao početak relevantnog razdoblja uzima se trenutak u kojem je postupak u pitanju pokrenut (vidi Europski sud,Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. listopada 1994. godine, stavak 50) ili u kojem je, u okviru nekog drugog postupka, takvo pravo ili obveza istaknuto u obrani. U tom smislu, u konkretnom slučaju, za početak relevantnog razdoblja uzima se 12. ožujak 2001. godine kada je Odjel utvrdio da apelantima pripada pravo na status obitelji poginulog borca i pravo na obiteljsku invalidninu, jer se u ovom postupku ponovno odlučivalo o pravu apelanata koje je naknadno u više navrata bilo predmet raspravljana i pred Ministarstvom i pred sudovima. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 57. U konkretnom slučaju, postupak ponovnog utvrđivanja prava koja su ranije pripadala apelantima pokrenut je po službenoj dužnosti. Na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da su prava, koja su apelantima prvobitno bila priznata, a na temelju uvjerenja o pogibiji njihovog sina, naknadno pobijana pred drugostupanjskim tijelom zbog činjenice da nije postojao dokaz da je sin apelanata bio pripadnik Vojske Republike Srpske i da je poginuo prilikom vršenja službe ili dužnosti u svezi sa službom u Vojsci Republike Srpske. Imajući u vidu uputu Vrhovnog suda iz presude od 19. studenoga 2003. godine u pogledu utvrđivanja ovih činjenica, sukladno kojoj je drugostupanjsko tijelo propustilo postupiti, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom slučaju, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. 58. Presudom Vrhovnog suda od 19. studenoga 2003. godine poništeno je prvo od tri rješenja drugostupanjskog tijela kojima je o pravu apelanata negativno odlučeno. Ova presuda je apelantima uručena tek u ožujku 2004. godine, a drugostupanjsko tijelo je povodom te presude postupilo u listopadu 2004. godine i opet na način da nije primijenio upute Vrhovnog suda nakon priziva apelanata zbog šutnje uprave. S obzirom na to da je i ovim rješenjem o pravima apelanata negativno riješeno, apelanti su ponovno pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je o tužbi apelanata odlučio tek nakon dvije godine, tj. u prosincu 2006. godine, ponovno poništivši rješenje drugostupanjskog tijela. S obzirom na to da je već jednom upravni akt bio poništen, te da je drugostupanjsko tijelo propustilo postupiti sukladno uputama iz prethodne presude Vrhovnog suda, što je i konstatirano u obrazloženju, Vrhovni sud je postupio suprotno članku 51. Zakona o upravnim sporovima i tako, osim odlučivanjem o prizivu apelanata tek nakon više od dvije godine, dalje utjecao na dužinu postupka. Najzad, s obzirom na to da je drugostupanjsko tijelo i po treći put negativno odlučilo o pravima apelanata, Okružni sud je, po treći put odlučujući u upravnom sporu, u relativno kratkom roku, predmetnu upravnu stvar riješio na način da je dao suglasnost na Rješenje Odjela broj UP-02-562-16/01 od 12. ožujka 2001. godine, te najzad priznao apelantima status obitelji poginulog borca i pravo na obiteljsku invalidninu. Na novo rješenje o prevođenju apelanti su izjavili priziv, odnosno protiv rješenja drugostupanjskog tijela pokrenuli upravni spor, da bi postupak bio okončan presudom Okružnog suda od 28. svibnja 2008. godine. 59. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo se nije izjašnjavalo o navodima u pogledu dužine postupka, na koju su apelanti ukazali, niti je u odnosu na ovaj prigovor ponudilo bilo kakvo objašnjenje ili razloge koji bi ovako dugo trajanje postupka odlučivanja o pravima apelanata mogli opravdati. S druge strane, na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem ili propustom da poduzmu neku radnju na koju su prema zakonu bili obvezni ili koju im je naložilo nadležno tijelo doprinijeli dužini postupka. 60. Najzad, u pogledu značaja koji je konkretna prava stvar imala za apelante, Ustavni sud primjećuje da se u vođenim postupcima odlučivalo o pravu apelanata na priznavanje statusa obitelji poginulog borca i pravu na obiteljsku invalidninu, dakle o ekonomskom pravu od izuzetnog značaja za egzistenciju apelanata. S obzirom na značaj koji je konkretna stvar imala za apelante, a imajući u vidu da je postupak trajao sedam godina, Ustavni sud zaključuje da su nadležna upravna tijela i sudovi u vođenim postupcima propustili iskazati marljivost u postupanju na način kako je već prethodno ukazano u ovoj odluci, ne uskladivši svoje postupke sa standardima koje su priznali Europski sud i Ustavni sud. 61. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih i sudskih tijela, te da se razdoblje odlučivanja o pravima apelanata ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u podjednakoj mjeri staviti na teret nadležnom upravnom tijelu i sudovima. Činjenica da se o predmetu tri puta raspravljalo pred nadležnim sudom, te da je nadležno tijelo uprave propustilo slijediti upute i stajališta izražena u presudamasuda, nasuprot svojoj zakonskoj obvezi, podjednako je utjecala na nerazumno dugo trajanje postupka. 62. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da cjelokupni postupak odlučivanja o pravu apelanata nije zadovoljio zahtjev "razumnosti", te da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi u svezi sa pravom na pravično suđenje 63. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da su nadležno tijelo uprave i sud proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njihovom zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata. Naime, apelanti ističu da su im, sukladno članku 277. Zakona o obligacijskim odnosima, prilikom isplate neisplaćenih obročnih davanja na ime obiteljske invalidnine, trebale biti isplaćene i zakonske zatezne kamate. U svezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 64. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je pravo na obiteljsku invalidninu bilo utemeljeno na činjenici da su apelanti roditelji poginulog borca Vojske Republike Srpske. Ministarstvo je, u postupku revizije prvostupanjskog rješenja, svojim rješenjem od 25. svibnja 2001. godine utvrdilo da apelanti nemaju svojstvo obitelji poginulog borca, te da im zbog toga ne pripada pravo na obiteljsku invalidninu. S obzirom na ovakvo utvrđenje, prestala je i obveza da apelantima bude isplaćivana obiteljska invalidnina. Iz obrazloženja rješenja Ministarstva od 1. veljače 2008. godine i presude Okružnog suda od 26. svibnja 2008. godine proizlazi da su u konkretnom slučaju zaključili da je o pravu apelanata konačno odlučeno presudom od 29. rujna 2007. godine, te da su apelantima nakon pravomoćnosti navedene presude isplaćene neisplaćene invalidnine za razdoblje od 2001. godine, odnosno od dana kada je isplata obiteljske invalidnine bila obustavljena. S obzirom na navedeno, i tijelo uprave i Okružni sud su zaključili da je zahtjev apelanata za isplatu zateznih kamata neutemeljen, jer, nakon što je o njihovim pravima konačno odlučeno, nije bilo kašnjenja u isplati obiteljske invalidnine koja im je konačno priznata presudom iz rujna 2007. godine. Dalje, za ovakav zaključak upravnog tijela i sudova dati su jasni i obrazloženi razlozi koji ne upućuju na zaključak da je primjena prava bila proizvoljna. 65. U pogledu navoda iz apelacije da im je uskraćeno pravo na naknadu troškova postupka, pa da im je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da iz predočenih odluka upravnih tijela i sudova proizlazi da oni nisu ni odlučivali o troškovima postupka, a iz same apelacije ne može se zaključiti da su apelanti u ovim postupcima isticali zahtjev za naknadu eventualnih troškova koje su imali, a da su ova tijela propustila odlučiti o takvom zahtjevu. U tom smislu, apelanti ni u samoj apelaciji nisu predočili dokaze koji bi uputili na drukčiji zaključak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očito neutemeljeni. 66. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Ostali navodi 67. Apelanti smatraju da im je u postupku ostvarivanja prava na obiteljsku invalidninu povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelanti temelje na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, što je detaljno obrazloženo u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 68. Apelanti su zatražili da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku naknadi primjerena šteta. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, sukladno kriterijima koje je uspostavio Europski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 69. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 70. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao sedam godina, te imajući u vidu značaj koji je konkretna pravna stvar imala za apelante, kao i činjenicu da nadležno upravno tijelo i sudovi nisu iskazali potrebnu marljivost u vođenim postupcima, kako je već objašnjeno u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da, iako se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, apelantima treba isplatiti iznos od 300 KM za svaku godinu odgađanja, odnosno ukupan iznos od 2,100 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. VIII. Zaključak 71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka radi odlučivanja o pravu apelanata na obiteljsku invalidninu i priznavanja statusa obitelji poginulog borca od sedam godina može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog tijela uprave i nadležnih sudova, te što nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasna i dosljedna obrazloženja za svoje odluke, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tome postupali arbitrarno. 73. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3604/07, rješavajući apelacijuMilene Draganić i Danila Draganića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMilene Draganić i Danila Draganića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske daMileni Draganić i Danilu Draganiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2,100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine i Rješewa Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaMilene Draganić i Danila Draganićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Milena Draganić i Danilo Draganić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Trebiwa, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, podnijeli su 26. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku ostvarivawa prava na porodičnu invalidninu. Apelanti su osporili Rješenje Odjeljewa za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Trebinje (u daqnjem tekstu: Odjeljenje) broj 02-562-16-1/01 od 3. decembra 2007. godine koje je doneseno u postupku ostvarivawa navedenih prava. Pomenuti postupak je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 021 od 26. maja 2008. godine. Apelanti se, takođe, žale da je postupak odlučivawa o wihovom pravu trajao nerazumno dugo. 2. Apelanti su dopunili apelaciju 28. januara 2008. godine. Takođe su obavijestili Ustavni sud da su dopunili žalbu protiv osporenog rješewa Odjeljewa izjavljenu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite. 3. Apelanti su dopunili apelaciju i 23. juna 2008. godine osporavajući i Rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine, te Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. 4. Apelanti su, najzad, dopunili apelaciju 27. jula 2009. godine osporavajući Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine donesenu povodom wihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Odjeljewa i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 15. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 6. Odjeljenje je odgovor na apelaciju dostavilo 30. januara 2008. godine, a Ministarstvo 11. februara 2008. godine. 7. Ustavni sud je 9. decembra 2009. godine zatražio od Odjeljewa da dostavi na uvid predmetni upravni spis. Odjeljenje nije dostavilo traženi spis. 8. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Odjeljewa i Ministarstva dostavljeni su apelantima 27. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 10. Odjeljenje je Rješenjem broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, postupajući u skladu sa članom 151 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, preveo na važeći zakon Rješenje broj 03-560.59/93 od 10. juna 1995. godine. Naime, tim rješenjem apelantima je priznato svojstvo porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, te je i za ubuduće apelantima priznato pravo na porodičnu invalidninu na osnovu poginulog sina. 11. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54/01 od 25. maja 2001. godine, vršeći reviziju Rješewa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, ovo rješenje ukinulo i zahtjev apelanata za priznavanje statusa porodice poginulog borca i ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu odbilo kao neosnovan. 12. Protiv drugostepenog rješewa apelanti su tužbom u Vrhovnom sudu pokrenuli upravni spor. 13. Vrhovni sud je Presudom broj U-642/01 od 19. novembra 2003. godine tužbu apelanata uvažio i osporeni akt drugostepenog organa poništio. 14. Presuda Vrhovnog suda apelantima je uručena 12. marta 2004. godine. 15. Prema navodima apelanata, nakon presude Vrhovnog suda drugostepeni organ nije preduzeo ništa, pa su apelanti 13. maja 2004. godine ponovo podnijeli zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Kako o wihovom zahtjevu nije bilo odlučeno u zakonskom roku, apelanti su 28. septembra 2004. godine podnijeli žalbu zbog ćutawa uprave. 16. Ministarstvo je kao drugostepeni organ donijelo Rješenje 03-2-562-54-1/01 od 4. oktobra 2004. godine kojim je ponovno ukinulo Rješenje prvostepenog organa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine i odbilo zahtjev apelanata za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. U obrazloženju rješewa je istaknuto da se ovo rješenje donosi u skladu sa presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2003. godine. 17. Apelantima je ovo rješenje uručeno 18. oktobra 2004. godine. 18. Protiv ovog rješewa apelanti su 15. novembra 2004. godine tužbom pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. 19. Vrhovni sud je Presudom broj U-1284/04 od 6. decembra 2006. godine tužbu apelanata uvažio i osporeni akt poništio. 20. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-2/01 od 12. jula 2007. godine ponovno ukinulo prvostepeno rješenje iz 2001. godine i zahtjev apelanata za priznavanje porodične invalidnine odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je u ponovnom postupku, na osnovu pribavljenih dokaza, kao nesporno utvrđeno da je sin apelanata na dan stradawa, tj. 19. jula 1992. godine, bio pripadnik jedinice u sastavu VP 7035, odnosno da je imao status borca. Dalje, ova VP je i izdala uvjerenje o pogibiji, ali u njemu, izuzev navoda da je poginuo u zoni odgovornosti brigade, nisu navedene okolnosti pogibije, odnosno da li je u tom trenutku vršio vojne dužnosti, ukqučujući i odlazak u jedinicu ili povratak iz nje. Činjenica da je sin apelanata poginuo u zoni odgovornosti brigade ne znači da je u vrijeme tragičnog događaja vršio vojnu dužnost, posebno što na osnovu predočenog, prema mišljenju ovog organa, nije moguće izvesti takav zakqučak. 21. Apelanti su 26. jula 2007. godine protiv ovog rješewa tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom. Apelanti su u tužbi istakli da je drugostepeni organ propustio da utvrdi odlučnu činjenicu, odnosno da li je sin apelanata poginuo na redovnom putu pri odlasku na odsustvo iz jedinice, s obzirom na to da niti u jednom od do sada vođenih postupaka ova činjenica nije ni utvrđivana. 22. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-07-000 063 od 29. septembra 2007. godine tužbu apelanata uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa poništio, te predmetnu upravnu stvar riješio na način da je dao saglasnost na Rješenje Odjeljewa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da, prema ocjeni ovog suda, ni iz uvjerewa o pogibiji ni iz zapisnika o uviđaju sa mjesta pogibije sina apelanata drugostepeni organ nije mogao da utvrdi da sin apelanata nije poginuo na redovnom putu kući na dozvoljeno odsustvo, tj. pri obavljanju vojne dužnosti, odnosno druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske. Dalje, konstatovano je da drugostepeni organ nije ocijenio sve dokaze u spisu, te da nije postupio u skladu sa stanovištima koje je iznio Vrhovni sud u svojim presudama i primjedbama u pogledu vođenih postupaka. 23. Ministarstvo je dopisom od 19. novembra 2007. godine dostavilo spis Odjeljenju sa nalogom da prvostepeno rješenje, na koje je data saglasnost, prevede u skladu sa članom 126 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. 24. Odjeljenje je, odlučujući po službenoj dužnosti radi prevođewa rješewa, donijelo Rješenje broj 02-562-16-1/01 od 3. decembra 2007. godine. Ovim rješenjem apelantima je priznat status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu koje teče od 1. novembra 2004. godine i traje dok zakonom postoje predviđeni uslovi za to. Takođe, ovim rješenjem zamijenjeno je Rješenje ovog organa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, istaknuto da pravo na isplatu porodične invalidnine teče od 1. novembra 2004. godine, budući da, prema odredbama člana 76 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, novčana potraživawa zastarijevaju za tri godine. 25. Apelanti su 9. decembra 2007. godine protiv ovog rješewa izjavili žalbu Ministarstvu zbog činjenice da je isplata porodične invalidnine određena od 1. novembra 2004. godine. Apelanti su žalbu dopunili 24. januara 2008. godine ističući da im je isplaćen dio na ime glavnog duga za period od 1. novembra 2004. godine do 1. januara 2008. godine, ali da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na dugovani iznos invalidnina, te su ukazali na član 277 Zakona o obligacionim odnosima koji reguliše da, kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje sem glavnice i zateznu kamatu. 26. Ministarstvo je Rješenjem broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine žalbu apelanata djelimično uvažilo, te odredilo da početak uživawa prava teče od 1. decembra 2007. godine. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je presudom Okružnog suda data saglasnost na prvostepeno rješenje od 12. marta 2001. godine. U skladu s tim, prvostepeni organ je bio dužan da isplati sve porodične invalidnine za period kada su bile obustavljene prema rješenju ovog Ministarstva od 25. maja 2001. godine. Na osnovu navedenog, zakqučeno je da je prvostepeni organ pogrešno primijenio član 79 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Naime, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživawa budući da je za navedeni period vođen upravni spor, pa je postupak utvrđivawa prava koja pripadaju apelantima okončan tek donošenjem presude Okružnog suda. Žalba je ocijenjena kao neosnovana u dijelu kojim je tražena isplata zakonskih zateznih kamata za period od 1. marta 2001. godine do 31. decembra 2007. godine, jer su sva zaostala potraživawa obračunata i isplaćena prema sudskoj presudi odmah nakon okončawa postupka. 27. Apelanti su protiv ovog rješewa tužbom od 12. marta 2008. godine u Okružnom sudu pokrenuli upravni spor. Apelanti su podneskom od 21. maja 2008. godine obavijestili sud da im je 9. aprila 2008. godine isplaćena porodična invalidnina i za period od 12. marta 2001. godine do 31. oktobra 2004. godine. 28. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da prvostepeno rješenje, koje čini pravno jedinstvo sa osporenim drugostepenim aktom, predstavlja rješenje o prevođenju koje se donosi po službenoj dužnosti. Drugostepeni organ je rješavao povodom žalbe apelanata na ovo rješenje i istovremeno izvršio njegovu reviziju. Apelanti su iskqučivo osporavali zakonitost drugostepenog rješewa jerim nije obračunata zakonska zatezna kamata za neisplaćene i isplaćene mjesečne obroke porodične invalidnine. Međutim, u prvostepenom rješenju koje je osporavano u drugostepenom postupku nije se ni odlučivalo o zakonskim zateznim kamatama, već je, po službenoj dužnosti, izvršeno prevođenje prvobitnog rješewa u skladu sa članom 126 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Na osnovu navedenog je zakqučeno da prvostepeni organ i nije bio ovlašćen da odlučuje o zakonskim zateznim kamatama. Pravo na porodičnu invalidninu priznato je apelantima na osnovu presude Okružnog suda. Dalje, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ pravilno ocijenio žalbene navode apelanata o zateznim kamatama. Naime, ni sami apelanti ne spore da su im isplaćene sve rate porodične invalidnine za cio period od kada im pravo pripada, odmah nakon donošewa presude kojom je apelantima to pravo i priznato. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i zahtjev apelanata da sud preinači osporeni upravni akt jer, u skladu sa članom 31 Zakona o upravnim sporovima, sud, kada uvažava tužbu, osporeni akt može samo da poništi. 29. Apelanti su 18. juna 2008. godine podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U zahtjevu je istaknuto da Okružni sud u svojoj presudi paušalno i neosnovano navodi da prvostepeni organ nije bio ovlašćen da odlučuje o zateznim kamatama kao i da nije ovlašćen da preinači osporeni upravni akt kad tužbu uvaži. U vezi sa ovim navodima, apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o upravnim sporovima. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine zahtjev za vanredno preispitivanje odbio kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelanti su 28. decembra 2007. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješewa Odjeljewa broj 02-562-16-1/1 od 3. decembra 2007. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da postupak u wihovom slučaju traje nerazumno dugo. U apelaciji je iznesena hronologija postupka na način opisan u dijelu ove odluke označenom kao Činjenično stanje. Apelanti smatraju da im je opstrukcijom tužene strane onemogućeno priznavanje prava koje im pripada, te su istakli da je ista stvar bila predmet sudskog preispitivawa tri puta, a za sve povrede i obnove postupka wima se ne priznaje ni pravo na sudske troškove. Apelanti su dopunili apelaciju 28. januara 2008. godine obavještavajući Ustavni sud da im je isplaćena porodična invalidnina i za period od 1. novembra 2004. godine do 1. januara 2008. godine, te da im nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose. Zbog toga su i dopunili žalbu izjavljenu Ministarstvu na osporeno prvostepeno rješenje. Dalje, apelanti su dopunili apelaciju 23. juna 2008. godine osporavajući Rješenje Ministarstva broj 03-2-562-54-3/01 od 1. februara 2008. godine i Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine. Takođe su obavijestili Ustavni sud da su protiv presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Apelanti su istakli da im je prvostepeni organ, nakon izjavqivawa žalbe drugostepenom organu, isplatio samo glavnicu i da su tada saznali i stekli pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu kamata, odnosno da su tada saznali za dužnikovu docnju. U vezi s tim, ukazali su na to da, prema članu 277 Zakona o obligacionim odnosima, koji je opšta odredba koja uređuje institut zatezne kamate, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje sem glavnice i zatezne kamate,auskladusačlanom279Za kona o obligacionim odnosima zahtjev je potrebno podnijeti samo za kamatu na kamatu. Najzad, u dopuni apelacije od 27. jula 2009. godine apelanti su osporili Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine, donesenu povodom wihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje, kao "potpuno nezakonitu". b) Odgovor na apelaciju 32. Odjeljenje je u odgovoru dostavljenom 30. januara 2008. godine obavijestilo Ustavni sud da je žalba apelanata sa cjelokupnim spisom dostavljena Ministarstvu na odlučivanje. S obzirom na navedeno, u odgovoru je zakqučeno da upravni postupak još uvijek nije okončan pa da zbog toga nema mjesta apelaciji. 33. Ministarstvo je u odgovoru dostavljenom 11. februara 2008. godine istaknulo da smatra da u postupku nisu povrijeđena prava na koja sa apelanti pozivaju u apelaciji. Dalje, da nije bilo mjesta za apelaciju jer apelanti nisu iskoristili sva zakonom dozvoljena pravna sredstva, odnosno da je ovaj organ o žalbi apelanata odlučio rješenjem od 1. februara 2008. godine, kojim je apelantima priznat status porodice poginulog borca, te pravo na porodičnu invalidninu u propisanom procentu. Uz odgovor je dostavljeno i rješenje od 1. februara 2008. godine. V. Relevantni propisi 34.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 Borac, u smislu ovog zakona, lice je koje je: Š...Ć 2. u ratu, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršilo vojne dužnosti i druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske poslije 19. maja 1992. godine. Š...Ć Član 105 Činjenica da je lice od kog članovi porodice poginulog borca izvode pravo prema odredbama ovog zakona poginulo ili umrlo pod okolnostima iz člana 2Š...Ćovog zakona utvrđuje se samo pismenim dokaznim sredstvima iz vremena kad je lice od kog članovi porodice izvode pravo poginulo ili umrlo. Izjava stranaka i drugih lica, bez obzira na to u kom je obliku saopštena, ne smatra se pisanim dokaznim sredstvom. Član 112 Rješenje kojim se utvrđujeŠ...Ćpravo naŠ...Ćporodičnu invalidninuŠ...Ćdoneseno u prvom stepenu, podliježe reviziji. Reviziju vrši Ministarstvo za pitanje boraca, žrtava rata i rada. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješewa. Š...Ć Član 113 U vršenju revizije nadležni organ može dati saglasnost na rješenje, može ga poništiti, izmijeniti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar. Š...Ć Član 114 Protiv rješewaŠ...Ćdonesenog u vršenju revizije, ako je wime drugačije riješena stvar, može da se vodi upravni spor. Š...Ć Član 120 U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. 35.Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otaxbinskog rata Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 46/04, 53/04 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Pod vršenjem službe ili dužnosti u vezi sa službom u vojsci smatra se vršenje dužnosti koja se, prema odredbama zakona i drugih propisa kojima se uređuje služba u vojsci, smatra vršenjem službe, odnosno dužnosti u vezi sa službom, ukqučujući i odlazak u jedinicu, na borbeni položaj i odobreni povratak iz jedinice. Š...Ć Član 76 Prava na mjesečna primawa pripadaju od prvog dana narednog mjeseca nakon podnošewa zahtjeva. Član 83 O statusu i pravima, prema ovom zakonu, u prvom stepenu rješavaju opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Povodom žalbe na rješenje organa iz stava 1 ovog člana rješava Ministarstvo. Š...Ć Žalba ne odlaže izvršenje rješewa. Član 95 Rješenje kojim se priznaje status i pravo na mjesečno primanjeŠ...Ćpodliježe reviziji. Š...Ć Revizija ne odlaže izvršenje rješewa.Š...Ć Reviziju vrši Ministarstvo. Član 104 U postupku za ostvarivanje prava prema ovom zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Član 126 Opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za boračko-invalidsku zaštitu donijeće, po službenoj dužnosti, do 31. decembra 2007.godine rješewa o prevođenju, u skladu sa ovim zakonom. Prevođenju podliježu sva rješewa kojim je priznat sta- tus i pravo na mjesečno primanje, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu. Š...Ć Rješenje o prevođenju podliježe reviziji. 36.Zakon o opštem upravnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Princip efikasnosti Član 7 Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka. Princip ekonomičnosti postupka Član 14 Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. 37.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. novembra 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su. Član 11 U upravnom sporu može da se traži i povraćaj oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava, samo ako se tužbom traži i poništaj upravnog akta. Član 31 Š...Ć Ako sud poništi upravni akt, a ako priroda stvari to dozvoljava i ako rezultati postupka pružaju pouzdan osnov za to, može presudom da riješi upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt. Član 48 Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitawa koja nisu regulisana ovim zakonom. Član 49 U upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove spora. Član 51 Ako nadležni organ poslije poništewa osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda ili protivnoprimjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima da poništi osporeni upravni akt i da sam riješi stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 38.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 39. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 40. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 41. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu qudskih prava i sloboda koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 42. U skladu sa članom 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, apelacija neće biti dopustiva ukoliko je,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 217 od 3. jula 2009. godine 43. Apelanti su osporili presudu Vrhovnog suda donesenu povodom wihovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U odnosu na navedenu presudu apelanti su istakli da smatraju da je nezakonita, uz tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. 44. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je Evropski sud za qudska prava u pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, a koja je dobila snagures iudicata(vidi,mutatis mutandis,odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za qudska prava,X protiv Austrije,aplikacija broj 1760/63, GodišwakIX (1966), str. 166 (174), aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, kao i dosadašnju jurisprudenciju Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivawa o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak ne tiče odlučivawa o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već se tiče iskqučivo odlučivawa o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivawa o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanata na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizilazi da je apelacija u ovom dijelu,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 45. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zakqučio da je apelacija u ovom dijelu nedozvoljena jer je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, prema članu 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o nerazumno dugom trajanju postupka 46. U vrijeme podnošewa apelacije postupak odlučivawa o pravima apelanata na priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu nije bio pravosnažno okončan. Apelanti su istakli i da smatraju da postupak odlučivawa o wihovim pravima traje nerazumno dugo. 47. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem osporene presude Okružnog suda, apelacija je i u vrijeme podnošewa bila dopustiva prema članuVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, u skladu s kojim Ustavni sud može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine 49. Utvrđujući dopustivost predmetne apelacije u odnosu na osporenu Presudu Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 021 od 26. maja 2008. godine, Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda donesena 26. maja 2008. godine, a apelanti su dopunili apelaciju osporavajući navedenu presudu 23. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana od kada je odluka donesena, zbog čega nije relevantan datum kada su apelanti primili navedenu odluku. Dakle, u svakom slučaju, ispunjen je rok iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 50. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 51. Apelanti smatraju da predmetni upravni postupak nije okončan u razumnom roku, a, takođe, osporavaju i navedeno rješenje i presudu tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 52. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Navodi o nerazumno dugom trajanju postupka a) Relevantni principi 53. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawapostupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugihjavnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 54. Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 55. Ustavni sud zapaža da je Odjeljenje, postupajući po službenoj dužnosti u postupkuprevođewa ranijeg rješewa, rješenjem od 12. marta 2001. godine apelantima priznalo pravo na porodičnu invalidninu na osnovu poginulog sina. Ministarstvo je, takođe, postupajući po službenoj dužnosti, u postupku revizije svojim rješenjem od 25. maja 2001. godine ukinulo rješenje Odjeljewa, te odbilo zahtjev apelanata za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu. Postupak je okončan presudom Okružnog suda od 26. maja 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari pred upravnim organima i sudovima trajao je sedam godina. 56. U pogledu utvrđivawa građanskih prava i obaveza, kao početak relevantnog perioda uzima se trenutak u kom je postupak u pitanju pokrenut (vidi Evropski sud,Katte Klitshe de la Grangeprotiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50) ili u kom je, u okviru nekog drugog postupka, takvo pravo ili obaveza istaknuto u odbrani. U tom smislu, u konkretnom slučaju, za početak relevantnog perioda uzima se 12. mart 2001. godine kada je Odjeljenje utvrdilo da apelantima pripada pravo na status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, jer se u ovom postupku ponovno odlučivalo o pravu apelanata koje je naknadno u više navrata bilo predmet raspravljana i pred Ministarstvom i pred sudovima. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 57. U konkretnom slučaju, postupak ponovnog utvrđivawa prava koja su ranije pripadala apelantima pokrenut je po službenoj dužnosti. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizilazi da su prava, koja su apelantima prvobitno bila priznata, a na osnovu uvjerewa o pogibiji wihovog sina, naknadno osporavana pred drugostepenim organom zbog činjenice da nije postojao dokaz da je sin apelanata bio pripadnik Vojske Republike Srpske i da je poginuo prilikom vršewa službe ili dužnosti u vezi sa službom u Vojsci Republike Srpske. Imajući u vidu uputstvo Vrhovnog suda iz presude od 19. novembra 2003. godine u pogledu utvrđivawa ovih činjenica, u skladu s kojim je drugostepeni or- gan propustio da postupi, Ustavni sud nije mogao da zakquči da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom slučaju, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa. 58. Presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2003. godine poništeno je prvo od tri rješewa drugostepenog organa kojima je o pravu apelanata negativno odlučeno. Ova presuda je apelantima uručena tek u martu 2004. godine, a drugostepeni or- gan je povodom te presude postupio u oktobru 2004. godine i opet na način da nije primijenio uputstva Vrhovnog suda nakon žalbe apelanata zbog ćutawa uprave. S obzirom na to da je i ovim rješenjem o pravima apelanata negativno riješeno, apelanti su ponovno pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je o tužbi apelanata odlučio tek nakon dvije godine, tj. u decembru 2006. godine, ponovno poništivši rješenje drugostepenog organa. S obzirom na to da je već jednom upravni akt bio poništen, te da je drugostepeni organ propustio da postupi u skladu sa uputstvima iz prethodne presude Vrhovnog suda, što je i konstatovano u obrazloženju, Vrhovni sud je postupio suprotno članu 51 Zakona o upravnim sporovima i tako, sem odlučivanjem o žalbi apelanata tek nakon više od dvije godine, dalje uticao na dužinu postupka. Najzad, s obzirom na to da je drugostepeni organ i po treći put negativno odlučio o pravima apelanata, Okružni sud je, po treći put odlučujući u upravnom sporu, u relativno kratkom roku, predmetnu upravnu stvar riješio na način da je dao saglasnost na Rješenje Odjeljewa broj UP-02-562-16/01 od 12. marta 2001. godine, te najzad priznao apelantima status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu. Na novo rješenje o prevođenju apelanti su izjavili žalbu, odnosno protiv rješewa drugostepenog organa pokrenuli upravni spor, da bi postupak bio okončan presudom Okružnog suda od 28. maja 2008. godine. 59. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo se nije izjašwavalo o navodima u pogledu dužine postupka, na koju su apelanti ukazali, niti je u odnosu na ovaj prigovor ponudilo bilo kakvo objašnjenje ili razloge koji bi ovako dugo trajanje postupka odlučivawa o pravima apelanata mogli da opravdaju. S druge strane, na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može da se zakquči da su apelanti svojim ponašanjem ili propustom da preduzmu neku radnju na koju su prema zakonu bili obavezni ili koju im je naložio nadležni organ doprinijeli dužini postupka. 60. Najzad, u pogledu značaja koji je konkretna prava stvar imala za apelante, Ustavni sud primjećuje da se u vođenim postupcima odlučivalo o pravu apelanata na priznavanje statusa porodice poginulog borca i pravu na porodičnu invalidninu, dakle o ekonomskom pravu od izuzetnog značaja za egzistenciju apelanata. S obzirom na značaj koji je konkretna stvar imala za apelante, a imajući u vidu da je postupak trajao sedam godina, Ustavni sud zakqučuje da su nadležni upravni organi i sudovi u vođenim postupcima propustili da iskažu marqivost u postupanju na način kako je već prethodno ukazano u ovoj odluci, ne uskladivši svoje postupke sa standardima koje su priznali Evropski sud i Ustavni sud. 61. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih i sudskih organa, te da period odlučivawa o pravima apelanata ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u podjednakoj mjeri da se stavi na teret nadležnom upravnom organu i sudovima. Činjenica da se o predmetu tri puta raspravljalo pred nadležnim sudom, te da je nadležni organ uprave propustio da slijedi uputstva i stanovišta izražena u presudama suda, nasuprot svojoj zakonskoj obavezi, podjednako je uticala na nerazumno dugo trajanje postupka. 62. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zakqučuje da cjelokupni postupak odlučivawa o pravu apelanata nije zadovoqio zahtjev "razumnosti", te da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje 63. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da su nadležni organ uprave i sud proizvoqno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivawa o wihovom zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata. Naime, apelanti ističu da su im, u skladu sa članom 277 Zakona o obligacionim odnosima, prilikom isplate neisplaćenih obročnih davawa na ime porodične invalidnine, trebale biti isplaćene i zakonske zatezne kamate. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda,zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 64. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je pravo na porodičnu invalidninu bilo zasnovano na činjenici da su apelanti roditeqi poginulog borca Vojske Republike Srpske. Ministarstvo je, u postupku revizije prvostepenog rješewa, svojim rješenjem od 25. maja 2001. godine utvrdilo da apelanti nemaju svojstvo porodice poginulog borca, te da im zbog toga ne pripada pravo na porodičnu invalidninu. S obzirom na ovakvo utvrđenje, prestala je i obaveza da apelantima bude isplaćivana porodična invalidnina. Iz obrazložewa rješewa Ministarstva od 1. februara 2008. godine i presude Okružnog suda od 26. maja 2008. godine proizilazi da su u konkretnom slučaju zakqučili da je o pravu apelanata konačno odlučeno presudom od 29. septembra 2007. godine, te da su apelantima nakon pravosnažnosti navedene presude isplaćene neisplaćene invalidnine za period od 2001. godine, odnosno od dana kada je isplata porodične invalidnine bila obustavljena. S obzirom na navedeno, i organ uprave i Okružni sud su zakqučili da je zahtjev apelanata za isplatu zateznih kamata neosnovan, jer, nakon što je o wihovim pravima konačno odlučeno, nije bilo docnje u isplati porodične invalidnine koja im je konačno priznata presudom iz septembra 2007. godine. Dalje, za ovakav zakqučak upravnog organa i sudova dati su jasni i obrazloženi razlozi koji ne upućuju na zakqučak da je primjena prava bila proizvoqna. 65. U pogledu navoda iz apelacije da im je uskraćeno pravo na naknadu troškova postupka, pa da im je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da iz predočenih odluka upravnih organa i sudova proizilazi da oni nisu ni odlučivali o troškovima postupka, a iz same apelacije ne može da se zakquči da su apelanti u ovim postupcima isticali zahtjev za naknadu eventualnih troškova koje su imali, a da su ovi organi propustili da o takvom zahtjevu odluče. U tom smislu, apelanti ni u samoj apelaciji nisu predočili dokaze koji bi uputili na drugačiji zakqučak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su ovi navodi očigledno neosnovani. 66. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 67. Apelanti smatraju da im je u postupku ostvarivawa prava na porodičnu invalidninu povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelanti zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu kršewa prava na pravično suđenje, što je detaqno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 68. Apelanti su zatražili da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku naknadi primjerena šteta. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 69. Prilikom odlučivawa o zahtjevu apelanata za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađawa da se donese odluka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 70. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao sedam godina, te imajući u vidu značaj koji je konkretna pravna stvar imala za apelante, kao i činjenicu da nadležni upravni organ i sudovi nisu iskazali potrebnu marqivost u vođenim postupcima, kako je već objašnjeno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da, iako se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, apelantima treba isplatiti iznos od 300 KM za svaku godinu odgađawa, odnosno ukupan iznos od 2,100 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske. VIII.Zakqučak 71. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što sveukupno trajanje postupka radi odlučivawa o pravu apelanata na porodičnu invalidninu i priznavawa statusa porodice poginulog borca od sedam godina može, u odlučujućoj mjeri, da se stavi na teret ponašanju nadležnog organa uprave i nadležnih sudova, te što nisu dati razlozi koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 72. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasna i dosljedna obrazložewa za svoje odluke, a iz svega predočenog ne može da se zakquči da su pri tome postupali arbitrarno. 73. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 4000/09, rješavajući apelacijuPetra Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH je 29. decembra 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 30. decembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine apelantu i B. T. i M. Lj. produžen je pritvor zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09; u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Također, određeno je da na osnovu tog rješenja pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ 57/09 od 17. septembra 2009. godine apelant i B. T. i M. Lj. terete za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužilaštvo BiH uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora svim optuženim zbog ispunjenja općeg uvjeta za produženje pritvora i postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo navedeno u optužnici kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora proizlazi iz činjenice da je u ovom predmetu potvrđena optužnica, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kako iz iskaza svjedoka, tako i iz materijalne dokumentacije. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je, prema odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane bojazni da će optuženi, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je naveo da je činjenica da svi optuženi žive u maloj sredini u kojoj se nalaze saizvršioci, kao i svjedoci - žrtve izvršenog krivičnog djela, te da su mnogi svjedoci tražili zaštitu upravo zbog straha za sebe i svoju porodicu, a izrazili su i strah i bojazan zbog svjedočenja u ovom predmetu. Sud BiH je naveo da iz izjave svjedoka K-1, date u Tužilaštvu BiH broj KT-RZ 48/06 od 26. juna 2008. godine, proizlazi da je upravo apelant bio prisutan kada je na ovog svjedoka vršen pritisak da potpiše izjavu da jedan od saizvršioca, protiv kojeg je u toku glavni pretres pred Sudom BiH, nije prisustvovao predmetnom događaju. Također, Sud BiH je naveo da je o vršenju pritiska da promijene svoj iskaz svjedočio svjedok D. I., zatim svjedoci KO-18 i KO-8, te jedan od preživjelih svjedoka S. K. 7. Dalje, Sud BiH je naveo da je činjenica da je apelant u momentu lišenja slobode bio aktivni policajac u Prijedoru, što upućuje na zaključak o brojnim poznanstvima, te znanju i vještini koje mu pruža policijska dužnost. Dakle, ta činjenica mu omogućava da se na jednostavan način informira o svjedocima koji su dali iskaz u Tužilaštvu BiH ili ga tek trebaju dati. Sud BiH je, dalje, naveo da je evidentno da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, a među kojima se nalaze i bivše kolege optuženih. Također, Sud BiH je naveo da su u predmetu koji se vodi pred ovim sudom protiv Z. B. i dr., koji se terete za učešće u istom događaju na lokalitetu Korićanskih stijena, trojica optuženih na slobodi zbog porodičnih i zdravstvenih razloga, što vodi zaključku da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Osim toga, Sud BiH je naveo da iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine proizlazi da su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode, što ukazuje na to da je opravdano postojanje bojazni Tužilaštva BiH da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke i prikriti dokaze. Prema ocjeni Suda BiH, sve navedene okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi optuženi, ukoliko budu na slobodi, utjecali na svjedoke i saizvršioce, te da je, stoga, ispunjen uvjet za produženje pritvora u skladu sa odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. 8. Dalje, Sud BiH je naveo da je nesporno da se optuženima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Time je ispunjen zakonom propisani formalnopravni uvjet za produženje pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da se optuženima stavlja na teret da su predmetno krivično djelo izvršili na način što su kao pripadnici I interventnog voda Prijedor, prateći konvoj civila koji se kretao iz Prijedora prema Travniku, iz kolone izdvojili oko 200 muškaraca, te ih nakon dolaska na lokalitet Korićanskih stijena postrojili licem okrenutim prema provaliji. Potom su pojedinačno i rafalno pucali po njima uslijed čega su tijela padala u ponor, da bi nakon toga na tijela bacali ručne bombe. Sud BiH je naveo da je nekoliko lica preživjelo taj zločin, te da su kod njih prisutne brojne psihofizičke posljedice nastale kao rezultat preživjelih događaja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se radi o događaju koji je izuzetno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo nesrpske nacionalnosti općine Prijedor. Također, Sud BiH je naveo da veliki broj preživjelih i danas živi na području ove općine, te je svakodnevno u mogućnosti da viđa optužene. Sud BiH je istakao da sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje optuženih. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da bi puštanje na slobodu optuženih dovelo do uznemiravanja javnosti i da bi tenzije rezultirale narušavanjem javnog reda. Time je ispunjen i subjektivni uvjet iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH za produženje pritvora koji podrazumijeva postojanje vanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nedostatke osporenog rješenja u smislu konkretizacije utjecaja na svjedoke optužbe ili saučesnike u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Naime, Sud BiH je naveo da se pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH može zasnovati i na okolnostima koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što je potkrijepljeno stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 kada je razmatrano o određivanju pritvora zbog koluzijske opasnosti. Sud BiH je naveo da sklonost apelanta i ostalih optuženih ka dogovaranju i prikrivanju izvršenja predmetnog krivičnog djela proizlazi iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine prema kojem su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode. Prema mišljenju Suda BiH, svi optuženi imaju ogroman interes da se ne pronađu materijalni dokazi koji eksplicitno navode imena svih lica koja su kritičnog dana bila u pratnji konvoja, te da bi dolaskom u posjed takve dokumentacije, tu dokumentaciju zasigurno uništili, sakrili ili krivotvorili. Pri tome, Sud BiH je naveo da je sklonost ka prikrivanju tragova izvršenog krivičnog djela pokazao upravo apelant kada je nakon kritičnog događaja zajedno sa drugim licima pristupio sanaciji terena. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, utjecaj na svjedoke u ovom predmetu nije paušalan navod osporenog rješenja, a dodatno je konkretiziran i iskazima svjedoka KO-18, KO-8 i D. I. Također, Sud BiH je istakao da u osporenom rješenju nije bilo neophodno precizirati način na koji je apelant utjecao na svjedoka niti šta mu je konkretno rekao, jer je za egzistiranje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH bitno navesti okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako bi se osiguralo nesmetano saslušanje svjedoka na glavnom pretresu i uspješno vođenje predmetnog postupka. 10. Dalje, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru i na osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je istakao da se apelant i ostali optuženi terete za izvršenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, što se smatra krivičnim djelom široke rasprostranjenosti i sistematičnosti, za koje je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Time je ispunjen prvi opći uvjet koji zakonodavac predviđa u kontekstu održivosti citiranog pritvorskog osnova. Sud BiH je, dalje, naveo da uvažava činjenicu da odnosi optuženih sa sugrađanima nisu bili narušeni u periodu prije lišenja slobode, ali da je, isto tako, nezanemariva činjenica da u to vrijeme optuženi nisu bili okarakterizirani kao potencijalni počinioci zločina u toj sredini. Pri tome, Sud BiH je istakao da odredba člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH zahtijeva postojanje vanrednih okolnosti koje u svojoj korelaciji predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Sud BiH je naveo da zločin koji je počinjen neminovno ostavlja brojne i teške psihofizičke posljedice na preživjele žrtve zločina, ali i bliske srodnike stradalih, što je vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka koji opisuju dešavanja na Korićanima kao stravičan i nezapamćen zločin koji je i danas iznimno potresan za stanovništvo općine Prijedor. S obzirom na to, Sud BiH je naglasio da su štetne reperkusije počinjenog zločina još uvijek prisutne na području gdje borave optuženi, te da, stoga, prihvata zaključak iz osporenog rješenja da bi puštanje optuženih na slobodu uznemirilo javnost i rezultiralo narušavanjem javnog reda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je odluka Suda BiH u pogledu postojanja posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH zasnovana samo na pretpostavkama zbog prirode i težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U pogledu akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine, apelant navodi da u prijedlogu Tužilaštva BiH, kao ni u osporenim rješenjima, nisu navedena lica koja su navodno prisustvovala tom sastanku u maju 2008. godine, što vodi zaključku da on nije prisustvovao ovom ili bilo kojem drugom sastanku bivših pripadnika Interventnog voda. U pogledu navoda Suda BiH da postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke ili saučesnike, apelant navodi da činjenica da drugi potencijalni učesnici u izvršenju istog krivičnog djela nisu do danas procesuirani ne može njemu ići na teret. Naime, apelant smatra da bi se mogućnost utjecaja na saučesnike otklonila ukoliko bi se odredile mjere zabrane koje bi, između ostalog, obuhvatale zabranu kontaktiranja sa mogućim saučesnicima. U vezi s tim, apelant navodi da postoji izuzetna saradnja između Tužilaštva BiH i SIPA-e koja bi zasigurno odmah reagirala na svaki čak i pokušaj kontaktiranja ne samo ostalih saučesnika već i svjedoka. 12. Dalje, u pogledu izjave svjedoka K-1 od 26. juna 2008. godine, apelant navodi da mu ta izjava nikada nije predočena, a da je očigledno da ta izjava nije bila ni predmet provjere radi utvrđivanja njezine istinitosti. Također, apelant navodi da mu nikad nije predočena ni izjava koju je navodno svjedok K-1 potpisao pod pritiskom. Apelant navodi da Sud BiH nije smatrao bitnim da razjasni pitanje zašto zaštićeni svjedok daje bilo kakve izjave advokatu R. D., braniocu optuženog D. J., u njegovoj advokatskoj kancelariji, a naročito u prisustvu apelanta i drugih lica. U vezi s tim, apelant ističe da je onda potpuno nejasna svrha mjere zaštite kada zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH obilazi advokatske kancelarije i daje izjave o događajima koji trebaju biti predmet svjedočenja, a naročito ako su u kancelariji prisutna i druga lica, posebno potencijalno osumnjičeni. Apelant, dalje, ističe da je neosnovan i paušalan navod Suda BiH da bi apelant puštanjem na slobodu kontaktirao sa optuženima iz predmeta Z. B. i dr. kojima je pritvor ukinut zbog određenih razloga. Naime, apelant smatra da odluka suda u jednom predmetu ne može ići na teret optuženom u drugom predmetu, pogotovo ne na način da se tom licu osporava pravo na slobodu. Također, apelant smatra da navodi Suda BiH u vezi sa njegovom profesijom i mogućim utjecajem na svjedoke nisu potkrijepljeni dokazima koji ukazuju na to da je apelant zloupotrebljavao svoja ovlaštenja kao policajac, a posebno u odnosu na član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Pri tome, apelant ističe da je potrebna konkretizacija utjecaja na svjedoke ili saučesnike, a što bi imalo za posljedicu ometanje krivičnog postupka, što predstavlja zakonsku pretpostavku za određivanje pritvora prema ovom osnovu. 13. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, apelant smatra da je nesporna činjenica da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora. Međutim, kada je u pitanju subjektivni uvjet, apelant smatra da je Sud BiH izveo zaključak o ispunjenosti ovog uvjeta samo na osnovu pretpostavki i indicija, odnosno pukog nagađanja da bi apelantovim puštanjem na slobodu bila dovedena u opasnost sigurnost građana i njihove imovine. Apelant smatra da je Sud BiH morao imati za osnov neke konkretne situacije da je bilo kome u Prijedoru ili šire upućena bilo kakva prijetnja ili da su preduzete radnje s ciljem izazivanja straha kod građana ili kojima se na bilo koji način ugrožava sigurnost građana. U vezi s tim, apelant navodi da je nesporna činjenica da Sud BiH nema nikakvih materijalnih dokaza da je apelant bilo šta slično učinio ili pokušao da učini. 14. Dalje, apelant smatra da je ograničenje prava na slobodu koje se zasniva isključivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini krivičnog djela dovelo apelanta u poziciju da dokazivanje suprotnog praktično postaje nemoguće, te da mu je na taj način prekršeno i pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode iz svoje odbrane date u toku postupka koji je prethodio donošenju rješenja o produženju pritvora, te u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja. Sud BiH smatra da su u osporenim rješenjima dati konkretni i odlučni razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Također, Sud BiH smatra da je u osporenim rješenjima sasvim razložno ukazano na postojanje vanrednih okolnosti kao pretpostavke za primjenu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti koje potkrepljuju zaključak da je uslijed načina izvršenja i posljedica predmetnog krivičnog djela određivanje pritvora neophodno radi sprječavanja narušavanja javnog reda. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno(prima facie)neosnovana ili da se odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je Sudu BiH podnijelo obrazložen Prijedlog za određivanje privremene mjere apelantu i drugim optuženima broj KT-RZ-57/09 od 27. augusta 2009. godine, te da su u tom prijedlogu navedeni konkretni primjeri utjecaja na svjedoke koji svjedoče povodom učinjenog krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da su apelantu i njegovom braniocu dostavljeni redigirani iskazi svih svjedoka koji su dobili mjere zaštite, a koji su u optužnici predloženi za ispitivanje na glavnom pretresu u ovom predmetu, među kojima je i iskaz svjedoka K-1. Pri tome, Tužilaštvo BiH ističe da je iz prijedloga za produženje mjere pritvora vidljivo da postoje brojni primjeri utjecaja na svjedoke, te da se produženje mjere pritvora zasniva ne samo na iskazu svjedoka K-1 već i na iskazima svjedoka K-18, K-8, D. I. i drugih svjedoka. Prema mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH je pravilno ispitao opravdanost produženja mjere pritvora apelantu, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje mjere pritvora. S obzirom na to, Tužilaštvo BiH smatra da u konkretnom predmetu ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 5. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Tužilaštvo BiH smatra da je apelacija u ovom dijelu preuranjena budući da se, prema praksi Ustavnog suda, pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline. V. Relevantni propisi 17.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti: Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; Š...Ć d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije 20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. 22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje. Š...Ć 26. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. 27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teretconditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. 28. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da Sud BiH u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor, između ostalog, zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, tj. zbog postojanja osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i saizvršioce. Naime, Sud BiH je ukazao na izjave svjedoka K-1, K-18, K-8, D. I. i S. K., te istakao da za postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH nije neophodno da je apelant neposredno vršio pritisak na svjedoke da promijene svoj iskaz već da je dovoljno da postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke. Također, Sud BiH je ukazao na činjenicu da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica, od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje lica koja se terete za izvršenje tog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su organi sudske vlasti apelantu odredili i produžili pritvor, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega se produžava pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani. 29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnih navoda, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, također, neosnovani. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke i saizvršioce. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog toga što okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti i postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. 32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava. 33. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 4000/09, rješavajući apelacijuPetra Čivčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. listopada 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 25. rujna 2009. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. listopada 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 25. rujna 2009. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, odvjetnik iz Kozarske Dubice, podnio je 15. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/772 od 13. listopada 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. rujna 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatražena je 22. prosinca 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Tužiteljstvo BiH je 29. prosinca 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 30. prosinca 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. rujna 2009. godine apelantu i B. T. i M. Lj. produžen je pritvor zbog razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točke (b) i (d) Zakona o kaznenom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09; u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Također, određeno je da na temelju tog rješenja pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se Optužnicom Tužiteljstva BiH broj KT-RZ 57/09 od 17. rujna 2009. godine apelant i B. T. i M. Lj. terete za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u svezi sa točkama (a), (d), (e) i (k), a sve u svezi sa člankom 180. stavak 1. Kaznenog zakona BiH. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužiteljstvo BiH uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora svim optuženim zbog ispunjenja općeg uvjeta za produženje pritvora i postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke (b) i (d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja da su optuženi počinili kazneno djelo navedeno u optužnici kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora proizlazi iz činjenice da je u ovom predmetu potvrđena optužnica, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kako iz iskaza svjedoka, tako i iz materijalne dokumentacije. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je, prema odredbi članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje utemeljene bojazni da će optuženi, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače. Sud BiH je naveo da je činjenica da svi optuženi žive u maloj sredini u kojoj se nalaze suizvršitelji, kao i svjedoci - žrtve izvršenog kaznenog djela, te da su mnogi svjedoci tražili zaštitu upravo zbog straha za sebe i svoju obitelj, a izrazili su i strah i bojazan zbog svjedočenja u ovom predmetu. Sud BiH je naveo da iz izjave svjedoka K-1, date u Tužiteljstvu BiH broj KT-RZ 48/06 od 26. lipnja 2008. godine, proizlazi da je upravo apelant bio prisutan kada je na ovog svjedoka vršen pritisak da potpiše izjavu da jedan od suizvršitelja, protiv kojeg je u tijeku glavni pretres pred Sudom BiH, nije prisustvovao predmetnom događaju. Također, Sud BiH je naveo da je o vršenju pritiska da promijene svoj iskaz svjedočio svjedok D. I., zatim svjedoci KO-18 i KO-8, te jedan od preživjelih svjedoka S. K. 7. Dalje, Sud BiH je naveo da je činjenica da je apelant u momentu lišenja slobode bio aktivni policajac u Prijedoru, što upućuje na zaključak o brojnim poznanstvima, te znanju i vještini koje mu pruža policijska dužnost. Dakle, ta činjenica mu omogućava da se na jednostavan način informira o svjedocima koji su dali iskaz u Tužiteljstvu BiH ili ga tek trebaju dati. Sud BiH je, dalje, naveo da je evidentno da je u izvršenju predmetnog kaznenog djela sudjelovao veliki broj osoba od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni tijelima kaznenog gonjenja, a među kojima se nalaze i bivše kolege optuženih. Također, Sud BiH je naveo da su u predmetu koji se vodi pred ovim sudom protiv Z. B. i dr., koji se terete za sudjelovanje u istom događaju na lokalitetu Korićanskih stijena, trojica optuženih na slobodi zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga, što vodi zaključku da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, kontaktirati sa ovim osobama, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog kaznenog postupka. Osim toga, Sud BiH je naveo da iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. svibnja 2008. godine proizlazi da su u svibnju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode, što ukazuje na to da je opravdano postojanje bojazni Tužiteljstva BiH da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke i prikriti dokaze. Prema ocjeni Suda BiH, sve navedene okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi optuženi, ukoliko budu na slobodi, utjecali na svjedoke i suizvršitelje, te da je, stoga, ispunjen uvjet za produženje pritvora sukladno odredbi članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. 8. Dalje, Sud BiH je naveo da je nesporno da se optuženima stavlja na teret izvršenje kaznenog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Time je ispunjen zakonom propisani formalnopravni uvjet za produženje pritvora sukladno članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da se optuženima stavlja na teret da su predmetno kazneno djelo 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. izvršili na način što su kao pripadnici I interventnog voda Prijedor, prateći konvoj civila koji se kretao iz Prijedora prema Travniku, iz kolone izdvojili oko 200 muškaraca, te ih nakon dolaska na lokalitet Korićanskih stijena postrojili licem okrenutim prema provaliji. Potom su pojedinačno i rafalno pucali po njima uslijed čega su tijela padala u ponor, da bi nakon toga na tijela bacali ručne bombe. Sud BiH je naveo da je nekoliko osoba preživjelo taj zločin, te da su kod njih prisutne brojne psihofizičke posljedice nastale kao rezultat preživjelih događaja. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da se radi o događaju koji je izuzetno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo nesrpske nacionalnosti općine Prijedor. Također, Sud BiH je naveo da veliki broj preživjelih i danas živi na području ove općine, te je svakodnevno u mogućnosti viđati optužene. Sud BiH je istakao da sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju izvanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje optuženih. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da bi puštanje na slobodu optuženih dovelo do uznemiravanja javnosti i da bi tenzije rezultirale narušavanjem javnog reda. Time je ispunjen i subjektivni uvjet iz članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH za produženje pritvora koji podrazumijeva postojanje izvanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. 9. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/772 od 13. listopada 2009. godine kojim je priziv odbijen. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi kojima se ukazuje na nedostatke pobijanog rješenja u smislu konkretizacije utjecaja na svjedoke optužbe ili suučesnike u izvršenju predmetnog kaznenog djela. Naime, Sud BiH je naveo da se pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH može temeljiti i na okolnostima koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke, suučesnike ili prikrivače, što je potkrijepljeno stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 kada je razmatrano o određivanju pritvora zbog koluzijske opasnosti. Sud BiH je naveo da sklonost apelanta i ostalih optuženih ka dogovaranju i prikrivanju izvršenja predmetnog kaznenog djela proizlazi iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. svibnja 2008. godine prema kojem su u svibnju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode. Prema mišljenju Suda BiH, svi optuženi imaju ogroman interes da se ne pronađu materijalni dokazi koji eksplicitno navode imena svih osoba koje su kritičnog dana bile u pratnji konvoja, te da bi dolaskom u posjed takve dokumentacije, tu dokumentaciju zasigurno uništili, sakrili ili krivotvorili. Pri tome, Sud BiH je naveo da je sklonost ka prikrivanju tragova izvršenog kaznenog djela pokazao upravo apelant kada je nakon kritičnog događaja zajedno sa drugim osobama pristupio sanaciji terena. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, utjecaj na svjedoke u ovom predmetu nije paušalan navod pobijanog rješenja, a dodatno je konkretiziran i iskazima svjedoka KO-18, KO-8 i D. I. Također, Sud BiH je istakao da u pobijanom rješenju nije bilo neophodno precizirati način na koji je apelant utjecao na svjedoka niti što mu je konkretno rekao, jer je za egzistiranje pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH bitno navesti okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora na temelju članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, kako bi se osiguralo nesmetano saslušanje svjedoka na glavnom pretresu i uspješno vođenje predmetnog postupka. 10. Dalje, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru i na temelju članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je istakao da se apelant i ostali optuženi terete za izvršenje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti, što se smatra kaznenim djelom široke rasprostranjenosti i sistematičnosti, za koje je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Time je ispunjen prvi opći uvjet koji zakonodavac predviđa u kontekstu održivosti citiranog pritvorskog temelja. Sud BiH je, dalje, naveo da uvažava činjenicu da odnosi optuženih sa sugrađanima nisu bili narušeni u razdoblju prije lišenja slobode, ali da je, isto tako, nezanemariva činjenica da u to vrijeme optuženi nisu bili okarakterizirani kao potencijalni počinitelji zločina u toj sredini. Pri tome, Sud BiH je istakao da odredba članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH zahtijeva postojanje izvanrednih okolnosti koje u svojoj korelaciji predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Sud BiH je naveo da zločin koji je počinjen neminovno ostavlja brojne i teške psihofizičke posljedice na preživjele žrtve zločina, ali i bliske srodnike stradalih, što je vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka koji opisuju dešavanja na Korićanima kao stravičan i nezapamćen zločin koji je i danas iznimno potresan za stanovništvo općine Prijedor. S obzirom na to, Sud BiH je naglasio da su štetne reperkusije počinjenog zločina još uvijek prisutne na području gdje borave optuženi, te da, stoga, prihvaća zaključak iz pobijanog rješenja da bi puštanje optuženih na slobodu uznemirilo javnost i rezultiralo narušavanjem javnog reda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant smatra da je odluka Suda BiH u pogledu postojanja posebnih razloga za pritvor iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH utemeljena samo na pretpostavkama zbog prirode i težine kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. U pogledu akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. svibnja 2008. godine, apelant navodi da u prijedlogu Tužiteljstva BiH, kao ni u pobijanim rješenjima, nisu navedene osobe koje su navodno prisustvovale tom sastanku u svibnju 2008. godine, što vodi zaključku da on nije prisustvovao ovom ili bilo kojem drugom sastanku bivših pripadnika Interventnog voda. U pogledu navoda Suda BiH da postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke ili suučesnike, apelant navodi da činjenica da drugi potencijalni učesnici u izvršenju istog kaznenog djela nisu do danas procesuirani ne može njemu ići na teret. Naime, apelant smatra da bi se mogućnost utjecaja na suučesnike otklonila ukoliko bi se odredile mjere zabrane, koje bi, između ostalog, obuhvaćale zabranu kontaktiranja sa mogućim suučesnicima. U svezi s tim, apelant navodi da postoji izuzetna suradnja između Tužiteljstva BiH i SIPA-e koja bi zasigurno odmah reagirala na svaki čak i pokušaj kontaktiranja ne samo ostalih suučesnika već i svjedoka. 12. Dalje, u pogledu izjave svjedoka K-1 od 26. lipnja 2008. godine, apelant navodi da mu ta izjava nikada nije predočena, a da je očito da ta izjava nije bila ni predmet provjere radi utvrđivanja njezine istinitosti. Također, apelant navodi da mu nikad nije predočena ni izjava koju je navodno svjedok K-1 potpisao pod pritiskom. Apelant navodi da Sud BiH nije smatrao bitnim da razjasni pitanje zašto zaštićeni svjedok daje bilo kakve izjave odvjetniku R. D., branitelju optuženog D. J., u njegovom odvjetničkom uredu, a naročito u prisustvu apelanta i drugih osoba. U svezi s tim, apelant ističe da je onda potpuno nejasna svrha mjere zaštite kada zaštićeni svjedok Tužiteljstva BiH obilazi odvjetničke urede i daje izjave o događajima koji trebaju biti predmet svjedočenja, a naročito ako su u uredu prisutne i druge osobe, posebno potencijalno osumnjičeni. Apelant, dalje, ističe da je neutemeljen i paušalan navod Suda BiH da bi apelant puštanjem na slobodu kontaktirao sa optuženima iz predmeta Z. B. i dr. kojima je pritvor ukinut zbog određenih razloga. Naime, apelant smatra da odluka suda u jednom predmetu ne može ići na teret optuženom u drugom predmetu, pogotovo ne na način da se toj osobi pobija pravo na slobodu. Također, apelant smatra da navodi Suda BiH u svezi sa njegovom profesijom i mogućim utjecajem na svjedoke nisu potkrijepljeni dokazima koji ukazuju na to da je apelant zloupotrebljavao svoje ovlasti kao policajac, a posebno u odnosu na članak 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. Pri tome, apelant ističe da je potrebna konkretizacija utjecaja na svjedoke ili suučesnike, a što bi imalo za posljedicu ometanje kaznenog postupka, što predstavlja zakonsku pretpostavku za određivanje pritvora prema ovom temelju. 13. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH, apelant smatra da je nesporna činjenica da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora. Međutim, kada je u pitanju subjektivni uvjet, apelant smatra da je Sud BiH izveo zaključak o ispunjenosti ovog uvjeta samo na temelju pretpostavki i indicija, odnosno pukog nagađanja da bi apelantovim puštanjem na slobodu bila dovedena u opasnost sigurnost građana i njihove imovine. Apelant smatra da je Sud BiH morao imati za temelj neke konkretne situacije da je bilo kome u Prijedoru ili šire upućena bilo kakva prijetnja ili da su poduzete radnje s ciljem izazivanja straha kod građana ili kojima se na bilo koji način ugrožava sigurnost građana. U svezi s tim, apelant navodi da je nesporna činjenica da Sud BiH nema nikakvih materijalnih dokaza da je apelant bilo što slično učinio ili pokušao učiniti. 14. Dalje, apelant smatra da je ograničenje prava na slobodu koje se temelji isključivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini kaznenog djela dovelo apelanta u poziciju da dokazivanje suprotnog praktično postaje nemoguće, te da mu je na taj način prekršeno i pravo na pravično saslušanje u kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom zagarantirana člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode iz svoje obrane date u tijeku postupka koji je prethodio donošenju rješenja o produženju pritvora, te u prizivu izjavljenom protiv tog rješenja. Sud BiH smatra da su u pobijanim rješenjima dati konkretni i odlučni razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. Također, Sud BiH smatra da je u pobijanim rješenjima sasvim razložno ukazano na postojanje izvanrednih okolnosti kao pretpostavke za primjenu članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti koje potkrepljuju zaključak da je uslijed načina izvršenja i posljedica predmetnog kaznenog djela određivanje pritvora neophodno radi sprječavanja narušavanja javnog reda. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbaci kao očito(prima facie)neutemeljena ili da se odbije kao neutemeljena. 16. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo BiH je navelo da je Sudu BiH podnijelo obrazložen Prijedlog za određivanje privremene mjere apelantu i drugim optuženima broj KT-RZ-57/09 od 27. kolovoza 2009. godine, te da su u tom prijedlogu navedeni konkretni primjeri utjecaja na svjedoke koji svjedoče povodom učinjenog kaznenog djela. Tužiteljstvo BiH je, dalje, navelo da su apelantu i njegovom branitelju dostavljeni redigirani iskazi svih svjedoka koji su dobili mjere zaštite, a koji su u optužnici predloženi za ispitivanje na glavnom pretresu u ovom predmetu, među kojima je i iskaz svjedoka K-1. Pri tome, Tužiteljstvo BiH ističe da je iz prijedloga za produženje mjere pritvora vidljivo da postoje brojni primjeri utjecaja na svjedoke, te da se produženje mjere pritvora temelji ne samo na iskazu svjedoka K-1 već i na iskazima svjedoka K-18, K-8, D. I. i drugih svjedoka. Prema mišljenju Tužiteljstva BiH, Sud BiH je pravilno ispitao opravdanost produženja mjere pritvora apelantu, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje mjere pritvora. S obzirom na to, Tužiteljstvo BiH smatra da u konkretnom predmetu ne postoji povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine niti članka 5. Europske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Tužiteljstvo BiH smatra da je apelacija u ovom dijelu preuranjena budući da se, prema praksi Ustavnog suda, pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline. V. Relevantni propisi 17.Zakon o kaznenom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 132. (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor joj se može odrediti: Š...Ć b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače; Š...Ć d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije 20. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije odnose na kazneni postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje je li neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da pobijana rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog kaznenog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena. 22. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. st. 3. i 4. Europske konvencije 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/772 od 13. listopada 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 16. listopada 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. prosinca 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost. Š...Ć Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonu propisanom postupku: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne. Š...Ć 3. Svatko tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1.(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svatko kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti priziv sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje. Š...Ć 26. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije. 27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.(c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teretconditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud,Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. 28. U konkretnom slučaju apelant i ne pobija da je odluka o pritvoru zasnovana na utemeljenoj sumnji da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant pobija da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da Sud BiH u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor, između ostalog, zbog razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, tj. zbog postojanja utemeljene bojazni da će apelant, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje utemeljene bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i suizvršitelje. Naime, Sud BiH je ukazao na izjave svjedoka K-1, K-18, K-8, D. I. i S. K., te istakao da za postojanje pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH nije neophodno da je apelant neposredno vršio pritisak na svjedoke da promijene svoj iskaz već da je dovoljno da postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke. Također, Sud BiH je ukazao na činjenicu da je u izvršenju predmetnog kaznenog djela sudjelovao veliki broj osoba, od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni tijelima kaznenog gonjenja, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, kontaktirati sa ovim osobama, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog kaznenog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno kazneno djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju izvanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje osoba koje se terete za izvršenje tog kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su tijela sudske vlasti apelantu odredila i produžila pritvor, što je u suglasnosti sa zahtjevom iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije da "svatko tko je lišen slobode mora biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast". Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega se produžava pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije neutemeljeni. 29. U pogledu apelantovih navoda da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnih navoda, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, također, neutemeljeni. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog postojanja utemeljene bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i suizvršitelje, a pri tome postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke i suizvršitelje. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog toga što okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno kazneno djelo predstavljaju izvanredne okolnosti i postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. 32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka 5. stavak 4. Europske konvencije jer apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju navedenog prava. 33. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 4000/09, rješavajući apelacijuPetra Čivčića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješewa Suda Bosne i Hercegovine brojX-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaPetra Čivčića podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješewa Suda Bosne i Hercegovine brojX-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Petar Čivčić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješewa Suda BiH brojX-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH je 29. decembra 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 30. decembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda BiH brojX-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine apelantu i B. T. i M. Q. produžen je pritvor zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09; u daqnjem tekstu: ZKPBiH). Takođe, određeno je da na osnovu tog rješewa pritvor može da traje do okončawa glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivawa optužnice. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. U obrazloženju rješewa Sud BiH je naveo da se Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ 57/09 od 17. septembra 2009. godine apelant i B. T. i M. Q. terete za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180 stav 1 Krivičnog zakona BiH. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužilaštvo BiH uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora svim optuženim zbog ispunjenja opšteg uslova za produženje pritvora i postojawa posebnihpritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da osnovana sumwa da su optuženi počinili krivično djelo navedeno u optužnici kao opšti uslov za određivanje i produženje pritvora proizilazi iz činjenice da je u ovom predmetu potvrđena optužnica, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kako iz iskaza svjedoka, tako i iz materijalne dokumentacije. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je, prema odredbi člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane bojazni da će optuženi, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je naveo da je činjenica da svi optuženi žive u maloj sredini u kojoj se nalaze saizvršioci, kao i svjedoci - žrtve izvršenog krivičnog djela, te da su mnogi svjedoci tražili zaštitu upravo zbog straha za sebe i svoju porodicu, a izrazili su i strah i bojazan zbog svjedočewa u ovom predmetu. Sud BiH je naveo da iz izjave svjedoka K-1, date u Tužilaštvu BiH broj KT-RZ 48/06 od 26. juna 2008. godine, proizilazi da je upravo apelant bio prisutan kada je na ovog svjedoka vršen pritisak da potpiše izjavu da jedan od 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. saizvršioca, protiv kog je u toku glavni pretres pred Sudom BiH, nije prisustvovao predmetnom događaju. Takođe, Sud BiH je naveo da je o vršenju pritiska da promijene svoj iskaz svjedočio svjedok D. I., zatim svjedoci KO-18 i KO-8, te jedan od preživjelih svjedoka S. K. 7. Dalje, Sud BiH je naveo da je činjenica da je apelant u momentu lišewa slobode bio aktivni policajac u Prijedoru, što upućuje na zakqučak o brojnim poznanstvima, te znanju i vještini koje mu pruža policijska dužnost. Dakle, ta činjenica mu omogućava da se na jednostavan način informiše o svjedocima koji su dali iskaz u Tužilaštvu BiH ili ga tek trebaju dati. Sud BiH je, dalje, naveo da je evidentno da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, a među kojima se nalaze i bivše kolege optuženih. Takođe, Sud BiH je naveo da su u predmetu koji se vodi pred ovim sudom protiv Z. B. i dr., koji se terete za učešće u istom događaju na lokalitetu Korićanskih stijena, trojica optuženih na slobodi zbog porodičnih i zdravstvenih razloga, što vodi zakqučku da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruisawa predmetnog krivičnog postupka. Sem toga, Sud BiH je naveo da iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine proizilazi da su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteqskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode, što ukazuje na to da je opravdano postojanje bojazni Tužilaštva BiH da bi optuženi mogli da utiču na svjedoke i prikriju dokaze. Prema ocjeni Suda BiH, sve navedene okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi optuženi, ukoliko budu na slobodi, uticali na svjedoke i saizvršioce, te da je, stoga, ispunjen uslov za produženje pritvora u skladu sa odredbom člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. 8. Dalje, Sud BiH je naveo da je nesporno da se optuženima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Time je ispunjen zakonom propisani formalnopravni uslov za produženje pritvora u skladu sa članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da se optuženima stavlja na teret da su predmetno krivično djelo izvršili na način što su kao pripadniciIinterventnog voda Prijedor, prateći konvoj civila koji se kretao iz Prijedora prema Travniku, iz kolone izdvojili oko 200 muškaraca, te ih nakon dolaska na lokalitet Korićanskih stijena postrojili licem okrenutim prema provaliji. Potom su pojedinačno i rafalno pucali po wima uslijed čega su tijela padala u ponor, da bi nakon toga na tijela bacali ručne bombe. Sud BiH je naveo da je nekoliko lica preživjelo taj zločin, te da su kod wih prisutne brojne psihofizičke posljedice nastale kao rezultat preživjelih događaja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se radi o događaju koji je izuzetno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo nesrpske nacionalnosti opštine Prijedor. Takođe, Sud BiH je naveo da veliki broj preživjelih i danas živi na području ove opštine, te je svakodnevno u mogućnosti da viđa optužene. Sud BiH je istakao da sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatizovawa do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje optuženih. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zakqučio da bi puštanje na slobodu optuženih dovelo do uznemiravawa javnosti i da bi tenzije rezultovale narušavanjem javnog reda. Time je ispunjen i subjektivni uslov iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH za produženje pritvora koji podrazumijeva postojanje vanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješewa, Sud BiH je donio Rješenje brojX-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješewa Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nedostatke osporenog rješewa u smislu konkretizacije uticaja na svjedoke optužbe ili saučesnike u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Naime, Sud BiH je naveo da se pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH može zasnovati i na okolnostima koje ukazuju na postojanje ozbiqnogrizika da će doći do zabranjenog uticaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što je potkrijepljeno stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 kada je razmatrano o određivanju pritvora zbog koluzijske opasnosti. Sud BiH je naveo da sklonost apelanta i ostalih optuženih ka dogovaranju i prikrivanju izvršewa predmetnog krivičnog djela proizilazi iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine prema kom su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteqskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode. Prema mišljenju Suda BiH, svi optuženi imaju ogroman interes da se ne pronađu materijalni dokazi koji eksplicitno navode imena svih lica koja su kritičnog dana bila u pratwi konvoja, te da bi dolaskom u posjed takve dokumentacije, tu dokumentaciju zasigurno uništili, sakrili ili krivotvorili. Pri tome, Sud BiH je naveo da je sklonost ka prikrivanju tragova izvršenog krivičnog djela pokazao upravo apelant kada je nakon kritičnog događaja zajedno sa drugim licima pristupio sanaciji terena. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, uticaj na svjedoke u ovom predmetu nije paušalan navod osporenog rješewa, a dodatno je konkretizovan i iskazima svjedoka KO-18, KO-8 i D. I. Takođe, Sud BiH je istakao da u osporenom rješenju nije bilo neophodnoprecizirati način na koji je apelant uticao na svjedoka niti šta mu je konkretno rekao, jer je za egzistiranje pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH bitno navesti okolnostikoje nesumwivo ukazuju na postojanje ozbiqnog rizika da će doći do zabranjenog uticaja na svjedoka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zakqučio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora na osnovu člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, kako bi se obezbijedilo nesmetano saslušanje svjedoka na glavnom pretresu i uspješno vođenje predmetnog postupka. 10. Dalje, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru i na osnovu člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je istakao da se apelant i ostali optuženi terete za izvršenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, što se smatra krivičnim djelom široke rasprostranjenosti i sistematičnosti, za koje je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Time je ispunjen prvi opšti uslov koji zakonodavac predviđa u kontekstu održivosti citiranog pritvorskog osnova. Sud BiH je, dalje, naveo da uvažava činjenicu da odnosi optuženih sa sugrađanima nisu bili narušeni u periodu prije lišewa slobode, ali da je, isto tako, nezanemariva činjenica da u to vrijeme optuženi nisu bili okarakterisani kao potencijalni počinioci zločina u toj sredini. Pri tome, Sud BiH je istakao da odredba člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH zahtijeva postojanje vanrednih okolnosti koje u svojoj korelaciji predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Sud BiH je naveo da zločin koji je počinjen neminovno ostavlja brojne i teške psihofizičke posljedice na preživjele žrtve zločina, ali i bliske srodnike stradalih, što je vidqivo iz iskaza saslušanih svjedoka koji opisuju dešavawa na Korićanima kao stravičan i nezapamćen zločin koji je i danas iznimno potresan za stanovništvo opštine Prijedor. S obzirom na to, Sud BiH je naglasio da su štetne reperkusije počinjenog zločina još uvijek prisutne na području gdje borave optuženi, te da, stoga, prihvata zakqučak iz osporenog rješewa da bi puštanje optuženih na slobodu uznemirilo javnost i rezultovalo narušavanjem javnog reda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu osporenim rješewima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant smatra da je odluka Suda BiH u pogledu postojawa posebnih razloga za pritvor iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH zasnovana samo na pretpostavkama zbog prirode i težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U pogledu akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine, apelant navodi da u prijedlogu Tužilaštva BiH, kao ni u osporenim rješewima, nisu navedena lica koja su navodno prisustvovala tom sastanku u maju 2008. godine, što vodi zakqučku da on nije prisustvovao ovom ili bilo kom drugom sastanku bivših pripadnika Interventnog voda. U pogledu navoda Suda BiH da postoji ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke ili saučesnike, apelant navodi da činjenica da drugi potencijalni učesnici u izvršenju istog krivičnog djela nisu do danas procesuisani ne može njemu ići na teret. Naime, apelant smatra da bi se mogućnost uticaja na saučesnike otklonila ukoliko bi se odredile mjere zabrane koje bi, između ostalog, obuhvatale zabranu kontaktirawa sa mogućim saučesnicima. U vezi s tim, apelant navodi da postoji izuzetna saradwa između Tužilaštva BiH i SIPA-e koja bi zasigurno odmah reagovala na svaki čak i pokušaj kontaktirawa ne samo ostalih saučesnika već i svjedoka. 12. Dalje, u pogledu izjave svjedoka K-1 od 26. juna 2008. godine, apelant navodi da mu ta izjava nikada nije predočena, a da je očigledno da ta izjava nije bila ni predmet provjere radi utvrđivawa njene istinitosti. Takođe, apelant navodi da mu nikad nije predočena ni izjava koju je navodno svjedok K-1 potpisao pod pritiskom. Apelant navodi da Sud BiH nije smatrao bitnim da razjasni pitanje zašto zaštićeni svjedok daje bilo kakve izjave advokatu R. D., braniocu optuženog D. J., u njegovoj advokatskoj kancelariji, a naročito u prisustvu apelanta i drugih lica. U vezi s tim, apelant ističe da je onda potpuno nejasna svrha mjere zaštite kada zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH obilazi advokatske kancelarije i daje izjave o događajima koji trebaju biti predmet svjedočewa, a naročito ako su u kancelariji prisutna i druga lica, posebno potencijalno osumwičeni. Apelant, dalje, ističe da je neosnovan i paušalan navod Suda BiH da bi apelant puštanjem na slobodu kontaktirao sa optuženima iz predmeta Z. B. i dr. kojima je pritvor ukinut zbog određenih razloga. Naime, apelant smatra da odluka suda u jednom predmetu ne može da ide na teret optuženom u drugom predmetu, pogotovo ne na način da se tom licu osporava pravo na slobodu. Takođe, apelant smatra da navodi Suda BiH u vezi sa njegovom profesijom i mogućim uticajem na svjedoke nisu potkrijepljeni dokazima koji ukazuju na to da je apelant zloupotrebljavao svoja ovlašćewa kao policajac, a posebno u odnosu na član 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Pri tome, apelant ističe da je potrebna konkretizacija uticaja na svjedoke ili saučesnike, a što bi imalo za posljedicu ometanje krivičnog postupka, što predstavlja zakonsku pretpostavku za određivanje pritvora prema ovom osnovu. 13. U pogledu postojawa posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, apelant smatra da je nesporna činjenica da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora. Međutim, kada je u pitanju subjektivni uslov, apelant smatra da je Sud BiH izveo zakqučak o ispunjenosti ovog uslova samo na osnovu pretpostavki i indicija, odnosno pukog nagađawa da bi apelantovim puštanjem na slobodu bila dovedena u opasnost bezbjednost građana i wihove imovine. Apelant smatra da je Sud BiH morao imati za osnov neke konkretne situacije da je bilo kome u Prijedoru ili šire upućena bilo kakva prijetwa ili da su preduzete radnje s ciljem izazivawa straha kod građana ili kojima se na bilo koji način ugrožava bezbjednost građana. U vezi s tim, apelant navodi da je nesporna činjenica da Sud BiH nema nikakvih materijalnih dokaza da je apelant bilo šta slično učinio ili pokušao da učini. 14. Dalje, apelant smatra da je ograničenje prava na slobodu koje se zasniva iskqučivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini krivičnog djela dovelo apelanta u poziciju da dokazivanje suprotnogpraktično postaje nemoguće, te da mu je na taj način prekršeno i pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom zagarantovana članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode iz svoje odbrane date u toku postupka koji je prethodio donošenju rješewa o produženju pritvora, te u žalbi izjavljenoj protiv tog rješewa. Sud BiH smatra da su u osporenim rješewima dati konkretni i odlučni razlozi u pogledu postojawa posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Takođe, Sud BiH smatra da je u osporenim rješewima sasvim razložno ukazano na postojanje vanrednih okolnosti kao pretpostavke za primjenu člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti koje potkrepquju zakqučak da je uslijed načina izvršewa i posljedica predmetnog krivičnog djela određivanje pritvora neophodno radi sprečavawa narušavawa javnog reda. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno(prima facie)neosnovana ili da se odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je Sudu BiH podnijelo obrazložen Prijedlog za određivanje privremene mjere apelantu i drugim optuženima broj KT-RZ-57/09 od 27. avgusta 2009. godine, te da su u tom prijedlogu navedeni konkretni primjeri uticaja na svjedoke koji svjedoče povodom učinjenog krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da su apelantu i njegovom braniocu dostavljeni redigovani iskazi svih svjedoka koji su dobili mjere zaštite, a koji su u optužnici predloženi za ispitivanje na glavnom pretresu u ovom predmetu, među kojima je i iskaz svjedoka K-1. Pri tome, Tužilaštvo BiH ističe da je iz prijedloga za produženje mjere pritvora vidqivo da postoje brojni primjeri uticaja na svjedoke, te da se produženje mjere pritvora zasniva ne samo na iskazu svjedoka K-1 već i na iskazima svjedoka K-18, K-8, D. I. i drugih svjedoka. Prema mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH je pravilno ispitao opravdanost produžewa mjere pritvora apelantu, te detaqno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje mjere pritvora. S obzirom na to, Tužilaštvo BiH smatra da u konkretnom predmetu ne postoji povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 5 Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Tužilaštvo BiH smatra da je apelacija u ovom dijelu preuranjena budući da se, prema praksi Ustavnog suda, pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline. V. Relevantni propisi 17.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 132 (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor može da mu se odredi: Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; Š...Ć d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetwom narušavanju javnog reda. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije 20. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti,tedaseodgovornapitanjedalijenekaodovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, MeesequeiJabardoprotiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješewa ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivawa osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je wima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena. 22. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Suda BiH brojX-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugihdjelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedena rješewa Suda BiH tvrdeći da su mu tim rješewima povrijeđena prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. ČlanII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Š...Ć Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije da bude lišenslobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode u pogledu privođewa nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne. Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može da se uslovljava garancijama o pojavqivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo da uloži žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotriozakonitost lišavawa slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito,naložio oslobađanje. Š...Ć 26. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješewima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih qudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije da bude proizvoqno lišen slobode. Proizvoqnost lišavawa slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora da bude usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. 27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zakqučio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudskavlast preispita sva pitawa u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teretconditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoqno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoqni razlozi (vidi Evropski sud,Trzaskaprotiv Poqske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daqnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivawa slobode pojedinca. 28. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumwi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da Sud BiH u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao i objektivisao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor, između ostalog, zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, tj. zbog postojawa osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i saizvršioce. Naime, Sud BiH je ukazao na izjave svjedoka K-1, K-18, K-8, D. I. i S. K., te istakao da za postojanje pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH nije neophodno da je apelant neposredno vršio pritisak na svjedoke da promijene svoj iskaz već da je dovoqno da postoje okolnosti koje nesumwivo ukazuju na postojanje ozbiqnog rizika da će doći do zabranjenog uticaja na svjedoke. Takođe, Sud BiH je ukazao na činjenicu da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica, od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruisawa predmetnog krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih članom132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatizovawa do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje lica koja se terete za izvršenje tog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su organi sudske vlasti apelantu odredili i produžili pritvor, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast". Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaqne i jasne razloge zbog čega se produžava pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivawa prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije neosnovani. 29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da, sem paušalnih navoda, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješewima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog postojawa osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumwivo ukazuju na postojanje ozbiqnog rizika da će doći do zabranjenog uticaja na svjedoke i saizvršioce. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog toga što okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti i postoji stvarna prijetwa narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. 32. Dalje, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer apelant, sem paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao,prima fa- cie,ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava. 33. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojU 13/09, rješavajući zahtjevSulejmana Tihića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se zahtjevSulejmana Tihića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da su član 9.1. st. 2. i 3, član 10.1. stav 3. i član 11.1. stav 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) u skladu sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sulejman Tihić, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 16. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9.1. st. 2. i 3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 79. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Podnosilac 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. zahtjeva je 3. decembra 2009. godine dopunom zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti člana 10.1. stav 3. i člana 11.1. stav 2. Izbornog zakona. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) zatraženo je 2. i 7. decembra 2009. godine da dostave odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva. 3. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma je 14. decembra 2009. godine dostavila mišljenje o zahtjevu za ocjenu ustavnosti, dok u ostavljenom roku nije dostavljen odgovor na dopunu zahtjeva. Ustavnopravna komisija Doma naroda je 28. decembra 2009. godine dostavila mišljenje o zahtjevu i dopuni zahtjeva. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev koje su dostavili Predstavnički dom i Doma naroda dostavljen je podnosiocu zahtjeva 29. decembra 2009. godine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 5. Podnosilac zahtjeva smatra da odredbe člana 9.1. st. 2. i 3, člana 10.1. stav 3. i člana 11.1. stav 2. Izbornog zakona, te odredba člana 79. Poslovnika Predstavničkog doma nisu u saglasnosti sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 6. Podnosilac zahtjeva je obrazložio da Izborni zakon u članu 9.1. st. 2. i 3. nije propisao mehanizme za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Dalje je naveo da je princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine, nakon donošenja odluke Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" (vidi Ustavni sud, Treća djelimična odluka brojU 5/98 IIIod 1. jula 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00) ugrađen i u entitetske ustave i predstavlja osnovni princip koji treba slijediti s ciljem ponovnog uspostavljanja multietničkog demokratskog društva koje se temelji na jednakim pravima Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda i svih ostalih građana. 7. Podnosilac zahtjeva ističe da je u članu 9.1. stav 1. Izbornog zakona prenesena ustavna odredba sadržana u članu IV/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj će Predstavnički dom sačinjavati 42 člana od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije BiH, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske, te da će članovi Predstavničkog doma biti direktno izabrani iz svog entiteta u skladu s izbornim zakonom kojeg će usvojiti Parlamentarna skupština BiH. 8. Po mišljenju podnosioca zahtjeva u st. 2. i 3. člana 9.1. Izbornog zakona nije primijenjen princip proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju poslanika koji se biraju sa teritorije Republike Srpske (14 članova), odnosno broju poslanika koji se biraju sa teritorije Federacije BiH (28 članova) u Predstavnički dom. Podnosilac zahtjeva je objasnio da u sadašnjoj strukturi Parlamentarne skupštine BiH u Predstavničkom domu od 14 poslanika izabranih sa teritorije Republike Srpske 12 je srpske, dva su bošnjačke nacionalnosti, a nijedan poslanik hrvatske nacionalnosti, i nijedan poslanik iz reda Ostalih. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da su od 28 poslanika iz Federacije BiH 20 bošnjačke nacionalnosti, sedam hrvatske i jedan srpske nacionalnosti, a nijedan poslanik iz reda Ostalih. 9. Podnosilac zahtjeva zaključuje da su od ukupno 42 poslanika Predstavničkog doma 22 bošnjačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedam hrvatske nacionalnosti, te da nema nijedan poslanik iz reda Ostalih. Po ocjeni podnosioca zahtjeva izborna procedura koja za posljedicu ima ovakvu nacionalnu strukturu Predstavničkog doma kao doma građana ne bi bila toliko sporna da Poslovnik Predstavničkog doma u članu 79. ne propisuje "entitetsko glasanje" koje je uvjet za donošenje odluke Doma. Podnosilac zahtjeva navodi da se institut koji je zamišljen i kreiran kao sredstvo za zaštitu ravnopravnog položaja entiteta u Predstavničkom domu koristi za etničku dominaciju i homogenizaciju, što je protivno osnovnim principima i duhu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime "entitetsko glasanje" propisano članom IV/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine pretvorilo se u "etničko glasanje" i na taj način se Predstavnički dom, kao dom građana, pretvorio u dom u kojem etnička većina iz jednog ili drugog entiteta može profilirati svoje interese, nasuprot interesima i volji druga dva konstitutivna naroda iz svakog od tih entiteta, kao i volji ostalih građana sa teritorije tih entiteta. 10. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, kada se radi o zaštiti interesa entiteta, u Predstavničkom domu bi se o tome trebali pitati predstavnici sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana koji bi trebali biti proporcionalno zastupljeni u jednoj trećini izabranih poslanika sa teritorije Republike Srpske, kao i u dvije trećine poslanika izabranih sa teritorije Federacije BiH. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu principa proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju poslanika koji se biraju sa teritorije Republike Srpske (14) i sa teritorije Federacije BiH (28) u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje da je "Bosna i Hercegovina demokratska država" i da "demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva". 11. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da je Izborni zakon u članu 10.1. stav 3. propisao da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Ovakvom odredbom Izbornog zakona, kako je dalje naveo podnosilac zahtjeva, istina nije onemogućeno da u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH koji broji 98 članova bude zastupljeno više od četiri člana svakog konstitutivnog naroda, jer odredba glasi "najmanje četiri" ali svakako nije osigurano poštivanje principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine. U sadašnjoj strukturi Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH uslijed primjene spomenute odredbe Izbornog zakona i neprimjenjivanja principa proporcionalne zastupljenosti prema popisu stanovništva iz 1991. godine od ukupno 98 poslanika 72 su bošnjačke nacionalnosti, 21 poslanik hrvatske, četiri poslanika srpske nacionalnosti i jedan poslanik iz reda nacionalnih manjina. 12. Također, u članu 11.1. stav 2. Izbornog zakona je propisano da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva naglašava da je i ova odredba, na isti način kao i odredba člana 10.1. stav 3, osigurala samo minimalnu zastupljenost od najmanje četiri poslanika svakog konstitutivnog naroda u Narodnoj skupštini RS, ali nije osigurala poštivanje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Narodnoj skupštini RS. Naime, od ukupno 83 poslanika Narodne skupštine RS, 71 je srpske nacionalnosti, osam poslanika bošnjačke nacionalnosti, četiri poslanika hrvatske nacionalnosti i nijedan poslanik iz reda nacionalnih manjina, odnosno ostalih građana BiH. 13. Podnosilac zahtjeva je istakao da je princip proporcionalne zastupljenosti ispoštovan u izvršnoj vlasti Federacije BiH i izvršnoj vlasti Republike Srpske, kao i da se primjenjuje u organima javne vlasti i sudovima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Međutim, podnosilac zahtjeva zaključuje da u pogledu strukture zakonodavne vlasti u BiH princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine nije ispoštovan. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, navedene odredbe Izbornog zakona ne predstavljaju prepreku zakonodavcu da u Izbornom zakonu osigura mehanizme da broj pripadnika svakog konstitutivnog naroda bude veći od četiri i da odgovara njihovoj proporcionalnoj zastupljenosti iz 1991. godine. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu mehanizama za izbor Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine RS, u čijem sastavu će proporcionalno biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda i predstavnici nacionalnih manjina, odnosno ostalih građana BiH, kako zaključuje podnosilac zahtjeva, predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Podnosilac zahtjeva je naglasio da je Ustavni sud u navedenoj Odluci broj U 5/98 zaključio da "u kontekstu multinacionalnih država kakva je BiH, zaštita kultura i etničkih grupa zabranjuje, kako njihovu asimilaciju, tako i njihovu segregaciju. Prema tome, segregacija u principu nije legitiman cilj u demokratskom društvu. Stoga nije upitno da etnička razdioba teritorijalnim razgraničenjem ne zadovoljava standarde demokratske države i pluralističkog društva utemeljene članom I/2. Ustava BiH, a u vezi sa trećom alinejom Preambule. Teritorijalni raspored, stoga, ne smije služiti kao instrument etničke segregacije, već - baš naprotiv - mora ugađati etničkim grupama očuvanjem lingvističkog pluralizma i mira s ciljem doprinošenja integraciji države i društva kao takvih" (op. cit., U 5/98 III, tačka 57). b) Odgovor na zahtjev 15. U mišljenju Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma je navedeno da Komisija nakon rasprave, s tri glasa "za", tri glasa "protiv" i bez glasova "suzdržan" nije podržala predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9.1. st. 2. i 3. Izbornog zakona. 16. U mišljenju Ustavnopravne komisije Doma naroda je navedeno da Komisija s dva glasa "za", dva glasa "protiv" i jednim glasom "suzdržan" nije podržalo zahtjev i dopunu zahtjeva. IV. Relevantni propisi 17.Ustav Bosne i Hercegovine Preambula - alineje 3, 8. i 9. Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva, Inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava, Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9.1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine: Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 2. Demokratski principi Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. Član IV/2. Predstavnički dom se sastoji od 42 člana od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske. a) Članovi Predstavničkog doma biraju se neposredno iz svog entiteta, u skladu s izbornim zakonom kojeg će donijeti Parlamentarna skupština. Međutim, prvi izbori će biti održani u skladu s Aneksom 3 Općeg okvirnog sporazuma. Š...Ć 18.Izborni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) Član 9.1. st. 2. i 3. (2) Od 28 članova, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasanje za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, 21 bira se iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, u skladu sa članom 9.5 ovog Zakona, a sedam su kompenzacijski mandati izabrani sa teritorije Federacije, u skladu sa članom 9.6 ovog Zakona. (3) Od 14 članova, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasanje na teritoriji Republike Srpske, devet se bira iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, u skladu sa članom 9.5 ovog Zakona, a pet su kompenzacijski mandati izabranih sa teritorije Republike Srpske kao cjeline, u skladu sa članom 9.6 ovog Zakona. Član 10.1. stav 3. Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Član 11.1. stav 2. Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Narodnoj skupštini Republike Srpske. 19.Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 33/06, 41/06, 81/06, 91/06 i 91/07) Član 79. Sve odluke u Domu donose se većinom glasova onih koji su prisutni i koji glasaju. Delegati i poslanici će maksimalno nastojati da ta većina uključuje najmanje jednu trećinu glasova delegata ili poslanika s teritorije svakog entiteta. Ako većina glasova ne uključuje jednu trećinu glasova delegata ili poslanika s teritorije svakog entiteta, predsjedavajući i njegovi zamjenici sastat će se kao komisija i pokušati da osiguraju saglasnost u roku od tri dana nakon glasanja. Ako to ne uspije, odluke se donose većinom glasova onih koji su prisutni i koji glasaju, pod uslovom da glasovi protiv ne smiju da sadrže dvije trećine ili više delegata ili poslanika izabranih iz svakog entiteta. V. Dopustivost 20. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. 21. U odnosu na osporene odredbe Izbornog zakona, Ustavni sud ističe da, iako odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlasti određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebno ulogom Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stanovište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašnjoj praksi jasno ukazuje da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/02od 30. januara 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 22. Nadalje predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Izbornog zakona podnio je predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnosilac iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornog zakona dopustiv, jer ga je podnio ovlašteni podnosilac i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. Pravila Ustavnog suda u pogledu nedopustivosti. VI. Meritum 24. Podnosilac zahtjeva navodi da osporene odredbe Izbornog zakona nisu saglasne sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva, prvenstveno, smatra da osporeni Izborni zakon svojim odredbama ne osigurava proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i pripadnika Ostalih prema popisu stanovništva iz 1991. godine u zakonodavnim tijelima Predstavničkom domu, Predstavničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS. 25. Ustavni sud ističe da je podnosilac zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Izbornog zakona u odnosu na ustavne principe sadržane u alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj Odluci broj U 5/98 zauzeo stav da "odredbe Preambule pružaju pravnu osnovu za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH, dok god spomenuta preambula sadrži ustavne principe kojiŠ...Ć, opisuju sfere nadležnosti, doseg prava i obaveza, ili uloge političkih institucija. Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je također data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu Ustavnog suda" (op. cit, U 5/98 III, tačka 26). Imajući u vidu već zauzeti stav, Ustavni sud će ispitati ustavnost osporenog zakona u odnosu na navedene ustavne prin- cipe Preambule i član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 26. Ustavni sud zapaža da je podnosilac zahtjeva osporio navedene odredbe Izbornog zakona zato jer ne propisuju mehanizme za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Predstavničkom domu, u Predstavničkom domu Federacije BiH i u Narodnoj skupštini RS. Podnosilac zahtjeva smatra da je nepropisivanjem odredbi u Izbornom zakonu, kojim bi se osigurala proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda u navedenim zakonodavnim tijelima, povrijeđen ustavni princip konstitutivnosti naroda. S tim u vezi podnosilac zahtjeva se pozvao na navedenu odluku Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" broj U 5/98. 27. Ustavni sud ističe da je u Odluci broj U 5/98 izrazio stav da "ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju" (op. cit, U 5/98 III, tačka 60). "Uprkos teritorijalnom rasporedu Bosne i Hercegovine uspostavljanjem dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja" (ibid.,tačka 61). 28. U pogledu institucionalne strukture Predstavničkog doma u navedenoj Odluci broj U 5/98 je istaknuto da se, prema Ustavu BiH, dvije trećine od 42 člana biraju sa teritorije Federacije, jedna trećina sa teritorije Republike Srpske, "međutim, ove odredbe ne propisuju etničku pripadnost kandidata, i u stvarnosti, na zadnjim općim izborima 1998. godine, bilo je članova Bošnjaka koji su bili izabrani sa teritorija Republike Srpske i članova Srba koji su bili izabrani sa teritorija Federacije. S obzirom da se određen broj ministara imenuje sa teritorija Federacije ili Republike Srpske prema članu V/4.b), dok određene članove Ustavnog suda biraju odgovarajuća parlamentarna tijela entiteta prema članu VI/1.a), sve te odredbe ne pokazuju ništa drugo već činjenicu da ili teritorij ili određene institucije entiteta služe kao pravna ishodišna tačka za izbor članova institucija BiH. Ovo je, opet, očigledno za ministre koje, konačno, bira Predstavnički dom BiH koji, zasigurno, ne predstavlja samo jedan, dva, pa ni sva tri konstitutivna naroda, već sve građane BiH bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost" (op. cit., U 5/98 III, tačka 67). 29. Podnosilac zahtjeva je naveo da predmetna izborna procedura ima za posljedicu da su od 42 člana Predstavničkog doma 22 bošnjačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedam hrvatske nacionalnosti, da nema nijedan poslanik iz reda Ostalih, te da ovakva nacionalna struktura Predstavničkog doma, kao doma građana, nije proporcionalna popisu stanovništva iz 1991. godine. Podnosilac zahtjeva je dodao da takva nacionalna struktura ne bi bila toliko sporna da citirani član 79. Poslovnika Predstavničkog doma ne propisuje "entitetsko glasanje", koje se u praksi pretvara u "etničko glasanje". Isto tako podnosilac zahtjeva je naveo da propisivanjem da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u zakonodavnim organima Federacije BiH i Republike Srpske, Izbornim zakonom nije osigurano poštivanje ustavnog principa konstitutivnosti naroda i ostalih građana. 30. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi jasno ukazao da je "djelotvorno sudjelovanje konstitutivnih naroda u državnim organima" element inherentan pojmu vitalnog interesa jednog konstitutivnog naroda (vidimutatis mutandisUstavni sud, Odluku brojU8/04od 25. juna 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 40/04). 31. U predmetu broj U 7/05 Ustavni sud je utvrdio da su Statuti Grada Istočno Sarajevo i Grada Banjaluka u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je u navedenom predmetu osporavao ustavnost navedenih statuta jer niti jednom svojom odredbom nisu osiguravali minimalnu zastupljenost konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, Srba, Hrvata i pripadnika Ostalih u skupštinama navedenih gradova. Ustavni sud je smatrao da je evidentno da dosljedna primjena demokratskog principa glasanja jedan birač - jedan glas u postojećim političkim okolnostima u Bosni i Hercegovini nosi potencijalni rizik da u sredinama u kojima je jedan od konstitutivnih naroda većinski bude izabrana monoetnička vlast (vidi Ustavni sud, Odluka brojU7/05od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06, tačka 39). "Naime, Bošnjaci i Hrvati, kao i Srbi, pod jednakim uvjetima imaju pravo glasa i kandidature, te pravo učešća na izborima, od čijeg ishoda kasnije zavisi učestvovanje u vlasti. Nepropisivanje odredaba o garantiranoj minimalnoj zastupljenosti može potencijalno dovesti do toga da bilo koji od konstitutivnih naroda bude u apsolutnoj većini na gradskom nivou vlasti, ali to bi uvijek zavisilo od ishoda izbornih rezultata. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem garantirane minimalne zastupljenosti bez obzira na izborne rezultate u Statutu Grada Istočno Sarajevo i Statutu Grada Banjaluka, Srbi nisu dovedeni u privilegiran položaj u odnosu na Bošnjake i Hrvate, s obzirom da takav privilegiran položaj nije u osporenim statutima dat nijednom od konstitutivnih naroda" (ibid. tačka 49). 32. Ustavni sud također, podsjeća da je u predmetu broj U 10/05 utvrdio da Prijedlog zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine nije destruktivan po vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini zato što u njemu nije propisano da u Odbor Javnog radiotelevizijskog sistema Bosne i Hercegovine moraju biti izabrani predstavnici svih konstitutivnih naroda i Ostali (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 10/05od 22. jula 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 64/05). 33. Međutim, isto tako Ustavni sud ovdje želi naglasiti već ranije izraženi stav da pitanje tumačenja pojma "efektivnog učestvovanja konstitutivnih naroda u državnoj vlasti" koji je već spomenut u ovoj odluci, primjenjujući ga van ustavnih odredbi koje su prethodno citirane, treba primjenjivati funkcionalno i u skladu sa odredbom člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine". To znači, s jedne strane, da državna vlast treba biti, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale. S druge strane, "efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u vlasti", ako se prevazilazi ustavni okvir, nikada se ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcioniranja države i njenih organa (op. cit., U 8/04, tačka 33). U tom smislu, Ustavni sud je obrazložio da "nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminacijiŠ...Ćona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda" (op. cit., U 5/98 III, tačka 68). "Prema tome, iz toga se izvodi pravilan zaključak da se samo na taj način može uspostaviti kompromisan odnos između pripadnosti jednom konstitutivnom narodu i građanskoj opciji" (op. cit, U 8/04,tačka 33). 34. Ustavni sud zapaža da osporeni članovi, niti Izborni zakon u cjelini, ne sadrže niti jednu odredbu kojom se nekom od konstitutivnih naroda omogućava privilegiran status. Također, Ustavni sud uočava da ne postoji odredba u Ustavu Bosne i Hercegovine, koja nameće zakonodavcu obavezu da u Izbornom zakonu postoji odredba o mehanizmima za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda bez obzira na izborne rezultate. U odnosu na zahtjev podnosioca zahtjeva da se ocijeni ustavnost osporenih članova Izbornog zakona jer ne sadrže odredbe koje bi, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, morali sadržavati, Ustavni sud ističe da se ocjena ustavnosti i ne može odnositi na nešto što zakonodavac nije propisao. 35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem u Izbornom zakonu mehanizama za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu, Predstavničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, gdje navedene ustavne odredbe ne nameću obavezu za takvom normom, nije narušen princip konstitutivnosti, odnosno osporene odredbe Izbornog zakona su u skladu sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi 36. U svjetlu zaključaka u pogledu ustavnosti osporenih odredaba Izbornog zakona, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa ustavnošću člana 79. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. VII. Zaključak 37. Ustavni sud smatra da odredbe člana 9.1. st. 2. i 3, člana 10.1. stav 3. i člana 11.1. stav 2. Izbornog zakona nisu u nesaglasnosti sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine zato što nisu propisale mehanizme kojim bi se osigurala proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda BiH, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, prilikom neposrednog biranja od samih građana - birača, članova Predstavničkog doma, Predstavničkog doma Federacije BiH i Narodne skupštine RS. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojU 13/09, rješavajući zahtjevSulejmana Tihića, predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 30. siječnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se zahtjevSulejmana Tihića, predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da su članak 9.1. st. 2. i 3, članak 10.1. stavak 3. i članak 11.1. stavak 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) sukladne alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sulejman Tihić, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 16. studenoga 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 9.1. st. 2. i 3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i članka 79. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva je 3. prosinca 2009. godine dopunom zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti članka 10.1. stavak 3. i članka 11.1. stavak 2. Izbornog zakona. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zastupnički dom) i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) je zatraženo 2. i 7. prosinca 2009. godine da dostave odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva. 3. Ustavnopravno povjerenstvo Zastupničkog doma je 14. prosinca 2009. godine dostavilo mišljenje o zahtjevu za ocjenom ustavnosti, dok u ostavljenom roku nije dostavljen odgovor na dopunu zahtjeva. Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. 28. prosinca 2009. godine dostavilo mišljenje o zahtjevu i dopuni zahtjeva. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev koje su dostavili Zastupnički dom i Doma naroda je dostavljen podnositelju zahtjeva 29. prosinca 2009. godine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 5. Podnositelj zahtjeva smatra da odredbe članka 9.1. st. 2. i 3, članka 10.1. stavak 3. i članka 11.1. stavak 2. Izbornog zakona, te odredba članka 79. Poslovnika Zastupničkog doma nisu u suglasnosti sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 6. Podnositelj zahtjeva je obrazložio da Izborni zakon u članku 9.1. st. 2. i 3. nije propisao mehanizme za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Zastupničkom domu prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Dalje je naveo kako je načelo proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine, nakon donošenja odluke Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" (vidi Ustavni sud, Treća djelomična odluka brojU 5/98 IIIod 1. srpnja 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00) ugrađen i u entitetske ustave i predstavlja temeljno načelo koji treba slijediti s ciljem ponovne uspostave multietničkoga demokratskoga društva koje se temelji na jednakim pravima Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda i svih ostalih građana. 7. Podnositelj zahtjeva ističe kako je u članku 9.1. stavak 1. Izbornoga zakona prenesena ustavna odredba sadržana u članku IV/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj će Zastupnički dom sačinjavati 42 članka od kojih se dvije trećine biraju sa teritorija Federacije BiH, a jedna trećina sa teritorija Republike Srpske, te kako će članovi Zastupničkog doma biti izravno izabrani iz svoga entiteta sukladno izbornom zakonu kojega će usvojiti Parlamentarna skupština BiH. 8. Po mišljenju podnositelja zahtjeva u st. 2. i 3. članka 9.1. Izbornog zakona nije primijenjeno načelo proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju izaslanika koji se biraju sa teritorija Republike Srpske (14 članova), odnosno broju izaslanika koji se biraju sa teritorija Federacije BiH (28 članova) u Zastupnički dom. Podnositelj zahtjeva je objasnio da u sadašnjoj strukturi Parlamentarne skupštine BiH u Zastupničkom domu od 14 izaslanika izabranih sa teritorija Republike Srpske 12 je srpske, dva su bošnjačke nacionalnosti, a nijedan izaslanik hrvatske nacionalnosti, i nijedan izaslanik iz reda Ostalih. Podnositelj zahtjeva dalje ističe da su od 28 izaslanika iz Federacije BiH 20 bošnjačke nacionalnosti, sedam hrvatske i jedan srpske nacionalnosti, a nijedan izaslanik iz reda Ostalih. 9. Podnositelj zahtjeva zaključuje da su od ukupno 42 izaslanika Zastupničkog doma 22 bošnjačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedam hrvatske nacionalnosti, te da nema nijedan izaslanik iz reda Ostalih. Po ocjeni podnositelja zahtjeva izborna procedura koja za posljedicu ima ovakvu nacionalnu strukturu Zastupničkog doma kao doma građana ne bi bila toliko prijeporna da Poslovnik Zastupničkog doma u članku 79. ne propisuje "entitetsko glasovanje" koje je uvjet za donošenje odluke Doma. Podnositelj zahtjeva navodi kako se institut koji je zamišljen i kreiran kao sredstvo za zaštitu jednakopravnog položaja entiteta u Zastupničkom domu koristi za etničku dominaciju i homogenizaciju, što je protivno temeljnim načelima i duhu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime "entitetsko glasovanje" propisano člankom IV/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine se pretvorilo u "etničko glasovanje" i na taj način se Zastupnički dom, kao dom građana, pretvorio u dom u kojemu etnička većina iz jednog ili drugog entiteta može profilirati svoje interese, nasuprot interesima i volji druga dva konstitutivna naroda iz svakoga od tih entiteta, kao i volji ostalih građana sa teritorija tih entiteta. 10. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, kada se radi o zaštiti interesa entiteta, u Zastupničkom domu bi se o tome trebali pitati zastupnici sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana koji bi trebali biti proporcionalno zastupljeni u jednoj trećini izabranih izaslanika sa teritorija Republike Srpske, kao i u dvije trećine izaslanika izabranih sa teritorija Federacije BiH. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu načela proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju izaslanika koji se biraju sa teritorija Republike Srpske (14) i sa teritorija Federacije BiH (28) u Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje da je "Bosna i Hercegovina demokratska država" i da "demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkoga društva". 11. Podnositelj zahtjeva je dalje naveo da je Izborni zakon u članku 10.1. stavak 3. propisao kako će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Ovakvom odredbom Izbornog zakona, kako je dalje naveo podnositelj zahtjeva, istina nije onemogućeno da u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH koji broji 98 članova bude zastupljeno više od četiri člana svakog konstitutivnog naroda, jer odredba glasi "najmanje četiri" ali svakako nije osigurano poštivanje načela proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine. U sadašnjoj strukturi Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH uslijed primjene spomenute odredbe Izbornog zakona i neprimjenjivanja načela proporcionalne zastupljenosti prema popisu stanovništva iz 1991. godine od ukupno 98 izaslanika 72 su bošnjačke nacionalnosti, 21 izaslanik hrvatske, četiri izaslanika srpske nacionalnosti i jedan izaslanik iz reda nacionalnih manjina. 12. Također, u članku 11.1. stavak 2. Izbornog zakona je propisano kako će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Podnositelj zahtjeva naglašava da je i ova odredba, na isti način kao i odredba članka 10.1. stavak 3, osigurala samo minimalnu zastupljenost od najmanje četiri izaslanika svakog konstitutivnog naroda u Narodnoj skupštini RS, ali nije osigurala poštivanje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Narodnoj skupštini RS. Naime, od ukupno 83 izaslanika Narodne skupštine RS, 71 je srpske nacionalnosti, osam izaslanika bošnjačke nacionalnosti, četiri izaslanika hrvatske nacionalnosti i nijedan izaslanik iz reda nacionalnih manjina, odnosno ostalih građana BiH. 13. Podnositelj zahtjeva je istaknuo da je načelo proporcionalne zastupljenosti ispoštovano u izvršnoj vlasti Federacije BiH i izvršnoj vlasti Republike Srpske, kao i da se primjenjuje u organima javne vlasti i sudovima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Međutim, podnositelj zahtjeva zaključuje da glede strukture zakonodavne vlasti u BiH načelo proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine nije ispoštovano. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, navedene odredbe Izbornog zakona ne predstavljaju prepreku zakonodavcu da u Izbornom zakonu osigura mehanizme da broj pripadnika svakog konstitutivnog naroda bude veći od četiri i da odgovara njihovoj proporcionalnoj zastupljenosti iz 1991. godine. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu mehanizama za izbor Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine RS, u čijem sastavu će proporcionalno biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda i zastupnici nacionalnih manjina, odnosno ostalih građana BiH, kako zaključuje podnositelj zahtjeva, predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Podnositelj zahtjeva je naglasio kako je Ustavni sud u navedenoj Odluci broj U 5/98 zaključio da "u kontekstu multinacionalnih država kakva je BiH, zaštita kultura i etničkih grupa zabranjuje, ne samo njihovu asimilaciju, već i njihovu segregaciju. Prema tome, segregacija u načelu nije legitiman cilj u demokratskom društvu. Zato nije upitno da etnička razdioba teritorijalnim razgraničenjem ne zadovoljava standarde demokratske države i pluralističkog društva utemeljene člankom I/2. Ustava BiH, a u svezi s trećom alinejom Preambule. Teritorijalni raspored, stoga, ne smije služiti kao instrument etničke segregacije, već - baš naprotiv - mora ugađati etničkim grupama očuvanjem lingvističkog pluralizma i mira s ciljem doprinosa integraciji države i društva kao takvih" (op. cit., U 5/98 III, točka 57). b) Odgovor na zahtjev 15. U mišljenju Ustavnopravnog povjerenstva Zastupničkog doma je navedeno da Povjerenstvo nakon rasprave, s tri glasuje "za", tri glasuje "protiv" i bez glasova "suzdržan" nije podržala predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 9.1. st. 2. i 3. Izbornog zakona. 16. U mišljenju Ustavnopravnog povjerenstva Doma naroda je navedeno da Povjerenstvo s dva glasuje "za", dva glasuje "protiv" i jednim glasom "suzdržan" nije podržalo zahtjev i dopunu zahtjeva. IV. Relevantni propisi 17.Ustav Bosne i Hercegovine Preambula - alineje 3, 8. i 9. Ubijeđeni da demokratske ustanove vlasti i pravični postupci najbolje uspostavljaju miroljubive odnose u pluralističkom društvu, Nadahnuti Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o civilnim i političkim pravima, odnosno o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima osoba koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava, Podsjećajući se na Temeljna načela usuglašena u Genevi 8. rujna 1995. godine i u New Yorku 26. rujna 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine: Članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 2. Demokratska načela Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora. Članak IV/2. Zastupnički dom se sastoji od 42 člana od kojih su dvije trećine s teritorija Federacije, a jedna trećina s teritorija Republike Srpske. a) Članovi Zastupničkog doma biraju se izravno iz njihovih entiteta, sukladno izbornom zakonu koji treba donijeti Parlamentarna skupština. Prvi izbori će se, protivno tome, održati sukladno Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma. Š...Ć 18.Izborni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) "Članak 9.1. st. 2. i 3. (2) Od 28 članova, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasovanje za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, 21 bira se iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, sukladne članom 9.5 ovog Zakona, a sedam su kompenzacijski mandati izabrani sa teritorije Federacije, sukladne članom 9.6 ovog Zakona. (3) Od 14 članova, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasovanje na teritoriji Republike Srpske, devet se bira iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, sukladne članom 9.5 ovog Zakona, a pet su kompenzacijski mandati izabranih sa teritorije Republike Srpske kao cjeline, sukladne članom 9.6 ovog Zakona. Članak 10.1. stavak 3. Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Članak 11.1. stavak 2. Najmanje četiri članka svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Narodnoj skupštini Republike Srpske." 19.Poslovnik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 33/06, 41/06, 81/06, 91/06 i 91/07) "Članak 79. Sve odluke u Domu donose se većinom glasova onih koji su prisutni i koji glasuju. Delegati i poslanici će maksimalno nastojati da ta većina uključuje najmanje jednu trećinu glasova delegata ili izaslanika s teritorija svakog entiteta. Ako većina glasova ne uključuje jednu trećinu glasova delegata ili izaslanika s teritorija svakoga entiteta, predsjedatelj i njegovi zamjenici sastat će se kao povjerenstvo i pokušati osigurati suglasnost u roku od tri dana nakon glasovanja. Ako to ne uspije, odluke se donose većinom glasova onih koji su nazočni i koji glasuju, pod uvjetom da glasovi protiv ne smiju sadržati dvije trećine ili više delegata ili izaslanika izabranih iz svakoga entiteta." V. Dopustivost 20. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: - Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. -Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 21. U odnosu na pobijane odredbe Izbornog zakona, Ustavni sud ističe da, iako odredba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda za ocjenjivanje ustavnosti zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlasti određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebice ulogom Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stajalište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašnjoj praksi razvidno ukazuje kako je Ustavni sud mjerodavan ocjenjivati ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/02od 30. siječnja 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 22. Nadalje predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti pobijanih odredaba Izbornog zakona je podnio predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnositelj iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 17. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornog zakona dopustiv, jer ga je podnio ovlašteni podnositelj i ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 17. Pravila Ustavnog suda glede nedopustivosti. VI. Meritum 24. Podnositelj zahtjeva navodi da pobijane odredbe Izbornog zakona nisu suglasne sa alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva, prvenstveno, smatra kako pobijani Izborni zakon svojim odredbama ne osigurava proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i pripadnika Ostalih prema popisu stanovništva iz 1991. godine u zakonodavnim tijelima Zastupničkom domu, Zastupničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS. 25. Ustavni sud ističe kako je podnositelj zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti pobijanih odredbi Izbornog zakona u odnosu na ustavna načela sadržana u alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća kako je u spomenutoj Odluci broj U 5/98 zauzeo stav da "odredbe Preambule pružaju pravni temelj za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH, dok god spomenuta preambula sadrži ustavna načela kojaŠ...Ć, opisuju sfere nadležnosti, doseg prava i obveza, ili uloge političkih institucija. Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je također data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu Ustavnog suda" (op. cit., U 5/98 III, točka 26). Imajući u vidu već zauzeti stav, Ustavni sud će ispitati ustavnost pobijanog zakona u odnosu na navedena ustavna načela Preambule i članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 26. Ustavni sud opaža kako je podnositelj zahtjeva pobijao navedene odredbe Izbornog zakona zato jer ne propisuju mehanizme za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Zastupničkom domu, u Zastupničkom domu Federacije BiH i u Narodnoj skupštini RS. Podnositelj zahtjeva smatra kako je nepropisivanjem odredbi u Izbornom zakonu, kojim bi se osigurala proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda u navedenim zakonodavnim tijelima, povrijeđeno ustavno načelo konstitutivnosti naroda. S tim u svezi podnositelj zahtjeva se pozvao na navedenu odluku Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" broj U 5/98. 27. Ustavni sud ističe da je u Odluci broj U 5/98 izrazio stav kako "ustavno načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koja proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije utemeljene na teritorijalnom razdvajanju" (op. cit, U 5/98 III, točka 60). "Usprkos teritorijalnoj razdiobi Bosne i Hercegovine uspostavljanjem dva entiteta, ova teritorijalna razdioba ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja" (ibid.,točka 61). 28. Glede institucionalne strukture Zastupničkog doma u navedenoj Odluci broj U 5/98 je istaknuto da se, prema Ustavu BiH, dvije trećine od 42 članka biraju sa teritorija Federacije, jedna trećina sa teritorija Republike Srpske, "međutim, ove odredbe ne propisuju etničku pripadnost kandidata, i u stvarnosti, na zadnjim općim izborima 1998. godine, bilo je članova Bošnjaka koji su bili izabrani s teritorija RS i članova Srba koji su bili izabrani s teritorija Federacije. Obzirom da se određen broj ministara imenuje s teritorija Federacije ili RS prema članku V/4.(b), dok određene članove Ustavnog suda biraju odgovarajuća parlamentarna tijela entiteta prema članku VI/1.(a), sve te odredbe ne pokazuju ništa drugo već činjenicu da ili teritorij ili određene institucije entiteta služe kao pravna ishodišna točka za izbor člana institucija BiH. Ovo je, opet, bjelodano za ministre koje, konačno, bira Zastupnički dom BiH koji, zasigurno, ne predstavlja samo jedan, dva, pa ni sva tri konstitutivna naroda, već sve građane BiH bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost" (op. cit,, U 5/98 III, točka 67). 29. Podnositelj zahtjeva je naveo kako predmetna izborna procedura ima za posljedicu da su od 42 člana Zastupničkog doma 22 bošnjačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedam hrvatske nacionalnosti, da nema nijedan izaslanik iz reda Ostalih, te da ovakva nacionalna struktura Zastupničkog doma, kao doma građana, nije proporcionalna popisu stanovništva iz 1991. godine. Podnositelj zahtjeva je dodao kako takva nacionalna struktura ne bi bila toliko prijeporna da citirani članak 79. Poslovnika Zastupničkog doma ne propisuje "entitetsko glasovanje", koje se u praksi pretvara u "etničko glasovanje". Isto tako podnositelj zahtjeva je naveo kako propisivanjem da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u zakonodavnim organima Federacije BiH i Republike Srpske, Izbornim zakonom nije osigurano poštivanje ustavnog načela konstitutivnosti naroda i ostalih građana. 30. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi razvidno ukazao da je "učinkovito sudjelovanje konstitutivnih naroda u državnim organima" element inherentan pojmu vitalnog interesa jednog konstitutivnog naroda (vidimutatis mutandisUstavni sud, Odluku brojU8/04od 25. lipnja 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 40/04). 31. U predmetu broj U 7/05 Ustavni sud je ustvrdio da su Statuti Grada Istočno Sarajevo i Grada Banjaluka sukladni Ustavu Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva je u navedenome predmetu pobijao ustavnost navedenih statuta jer niti jednom svojom odredbom nisu osiguravali minimalnu zastupljenost konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, Srba, Hrvata i pripadnika Ostalih u skupštinama navedenih gradova. Ustavni sud je smatrao kako je evidentno da dosljedna primjena demokratskoga načela glasovanja jedan birač - jedan glas u postojećim političkim okolnostima u Bosni i Hercegovini nosi potencijalni rizik da u sredinama u kojima je jedan od konstitutivnih naroda većinski bude izabrana monoetnička vlast (vidi Ustavni sud, Odluka brojU7/05od 2. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06, točka 39). "Naime, Bošnjaci i Hrvati, kao i Srbi, pod jednakim uvjetima imaju pravo glasovanja i kandidature, te pravo sudjelovanja na izborima, o čijemu ishodu kasnije ovisi sudjelovanje u vlasti. Nepropisivanje odredaba o garantiranoj minimalnoj zastupljenosti može potencijalno dovesti do toga da bilo koji od konstitutivnih naroda bude u apsolutnoj većini na gradskoj razini vlasti, ali to bi uvijek ovisilo o ishodu izbornih rezultata. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem garantirane minimalne zastupljenosti bez obzira na izborne rezultate u Statutu Grada Istočno Sarajevo i Statutu Grada Banjaluka, Srbi nisu dovedeni u privilegiran položaj u odnosu na Bošnjake i Hrvate, obzirom da takav privilegiran položaj nije u pobijanim statutima dat nijednom od konstitutivnih naroda" (ibid. točka 49). 32. Ustavni sud također, podsjeća da je u predmetu broj U 10/05 utvrdio da Prijedlog zakona o Javnom radiotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine nije destruktivan po vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini zato što u njemu nije propisano da u Odbor Javnog radiotelevizijskog sustava Bosne i Hercegovine moraju biti izabrani zastupnici svih konstitutivnih naroda i Ostali (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 10/05od 22. srpnja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 64/05). 33. Međutim, isto tako Ustavni sud ovdje želi naglasiti već ranije izraženi stav da pitanje tumačenja pojma "efektivnog sudjelovanja konstitutivnih naroda u državnoj vlasti" koji je već spomenut u ovoj odluci, primjenjujući ga izvan ustavnih odredbi koje su prethodno citirane, treba primjenjivati funkcionalno i sukladne odredbi članka IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "funkcionari imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine". To znači, s jedne strane, da državna vlast treba biti, u načelu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale. S druge strane, "efektivno sudjelovanje konstitutivnih naroda u vlasti", ako se prevazilazi ustavni okvir, nikada se ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcioniranja države i njezinih organa (op. cit., U 8/04, točka 33). U tome smislu, Ustavni sud je obrazložio da "nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i sudjelovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Dapače, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminacijiŠ...Ćona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebice, ne može se zaključiti da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na razinu entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na razini entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obvezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavno načelo jednakosti konstitutivnih naroda" (op. cit., U 5/98 III, tačka 68). "Prema tome, iz toga se izvodi pravilan zaključak da se samo na taj način može uspostaviti kompromisan odnos između pripadnosti jednom konstitutivnom narodu i građanskoj opciji" (op. cit., U 8/04, točka 33). 34. Ustavni sud opaža kako pobijani članci, niti Izborni zakon u cjelini, ne sadrže niti jednu odredbu kojom se nekom od konstitutivnih naroda omogućuje privilegiran status. Također, Ustavni sud uočava da ne postoji odredba u Ustavu Bosne i Hercegovine koja nameće zakonodavcu obvezu da u Izbornom zakonu postoji odredba o mehanizmima za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda bez obzira na izborne rezultate. U odnosu na zahtjev podnositelja zahtjeva da se ocijeni ustavnost pobijanih članaka Izbornog zakona jer ne sadrže odredbe koje bi, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, morali sadržavati, Ustavni sud ističe da se ocjena ustavnosti i ne može odnositi na nešto što zakonodavac nije propisao. 35. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem u Izbornom zakonu mehanizama za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Zastupničkom domu, Zastupničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, gdje navedene ustavne odredbe ne nameću obvezu za takvom normom, nije narušeno načelo konstitutivnosti, odnosno pobijane odredbe Izbornog zakona su sukladne alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi 36. U svjetlu zaključaka glede ustavnosti pobijanih odredaba Izbornog zakona, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navode u svezi sa ustavnošću članka 79. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. VII. Zaključak 37. Ustavni sud smatra da odredbe članka 9.1. st. 2. i 3, članka 10.1. stavak 3. i članka 11.1. stavak 2. Izbornog zakona nisu u nesuglasju s alinejama 3, 8. i 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine zato što nisu propisale mehanizme kojima bi se osigurala proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda BiH, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, prigodom neposrednoga biranja od samih građana - birača, članova Zastupničkog doma, Zastupničkog doma Federacije BiH i Narodne skupštine RS. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojU 13/09, rješavajući zahtjevSulejmana Tihića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se zahtjevSulejmana Tihića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da su član 9.1 st. 2 i 3, član 10.1 stav 3 i član 11.1 stav 2 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) u skladu sa alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članomI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Sulejman Tihić, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 16. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9.1 st. 2 i 3 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 79 Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je 3. decembra 2009. godine dopunom zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti člana 10.1 stav 3 i člana 11.1 stav 2 Izbornog zakona. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Predstavnički dom) i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Dom naroda) zatraženo je 2. i 7. decembra 2009. godine da dostave odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva. 3. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma je 14. decembra 2009. godine dostavila mišljenje o zahtjevu za ocjenu ustavnosti, dok u ostavljenomroku nije dostavljen odgovor na dopunu zahtjeva. Ustavnopravna komisija Doma naroda je 28. decembra 2009. godine dostavila mišljenje o zahtjevu i dopuni zahtjeva. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev koje su dostavili Predstavnički dom i Doma naroda dostavljen je podnosiocu zahtjeva 29. decembra 2009. godine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 5. Podnosilac zahtjeva smatra da odredbe člana 9.1 st. 2. i 3, člana 10.1 stav 3 i člana 11.1 stav 2 Izbornog zakona, te odredba člana 79 Poslovnika Predstavničkog doma nisu u saglasnosti sa alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članomI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 6. Podnosilac zahtjeva je obrazložio da Izborni zakon u članu 9.1 st. 2 i 3 nije propisao mehanizme za obezbjeđivanje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu prema popisu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. stanovništva iz 1991. godine. Dalje je naveo da je princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine, nakon donošewa odluke Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" (vidi Ustavni sud, Treća djelimična odluka brojU5/98IIIod 1. jula 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00) ugrađen i u entitetske ustave i predstavlja osnovni princip koji treba da se slijedi s ciljem da se ponovo uspostavi multietničko demokratsko društvo koje se zasniva na jednakim pravima Bošwaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda i svih ostalih građana. 7. Podnosilac zahtjeva ističe da je u članu 9.1 stav 1 Izbornog zakona prenesena ustavna odredba sadržana u članu IV/2 Ustava Bosne i Hercegovine, shodno kojoj će Predstavnički dom sačiwavati 42 člana od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije BiH, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske, te da će članovi Predstavničkog doma biti direktno izabrani iz svog entiteta u skladu s izbornim zakonom koji će usvojiti Parlamentarna skupština BiH. 8. Po mišljenju podnosioca zahtjeva u st. 2 i 3 člana 9.1 Izbornog zakona nije primijenjen princip proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju poslanika koji se biraju sa teritorije Republike Srpske (14 članova), odnosnobroju poslanika koji se biraju sa teritorije Federacije BiH (28 članova) u Predstavnički dom. Podnosilac zahtjeva je objasnio da u sadašwoj strukturi Parlamentarne skupštine BiH u Predstavničkom domu od 14 poslanika izabranih sa teritorije Republike Srpske 12 je srpske, dva su bošwačke nacionalnosti, a nijedan poslanik hrvatske nacionalnosti, i nijedanposlanik iz reda Ostalih. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da su od 28 poslanika iz Federacije BiH 20 bošwačke nacionalnosti, sedam hrvatske i jedan srpske nacionalnosti, a nijedan poslanik iz reda Ostalih. 9. Podnosilac zahtjeva zakqučuje da su od ukupno 42 poslanika Predstavničkog doma 22 bošwačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedamhrvatske nacionalnosti, te da nema nijedan poslanik iz reda Ostalih. Po ocjeni podnosioca zahtjeva izborna procedura koja za posljedicu ima ovakvu nacionalnu strukturu Predstavničkog doma kao doma građana ne bi bila toliko sporna da Poslovnik Predstavničkog doma u članu 79 ne propisuje "entitetsko glasanje" koje je uslov za donošenje odluke Doma. Podnosilac zahtjeva navodi da se institut koji je zamišljen i kreiran kao sredstvo za zaštitu ravnopravnog položaja entiteta u Predstavničkom domu koristi za etničku dominaciju i homogenizaciju, što je protivno osnovnim principima i duhu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime "entitetsko glasanje" propisano članomIV/3d) Ustava Bosne i Hercegovine pretvorilo se u "etničko glasanje" i na taj način se Predstavnički dom, kao dom građana, pretvorio u dom u kom etnička većina iz jednog ili drugog entiteta može da profiliše svoje interese, nasuprot interesima i voqi druga dva konstitutivna naroda iz svakog od tih entiteta, kao i voqi ostalih građana sa teritorije tih entiteta. 10. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, kada se radi o zaštiti interesa entiteta, u Predstavničkom domu bi o tome trebalo da se pitaju predstavnici sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana koji bi trebalo da budu proporcionalno zastupljeni u jednoj trećini izabranih poslanika sa teritorije Republike Srpske, kao i u dvije trećine poslanika izabranih sateritorije Federacije BiH. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu principa proporcionalne zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i ostalih građana u broju poslanika koji se biraju sa teritorije Republike Srpske (14) i sa teritorije Federacije BiH (28) u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje da je "Bosna i Hercegovina demokratska država" i da "demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroqubive odnose unutar pluralističkog društva". 11. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da je Izborni zakon u članu 10.1 stav 3 propisao da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Ovakvom odredbom Izbornog zakona, kako je dalje naveo podnosilac zahtjeva, istina nije onemogućeno da u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH koji broji 98 članova bude zastupljeno više od četiri člana svakog konstitutivnog naroda, jer odredba glasi "najmanje četiri" ali svakako nije obezbijeđeno poštivanje principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine. U sadašwoj strukturi Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH zbog primjene pomenute odredbe Izbornog zakona i neprimjewivawa principa proporcionalne zastupljenosti prema popisu stanovništva iz 1991. godine od ukupno 98 poslanika 72 su bošwačke nacionalnosti, 21 poslanik hrvatske, četiri poslanikasrpske nacionalnosti i jedan poslanik iz reda nacionalnih mawina. 12. Takođe, u članu 11.1 stav 2 Izbornog zakona je propisano da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva naglašava da je i ova odredba, na isti način kao i odredba člana 10.1 stav 3, obezbijedila samo minimalnu zastupljenost od najmanje četiri poslanika svakog konstitutivnog naroda u Narodnoj skupštini RS, ali nije obezbijedila da se poštuje proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih građana u Narodnoj skupštini RS. Naime, od ukupno 83 poslanika Narodne skupštine RS, 71 je srpske nacionalnosti, osam poslanika bošwačke nacionalnosti, četiri poslanika hrvatske nacionalnosti i nijedan poslanik iz reda nacionalnih mawina, odnosno ostalih građana BiH. 13. Podnosilac zahtjeva je istakao da je princip proporcionalne zastupljenosti ispoštovan u izvršnoj vlasti Federacije BiH i izvršnoj vlasti Republike Srpske, kao i da se primjenjuje u organima javne vlasti i sudovima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Međutim, podnosilac zahtjeva zakqučuje da u pogledu strukture zakonodavne vlasti u BiH princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine nije ispoštovan. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, navedene odredbe Izbornog zakona ne predstavljaju prepreku zakonodavcu da u Izbornom zakonu obezbijedi mehanizme da broj pripadnika svakog konstitutivnog naroda bude veći od četiri i da odgovara wihovoj proporcionalnoj zastupljenosti iz 1991. godine. Stoga nepropisivanje u Izbornom zakonu mehanizama za izbor Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine RS, u čijem sastavu će proporcionalno biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda i predstavnici nacionalnihmawina, odnosno ostalih građana BiH, kako zakqučuje podnosilac zahtjeva, predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Podnosilac zahtjeva je naglasio da je Ustavni sud u navedenoj Odluci broj U 5/98 zakqučio da "u kontekstu multinacionalnih država kakva je BiH, zaštita kultura i etničkih grupa zabranjuje, kako wihovu asimilaciju, tako i wihovu segregaciju. Shodno tome, segregacija u principu nije legitiman ciq u demokratskom društvu. Stoga nije upitno da etnička podjela teritorijalnim razgraničenjem ne zadovoljava standarde demokratske države i pluralističkog društva zasnovane članomI/2 Ustava BiH, a u vezi sa trećom alinejom Preambule. Teritorijalni raspored, stoga, ne smije da služi kao instrumenat etničke segregacije, već - baš naprotiv - mora da ugađa etničkim grupama očuvanjem lingvističkog pluralizma i mira s ciljem da doprinese integraciji države i društva kao takvih" (op. cit., U 5/98III, tačka 57). b) Odgovor na zahtjev 15. U mišljenju Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma je navedeno da Komisija nakon rasprave, s tri glasa "za", tri glasa "protiv" i bez glasova "suzdržan" nije podržala predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9.1 st. 2 i 3 Izbornog zakona. 16. U mišljenju Ustavnopravne komisije Doma naroda je navedeno da Komisija s dva glasa "za", dva glasa "protiv" i jednim glasom "suzdržan"nije podržalo zahtjev i dopunu zahtjeva. IV. Relevantni propisi 17.Ustav Bosne i Hercegovine Preambula - alineje 3, 8 i 9 Uvjereni da demokratski institucije vlasti i pravični postupci najbolje stvaraju miroqubive odnose unutar pluralističkog društva, Nadahnuti Univerzalnom deklaracijom o pravima čoveka, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih mawina, kao i drugim instrumentima qudskih prava, Pozivajući se na Osnovne principe dogovorene 8. septembra 1995. u Ženevi i 26. septembra 1995. u Wujorku, Bošwaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim odlučuju da Ustav Bosne i Hercegovine glasi: ČlanI/2 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 2. Demokratski principi Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. ČlanIV/2 Predstavnički dom ima 42 člana od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske. a) Članovi Predstavničkog doma biraju se direktno iz wihovih entiteta, u skladu sa izbornim zakonom koji će usvojiti Parlamentarna skupština. Međutim, prvi izbori će se održati u skladu sa Aneksom 3 Opšteg okvirnog sporazuma. Š...Ć 18.Izborni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) Član 9.1 st. 2 i 3 (2) Od 28 članova, koje neposredno biraju birači registrovani za glasanje za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, 21 bira se izvišečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalnosti, u skladu sa članom 9.5 ovog zakona, a sedam su kompenzacioni mandati izabrani sa teritorije Federacije, u skladu sa članom 9.6 ovog zakona. (3) Od 14 članova, koje neposredno biraju birači za glasanje na teritoriji Republike Srpske, devet se bira iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, u skladu sa članom 9.5 ovog zakona, a pet su kompenzacioni mandati izabranih sa teritorije Republike Srpske kao cjeline, u skladu sa članom 9.6 ovog zakona. Član 10.1 stav 3 Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Član 11.1 stav 2 Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biće zastupljeno u Narodnoj skupštini Republike Srpske. 19.Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 33/06, 41/06, 81/06, 91/06 i 91/07) Član 79 Sve odluke u Domu donose se većinom glasova onih koji su prisutni i koji glasaju. Delegati i poslanici će maksimalno nastojati da ta većina ukqučuje najmanje jednu trećinu glasova delegata ili poslanika s teritorije svakog entiteta. Ako većina glasova ne ukqučuje jednu trećinu glasova delegata ili poslanika s teritorije svakog entiteta, predsjedavajući i njegovi zamjenici sastaće se kao komisija i pokušati da osiguraju saglasnost u roku od tri dana nakon glasawa. Ako to ne uspije, odluke se donose većinom glasova onih koji su prisutni ikoji glasaju, pod uslovom da glasovi protiv ne smiju da sadrže dvije trećine ili više delegata ili poslanika izabranih iz svakog entiteta. V. Dopustivost 20. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. ČlanVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, ukqučujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, ukqučujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine,ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. 21. U odnosu na osporene odredbe Izbornog zakona, Ustavni sud ističe da, iako odredba članaVI /3a) Ustava Bosne i Hercegovine ne predviđa eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, supstancionalni pojam ovlasti određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, a posebno ulogom Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine. Stanovište Ustavnog suda u ovakvim slučajevima u njegovoj dosadašwoj praksi jasno ukazuje da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/02od 30. januara 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 22. Nadalje predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Izbornog zakona podnio je predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnosilac iz članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona dopustiv, jer ga je podnio ovlašteni podnosilac i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17 Pravila Ustavnog suda u pogledu nedopustivosti. VI. Meritum 24. Podnosilac zahtjeva navodi da osporene odredbe Izbornog zakona nisu saglasne sa alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i sa članomI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva, prvenstveno, smatra da osporeni Izborni zakon svojim odredbama ne osigurava proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i pripadnika Ostalih prema popisu stanovništva iz 1991. godine u zakonodavnim tijelima Predstavničkom domu, Predstavničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS. 25. Ustavni sud ističe da je podnosilac zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Izbornog zakona u odnosu na ustavne principe sadržane u alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj Odluci broj U 5/98 zauzeo stav da "odredbe Preambule pružaju pravnu osnovu za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH, dok god spomenuta preambula sadrži ustavne principe kojiŠ...Ć, opisuju sfere nadležnosti, doseg prava i obaveza, ili uloge političkih institucija. Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je takođe data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu Ustavnog suda" (op. cit., U 5/98III, tačka 26). Imajući u vidu već zauzeti stav, Ustavni sud će ispitati ustavnost osporenog zakona u odnosu na navedene ustavne principe Preambule i članI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 26. Ustavni sud zapaža da je podnosilac zahtjeva osporio navedene odredbe Izbornog zakona zato jer ne propisuju mehanizme za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Predstavničkom domu, u Predstavničkom domu Federacije BiH i u Narodnoj skupštini RS. Podnosilac zahtjeva smatra da je nepropisivanjem odredbi u Izbornom zakonu, kojim bise obezbijedila proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda u navedenim zakonodavnim tijelima, povrijeđen ustavni princip konstitutivnosti naroda. S tim u vezi podnosilac zahtjeva se pozvao na navedenu odluku Ustavnog suda "o konstitutivnosti naroda" broj U 5/98. 27. Ustavni sud ističe da je u Odluci broj U 5/98 izrazio stav da "ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavawa Bošwaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju" (op. cit., U-5/98III, tačka 60). "Uprkos teritorijalnom rasporedu Bosne i Hercegovine uspostavljanjem dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćewa" (ibid.,tačka 61). 28. U pogledu institucionalne strukture Predstavničkog doma u navedenoj Odluci broj U 5/98 je istaknuto da se, prema Ustavu BiH, dvije trećine od 42 člana biraju sa teritorije Federacije, jedna trećina sa teritorije Republike Srpske, "međutim, ove odredbe ne propisuju etničku pripadnost kandidata, i u stvarnosti, na zadwim opštim izborima 1998. godine, bilo je članova Bošwaka koji su bili izabrani sa teritorija Republike Srpske i članova Srba koji su bili izabrani sa teritorija Federacije. S obzirom da se određen broj ministara imenuje sa teritorija Federacije ili Republike Srpske prema članuV/4b), dok određene članove Ustavnog suda biraju odgovarajuća parlamentarna tijela entiteta prema članuVI/1a), sve te odredbe ne pokazuju ništa drugo već činjenicu da ili teritorij ili određene institucije entiteta služe kao pravna ishodišna tačka za izbor članova institucija BiH. Ovo je, opet, očigledno za ministre koje, konačno, bira Predstavnički dom BiH koji, zasigurno, ne predstavlja samo jedan, dva, pa ni sva tri konstitutivna naroda, već sve građane BiH bez obzira na wihovu nacionalnu pripadnost" (op. cit., U 5/98III, tačka 67). 29. Podnosilac zahtjeva je naveo da predmetna izborna procedura ima za posljedicu da su od 42 člana Predstavničkog doma 22 bošwačke nacionalnosti, 13 srpske nacionalnosti i sedam hrvatske nacionalnosti, da nema nijedan poslanik iz reda Ostalih, te da ovakva nacionalna struktura Predstavničkog doma, kao doma građana, nije proporcionalna popisu stanovništva iz 1991. godine. Podnosilac zahtjeva je dodao da takva nacionalna struktura ne bi bila toliko sporna da citirani član 79 Poslovnika Predstavničkog doma ne propisuje "entitetsko glasanje", koje se u praksi pretvara u "etničko glasanje". Isto tako podnosilac zahtjeva je naveo da propisivanjem da će najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda biti zastupljena u zakonodavnim organima Federacije BiH i Republike Srpske, Izbornim zakonom nije osigurano poštivanje ustavnog principa konstitutivnosti naroda i ostalih građana. 30. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi jasno ukazao da je "djelotvorno sudjelovanjekonstitutivnih naroda u državnim organima" element inherentan pojmu vitalnog interesa jednog konstitutivnog naroda (vidimutatis mutandisUstavni sud, Odluku brojU8/04od 25. juna 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 40/04). 31. U predmetu broj U 7/05 Ustavni sud je utvrdio da su Statuti Grada Istočno Sarajevo i Grada Bawaluka u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je u navedenom predmetu osporavao ustavnost navedenih statuta jer niti jednom svojom odredbom nisu osiguravali minimalnu zastupljenost konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, Bošwaka, Srba, Hrvata i pripadnika Ostalih u skupštinama navedenih gradova. Ustavni sud je smatrao da je evidentno da dosljedna primjena demokratskog principa glasawa jedan birač - jedan glas u postojećim političkim okolnostima u Bosni i Hercegovini nosi potencijalni rizik da u sredinama u kojima je jedan od konstitutivnih naroda većinski bude izabrana monoetnička vlast (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 7/05od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06, tačka 39). "Naime, Bošwaci i Hrvati, kao i Srbi, pod jednakim uslovima imaju pravo glasa i kandidature, te pravo učešća na izborima, od čijeg ishoda kasnije zavisi učestvovanje u vlasti. Nepropisivanje odredbi o garantiranoj minimalnoj zastupljenosti može potencijalno dovesti do toga da bilo koji od konstitutivnih naroda bude u apsolutnoj većini na gradskom nivou vlasti, ali to bi uvijek zavisilo od ishoda izbornih rezultata. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem garantovane minimalne zastupljenosti bez obzira na izborne rezultate u Statutu Grada Istočno Sarajevo i Statutu Grada Bawaluka, Srbi nisu dovedeni u privilegovan položaj u odnosu na Bošwake i Hrvate, s obzirom da takav privilegovan položaj nije u osporenim statutima dat nijednom od konstitutivnih naroda" (ibid. tačka 49). 32. Ustavni sud takođe, podsjeća da je u predmetu broj U 10/05 utvrdio da Prijedlog zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine nije destruktivan po vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini zato što u njemu nije propisano da u Odbor Javnog radio-televizijskog sistema Bosne i Hercegovine moraju da budu izabrani predstavnici svih konstitutivnih naroda i Ostali (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 10/05od 22. jula 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 64/05). 33. Međutim, isto tako Ustavni sud ovdje želi naglasiti već ranije izraženi stav da pitanje tumačewa pojma "efektivnog učestvovawa konstitutivnih naroda u državnoj vlasti" koji je već spomenut u ovoj odluci, primjenjujući ga van ustavnih odredbi koje su prethodno citirane, treba da se primjenjuju funkcionalno i u skladu sa odredbom članaIX/3 Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine". To znači, s jedne strane, da državna vlast treba da bude, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, ukqučujući i nacionalne mawine i Ostale. S druge strane, "efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u vlasti", ako se prevazilazi ustavni okvir, nikada se ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcionirawa države i njenih organa (op. cit., U8/04, tačka 33). U tom smislu, Ustavni sud je obrazložio da "nijedna odredba Ustava ne omogućava zakqučak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti takođe i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminacijiŠ...Ćona su legitimizirana samo wihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može da se zakquči da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opšti institucionalni model koji može da se prenese na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju da zadovoljavaju globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda" (op. cit., U 5/98III, tačka 68). "Prema tome, iz toga se izvodi pravilan zakqučak da se samo na taj način može uspostaviti kompromisan odnos između pripadnosti jednom konstitutivnom narodu i građanskoj opciji" (op. cit., U 8/04,tačka 33). 34. Ustavni sud zapaža da osporeni članovi, niti Izborni zakon u cjelini, ne sadrže niti jednu odredbu kojom se nekom od konstitutivnih naroda omogućava privilegovan status. Takođe, Ustavni sud uočava da ne postoji odredba u Ustavu Bosne i Hercegovine, koja nameće zakonodavcu obavezu da u Izbornom zakonu postoji odredba o mehanizmima za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda bez obzira na izborne rezultate. U odnosu na zahtjev podnosioca zahtjeva da se ocijeni ustavnost osporenih članova Izbornog zakona jer ne sadrže odredbe koje bi, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, morali sadržavati, Ustavni sud ističe da ocjenaustavnostiinemožedaseodnosinaneštošto zakonodavac nije propisao. 35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem u Izbornom zakonu mehanizama za osiguranje proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u Predstavničkom domu, Predstavničkom domu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, gdje navedene ustavne odredbe ne nameću obavezu za takvom normom, nije narušen princip konstitutivnosti, odnosno osporene odredbe Izbornog zakona su u skladu sa alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članomI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi 36. U svjetlu zakqučaka u pogledu ustavnosti osporenih odredbi Izbornog zakona, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa ustavnošću člana 79 Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. VII.Zakqučak 37. Ustavni sud smatra da odredbe člana 9.1 st. 2 i 3, člana 10.1 stav 3 i člana 11.1 stav 2 Izbornog zakona nisu u nesaglasnosti sa alinejama 3, 8 i 9 Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i članomI/2. Ustava Bosne i Hercegovine zato što nisu propisale mehanizmekojim bi se obezbijedila proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda BiH, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, prilikom neposrednog birawa od samih građana - birača, članova Predstavničkog doma, Predstavničkog doma Federacije BiH i Narodne skupštine RS. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojU 16/09, rješavajući zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovan zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04). Utvrđuje se da je član 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopušten zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti člana 5. st. 2. i 6. Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milorad Živković (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, podnio je 1. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i ocjenu ustavnosti člana 5. Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04; u daljnjem tekstu: osporeni zakon). 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 3. februara 2009. godine da dostave odgovor na zahtjev. 3. Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je 26. marta 2010. godine dostavio odgovor na zahtjev. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Odgovor Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavljen je podnosiocu zahtjeva 26. marta 2010. godine. 5. U skladu sa članom 93. stav 1. alineja 2. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o izuzeću potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i sudije Mirsada Ćemana iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu zbog toga što su oni učestvovali u donošenju osporenog zakona kao članovi Parlamentarne skupštine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnosilac zahtjeva navodi da je Parlamentarna skupština osnov za donošenje osporenog zakona našla u odredbi člana IV/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, prema toj odredbi se uspostavlja nadležnost Parlamentarne skupštine nadonošenje zakona potrebnih za provođenje odluka Predsjedništva ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine prema Ustavu.Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, radi se o univerzalnoj nadležnosti svakog parlamenta u oblasti zakonodavne vlasti. Stoga je sporno pitanje da li je Parlamentarna skupština, koja ima mandat za donošenje zakona, mogla donijeti osporeni zakon, konkretno član 5, s obzirom na ustavna ograničenja. 7. Istaknuto je da Parlamentarna skupština ne navodi adekvatnu odredbu, tj. ustavni osnov koji joj daje mandat da oblast koja je predmet reguliranja ona regulira. Dalje je navedeno da se u odredbi člana III/1. Ustava BiH ne može naći mandat Parlamentarne skupštine da regulira oblast uspostavljanja kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini niti je to ustavna nadležnost Bosne i Hercegovine već izvorna nadležnost njezinih državotvornih entiteta. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, član II ne ostavlja sumnju da je oblast prijenosa električne energije, osnivanje kompanije za tu i slične oblasti, nadležnost Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, navodi da se prihvaćenim metodama tumačenja svih članova Ustava, a posebno člana II koji tretira univerzalna ljudska prava i slobode, naročito iz člana II/3.k) Ustava BiH, kao i već spomenutog člana III/1. Ustava BiH, ne može utvrditi usklađenost člana 5. osporenog zakona sa Ustavom BiH. 8. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, član 5. osporenog zakona krši elementarna ljudska prava i slobode garantirane Ustavom Bosne i Hercegovine, konvencijama i protokolima na koje se Ustav Bosne i Hercegovine poziva i kojima je dat primat u odnosu na zakonodavstvo Bosne i Hercegovine (član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine). Podnosilac zahtjeva smatra da je član 5. osporenog zakona suprotan članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 9. Navedeno je da u konkretnom slučaju javni interes nije trebalo štititi nasrtanjem na imovinu i imovinska prava ranijih vlasnika jer se javni interes mogao adekvatno zaštititi i zadržavanjem ranije vlasničke strukture. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, rad i poslovanje su ljudska prava u koja se u demokratskim i uređenim društvima jednostavno "ne dira" niti se bilo kakvim jednostranim aktom nečija imovina prisvaja, pripaja, a pogotovo se jednim zakonom ne uređuju imovinskopravni odnosi entiteta i unutar entiteta, čija je to izvorna nadležnost, što potvrđuje i sam Ustav Bosne i Hercegovine u pojašnjenjima pravnog poretka i time da sve nadležnosti koje nisu izvedene kao nadležnosti BiH pripadaju entitetima. Član 5. osporenog zakona na najgrublji način krši ljudska prava i slobode, automatski prisvajajući vlasništvo drugih (pravnih) lica, pa čak i entiteta kao takvih, ne pružajući minimum objašnjenja i ustavnosti za jedan tako drastičan čin gdje se dojučerašnji vlasnici pretvaraju u akcionare a prethodno im je oduzeta imovina. To, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, dovodi do pravne nesigurnosti. 10. Istaknuto je da je u vezi sa navedenim interesantno spomenuti pojašnjenje dato iz Kancelarije Visokog predstavnika. Naime, u tom pojašnjenju je navedeno da je Parlament Bosne i Hercegovine usvojio zakon, da je on objavljen u Službenom glasniku, te da je donošenje spomenutog zakona zahtjev iz Evropskog partnerstva i zahtjev iz pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. U tom pogledu, podnosilac zahtjeva je naveo da ni Evropsko partnerstvo niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne mogu biti pravni osnov za donošenje zakona i osnivanje "Elektroprijenosa" jer u vrijeme donošenja osporenog zakona Bosni i Hercegovini nije bio uručen dokument "Evropsko partnerstvo" niti su vođeni pregovori za zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom. 11. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud stavi van snage član 5. osporenog zakona jer nije usklađen sa Ustavom BiH i pravnim sistemom i na taj način spriječi izazivanje pravne nesigurnosti. Osim navedenog, podnosilac zahtjeva predlaže da se u cjelini stavi van snage osporeni zakon jer je bez člana 5. sam zakon besmislen i neprovediv. b) Odgovor na zahtjev 12. U svom odgovoru na zahtjev Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je naveo da Ustavnopravna komisija Doma naroda ne podržava predmetni zahtjev. IV. Relevantni propisi 13. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Član III/1. I. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine: a) vanjska politika, b) vanjskotrgovinska politika, c) carinska politika, d) monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII, e) finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, f) politika i reguliranje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, g) provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom, h) uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava, i) reguliranje međuentitetskog transporta, j) kontrola zračnog saobraćaja. Član III/2.b) u relevantnom dijelu glasi: Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć Vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i HercegovineŠ...Ć. Član III/3.a) Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima. Član III/5.a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; u stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti. Član IV/4. Parlamentarna skupština je nadležna za: a) donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine prema ovom Ustavu, b) odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, c) odobravanje budžeta za institucije Bosne i Hercegovine, d) odlučivanje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora, e) ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njezine dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta. 14. UZakonu o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) relevantne odredbe glase: Član 1. Ciljevi 1. Ovim zakonom uspostavlja se akcionarsko/dioničarsko društvo za prijenos električne energije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: Kompanija) i definiraju se njegove funkcije, ovlaštenja, upravljanje i vlasništvo. Kompanija će obavljati svoje djelatnosti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 2. Cilj ovog zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije i osiguranje kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom prema definiranim standardima kvaliteta za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Evropske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Evropske unije). Član 2. stav 1. Svrha osnivanja Kompanije i isključivo ovlaštenje 1. Kompanija će obavljati djelatnosti koje se odnose na rad sistema za prijenos električne energije u skladu sa odredbama ovog zakona. Djelatnosti uključuju prijenos električne energije i djelatnosti vezane za prijenos, u skladu sa članom 7. ovog zakona (reguliranje prijenosa Kompanije i međusobnih odnosa). Nakon osnivanja Elektroprijenosa Bosne i Hercegovine, nijedna elektroenergetska niti druga kompanija neće imati ovlaštenje da se bavi prijenosom električne energije i djelatnostima vezanim za prijenos. Član 3. st. 3. i 13. 3. "Kompanija" označava Elektroprijenos Bosne i Hercegovine. 13. "NOS" znači Nezavisni operater sistema, kao što je definirano u Zakonu o prijenosu, regulatoru i operateru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 7/02 i 13/03; Zakon o prijenosu). Član 4. Naziv i sjedište 1. Naziv Kompanije je "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" akcionarsko društvo Banja Luka. 2. Sjedište Kompanije je u Banjoj Luci. Član 5. Osnivanje Kompanije 1. Nakon registracije Kompanije i u skladu sa odredbama ovog zakona, sva sredstva i obaveze, neophodni za prijenos i djelatnosti koje se odnose na prijenos a koje obavljaju sljedeće kompanije, bit će preneseni i postat će imovina Kompanije: 1. Javno matično preduzeće "Elektroprivreda" Republike Srpske, Trebinje, Luke Vukalovića broj 3; 2. Javno preduzeće "Elektroprivreda" Bosne i Hercegovine, 71000 Sarajevo, Vilsonovo šetalište broj 15; 3 Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, Javno preduzeće za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije Mostar, Dr. Mile Budaka broj 106 A; 2. Ovaj automatski prijenos vlasništva uključivat će sva sredstva, obaveze i vlasnička prava nad imovinom, uključujući pokretnu, nepokretnu, materijalnu ili nematerijalnu imovinu, finansijska sredstva, kao i svako drugo pravo ili interes na dio ili cjelokupnu imovinu koju su upravni odbori elektroprivreda u BiH, uz saglasnost vlada entiteta, odobrili za prijenos. U skladu sa odredbama ovog zakona, elektroprivrede u Bosni i Hercegovini formirat će komisije koje će sačiniti prijedlog razdvajanja i izdvajanja sredstava za prijenos električne energije koja su u vlasništvu i kojima upravljaju elektroprivrede i po potrebi sredstva ZDP-a Elektroprivrede Republike Srpske, te će taj prijedlog podnijeti upravnim odborima triju elektroprivreda. Upravni odbori elektroprivreda obavit će cjelokupan proces alokacije sredstava u roku od šezdeset (60) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ukoliko se cjelokupni postupak alokacije sredstava, uključujući i davanje saglasnosti na taj postupak, ne završi u navedenom roku od šezdeset (60) dana, nezavisni član preuzet će isključivu nadležnost za donošenje odluka u vezi sa prijenosom sredstava, te će se postupak prijenosa sredstava završiti u roku od trideset (30) dana od dana njegovog imenovanja u skladu sa odredbama člana 51. (Vanredna ovlaštenja nezavisnog člana Upravnog odbora za osnivanje Kompanije), odnosno po isteku navedenog roka od šezdeset (60) dana. Nakon prijenosa, elektroprivrede koje prenose imovinu, kao i njihovi pravni sljednici, bit će posebno i solidarno odgovorni prema Kompaniji za bilo koje obaveze koje su nastale na osnovu bilo kojeg zajma ili kredita koji su direktno ili indirektno uzeti od države ili entiteta, osim ako se drugačije ne dogovori sa svakom pojedinačnom relevantnom međunarodnom finansijskom institucijom. Isključivo u svrhu prijenosa ovih sredstava, smatrat će se da je pravo vlasništva na ovim sredstvima pravno valjano. 3. Imovina i sredstva neophodna za ispunjenje distributivnih djelatnosti neće biti uključeni u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva distribucije koja su isključena iz prijenosa sredstava uključuju svu niskonaponsku i srednjenaponsku distributivnu mrežu nominalnog napona 35 kV do, ili niže, ali ne uključujući trafostanice 110/x kV, koje se prenose na Kompaniju. 4. Imovina i sredstva neophodna za ispunjenje proizvodnih djelatnosti neće biti uključena u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva proizvodnje koja su isključena iz prijenosa imovine uključivat će svu imovinu uključenu u proizvodnju električne energije do, ali ne uključujući prijenosne vodove koji povezuju proizvodne trafostanice s prijenosnim sistemom, dok će vodovi prijenosa biti preneseni na Kompaniju. 5. Imovina i sredstva koja su neophodna kako bi NOS ispunio obaveze u okviru svojih nadležnosti neće biti uključena u sredstva koja se prenose na Kompaniju. 6. Nezavisni član može, u skladu sa svojim diskrecionim pravom, u ograničenom broju odobriti izuzetke isključenju sredstava distribucije, proizvodnje i imovine NOS-a iz ovog člana da bi osigurao maksimalnuefikasnost sistema prijenosa električne energije. Odluka nezavisnog člana bit će konačna do kraja prijelaznog perioda definiranog u članu 50. ovog zakona (Trajanje prijelaznog perioda). U slučaju bilo kojeg spora nastalog na osnovu odluke nezavisnog člana, a koja se tiče alokacije imovine i sredstava, na osnovu ovog člana zakona, tada će se ispoštovati arbitražna procedura navedena u članu 49. ovog zakona (Registracija Kompanije i početak poslovanja). 7. Na dan izvršenja prijenosa sredstava i obaveza, prijenos električne energije i aktivnosti vezane za taj prijenos postat će isključiva nadležnost i zakonsko pravo Kompanije. Javno preduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Javno matično preduzeće Elektroprivreda Republike Srpske prestat će imati nadležnost i zakonsko pravo nad prijenosom električne energije i aktivnostima vezanim za prijenos. 8. Troškove osnivanja Kompanije snosit će tri bosanskohercegovačke elektroprivrede koje su navedene u ovom članu, u skladu sa odredbama člana 46. (Troškovi osnivanja Kompanije i zahtjev za odobrenje DERK-u) i člana 51. (Vanredna ovlaštenja nezavisnog člana Upravnog odbora za formiranje Kompanije) ovog zakona. 9. Vlasništvo nad Kompanijom definirano je u skladu sa odredbama ovog zakona, tako što će se akcije izdati Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u skladu sa članom 13. ovog zakona (Utvrđivanje početnog kapitala), proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. Član 10. Vlasnici Početni vlasnici Kompanije su: 1) Federacija Bosne i Hercegovine i 2) Republika Srpska. Član 13. Utvrđivanje početnog kapitala 1. Statut utvrđuje iznos početnog odobrenog kapitala Kompanije, kao i broj akcija i njihovu nominalnu vrijednost. 2. Početni odobreni kapital Kompanije sastojat će se od jedne klase akcija, koje će sve biti izdate entitetima, na način utvrđen Statutom, u skladu sa članom 18. ovog zakona (Izdavanje i registracija akcija) i prema sljedećem omjeru: a) akcije izdate Federaciji Bosne i Hercegovine, dodijeljene u omjeru prema netovrijednosti sredstava uloženih od Federacije Bosne i Hercegovine; i b) akcije izdate Republici Srpskoj, dodijeljene u omjeru prema relativnoj netovrijednosti sredstava uloženih od Republike Srpske. V. Dopustivost 15. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti osporenog zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan prema članu VI/3.a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine. 16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva u dijelu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti člana 5. st. 2. i 6. Zakona o osnivanju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04), Ustavni sud je pošao od odredaba člana 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 17. U odnosu na navode podnosioca zahtjeva da ne postoji ustavni osnov da bi Parlamentarna skupština donijela osporeni zakon, Ustavni sud upućuje na Odluku Ustavnog suda brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. maja 2006. godine, tačka 17, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da postoji ustavni osnov da Bosna i Hercegovina zakonski uredi predmetnu oblast, budući da su premijeri Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske 2. juna 2003. godine zaključili Sporazum o Prijenosnoj kompaniji i Nezavisnom operatoru sistema (u daljnjem tekstu: Sporazum), čime su, u smislu člana III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, predmetnu oblast prenijeli u nadležnost države. Iz navedenog proizlazi da je o pitanju ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine za reguliranje ove oblasti Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 18. Ustavni sud je, također, u Odluci brojU 17/05(vidi tačku 20. citirane odluke) već odlučio i o usklađenosti člana 5. st. 2. i 6. osporenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine tako što je zaključio da su osporene odredbe u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema tome, i u odnosu na ovaj dio radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 19. Imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio zahtjeva, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. Dalje je Ustavni sud utvrdio da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv u odnosu na ocjenu ustavnosti člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. osporenog zakona, te će u narednim stavovima meritorno ispitati ovaj dio predmetnog zahtjeva. VI. Meritum 21. Podnosilac zahtjeva smatra da je odredba člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. osporenog zakona suprotna odredbi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 23. Ustavni sud ukazuje na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odgovara članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 24. Razmatrajući navode podnosioca zahtjeva u pogledu kršenja prava na imovinu entiteta odredbom člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. osporenog zakona, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. maja 2006. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06) ovaj sud ocjenjivao ustavnost osporenog zakona i čl. 5. st. 2. i 6, 7. stav 2, 46. stav 3, 49. stav 3. i 51. st. 2, 4. i 5. u odnosu na kršenje ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u spomenutoj odluci istakao da predmetni zakon, uključujući njegove osporene odredbe, predstavlja instrument "kontroliranja korištenja imovine". Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu. Njegove odredbe, uključujući i osporene, formulirane su sa dovoljnom jasnoćom i preciznošću, tako da svi oni na koje se one odnose mogu razumjeti posljedice svog postupanja. Kako je navedeno u članu 1. stav 2. predmetnog Zakona, cilj ovog Zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije i osiguranje kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom prema definiranim standardima kvaliteta za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Evropske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Evropske unije). Iz navedenog jasno proizlazi da je zakon donesen u javnom i općem interesu. Također, Ustavni sud ne nalazi da osporene odredbe predmetnog zakona predstavljaju same po sebi neproporcionalnost između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe predmetnog zakona ne krše ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u spomenutoj odluci Ustavni sud zaključio da je osporeni zakon donesen u javnom interesu koji se ogleda u članu 1. stav 2. osporenog zakona. Naime, cilj osporenog zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije u skladu sa definiranim standardima kvaliteta a za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine. Dalje, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je odredba člana 5. st. 2. i 6. proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Dakle, Ustavni sud se u navedenoj odluci nije bavio ocjenom ustavnosti odredbe člana 5. u cijelosti, već je samo ocjenjivao st. 2. i 6. člana 5. osporenog zakona. Podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 5. osporenog zakona u cijelosti krši ustavno pravo na imovinu entiteta. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li se zakonskim rješenjima iz ostalih osporenih stavova člana 5. krši pravo na imovinu entiteta, odnosno da li su ta zakonska rješenja proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 26. U vezi sa navedenim, razmatrajući član 5, odnosno njegove stavove 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9, Ustavni sud ističe da se navedenim stavovima regulira pitanje prijenosa sredstava i obaveza sa postojećih kompanija na akcionarsko/dioničarsko društvo za prijenos električne energije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: Kompanija) koje je uspostavljeno osporenim zakonom. Dalje se regulira koja to imovina i sredstva neophodna za ispunjenje distributivnih, proizvodnih djelatnosti i djelatnosti Nezavisnog operatera sistema neće biti uključena u imovinu koja će biti prenesena na novoosnovanu Kompaniju, kao i pitanje nadležnosti i zakonskog prava nad prijenosom električne energije i aktivnostima vezanim za taj prijenos. Također je regulirano pitanje troškova osnivanja Kompanije, kao i pitanje vlasništva nad Kompanijom tako što će se Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u smislu člana 13. osporenog zakona, izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. 27. Pri ocjeni postojanja proporcionalnosti zakonskih rješenja sadržanih u osporenim stavovima člana 5. predmetnog zakona, Ustavni sud polazi od činjenice da je stavom 9. navedenog člana regulirano da će se entitetima izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala. Dalje, st. 3. i 4. člana 5. osporenog zakona postojećim kompanijama entiteta ostavljeni su imovina i sredstva neophodna za ispunjenje njihove distributivne i proizvodne djelatnosti. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i jasan javni interes za donošenje osporenog zakona, te činjenicu da se osporeni zakon bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Evropske unije, Ustavni sud smatra da su stavovi 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. člana 5. osporenog zakona proporcionalni u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. ne krši pravo na imovinu entiteta. 28. Iz navedenog proizlazi da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti neosnovan, te da odredba člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. nije nesaglasna sa odredbama člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII. Zaključak 29. Ustavni sud je zaključio da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. neosnovan i ne krši pravo na imovinu entiteta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je osporeni zakon donesen u javnom interesu. Također je zaključeno da odredba člana 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. nije neproporcionalna između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojU 16/09, rješavajući zahtjevMilorada Živkovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva,na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 17. stavak 1. točka 5. Pravila Ustavnog suda, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac na sjednici održanoj 27. ožujka 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljen zahtjevMilorada Živkovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva,za ocjenu ustavnosti članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04). Utvrđuje se da je članak 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) sukladan članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopušten zahtjevMilorada Živkovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva,za ocjenu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za donošenje Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti članka 5. st. 2. i 6. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milorad Živković (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, podnio je 1. prosinca 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) za donošenje Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i ocjenu ustavnosti članka 5. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04; u daljnjem tekstu: pobijani zakon). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatražena je 3. veljače 2009. godine dostava odgovora na zahtjev. 3. Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je 26. ožujka 2010. godine dostavio odgovor na zahtjev. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Odgovor Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavljen je podnositelju zahtjeva 26. ožujka 2010. godine. 5. Sukladno članku 93. stavak 1. alineja 2. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o izuzeću dopredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i suca Mirsada Ćemana iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu zbog toga što su oni sudjelovali u donošenju pobijanog zakona kao članovi Parlamentarne skupštine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnositelj zahtjeva navodi da je Parlamentarna skupština temelj za donošenje pobijanog zakona našla u odredbi članka IV/4.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, prema toj odredbi se uspostavlja nadležnost Parlamentarne skupštine nadonošenje zakona potrebnih za provođenje odluka Predsjedništva ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine prema Ustavu.Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, radi se o univerzalnoj nadležnosti svakog parlamenta u oblasti zakonodavne vlasti. Stoga je sporno pitanje je li Parlamentarna skupština, koja ima mandat za donošenje zakona, mogla donijeti pobijani zakon, konkretno članak 5, s obzirom na ustavna ograničenja. 7. Istaknuto je da Parlamentarna skupština ne navodi adekvatnu odredbu, tj. ustavni temelj koji joj daje mandat da oblast koja je predmet reguliranja ona regulira. Dalje je navedeno da se u odredbi članka III/1. Ustava BiH ne može naći mandat Parlamentarne skupštine da regulira oblast uspostave kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini niti je to ustavna nadležnost Bosne i Hercegovine već izvorna nadležnost njezinih državotvornih entiteta. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, članak II ne ostavlja sumnju da je oblast prijenosa električne energije, utemeljenje kompanije za tu i slične oblasti, nadležnost Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, navodi da se prihvaćenim metodama tumačenja svih članaka Ustava, a posebno članka II koji tretira univerzalna ljudska prava i slobode, naročito iz članka II/3.(k) Ustava BiH, kao i već spomenutog članka III/1. Ustava BiH, ne može utvrditi usklađenost članka 5. pobijanog zakona sa Ustavom BiH. 8. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, članak 5. pobijanog zakona krši elementarna ljudska prava i slobode garantirane Ustavom Bosne i Hercegovine, konvencijama i protokolima na koje se Ustav Bosne i Hercegovine poziva i kojima je dat primat u odnosu na zakonodavstvo Bosne i Hercegovine (članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine). Podnositelj zahtjeva smatra da je članak 5. pobijanog zakona suprotan članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 9. Navedeno je da u konkretnom slučaju javni interes nije trebalo štititi nasrtanjem na imovinu i imovinska prava ranijih vlasnika jer se javni interes mogao adekvatno zaštititi i zadržavanjem ranije vlasničke strukture. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, rad i poslovanje su ljudska prava u koja se u demokratskim i uređenim društvima jednostavno "ne dira" niti se bilo kakvim jednostranim aktom nečija imovina prisvaja, pripaja, a pogotovo se jednim zakonom ne uređuju imovinskopravni odnosi entiteta i unutar entiteta, čija je to izvorna nadležnost, što potvrđuje i sam Ustav Bosne i Hercegovine u pojašnjenjima pravnog poretka i time da sve nadležnosti koje nisu izvedene kao nadležnosti BiH pripadaju entitetima. Članak 5. pobijanog zakona na najgrublji način krši ljudska prava i slobode, automatski prisvajajući vlasništvo drugih (pravnih) osoba, pa čak i entiteta kao takvih, ne pružajući minimum objašnjenja i ustavnosti za jedan tako drastičan čin gdje se dojučerašnji vlasnici pretvaraju u akcionare a prethodno im je oduzeta imovina. To, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, dovodi do pravne nesigurnosti. 10. Istaknuto je da je u vezi sa navedenim interesantno spomenuti pojašnjenje dato iz Ureda Visokog predstavnika. Naime, u tom pojašnjenju je navedeno da je Parlament Bosne i Hercegovine usvojio zakon, da je on objavljen u Službenom glasniku, te da je donošenje spomenutog zakona zahtjev iz Europskog partnerstva i zahtjev iz pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. U tom pogledu, podnositelj zahtjeva je naveo da ni Europsko partnerstvo niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne mogu biti pravni temelj za donošenje zakona i utemeljenje "Elektroprijenosa" jer u vrijeme donošenja pobijanog zakona Bosni i Hercegovini nije bio uručen dokument "Europsko partnerstvo" niti su vođeni pregovori za zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom. 11. Podnositelj zahtjeva predlaže da Ustavni sud stavi izvan snage članak 5. pobijanog zakona jer nije usklađen sa Ustavom BiH i pravnim sustavom i na taj način spriječi izazivanje pravne nesigurnosti. Osim navedenog, podnositelj zahtjeva predlaže da se u cjelini stavi izvan snage pobijani zakon jer je bez članka 5. sam zakon besmislen i neprovediv. b) Odgovor na zahtjev 12. U svom odgovoru na zahtjev Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je naveo da Ustavnopravna komisija Doma naroda ne podržava predmetni zahtjev. IV. Relevantni propisi 13.Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Članak III/1. I. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine: a) vanjska politika, b) vanjskotrgovinska politika, c) carinska politika, d) monetarna politika, kao što je predviđeno člankom VII, e) financiranje institucija i međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine, f) politika i reguliranje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, g) provođenje međunarodnih i međuentitetskih kaznenopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom, h) uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava, i) reguliranje međuentitetskog transporta, j) kontrola zračnog prometa. Članak III/2.(b) u relevantnom dijelu glasi: Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć Vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obveze Bosne i HercegovineŠ...Ć. Članak III/3.(a) Sve vladine funkcije i ovlasti koje nisu ovim Ustavom izričito povjerene institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima. Članak III/5.(a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne suglasnost entiteta; u stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, sukladno podjeli nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti. Članak IV/4. Parlamentarna skupština je nadležna za: a) donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine prema ovom Ustavu, b) odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obveze Bosne i Hercegovine, c) odobravanje proračuna za institucije Bosne i Hercegovine, d) odlučivanje o suglasnosti za ratifikaciju ugovora, e) ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njezine dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta. 14. UZakonu o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) relevantne odredbe glase: Članak 1. Ciljevi 1. Ovim zakonom uspostavlja se akcionarsko/dioničarsko društvo za prijenos električne energije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: Kompanija) i definiraju se njegove funkcije, ovlasti, upravljanje i vlasništvo. Kompanija će obavljati svoje djelatnosti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. 2. Cilj ovog zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije i osiguranje kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom prema definiranim standardima kvalitete za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Europske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Europske unije). Članak 2. stavak 1. Svrha utemeljenja Kompanije i isključiva ovlast 1. Kompanija će obavljati djelatnosti koje se odnose na rad sustava za prijenos električne energije sukladno odredbama ovog zakona. Djelatnosti uključuju prijenos električne energije i djelatnosti vezane za prijenos, sukladno članku 7. ovog zakona (reguliranje prijenosa Kompanije i međusobnih odnosa). Nakon utemeljenja Elektroprijenosa Bosne i Hercegovine, nijedna elektroenergetska niti druga kompanija neće imati ovlast da se bavi prijenosom električne energije i djelatnostima vezanim za prijenos. Članak 3. st. 3. i 13. 3. "Kompanija" označava Elektroprijenos Bosne i Hercegovine. 13. "NOS" znači Neovisni operater sustava, kao što je definirano u Zakonu o prijenosu, regulatoru i operateru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 7/02 i 13/03; Zakon o prijenosu). Članak 4. Naziv i sjedište 1. Naziv Kompanije je "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" akcionarsko društvo Banjaluka. 2. Sjedište Kompanije je u Banjaluci. Članak 5. Utemeljenje Kompanije 1. Nakon registracije Kompanije i sukladno odredbama ovog zakona, sva sredstva i obveze, nužni za prijenos i djelatnosti koje se odnose na prijenos a koje obavljaju sljedeće kompanije, bit će preneseni i postat će imovina Kompanije: 1. Javno matično poduzeće "Elektroprivreda" Republike Srpske, Trebinje, Luke Vukalovića broj 3; 2. Javno poduzeće "Elektroprivreda" Bosne i Hercegovine, 71000 Sarajevo, Vilsonovo šetalište broj 15; 3 Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, Javno poduzeće za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije Mostar, Dr. Mile Budaka broj 106 A; 2. Ovaj automatski prijenos vlasništva uključivat će sva sredstva, obveze i vlasnička prava nad imovinom, uključujući pokretnu, nepokretnu, materijalnu ili nematerijalnu imovinu, financijska sredstva, kao i svako drugo pravo ili interes na dio ili cjelokupnu imovinu koju su upravni odbori elektroprivreda u BiH, uz suglasnost vlada entiteta, odobrili za prijenos. Sukladno odredbama ovog zakona, elektroprivrede u Bosni i Hercegovini formirat će povjerenstva koja će sačiniti prijedlog razdvajanja i izdvajanja sredstava za prijenos električne energije koja su u vlasništvu i kojima upravljaju elektroprivrede i po potrebi sredstva ZDP-a Elektroprivrede Republike Srpske, te će taj prijedlog podnijeti upravnim odborima triju elektroprivreda. Upravni odbori elektroprivreda obavit će cjelokupan proces alokacije sredstava u roku od šezdeset (60) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ukoliko se cjelokupni postupak alokacije sredstava, uključujući i davanje suglasnosti na taj postupak, ne završi u navedenom roku od šezdeset (60) dana, neovisni član preuzet će isključivu nadležnost za donošenje odluka u vezi sa prijenosom sredstava, te će se postupak prijenosa sredstava završiti u roku od trideset (30) dana od dana njegovog imenovanja sukladno odredbama članka 51. (Izvanredne ovlasti neovisnog člana Upravnog odbora za utemeljenje Kompanije), odnosno po isteku navedenog roka od šezdeset (60) dana. Nakon prijenosa, elektroprivrede koje prenose imovinu, kao i njihovi pravni sljednici, bit će posebno i solidarno odgovorni prema Kompaniji za bilo koje obveze koje su nastale na temelju bilo kojeg zajma ili kredita koji su direktno ili indirektno uzeti od države ili entiteta, osim ako se drugačije ne dogovori sa svakom pojedinačnom relevantnom međunarodnom financijskom institucijom. Isključivo u svrhu prijenosa ovih sredstava, smatrat će se da je pravo vlasništva na ovim sredstvima pravno valjano. 3. Imovina i sredstva nužna za ispunjenje distributivnih djelatnosti neće biti uključeni u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva distribucije koja su isključena iz prijenosa sredstava uključuju svu niskonaponsku i srednjenaponsku distributivnu mrežu nominalnog napona 35 kV do, ili niže, ali ne uključujući trafostanice 110/x kV, koje se prenose na Kompaniju. 4. Imovina i sredstva nužna za ispunjenje proizvodnih djelatnosti neće biti uključena u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva proizvodnje koja su isključena iz prijenosa imovine uključivat će svu imovinu uključenu u proizvodnju električne energije do, ali ne uključujući prijenosne vodove koji povezuju proizvodne trafostanice s prijenosnim sustavom, dok će vodovi prijenosa biti preneseni na Kompaniju. 5. Imovina i sredstva koja su nužna kako bi NOS ispunio obveze u okviru svojih nadležnosti neće biti uključena u sredstva koja se prenose na Kompaniju. 6. Neovisni član može, sukladno svom diskrecijskom pravu, u ograničenom broju odobriti izuzetke isključenju sredstava distribucije, proizvodnje i imovine NOS-a iz ovog članka da bi osigurao maksimalnu efikasnost sustava prijenosa električne energije. Odluka neovisnog člana bit će konačna do kraja prijelaznog razdoblja definiranog u članku 50. ovog zakona (Trajanje prijelaznog razdoblja). U slučaju bilo kojeg spora nastalog na temelju odluke neovisnog člana, a koja se tiče alokacije imovine i sredstava, na temelju ovog članka zakona, tada će se ispoštovati arbitražna procedura navedena u članku 49. ovog zakona (Registracija Kompanije i početak poslovanja). 7. Na dan izvršenja prijenosa sredstava i obveza, prijenos električne energije i aktivnosti vezane za taj prijenos postat će isključiva nadležnost i zakonsko pravo Kompanije. Javno poduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Javno matično poduzeće Elektroprivreda Republike Srpske prestat će imati nadležnost i zakonsko pravo nad prijenosom električne energije i aktivnostima vezanim za prijenos. 8. Troškove utemeljenja Kompanije snosit će tri bosanskohercegovačke elektroprivrede koje su navedene u ovom članku, sukladno odredbama članka 46. (Troškovi utemeljenja Kompanije i zahtjev za odobrenje DERK-u) i članka 51. (Izvanredne ovlasti neovisnog člana Upravnog odbora za formiranje Kompanije) ovog zakona. 9. Vlasništvo nad Kompanijom definirano je sukladno odredbama ovog zakona, tako što će se akcije izdati Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, sukladno članku 13. ovog zakona (Utvrđivanje početnog kapitala), proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. Članak 10. Vlasnici Početni vlasnici Kompanije su: 1) Federacija Bosne i Hercegovine i 2) Republika Srpska. Članak 13. Utvrđivanje početnog kapitala 1. Statut utvrđuje iznos početnog odobrenog kapitala Kompanije, kao i broj akcija i njihovu nominalnu vrijednost. 2. Početni odobreni kapital Kompanije sastojat će se od jedne klase akcija, koje će sve biti izdate entitetima, na način utvrđen Statutom, sukladno članku 18. ovog zakona (Izdavanje i registracija akcija) i prema sljedećem omjeru: a) akcije izdate Federaciji Bosne i Hercegovine, dodijeljene u omjeru prema netovrijednosti sredstava uloženih od Federacije Bosne i Hercegovine; i b) akcije izdate Republici Srpskoj, dodijeljene u omjeru prema relativnoj netovrijednosti sredstava uloženih od Republike Srpske. V. Dopustivost 15. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti pobijanog zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan prema članku VI/3.(a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine. 16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva u dijelu postojanja ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine za donošenje Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti članka 5. st. 2. i 6. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04), Ustavni sud je pošao od odredaba članka 17. stavak 1. točka 5. Pravila Ustavnog suda. Članak 17. stavak 1. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. 17. U odnosu na navode podnositelja zahtjeva da ne postoji ustavni temelj da bi Parlamentarna skupština donijela pobijani zakon, Ustavni sud upućuje na Odluku Ustavnog suda brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. svibnja 2006. godine, točka 17, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da postoji ustavni temelj da Bosna i Hercegovina zakonski uredi predmetnu oblast, budući da su premijeri Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske 2. lipnja 2003. godine zaključili Sporazum o Prijenosnoj kompaniji i Neovisnom operatoru sustava (u daljnjem tekstu: Sporazum), čime su, u smislu članka III/5.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, predmetnu oblast prenijeli u nadležnost države. Iz navedenog proizlazi da je o pitanju ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine za reguliranje ove oblasti Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. 18. Ustavni sud je, također, u Odluci brojU 17/05(vidi točku 20. citirane odluke) već odlučio i o usklađenosti članka 5. st. 2. i 6. pobijanog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine tako što je zaključio da su pobijane odredbe sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, i u odnosu na ovaj dio radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. 19. Imajući u vidu odredbu članka 17. stavak 1. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio zahtjeva, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. Dalje je Ustavni sud utvrdio da ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 17. stavak 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv u odnosu na ocjenu ustavnosti članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. pobijanog zakona, te će u narednim stavcima meritorno ispitati ovaj dio predmetnog zahtjeva. VI. Meritum 21. Podnositelj zahtjeva smatra da je odredba članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. pobijanog zakona suprotna odredbi članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 22. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 23. Ustavni sud ukazuje na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju odgovara članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 24. Razmatrajući navode podnositelja zahtjeva u pogledu kršenja prava na imovinu entiteta odredbom članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. pobijanog zakona, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. svibnja 2006. godine, točka 20, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06) ovaj sud ocjenjivao ustavnost pobijanog zakona i čl. 5. st. 2. i 6, 7. stavak 2, 46. stavak 3, 49. stavak 3. i 51. st. 2, 4. i 5. u odnosu na kršenje ustavnog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je u spomenutoj odluci istakao dapredmetni zakon, uključujući njegove pobijane odredbe, predstavlja instrument "kontroliranja korištenja imovine". Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu. Njegove odredbe, uključujući i pobijane, formulirane su sa dovoljnom jasnoćom i preciznošću, tako da svi oni na koje se one odnose mogu razumjeti posljedice svog postupanja. Kako je navedeno u članku 1. stavak 2. predmetnog Zakona, cilj ovog Zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije i osiguranje kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom prema definiranim standardima kvalitete za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Europske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Europske unije). Iz navedenog jasno proizlazi da je zakon donesen u javnom i općem interesu. Također, Ustavni sud ne nalazi da pobijane odredbe predmetnog zakona predstavljaju same po sebi neproporcionalnost između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijane odredbe predmetnog zakona ne krše ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u spomenutoj odluci Ustavni sud zaključio da je pobijani zakon donesen u javnom interesu koji se ogleda u članku 1. stavak 2. pobijanog zakona. Naime, cilj pobijanog zakona je formiranje jedinstvene prijenosne kompanije sukladno definiranim standardima kvalitete a za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine. Dalje, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je odredba članka 5. st. 2. i 6. proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Dakle, Ustavni sud se u navedenoj odluci nije bavio ocjenom ustavnosti odredbe članka 5. u cijelosti, već je samo ocjenjivao st. 2. i 6. članka 5. pobijanog zakona. Podnositelj zahtjeva smatra da odredba članka 5. pobijanog zakona u cijelosti krši ustavno pravo na imovinu entiteta. Stoga će Ustavni sud razmotriti krši li se zakonskim rješenjima iz ostalih pobijanih stavaka članka 5. pravo na imovinu entiteta, odnosno jesu li ta zakonska rješenja proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 26. U vezi sa navedenim, razmatrajući članak 5, odnosno njegove stavke 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9, Ustavni sud ističe da se navedenim stavcima regulira pitanje prijenosa sredstava i obveza sa postojećih kompanija na akcionarsko/dioničarsko društvo za prijenos električne energije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: Kompanija) koje je uspostavljeno pobijanim zakonom. Dalje se regulira koja to imovina i sredstva nužna za ispunjenje distributivnih, proizvodnih djelatnosti i djelatnosti Neovisnog operatera sustava neće biti uključena u imovinu koja će biti prenesena na novoutemeljenu Kompaniju, kao i pitanje nadležnosti i zakonskog prava nad prijenosom električne energije i aktivnostima vezanim za taj prijenos. Također je regulirano pitanje troškova utemeljenja Kompanije, kao i pitanje vlasništva nad Kompanijom tako što će se Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u smislu članka 13. pobijanog zakona, izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. 27. Pri ocjeni postojanja proporcionalnosti zakonskih rješenja sadržanih u pobijanim stavcima članka 5. predmetnog zakona, Ustavni sud polazi od činjenice da je stavkom 9. navedenog članka regulirano da će se entitetima izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala. Dalje, st. 3. i 4. članka 5. pobijanog zakona postojećim kompanijama entiteta ostavljeni su imovina i sredstva nužna za ispunjenje njihove distributivne i proizvodne djelatnosti. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i jasan javni interes za donošenje pobijanog zakona, te činjenicu da se pobijani zakon bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Europske unije, Ustavni sud smatra da su stavci 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. članka 5. pobijanog zakona proporcionalni u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. ne krši pravo na imovinu entiteta. 28. Iz navedenog proizlazi da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti neutemeljen, te da odredba članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. nije nesuglasna sa odredbama članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VII. Zaključak 29. Ustavni sud je zaključio da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. neutemeljen i ne krši pravo na imovinu entiteta iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog toga što je pobijani zakon donesen u javnom interesu. Također je zaključeno da odredba članka 5. st. 1, 3, 4, 5, 7, 8. i 9. nije neproporcionalna između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojU 16/09, rješavajući zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošewa zahtjeva, na osnovu članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17 stav 1 tačka 5 Pravila Ustavnog suda, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovan zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošewa zahtjeva, za ocjenu ustavnosti člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04). Utvrđuje se da je član 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) u skladu sa članomII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljen zahtjevMilorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošewa zahtjeva, za ocjenu postojawa ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti člana 5 st. 2 i 6 Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) zbog toga što se radi o pitanju o kom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Milorad Živković (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošewa zahtjeva, podnio je 1. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu postojawa ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Parlamentarna skupština) za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i ocjenu ustavnosti člana 5 Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04; u daqnjem tekstu: osporeni zakon). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 3. februara 2009. godine da dostave odgovor na zahtjev. 3. Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je 26. marta 2010. godine dostavio odgovor na zahtjev. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Odgovor Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavljen je podnosiocu zahtjeva 26. marta 2010. godine. 5. U skladu sa članom 93 stav 1 alineja 2 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o izuzeću potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i sudije Mirsada Ćemana iz rada i odlučivawa o predmetnom zahtjevu zbog toga što su oni učestvovali u donošenju osporenog zakona kao članovi Parlamentarne skupštine. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnosilac zahtjeva navodi da je Parlamentarna skupština osnov za donošenje osporenog zakona našla u odredbi članaIV/4a) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, prema toj odredbi se uspostavlja nadležnost Parlamentarne skupštine nadonošenje zakona potrebnih za sprovođenje odluka Predsjedništva ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine prema Ustavu. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, radi se o univerzalnoj nadležnosti svakog parlamenta u oblasti zakonodavne vlasti. Stoga je sporno pitanje da li je Parlamentarna skupština, koja ima mandat za donošenje zakona, mogla da donese osporeni zakon, konkretno član 5, s obzirom na ustavna ograničewa. 7. Istaknuto je da Parlamentarna skupština ne navodi adekvatnu odredbu, tj. ustavni osnov koji joj daje mandat da oblast koja je predmet regulisawa ona reguliše. Dalje je navedeno da u odredbi članaIII/1 Ustava BiH ne može da se nađe mandat Parlamentarne skupštine da reguliše oblast uspostavljanja kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini niti je to ustavna nadležnost Bosne i Hercegovine već izvorna nadležnost njenih državotvornih entiteta. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, članIIne ostavlja sumnju da je oblast prenosa električne energije, osnivanje kompanije za tu islične oblasti, nadležnost Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, navodi da prihvaćenim metodama tumačewa svih članova Ustava, a posebno članaIIkoji tretira univerzalna qudska prava i slobode, naročito iz članaII/3k) Ustava BiH, kao i već pomenutog članaIII/1 Ustava BiH, ne može da se utvrdi usklađenost člana 5 osporenog zakona sa Ustavom BiH. 8. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, član 5 osporenog zakona krši elementarna qudska prava i slobode garantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, konvencijama i protokolima na koje se Ustav Bosne i Hercegovine poziva i kojima je dat primat u odnosu na zakonodavstvo Bosne i Hercegovine (članII/2 Ustava Bosne i Hercegovine). Podnosilac zahtjeva smatra da je član 5 osporenog zakona suprotan članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 9. Navedeno je da u konkretnom slučaju javni interes nije trebalo štititi nasrtanjem na imovinu i imovinska prava ranijih sopstvenika jer se javni interes mogao adekvatno zaštititi i zadržavanjem ranije sopstveničke strukture. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, rad i poslovanje su qudska prava u koja se u demokratskim i uređenim društvima jednostavno "ne dira" niti se bilokakvim jednostranim aktom nečija imovina prisvaja, pripaja, a pogotovo se jednim zakonom ne uređuju imovinskopravni odnosi entiteta i unutar entiteta, čija je to izvorna nadležnost, što potvrđuje i sam Ustav Bosne i Hercegovine u pojašnjenjima pravnog poretka i time da sve nadležnosti koje nisu izvedene kao nadležnosti BiH pripadaju entitetima. Član 5 osporenog zakona na najgrubqi način krši qudska prava i slobode, automatski prisvajajući svojinu drugih (pravnih) lica, pa čak i entiteta kao takvih, ne pružajući minimum objašnjenja i ustavnosti za jedan tako drastičan čin gdje se dojučerašwi sopstvenici pretvaraju u akcionare a prethodno im je oduzeta imovina. To, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, dovodi do pravne nesigurnosti. 10. Istaknuto je da je u vezi sa navedenim interesantno pomenuti pojašnjenje dato iz Kancelarije Visokog predstavnika. Naime, u tom pojašnjenju je navedeno da je Parlament Bosne i Hercegovine usvojio zakon, da je on objavljen u Službenom glasniku, te da je donošenje pomenutog zakona zahtjev iz Evropskog partnerstva i zahtjev iz pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. U tom pogledu, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 51/10. podnosilac zahtjeva je naveo da ni Evropsko partnerstvo niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne mogu da budu pravni osnov za donošenje zakona i osnivanje "Elektroprenosa" jer u vrijeme donošewa osporenog zakona Bosni i Hercegovini nije bio uručen dokument "Evropsko partnerstvo" niti su vođeni pregovori za zakqučenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom. 11. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud stavi van snage član 5 osporenog zakona jernije usklađen sa Ustavom BiH i pravnim sistemom i na taj način spriječi izazivanje pravne nesigurnosti. Sem navedenog, podnosilac zahtjeva predlaže da se u cjelini stavi van snage osporeni zakon jer je bez člana 5 sam zakon besmislen i neprovediv. b) Odgovor na zahtjev 12. U svom odgovoru na zahtjev Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je naveo da Ustavnopravna komisija Doma naroda ne podržava predmetni zahtjev. IV. Relevantni propisi 13.Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: ČlanIII/1 I. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine Sljedećapitawasuunadležnosti institucija Bosne i Hercegovine: a) vawska politika, b) vawskotrgovinska politika, c) carinska politika, d) monetarna politika, kao što je predviđeno članomVII, e) finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, f) politika i regulisanje pitawa imigracije, izbjeglica i azila, g) sprovođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, ukqučujući i odnose sa Interpolom, h) uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava, i) regulisanje međuentitetskog transporta, j) kontrola vazdušnog saobraćaja. ČlanIII/2b) u relevantnom dijelu glasi: Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć Vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i HercegovineŠ...Ć. ČlanIII/3a) Sve vladine funkcije i ovlašćewa koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima. ČlanIII/5a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; u stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta,političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu da budu uspostavljene prema potrebi završenje ovih nadležnosti. ČlanIV/4 Parlamentarna skupština je nadležna za: a) donošenje zakona koji su potrebni za sprovođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine prema ovom Ustavu, b) odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, c) odobravanje buxeta za institucije Bosne i Hercegovine, d) odlučivanje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora, e) ostala pitawa koja su potrebna da se sprovedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta. 14. UZakonu o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) relevantne odredbe glase: Član 1 Ciljevi 1. Ovim zakonom uspostavlja se akcionarsko/dioničarsko društvo za prenos električne energije "Elektroprenos Bosne i Hercegovine" (u daqnjem tekstu: Kompanija) i definišu se njegove funkcije, ovlašćewa, upravljanje i svojina. Kompanija će obavljati svoje djelatnosti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 2. Ciq ovog zakona je formiranje jedinstvene prenosne kompanije i obezbjeđenje kontinuiranog snabdijevawa električnom energijom prema definisanim standardima kvaliteta za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenqivim direktivama Evropske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Evropske unije). Član2stav1 Svrha osnivawa Kompanije i iskqučivo ovlašćenje 2. Kompanija će obavljati djelatnosti koje se odnose na rad sistema za prenos električne energije u skladu sa odredbama ovog zakona. Djelatnosti ukqučuju prenos električne energije i djelatnosti vezane za prenos, u skladu sa članom 7 ovog zakona (regulisanje prenosa Kompanije i međusobnih odnosa). Nakon osnivawa Elektroprenosa Bosne i Hercegovine, nijedna elektroenergetska niti druga kompanija neće imati ovlašćenje da se bavi prenosom električne energije i djelatnostima vezanim za prenos. Član3st.3i13 3. "Kompanija" označava Elektroprenos Bosne i Hercegovine. 13. "NOS" znači Nezavisni operater sistema, kao što je definisano u Zakonu o prenosu,regulatoru i operateru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 7/02 i 13/03; Zakon o prenosu). Član 4 Naziv i sjedište 1. Naziv Kompanije je "Elektroprenos Bosne i Hercegovine" akcionarsko društvo Bawa Luka. 2. Sjedište Kompanije je u Bawoj Luci. Član 5 Osnivanje Kompanije 1. Nakon registracije Kompanije i u skladu sa odredbama ovog zakona, sva sredstva i obaveze, neophodni za prenos i djelatnosti koje se odnose na prenos a koje obavljaju sljedeće kompanije, biće preneseni i postaće imovina Kompanije: 1. Javno matično preduzeće "Elektroprivreda" Republike Srpske, Trebinje, Luke Vukalovića broj 3; 2. Javno preduzeće "Elektroprivreda" Bosne i Hercegovine, 71000 Sarajevo, Vilsonovo šetalište broj 15; 3 Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, Javno preduzeće za proizvodnju, prenos i distribuciju električne energije Mostar, Dr. Mile Budaka broj 106 A; 2. Ovaj automatski prenos svojine ukqučivaće sva sredstva, obaveze i sopstvenička prava nad imovinom, ukqučujući pokretnu, nepokretnu, materijalnu ili nematerijalnu imovinu, finansijska sredstva, kao i svako drugo pravo ili interes na dio ili cjelokupnu imovinu koju su upravni odbori elektroprivreda u BiH, uz saglasnost vlada entiteta, odobrili za prenos. U skladu sa odredbama ovog zakona, elektroprivrede u Bosni i Hercegovini formiraće komisije koje će sačiniti prijedlog razdvajawa i izdvajawa sredstava za prenos električne energije koja su u svojini i kojima upravljaju elektroprivrede i po potrebi sredstva ZDP-a Elektroprivrede Republike Srpske, te će taj prijedlog podnijeti upravnim odborima triju elektroprivreda. Upravni odbori elektroprivreda će da obave cjelokupan proces alokacije sredstava u roku od šezdeset (60) dana od dana stupawa na snagu ovog zakona. Ukoliko se cjelokupni postupak alokacije sredstava, ukqučujući i davanje saglasnosti na taj postupak, ne završi u navedenom roku od šezdeset (60) dana, nezavisni član preuzet će iskqučivu nadležnost za donošenje odluka u vezi sa prenosom sredstava, te će se postupak prenosa sredstava završiti u roku od trideset (30) dana od dana njegovog imenovawa u skladu sa odredbama člana 51 (Vanredna ovlašćewa nezavisnog člana Upravnog odbora za osnivanje Kompanije), odnosno po isteku navedenog roka od šezdeset (60) dana. Nakon prenosa, elektroprivrede koje prenose imovinu, kao i wihovi pravni sljednici, biće posebno i solidarno odgovorni prema Kompaniji za bilo koje obaveze koje su nastale na osnovu bilo kog zajma ili kredita koji su direktno ili indirektno uzeti od države ili entiteta, sem ako se drugačije ne dogovori sa svakom pojedinačnom relevantnom međunarodnom finansijskom institucijom. Iskqučivo u svrhu prenosa ovih sredstava, smatraće se da je pravo svojine na ovim sredstvima pravno valjano. 3. Imovina i sredstva neophodna za ispunjenje distributivnih djelatnostineće biti ukqučeni u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva distribucije koja su iskqučena iz prenosa sredstava ukqučuju svu niskonaponsku i srednjenaponsku distributivnu mrežu nominalnog napona 35kVdo, ili niže, ali ne ukqučujući trafo-stanice 110/xkV, koje se prenose na Kompaniju. 4. Imovina i sredstva neophodna za ispunjenje proizvodnih djelatnosti neće biti ukqučena u imovinu koja će biti prenesena na Kompaniju. Sredstva proizvodnje koja su iskqučena iz prenosa imovine ukqučivaće svu imovinu ukqučenu u proizvodnju električne energije do, ali ne ukqučujući prenosne vodove koji povezuju proizvodne trafo-stanice s prenosnim sistemom, dok će vodovi prenosa biti preneseni na Kompaniju. 5. Imovina i sredstva koja su neophodna kako bi NOS ispunio obaveze u okviru svojih nadležnosti neće biti ukqučena u sredstva koja se prenose na Kompaniju. 6. Nezavisni član može da, u skladu sa svojim diskrecionim pravom, u ograničenom brojuodobri izuzetke iskqučenju sredstava distribucije, proizvodnje i imovine NOS-a iz ovog člana da bi obezbijedio maksimalnu efikasnost sistema prenosa električne energije. Odluka nezavisnog člana biće konačna do kraja prelaznog perioda definisanog u članu 50 ovog zakona (Trajanje prelaznog perioda). U slučaju bilo kog spora nastalog na osnovu odlukenezavisnog člana, a koja se tiče alokacije imovine i sredstava, na osnovu ovog člana zakona, tada će da se ispoštuje arbitražna procedura navedena u članu 49 ovog zakona (Registracija Kompanije i početak poslovawa). 7. Na dan izvršewa prenosa sredstava i obaveza, prenos električne energije i aktivnosti vezane za taj prenos postaće iskqučiva nadležnost i zakonsko pravo Kompanije. Javno preduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Javno matično preduzeće Elektroprivreda Republike Srpske prestaće imati nadležnost izakonsko pravo nad prenosom električne energije i aktivnostima vezanim za prenos. 8. Troškove osnivawa Kompanije snosiće tri bosanskohercegovačke elektroprivrede koje su navedene u ovom članu, u skladu sa odredbama člana 46 (Troškovi osnivawa Kompanije i zahtjev za odobrenje DERK-u) i člana 51 (Vanredna ovlašćewa nezavisnog člana Upravnog odbora za formiranje Kompanije) ovog zakona. 9. Svojina nad Kompanijomdefinisana je u skladu sa odredbama ovog zakona, tako što će se akcije izdati Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u skladu sa članom 13 ovog zakona (Utvrđivanje početnog kapitala), proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. Član 10 Sopstvenici Početni sopstvenici Kompanije su: 1) Federacija Bosne i Hercegovine i 2) Republika Srpska. Član 13 Utvrđivanje početnog kapitala 1. Statut utvrđuje iznospočetnog odobrenog kapitala Kompanije, kao i broj akcija i wihovu nominalnu vrijednost. 2. Početni odobreni kapital Kompanije sastojaće se od jedne klase akcija, koje će sve biti izdate entitetima, na način utvrđen Statutom, u skladu sa članom 18 ovog zakona (Izdavanje i registracija akcija) i prema sljedećem omjeru: a) akcije izdate Federaciji Bosne i Hercegovine, dodijeljene u omjeru prema netovrijednosti sredstava uloženih od Federacije Bosne i Hercegovine; i b) akcije izdate Republici Srpskoj, dodijeljene u omjeru prema relativnoj netovrijednosti sredstava uloženih od Republike Srpske. V. Dopustivost 15. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašćeno lice iz članaVI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti osporenog zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan prema članuVI/3a) alineja 2 Ustava Bosne i Hercegovine. 16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva u dijelu postojawa ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine za donošenje Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04) i za ocjenu ustavnosti člana 5 st. 2 i 6 Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/04), Ustavni sud je pošao od odredbi člana 17 stav 1 tačka 5 Pravila Ustavnog suda. Član 17 stav 1 tačka 5 Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. radi se o pitanju o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 17. U odnosu na navode podnosioca zahtjeva da ne postoji ustavni osnov da bi Parlamentarna skupština donijela osporeni zakon, Ustavni sud upućuje na Odluku Ustavnog suda brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. maja 2006. godine, tačka 17, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da postoji ustavni osnov da Bosna i Hercegovina zakonski uredi predmetnu oblast, budući da su premijeri Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske 2. juna 2003. godine zakqučili Sporazum o Prenosnoj kompaniji i Nezavisnom operatoru sistema (u daqnjem tekstu: Sporazum), čime su, u smislu članaIII/5a) Ustava Bosne i Hercegovine, predmetnu oblast prenijeli u nadležnost države. Iz navedenog proizilazi da je o pitanju ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine za regulisanje ove oblasti Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 18. Ustavni sud je, takođe, u Odluci brojU 17/05(vidi tačku 20citiraneodluke)većodlučioiousklađenostičlana5st.2i 6 osporenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine tako što je zakqučio da su osporene odredbe u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema tome, i u odnosu na ovaj dio radi se o pitanju o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 19. Imajući u vidu odredbu člana 17 stav 1 tačka 5 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedozvoljen ukoliko se radi o pitanju o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio zahtjeva, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. Dalje je Ustavni sud utvrdio da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17 stav 1 Pravila Ustavnog suda zbog kog zahtjev nije dopustiv u odnosu na ocjenu ustavnosti člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 osporenog zakona, te će u narednim stavovima meritorno ispitati ovaj dio predmetnog zahtjeva. VI. Meritum 21. Podnosilac zahtjeva smatra da je odredba člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 osporenog zakona suprotna odredbi članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 23. Ustavni sud ukazuje na to da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odgovara članuII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, SporrongiLönnorthprotiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 24. Razmatrajući navode podnosioca zahtjeva u pogledu kršewa prava na imovinu entiteta odredbom člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 osporenog zakona, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci brojU 17/05(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojU 17/05od 26. maja 2006. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06) ovaj sud ocjewivao ustavnost osporenog zakona i čl. 5 st. 2 i 6, 7 stav 2, 46 stav 3, 49 stav 3 i 51 st. 2, 4 i 5 u odnosu na kršenje ustavnog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u pomenutoj odluci istakao da predmetni zakon, ukqučujući njegove osporene odredbe, predstavlja instrument "kontrolisawa korišćewa imovine". Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu. Wegove odredbe, ukqučujući i osporene, formulisane su sa dovoqnom jasnoćom i preciznošću, tako da svi oni na koje se one odnose mogu razumjeti posljedice svog postupawa. Kako je navedeno u članu 1 stav 2 predmetnog Zakona, ciq ovog Zakona je formiranje jedinstvene prenosne kompanije i obezbjeđenje kontinuiranog snabdijevawa električnom energijom prema definisanim standardima kvaliteta za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne razvojne aktivnosti u vezi sa energijom. Zakon se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenqivim direktivama Evropske unije (i implementaciji direktiva EU u zemljama članicama Evropske unije). Iz navedenog jasno proizilazi da je zakon donesen u javnom i opštem interesu. Takođe, Ustavni sud ne nalazi da osporene odredbe predmetnog zakona predstavljaju same po sebi neproporcionalnost između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema navedenom, Ustavni sud zakqučuje da osporene odredbe predmetnog zakona ne krše ustavno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Dakle, iz navedenog proizilazi da je u pomenutoj odluci Ustavni sud zakqučio da je osporeni zakon donesen u javnom interesu koji se ogleda u članu 1 stav 2 osporenog zakona. Naime, ciq osporenog zakona je formiranje jedinstvene prenosne kompanije u skladu sa definisanim standardima kvaliteta a za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine. Dalje, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je odredba člana 5 st. 2 i 6 proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Dakle, Ustavni sud se u navedenoj odluci nije bavio ocjenom ustavnosti odredbe člana 5 u cijelosti, već je samo ocjewivao st. 2 i 6 člana 5 osporenog zakona. Podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 5 osporenog zakona u cijelosti krši ustavno pravo na imovinu entiteta. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li se zakonskim rješewima iz ostalih osporenih stavova člana 5 krši pravo na imovinu entiteta, odnosno da li su ta zakonska rješewa proporcionalna u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 26. U vezi sa navedenim, razmatrajući član 5, odnosno njegove stavove 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9, Ustavni sud ističe da se navedenim stavovima reguliše pitanje prenosa sredstava i obaveza sa postojećih kompanija na akcionarsko/dioničarsko društvo za prenos električne energije "Elektroprenos Bosne i Hercegovine" (u daqnjem tekstu: Kompanija) koje je uspostavljeno osporenim zakonom. Dalje se reguliše koja to imovina i sredstva neophodna za ispunjenje distributivnih, proizvodnih djelatnosti i djelatnosti Nezavisnog operatera sistema neće biti ukqučena u imovinu koja će biti prenesena na novoosnovanu Kompaniju, kao i pitanje nadležnosti i zakonskog prava nad prenosom električne energije i aktivnostima vezanim za taj prenos. Takođe je regulisano pitanje troškova osnivawa Kompanije, kao i pitanje svojine nad Kompanijom tako što će se Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u smislu člana 13 osporenog zakona, izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala tri elektroprivrede u BiH. 27. Pri ocjeni postojawa proporcionalnosti zakonskih rješewa sadržanih u osporenim stavovima člana 5 predmetnog zakona, Ustavni sud polazi od činjenice da je stavom 9 navedenog člana regulisano da će se entitetima izdati akcije proporcionalno ulogu kapitala. Dalje, st. 3 i 4 člana 5 osporenog zakona postojećim kompanijama entiteta ostavljeni su imovina i sredstva neophodna za ispunjenje wihove distributivne i proizvodne djelatnosti. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i jasan javni interes za donošenje osporenog zakona, te činjenicu da se osporeni zakon bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenqivim direktivama Evropske unije, Ustavni sud smatra da su stavovi 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 člana 5 osporenog zakona proporcionalni u pogledu "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 ne krši pravo na imovinu entiteta. 28. Iz navedenog proizilazi da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti neosnovan, te da odredba člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 nije nesaglasna sa odredbama članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.Zakqučak 29. Ustavni sud je zakqučio da je predmetni zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 neosnovan i ne krši pravo na imovinu entiteta iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je osporeni zakon donesen u javnom interesu. Takođe je zakqučeno da odredba člana 5 st. 1, 3, 4, 5, 7, 8 i 9 nije neproporcionalna između "sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići". 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r.. SKUPŠTINA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 14. stav 1. Zakona o Agenciji za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 4/97, 15/97 i 6/01), Skupština Zeničko-dobojskog kantona, na 43. sjednici održanoj 23. juna 2010. godine, donosi ODLUKU O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČETIRI ČLANA NADZORNOG ODBORA AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Član 1. U Nadzorni odbor Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona imenuju se: 1. HIMZO ASLANI, dipl. pravnikpredsjednik 2. BESIM MULASMAJIĆ, dipl. ecc. - član 3. VLADO MARKOVIĆ, dipl. ecc. - član 4. MIDHAT BRKIĆ, dipl, ecc. - član 5. HAZIM ZVEKIĆ, dipl. pravnik - član. Član 2. Imenovanje iz prethodnog člana vrši se na period od dvije godine. Član 3. Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona", a ista će biti objavljena i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-18118/10 24. juna/lipnja 2010. godine Zenica Predsjedavajući Sejad Zaimović,s.r. VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko-doboj- skog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06), u skladu sa članom 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list R BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), a u vezi sa članom 83. stav 2. Zakona o osnovnoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 5/04 i 20/07), Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 184. sjednici održanoj 22. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE MUZIČKE ŠKOLE, ZENICA I. Razrješava se članstva u Školskom odboru Osnovne muzičke škole, Zenica: –FETANETA BEČIROVIĆ, predsjednik - iz reda osnivača, na lični zahtjev. II. Rješenje stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-38-18503/10 22. juna/lipnja 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević,s.r. Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko-doboj- skog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06), u skladu sa članom 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list R BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), a u vezi sa članom 83. stav 2. Zakona o osnovnoj školi ("Službene novine Zeničko - dobojskog kantona", broj 5/04 i 20/07), Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 184. sjednici održanoj 22. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE "SAFVET-BEG BAŠAGIĆ", VISOKO I. Razrješava se članstva u Školskom odboru Osnovne škole "Safvet-beg Bašagić", Visoko: –RAMIZ BRKIĆ, član - iz reda lokalne zajednice, na lični zahtjev. II. Rješenje stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-38-18504/10 22. juna/lipnja 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević,s.r. Na osnovu člana 50. stav 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97), člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Fede- racije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03) i člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06), a nakon provedenog postupka po Oglasu za popunu upražnjenih pozicija u Upravnom odboru Kantonalnog zavoda za borbu protiv bolesti ovisnosti Zenica, Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog ministra zdravstva Zeničko-dobojskog kantona, na 183. sjednici održanoj 11. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA KANTONALNOG ZAVODA ZA BORBU PROTIV BOLESTI OVISNOSTI ZENICA I. Za predsjednika i članove Upravnog odbora Kantonalnog zavoda za borbu protiv bolesti ovisnosti Zenica, na mandatni pe- riod od četiri godine, imenuju se: 1. MUNEZEHA KASAP, predsjednik, 2. ZAHEDIN AVDAGIĆ, član, 3. MILENKO MITROVIĆ, član, 4. MAJA POPOVIĆ, član, 5. MIRSAD RAMIĆ, član. II. Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službe- nim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-17538/10 11. juna/lipnja 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević,s.r. GRAD MOSTAR Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službe- ne novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovač- ko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Sta- tuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imeno- vanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osni- vač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovor- nosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačel- nik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE BARTOLA KAŠIĆA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Bartola Kašića Mostar imenuju se: 1. STANKA DRMAĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIROSLAV GRUBIŠIĆ, član iz reda osnivača, 3. MARINKO ŠUNJIĆ, član iz reda uposlenika, 4. SNJEŽANA VIDOVIĆ, član iz reda uposlenika, 5. VESNA ŠUNJIĆ, član iz reda roditelja i 6. ANKA RAJIČ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-2525/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Antuna Branka Šimića Mostar imenuju se: 1. MIRJANA DUJMOVIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. VESELKO CRNJAC, član iz reda osnivača, 3. TONI MARIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. IVETA MUSTAPIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. MIROSLAV GOLEMAC, član iz reda roditelja i 6. TONI RAMLJAK, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-2425/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA TREĆE OSNOVNE ŠKOLE MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Treće osnovne škole Mostar imenuju se: 1. DRAŽENKO VRLJIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIROSLAV LANDEKA, član iz reda osnivača, 3. PERO MILIČEVIĆ, član iz reda uposlenika, 4. DANIJELA TOMIČIĆ, član iz reda uposlenika, 5. DIANA ZELENIKA, član iz reda roditelja i 6. MILENKO ZOVKO, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4684/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE PETRA BAKULE MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Petra Bakule Mostar imenuju se: 1. TOMISLAV PUPIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. SREĆKO GALIĆ, član iz reda osnivača, 3. MARINA KOVAČEVIĆ, član iz reda uposlenika, 4. SLAVKO VUKOJA, član iz reda uposlenika, 5. MIRJANA LAGANIN, član iz reda roditelja i 6. KATICA ČORDAŠ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1682/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE CIM MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Cim Mostar imenuju se: 1. IVANKA KOLOBARIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIRO MARIĆ, član iz reda osnivača, 3. ANDRIJANA ZOVKO, član iz reda uposlenika, 4. ROBERT ČULJAK, član iz reda uposlenika, 5. RENATA DREŽNJAK, član iz reda roditelja i 6. MILENKO KVESIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4914/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE ILIĆI MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Ilići Mostar imenuju se: 1. MARIJA SOLDO, predsjednik iz reda osnivača, 2. VESNA PRSKALO, član iz reda osnivača, 3. SOFIJA JURIĆ, član iz reda uposlenika, 4. LJUBICA PAVLOVIĆ, član iz reda uposlenika, 5. TOMISLAV BUBALO, član iz reda roditelja i 6. DARKO MAROJEVIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4917/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE KRUŠEVO MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Kruševo Mostar imenuju se: 1. VESNA PRSKALO, predsjednik iz reda osnivača, 2. BRANKA VLADIĆ, član iz reda osnivača, 3. IVANKA KREŠIĆ, član iz reda uposlenika, 4. ŽAKLINA GRLE, član iz reda uposlenika, 5. ANKICA TOMIĆ, član iz reda roditelja i 6. IVICA BOŽIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4869/10 18. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), Gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE IVANA GUNDULIĆA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Ivana Gundulića Mostar imenuju se: 1. STANKA DRMAĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. ŠIMUN GOLEMAC, član iz reda osnivača, 3. VERA BEVANDA, član iz reda uposlenika, 4. MAJA BABIĆ, član iz reda uposlenika, 5. MATO RAIČ, član iz reda roditelja i 6. IVO KARAČIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1190/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE ZA DJECU S POSEBNIM POTREBAMA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole za djecu s posebnim potrebama Mostar imenuju se: 1. SONJA KOVAČIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. RADOSLAV PEJIČIĆ, član iz reda osnivača, 3. EMIR SPAHALIĆ, član iz reda uposlenika, 4. MAJA MUSTAPIĆ, član iz reda uposlenika, 5. DANIJELA KEGELJ, član iz reda roditelja i 6. VESNA BARBARIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4148/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića Mostar imenuju se: 1. GORDAN ZELJKO, predsjednik iz reda osnivača, 2. ZORA DUJMOVIĆ, član iz reda osnivača, 3. MIRA BAJALO, član iz reda uposlenika, 4. MIRJANA ŠUKIĆ, član iz reda uposlenika, 5. AUGUSTIN MIŠIĆ, član iz reda roditelja i 6. ZDRAVKO DŽIDIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1372/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE MARINA DRŽIĆA BUNA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Marina Držića Buna Mostar imenuju se: 1. DRAGO NOVAKOVIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. ANA BLAŽEVIĆ, član iz reda osnivača, 3. IVANKA KULAŠ, član iz reda uposlenika, 4. MARIJANA MILOŠ, član iz reda uposlenika, 5. BRANKA FRANJKOVIĆ, član iz reda roditelja i 6. GORDANA PERUTINA, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4242/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00, 4/04 i 5/04), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE ILIJE JAKOVLJEVIĆA MOSTAR Članak 1. U Školski odbor Osnovne škole Ilije Jakovljevića Mostar imenuju se: 1. MARINA ROTIM, predsjednik iz reda osnivača, 2. MAJA MARTINOVIĆ, član iz reda osnivača, 3. ŽELJKA PERIĆ, član iz reda uposlenika, 4. JOSIPA ŠARAC, član iz reda uposlenika, 5. ADISA VUČINA, član iz reda roditelja i 6. DAVOR VIDOVIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-2369/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 44. Zakona o predškolskom odgoju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanske županije", broj 5/00), članka 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i članka 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obvezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA UPRAVNOG VIJEĆA USTANOVE "DJEČJI VRTIĆI" MOSTAR Članak 1. U Upravno vijeće Ustanove "Dječji vrtić" Mostar imenuju se: 1. ZVONIMIR DERONJIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIRO MARIĆ, član iz reda osnivača, 3. VERICA ŠKUTOR, član iz reda uposlenika, 4. IVANA GAĆE, član iz reda uposlenika, 5. MISIJANABRKIĆ-MILINKOVIĆ, član iz reda roditelja. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4800/10 16. lipnja/juna 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,v.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU DRUGE OSNOVNE ŠKOLE MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Druge osnovne škole Mostar imenuju se: 1. ESAD POBRIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. ABDURAHMAN BEĆIREVIĆ, član iz reda osnivača, 3. TAHIR TASLAMAN, član iz reda uposlenika, 4. NADIJA ZLOMUŽICA, član iz reda zaposlenika, 5. ŠERIF KUJAN, član iz reda roditelja i 6. ADISA GOSTO, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-3456/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "ZALIK" MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Zalik" Mostar imenuju se: 1. SANEL KAJAN, predsjednik iz reda osnivača, 2. DŽEMAL JUKLO, član iz reda osnivača, 3. INELA RALJEVIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. AIDA BRALJ, član iz reda uposlenika, 5. SEMIRA DEMIROVIĆ, član iz reda roditelja i 6. NEDŽAD DŽIHO, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1696/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "VRAPČIĆI" MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Vrapčići" Mostar imenuju se: 1. ALMIR AČKAR, predsjednik iz reda osnivača, 2. ALIJA MAHINIĆ, član iz reda osnivača, 3. MAIDA PENAVA, član iz reda zaposlenika, 4. ALMIRA GRIZOVIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. AHMET ŽUŠTRA, član iz reda roditelja i 6. DŽEMAL ŠPAGO, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4682/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "BLAGAJ" MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Blagaj" Mostar imenuju se: 1. BADEMA ZALIHIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. NIHAD JAŠAREVIĆ, član iz reda osnivača, 3. AJLA MEMIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. ASIM ČERKEZ, član iz reda zaposlenika, 5. MAJA SEFO, član iz reda roditelja i 6. JASMINKO JAZVIN, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4752/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "OMER MAKSUMIĆ" PODVELEŽ MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Omer Maksumić" Podvelež Mostar imenuju se: 1. ALMIRA PEKUŠIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIRALEM FAJIĆ, član iz reda osnivača, 3. INES GOLOŠ, član iz reda zaposlenika, 4. ARNELA POBRIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. DŽEMAL MEMIĆ, član iz reda roditelja i 6. AJKUNA MARIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4711/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "DREŽNICA" MOSTAR Članak 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Drežnica" Mostar imenuju se: 1. HALIL ĆUĆUREVIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. AJKA HODŽIĆ, član iz reda osnivača, 3. VELIDA ŠATOR, član iz reda zaposlenika, 4. ĐULA HODŽIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. AZER GOLOŠ, član iz reda roditelja i 6. HASAN ŠUTIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-2309/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE GNOJNICE MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole Gnojnice Mostar imenuju se: 1. NIHAD JAŠAREVIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. ĐULSA FAJIĆ, član iz reda osnivača, 3. DŽEVADA MRGAN, član iz reda zaposlenika, 4. ELMINA ŠUTA, član iz reda zaposlenika, 5. SUAD ĐONKO, član iz reda roditelja i 6. MIRALEM GOLIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-575/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "BIJELO POLJE" POTOCI MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU Osnovne škole "Bijelo Polje" Potoci Mostar imenuju se: 1. DŽENAN OMANOVIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. SENAD DROCE, član iz reda osnivača, 3. FIKA NAZDRAJIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. ESAD HUSEJIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. ĐENAN LAPO, član iz reda roditelja i 6. EMIR NAZDRAJIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4544/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU VII. OSNOVNE ŠKOLE MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU VII. osnovne škole Mostar imenuju se: 1. ALMIRA ŠUNJE, predsjednik iz reda osnivača, 2. FIKRET DEDOVIĆ, član iz reda osnivača, 3. NAJDA JUGO, član iz reda zaposlenika, 4. HILMO SELIMOTIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. ENVER ĆOSIĆ, član iz reda roditelja i 6. ŠEHIDA MUSTAFIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-5505/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU VI. OSNOVNE ŠKOLE MOSTAR Članak 1. U Školski odbor JU VI. osnovne škole Mostar imenuju se: 1. ALDEN KAJTAZ, predsjednik iz reda osnivača, 2. SANITA HUMO, član iz reda osnivača, 3. ELVEDINA KAZAZIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. SENADA ČIMIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. RAMIZ VEJZOVIĆ, član iz reda roditelja i 6. REA OMERAGIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1870/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU IV. OSNOVNE ŠKOLE MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU IV. osnovne škole Mostar imenuju se: 1. EMIR NUSPAHIĆ, predsjednik iz reda osnivača, 2. MIRNA TRČALO, član iz reda osnivača, 3. IBRO EMINOVIĆ, član iz reda zaposlenika, 4. ZLATKA VEJZOVIĆ, član iz reda zaposlenika, 5. AMELA MUFTIĆ, član iz reda roditelja i 6. NEDŽAD IMAMOVIĆ, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4211/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 44. Zakona o predškolskom odgoju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Grada Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JU OSNOVNE ŠKOLE "DJEČIJI VRTIĆI-CICIBAN" MOSTAR Član 1. U Školski odbor JU "Dječiji vrtići" Mostar imenuju se: 1. AMNA POPOVAC, predsjednik iz reda osnivača, 2. AMELA BEGOVIĆ, član iz reda osnivača, 3. LARISA HEBIH, član iz reda zaposlenika, 4. EDINA KEVRO, član iz reda zaposlenika, 5. JASMINA TASLAMAN, član iz reda roditelja. Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-4950/10 11. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. OPĆINA ZAVIDOVIĆI Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), člana 25. Zakona o javnim ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92 i 13/94), Zaključka o standardima i kriterijima za imenovanje na upražnjene pozicije u reguliranim tijelima Općine Zavidovići, Zaključka o oglašavanju upražnjenih pozicija u Upravnoom odboru Javne ustanove Centar za socijalni rad Zavidovići broj 02-14-2133/10 od 30. aprila 2010. godine i člana 39. Statuta općine Zavidovići ("Službeni glasnik općine Zavidovići", broj 5/08 i 5a/08), općinski načelnik Zavidovići donio je RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE "CENTAR ZA SOCIJALNI RAD" ZAVIDOVIĆI I. Za članove Upravnog odbora Javne Ustanove "Centar za socijalni rad" Zavidovići, imenuju se: 1. AMIR MEHIĆ - za člana, iz reda osnivača 2. FATIMA MEHIĆ - za člana, iz reda zaposlenih II. Članovi Upravnog odbora Javne ustanove "Centar za socijalni rad" Zavidovići, imenuju se na period od četiri (4) godine. III. Članovima Upravnog odbora Javne ustanove "Centar za socijalni rad" Zavidovići pripada pravo na naknadu u skladu sa članom 6. Zaključka o standardima i kriterijima za imenovanje na upražnjene pozicije u reguliranim tijelima Općine Zavidovići ("Službeni glasnik općine Zavidovići", broj 4/04). IV. Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku općine Zavidovići" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-14-2133/10 29. juna/lipnja 2010. godine Općinski načelnik Hakija Osmić,s.r. OPĆINSKO VIJEĆE GRUDE Temeljem članka 31. stavak 2. i 3. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi ("Narodne novine ŽZH", broj 7/98) i članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), Općinsko vijeće Grude, na 15. sjednici od 25. lipnja 2010. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA UPRAVNOG VIJEĆA DJEČJEG VRTIĆA "GRUDE" GRUDE I. Za članove Upravnog vijeća Dječjeg vrtića "Grude" Grude iz reda osnivača i roditelja djece korisnika usluga, imenuju se: 1. MATE LEKO, iz reda osnivača, 2. ŽARKO GALIĆ, iz reda osnivača, 3. ANITA PARADŽIK, iz reda roditelja. II. Mandat članova Upravnog vijeća traje četiri godine od dana imenovanja. III. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenom glasniku općine Grude" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-05-725/10 25. lipnja/juna 2010. godine Grude Predsjednik Općinskog vijeća Nikica Tomas,v.r. UNSKO-SANSKI KANTON JU "II. SREDNJA ŠKOLA" CAZIN Na osnovu člana 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 134. i 136. Zakona o srednjoj školi ("Službeni glasnik USK-a", broj 3/97), a na prijedlog Komisije za izbor direktora broj 02-109/10 od 31.05.2010. godine, imenovane Odlukom ministra Kantonalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a broj 10-05-3803-2/2010. od 07.05.2010. godine, Odluke Školskog odbora o izboru direktora, broj 02-110/10. od 31.05.2010. godine, te saglasnosti za imenovanje od strane ministra Kantonalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a, broj 10-05-5566-2/2010. od 09.06.2010. godine, Školski odbor JU "II srednje škole" Cazin, na 21. sjednici održanoj dana 25. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU DIREKTORA JU "II. SREDNJE ŠKOLE" CAZIN I. Za direktora JU "II. SREDNJE ŠKOLE " Cazin imenuje se JUSUF AJDINOVIĆ, dipl. ing. tehnologije iz Cazina. II. Direktor škole iz tačke I. ovog Rješenja imenuje se na vrijeme od 4 (četiri) godine, počevši od 05. 07. 2010. godine. III. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i na oglasnoj ploči škole. Broj 02-129/10 28. juna/lipnja 2010. godine Cazin Predsjednik Školskog odbora Ćazim Kasić,s.r. FEDERALNI ŠTAB/STOŽER CIVILNE ZAŠTITE Na osnovu tačke III alineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalne komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRANJE ŠTETA OPĆINI TOMISLAVGRAD I. Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć općini Tomislavgrad za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od200.000,00 KM. Sredstva iz stava 1. ove tačke dodjeljuju se za sanaciju puteva u naseljima Vedašić, Mokronoge - Oplećani, Lipa i Seonica, sanaciju mosta na dionici puta Mandino Selo - Borčani i saniranje dijela šteta nastalih na individualnim stambenim objektima i usjevima i mogu se koristiti samo za te namjene. II. Sredstva iz tačke I. ove Odluke isplatit će se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora Federalnog ministarstva finansija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. Općinski načelnik dužan je podnijeti izvještaj sa kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz tačke I. ove Odluke, Federalnom štabu civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove Odluke. V. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-4/10 14. juna 2010. godine Sarajevo Komandant Vjekoslav Bevanda,s.r. Na temelju točke III alineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalnog povjerenstva za procjenu štete, Federalni stožer civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRANJE ŠTETA OPĆINI TOMISLAVGRAD I. Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć općini Tomislavgrad za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od200.000,00 KM. Sredstva iz stavka 1. ove točke dodjeljuju se za sanaciju puteva u naseljima Vedašić, Mokronoge - Oplećani, Lipa i Seonica, sanaciju mosta na dionici puta Mandino Selo - Borčani i saniranje dijela šteta nastalih na individualnim stambenim objektima i usjevima i mogu se koristiti samo za te namjene. II. Sredstva iz točke I. ove Odluke isplatit će se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Riznice Federalnog ministarstva financija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo financija - Federalno ministarstvo finansija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. Općinski načelnik dužan je podnijeti izvješće sa kompletnom financijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz točke I. ove Odluke, Federalnom stožeru civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove Odluke. V. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-4/10 14. lipnja 2010. godine Sarajevo Zapovjednik Vjekoslav Bevanda,v.r. Na osnovu tačkeIIIalineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći opštinama i kantonima za otklawanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalne komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVAWU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRAWE ŠTETA OPŠTINI TOMISLAVGRAD I Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć opštini Tomislavgrad za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od200.000,00 KM. Sredstva iz stava 1. ove tačke dodjequju se za sanaciju puteva u naseqima Vedašić, Mokronoge - Oplećani, Lipa i Seonica, sanaciju mosta na dionici puta Mandino Selo - Borčani i saniranje dijela šteta nastalih na individualnim stambenim objektima i usjevima i mogu se koristiti samo za te namjene. II Sredstva iz tačkeIove Odluke isplatiće se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora Federalnog ministarstva finansija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV Opštinski načelnik dužan je podnijeti izvještaj sa kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz tačkeIove Odluke, Federalnom štabu civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ove Odluke. V Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-4/10 14. juna 2010. godine Sarajevo Komandant Vjekoslav Bevanda,s.r. Na osnovu tačke III alineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalne komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRANJE ŠTETA OPĆINI DRVAR I. Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć općini Drvar za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od80.000,00 KM. Sredstva iz stava 1. ove tačke dodjeljuju se za sanaciju dijela šteta nastalih na putu Drvar - Bastasi, mostu u Bastasima i mostu na Drobnjaku, saniranje porodičnih kuća i popratnih objekata, te čišćenje poljoprivrednog zemljišta i mogu se koristiti samo za te namjene. II. Sredstva iz tačke I. ove Odluke isplatit će se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora Federalnog ministarstva finansija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. Općinski načelnik dužan je podnijeti izvješće sa kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz tačke I. ove Odluke, Federalnom štabu civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove Odluke. V. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-5/10 14. juna 2010. godine Sarajevo Komandant Vjekoslav Bevanda,s.r. Na temelju točke III alineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalnog povjerenstva za procjenu štete, Federalni stožer civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRANJE ŠTETA OPĆINI DRVAR I. Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć općini Drvar za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od80.000,00 KM. Sredstva iz stavka 1. ove točke dodjeljuju se za sanaciju dijela šteta nastalih na putu Drvar - Bastasi, mostu u Bastasima i mostu na Drobnjaku, saniranje obiteljskih kuća i popratnih objekata, te čišćenje poljoprivrednog zemljišta i mogu se koristiti samo za te namjene. II. Sredstva iz točke I. ove Odluke isplatit će se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Riznice Federalnog ministarstva financija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo financija - Federalno ministarstvo finansija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. Općinski načelnik dužan je podnijeti izvješće sa kompletnom financijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz točke I. ove Odluke, Federalnom stožeru civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove Odluke. V. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-5/10 14. lipnja 2010. godine Sarajevo Zapovjednik Vjekoslav Bevanda,v.r. Na osnovu tačkeIIIalineja 2. Odluke o postupku i kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći opštinama i kantonima za otklawanje šteta nastalih od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 60/06 i 8/10), na prijedlog Federalne komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne zaštite donosi ODLUKU O ODOBRAVAWU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI ZA SANIRAWE ŠTETA OPŠTINI DRVAR I Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć opštini Drvar za saniranje dijela šteta nastalih od poplava, u ukupnom iznosu od80.000,00 KM. Sredstva iz stava 1. ove tačke dodjequju se za sanaciju dijela šteta nastalih na putu Drvar - Bastasi, mostu u Bastasima i mostu na Drobwaku, saniranje porodičnih kuća i popratnih objekata, te čišćenje poqoprivrednog zemqišta i mogu se koristiti samo za te namjene. II Sredstva iz tačkeIove Odluke isplatiće se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora Federalnog ministarstva finansija - pod nazivom: sredstva za zaštitu i spašavanje podračun 338-690-22465515-43 ekonomski kod 614200 -transfer za elementarne nepogode, prirodne ili druge nesreće iz sredstava podračuna. III Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV Opštinski načelnik dužan je podnijeti izvještaj sa kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku sredstava iz tačkeIove Odluke, Federalnom štabu civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ove Odluke. V Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 11-49/1-491-5/10 14. juna 2010. godine Sarajevo Komandant Vjekoslav Bevanda,s.r. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 692 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu za sufinansiranje Projekta HSEP-Jačanje zdravstvenog sektora, za II. kvartal 2010. godine (bosanski jezik) 1 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu za sufinanciranje Projekta HSEP-Jačanje zdravstvenog sektora, za II. kvartal 2010. godine (hrvatski jezik)1 Odluka o odobravanju izdvajawa sredstava iz Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu za sufinansiranje Projekta HSEP-Jačanje zdravstvenog sektora, zaII. kvartal 2010. godine (srpski jezik)2 693 Odluka o odobravanju utroška sredstava sa podračuna evidentiranog na Jedinstvenom računu Trezora-Riznice Federalnog ministarstva finansija-financija Zavodu za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine 2 694 Odluka o davanju saglasnosti za otvaranje posebnog namjenskog transakcijskog računa u okviru Jedinstve- nog računa trezora (bosanski jezik) 2 Odluka o davanju suglasnosti za otvaranje posebnog namjenskog transakcijskog računa u okviru Jedinstve- nog računa trezora (hrvatski jezik) 3 Odluka o davanju saglasnosti za otvaranje posebnog namjenskog transakcijskog računa u okviru Jedinstve- nog računa trezora (srpski jezik) 3 695 Odluka o davanju saglasnosti za upućivanje pripadnika bosanskohercegovačkog kontingenta civilne policije s područja Federacije Bosne i Hercegovine u Mirovnu misiju UN-a u Liberiji (bosanski jezik) 4 Odluka o davanju suglasnosti za upućivanje pripadnika bosanskohercegovačkog kontingenta civilne policije s područja Federacije Bosne i Hercegovine u Mirovnu misiju UN-a u Liberiji (hrvatski jezik) 4 Odluka o davanju saglasnosti za upućivanje pripadnika bosanskohercegovačkog kontingenta civilne policije s područja Federacijnje Bosne i Hercegovine u Mirovnu misiju UN-a u Liberiji (srpski jezik) 4 696 Odluka o usvajanju Izvještaja o realizaciji bilansa energetskih potreba Federacije Bosne i Hercegovine u 2009. godini (bosanski jezik) 4 Odluka o usvajanju Izvješća o ostvarenju bilance energetskih potreba Federacije Bosne i Hercegovine u 2009. godini (hrvatski jezik) 4 Odluka o usvajanju Izvještaja o realizaciji bilansa energetskih potreba Federacije Bosne i Hercegovine u 2009. godini (srpski jezik) 5 697 Odluka o davanju na privremeno korištenje bez naknade poslovnog prostora u Tuzli, ulica Armije RBiH broj 25, Savezu organizacija porodice šehida i poginulih boraca Tuzlanskog kantona 5 698 Odluka o otpisu duga Savezu organizacija porodice šehida i poginulih boraca Tuzlanskog kantona 5 699 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija (bosanski jezik) 5 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu financija - Federalnom ministarstvu finansija (hrvatski jezik) 6 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija (srpski jezik) 6 700 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija (bosanski jezik) 6 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu financija - Federalnom ministarstvu finansija (hrvatski jezik) 7 Odluka o rasporedu dijela sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti" utvrđenim Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija (srpski jezik) 7 701 Rješenje o izmjeni Rješenja o prijedlogu za imenovanje članova Komisije za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 7 Rješenje o izmjeni Rješenja o prijedlogu za imenovanje članova Komisije za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 7 Rješenje o izmjeni Rješewa o prijedlogu za imenovanje članova Komisije za koncesije Federacije Bosne i Hecegovine (srpski jezik) 8 702 Rješenje o razrješenju dužnosti privremenog direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 8 Rješenje o razrješenju dužnosti privremenog ravnatelja Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik)8 Rješenje o razrješenju dužnosti privremenog direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) 8 703 Rješenje o imenovanju direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 8 Rješenje o imenovanju ravnatelja Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 9 Rješenje o imenovanju direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) 9 704 Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Lutrije Bosne i Hercegovine 9 705 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 9 Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 9 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 10 706 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 10 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog vijeća Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 10 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 11 707 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 11 Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 11 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 11 708 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 12 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 12 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Zavoda za javno zdrastvo Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 12 709 Rešenje o razrješenju Upravnog odbora Kliničke bolnice Mostar (bosanski jezik) 13 Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Kliničke bolnice Mostar (hrvatski jezik) 13 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Kliničke bolnice Mostar (srspki jezik) 13 710 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Kliničke bolnice Mostar (bosanski jezik) 13 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog vijeća Kliničke bolnice Mostar (hrvatski jezik) 14 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Kliničke bolnice Mostar (srspki jezik) 14 711 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Kliničkog centra Univeriteta u Sarajevu (bosanski jezik) 14 Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (hrvatski jezik) 15 Rješenje o razrješenju Upravnog odbora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (srpski jezik)15 712 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (bosanski jezik) 15 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog vijeća Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (hrvatski jezik)16 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (srpski jezik) 16 713 Rješenje o razrješenju direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 16 Rješenje o razrješenju ravnatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 16 Rješenje o razrješenju direktora Zavoda zdravstvenog osigurawa i reosigurawa Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 17 714 Rješenje o imenovanju direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 17 Rješenje o imenovanju ravnatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 17 Rješenje o imenovanju direktora Zavoda zdravstvenog osigurawa i reosigurawa Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 17 715 Rješenje o razrješenju zamjenika direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 17 Rješenje o razrješenju zamjenika ravnatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 18 Rješenje o razrješenju zamjenika direktora Zavoda zdravstvenog osigurawa i reosigurawa Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 18 716 Rješenje o imenovanju zamjenika direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 18 Rješenje o imenovanju zamjenika ravnatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 18 Rješenje o imenovanju zamjenika direktora Zavoda zdravstvenog osigurawa i reosigurawa Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 18 717 Rješenje o nominovanju članova Nadzornog odbora JP BH Telecom d.d. Sarajevo 19 718 Rješenje broj 03/05-31-545/10 19 719 Rješenje broj 03/05-31-545/1/10 19 720 Rješenje broj 03/05-31-545-2/10 19 721 Rješenje broj 03/05-31/545-3/10 20 722 Rješenje broj 03/05-31/545-4/10 20 723 Rješenje broj 03/05-31/545-5/10 21 724 Rješenje broj 03/05-31/545-6/10 21 725 Rješenje broj 03/05-31/545-7/10 21 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 726 Pravilnik o edukaciji, programu obuke, stručnom ispitu i certifikaciji stručnjaka za ocjenu planova aktivnosti i studija o procjeni uticaja na okoliš u postupku izdavanja okolinske dozvole (bosanski jezik) 21 Pravilnik o edukaciji, programu obuke, stručnom ispitu i certifikaciji stručnjaka za ocjenu planova aktivnosti i studija o procjeni utjecaja na okoliš u postupku izdavanja okolišne dozvole (hrvatski jezik) 24 Pravilnik o edukaciji, programu obuke, stručnom ispitu i certifikaciji stručwaka za ocjenu planova aktivnosti i studija o procjeni uticaja na okoliš u postupku izdavawa okolinske dozvole (srspki jezik)26 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 727 Pravilnik o uslovima koje moraju ispunjavati naučno-stručne institucije i laboratoriji za vršenje poslova izrade projekata, te mjerenja i ispitivanja zemljišta (bosanski jezik) 28 Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati znanstveno-stručne institucije i laboratoriji za vršenje poslova izradbe projekata, te mjerenja i ispitivanja zemljišta (hrvatski jezik) 37 Pravilnik o uslovima koje moraju ispuwavati naučno-stručne institucije i laboratoriji za vršenje poslova izrade projekata, te mjerewa i ispitivawa zemqišta (srpski jezik) 46 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 56 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 666/07 (bosanski jezik) 56 Odluka broj AP 666/07 (hrvatski jezik) 60 Odluka brojAP 666/07 (srpski jezik) 64 Odluka broj AP 1471/07 (bosanski jezik) 67 Odluka broj AP 1471/07 (hrvatski jezik) 71 Odluka broj AP 1471 (srpski jezik) 74 Odluka broj AP 1885/07 (bosanski jezik) 78 Odluka broj AP 1885/07 (hrvatski jezik) 83 Odluka broj AP 1885/07 (srpski jezik) 88 Odluka broj AP 2216/07 (bosanski jezik) 93 Odluka broj AP 2216/07 (hrvatski jezik) 99 Odluka broj AP 2216/07 (srpski jezik) 105 Odluka broj AP 2301/07 (bosanski jezik) 112 Odluka broj AP 230107 (hrvatski jezik) 116 Odluka broj AP 2301/07 (srpski jezik) 120 Odluka broj AP 2612/07 (bosanski jezik) 124 Odluka broj AP 2612/07 (hrvatski jezik) 126 Odluka broj AP 2612/07 (srpski jezik) 128 Odluka broj AP 2700/07 (bosanski jezik) 130 Odluka broj AP 2700/07 (hrvatski jezik) 136 Odluka broj AP 2700/07 (srpski jezik) 142 Odluka broj AP 2771/06 (bosanski jezik) 149 Odluka broj AP 2771/06 (hrvatski jezik) 155 Odluka broj AP 2771/06 (srpski jezik) 160 Odluka broj AP 2821/09 (bosanski jezik) 167 Odluka broj AP 2821/09 (hrvatski jezik) 173 Odluka broj AP 2821/09 (srpski jezik) 180 Odluka broj AP 3274/07 (bosanski jezik) 187 Odluka broj AP 3274/07 (hrvatski jezik) 190 Odluka broj AP 3274/07 (srpski jezik) 193 Odluka broj AP 3437/07 (bosanski jezik) 197 Odluka broj AP 3437/07 (hrvatski jezik) 199 Odluka broj AP 3437/07 (srpski jezik) 201 Odluka broj AP 3604/07 (bosanski jezik) 203 Odluka broj AP 3604/07 (hrvatski jezik) 209 Odluka broj AP 3604/07 (srpski jezik) 215 Odluka broj AP 4000/09 (bosanski jezik) 221 Odluka broj AP 4000/09 (hrvatski jezik) 226 Odluka broj AP 4000/09 (srpski jezik) 230 Odluka broj U 13/09 (bosanski jezik) 234 Odluka broj U 13/09 (hrvatski jezik) 238 Odluka broj U 13/09 (srpski jezik) 242 Odluka broj U 16/09 (bosanski jezik) 246 Odluka broj U 16/09 (hrvatski jezik) 250 Odluka broj U 16/09 (srpski jezik) 254 SKUPŠTINA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Odluka o imenovanju predsjednika i četiri člana Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona 259 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Rješenje o razrješenju člana Školskog odbora Osnovne muzičke škole, Zenica 259 Rješenje o razrješenju člana Školskog odbora Osnovne škole "Safvet-beg Bašagić", Visoko 259 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Kantonalnog zavoda za borbu protiv bolesti ovisnosti Zenica 259 GRAD MOSTAR Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Bartola Kašića Mostar 260 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Antuna Branka Šimića Mostar 260 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Treće osnovne škole Mostar 260 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Petra Bakule Mostar 260 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Cim Mostar 261 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Ilići Mostar 261 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Kruševo Mostar 261 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Ivana Gundulića Mostar 261 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole za djecu s posebnim potrebama Mostar 262 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića Mostar 262 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Marina Držića Buna Mostar 262 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole Ilije Jakovljevića Mostar 263 Rješenje o konačnom imenovanju članova Upravnog vijeća Ustanove "Dječiji vrtići" Mostar 263 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Druge osnovne škole Mostar 263 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Zalik" Mostar 263 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Vrapčići" Mostar 264 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Blagaj" Mostar 264 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Omer Maksumić" Podvelež Mostar 264 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Drežnica" Mostar 264 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole Gnojnice Mostar 265 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Bijelo Polje" Potoci Mostar 265 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU VII. osnovne škole Mostar 265 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU VI. osnovne škole Mostar 265 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU IV. osnovne škole Mostar 266 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora JU Osnovne škole "Dječiji vrtići-Ciciban" Mostar 266 OPĆINA ZAVIDOVIĆI Rješenje o konačnom imenovanju članova Upravnog odbora Javne ustanove "Centar za socijalni rad" Zavidovići 266 OPĆINSKO VIJEĆE GRUDE Rješenje o konačnom imenovanju članova Upravnog vijeća Dječjeg vrtića "Grude" Grude UNSKO-SANSKI KANTON JU "II. SREDNJA ŠKOLA" CAZIN Rješenje o konačnom imenovanju direktora JU "II. srednje škole" Cazin 267 FEDERALNI ŠTAB/STOŽER CIVILNE ZAŠTITE Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Općini Tomislavgrad (bosanski jezik) 267 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Općini Tomislavgrad (hrvatski jezik)267 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Opštini Tomislavgrad (srpski jezik)268 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Općini Drvar (bosanski jezik) 268 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Općini Drvar (hrvatski jezik)268 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta Opštini Drvar 269 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku