Aktio

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine

O imenovanju zamjenika direktora Federalne uprave policije u sastavu

632 Na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06) i člana 37. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), na prijedlog federalnog ministra unutrašnjih poslova, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 143. sjednici održanoj 20. maja 2010. godine, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ZAMJENIKA DIREKTORA FEDERALNE UPRAVE POLICIJE U SASTAVU FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA/ FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTARNJIH POSLOVA I. Za zamjenika direktora Federalne uprave policije u sastavu Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova - Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, imenuje se SAMIR DŽEBO. II. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". V broj 469/10 20. maja/svibnja 2010. godine Sarajevo Premijer Mustafa Mujezinović,s.r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, na temelju članka IV.C.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 20. travnja 2010. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da odredba članka 1. stavak 1. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u dijelu koji glasi: "kantona, grada i općine" nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje Predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Podnositelj zahtjeva osporava članak 1. Zakona o državnoj službi kojim je propisano da se ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine. Smatra da je ovaj članak u očitoj nesuglasnosti s odredbama članka III.4. e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, što temelji na tome da je odredbom članka III.1. g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana isključiva nadležnost Federacije u financiranju federalne vlasti, ustanova i institucija koje federalne vlasti osnivaju oporezivanjem, zaduživanjem ili drugim sredstvima, da odredbama članka III.2. i III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije propisana podijeljena nadležnost federalne i kantonalne vlasti na utvrđivanju organiziranja i financiranja kantonalnih organa vlasti, niti je postignuta suglasnost o istom, već je odredbom članka III.4. e) i l) ostavljeno isključivo pravo kantona da uređuje reguliranje i osiguranje javnih službi kantona te financiranje djelatnosti kantonalne vlasti i agencija. Po ocjeni podnositelja zahtjeva, neprihvatljivo je da kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, sukladno članku III.4. e) i l) imaju ustavnu ovlast da organiziraju i utvrđuju politiku osiguranja javnih službi, te financiraju djelatnost kantonalne vlasti i njenih agencija, a da ne mogu svojim propisom, odnosno kantonalnim zakonom urediti prava i ovlasti službenika i namještenika u organima te iste kantonalne vlasti. Predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da odredbe članka 1. Zakona o državnoj službi u dijelu koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, nisu sukladne odredbama članka III.4. točka e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je sukladno čl. 16. i 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) dostavio zahtjev za utvrđivanje ustavnosti drugoj strani u postupku, Zastupničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao donositelji osporenog zakona daju pismeni odgovor na zahtjev. Niti jedan od domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio traženi odgovor. U ovom predmetu Ustavni sud Federacije je održao javnu raspravu 20.04.2010. godine. Raspravi su prisustvovali: opunomoćenik podnositelja zahtjeva i opunomoćenici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dok u ime Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije pristupio nitko. Opunomoćenik podnositelja zahtjeva je na javnoj raspravi obrazložio navode iz zahtjeva, naglašavajući da ne postoji ustavni temelj za donošenje ovog zakona, te precizirao zahtjev na način da predlaže donošenje presude u kojoj se utvrđuje da je osporeni članak Zakona o državnoj službi suprotan konkretiziranim ustavnim odredbama. Predstavnici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine su na javnoj raspravi istakli prigovor nepotpunog, prvenstveno u nacionalnom smislu, sastava Ustavnog suda Federacije. Smatraju da postojeći sastav od šest sudaca narušava ustavom određeni nacionalni sastav Ustavnog suda Federacije, koji u sadašnjem nepotpunom sastavu ne može odlučivati. Istaknuti prigovor procesne prirode je odbijen iz sljedećih razloga: Nesporno je da je sastav od devet sudaca i njihova nacionalna pripadnost precizirana odredbom članka IV.C.3 (9) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Člankom 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine je kao opće pravilo ustanovljeno da Ustavni sud Federacije odlučuje većinom glasova svih sudaca, izuzev u specifičnom postupku zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Dakle, navedenim zakonom je utvrđen kvorum od pet glasova sudaca za odlučivanje i u ovom,in concreto, i u drugim ustavnosudskim predmetima koji se vode pred Sudom. Niti jednom ustavnom ili zakonskom odredbom nije propisano da u okviru izvršavanja svojih ustavom propisanih nadležnosti, Ustavni sud Federacije, u slučaju odsutnosti, što uključuje i nepopunjenost, brojčanog, a posebice nacionalnog sastava sudaca, ne može djelovati, odnosno odlučivati o postavljenim zahtjevima. Poslovnikom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), je razrađen način postupanja Ustavnog suda Federacije i prilikom odlučivanja i glasovanja kada su u pitanju sjednice bez i sa javnom raspravom. Tako je člankom 24. stavak 2. propisano zakazivanje i rukovođenje javnom raspravom za slučaj odsutnosti i predsjednika i oba dopredsjednika Ustavnog suda Federacije, dok članak 35. istog propisa određuje način postupanja na sjednici o vijećanju i glasovanju za slučaj nemogućnosti postizanja propisane većine zbog odsutnosti jednog ili više sudca. Očigledno je, dakle, da se vodilo računa i o ovakvim iznimnim situacijama da bi Ustavni sud Federacije, kao kolegijalni organ, mogao izvršavati svoje ustavne nadležnosti i kada nema popunjen sastav Suda, sve dok postoji propisani kvorum za odlučivanje. U daljnjem tijeku postupka, nastavljena je rasprava o meritumu zahtjeva, bez daljnjeg učešća opunomoćenika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Kako izostanak, dakle neučestvovanje stranke u postupku, ne sprječava Ustavni sud Federacije da provede postupak i donese odluku (članak 20. stavak 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine), Ustavni sud Federacije je nadalje, odlučujući o meritumu, donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga: Odredbom članka III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je propisana zajednička nadležnost Federacije i kantona, a odredbe članka III.3. propisuju način ostvarivanja tih zajedničkih nadležnosti. Odredbom članka III.2. e) propisano je, da su pored ostalih, Federacija i kantoni nadležni i za socijalnu politiku. Osporenim člankom 1. stavak 1. Zakona o državnoj službi propisano je da se "ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine". Oblast koja je uređena su dakle radni odnosi državnih službenika, što je oblast socijalne politike iz zajedničke nadležnosti federalne i kantonalne vlasti. U konkretnom slučaju, kao ustavni temelj za donošenje osporenog zakona je označena odredba članka IV. A. 7. 20 d) koja propisuje da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine pored ostalih nadležnosti utvrđenih u ustavu nadležan za. "donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti..." Citirana odredba ne daje ustavnu ovlast Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da samostalno uređuje radnopravni status državnih službenika u drugim organima vlasti (izuzev federalne), jer Ustav Federacije Bosne i Hercegovine jasno definira način ostvarivanja zajedničkih nadležnosti federalne i kantonalnih vlasti i iz domena radnih odnosa kao jedne od oblasti socijalne politike. Pored toga, potrebno je imati u vidu i odredbe članka III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da kantonima pripadaju sve nadležnosti koje nisu izričito dodijeljene federalnoj vlasti, a posebice su nadležni za utvrđivanje politike u svezi reguliranja i osiguranja javnih službi. Napominjemo da ustavne odredbe iz zajedničke nadležnosti Federacije i kantona promoviraju duh suradnje između navedenih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (članak III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu značaj materije koju regulira Zakon o državnoj službi, izvjesno je da bi upravo dogovor između ovih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, polučio najkvalitetnija, harmonizirana zakonska rješenja predmetne oblasti. Zahtjev je usmjeren na dio odredbe članka 1. stavak 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, no imajući u vidu akcesornu prirodu ustavnog položaja "grada" i "općine" za reguliranje statusa državnih službenika, Ustavni sud Federacije je odlučio da dio članka 1. stavak 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na sve nivoe vlasti izuzev federalne obuhvati izrekom ove Presude. Ovu Presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr. Faris Vehabović, suci Suda. Broj U-27/09 20. travnja 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Kata Senjak,v.r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu članaIV.C.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 20. aprila 2010. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da odredba člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u dijelu koji glasi: "kantona, grada i opštine" nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje Predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Podnosilac zahtjeva osporava član 1. Zakona o državnoj službi kojim je propisano da se ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i opštine. Smatra da je ovaj član u očitoj nesaglasnosti sa odredbama članaIII.4. e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, što zasniva na tome da je odredbom članaIII.1. g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana iskqučiva nadležnost Federacije u finansiranju federalne vlasti, ustanova i institucija koje federalne vlasti osnivaju oporezivanjem, zaduživanjem ili drugim sredstvima, da odredbama članaIII.2. iIII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije propisana podijeljena nadležnost federalne i kantonalne vlasti na utvrđivanju organizovawa i finansirawa kantonalnih organa vlasti, niti je postignuta saglasnost o istom, već je odredbom članaIII.4. e) i l) ostavljeno iskqučivo pravo kantona da uređuje regulisanje i osiguranje javnih službi kantona te finansiranje djelatnosti kantonalne vlasti i agencija. Po ocjeni podnosioca zahtjeva, neprihvatqivo je da kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, u skladu sa članomIII.4. e) i l) imaju ustavno ovlašćenje da organizuju i utvrđuju politiku osigurawa javnih službi, te finansiraju djelatnost kantonalne vlasti i njenih agencija, a da ne mogu svojim propisom, odnosno kantonalnim zakonom urediti prava i ovlašćewa službenika i namještenika u organima te iste kantonalne vlasti. Predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da odredbe člana 1. Zakona o državnoj službi u dijelu koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, nisu u skladu sa odredbama članaIII.4. tačka e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je u skladu sa čl. 16. i 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnimsudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) dostavio zahtjev za utvrđivanje ustavnosti drugoj strani u postupku, Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao donosioci osporenog zakona daju pismeni odgovor na zahtjev. Niti jedan od domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio traženi odgovor. U ovom predmetu Ustavni sud Federacije je održao javnu raspravu 20.04.2010. godine. Raspravi su prisustvovali: punomoćnik podnosioca zahtjeva i punomoćnici Predstavni- čkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dok u ime Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije pristupio niko. Punomoćnik podnosioca zahtjeva je na javnoj raspravi obrazložio navode iz zahtjeva, naglašavajući da ne postoji ustavni osnov za donošenje ovog zakona, te precizirao zahtjev na način da predlaže donošenje presude u kojoj se utvrđuje da je osporeni član Zakona o državnoj službi suprotan konkretizovanim ustavnim odredbama. Predstavnici Predstavničkog doma Parlamenta Federa- cije Bosne i Hercegovine su na javnoj raspravi istakli prigovor nepotpunog, prvenstveno u nacionalnom smislu, sastava Ustavnog suda Federacije. Smatraju da postojeći sastav od šest sudija narušava ustavom određeni nacionalni sastav Ustavnog suda Federacije, koji u sadašnjem nepotpunom sastavu ne može odlučivati. Istaknuti prigovor procesne prirode je odbijen iz sljedećih razloga: Nesporno je da je sastav od devet sudija i wihova nacionalna pripadnost precizirana odredbom članaIV.C.3 (9) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine je kao opšte pravilo ustanovljeno da Ustavni sud Federacije odlučuje većinom glasova svih sudija, izuzev u specifičnom postupku zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Dakle, navedenim zakonom je utvrđen kvorum od pet glasova sudija za odlučivanje i u ovom,in concreto, i u drugim ustavnosudskim predmetima koji se vode pred Sudom. Niti jednom ustavnom ili zakonskom odredbom nije propisano da u okviru izvršavawa svojih ustavom propisanih nadležnosti, Ustavni sud Federacije, u slučaju odsutnosti, što ukqučuje i nepopunjenost, brojčanog, a posebno nacionalnog sastava sudija, ne može djelovati, odnosno odlučivati o postavljenim zahtjevima. Poslovnikom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), je razrađen način postupawa Ustavnog suda Federacije i prilikom odlučivawa i glasawa kada su u pitanju sjednice bez i sa javnom raspravom. Tako je članom 24. stav 2. propisano zakazivanje i rukovođenje javnom raspravom za slučaj odsutnosti i predsjednika i oba potpredsjednika Ustavnog suda Federacije, dok član 35. istog propisa određuje način postupawa na sjednici o vijećanju i glasanju za slučaj nemogućnosti postizawa propisane većine zbog odsutnosti jednog ili višesudija. Očigledno je, dakle, da se vodilo računa i o ovakvim iznimnim situacijama da bi Ustavni sud Federacije, kao kolegijalni organ, mogao izvršavati svoje ustavne nadležnosti i kada nema popunjen sastav Suda, sve dok postoji propisani kvorum za odlučivanje. U daljem toku postupka, nastavljena je rasprava o meritumu zahtjeva, bez daljeg učešća punomoćnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Kako izostanak, dakle neučestvovanje stranke u postupku, ne sprječava Ustavni sud Federacije da provede postupak i donese odluku (član 20. stav. 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine), Ustavni sud Federacije je nadalje, odlučujući o meritumu, donio odluku kao uizreci iz sljedećih razloga: Odredbom članaIII.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je propisana zajednička nadležnost Federacije i kantona, a odredbe članaIII.3. propisuju način ostvarivawa tih zajedničkih nadležnosti. Odredbom članaIII.2. e) propisano je, da su pored ostalih, Federacija i kantoni nadležni i za socijalnu politiku. Osporenimčlanom 1. stav 1. Zakona o državnoj službi propisano je da se "ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i opštine". Oblast koja je uređena su dakle radni odnosi državnih službenika, što je oblast socijalne politike iz zajedničke nadležnosti federalne i kantonalne vlasti. U konkretnom slučaju, kao ustavni osnov za donošenje osporenog zakona je označena odredba članaIV. A. 7. 20 d) koja propisuje da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine pored ostalih nadležnosti utvrđenih u ustavu nadležan za "donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti..." Citirana odredba ne daje ustavno ovlašćenje Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da samostalno uređuje radnopravni status državnih službenika u drugim organima vlasti (izuzev federalne), jer Ustav Federacije Bosne i Hercegovine jasno definiše način ostvarivawa zajedničkih nadležnosti federalne i kantonalnih vlasti i iz domena radnih odnosa kao jedne od oblasti socijalne politike. Pored toga, potrebno je imati u vidu i odredbe članaIII.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da kantonima pripadaju sve nadležnosti koje nisu izričito dodijeljene federalnoj vlasti, a posebno su nadležni za utvrđivanje politike u vezi sa regulisanjem i osiguranjem javnih službi. Napominjemo da ustavne odredbe iz zajedničke nadležnosti Federacije i kantona promovišu duh saradnje između navedenih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (članIII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu značaj materije koju reguliše Zakon o državnoj službi, izvjesno je da bi upravo dogovor između ovih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, polučio najkvalitetnija, harmonizovana zakonska rješewa predmetne oblasti. Zahtjev je usmjeren na dio odredbe člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, no imajući u vidu akcesornu prirodu ustavnog položaja "grada" i "opštine" za regulisanje statusa državnih službenika, Ustavni sud Federacije je odlučio da dio člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na sve nivoe vlasti izuzev federalne obuhvati izrekom ove Presude. Ovu Presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr Kata Sewak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-27/09 20. aprila 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine MrKata Sewak,s.r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 20. aprila 2010. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da odredba člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u dijelu koji glasi: "kantona, grada i općine" nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje Predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Podnosilac zahtjeva osporava član 1. Zakona o državnoj službi kojim je propisano da se ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine. Smatra da je ovaj član u očitoj nesaglasnosti sa odredbama člana III.4. e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, što zasniva na tome da je odredbom člana III.1. g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana isključiva nadležnost Federacije u finansiranju federalne vlasti, ustanova i institucija koje federalne vlasti osnivaju oporezivanjem, zaduživanjem ili drugim sredstvima, da odredbama članaIII.2. i III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije propisana podijeljena nadležnost federalne i kantonalne vlasti na utvrđivanju organizovanja i finansiranja kantonalnih organa vlasti, niti je postignuta saglasnost o istom, već je odredbom člana III.4. e) i l) ostavljeno isključivo pravo kantona da uređuje regulisanje i osiguranje javnih službi kantona te finansiranje djelatnosti kantonalne vlasti i agencija. Po ocjeni podnosioca zahtjeva, neprihvatljivo je da kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom III.4. e) i l) imaju ustavno ovlaštenje da organizuju i utvrđuju politiku osiguranja javnih službi, te finansiraju djelatnost kantonalne vlasti i njenih agencija, a da ne mogu svojim propisom, odnosno kantonalnim zakonom urediti prava i ovlaštenja službenika i namještenika u organima te iste kantonalne vlasti. Predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da odredbe člana 1. Zakona o državnoj službi u dijelu koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, nisu u skladu sa odredbama člana III.4. tačka e) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je u skladu sa čl. 16. i 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) dostavio zahtjev za utvrđivanje ustavnosti drugoj strani u postupku, Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao donosioci osporenog zakona daju pismeni odgovor na zahtjev. Niti jedan od domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio traženi odgovor. U ovom predmetu Ustavni sud Federacije je održao javnu raspravu 20.04.2010. godine. Raspravi su prisustvovali: punomoćnik podnosioca zahtjeva i punomoćnici Predstavni- čkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dok u ime Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije pristupio niko. Punomoćnik podnosioca zahtjeva je na javnoj raspravi obrazložio navode iz zahtjeva, naglašavajući da ne postoji ustavni osnov za donošenje ovog zakona, te precizirao zahtjev na način da predlaže donošenje presude u kojoj se utvrđuje da je osporeni član Zakona o državnoj službi suprotan konkretizovanim ustavnim odredbama. Predstavnici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine su na javnoj raspravi istakli prigovor nepotpunog, prvenstveno u nacionalnom smislu, sastava Ustavnog suda Federacije. Smatraju da postojeći sastav od šest sudija narušava ustavom određeni nacionalni sastav Ustavnog suda Federacije, koji u sadašnjem nepotpunom sastavu ne može odlučivati. Istaknuti prigovor procesne prirode je odbijen iz sljedećih razloga: Nesporno je da je sastav od devet sudija i njihova nacionalna pripadnost precizirana odredbom člana IV.C.3 (9) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine je kao opće pravilo ustanovljeno da Ustavni sud Federacije odlučuje većinom glasova svih sudija, izuzev u specifičnom postupku zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Dakle, navedenim zakonom je utvrđen kvorum od pet glasova sudija za odlučivanje i u ovom,in concreto, i u drugim ustavnosudskim predmetima koji se vode pred Sudom. Niti jednom ustavnom ili zakonskom odredbom nije propisano da u okviru izvršavanja svojih ustavom propisanih nadležnosti, Ustavni sud Federacije, u slučaju odsutnosti, što uključuje i nepopunjenost, brojčanog, a posebno nacionalnog sastava sudija, ne može djelovati, odnosno odlučivati o postavljenim zahtjevima. Poslovnikom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), je razrađen način postupanja Ustavnog suda Federacije i prilikom odlučivanja i glasanja kada su u pitanju sjednice bez i sa javnom raspravom. Tako je članom 24. stav 2. propisano zakazivanje i rukovođenje javnom raspravom za slučaj odsutnosti i predsjednika i oba potpredsjednika Ustavnog suda Federacije, dok član 35. istog propisa određuje način postupanja na sjednici o vijećanju i glasanju za slučaj nemogućnosti postizanja propisane većine zbog odsutnosti jednog ili više sudija. Očigledno je, dakle, da se vodilo računa i o ovakvim iznimnim situacijama da bi Ustavni sud Federacije, kao kolegijalni organ, mogao izvršavati svoje ustavne nadležnosti i kada nema popunjen sastav Suda, sve dok postoji propisani kvorum za odlučivanje. U daljem toku postupka, nastavljena je rasprava o meritumu zahtjeva, bez daljeg učešća punomoćnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Kako izostanak, dakle neučestvovanje stranke u postupku, ne sprječava Ustavni sud Federacije da provede postupak i donese odluku (član 20. stav. 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine), Ustavni sud Federacije je nadalje, odlučujući o meritumu, donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga: Odredbom člana III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je propisana zajednička nadležnost Federacije i kantona, a odredbe člana III.3. propisuju način ostvarivanja tih zajedničkih nadležnosti. Odredbom člana III.2. e) propisano je, da su pored ostalih, Federacija i kantoni nadležni i za socijalnu politiku. Osporenim članom 1. stav 1. Zakona o državnoj službi propisano je da se "ovim zakonom uređuje radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine". Oblast koja je uređena su dakle radni odnosi državnih službenika, što je oblast socijalne politike iz zajedničke nadležnosti federalne i kantonalne vlasti. U konkretnom slučaju, kao ustavni osnov za donošenje osporenog zakona je označena odredba člana IV. A. 7. 20 d) koja propisuje da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine pored ostalih nadležnosti utvrđenih u ustavu nadležan za "donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti..." Citirana odredba ne daje ustavno ovlaštenje Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da samostalno uređuje radnopravni status državnih službenika u drugim organima vlasti (izuzev federalne), jer Ustav Federacije Bosne i Hercegovine jasno definiše način ostvarivanja zajedničkih nadležnosti federalne i kantonalnih vlasti i iz domena radnih odnosa kao jedne od oblasti socijalne politike. Pored toga, potrebno je imati u vidu i odredbe člana III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da kantonima pripadaju sve nadležnosti koje nisu izričito dodijeljene federalnoj vlasti, a posebno su nadležni za utvrđivanje politike u vezi sa regulisanjem i osiguranjem javnih službi. Napominjemo da ustavne odredbe iz zajedničke nadležnosti Federacije i kantona promovišu duh saradnje između navedenih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (član III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu značaj materije koju reguliše Zakon o državnoj službi, izvjesno je da bi upravo dogovor između ovih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, polučio najkvalitetnija, harmonizovana zakonska rješenja predmetne oblasti. Zahtjev je usmjeren na dio odredbe člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na radno-pravni status državnih službenika u organima kantonalne vlasti, no imajući u vidu akcesornu prirodu ustavnog položaja "grada" i "općine" za regulisanje statusa državnih službenika, Ustavni sud Federacije je odlučio da dio člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi koji se odnosi na sve nivoe vlasti izuzev federalne obuhvati izrekom ove Presude. Ovu Presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr. Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-27/09 20. aprila 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Kata Senjak,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 30/07, rješavajući apelacijuAD "Ozrenturist" Doboj, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaAD "Ozrenturist" Doboj. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. AD "Ozrenturist" Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. prosinca 2006. godine (registrirana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-22/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 10. siječnja 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. Osnovni sud je 18. siječnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 3. Ustavni sud je 25. kolovoza 2009. godine zatražio od Osnovnog suda dostavu na uvid spisa broj Ps-22/03. Osnovni sud je 9. rujna 2009. godine dostavio traženi spis, a 15. rujna 2009. godine je ponovno dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 8. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. srpnja 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi naknade imovine, a temeljem nezakonitoga uklanjanja objekta zvanog "Bagrem", kao i radi naknade 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 pokretnih stvari koje su se prigodom rušenja nalazile u navedenoj zagradi, označavajući kao tuženog Opštinski sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Doboj. 7. Na prvo ročište, zakazano za 10. studenoga 2000. godine, pristupili su apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženoga. Apelantov punomoćnik je uredio tužbu, tako što je kao tuženoga označio Republiku Srpsku, Opštinu Doboj, Opštinski sekretarijat za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Doboj (kasnije Odjeljenje za prostorno uređenje Doboj - u daljnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog. Također, naložio je apelantu da uredi tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno da pomoću odgovarajućih dokumenata dokaže aktivnu legitimaciju, te da dostavi dokaz o izvršenom rušenju objekta, o tome tko je izvršio rušenje objekta i po čijem nalogu, kao i dokaz je li na objektu vršena procjena štete do momenta rušenja. 8. Na sljedeće ročište, zakazano za 10. svibnja 2001. godine, pristupio je apelantov punomoćnik, dok za tuženoga nije pristupio nitko, iako je tuženi bio uredno obaviješten. Apelant nije predložio održavanje ročišta bez nazočnosti tuženoga, pa je ročište odloženo za 31. svibnja 2001. godine. 9. Prema stanju spisa, sljedeće ročište je zakazano za 29. travnja 2002. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženoga. Obzirom da se tuženi nije izjasnio o apelantovom podnesku od 1. travnja 2002. godine, Osnovni sud je odložio ročište za 17. svibnja 2002. godine i naložio je apelantu da dostavi dokaz o subjektu koji je izvršio rušenje prijepornoga objekta, uz navođenje točnih adresa. 10. Kako na ročište od 17. svibnja 2002. godine tuženi nije pristupio, iako je bio uredno obaviješten, a apelant nije pribavio dokaze po nalogu Suda od 29. travnja 2002. godine, niti je predložio vođenje ročišta bez nazočnosti tuženoga, Osnovni sud je odložio ročište za 27. svibnja 2002. godine. 11. Osnovni sud je na ročištu od 27. svibnja 2002. godine donio Presudu broj PS-40/98, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neutemeljen i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, navodeći da predloženim dokazima nije dokazana utemeljenost tužbenog zahtjeva, dok je o visini, odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu bilo i nemoguće raspravljati obzirom da je bio neuredan, zbog toga što apelant nije postupio po nalogu suda i precizirao i uredio tužbeni zahtjev. 12. Apelant je 17. srpnja 2002. godine izjavio priziv protiv Presude Osnovnog suda broj PS-40/98 od 27. svibnja 2002. godine. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-79/02 od 22. siječnja 2003. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda, broj PŽ-79/02 od 22. siječnja 2003. godine, primio 12. veljače 2003. godine. 13. U ponovljenom postupku apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete za rušenje objekta zvanog "Bagrem" isplati iznos od 300.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da mu isplati naknadu izmakle dobiti u iznosu od 100.000 KM, počevši od 1. siječnja 1996. godine do dana donošenja presude, te troškove postupka. 14. Pripremno ročište, zakazano za 24. veljače 2005. godine, odloženo je zbog pribavljanja dokaza radi odlučivanja o prigovoru litispendecije koji je istakao tuženi, te je naredno ročište zakazano za 17. ožujka 2005. godine. 15. Na pripremnome ročištu od 17. ožujka 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj Ps.22/03, kojim je prekinuo predmetni postupak i odredio da će se on nastaviti po pravomoćnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete glede dijela objekta koji je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po predmetnoj tužbi u parnici broj Ps.22/03. Apelant nije izjavio priziv protiv toga rješenja. 16. Obzirom da je postupak u predmetu broj P.18/05 pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-855/05 od 31. siječnja 2006. godine, koju je Osnovni sud primio 2. veljače 2006. godine, apelant je 11. svibnja 2006. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, a 9. kolovoza 2006. godine i 16. studenoga 2006. godine i urgencije za postupanje u konkretnom predmetu. 17. Osnovni sud je 24. siječnja 2007. godine održao "konzultativno ročište" na kojemu je donio rješenje o nastavku postupka, te je zakazao pripremno ročište za 7. veljače 2007. godine. 18. Na pripremnome ročištu, održanom 7. veljače 2007. godine, apelant je precizirao tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 53. ZPP, tražeći da se tužena obveže da mu na ime naknade štete za rušenje zgrade zvane "Bagrem" isplati iznos od 203.160,86 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. srpnja 1998. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka koliko budu iznosili prema odluci suda, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja. 19. Osnovni sud je 22. veljače 2007. godine održao glavnu raspravu, a 22. ožujka 2007. godine je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000 069, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen, te je obvezao apelanta da tuženome isplati iznos od 1.920,00 KM na ime naknade troškova postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 20. Apelant je 5. travnja 2007. godine izjavio priziv protiv Presude Osnovnog suda 085-0-Ps-07-000 069 od 22. ožujka 2007. godine, koju je Okružni sud uvažio Rješenjem broj 013-0-Pž-07-000 090 od 19. rujna 2007. godine, te je ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda broj 013-0- Pž-07-000-090 od 19. rujna 2007. godine primio 10. listopada 2007. godine. 21. Apelant je 7. studenoga 2007. godine podnio Osnovnom sudu urgenciju za postupanje u predmetu. 22. U ponovnom postupku pripremno ročište je održano 25. siječnja 2008. godine, a glavna rasprava 14. ožujka 2008. godine. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. travnja 2008. godine. 23. Tuženi je 16. travnja 2008. godine izjavio priziv protiv Presude Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. travnja 2008. godine. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. prosinca 2008. godine, kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu. 24. Međutim, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 179 od 15. svibnja 2009. godine uvažio reviziju koju je tuženi podnio protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. prosinca 2008. godine, te je ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 25. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pž-09-000 048 od 24. lipnja 2009. godine uvažio priziv tuženoga, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. travnja 2008. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 26. Prema stanju spisa, predmet se vodi pod poslovnim brojem 85 0 Ps 007656 09 i postupak u ovom predmetu pred Osnovnim sudom je u tijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant navodi da se postupak po njegovoj tužbi od 30. srpnja 1998. godine odugovlači, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 28. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju istaknuo da u predmetnome postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te je naveo kronologiju postupka. V. Relevantni propisi 29.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 30.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom djelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 33. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog duljine trajanja parničnoga postupka pred Osnovnim sudom u Doboju kojega je pokrenuo tužbom 1998. godine. 36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantna načela 38. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 39. Predmetni postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Općinskom sudu 30. srpnja 1998. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovoga zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje više od 11 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete za porušenu imovinu kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari koje su bile smještene u navedenoj zgradi prigodom rušenja. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u svezi sa činjeničnim stanjem niti u svezi sa primjenom propisa posebice složen, stoga složenost ovoga predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu duljinu. 41. Razdoblje na koje se apelant žali traje od 30. srpnja 1998. godine i postupak još nije okončan, tako da ukupni parnični postupak radi naknade štete za porušenu imovinu, kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari, traje preko 11 godina. U tom razdoblju su donesene tri odluke pred Osnovnim sudom, četiri pred Okružnim sudom, te odluka Vrhovnog suda. Postupak još uvijek nije okončan i predmet se četvrti put nalazi pred Osnovnim sudom radi odlučivanja. 42. Ustavni sud opaža da je Osnovni sud u postupku PS-40/98 zakazao pripremno ročište nakon neaktivnosti od dvije godine i tri mjeseca od podnošenja apelantove tužbe. Na tom ročištu je Osnovni sud odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog, te je naložio apelantu da uredi tužbu. Nakon što je apelant predložio nastavak postupka Osnovni sud je u razdoblju od 10. svibnja 2001. godine do donošenja Presude PS-40/98 od 27. svibnja 2002. godine zakazao četiri ročišta. Apelant je pristupio na sva četiri ročišta. Tri ročišta su odložena zbog toga što nije pristupio punomoćnik tuženoga, odnosno jer se nije izjasnio o apelantovome podnesku. 43. Dalje, nakon što je Rješenjem Okružnog suda broj Pž-79/02 od 22. siječnja 2003. godine, koje je Osnovni sud primio 22. veljače 2003. godine, ukinuta Presuda PS-40/98 od 27. svibnja 2002. godine, u ponovljenom postupku, Osnovni sud je pripremno ročište zakazao tek nakon dvije godine od dana dostavljanja Rješenja Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. studenoga 2001. godine. Ustavni sud dalje opaža da je Osnovni sud Rješenjem broj Ps.22/03 od 17. ožujka 2005. predmetni postupak prekinuo do pravomoćnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete glede dijela objekta koji je predmetom tužbenoga zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po apelantovoj tužbi, te da ovo razdoblje (13 mjeseci) do donošenja pravomoćne Presude broj P.18/05 ne može staviti na teret ni Osnovnom sudu ni apelantu. Međutim, Osnovni sud je, nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. siječnja 2006. godine, zakazao pripremno ročište nakon 11 mjeseci od dana kada mu je dostavljena Presuda Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. siječnja 2006. godine. 44. Ustavni sud također opaža da za razdoblje neaktivnosti Osnovnog suda od dvije godine i tri mjeseca, od podnošenja apelantove tužbe do zakazivanja pripremnoga ročišta u postupku PS-40/98, neaktivnosti od dvije godine od dana dostavljanja Rješenja Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. studenoga 2001. godine do zakazivanja pripremnog ročišta u ponovljenom postupku u predmetu Ps.22/03, kao i za razdoblje od 11 mjeseci do zakazivanja ročišta za nastavak postupka nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. siječnja 2006. godine, apelant ni na koji način nije mogao biti odgovoran, kao i da Osnovni sud nije naveo nijedan razlog kojim bi opravdao svoju neaktivnost u tim razdobljima. Nakon toga Osnovni sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i donosio je odluke u relativno kratkim razdobljima. Međutim, ova relativno kratka razdoblja koja su bila potrebna za donošenje pojedinačnih odluka, uključujući i odluke Okružnog suda, te postupak pred Vrhovnim sudom, ne mogu umanjiti odgovornost Osnovnog suda za potpunu i ničim opravdanu neaktivnost u navedenim razdobljima. 45. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove neučinkovitim (vidimutatis mutandis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/99od 29. rujna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, ni stalno vraćanje drugostupanjskoga organa na ponovno odlučivanje prvostupanjskome organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višega ka nižem organu, često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 46. Također, Ustavni sud, na temelju činjenica predmeta, uviđa da, iako su dva ročišta odložena kako bi apelant uredio tužbu odnosno jer nije pribavio dokaze po nalogu suda, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojega predmetni postupak traje više od 11 godina. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odgovornost u odlučujućoj mjeri za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom predmetu snose sudovi, a osobito Osnovni sud. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 38. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu duljinu postupka od 11 godina kao i ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnome roku kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka od 11 godina radi naknade štete za porušenu imovinu u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju nadležnoga suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 50. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 30/07, rješavajući apelacijuAD "Ozrenturist" Doboj, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaAD "Ozrenturist" Doboj. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. AD "Ozrenturist" Doboj (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 28. decembra 2006. godine (registrovana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-22/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 10. januara 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 18. januara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 3. Ustavni sud je 25. avgusta 2009. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid spis broj Ps-22/03. Osnovni sud je 9. septembra 2009. godine dostavio traženi spis, a 15. septembra 2009. godine je ponovo dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 8. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 30. jula 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi naknade imovine, a po osnovu nezakonitog uklawawa objekta zvanog "Bagrem", kao i radi naknade pokretnih stvari koje su se prilikom rušewa nalazile u navedenoj zagradi, označavajući kao tuženog Opštinski sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Doboj. 7. Na prvo ročište, zakazano za 10. novembar 2000. godine, pristupili su apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog. Apelantov punomoćnik je uredio tužbu, tako što je kao tuženog označio RepublikuSrpsku, Opštinu Doboj, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 Opštinski sekretarijat za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Doboj (kasnije Odjeljenje za prostorno uređenje Doboj - u daqnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov predlog. Takođe, naložio je apelantu da uredi tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno da pomoću odgovarajućih dokumenata dokaže aktivnu legitimaciju, te da dostavi dokaz o izvršenom rušenju objekta, o tome ko je izvršio rušenje objekta i po čijem nalogu, kao i dokaz da li je na objektu vršena procjena štete do momenta rušewa. 8. Na sljedeće ročište, zakazano za 10. maj 2001. godine, pristupio je apelantov punomoćnik, dok za tuženog nije pristupio niko, iako je tuženi bio uredno obaviješten. Apelant nije predložio da se ročište održi bez prisustva tuženog, pa je ročište odloženo za 31. maj 2001. godine. 9. Shodno stanju spisa, sljedeće ročište je zakazano za 29. april 2002. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog. S obzirom da se tuženi nije izjasnio o apelantovom podnesku od 1. aprila 2002. godine, Osnovni sud je odložio ročište za 17. maj 2002. godine i naložio je apelantu da dostavi dokaz o subjektu koji je izvršio rušenje spornog objekta, uz navođenje tačnih adresa. 10. Kako na ročište od 17. maja 2002. godine tuženi nije pristupio, iako je bio uredno obaviješten, a apelant nije pribavio dokaze po nalogu Suda od 29. aprila 2002. godine, niti je predložio da se ročište vodi bez prisustva tuženog, Osnovni sud je odložio ročište za 27. maj 2002. godine. 11. Osnovni sud je na ročištu od 27. maja 2002. godine donio Presudu broj PS-40/98, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, navodeći da predloženim dokazima nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je o visini, odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu bilo i nemoguće raspravljati s obzirom da je bio neuredan, zbog toga što apelant nije postupio po nalogu suda i precizirao i uredio tužbeni zahtjev. 12. Apelant je 17. jula 2002. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj PS-40/98 od 27. maja 2002. godine. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-79/02 od 22. januara 2003. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda, broj PŽ-79/02 od 22. januara 2003. godine, primio 12. februara 2003. godine. 13. U ponovljenom postupku apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete za rušenje objekta zvanog "Bagrem" isplati iznos od 300.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošewa tužbe do konačne isplate, te da mu isplati naknadu izmakle dobiti u iznosu od 100.000 KM, počev od 1. januara 1996. godine do dana donošewa presude, te troškove postupka. 14. Pripremno ročište, zakazano za 24. februar 2005. godine, odloženo je zbog pribavljanja dokaza radi odlučivawa o prigovoru litispendecije koji je istakao tuženi, te je naredno ročište zakazano za 17. mart 2005. godine. 15. Na pripremnom ročištu od 17. marta 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj Ps.22/03, kojim je prekinuo predmetni postupak i odredio da će se on nastaviti po pravosnažnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete u pogledu dijela objekta koji je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po predmetnoj tužbi u parnici broj Ps.22/03. Apelant nije izjavio žalbu protiv tog rješewa. 16. S obzirom da je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, koju je Osnovni sud primio 2. februara 2006. godine, apelant je 11. maja 2006. godine podnio predlog za nastavak postupka, a 9. avgusta 2006. godine i 16. novembra 2006. godine i urgencije za postupanje u konkretnom predmetu. 17. Osnovni sud je 24. januara 2007. godine održao "konsultativno ročište" na kom je donio rješenje o nastavku postupka, te je zakazao pripremno ročište za 7. februar 2007. godine. 18. Na pripremnom ročištu, održanom 7. februara 2007. godine, apelant je precizirao tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 53 ZPP, tražeći da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete za rušenje zgrade zvane "Bagrem" isplati iznos od 203.160,86 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. jula 1998. godine kao dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka koliko budu iznosili prema odluci suda, sve u roku od 30 dana od dana donošewa presude, pod prijetwom izvršewa. 19. Osnovni sud je 22. februara 2007. godine održao glavnu raspravu, a 22. marta 2007. godine je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000 069, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je obavezao apelanta da tuženom isplati iznos od 1.920,00 KM na ime naknade troškova postupka u roku od 30 dana od dana donošewa presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. 20. Apelant je 5. aprila 2007. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda 085-0-Ps-07-000 069 od 22. marta 2007. godine, koju je Okružni sud uvažio Rješenjem broj 013-0-Pž-07-000 090 od 19. septembra 2007. godine, te je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda broj 013-0- Pž-07-000-090 od 19. septembra 2007. godine primio 10. oktobra 2007. godine. 21. Apelant je 7. novembra 2007. godine podnio Osnovnom sudu urgenciju za postupanje u predmetu. 22. U ponovnom postupku pripremno ročište je održano 25. januara 2008. godine, a glavna rasprava 14. marta 2008. godine. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine. 23. Tuženi je 16. aprila 2008. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. decembra 2008. godine, kojom je potvrdio prvostepenu presudu. 24. Međutim, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 179 od 15. maja 2009. godine uvažio reviziju koju je tuženi podnio protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. decembra 2008. godine, te je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 25. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pž-09-000 048 od 24. juna 2009. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 26. Shodno stanju spisa, predmet se vodi pod poslovnim brojem 85 0 Ps 007656 09 i postupak u ovom predmetu pred Osnovnim sudom je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant navodi da se postupak po njegovoj tužbi od 30. jula 1998. godine odugovlači, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjemtekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 28. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju istakao da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te je naveo hronologiju postupka. V. Relevantni propisi 29.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 30.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom djelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. Dalje, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajawa parničnog postupka pred Osnovnimsudom u Doboju koji je pokrenuo tužbom 1998. godine. 36. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" a) Relevantni principi 38. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b ) Period koji se uzima u obzir 39. Predmetni postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Opštinskom sudu 30. jula 1998. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva (do donošewa ove odluke) traje više od 11 godina. c ) Analiza razumnosti trajawa postupka 40. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete za porušenu imovinu kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari koje su bile smještene u navedenoj zgradi prilikom rušewa. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 41. Period na koji se apelant žali traje od 30. jula 1998. godine i postupak još nije okončan, tako da ukupni parnični postupak radi naknade štete za porušenu imovinu, kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari, traje preko 11 godina. U tom periodu su donesene tri odluke pred Osnovnim sudom, četiri pred Okružnim sudom, te odluka Vrhovnog suda. Postupak još uvijek nije okončan i predmet se četvrti put nalazi pred Osnovnim sudom radi odlučivawa. 42. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u postupku PS-40/98 zakazao pripremno ročište nakon neaktivnosti od dvije godine i tri mjeseca od podnošewa apelantove tužbe. Na tom ročištu je Osnovni sud odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov predlog, te je naložio apelantu da uredi tužbu. Nakon što je apelant predložio nastavak postupka Osnovni sud je u periodu od 10. maja 2001. godine do donošewa Presude PS-40/98 od 27. maja 2002. godine zakazao četiri ročišta. Apelant je pristupio na sva četiri ročišta. Tri ročišta su odložena zbog toga što nije pristupio punomoćnik tuženog, odnosno jer se nije izjasnio o apelantovom podnesku. 43. Dalje, nakon što je Rješenjem Okružnog suda broj Pž-79/02 od 22. januara 2003. godine, koje je Osnovni sud primio 22. februara 2003. godine, ukinuta Presuda PS-40/98 od 27. maja 2002. godine, u ponovljenom postupku, Osnovni sud je pripremno ročište zakazao tek nakon dvije godine od dana dostavljanja Rješewa Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. novembra 2001. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud Rješenjem broj Ps.22/03 od 17. marta 2005. predmetni postupak prekinuo do pravosnažnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete u pogledu dijela objekta koji je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po apelantovoj tužbi, te da ovaj period (13 mjeseci) do donošewa pravosnažne Presude broj P.18/05 ne može da se stavi na teret ni Osnovnom sudu ni apelantu. Međutim, Osnovni sud je, nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, zakazao pripremno ročište nakon 11 mjeseci od dana kada mu je dostavljena Presuda Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine. 44. Ustavni sud takođe zapaža da za period neaktivnosti Osnovnog suda od dvije godine i tri mjeseca, od podnošewa apelantove tužbe do zakazivawa pripremnog ročišta u postupku PS-40/98, neaktivnosti od dvije godine od dana dostavljanja Rješewa Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. novembra 2001. godine do zakazivawa pripremnog ročišta u ponovljenom postupku u predmetu Ps.22/03, kao i za period od 11 mjeseci do zakazivawa ročišta za nastavak postupka nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, apelant ni na koji način nije mogao da bude odgovoran, kao i da Osnovni sud nije naveo nijedan razlog kojim bi opravdao svoju neaktivnost u tim periodima. Nakon toga Osnovni sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i donosio je odluke u relativno kratkim periodima. Međutim, ovi relativno kratki periodi koji su bili potrebni za donošenje pojedinačnih odluka, ukqučujući i odluke Okružnog suda, te postupak pred Vrhovnim sudom, ne mogu da umanje odgovornost Osnovnog suda za potpunu i ničim opravdanu neaktivnost u navedenim periodima. 45. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidimutatis mutandisOdluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/99od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najboqi način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 46. Takođe, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, uviđa da, iako su dva ročišta odložena da bi apelant uredio tužbu odnosno jer nije pribavio dokaze po nalogu suda, apelantovo ponašanje u postupkunije bilo odlučujući razlog zbog kog predmetni postupak traje više od 11 godina. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odgovornost u odlučujućoj mjeri za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom predmetu snose sudovi, a naročito Osnovni sud. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 38 ove odluke, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, odnosnoukupnu dužinu postupka od 11 godina kao i ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 49. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada sveukupno trajanje postupka od 11 godina radi naknade štete za porušenu imovinu u odlučujućoj mjeri može da se stavi na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 50. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 30/07, rješavajući apelacijuAD "Ozrenturist" Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaAD "Ozrenturist" Doboj. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 85 0 Ps 007656 09. Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. AD "Ozrenturist" Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. decembra 2006. godine (registrovana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-22/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 10. januara 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 18. januara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 3. Ustavni sud je 25. augusta 2009. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid spis broj Ps-22/03. Osnovni sud je 9. septembra 2009. godine dostavio traženi spis, a 15. septembra 2009. godine je ponovo dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 8. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. jula 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi naknade imovine, a po osnovu nezakonitog uklanjanja objekta zvanog "Bagrem", kao i radi naknade pokretnih stvari koje su se prilikom rušenja nalazile u navedenoj zagradi, označavajući kao tuženog Opštinski sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Doboj. 7. Na prvo ročište, zakazano za 10. novembar 2000. godine, pristupili su apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog. Apelantov punomoćnik je uredio tužbu, tako što je kao tuženog označio Republiku Srpsku, Opštinu Doboj, Opštinski sekretarijat za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Doboj (kasnije Odjeljenje za prostorno uređenje Doboj - u daljnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog. Također, naložio je apelantu da uredi tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno da pomoću odgovarajućih dokumenata dokaže aktivnu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 legitimaciju, te da dostavi dokaz o izvršenom rušenju objekta, o tome ko je izvršio rušenje objekta i po čijem nalogu, kao i dokaz da li je na objektu vršena procjena štete do momenta rušenja. 8. Na sljedeće ročište, zakazano za 10. maj 2001. godine, pristupio je apelantov punomoćnik, dok za tuženog nije pristupio niko, iako je tuženi bio uredno obaviješten. Apelant nije predložio održavanje ročišta bez prisustva tuženog, pa je ročište odloženo za 31. maj 2001. godine. 9. Prema stanju spisa, sljedeće ročište je zakazano za 29. april 2002. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog. S obzirom da se tuženi nije izjasnio o apelantovom podnesku od 1. aprila 2002. godine, Osnovni sud je odložio ročište za 17. maj 2002. godine i naložio je apelantu da dostavi dokaz o subjektu koji je izvršio rušenje spornog objekta, uz navođenje tačnih adresa. 10. Kako na ročište od 17. maja 2002. godine tuženi nije pristupio, iako je bio uredno obaviješten, a apelant nije pribavio dokaze po nalogu Suda od 29. aprila 2002. godine, niti je predložio vođenje ročišta bez prisustva tuženog, Osnovni sud je odložio ročište za 27. maj 2002. godine. 11. Osnovni sud je na ročištu od 27. maja 2002. godine donio Presudu broj PS-40/98, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, navodeći da predloženim dokazima nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je o visini, odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu bilo i nemoguće raspravljati s obzirom da je bio neuredan, zbog toga što apelant nije postupio po nalogu suda i precizirao i uredio tužbeni zahtjev. 12. Apelant je 17. jula 2002. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj PS-40/98 od 27. maja 2002. godine. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-79/02 od 22. januara 2003. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda, broj PŽ-79/02 od 22. januara 2003. godine, primio 12. februara 2003. godine. 13. U ponovljenom postupku apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete za rušenje objekta zvanog "Bagrem" isplati iznos od 300.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da mu isplati naknadu izmakle dobiti u iznosu od 100.000 KM, počevši od 1. januara 1996. godine do dana donošenja presude, te troškove postupka. 14. Pripremno ročište, zakazano za 24. februar 2005. godine, odloženo je zbog pribavljanja dokaza radi odlučivanja o prigovoru litispendecije koji je istakao tuženi, te je naredno ročište zakazano za 17. mart 2005. godine. 15. Na pripremnom ročištu od 17. marta 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj Ps.22/03, kojim je prekinuo predmetni postupak i odredio da će se on nastaviti po pravosnažnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete u pogledu dijela objekta koji je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po predmetnoj tužbi u parnici broj Ps.22/03. Apelant nije izjavio žalbu protiv tog rješenja. 16. S obzirom da je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, koju je Osnovni sud primio 2. februara 2006. godine, apelant je 11. maja 2006. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, a 9. augusta 2006. godine i 16. novembra 2006. godine i urgencije za postupanje u konkretnom predmetu. 17. Osnovni sud je 24. januara 2007. godine održao "konsultativno ročište" na kojem je donio rješenje o nastavku postupka, te je zakazao pripremno ročište za 7. februar 2007. godine. 18. Na pripremnom ročištu, održanom 7. februara 2007. godine, apelant je precizirao tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 53. ZPP, tražeći da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete za rušenje zgrade zvane "Bagrem" isplati iznos od 203.160,86 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. jula 1998. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka koliko budu iznosili prema odluci suda, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja. 19. Osnovni sud je 22. februara 2007. godine održao glavnu raspravu, a 22. marta 2007. godine je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000 069, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je obavezao apelanta da tuženom isplati iznos od 1.920,00 KM na ime naknade troškova postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 20. Apelant je 5. aprila 2007. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda 085-0-Ps-07-000 069 od 22. marta 2007. godine, koju je Okružni sud uvažio Rješenjem broj 013-0-Pž-07-000 090 od 19. septembra 2007. godine, te je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud je Rješenje Okružnog suda broj 013-0- Pž-07-000-090 od 19. septembra 2007. godine primio 10. oktobra 2007. godine. 21. Apelant je 7. novembra 2007. godine podnio Osnovnom sudu urgenciju za postupanje u predmetu. 22. U ponovnom postupku pripremno ročište je održano 25. januara 2008. godine, a glavna rasprava 14. marta 2008. godine. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine. 23. Tuženi je 16. aprila 2008. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. decembra 2008. godine, kojom je potvrdio prvostepenu presudu. 24. Međutim, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 179 od 15. maja 2009. godine uvažio reviziju koju je tuženi podnio protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 084 od 11. decembra 2008. godine, te je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 25. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pž-09-000 048 od 24. juna 2009. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000- 248 od 7. aprila 2008. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 26. Prema stanju spisa, predmet se vodi pod poslovnim brojem 85 0 Ps 007656 09 i postupak u ovom predmetu pred Osnovnim sudom je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant navodi da se postupak po njegovoj tužbi od 30. jula 1998. godine odugovlači, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 28. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju istakao da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te je naveo hronologiju postupka. V. Relevantni propisi 29.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 30.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom djelu glasi: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Doboju kojeg je pokrenuo tužbom 1998. godine. 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 39. Predmetni postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Općinskom sudu 30. jula 1998. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje više od 11 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete za porušenu imovinu kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari koje su bile smještene u navedenoj zgradi prilikom rušenja. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 41. Period na koji se apelant žali traje od 30. jula 1998. godine i postupak još nije okončan, tako da ukupni parnični postupak radi naknade štete za porušenu imovinu, kao i radi naknade štete za uništene pokretne stvari, traje preko 11 godina. U tom periodu su donesene tri odluke pred Osnovnim sudom, četiri pred Okružnim sudom, te odluka Vrhovnog suda. Postupak još uvijek nije okončan i predmet se četvrti put nalazi pred Osnovnim sudom radi odlučivanja. 42. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u postupku PS-40/98 zakazao pripremno ročište nakon neaktivnosti od dvije godine i tri mjeseca od podnošenja apelantove tužbe. Na tom ročištu je Osnovni sud odložio ročište na neodređeno vrijeme, te odredio da će naredna rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog, te je naložio apelantu da uredi tužbu. Nakon što je apelant predložio nastavak postupka Osnovni sud je u periodu od 10. maja 2001. godine do donošenja Presude PS-40/98 od 27. maja 2002. godine zakazao četiri ročišta. Apelant je pristupio na sva četiri ročišta. Tri ročišta su odložena zbog toga što nije pristupio punomoćnik tuženog, odnosno jer se nije izjasnio o apelantovom podnesku. 43. Dalje, nakon što je Rješenjem Okružnog suda broj Pž-79/02 od 22. januara 2003. godine, koje je Osnovni sud primio 22. februara 2003. godine, ukinuta Presuda PS-40/98 od 27. maja 2002. godine, u ponovljenom postupku, Osnovni sud je pripremno ročište zakazao tek nakon dvije godine od dana dostavljanja Rješenja Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. novembra 2001. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud Rješenjem broj Ps.22/03 od 17. marta 2005. predmetni postupak prekinuo do pravosnažnosti odluke u predmetu broj P.18/05, pokrenutom po tužbi radi naknade štete u pogledu dijela objekta koji je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj Ps.22/03, kao prethodnom pitanju za raspravljanje po apelantovoj tužbi, te da ovaj period (13 mjeseci) do donošenja pravosnažne Presude broj P.18/05 ne može staviti na teret ni Osnovnom sudu ni apelantu. Međutim, Osnovni sud je, nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, zakazao pripremno ročište nakon 11 mjeseci od dana kada mu je dostavljena Presuda Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine. 44. Ustavni sud također zapaža da za period neaktivnosti Osnovnog suda od dvije godine i tri mjeseca, od podnošenja apelantove tužbe do zakazivanja pripremnog ročišta u postupku PS-40/98, neaktivnosti od dvije godine od dana dostavljanja Rješenja Okružnog suda broj PŽ-79/02 od 13. novembra 2001. godine do zakazivanja pripremnog ročišta u ponovljenom postupku u predmetu Ps.22/03, kao i za period od 11 mjeseci do zakazivanja ročišta za nastavak postupka nakon što je postupak u predmetu broj P.18/05 pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-855/05 od 31. januara 2006. godine, apelant ni na koji način nije mogao biti odgovoran, kao i da Osnovni sud nije naveo nijedan razlog kojim bi opravdao svoju neaktivnost u tim periodima. Nakon toga Osnovni sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i donosio je odluke u relativno kratkim periodima. Međutim, ovi relativno kratki periodi koji su bili potrebni za donošenje pojedinačnih odluka, uključujući i odluke Okružnog suda, te postupak pred Vrhovnim sudom, ne mogu umanjiti odgovornost Osnovnog suda za potpunu i ničim opravdanu neaktivnost u navedenim periodima. 45. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidimutatis mu- tandisOdluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 46. Također, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, uviđa da, iako su dva ročišta odložena da bi apelant uredio tužbu odnosno jer nije pribavio dokaze po nalogu suda, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg predmetni postupak traje više od 11 godina. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odgovornost u odlučujućoj mjeri za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom predmetu snose sudovi, a naročito Osnovni sud. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 38. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od 11 godina kao i ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka od 11 godina radi naknade štete za porušenu imovinu u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 912/07, rješavajući apelacijuMilorada Šipetića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaMilorada Šipetića podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milorad Šipetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čačka je podnio 27. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine. Apelant je apelaciju dopunio 13. travnja 2007. godine, 21. studenoga 2007. godine, 18. ožujka 2008. godine, 21. ožujka 2008. godine, 7. ožujka 2008. godine i 19. veljače 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i sudionika u postupku M.Š zatražena je 4. rujna dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. rujna 2009. godine, sudionik u postupku 24. rujna 2009. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 28. rujna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. veljače 2005. godine je utvrđeno da su apelant i tužiteljica-protutužena M.Š. tijekom bračne zajednice stekli određenu imovinu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: bračna imovina), pobliže opisanu u izreci prvostupanjske presude. Istom presudom je utvrđeno da bračna imovina pripada svakom supružniku u omjeru po½,što su oni dužni priznati i trpjeti, a sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Sud je tijekom postupka izveo veliki broj dokaza utvrdivši da su parnične stranke bračnu imovinu neprijeporno stekle zajednički, za vrijeme trajanja braka, i da su podjednako doprinosile stjecanju te imovine. 7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. rujna 2005. godine priziv tužiteljice-protutužene protiv prvostupanjske presude je u cijelosti odbijena, dok je apelantov priziv djelomično uvažen, prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o ofset-mašini tipa roto-print R-40 formata A-4, kao dijelu zajedničke bračne imovine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, ukinuta, i predmet je vraćen prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. 8. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000066 od 26. prosinca 2006. godine revizija tužiteljice protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. rujna 2005. godine je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je neutemeljen tužiteljičin revizijski prigovor da je u brak unijela posebnu imovinu - dio stana u ulici Branilaca Sarajeva broj 10, kao i da površina od 20m²tog stana, koji ima ukupnu površinu 55m², čini posebnu imovinu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Kako je Vrhovni sud zaključio, Općinski i Kantonalni sud su cijenili udio svakog bračnog druga u cijeloj imovini i dali valjane razloge za odlučenje da svakom bračnom drugu pripada dio od½navedene imovine (pa i predmetnog stana), što je i Vrhovni sud prihvatio. Vrhovni sud je zaključio da se revizijski navodi da je tužiteljica imala cijelo vrijeme braka plaću, vodila brigu o odgoju djeteta i cijeloga kućanstva su u nižestupanjskim postupcima adekvatno cijenjeni, a osim toga to su navodi činjenično-pravne naravi zbog kojih se revizija ne može izjaviti, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 a sukladno članku 240. stavak 2. Zakona o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). 9. Apelant je kao tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje uknjižbe predmetnoga stana u zemljišne knjige. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine prijedlog usvojio i odredio predloženo izvršenje. 10. Dalje, Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. listopada 2006. godine odbio prigovor izvršitelja kao neutemeljen i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine održao na snazi. Sud je utvrdio da prigovor izvršitelja ne sadrži ni jedan od razloga iz članka 47. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03: u daljnjem tekstu: ZIP FBiH). 11. Aktom Općinskog suda od 5. listopada 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju izvršiteljevoga prigovora, je dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda (u daljnjem tekstu: z.k. ured), odsjek KPU, koji je rješenja na provedbu zaprimio 9. listopada 2006. godine. Z.k. ured Općinskog suda je 23. studenoga 2006. godine pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780 vratio rješenje o izvršenju kao neprovedivo, uz obrazloženje da nije razvidno šta treba provesti, navodeći kako su vlasnici predmetnoga stana u podulošku broj 768 Općine Centar Z.S. i V.Š. sa½vlasništva koje je stečeno na temelju ugovora o poklonu između njih, kao poklonoprimaca, i sudionika u postupku M.Š. 12. Nakon toga, Rješenjem Općinskog suda broj DN I br. 866/07 od 12. ožujka 2007. godine je odbijen prijedlog Općinskog suda za provedbu Rješenja o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da se u podulošku 768 Općine Centar – Sarajevo upisuje zabilježba odbijenoga prijedloga. Uvidom u zemljišnu knjigu poduloška 768 Općine Centar - Sarajevo, Općinski sud je ustanovio da nije moguće izvršiti provedbu navedenoga rješenja zbog toga što je izvršiteljica M.Š. u međuvremenu otuđila navedeni stan temeljem darovnoga ugovora zaključenog 17. ožujka 2005. godine i predatog na uknjižbu z.k. uredu Općinskog suda 24. travnja 2005. godine pod brojem DN I:2895/05. Navedeni upis je proveden u zemljišnoj knjizi 15. rujna 2006. godine, dakle prije nego što je Rješenje o izvršenju stiglo u z.k. ured na provedbu. Sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu članka 43. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), u kojemu su predviđeni uvjeti pod kojim zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis. Naime, člankom 43. stavak 4. navedenoga zakona je utvrđeno da zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako "postoji neka druga smetnja koja sprečava upis". 13. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. siječnja 2008. godine je usvojen prijedlog za obustavu izvršnog postupka, pa su prema tome rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine, 5. listopada 2006. godine i 31. listopada 2006. godine stavljeni van snage. Općinski sud je utvrdio da su se stekli uvjeti iz članka 63. stavak 3. ZIP-a FBiH, jer je izvršenje postalo nemoguće ili se ne može provesti. Kako je Općinski sud naveo, iz sadržaja izvršne isprave – Presude Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. veljače 2005. godine se vidi da je utvrđeno kako su stranke u bračnoj zajednici stekle nepokretnosti za koje se traži upis vlasništva sa dijelom½. Dakle, radi se deklaratornoj presudi kojom se konstatira određeno stanje i koje, kao takvo, po naravi ne može biti predmetom prinudnoga izvršenja u izvršnome postupku. 14. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-DN II -08-4069 od 11. ožujka 2008. godine kojim je odbijen zahtjev predlagača-apelanta za uknjižbu prava vlasništva na½nepokretnosti opisanih u A listu u podulošku broj 768/1, Općina Centar, koji se odnosi na predmetni stan. U obrazloženju navedenoga rješenja se navodi da sudionik u postupku, apelantova bivša supruga M.Š., nije uknjižena kao vlasnica jer je u zemljišnoj knjizi izvršen prijenos prava vlasništva, potom da postoji zabilježba spora koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem P-1749/97 i da je upisan podneseni priziv na Rješenje broj Dn I: 866/07. Općinski sud je zaključio da se ovakvo odlučenje temelji na čl. 3. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. 15. U međuvremenu, Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu je podiglo Optužnicu broj 056-0-Kps-08-000615 od 8. kolovoza 2008. godine protiv bivše apelantove supruge M.Š. zato što je, prikrivanjem činjenice da je presuda o podjeli imovine postala pravomoćna 2005. godine, navela zemljišnoknjižnog referenta da izvrši upis po darovnome ugovoru. 16. I konačno, odlučujući o prizivu tražitelja izvršenja protiv Rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. siječnja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. travnja 2008. godine kojim je priziv tražitelja izvršenja (apelanta) odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio kako je, prema stanju spisa, priloženih isprava i navoda stranaka u postupku, izvršiteljica raspolagala predmetnim stanom prije pravomoćnosti presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1997/03 od 24. veljače 2005. godine, koja je podnesena kao izvršni naslov u ovoj pravnoj stvari. Ona je, također, dostavila darovni ugovor na uknjižbu z.k. uredu Općinskog suda još 24. travnja 2005. godine, dok je apelant tražio upis predmetnoga stana 22. lipnja 2006. godine, pa je sukladno odredbama članka 36. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine izvršen upis ranije podnesenoga zahtjeva. Glede navoda tražitelja izvršenja da je time izvršiteljica, apelantova bivša supruga, počinila krivično djelo, Kantonalni sud je zaključio da nije na pravilnost prvostupanjskog rješenja uticala činjenica da li je izvršiteljica svojim postupanjem, odnosno otuđenjem prijepornoga stana ugovorom o poklonu, počinila krivično djelo ili ne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant se žali da je mu je neprovedbom Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i, konačno, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine. Posebice navodi da je izvršni postupak trajao predugo, u čemu vidi posebnu povredu "razumnog roka" pravičnog suđenja. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o neizvršenju pravomoćne sudske odluke, čime se krše ustavna prava koja je naveo u apelaciji. Apelant smatra da su tim postupkom suda povrijeđeni i čl. 59, 60. i 64. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine"" broj 38/05).Apelant dalje navodi da je 15. prosinca 2006. godine od suda tražio provedbu izvršne sudske odluke, ali sud nije dozvolio da se ona provede. Kako apelant ističe, "od jednog rješenja o izvršenju sud je kasnije napravio pet odluka". On navodi da je sudionik u postupku, njegova bivša supruga, počinila kazneno djelo sklapajući darovni ugovor kojim je otuđila predmet izvršenja, odnosno predmetni stan. Apelant zaključuje da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava, sukladno članku 72. ZIP-a FBiH, da se taj postupak nastavi. Dopunama apelacije apelant je tražio žurno rješavanje njegove apelacije, smatrajući da odugovlačenje njezinoga rješavanja, pored navedenih ustavnih prava, dovodi i do povrede prava na odlučivanje u razumnom roku u sudskom izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 18. Općinski sud je iznio kronologiju postupaka suda u svezi sa apelacijom, navodeći da je apelant 22. lipnja 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje temeljem izvršne isprave – pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. veljače 2005. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. rujna 2005. godine u dijelu kojim je utvrđeno da su stranke u postupku u tijeku bračne zajednice stekl? zajedničku imovinu. Na temelju podnesenoga prijedloga, ovaj sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine dozvolio izvršenje. Protiv rješenja o izvršenju izvršitelj je podnio prigovor, koji je sud Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. listopada 2006. godine odbio i rješenje o izvršenju održao u cijelosti. Dopisom od 5. listopada 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju prigovora izvršitelja, je dostavljeno z.k. uredu ovog suda, odsjek KPU, koji su ih na provedbu zaprimili 9. listopada 2006. godine. Nakon toga, z.k. ured Općinskog suda je 23. studenoga 2006. godine, pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780, vratio rješenje o izvršenju kao neprovedivo, jer nije razvidno šta treba provesti uz napomenu da su vlasnici stana u podulošku broj 768 Općine Centar, Z.S. i V.Š., sa½vlasništva stečenog na temelju ugovora o poklonu između njih kao poklonoprimaca i M.Š. kao poklonodavca. Nakon toga, Općinski sud je odbacio prijedlog izvršitelja da obustavi postupak Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 31. listopada 2006. godine, a po prizivu izvršitelja Kantonalni sud je prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, odlučujući o prijedlogu za obustavu izvršnog postupka, Općinski sud je 31. siječnja 2008. godine donio Rješenje broj 065-0-I-07-002858 kojim je prijedlog za obustavu izvršnog postupka usvojio, rješenje o izvršenju, rješenje o odbijanju prigovora izvršitelja i rješenje o odbacivanju prijedloga za obustavu postupka od 31. listopada 2006. godine stavio izvan snage, ukinuo sve provedene radnje i obustavio izvršni postupak. Protiv navedenoga rješenja o obustavi postupka, odlučujući o prizivu tražitelja izvršenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. travnja 2008. godine kojim je priziv tražitelja izvršenja odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. 19. Općinski sud zaključuje da donošenjem odluka o obustavi izvršnog postupka i ukidanjem provedenih radnji nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant žali, jer je sud primijenio odredbe ZIP-a FBiH kao i Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Također, Općinski sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na razuman rok odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, što se razvidno vidi iz kronologije postupanja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u donošenju pobijanih odluka. 20. U odgovoru na apelaciju sudionika u postupku se navodi da su u konkretnom predmetu kršena prava sudionika u postupku, a ne apelantova, što je dokumentirano u aktima redovitih sudova koje je i sudionik u postupku dostavio uz odgovor na apelaciju. Iznoseći detaljnu kronologiju ovoga predmeta, sudionik u postupku smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nepokretnostima i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni prometŠ.....Ć Članak 3. Pretpostavke za upis Postupak upisa u zemljišne knjige pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa.Š.....Ć Članak 36. Ako je podneseno više zahtjeva koji se odnose na isto pravo tada se ne smije izvršiti upis na temelju kasnije podnesenog zahtjeva prije nego se izvrši upis na temelju ranije podnesenog zahtjeva. Članak 43. Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelomično prihvatiti. 2. Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda; 2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis; 3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz podastrtih dokumenata; 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis." UZakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa žurno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Članak 9. (1) U izvršnom postupku sud postupa na temelju podnesaka i drugih pismena Članak 63. Obustava izvršenja (1)Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. Š.....Ć (3)Izvršenje se obustavlja ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. travnja 2008. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravomoćno okončan, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant se žali da je mu je neprovedbom Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. srpnja 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 29. Apelant se žali da mu je u dugom vremenskom razdoblju onemogućeno izvršiti pravomoćnu sudsku presudu. 30. Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava,Hornsby protiv Grčke,presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tribunal; to obuhvaća "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava,Philis protiv Grčke,presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama bez zaštite provedbe sudske odluke. Tumačenje članka 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Europsku konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava,Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi Europski sud za ljudska prava,Di Pede protiv Italijei Zappia protiv Italije, presude od 26. rujna 1996. godine u predmetu Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20). Iz navedenoga je vidljivo da postoji izgrađena praksa glede toga da neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Europskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravomoćne sudske odluke. 32. U konkretnom slučaju nije prijeporno da apelant posjeduje pravomoćnu sudsku odluku, te da je ona postala i izvršna. Ustavni sud primjećuje da je apelant pokušao postići izvršenje pravomoćne i izvršne odluke pred nadležnim sudom. Međutim, Općinski i Kantonalni sud su obustavili izvršenje i ukinuli provedene radnje uz obrazloženje da je apelantova bivša supruga raspolagala prijepornim predmetnim stanom koji je predmet izvršenja prije pravomoćnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov. U svezi sa izvršenjem konkretne pravomoćne presude, Ustavni sud opaža kako su sudovi utvrdili da se predmetni izvršni postupak mora obustaviti i provedene radnje ukinuti,primjenom članka 63. stavak 3. ZIP-a FBiH kojim je utvrđeno da se "izvršenjeŠ....Ćobustavlja ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti". Ustavni sud opaža kako je suštinski razlog obustave postupka činjenica da je apelantova bivša supruga raspolagala prijepornim stanom koji je predmetom izvršenja prije pravomoćnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov, te da je čak i u zemljišnim knjigama izvršen prijenos prava vlasništva na prijepornom stanu sa apelantove bivše supruge na djecu, zbog čega se protiv apelantove bivše supruge vodi i kazneni postupak. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti kako izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da se doista izvršenje na prijepornome stanu ne može provesti sukladno odredbama ZIP-a prije nego što se u drugom odgovarajućem postupku ne utvrdi ništavost upisa i darovnog ugovora na temelju kojega je prijenos vlasništva i upis i izvršen. U tome smislu Ustavni sud opaža da je apelantu formalno-pravno onemogućeno izvršenje, ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi. 33. Naime, redoviti sudovi su se pozvali na navedene odredbe ZIP FBiH nalazeći da su se stekli uvjeti za obustavu izvršnoga postupka iz članka 63. stavak 3. ZIP FBiH jer je izvršenje postalo nemoguće, odnosno ono se, kako se i navodi u pobijanim rješenjima, "iz drugih razloga ne može provesti". Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi kako je sud zanemario temeljne i bitne činjenice dokazane tijekom izvršnoga postupka, te kako onemogućuje izvršenje pravomoćne odluke pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava, budući su sudovi upravo pošli od činjeničnoga stanja koje je utvrđeno u tijeku izvršnoga postupka, kao i da su primijenili relevantne zakonske odredbe. 34. Dalje, Ustavni sud opaža kako se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, temelje na navodima o nemogućnosti izvršenja pravomoćne sudske presude. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje, već zaključio da su oni neutemeljeni, zbog čega smatra kako su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz istih razloga također neutemeljeni. 35. I konačno, apelant glede prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na pravično suđenje nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati kako se u konkretnom slučaju doista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra kako su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očevidna, pa su stoga njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na pravično suđenje također neutemeljeni. 36. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema povrede pravila u izvršnom postupku i da, stoga, unatoč činjenici kako apelant iz formalno-pravnih razloga nije ishodovao izvršenje pravomoćne sudske odluke, nema kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 37. Obzirom na odluku Ustavnog suda koja se odnosi na pravo na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati apelantove navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine, tim prije što nema bilo čega što bi ukazalo da je povreda ovih prava u konkretnom slučaju moguća. VIII. Zaključak 38. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi, primjenom članka 63. stavak 3. ZIP-a FBiH, utvrdili kako se predmetni izvršni postupak mora obustaviti i provedene radnje ukinuti jer se postupak ne može provesti. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 912/07, rješavajući apelacijuMilorada Šipetića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMilorada Šipetića podnesena zbog neizvršewa Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milorad Šipetić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čačka podnio je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. aprila 2007. godine, 21. novembra 2007. godine, 18. marta 2008. godine, 21. marta 2008. godine, 7. marta 2008. godine i 19. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda i učesnika u postupku M.Š zatraženo je 4. septembra da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. septembra 2009. godine, učesnik u postupku 24. septembra 2009. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine je utvrđeno da su apelant i tužilac-protivtužena M.Š. u toku bračne zajednice stekli određenu imovinu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: bračna imovina), pobliže opisanu u izreci prvostepene presude. Istom presudom je utvrđeno da bračna imovina pripada svakom supružniku u omjeru po½, što su oni dužni da priznaju i trpe, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetwom izvršewa. Sud je u toku postupka izveo veliki broj dokaza utvrdivši da su parnične stranke bračnu imovinu nesporno stekle zajednički, za vrijeme trajawa braka, i da su podjednako doprinosile sticanju te imovine. 7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine žalba tužioca-protivtužene protiv prvostepene presude u cijelostije odbijena, dok je apelantova žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o ofset-mašini tipa roto-print R-40 formata A-4, kao dijelu zajedničke bračne imovine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, ukinuta, i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 8. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000066 od 26. decembra 2006. godine revizija tužioca protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan tužiočev revizioni prigovor da je u brak unijela posebnu imovinu - dio stana u ulici Branilaca Sarajeva broj 10, kao i da površina od 20m²tog stana, koji ima ukupnu površinu 55m², čini posebnu imovinu (u daqnjem tekstu: predmetni stan). Kako je Vrhovni sud zakqučio, Opštinski i Kantonalni sud su cijenili udio svakog bračnog druga u cijeloj imovini i dali valjane razloge za odlučenje da svakom bračnom drugu pripada dio od½navedene imovine (pa i predmetnog stana), što je i Vrhovni sud prihvatio. Vrhovni sud je zakqučio da se revizioni navodi da je tužilac imala cijelo vrijeme braka platu, vodila brigu o vaspitanju djeteta i cijelog domaćinstva su u nižestepenim postupcima adekvatno cijenjeni, a osim toga to su navodi činjenično-pravne prirode zbogkojihrevizijanemožedaseizjavi,auskladusačlanom 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daqnjem tekstu: ZPP FBiH). 9. Apelant je kao tražilac izvršewa podnio predlog za izvršenje ukwižbe predmetnog stana u zemqišne kwige. Opštinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine predlog usvojio i odredio predloženo izvršenje. 10. Dalje, Opštinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. oktobra 2006. godine odbio prigovor izvršenika kao neosnovan i Rješenje Opštinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine održao na snazi. Sud je utvrdio da prigovor izvršenika nesadrži ni jedan od razloga iz člana 47 Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03: u daqnjem tekstu: ZIP FBiH). 11. Aktom Opštinskog suda od 5. oktobra 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju izvršenikovog prigovora, dostavljeno je Zemqišno-kwižnoj kancelariji Opštinskog suda (u daqnjem tekstu: z.k. kancelarija), odsjek KPU, koji je rješewa na provođenje zaprimio 9. oktobra 2006. godine. Z.k. kancelarija Opštinskog suda je 23. novembra 2006. godine pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780 vratila rješenje o izvršenju kao neprovedivo, uz obrazloženje da nije jasno šta treba da se sprovede, navodeći da su vlasnici predmetnog stana u podulošku broj 768 Opštine Centar Z.S. i V.Š. sa½ vlasništva koje je stečeno na osnovu ugovora o poklonu između wih, kao poklonoprimaca, i učesnika u postupku M.Š. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 12. Nakon toga, Rješenjem Opštinskog suda broj DN I br. 866/07 od 12. marta 2007. godine odbijen je predlog Opštinskog suda da se sprovede Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da se u podulošku 768 Opštine Centar–Sarajevo upisuje zabilježba odbijenog predloga. Uvidom u zemqišnu kwigu poduloška 768 Opštine Centar - Sarajevo, Opštinski sud je ustanovio da nije moguće da se izvrši provođenje navedenog rješewa zbog toga što je izvršenik M.Š. u međuvremenu otuđila navedeni stan po osnovu darovnog ugovora zakqučenog 17. marta 2005. godine i predatog na ukwižbu z.k. kancelariji Opštinskog suda 24. aprila 2005. godine pod brojem DN I:2895/05. Navedeni upis je proveden u zemqišnoj kwizi 15. septembra 2006. godine, dakle prije nego što je Rješenje o izvršenju stiglo u z.k. kancelariju na provođenje. Sud je zakqučio da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi da se primijeni član 43 stav 4 Zakona o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), u kom su predviđeni uslovi pod kojim zemqišno-kwižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis. Naime, članom 43 stav 4 navedenog zakona utvrđeno je da zemqišno-kwižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako "postoji neka druga smetwa koja sprečava upis". 13. Rješenjem Opštinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. januara 2008. godine usvojen je predlog da se obustavi izvršni postupak, pa su prema tome rješewa Opštinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine, 5. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine stavljeni van snage. Opštinski sud je utvrdio da su se stekli uslovi iz člana 63 stav 3 ZIP-a FBiH, jer je izvršenje postalo nemoguće ili ne može da se sprovede. Kako je Opštinski sud naveo, iz sadržaja izvršne isprave–Presude Opštinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine se vidi da je utvrđeno da su stranke u bračnoj zajednici stekle nekretnine za koje se traži upis vlasništva sa dijelom½. Dakle, radi se deklaratornoj presudi kojom se konstatuje određeno stanje i koje, kao takvo, po prirodi ne može da bude predmet prinudnog izvršewa u izvršnom postupku. 14. Nakon toga, Opštinski sud je donio Rješenje broj 065-0-DNII-08-4069 od 11. marta 2008. godine kojim je odbijen zahtjev predlagača-apelantaza ukwižbu prava vlasništva na ½nekretnina opisanih u A listu u podulošku broj 768/1, Opština Centar, koji se odnosi na predmetni stan. U obrazloženju navedenog rješewa se navodi da učesnik u postupku, apelantova bivša supruga M.Š., nije ukwižena kao vlasnik jer je u zemqišnoj kwizi izvršen prenos prava vlasništva, zatim da postoji zabilježba spora koji se vodi kod Opštinskog suda pod brojem P-1749/97 i da je upisana podnesena žalba na Rješenje broj Dn I: 866/07. Opštinski sud je zakqučio da se ovakvo odlučenje zasniva na čl. 3 i 43 Zakona o zemqišnim kwigama FBiH. 15. U međuvremenu, Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je podiglo Optužnicu broj 056-0-Kps-08-000615 od 8. avgusta 2008. godine protiv bivše apelantove supruge M.Š. zato što je, prikrivanjem činjenice da je presuda o podjeli imovine postala pravosnažna 2005. godine, navela zemqišno-kwižnog referenta da izvrši upis po darovnom ugovoru. 16. I na kraju, odlučujući o žalbi tražioca izvršewa protiv Rješewa Opštinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. januara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine kojim je žalbu tražioca izvršewa (apelanta) odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da je, prema stanju spisa, priloženih isprava i navoda stranaka u postupku, izvršilac raspolagala predmetnim stanomprije pravosnažnosti presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine, koja je podnesena kao izvršni naslov u ovoj pravnoj stvari. Ona je, takođe, dostavila darovni ugovor na ukwižbu z.k. kancelariji Opštinskog suda još 24. aprila 2005. godine, dok je apelant tražio upis predmetnog stana 22. juna 2006. godine, pa je u skladu sa odredbama člana 36 Zakona o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine izvršen upis ranije podnesenog zahtjeva. U pogledu navoda tražioca izvršewa da je time izvršilac, apelantova bivša supruga, počinila krivično djelo, Kantonalni sud je zakqučio da nije na pravilnost prvostepenog rješewa uticala činjenica da li je izvršilac svojim postupanjem, odnosno otuđenjem spornog stana ugovorom o poklonu, počinila krivično djelo ili ne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant se žali da je mu je neprovođenjem Rješewa o izvršenju Opštinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i, na kraju, pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine. Posebno navodi da je izvršni postupak trajao predugo, u čemu vidi posebnu povredu "razumnog roka" pravičnog suđewa. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o neizvršenju pravosnažne sudske odluke, čime se krše ustavna prava koja je naveo u apelaciji. Apelant smatra da su tim postupkom suda povrijeđeni i čl. 59, 60 i 64 Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine"" broj 38/05).Apelant dalje navodi da je 15. decembra 2006. godine od suda tražio da se sprovede izvršna sudska odluka, ali sud nije dozvolio da se ona sprovede. Kako apelant ističe, "od jednog rješewa o izvršenju sud je kasnije napravio pet odluka". On navodi da je učesnik u postupku, njegova bivša supruga, počinila krivično djelo sklapajući darovni ugovor kojim je otuđila predmet izvršewa, odnosno predmetni stan. Apelant zakqučuje da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava, u skladu sa članom 72 ZIP-a FBiH, da se taj postupak nastavi. Dopunama apelacije apelant je tražio da se hitno rješava njegova apelacija, smatrajući da odugovlačenje njenog rješavawa, pored navedenih ustavnih prava, dovodi i do povrede prava na odlučivanje u razumnom roku u sudskom izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 18. Opštinski sud je iznio hronologiju postupaka suda u vezi sa apelacijom, navodeći da je apelant 22. juna 2006. godine podnio predlog za izvršenje po osnovu izvršne isprave – pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine u dijelu kojim je utvrđeno da su stranke u postupku u toku bračne zajednice stekle zajedničku imovinu. Na osnovu podnesenog predloga, ovaj sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine dozvolio izvršenje. Protiv rješewa o izvršenjuizvršenik je podnio prigovor, koji je sud Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. oktobra 2006. godine odbio i rješenje o izvršenju održao u cijelosti. Dopisom od 5. oktobra 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju prigovora izvršenika, je dostavljeno z.k. kancelariji ovog suda, odsjek KPU, koji su ih na provođenje zaprimili 9. oktobra 2006. godine. Nakon toga, z.k. kancelarija Opštinskog suda je 23. novembra 2006. godine, pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780, vratila rješenje o izvršenju kao neprovedivo, jer nije jasno šta treba da se sprovede uz napomenu da su vlasnici stana u podulošku broj 768 Opštine Centar, Z.S. i V.Š., sa½vlasništva stečenog na osnovu ugovora o poklonu između wih kao poklonoprimaca i M.Š. kao poklonodavca. Nakon toga, Opštinski sud je odbacio predlog izvršenika da obustavi postupak Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 31. oktobra 2006. godine, a po žalbi izvršenika Kantonalni sud je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, odlučujući o predlogu za obustavu izvršnog postupka, Opštinski sud je 31. januara 2008. godine donio Rješenje broj 065-0-I-07-002858 kojim je predlog za obustavu izvršnog postupka usvojio, rješenje o izvršenju, rješenje o odbijanju prigovora izvršenika i rješenje o odbacivanju predloga za obustavu postupka od 31. oktobra 2006. godine stavio van snage, ukinuo sve provedene radnje i obustavio izvršni postupak. Protiv navedenog rješewa o obustavi postupka, odlučujući o žalbi tražioca izvršewa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine kojim je žalbu tražioca izvršewa odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. 19. Opštinski sud zakqučuje da donošenjem odluka o obustavi izvršnog postupka i ukidanjem radwi koje su sprovedene nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant žali, jer je sud primijenio odredbe ZIP-a FBiH kao i Zakona o zemqišnim kwigama FBiH. Takođe, Opštinski sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na razuman rok odlučivawa u ovoj pravnoj stvari, što se jasno vidi iz hronologije postupawa prvostepenog i drugostepenog suda u donošenju osporenih odluka. 20. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku se navodi da su u konkretnom predmetu kršena prava učesnika u postupku, a ne apelantova, što je dokumentovano u aktima redovnih sudova koje je i učesnik u postupku dostavio uz odgovor na apelaciju. Iznoseći detaqnu hronologiju ovog predmeta, učesnik u postupku smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Član 2 Zemqišna kwiga, u smislu ovog zakona, je javna kwiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni prometŠ.....Ć Član 3 Pretpostavke za upis Postupak upisa u zemqišne kwige pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Š.....Ć Član 36 Ako je podneseno više zahtjeva koji se odnose na isto pravo tada se ne smije izvršiti upis na osnovu kasnije podnesenog zahtjeva prije nego se izvrši upis na osnovu ranije podnesenog zahtjeva. Član 43 Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemqišno-kwižni ref- erent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti. 2. Zemqišno-kwižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1) se zemqišno-kwižno tijelo ne nalazi u zemqišno- kwižnom području dotične zemqišno-kwižne kancelarije; 2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis; 3) pravni osnov upisanije vidqiv iz predočenih dokumenata; 4) postoji neka druga smetwa koja sprečava upis." UZakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 9 (1) U izvršnom postupku sudpostupa na osnovu podnesaka i drugih pismena Član 63 Obustava izvršewa (1)Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovawa, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.Š.....Ć (3)Izvršenje se obustavlja ako je postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajawa postupka pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva jer Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII . Meritum 26. Apelant se žali da je mu je neprovođenjem Rješewa o izvršenju Opštinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz članaII/3m) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak 27. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 29. Apelant se žali da mu je u dugom vremenskom periodu onemogućeno da izvrši pravosnažnu sudsku presudu. 30. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava,Hornsby protiv Grčke,presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava, Philisprotiv Grčke,presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama bez zaštite provođewa sudske odluke. Tumačenje člana 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava,Golderprotiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za qudska prava već je prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za qudska prava,Di Pedeprotiv ItalijeiZappiaprotiv Italije, presude od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). Iz navedenog je vidqivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud smatra da navedeni stav Evropskog suda za qudska prava može da se primijeni i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, takođe, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. 32. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku, te da je ona postala i izvršna. Ustavni sud primjećuje da je apelant pokušao da postigne da se izvrši pravosnažna i izvršna odluka pred nadležnim sudom. Međutim, Opštinski i Kantonalni sud su obustavili izvršenje i ukinuli provedene radnje uz obrazloženje da je apelantova bivša supruga raspolagala spornim predmetnim stanom koji je predmet izvršewa prije pravosnažnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov. U vezi sa izvršenjem konkretne pravosnažne presude, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da predmetni izvršni postupak mora da se obustavi i radnje koje su sprovedene ukinu, primjenom člana 63 stav 3 ZIP-a FBiH kojim je utvrđeno da se "izvršenjeŠ....Ćobustavlja ako je postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede". Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog obustave postupka činjenica da je apelantova bivša supruga raspolagala spornim stanom koji je predmet izvršewa prije pravosnažnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov, te da je čak i u zemqišnim kwigama izvršen prenos prava vlasništva na spornom stanu sa apelantove bivše supruge na djecu, zbog čega se protiv apelantove bivše supruge vodi i krivični postupak. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da ne može da se zakquči da izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da zaista izvršenje na spornom stanu ne može da se sprovede u skladu sa odredbama ZIP-a prije nego što se u drugom odgovarajućem postupku ne utvrdi ništavnost upisa i darovnog ugovora na osnovu kog je prenos vlasništva i upis i izvršen. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantu formalno-pravno onemogućeno izvršenje, ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi. 33. Naime, redovni sudovi su se pozvali na navedene odredbe ZIP FBiH nalazeći da su se stekli uslovi za obustavu izvršnog postupka iz člana 63 stav 3 ZIP FBiH jer je izvršenje postalo nemoguće, odnosno ono, kako se i navodi u osporenim rješewima, "iz drugih razloga ne može da se sprovede". Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je sud zanemario osnovne i bitne činjenice dokazane tokom izvršnog postupka, te da onemogućava izvršenje pravosnažne odluke pogrešnom i proizvoqnom primjenom prava, budući da su sudovi upravo pošli od činjeničnog stawa koje je utvrđeno u toku izvršnog postupka, kao i da su primijenili relevantne zakonske odredbe. 34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zasnivaju na navodima o nemogućnosti izvršewa pravosnažne sudske presude. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje, već zakqučio da su oni neosnovani, zbog čega smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz istih razloga takođe neosnovani. 35. I na kraju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se u konkretnom slučaju zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članuII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoqnost i diskriminišuća primjena zakona nije očigledna, pa su stoga njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje takođe neosnovani. 36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema povrede pravila u izvršnom postupku i da, stoga, uprkos činjenici da apelant iz formalno-pravnih razloga nije ishodovao izvršenje pravosnažne sudske odluke, nema kršewa prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 37. S obzirom na odluku Ustavnog suda koja se odnosi na pravo na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju apelantovi navode o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine, tim prije što nema bilo čega što bi ukazalo da je povreda ovih prava u konkretnom slučaju moguća. VIII. Zakqučak 38. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi, primjenom člana 63 stav 3 ZIP-a FBiH, utvrdili da predmetni izvršni postupak mora da se obustavi i radnje koje su sprovedene ukinu jer postupak ne može da se sprovede. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 912/07, rješavajući apelacijuMilorada Šipetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMilorada Šipetića podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milorad Šipetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čačka podnio je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. aprila 2007. godine, 21. novembra 2007. godine, 18. marta 2008. godine, 21. marta 2008. godine, 7. marta 2008. godine i 19. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i učesnika u postupku M.Š zatraženo je 4. septembra da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. septembra 2009. godine, učesnik u postupku 24. septembra 2009. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine je utvrđeno da su apelant i tužiteljica-protivtužena M.Š. u toku bračne zajednice stekli određenu imovinu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: bračna imovina), pobliže opisanu u izreci prvostepene presude. Istom presudom je utvrđeno da bračna imovina pripada svakom supružniku u omjeru po½, što su oni dužni priznati i trpjeti, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Sud je u toku postupka izveo veliki broj dokaza utvrdivši da su parnične stranke bračnu imovinu nesporno stekle zajednički, za vrijeme trajanja braka, i da su podjednako doprinosile sticanju te imovine. 7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine žalba tužiteljice-protivtužene protiv prvostepene presude je u cijelosti odbijena, dok je apelantova žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o ofset-mašini tipa roto-print R-40 formata A-4, kao dijelu zajedničke bračne imovine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, ukinuta, i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 8. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000066 od 26. decembra 2006. godine revizija tužiteljice protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan tužiteljicin revizioni prigovor da je u brak unijela posebnu imovinu - dio stana u ulici Branilaca Sarajeva broj 10, kao i da površina od 20m²tog stana, koji ima ukupnu površinu 55m², čini posebnu imovinu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Kako je Vrhovni sud zaključio, Općinski i Kantonalni sud su cijenili udio svakog bračnog druga u cijeloj imovini i dali valjane razloge za odlučenje da svakom bračnom drugu pripada dio od½navedene imovine (pa i predmetnog stana), što je i Vrhovni sud prihvatio. Vrhovni sud je zaključio da se revizioni navodi da je tužiteljica imala cijelo vrijeme braka plaću, vodila brigu o odgoju djeteta i cijelog domaćinstva su u nižestepenim postupcima adekvatno cijenjeni, a osim toga to su navodi činjenično-pravne prirode zbog kojih se revizija ne može izjaviti, a u skladu sa članom 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). 9. Apelant je kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje uknjižbe predmetnog stana u zemljišne knjige. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine prijedlog usvojio i odredio predloženo izvršenje. 10. Dalje, Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. oktobra 2006. godine odbio prigovor izvršenika kao neosnovan i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine održao na snazi. Sud je utvrdio da prigovor izvršenika ne sadrži ni jedan od razloga iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03: u daljnjem tekstu: ZIP FBiH). 11. Aktom Općinskog suda od 5. oktobra 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju izvršenikovog prigovora, je dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda (u daljnjem tekstu: z.k. ured), odsjek KPU, koji je rješenja na provođenje zaprimio 9. oktobra 2006. godine. Z.k. ured Općinskog suda je 23. novembra 2006. godine pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780 vratio rješenje o izvršenju kao neprovedivo, uz obrazloženje da nije jasno šta treba provesti, navodeći da su vlasnici predmetnog stana u podulošku broj 768 Općine Centar Z.S. i V.Š. sa½vlasništva koje je stečeno na osnovu ugovora o poklonu između njih, kao poklonoprimaca, i učesnika u postupku M.Š. 12. Nakon toga, Rješenjem Općinskog suda broj DN I br. 866/07 od 12. marta 2007. godine odbijen je prijedlog Općinskog suda za provođenje Rješenja o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da se u podulošku 768 Općine Centar – Sarajevo upisuje zabilježba odbijenog prijedloga. Uvidom u zemljišnu knjigu poduloška 768 Općine Centar -Sarajevo, Općinski sud je ustanovio da nije moguće izvršiti provođenje navedenog rješenja zbog toga što je izvršenik M.Š. u međuvremenu otuđila navedeni stan po osnovu darovnog ugovora zaključenog 17. marta 2005. godine i predatog na uknjižbu z.k. uredu Općinskog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 suda 24. aprila 2005. godine pod brojem DN I:2895/05. Navedeni upis je proveden u zemljišnoj knjizi 15. septembra 2006. godine, dakle prije nego što je Rješenje o izvršenju stiglo u z.k. ured na provođenje. Sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu člana 43. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), u kojem su predviđeni uvjeti pod kojim zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis. Naime, članom 43. stav 4. navedenog zakona je utvrđeno da zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako "postoji neka druga smetnja koja sprečava upis". 13. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. januara 2008. godine usvojen je prijedlog za obustavu izvršnog postupka, pa su prema tome rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine, 5. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine stavljeni van snage. Općinski sud je utvrdio da su se stekli uvjeti iz člana 63. stav 3. ZIP-a FBiH, jer je izvršenje postalo nemoguće ili se ne može provesti. Kako je Općinski sud naveo, iz sadržaja izvršne isprave – Presude Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine se vidi da je utvrđeno da su stranke u bračnoj zajednici stekle nekretnine za koje se traži upis vlasništva sa dijelom½. Dakle, radi se deklaratornoj presudi kojom se konstatuje određeno stanje i koje, kao takvo, po prirodi ne može biti predmet prinudnog izvršenja u izvršnom postupku. 14. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-DN II -08-4069 od 11. marta 2008. godine kojim je odbijen zahtjev predlagača-apelanta za uknjižbu prava vlasništva na½nekretnina opisanih u A listu u podulošku broj 768/1, Općina Centar, koji se odnosi na predmetni stan. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da učesnik u postupku, apelantova bivša supruga M.Š., nije uknjižena kao vlasnik jer je u zemljišnoj knjizi izvršen prenos prava vlasništva, zatim da postoji zabilježba spora koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem P-1749/97 i da je upisana podnesena žalba na Rješenje broj Dn I: 866/07. Općinski sud je zaključio da se ovakvo odlučenje temelji na čl. 3. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. 15. U međuvremenu, Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je podiglo Optužnicu broj 056-0-Kps-08-000615 od 8. augusta 2008. godine protiv bivše apelantove supruge M.Š. zato što je, prikrivanjem činjenice da je presuda o podjeli imovine postala pravosnažna 2005. godine, navela zemljišnoknjižnog referenta da izvrši upis po darovnom ugovoru. 16. I konačno, odlučujući o žalbi tražioca izvršenja protiv Rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-07-002858 od 30. januara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine kojim je žalbu tražioca izvršenja (apelanta) odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da je, prema stanju spisa, priloženih isprava i navoda stranaka u postupku, izvršiteljica raspolagala predmetnim stanom prije pravosnažnosti presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine, koja je podnesena kao izvršni naslov u ovoj pravnoj stvari. Ona je, također, dostavila darovni ugovor na uknjižbu z.k. uredu Općinskog suda još 24. aprila 2005. godine, dok je apelant tražio upis predmetnog stana 22. juna 2006. godine, pa je u skladu sa odredbama člana 36. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine izvršen upis ranije podnesenog zahtjeva. U pogledu navoda tražioca izvršenja da je time izvršiteljica, apelantova bivša supruga, počinila krivično djelo, Kantonalni sud je zaključio da nije na pravilnost prvostepenog rješenja uticala činjenica da li je izvršiteljica svojim postupanjem, odnosno otuđenjem spornog stana ugovorom o poklonu, počinila krivično djelo ili ne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant se žali da je mu je neprovođenjem Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, konačno, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Posebno navodi da je izvršni postupak trajao predugo, u čemu vidi posebnu povredu "razumnog roka" pravičnog suđenja. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o neizvršenju pravosnažne sudske odluke, čime se krše ustavna prava koja je naveo u apelaciji. Apelant smatra da su tim postupkom suda povrijeđeni i čl. 59, 60. i 64. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine"" broj 38/05).Apelant dalje navodi da je 15. decembra 2006. godine od suda tražio provođenje izvršne sudske odluke, ali sud nije dozvolio da se ona provede. Kako apelant ističe, "od jednog rješenja o izvršenju sud je kasnije napravio pet odluka". On navodi da je učesnik u postupku, njegova bivša supruga, počinila krivično djelo sklapajući darovni ugovor kojim je otuđila predmet izvršenja, odnosno predmetni stan. Apelant zaključuje da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava, u skladu sa članom 72. ZIP-a FBiH, da se taj postupak nastavi. Dopunama apelacije apelant je tražio hitno rješavanje njegove apelacije, smatrajući da odugovlačenje njenog rješavanja, pored navedenih ustavnih prava, dovodi i do povrede prava na odlučivanje u razumnom roku u sudskom izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 18. Općinski sud je iznio hronologiju postupaka suda u vezi sa apelacijom, navodeći da je apelant 22. juna 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje po osnovu izvršne isprave – pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-1997/03 od 24. februara 2005. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1287/05 od 26. septembra 2005. godine u dijelu kojim je utvrđeno da su stranke u postupku u toku bračne zajednice stekl? zajedničku imovinu. Na osnovu podnesenog prijedloga, ovaj sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine dozvolio izvršenje. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je podnio prigovor, koji je sud Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 5. oktobra 2006. godine odbio i rješenje o izvršenju održao u cijelosti. Dopisom od 5. oktobra 2006. godine rješenje o izvršenju, kao i rješenje o odbijanju prigovora izvršenika, je dostavljeno z.k. uredu ovog suda, odsjek KPU, koji su ih na provođenje zaprimili 9. oktobra 2006. godine. Nakon toga, z.k. ured Općinskog suda je 23. novembra 2006. godine, pod brojem 065-0-Dn-I-06-006780, vratio rješenje o izvršenju kao neprovedivo, jer nije jasno šta treba provesti uz napomenu da su vlasnici stana u podulošku broj 768 Općine Centar, Z.S. i V.Š., sa½vlasništva stečenog na osnovu ugovora o poklonu između njih kao poklonoprimaca i M.Š. kao poklonodavca. Nakon toga, Općinski sud je odbacio prijedlog izvršenika da obustavi postupak Rješenjem broj 065-0-I-06-003354 od 31. oktobra 2006. godine, a po žalbi izvršenika Kantonalni sud je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, odlučujući o prijedlogu za obustavu izvršnog postupka, Općinski sud je 31. januara 2008. godine donio Rješenje broj 065-0-I-07-002858 kojim je prijedlog za obustavu izvršnog postupka usvojio, rješenje o izvršenju, rješenje o odbijanju prigovora izvršenika i rješenje o odbacivanju prijedloga za obustavu postupka od 31. oktobra 2006. godine stavio van snage, ukinuo sve provedene radnje i obustavio izvršni postupak. Protiv navedenog rješenja o obustavi postupka, odlučujući o žalbi tražioca izvršenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine kojim je žalbu tražioca izvršenja odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. 19. Općinski sud zaključuje da donošenjem odluka o obustavi izvršnog postupka i ukidanjem provedenih radnji nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant žali, jer je sud primijenio odredbe ZIP-a FBiH kao i Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Također, Općinski sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na razuman rok odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, što se jasno vidi iz hronologije postupanja prvostepenog i drugostepenog suda u donošenju osporenih odluka. 20. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku se navodi da su u konkretnom predmetu kršena prava učesnika u postupku, a ne apelantova, što je dokumentovano u aktima redovnih sudova koje je i učesnik u postupku dostavio uz odgovor na apelaciju. Iznoseći detaljnu hronologiju ovog predmeta, učesnik u postupku smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Član 2. Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenicaodznačajazapravniprometŠ.....Ć Član 3. Pretpostavke za upis Postupak upisa u zemljišne knjige pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa.Š.....Ć Član 36. Ako je podneseno više zahtjeva koji se odnose na isto pravo tada se ne smije izvršiti upis na osnovu kasnije podnesenog zahtjeva prije nego se izvrši upis na osnovu ranije podnesenog zahtjeva. Član 43. Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti. 2. Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda; 2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis; 3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata; 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis." UZakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase: "Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 9. (1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena Član 63. Obustava izvršenja (1)Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.Š.....Ć (3)Izvršenje se obustavlja ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001980 od 17. aprila 2008. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant se žali da je mu je neprovođenjem Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-06-003354 od 7. jula 2006. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 29. Apelant se žali da mu je u dugom vremenskom periodu onemogućeno da izvrši pravosnažnu sudsku presudu. 30. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava,Hornsby protiv Grčke,presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava,Philis protiv Grčke,presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačenje člana 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava,Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava već je prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava,Di Pede protiv ItalijeiZappia protiv Italije, presude od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20). Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. 32. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku, te da je ona postala i izvršna. Ustavni sud primjećuje da je apelant pokušao da postigne da se izvrši pravosnažna i izvršna odluka pred nadležnim sudom. Međutim, Općinski i Kantonalni sud su obustavili izvršenje i ukinuli provedene radnje uz obrazloženje da je apelantova bivša supruga raspolagala spornim predmetnim stanom koji je predmet izvršenja prije pravosnažnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov. U vezi sa izvršenjem konkretne pravosnažne presude, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da se predmetni izvršni postupak mora obustaviti i provedene radnje ukinuti,primjenom člana 63. stav 3. ZIP-a FBiH kojim je utvrđeno da se "izvršenjeŠ....Ćobustavlja ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti". Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog obustave postupka činjenica da je apelantova bivša supruga raspolagala spornim stanom koji je predmet izvršenja prije pravosnažnosti odluke koja je u konkretnom slučaju izvršni naslov, te da je čak i u zemljišnim knjigama izvršen prenos prava vlasništva na spornom stanu sa apelantove bivše supruge na djecu, zbog čega se protiv apelantove bivše supruge vodi i krivični postupak. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da se zaista izvršenje na spornom stanu ne može provesti u skladu sa odredbama ZIP-a prije nego što se u drugom odgovarajućem postupku ne utvrdi ništavost upisa i darovnog ugovora na osnovu kojeg je prenos vlasništva i upis i izvršen. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantu formalno-pravno onemogućeno izvršenje, ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi. 33. Naime, redovni sudovi su se pozvali na navedene odredbe ZIP FBiH nalazeći da su se stekli uvjeti za obustavu izvršnog postupka iz člana 63. stav 3. ZIP FBiH jer je izvršenje postalo nemoguće, odnosno ono se, kako se i navodi u osporenim rješenjima, "iz drugih razloga ne može provesti". Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je sud zanemario osnovne i bitne činjenice dokazane tokom izvršnog postupka, te da onemogućava izvršenje pravosnažne odluke pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava, budući da su sudovi upravo pošli od činjeničnog stanja koje je utvrđeno u toku izvršnog postupka, kao i da su primijenili relevantne zakonske odredbe. 34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zasnivaju na navodima o nemogućnosti izvršenja pravosnažne sudske presude. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje, već zaključio da su oni neosnovani, zbog čega smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz istih razloga također neosnovani. 35. I konačno, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se u konkretnom slučaju zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, pa su stoga njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje također neosnovani. 36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema povrede pravila u izvršnom postupku i da, stoga, uprkos činjenici da apelant iz formalno-pravnih razloga nije ishodovao izvršenje pravosnažne sudske odluke, nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 37. S obzirom na odluku Ustavnog suda koja se odnosi na pravo na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, tim prije što nema bilo čega što bi ukazalo da je povreda ovih prava u konkretnom slučaju moguća. VIII. Zaključak 38. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi, primjenom člana 63. stav 3. ZIP-a FBiH, utvrdili da se predmetni izvršni postupak mora obustaviti i provedene radnje ukinuti jer se postupak ne može provesti. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1445/08, rješavajući apelaciju "BIG-Investicione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija"BIG-Investicione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj: Ps-1904/04. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj: Ps-1904/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati "BIG-Investicionoj grupi" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvu za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevoukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvo za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Amila Eterović, odvjetnica iz Sarajeva, podnijeli su 19. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj: Ps-1904/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 27. svibnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 3. lipnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantima 30. lipnja 2008. godine. 5. Ustavni sud je 4. siječnja 2010. godine zatražio na uvid spis broj: Ps-1904/04. Općinski sud je dostavio preslik spisa 13. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 25. listopada 2004. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupio iz članstva tuženog, te da se naloži tuženom da u roku od 30 dana otkupi dionice – ulog koji "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo ima u tuženom, v.s. 21.568.262,17 KM, sa zakonskim kamatama počevši od 15. rujna 2004. godine i da naknadi troškove postupka. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da je Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona donijela Rješenje 22. listopada 2001. godine kojim je provedena privatizacija tuženog i na temelju kojeg je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao vlasnikom 31,05 % od ukupnog kapitala tuženog. Budući da tuženi nije izvršio svoje obveze nakon privatizacije, to su apelanti pokrenuli sudbeni postupak. 8. Općinski sud je 15. ožujka 2005. godine zaprimio odgovor na tužbu tuženog. 9. Apelanti su 26. rujna 2006. godine urgirali da Općinski sud postupa u predmetu, navodeći da predmet skoro dvije godine nije uzet rad, niti je tužba poslana na odgovor. 10. Općinski sud je 3. lipnja 2008. godine donio rješenje kojim je zakazao pripremno ročište za 17. rujan 2008. godine, koje je odgođeno za 24. studeni 2008. godine na zahtjev tuženog, jer su apelanti dostavili pismeno uvodno izlaganje na koje je tražio da se pismeno očituje. 11. Podneskom od 20. studenog 2008. godine tuženi je zatražio da se odgodi pripremno ročište zbog zdravstvenih problema zastupnika tuženog, te preuzimanja spisa i upoznavanja sa spisom drugog zastupnika tuženog. 12. Općinski sud je 24. studenog 2008. godine donio rješenje kojim je pripremno ročište odgodio i zakazao za 3. veljaču 2009. godine. 13. Tuženi je 28. siječnja 2009. godine dostavio Općinskom sudu odgovor na uvodno izlaganje apelanata od 17. rujna 2008. godine. 14. Općinski sud je 3. veljače 2009. godine održao pripremno ročište na kojem je, između ostalog, donio rješenje kojim je odredio da vještak financijske struke S.A. izvede vještačenje, rješenje kojim je odredio umješača na strani tuženog Općinu Tuzla (u daljnjem tekstu: umješač), te zakazao glavnu raspravu za 7. travanj 2009. godine. 15. Dopisom od 3. ožujka 2009. godine Općinski sud je dostavio apelantima i tuženom dopis kojim vještak S.A. obavještava sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje, te zatražio suglasan prijedlog za određivanje novog vještaka. 16. Umješač je 12. ožujka 2009. godine, a apelanti i tuženi su 13. ožujka 2009. godine obavijestili Općinski sud da su usuglasili prijedlog, odnosno da predmetno vještačenje obavi stalni sudski vještak D.M. 17. Rješenjem od 13. ožujka 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak financijske struke D.M 18. Podneskom od 6. travnja 2009. godine apelanti su tražili da se odgodi ročišta za glavnu raspravu, zakazano za 7. travanj 2009. godine, zbog ekonomičnosti, jer je evidentno da se neće moći sačiniti nalaz i mišljenje vještaka do tog roka. 19. Rješenjem od 7. travnja 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 3. lipanj 2009. godine. 20. Podneskom od 3. lipnja 2009. godine apelanti su tražili da se odgodi ročište za glavnu raspravu, zakazano za 3. lipanj 2009. godine, zbog toga što su informirani da vještak nije sačinio nalaz i mišljenje. 21. Rješenjem od 3. lipnja 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 8. listopad 2009. godine. 22. Dopisom od 8. listopada 2009. godine Općinski sud je tražio da se izjasni vještak glede izrade nalaza i mišljenja. 23. Rješenjem od 8. listopada 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 7. siječanj 2010. godine. 24. Općinski sud je održao konzultativno ročište 9. studenog 2009. godine, jer je vještak D.M. obavijestila sud da nije sačinila nalaz i mišljenje, te predložila da vještačenje uradi revizorska kuća, budući da se radi o privatizaciji javnog poduzeća, a da prethodno nisu izdvojena prirodna bogatstva u bilancama stanja. 25. Rješenjem od 11. prosinca 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak financijske struke A.M, koja je dopisom od 10. prosinca 2009. godine obavijestila Općinski sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje zbog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 eventualnog sukoba interesa, budući da je uposlena u Ministarstvu financija Tuzlanskog kantona. 26. Rješenjem od 11. prosinca 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak financijske struke M.M. 27. Rješenjem od 7. siječnja 2010. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 11. veljaču 2010. godine, budući da vještak M.M. nije dostavila nalaz i mišljenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelanti navode da su tužbu podnijeli 22. listopada 2004. godine, a da do dana podnošenja apelacije Općinski sud nije poduzeo nikakve radnje u svrhu odlučivanja o tužbi, odnosno da nije dostavio tužbu na odgovor u smislu članka 69. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) i pored urgencije od 27. rujna 2006. godine kojom su tražili da se ubrza postupak, te da im se, s tim u svezi, isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Općinski sud smatra da u ovom postupku nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku, da je odgovor na tužbu sudu dostavljen 15. ožujka 2005. godine, te da je osnovni razlog zašto nije zakazao ročište činjenica da je postupajući sudac zadužen za 1.494 predmeta. V. Relevantni propisi 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 75. Š...Ć (4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. Apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njihove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o njihovoj tužbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te je, s tim u svezi, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti se žale da im je, zbog nedonošenja odluke o njihovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 36. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 37. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 38. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 39. Apelanti su pokrenuli parnični postupak protiv tuženog 25. listopada 2004. godine pred Općinskim sudom, koji do donošenja ove odluke nije okončan. Dakle, postupak traje više od pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. Ustavni sud uočava da su apelanti pokrenuli postupak u svrhu utvrđenja da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupio iz članstva tuženog, budući da tuženi nije ispunio obveze po izvršenoj privatizaciji, prema kojoj je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao vlasnikom 31,05% ukupnog kapitala tuženog, te, s tim u svezi, da se isplati tržišna vrijednost njegovog udjela. Ustavni sud, dalje, uočava da je na pripremnom ročištu predloženo da se izvede veliki broj dokaza, da se glavna rasprava odgađala u više navrata zbog toga što su vještaci odustajali od vještačenja, te da je jedan vještak predložio da vještačenje obavi revizorska kuća zbog utvrđenih nedostataka u postupku privatizacije. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj biti može smatrati složenim. 41. U svezi sa ponašanjem apelanata, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti 26. rujna 2006. godine urgirali da Općinski sud postupa u predmetu, da su nakon održavanja pripremnog ročišta 9. veljače 2009. godine u ostavljenom roku dostavili usuglašeni prijedlog za određivanje drugog vještaka financijske struke, te da su, nakon toga, u više navrata tražili da se odgodi ročište za glavnu raspravu, zbog ekonomičnosti postupka, jer vještak nije sačinio nalaz i mišljenje. Ustavni sud uočava da su apelanti zbog objektivnih razloga tražili da se odgodi ročište nakon održavanja pripremnog ročišta 3. veljače 2009. godine, te ne nalazi da su doprinijeli dužini trajanja postupka, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. 42. Dalje, u svezi sa ponašanjem Općinskog suda, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti tužbeni zahtjev dostavili 25. listopada 2004. godine, a da je Općinski sud 3. veljače 2009. godine održao pripremno ročište, dakle, nakon više od četiri godine u kojem periodu je samo dostavio tužbu na odgovor. Nakon toga Općinski sud je intenzivirao rad na predmetu. Međutim, do donošenja ove odluke još uvijek nije održana glavna rasprava, dakle, nakon više od pet godina od dana podnošenja tužbe. 43. Ustavni sud uočava da je Općinski sud, kao opravdanje za dugo trajanje postupka, naveo da postoji veliki broj predmeta za koje je zadužen postupajući sudac. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obvezna organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da za ovo nepostupanje, odnosno za trajanje postupka pred Općinskim sudom više od pet godina, pri čemu prvenstveno naglašava činjenicu da je pripremno ročište održano nakon više od četiri godine, Općinski sud nema opravdanja iako smatra da se radi o složenom predmetu, ali i uočava da ta činjenica u razdoblju do održavanja pripremnog ročišta nije mogla utjecati na duljinu postupku. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu pruža i odgovor Općinskog suda koji nije dao relevantne razloge za svoje nepostupanje, niti je naveo razloge koji bi ukazali na eventualan doprinos apelanata, a samim tim i odgovornost za predmetnu duljinu postupka. 44. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelanti traže da im se dosudi kompenzacija zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti kompenzaciju. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, ovu naknadu određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04od 17. studenog 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 46. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao žurnost, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu da parnični postupak traje više od pet godina, apelantima se određuje kompenzacija u iznosu 750,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada parnični postupak koji je pokrenut u svrhu utvrđivanja istupanja iz članstva tuženog i, s tim u svezi, isplate udjela traje više od pet godina i kada se to trajanje može staviti na teret Općinskom sudu, te kada taj sud nije naveo valjane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1445/08, rješavajući apelaciju "BIG-In- vesticione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "BIG-Investicione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovimA" d.d. Sarajevo. Utvrđuje se kršenje članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Tuzli broj: Ps-1904/04. Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj Ps-1904/04, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati "BIG-Investicionoj grupi" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvu za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevoukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvo za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Amila Eterović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj: Ps-1904/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 27. maja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 3. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantima 30. juna 2008. godine. 5. Ustavni sud je 4. januara 2010. godine zatražio na uvid spis broj: Ps-1904/04. Opštinskisud je dostavio kopiju spisa 13. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelanti su 25. oktobra 2004. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi) radi utvrđewa da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupio iz članstva tuženog, te da se naloži tuženom da u roku od 30 dana otkupi dionice – ulog koji "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo ima u tuženom, v.s. 21.568.262,17 KM, sa zakonskim kamatama počev od 15. septembra 2004. godine i da naknadi troškove postupka. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da je Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona donijela Rješenje 22. oktobra 2001. godine kojim je sprovedena privatizacija tuženog i na osnovu kog je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao sopstvenik 31,05 % od ukupnog kapitala tuženog. Budući da tuženi nije izvršio svoje obaveze nakon privatizacije, to su apelanti pokrenuli sudski postupak. 8. Opštinski sud je 15. marta 2005. godine zaprimio odgovor na tužbu tuženog. 9. Apelanti su 26. septembra 2006. godine urgirali postupanje Opštinskog suda u predmetu, navodeći da predmet skoro dvije godine nije uzet rad, niti je tužba poslana na odgovor. 10. Opštinski sud je 3. juna 2008. godine donio Rješenje kojim je zakazao pripremno ročište za 17. septembar 2008. godine, koje je odloženo za 24. novembar 2008. godine na zahtjev tuženog, jer su apelanti dostavili pismeno uvodno izlaganje na koje je tražio da se pismeno očituje. 11. Podneskom od 20. novembra 2008. godine tuženi je zatražio da se odloži pripremno ročište zbog zdravstvenih problema zastupnika tuženog, te preuzimawa spisa i upoznavawa sa spisom drugog zastupnika tuženog. 12. Opštinski sud je 24. novembra 2008. godine donio rješenje kojim je pripremno ročište odložio i zakazao za 3. februar 2009. godine. 13. Tuženi je 28. januara 2009. godine dostavio Opštinskom sudu odgovor na uvodno izlaganje apelanata od 17. septembra 2008. godine. 14. Opštinski sud je 3. februara 2009. godine održao pripremno ročište na kojem je, između ostalog, donio rješenje kojim je određeno da vještačenje izvrši vještak finansijske struke S.A., rješenje kojim je odredio umješača na strani tuženog Opštinu Tuzla (u daqnjem tekstu: umješač), te zakazao glavnu raspravu za 7. april 2009. godine. 15. Dopisom od 3. marta 2009. godine Opštinski sud je dostavio apelantima i tuženom dopis kojim vještak S.A. obavještava sud da nije u mogućnosti da izvrši vještačenje, te zatražio saglasan predlog za određivanje novog vještaka. 16. Umješač je 12. marta 2009. godine, a apelanti i tuženi su 13. marta 2009. godine obavijestili Opštinski sud da su usaglasili predlog, odnosno da predmetno vještačenje obavi stalni sudski vještak D.M. 17. Rješenjem od 13. marta 2009. godine Opštinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke D.M. 18. Podneskom od 6. aprila 2009. godine apelanti su tražili da se odloži ročište za glavnu raspravu, zakazano za 7. april 2009. godine, zbog ekonomičnosti, jer je evidentno da neće moći da se sačini nalaz i mišljenje vještaka do tog roka. 19. Rješenjem od 7. aprila 2009. godine Opštinski sud je odložio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 3. juni 2009. godine. 20. Podneskom od 3. juna 2009. godine apelanti su tražili da se odloži ročište za glavnu raspravu, zakazano za 3. juni 2009. godine zbog toga što su informisani da vještak nije sačinio nalaz i mišljenje. 21. Rješenjem od 3. juna 2009. godine Opštinski sud je odložio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 8. oktobar 2009. godine. 22. Dopisom od 8. oktobra 2009. godine Opštinski sud je tražio da se vještak izjasni u pogledu izrade nalaza i mišljewa. 23. Rješenjem od 8. oktobra 2009. godine Opštinski sud je odložio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 7. januar 2010. godine. 24. Opštinski sud je održao konsultativno ročište 9. novembra 2009. godine, jer je vještak D.M. obavijestila sud da nije sačinila nalaz i mišljenje, te predložila da vještačenje uradi revizorska kuća, budući da se radi o privatizaciji javnog preduzeća, a da prethodno nisu izdvojena prirodna bogatstva u bilansima stawa. 25. Rješenjem od 11. decembra 2009. godine Opštinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke A.M, koja je dopisom od 10. decembra 2009. godine obavijestila Opštinski sud da nije u mogućnosti da izvrši vještačenje, zbog eventualnog sukoba interesa, budući da je zaposlena u Ministarstvu finansija Tuzlanskog kantona. 26. Rješenjem od 11. decembra 2009. godine Opštinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke M.M. 27. Rješenjem od 7. januara 2010. godine Opštinski sud je odložio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 11. februar 2010. godine, budući da vještak M.M. nije dostavila nalaz i mišljenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Europska konvencija) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Apelanti navode da su tužbu podnijeli 22. oktobra 2004. godine, a da do dana podnošewa apelacije Opštinski sud nije preduzeo nikakve radnje radi odlučivawa o tužbi, odnosno da nije dostavio tužbu na odgovor u smislu člana 69 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) i pored urgencije od 27. septembra 2006. godine kojom su tražili da se ubrza postupak, te da im se s tim u vezi isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Opštinski sud smatra da u ovom postupku nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku, da je odgovor na tužbu sudu dostavljen 15. marta 2005. godine, te da je osnovni razlog zašto nije zakazao ročište činjenica da je postupajući sudija zadužen za 1.494 predmeta. V. Relevantni propisi 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 75 Š...Ć (4) Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 33. Apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom wihove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o wihovoj tužbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te je s tim u vezi, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumentakoja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti se žale da im je, zbog nedonošewa odluke o wihovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). b) Period koji se uzima u obzir 39. Apelanti su pokrenuli parnični postupak protiv tuženog 25. oktobra 2004. godine pred Opštinskim sudom, koji do donošewa ove odluke nije okončan. Dakle, postupak traje više od pet godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 40. Ustavni sud uočava da su apelanti pokrenuli postupak radi utvrđewa da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupio iz članstva tuženog, budući da tuženi nije ispunio obaveze po izvršenoj privatizaciji, prema kojoj je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao sopstvenik 31,05% ukupnog kapitala tuženog, te s tim u vezi da se isplati tržišna vrijednost njegovog udjela. Ustavni sud, dalje, uočava da je na pripremnom ročištu predloženo da se izvede veliki broj dokaza, da se glavna rasprava odlagala u više navrata zbog toga što su vještaci odustajali od vještačewa, te da je jedan vještak predložio da vještačenje obavi revizorska kuća zbog utvrđenih nedostataka u postupku privatizacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini može da smatra složenim. 41. U vezi sa ponašanjem apelanata, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti 26. septembra 2006. godine urgirali da Opštinski sud postupa u predmetu, da su nakon održavawa pripremnog ročišta 9. februara 2009. godine u ostavljenom roku dostavili usaglašeni predlog za određivanje drugog vještaka finansijske struke, te da su nakon toga u više navrata tražili da se odloži ročište za glavnu raspravu, zbog ekonomičnosti postupka, jervještak nije sačinio nalaz i mišljenje. Ustavni sud uočava da su apelanti zbog objektivnih razloga tražili da se odloži ročište nakon održavawa pripremnog ročišta 3. februara 2009. godine, te ne nalazi da su doprinijeli dužini trajawapostupka, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle da dovedu do odugovlačewa postupka. 42. Dalje, u vezi sa ponašanjem Opštinskog suda, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti tužbeni zahtjev dostavili 25. oktobra 2004. godine, a da je Opštinski sud 3. februara 2009. godine održao pripremno ročište, dakle, nakon više od četiri godine u kom periodu je samo dostavio tužbu na odgovor. Nakon toga Opštinski sud je intenzivirao rad na predmetu. Međutim, do donošewa ove odluke još uvijek nije održana glavna rasprava, dakle, nakon više od pet godina od dana podnošewa tužbe. 43. Ustavni sud uočava da je Opštinski sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveo da postoji veliki broj predmeta za koje je zadužen postupajući sudija. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obavezna da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da za ovo nepostupanje, odnosno za trajanje postupka pred Opštinskim sudom više od pet godina, pri čemu prvenstveno naglašava činjenicu da je pripremno ročište održano nakon više od četiri godine, Opštinski sud nema opravdawa iako smatra da se radi o složenom predmetu, ali i uočava da ta činjenica u periodu do održavawa pripremnog ročišta nije mogla da utiče nadužinu postupku. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu pruža i odgovor Opštinskog suda koji nije dao relevantne razloge za svoje nepostupanje, niti je naveo razloge koji bi ukazali na eventualan doprinos apelanata, a samim tim i odgovornost za predmetnu dužinu postupka. 44. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelanti traže da im se dosudi kompenzacija zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi kompenzaciju. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, ovu naknadu određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 46. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu da parnični postupak traje više od pet godina, apelantima se određuje kompenzacija u visini od 750,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada parnični postupak koji je pokrenut radi utvrđivawa istupawa iz članstva tuženog i, s tim u vezi, isplate udjela traje više od pet godina i kada to trajanje može da se stavi na teret Opštinskom sudu, te kada taj sud nije naveo valjane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1445/08, rješavajući apelaciju "BIG-Investicione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "BIG-Investicione grupe" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društva za upravljanje fondovimA" d.d. Sarajevo. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj: Ps-1904/04. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj Ps-1904/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati "BIG-Investicionoj grupi" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvu za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevoukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo i "ABDS-Društvo za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Amila Eterović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj: Ps-1904/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 27. maja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud dostavio je odgovor 3. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 30. juna 2008. godine. 5. Ustavni sud je 4. januara 2010. godine zatražio na uvid spis broj: Ps-1904/04. Općinski sud je dostavio kopiju spisa 13. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 25. oktobra 2004. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupilo iz članstva tuženog, te da se naloži tuženom da u roku od 30 dana otkupi dionice – ulog koji "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo ima u tuženom, v.s. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 21.568.262,17 KM, sa zakonskim kamatama počevši od 15. septembra 2004. godine i da naknadi troškove postupka. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da je Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona donijela Rješenje 22. oktobra 2001. godine kojim je provedena privatizacija tuženog i na osnovu kojeg je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao vlasnik 31,05 % od ukupnog kapitala tuženog. Budući da tuženi nije izvršio svoje obaveze nakon privatizacije, to su apelanti pokrenuli sudski postupak. 8. Općinski sud je 15. marta 2005. godine zaprimio odgovor na tužbu tuženog. 9. Apelanti su 26. septembra 2006. godine urgirali postupanje Općinskog suda u predmetu, navodeći da predmet skoro dvije godine nije uzet rad, niti je tužba poslana na odgovor. 10. Općinski sud je 3. juna 2008. godine donio Rješenje kojim je zakazao pripremno ročište za 17. septembar 2008. godine, koje je odgođeno za 24. novembar 2008. godine na zahtjev tuženog, jer su apelanti dostavili pismeno uvodno izlaganje na koje je tražio da se pismeno očituje. 11. Podneskom od 20. novembra 2008. godine tuženi je zatražio da se odgodi pripremno ročište zbog zdravstvenih problema zastupnika tuženog, te pruzimanja spisa i upoznavanja sa spisom drugog zastupnika tuženog. 12. Općinski sud je 24. novembra 2008. godine donio rješenje kojim je pripremno ročište odgodio i zakazao za 3. februar 2009. godine. 13. Tuženi je 28. januara 2009. godine dostavio Općinskom sudu odgovor na uvodno izlaganje apelanata od 17. septembra 2008. godine. 14. Općinski sud je 3. februara 2009. godine održao pripremno ročište na kojem je, između ostalog, donio rješenje kojim je određeno da vještačenje izvrši vještak finansijske struke S.A., rješenje kojim je odredio umješača na strani tuženog Općinu Tuzla (u daljnjem tekstu: umješač), te zakazao glavnu raspravu za 7. april 2009. godine. 15. Dopisom od 3. marta 2009. godine Općinski sud je dostavio apelantima i tuženom dopis kojim vještak S. A. obavještava sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje, te zatražio saglasan prijedlog za određivanje novog vještaka. 16. Umješač je 12. marta 2009. godine, a apelanti i tuženi su 13. marta 2009. godine obavijestili Općinski sud da su usaglasili prijedlog, odnosno da predmetno vještačenje obavi stalni sudski vještak D.M. 17. Rješenjem od 13. marta 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke D.M. 18. Podneskom od 6. aprila 2009. godine apelanti su tražili da se odgodi ročište za glavnu raspravu, zakazano za 7. april 2009. godine, zbog ekonomičnosti, jer je evidentno da se neće moći sačiniti nalaz i mišljenje vještaka do tog roka. 19. Rješenjem od 7. aprila 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 3. jun 2009. godine. 20. Podneskom od 3. juna 2009. godine apelanti su tražili da se odgodi ročište za glavnu raspravu, zakazano za 3. jun 2009. godine zbog toga što su informirani da vještak nije sačinio nalaz i mišljenje. 21. Rješenjem od 3. juna 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 8. oktobar 2009. godine. 22. Dopisom od 8. oktobra 2009. godine Općinski sud je tražio da se vještak izjasni u pogledu izrade nalaza i mišljenja. 23. Rješenjem od 8. oktobra 2009. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 7. januar 2010. godine. 24. Općinski sud je održao konsultativno ročište 9. novembra 2009. godine, jer je vještak D.M. obavijestila sud da nije sačinila nalaz i mišljenje, te predložila da vještačenje uradi revizorska kuća, budući da se radi o privatizaciji javnog preduzeća, a da prethodno nisu izdvojena prirodna bogatstva u bilansima stanja. 25. Rješenjem od 11. decembra 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke A.M, koja je dopisom od 10. decembra 2009. godine obavijestila Općinski sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje, zbog eventualnog sukoba interesa, budući da je zaposlena u Ministarstvu finansija Tuzlanskog kantona. 26. Rješenjem od 11. decembra 2009. godine Općinski sud je odredio da vještačenje obavi vještak finansijske struke M.M. 27. Rješenjem od 7. januara 2010. godine Općinski sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i ročište zakazao za 11. februar 2010. godine, budući da vještak M.M. nije dostavila nalaz i mišljenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelanti navode da su tužbu podnijeli 22. oktobra 2004. godine, a da do dana podnošenja apelacije Općinski sud sud nije preduzeo nikakve radnje radi odlučivanja o tužbi, odnosno da nije dostavio tužbu na odgovor u smislu člana 69. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) i pored urgencije od 27. septembra 2006. godine kojom su tražili da se ubrza postupak, te da im se s tim u vezi isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Općinski sud smatra da u ovom postupku nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku, da je odgovor na tužbu sudu dostavljen 15. marta 2005. godine, te da je osnovni razlog zašto nije zakazao ročište činjenica da je postupajući sudija zadužen za 1.494 predmeta. V. Relevantni propisi 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 75. Š...Ć (4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. Apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njihove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o njihovoj tužbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je s tim u vezi, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti se žale da im je, zbog nedonošenja odluke o njihovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). b) Period koji se uzima u obzir 39. Apelanti su pokrenuli parnični postupak protiv tuženog 25. oktobra 2004. godine pred Općinskim sudom, koji do donošenja ove odluke nije okončan. Dakle, postupak traje više od pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. Ustavni sud uočava da su apelanti pokrenuli postupak radi utvrđenja da je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo istupio iz članstva tuženog, budući da tuženi nije ispunio obaveze po izvršenoj privatizaciji, prema kojoj je "BIG-Investiciona grupa" d.d. Sarajevo postao vlasnik 31,05% ukupnog kapitala tuženog, te s tim u vezi da se isplati tržišna vrijednost njegovog udjela. Ustavni sud, dalje, uočava da je na pripremnom ročištu predloženo da se izvede veliki broj dokaza, da se glavna rasprava odgađala u više navrata zbog toga što su vještaci odustajali od vještačenja, te da je jedan vještak predložio da vještačenje obavi revizorska kuća zbog utvrđenih nedostataka u postupku privatizacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini može smatrati složenim. 41. U vezi sa ponašanjem apelanata, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti 26. septembra 2006. godine urgirali da Općinski sud postupa u predmetu, da su nakon održavanja pripremnog ročišta 9. februara 2009. godine u ostavljenom roku dostavili usaglašeni prijedlog za određivanje drugog vještaka finansijske struke, te da su nakon toga u više navrata tražili da se odgodi ročište za glavnu raspravu, zbog ekonomičnosti postupka, jer vještak nije sačinio nalaz i mišljenje. Ustavni sud uočava da su apelanti zbog objektivnih razloga tražili da se odgodi ročište nakon održavanja pripremnog ročišta 3. februara 2009. godine, te ne nalazi da su doprinijeli dužini trajanja postupka, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. 42. Dalje, u vezi sa ponašanjem Općinskog suda, Ustavni sud je ustanovio da su apelanti tužbeni zahtjev dostavili 25. oktobra 2004. godine, a da je Općinski sud 3. februara 2009. godine održao pripremno ročište, dakle, nakon više od četiri godine u kojem periodu je samo dostavio tužbu na odgovor. Nakon toga Općinski sud je intenzivirao rad na predmetu. Međutim, do donošenja ove odluke još uvijek nije održana glavna rasprava, dakle, nakon više od pet godina od dana podnošenja tužbe. 43. Ustavni sud uočava da je Općinski sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveo da postoji veliki broj predmeta za koje je zadužen postupajući sudija. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obavezna da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da za ovo nepostupanje, odnosno za trajanje postupka pred Općinskim sudom više od pet godina, pri čemu prvenstveno naglašava činjenicu da je pripremno ročište održano nakon više od četiri godine, Općinski sud nema opravdanja iako smatra da se radi o složenom predmetu, ali i uočava da ta činjenica u periodu do održavanja pripremnog ročišta nije mogla utjecati na dužinu postupku. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu pruža i odgovor Općinskog suda koji nije dao relevantne razloge za svoje nepostupanje, niti je naveo razloge koji bi ukazali na eventualan doprinos apelanata, a samim tim i odgovornost za predmetnu dužinu postupka. 44. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelanti traže da im se dosudi kompenzacija zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti kompenzaciju. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, ovu naknadu određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 46. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu da parnični postupak traje više od pet godina, apelantima se određuje kompenzacija u visini od 750,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada parnični postupak koji je pokrenut radi utvrđivanja istupanja iz članstva tuženog i, s tim u vezi, isplate udjela traje više od pet godina i kada se to trajanje može staviti na teret Općinskom sudu, te kada taj sud nije naveo valjane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1533/07, rješavajući apelacijuEnesa Džanića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaEnesa Džanića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-K-06-001090 od 18. prosinca 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Enes Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Jasminka Jovišević, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 26. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 469 od 23. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-001090 od 18. prosinca 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Okružnog tužiteljstva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), je zatraženo 18. ožujka 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. travnja 2009. godine, Okružno tužiteljstvo 8. travnja 2009. godine, a Okružni sud 30. studenoga 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog suda i Okružnog tužiteljstva su dostavljeni apelantu 11. studenoga 2009. godine, a Okružnog suda 25. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je optužen da je učinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz članka 224. stavak 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon provedenog kaznenog postupka, Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-K-06-001090 od 18. prosinca 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo za koje je optužen i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom sud je apelantu izrekao mjeru sigurnosti kojom mu je oduzeo opojnu drogu poznatu pod nazivom "hašiš", u količini od 7,8 grama. 7. Osnovni sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvaćao saslušanje apelanta, izjave svjedoka, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje povodom vještačenja nepoznate materije, uvid u foto-dokumentaciju o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, kao i druge dokumentacije koja se odnosila na ovo kazneno djelo. Sve prethodno provedene dokaze sud je cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, temeljeći svoju odluku na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, utvrdivši da je apelant počinio navedeno kazneno djelo. Tijekom dokaznog postupka sud je osobitu pozornost poklonio iskazu svjedoka D.V.B., koji je potpuno razvidno, decidno i bez ikakvog dvoumljenja potvrdio da mu je apelant tijekom 2006. godine prodavao opojnu drogu heroin, i to 10 grama za 350,00 KM, iznoseći pred sudom sve detalje u svezi s apelantovim kazneno-pravnim radnjama. Ovom je prigodom sud imao u vidu i činjenicu da optuženi, kojemu je omogućeno unakrsno ispitivanje, nije negirao niti pokušao dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka D.V.B. Sud je također utvrdio da je prigodom pretresa stana i drugih prostorija pronađeno i oduzeto 7,8 grama opojne droge, što je u cijelosti potvrđeno dokazima i izjavama svjedoka R.J., suca za prethodni postupak Osnovnog suda, i vještaka O.Đ. Sud je u svojoj odluci detaljno obrazložio zašto ove iskaze smatra zakonito pribavljenim dokazima, jer se radi o iskazu suca koji je postupao kao sudac za prethodni postupak. Sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnu izjavu prethodnog svjedoka, obzirom da u prilog navoda ovoga svjedoka, datih na glavnom pretresu, idu i svi drugi izvedeni dokazi koje je predložila optužba. Sud je također, u svezi i sa svim ostalim dokazima, cijenio i vještačenje vještaka O.Đ. kojim su potvrđeni navodi optužnice da je kod apelanta nađena izvjesna količina opojne droge. Vještak je prilikom pojašnjenja na glavnom pretresu potvrdio kako je u ispitivanom uzorku materije prisutna psihoaktivna supstancija tetrahidrokanabiol. 8. U spis je priložena i foto-dokumentacija o pronalasku opojne droge u apelantovoj kući, kao i foto-dokumentacija o korištenim mobilnim telefonima sa SMS porukama. Sud je navedenu foto-dokumentaciju cijenio kao dopunu potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, a sve radi osiguranja i preglednosti svih tragova koji upućuju da je apelant počinio kazneno djelo. Osnovni sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa izravnim umišljajem jer je bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje. I konačno, Osnovni sud je zaključio kako je apelant držao opojne droge koje je kasnije prodavao, na taj način je stjecao prihod za vlastito uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji, što je i ranije činio i zbog čega je, u prethodnome razdoblju, i osuđivan u Njemačkoj. 9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. ožujka 2007. godine apelantov priziv je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kaznenoj sankciji i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Okružni sud je utvrdio da su neutemeljeni prizivni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 prigovori da je u prvostupanjskome postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. točka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP RS). Okružni sud je potvrdio da su suci sudećeg vijeća odlučivali o prijedlogu za produljenje pritvora i o prizivu na rješenje o određivanju pritvora apelantu, ali to ne znači i da su tada, tijekom postupka u kojemu je odlučivano o pritvoru, zauzeli stav i mišljenje prema tada osumnjičenom apelantu u smislu da je on kriv za predmetno kazneno djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrano suđenje, kako se navodi u prizivu. Okružni sud je naveo "kako niti predsjednik niti članovi prvostupanjskoga vijeća nisu postupali kao suci za prethodni postupak ili kao suci za prethodno saslušanje u ovome kaznenom predmetu, a nisu sudjelovali ni u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (članak 37. toč. g) i d) ZKP RS)", nije učinjena povreda odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. točka b) ZKP RS. 10. Okružni sud nije prihvatio ni navode priziva da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. točka z) ZKP RS, jer se presuda navodno temelji na iskazu svjedoka na kojemu se presuda ne može temeljiti. Naime, sud je naveo kako ovaj svjedok "nije lice za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumnja da je učinio ili da je učestvovao u krivičnom djelu zbog kojega se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja se ne smije zaklinjati, prema članu 153. ZKP RS". Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant pobija, nije dat nikakav imunitet, on nije suučesnik u izvršenju predmetnoga kaznenoga djela, niti je procesuiran. 11. Okružni sud također nije prihvatio navode branitelja da su potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, potvrda o predaji predmeta i nalaz i mišljenje vještačenja nepoznate materije dokazi koji nemaju karakter zakonito pribavljenih dokaza. Kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno, sudac za prethodni postupak, Radenko Janković, izdao je naredbu kojom je odobren pretres apelantove kuće i pomoćnih objekata, o čemu je sačinjen i zapisnik i potvrda o oduzimanju predmeta pronađenih prilikom pretresa. Ovaj sudac je saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, pa je izjavio da je on osobno od službenih osoba primio predmete iz potvrde o predaji predmeta i to onako kako je naznačeno u potvrdi, kako količinski tako i opisno. Stoga je Okružni sud kao neprihvatljiv odbacio navod obrane da nije vještačena ista materija koja je zakonito oduzeta od apelanta, posebice ako se ima u vidu da je izjavu o tome dao sudac za prethodni postupak. 12. Okružni sud je zaključio da su neutemeljeni i navodi priziva da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. točka j) ZKP RS tako što je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, što presuda ne sadrži razloge, niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Okružni sud je zaključio da je izreka prvostupanjske presude potpuno razumljiva, sadrži precizan opis učinjenoga kaznenoga djela, kao i pravni opis koji proizlazi iz opisa tog djela, a dati su razvidni, detaljni i uvjerljivi razlozi o svim, pa i o odlučnim činjenicama, koje u cijelosti prihvaća i Okružni sud. Prvostupanjskom presudom su, prema ocjeni Okružnog suda, dati detaljni i uvjerljivi razlozi glede odlučnih činjenica koje se odnose na zakonitost svih provedenih dokaza. I konačno, cijeneći da se svrha kažnjavanja može postići i umanjenjem kazne zatvora, koja je prvostupanjskom presudom izrečena apelantu, Okružni sud je preinačio odluku o kaznenoj sankciji na način kako je navedeno u izreci drugostupanjske presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovoga prava apelant prvenstveno vidi u tome što je apelantu u prvostupanjskom postupku sudilo isto vijeće koje je odlučivalo u postupku određivanja pritvora te se, kako se navodi u apelaciji, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovo". Naime, apelant navodi da je u donošenju prvostupanjske odluke sudjelovalo vijeće u sastavu Mira Došenović, predsjednica vijeća, te suci Snježana Kudrić i Dragan Uletilović, kao članovi vijeća. Ovo isto vijeće je, kako dalje navodi apelant, sudjelovalo i u odlučivanju o apelantovome prizivu protiv rješenja o određivanju pritvora koje je donio sudac za prethodni postupak Radenko Janković, pa je taj priziv odbilo. Apelant smatra da se vijeće može upoznati sa optužnicom i sa dokazima tek u tijeku izvođenja dokaza na glavnom pretresu. 14. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korištenja iskaza svjedoka D.V.B., odnosno osobe kojoj je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupanja ovlaštenih djelatnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način, kao i utvrđenja suda, da je ovom svjedoku uopće prodavao heroin, potom pobija i druga dokazna sredstva koja je koristio sud, smatrajući da ona nisu objektivizirana niti točno utvrđena. Apelant tvrdi da materijal koji je dat sucu za prethodni postupak i onaj koji je vještačen nije isti materijal, pa je kao dokaz izgubio svoju valjanost i u tom smislu svjedočenje suca za prethodni postupak R.J. dato na glavnom pretresu nema pravnu valjanost. Apelant zaključuje da oduzeti predmeti nisu pregledani u smislu članka 135. ZKP RS, niti je sudac za prethodni postupak postupio sukladno članku 164. stavak 2. ZKP RS, tako da je ostavio dio materije koja je data na vještačenje, radi eventualno naknadnog vještačenja i provjere. Zbog svih navedenih razloga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu predlažući da se uvaži donošenjem odluke kojom će apelant biti oslobođen. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru Osnovnog suda na apelaciju navodi se da je točno da je sudac sudećeg, prvostupanjskog vijeća, ujedno odlučivao o prijedlogu za produljenje pritvora i o prizivu na rješenje za određivanje pritvora apelantu. Međutim, predsjednik vijeća i članovi prvostupanjskoga vijeća nisu postupali kao suci za prethodni postupak ili suci za prethodno saslušanje u ovoj kazneno-pravnoj stvari, a nisu sudjelovali ni u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (članak 37. točka d) i g) ZKP RS). Glede navoda da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka, obzirom da se presuda temelji na iskazu svjedoka D.V.B., Osnovni sud navodi kako taj svjedok nije osoba za koju je dokazano da je učinila ili sudjelovala u kaznenom djelu zbog kojega je saslušavana niti joj je dat ikakav imunitet, a nije ni suučesnik u izvršenju kaznenoga djela. Dalje, nije utemeljena dvojba u rad ovlaštenih službenih osoba CJB Banjaluka kao ni u postupanje suca za prethodni postupak, pa da se može dovoditi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza. Obzirom da su svi prigovori izneseni u apelaciji već razmatrani i ocijenjeni u odluci Okružnog suda, koji je svoju odluku utemeljio na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. U odgovoru Okružnog tužiteljstva na apelaciju iznosi se kronologija ovoga kaznenoga postupka, uz ocjenu da je zbog kaznenoga djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavak 1. KZ RS podignuta optužnica na temelju zakonito pribavljenih dokaza koje Tužiteljstvo taksativno navodi i bez povrede kazneno-pravnog zakonodavstva. Okružno tužiteljstvo predlaže da se apelacija, zbog nepostojanja povrede prava na pravičan postupak, odbije kao neutemeljena. 17. U odgovoru Okružnog suda na apelaciju se navodi da pobijanim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 18. UKrivičnom zakonu RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03) relevantne odredbe glase: "Članak 224. (1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili tko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili tko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina." 19. UZakonu o krivičnom postupku RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Članak 14. Načelo istine Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 37. Razlozi za izuzeće Sudac ne može vršiti sudačku dužnost:Š....Ć g) ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao kao sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok. d) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekomŠ....Ć; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu dvojbu u njegovu nepristranost. Članak 287. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 303. Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji: b) ako je na glavnom pretresu sudjelovao sudac koji se morao izuzeti;Š....Ć z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presudaŠ....Ć j) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicamaŠ....Ć." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. ožujka 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 29. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluka donesenih u kaznenom postupku koji je protiv njega vođen, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 28. Apelant prvenstveno vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što je apelantu sudilo, kako navodi, isto vijeće koje je odlučivalo o prizivu protiv rješenja suca za prethodni postupak o određivanju pritvora, te se, kako navodi apelant, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovog". Apelant smatra da se vijeće može upoznati sa optužnicom i sa dokazima tek tijekom izvođenja dokaza na glavnom pretresu. 29. Glede ovih navoda, Ustavni sud opaža kako je neprijeporno da je pritvor apelantu odredio sudac za prethodni postupak Radenko Janković Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Kpp-06-000 343 od 27. rujna 2006. godine. Protiv ovoga se rješenja apelant žalio, pa je Vijeće od troje sudaca Osnovnog suda donijelo Rješenje broj 071-0-Kv-06-000 397 od 28. rujna 2006. godine, kojim je priziv branitelja osumnjičenoga apelanta odbijen u cijelosti. Iz dokumentacije spisa i pobijanih odluka se vidi da sudac za prethodni postupak nije uopće kasnije sudjelovao u kaznenome postupku, pa prema tome ni prigodom donošenja prvostupanjske kaznene presude, jer samo takva procesna situacija dovodi do bitne povrede kaznenoga postupka. Potom, Ustavni sud opaža kako u odredbama ZKP RS u tekstu zakona nigdje ne postoji izričita zabrana da vijeće koje je odlučivalo o prizivu protiv rješenja kojim je određen pritvor apelantu ne može biti vijeće koje će apelantu suditi na glavnome pretresu. Naime, člankom 303. stavak 1. točka b) ZKP RS je predviđeno da povreda odredaba kaznenoga postupka postoji ako je na glavnome pretresu sudjelovao sudac koji se morao izuzeti. Također, člankom 37. toč. d) i đ) ZKP RS je utvrđeno da sudac ne može vršiti sudačku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (točka d)) i ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu dvojbu u njegovu nepristranost (točka đ)). Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj, pa se ove zakonske odredbe ne mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju. Dalje, predsjednik vijeća i članovi prvostupanjskoga vijeća nisu postupali kao suci za prethodni postupak ili suci za prethodno saslušanje u ovoj kazneno-pravnoj stvari, a nisu sudjelovali ni u donošenju drugostupanjske odluke o prizivu protiv prvostupanjske presude (članak 37. točka d) i g) ZKP RS), da bi i te okolnosti dovele do bitne povrede kaznenoga postupka. 30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda za ljudska prava koji smatra da "...činjenica da je sudac donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju suca u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je 'opseg i priroda'drugih mjera koje se poduzmu prije suđenja..." (vidi presudeNortierod 24. kolovoza 1993. godine,Saravia de Carvalhood 22. travnja 1994. godine iFeyod 24. veljače 1993. godine). U konkretnom slučaju su suci, čiju nepristranost apelant dovodi u pitanje, sudjelovali u prizivnom postupku o prizivu za određivanje mjere pritvora, ali nijedan od tih sudaca nije sudjelovao kao sudac za prethodni postupak koji je apelantu odredio pritvor. S jedne strane, ni jednim člankom ZKP RS vijeću koje je odlučivalo o prizivu za određivanje mjere pritvora nije zabranjeno da kasnije sudi u redovitome postupku o utvrđivanju postojanja kaznenoga djela i kaznene odgovornosti. S druge strane, ta činjenica ne znači i da je tada vijeće, tijekom postupka u kojemu je odlučivano o prizivu u svezi sa pritvorom, zauzelo stav i mišljenje prema tada osumnjičenome apelantu u smislu da je on kriv za predmetno kazneno djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrano suđenje, kako se navodi u apelaciji. 31. Iz dokumentacije spisa i pobijanih presuda proizlazi da je konačna odluka o krivnji donesena na temelju provedenoga dokaznoga postupka na glavnome pretresu, a ne zbog činjenice da su suci imali preduvjerenje o apelantovoj krivnji zbog činjenice da su sudjelovali u prizivnom postupku u kojemu je sudac za prethodni postupak odredio mjeru pritvora, potvrđena. Nitko od njih iz Vijeća nije bio sudac za prethodni postupak koji je odredio mjeru pritvora, što članak 37. ZKP RS izričito zabranjuje. Osim toga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da se vijeće koje odlučuje o prizivu protiv pritvora nije moglo, već u toj fazi, upoznati sa optužnicom. Naime, optužnica i dokazi koji potkrepljuju navode o utemeljenosti pritvora susine qua nonza odlučenje jesu li ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, a osobito postoji li utemeljena dvojba da je osumnjičeni počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud opaža da, prema relevantnom procesnom zakonodavstvu, odluka o tome postoji li utemeljena dvojba kao nužan zakonski uvjet za određivanje pritvora nije isto što i odluka koja se donese kao rezultat provedenoga dokaznoga postupka i sveobuhvatne analize tih dokaza jer, kako je naglasio Europski sud, "dvojba i formalno utvrđenje krivnje ne mogu biti isto tretirani" (vidi Europski sud,Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. svibnja 1989. godine, serija A 154, stavak 50). 32. U konkretnom predmetu, neprijeporno je da je sudsko vijeće koje je sudjelovalo u donošenju prvostupanjske presude Osnovnog suda sudjelovalo u prizivnom postupku u kojemu je potvrđena mjera pritvora. Međutim, kako je ranije elaborirano, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama zakona eksplicitno predviđena kao razlog zbog kojega bi se sudac obligatorno morao izuzeti iz sudjelovanja na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Pored toga, a imajući u vidu već navedeni stav Europskog suda, sudjelovanje suca u donošenju odluke o određivanju pritvora, samo po sebi, ne može predstavljati okolnost koja bi mogla izazvati dvojbu u njegovu nepristranost, nego je potreban veći stupanj izvjesnosti koji mora u svakom konkretnom slučaju biti potkrijepljen relevantnim dokazima kako bi se dovela u pitanje pravičnost takvoga postupka. Ustavni sud zaključuje da činjenica da je prvostupanjsko vijeće odlučivalo i o prizivu protiv rješenja suca za prethodni postupak o pritvoru ne predstavlja kršenje načela "nepristranog suda" kao elementa prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korištenja iskaza svjedoka D.V.B., dakle osobe kojoj je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupanja ovlaštenih djelatnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način kao i utvrđenja Osnovnog suda da je ovome svjedoku uopće prodavao heroin, pobijajući da se iskaz ovoga svjedoka uopće može koristiti kao dokaz u ovome postupku. Međutim, vrijednost ovoga dokaza je temeljno analizirana u drugostupanjskoj presudi (stranica 2. pasus 6. presude Okružnog suda) i utvrđeno ?? da ovaj svjedok nije osoba za koju je dokazano ili za koju postoji utemeljena dvojba da je učinila ili sudjelovala u kaznenom djelu zbog kojega se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja se ne smije zaklinjati, prema članku 153. ZKP RS. Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant pobija, nije dat nikakav imunitet, on nije suučesnik u izvršenju predmetnoga kaznenog djela, niti je procesuiran. Ustavni sud smatra da je ovaj dokaz izveden na glavnome pretresu, a apelant i ne tvrdi da nije imao mogućnost ovaj dokaz ispitati i suprotstaviti mu svoje dokaze. Stoga Ustavni sud smatra i ove navode o kršenju prava na pravično suđenje neutemeljenim. 34. I konačno, apelant također spori da i drugi dokazi u ovome kaznenom postupku nisu pribavljeni na valjan način, odnosno da činjenice kojima se dokazuje kazneno djelo nisu utvrđene na pravilan i zakonit način. U svezi sa apelantovim prigovorom kako su redoviti sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u pobijane presude Ustavni sud opaža kako je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovoga dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu proizlazi da je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke obrane, koji su unakrsno i izravno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je vještačenje, pretresanje prostorija, oduzimanje predmeta, foto-dokumentacija i drugi relevantni dokazi. Ustavni sud opaža da je prvostupanjski sud dovoljno razvidno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u svezi sa apelantovim tvrdnjama da on nije izvršitelj kaznenog djela za koje se tereti. Također, prvostupanjski sud je dao razvidno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Isto tako, prvostupanjski sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući razvidne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka. Zaključke prvostupanjskoga suda glede ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud i u tome pravcu dao obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra manjkavim. Ustavni sud također opaža kako je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i preko branitelja, te pobijati način na koji su sudovi cijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje glede dokaznoga postupka kako je to apelant naveo. 35. Iz svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantu u prvostupanjskom postupku sudilo vijeće koje je u ranijoj fazi odlučivalo o apelantovom prizivu protiv rješenja o pritvoru, koje je donio sudac za prethodni postupak, a niti jedan član toga vijeća nije bio u ulozi suca za prethodni postupak. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje ni kada su svi dokazi, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje, bili izvedeni na glavnoj raspravi a apelant je imao mogućnost te dokaze ispitati i suprotstaviti im druge dokaze. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1533/07, rješavajući apelacijuEnesa Xanića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaEnesa Xanićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Enes Xanić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 469 od 23. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 18. marta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. aprila 2009. godine, Okružno tužilaštvo 8. aprila 2009. godine, a Okružni sud 30. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 11. novembra 2009. godine, a Okružnog suda 25. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je optužen da je učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03; u daqnjem tekstu: KZ RS). Nakon provedenog krivičnog postupka, Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo za koje je optužen i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom sud je apelantu izrekao mjeru bezbjednosti kojom mu jeoduzeo opojnu drogu poznatu pod nazivom "hašiš", u količini od 7,8 grama. 7. Osnovni sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatao saslušanje apelanta, izjave svjedoka, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje povodom vještačewa nepoznate materije, uvid u foto-dokumentaciju o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, kao i druge dokumentacije koja se odnosila na ovo krivično djelo. Sve prethodno provedene dokaze sud je cijenio pojedinačno i u wihovoj međusobnoj povezanosti, zasnivajući svoju odluku na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, utvrdivši da je apelant počinio navedeno krivično djelo. U toku dokaznog postupka sud je naročitu pažnju poklonio iskazu svjedoka D.V.B., koji je potpuno jasno, decidno i bez ikakvog dvoumljewa potvrdio da mu je apelant u toku 2006. godine prodavao opojnu drogu heroin, i to 10 grama za 350,00 KM, iznoseći pred sudom sve detalje u vezi sa apelantovim krivično-pravnim radwama. Ovom prilikom sud je imao u vidu i činjenicu da optuženi, kome je omogućeno unakrsno ispitivanje, nije negirao niti pokušao da dovede u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka D.V.B. Sud je takođe utvrdio da je prilikom pretresa stana i drugih prostorija pronađeno i oduzeto 7,8 grama opojne droge, što je u cijelosti potvrđeno dokazima i izjavama svjedoka R.J., sudije za prethodni postupak Osnovnog suda, i vještaka O.Đ. Sud je u svojoj odluci detaqno obrazložio zašto ove iskaze smatra zakonito pribavljenim dokazima, jer se radi o iskazu sudije koji je postupao kao sudija za prethodni postupak. Sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnu izjavu prethodnog svjedoka, s obzirom da u prilog navoda ovog svjedoka, datih na glavnom pretresu, idu i svi drugi izvedeni dokazi koje je predložila optužba. Sud je takođe, u vezi i sa svim ostalim dokazima, cijenio i vještačenje vještaka O.Đ. kojim su potvrđeni navodi optužnice da je kod apelanta nađena izvjesna količina opojne droge. Vještak je prilikom pojašnjenja na glavnom pretresu potvrdio da je u ispitivanom uzorku materije prisutna psihoaktivna supstanca tetrahidrokanabiol. 8. U spis je priložena i foto-dokumentacija o pronalasku opojne droge u apelantovoj kući,kao i foto-dokumentacija o korišćenim mobilnim telefonima sa SMS porukama. Sud je navedenu foto-dokumentaciju cijenio kao dopunu potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, a sve radi obezbjeđewa i preglednosti svih tragova koji upućuju da je apelant počinio krivično djelo. Osnovni sud je zakqučio da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je da ga izvrši. I na kraju, Osnovni sud je zakqučio da je apelant držao opojne droge koje je kasnije prodavao, na taj način je sticao prihod za sopstveno izdržavanje i izdržavanje svoje porodice, što je i ranije činio i zbog čega je, u prethodnom periodu, i osuđivan u Wemačkoj. 9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori da je u prvostepenom postupku počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03; u daqnjem tekstu: ZKP RS). Okružni sud je potvrdio da su sudije sudećeg vijeća odlučivali o predlogu za produženje pritvora i o žalbi na rješenje o određivanju pritvora apelantu, ali to ne znači i da su tada, u toku postupka u kom je odlučivano o pritvoru, zauzeli stav i mišljenje prema tada osumwičenom apelantu u smislu da je on kriv za predmetno krivično djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrasno suđenje, kako se navodi u žalbi. Okružni sud je naveo "kako niti predsjednik niti članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili kao sudije za prethodno saslušanje u ovom krivičnom predmetu, a nisu učestvovali ni u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom (član 37 tač. g) i d) ZKP RS)", nije učinjena povreda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka b) ZKP RS. 10. Okružni sud nije prihvatio ni navode žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka z) ZKP RS, jer se presuda navodno zasniva na iskazu svjedoka na kom presuda ne može da se zasniva. Naime, sud je naveo da ovaj svjedok "nije lice za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumwa da je učinio ili da je učestvovao u krivičnom djelu zbog koga se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja ne smije da se zaklinje, prema članu 153 ZKP RS". Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant osporava, nije dat nikakav imunitet, on nije saučesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, niti je procesiran. 11. Okružni sud takođe nije prihvatio navode branilaca da su potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, potvrda o predaji predmeta i nalaz i mišljenje vještačewa nepoznate materije dokazi koji nemaju karakter zakonito pribavljenih dokaza. Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno, sudija za prethodni postupak, Radenko Janković, izdao je naredbu kojom je odobren pretres apelantove kuće i pomoćnih objekata, o čemu je sačinjen i zapisnik i potvrda o oduzimanju predmeta pronađenih prilikom pretresa. Ovaj sudija je saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, pa je izjavio da je on lično od službenih lica primio predmete iz potvrde o predaji predmeta i to onako kako je naznačeno u potvrdi, kako količinski tako i opisno. Stoga je Okružni sud kao neprihvatqiv odbacio navod odbrane da nije vještačena ista materija koja je zakonito oduzeta od apelanta, posebno ako se ima u vidu da je izjavu o tome dao sudija za prethodni postupak. 12. Okružni sud je zakqučio da su neosnovani i navodi žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka j) ZKP RS tako što je izreka presude protivrječna sama sebi i razlozima presude, što presuda ne sadrži razloge, niti su u woj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Okružni sud je zakqučio da je izreka prvostepene presude potpuno razumqiva, sadrži precizan opis učinjenog krivičnog djela, kao i pravni opis koji proizilazi iz opisa tog djela, a dati su jasni, detaqni i uvjerqivi razlozi o svim, pa i o odlučnim činjenicama, koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. Prvostepenom presudom su, prema ocjeni Okružnog suda, dati detaqni i uvjerqivi razlozi u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na zakonitost svih dokaza koji su sprovedeni. I na kraju, cijeneći da svrha kažwavawa može da se postigne i umanjenjem kazne zatvora, koja je prvostepenom presudom izrečena apelantu, Okružni sud je preinačio odluku o krivičnoj sankciji na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant prevashodno vidi u tome što je apelantu u prvostepenom postupku sudilo isto vijećekoje je odlučivalo u postupku određivawa pritvora te se, kako se navodi u apelaciji, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovo". Naime, apelant navodi da je u donošenju prvostepene odluke učestvovalo vijeće u sastavu Mira Došenović, predsjednik vijeća, te sudije Snježana Kudrić i Dragan Uletilović, kao članovi vijeća. Ovo isto vijeće je, kako dalje navodi apelant, učestvovalo i u odlučivanju o apelantovoj žalbi protiv rješewa o određivanju pritvora koje je donio sudija za prethodni postupak Radenko Janković, pa je tu žalbu odbilo. Apelant smatra da vijeće može da se upozna sa optužnicom i sa dokazima tek u toku izvođewa dokaza na glavnom pretresu. 14. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korišćewa iskaza svjedoka D.V.B., odnosno lica kome je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupawa ovlašćenih radnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način, kao i utvrđewa suda, da je ovom svjedoku uopšte prodavao heroin, zatim osporava i druga dokazna sredstva koja je koristio sud, smatrajući da ona nisu objektivizirana niti tačno utvrđena. Apelant tvrdi da materijal koji je dat sudiji za prethodni postupak i onaj koji je vještačen nije isti materijal, pa je kao dokaz izgubio svoju valjanost i u tom smislu svjedočenje sudije za prethodni postupak R.J. dato na glavnom pretresu nema pravnu valjanost. Apelant zakqučuje da oduzeti predmeti nisu pregledani u smislu člana 135 ZKP RS, niti je sudija za prethodni postupak postupio u skladu sa članom 164 stav 2 ZKP RS, tako da je ostavio dio materije koja je data na vještačenje, radi eventualno naknadnog vještačewa i provjere. Zbog svih navedenih razloga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu predlažući da se uvaži donošenjem odluke kojom će apelant biti oslobođen. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru Osnovnog suda na apelaciju navodi se da je tačno da je sudija sudećeg, prvostepenog vijeća, ujedno odlučivao o predlogu za produženje pritvora i o žalbi na rješenje za određivanje pritvora apelantu. Međutim, predsjednik vijeća i članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili sudije za prethodno saslušanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a nisu učestvovali ni u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom (član 37 tačka d) i g) ZKP RS). U pogledu navoda da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka, s obzirom da se presuda zasniva na iskazu svjedoka D.V.B., Osnovni sud navodi da taj svjedok nije lice za koje je dokazano da je učinilo ili učestvovalo u krivičnom djelu zbog kog je saslušavan niti mu je dat ikakav imunitet, a nije ni saučesnik u izvršenju krivičnog djela. Dalje, nije osnovana sumwa u rad ovlašćenih službenih lica CJB Bawa Luka kao ni u postupanje sudije za prethodni postupak, pa da može da se dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza. S obzirom da su svi prigovori izneseni u apelaciji već razmatrani i ocijenjeni u odluci Okružnog suda, koji je svoju odluku zasnovao na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru Okružnog tužilaštva na apelaciju iznosi se hronologija ovog krivičnog postupka, uz ocjenu da je zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 1 KZ RSpodignuta optužnica na osnovu zakonito pribavljenih dokaza koje Tužilaštvo taksativno navodi i bez povrede krivično-pravnog zakonodavstva. Okružno tužilaštvo predlaže da se apelacija, zbog nepostojawa povrede prava na pravičan postupak, odbije kao neosnovana. 17. U odgovoru Okružnog suda na apelaciju navodi se da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 18. UKrivičnom zakonu RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03) relevantne odredbe glase: "Član 224 (1) Ko neovlašteno proizvodi,prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina." 19. UZakonu o krivičnom postupku RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 14 Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosnooptuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 37 Razlozi za izuzeće Sudija ne može da vrši sudijsku dužnost:Š....Ć g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca,ili je saslušan kao svjedok. d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekomŠ....Ć; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 287 (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak je li neka činjenica dokazana. Član 303 Bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji: b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji je morao da se izuzme;Š....Ć z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome po odredbama ovog zakona ne može da se zasniva presudaŠ....Ć j) ako je izreka presude nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicamaŠ....Ć." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluka donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 28. Apelant prevashodno vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što je apelantu sudilo, kako navodi, isto vijeće koje je odlučivalo o žalbi protiv rješewa sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora, te se, kako navodi apelant, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovog". Apelant smatra da vijeće može da se upozna sa optužnicom i sa dokazima tek u toku izvođewa dokaza na glavnom pretresu. 29. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je pritvor apelantu odredio sudija za prethodni postupak Radenko Janković Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Kpp-06-000 343 od 27. septembra 2006. godine. Protiv ovog rješewa apelant se žalio, pa je Vijeće od troje sudija Osnovnog suda donijelo Rješenje broj 071-0-Kv-06-000 397 od 28. septembra 2006. godine, kojim je žalba branioca osumwičenog apelanta odbijena ucijelosti. Iz dokumentacije spisa i osporenih odluka se vidi da sudija za prethodni postupak nije uopšte kasnije učestvovao u krivičnom postupku, pa prema tome ni prilikom donošewa prvostepene krivične presude, jer samo takva procesna situacija dovodi do bitne povrede krivičnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da u odredbama ZKP RS u tekstu zakona nigdje ne postoji izričita zabrana da vijeće koje je odlučivalo o žalbi protiv rješewa kojim je određen pritvor apelantu ne može da bude vijeće koje će apelantu suditi na glavnom pretresu. Naime, članom 303 stav 1 tačka b) ZKP RS predviđeno je da povreda odredbi krivičnog postupka postoji ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji je morao da se izuzme. Takođe, članom 37 tač. d) i đ) ZKP RS utvrđeno je da sudija ne može da vrši sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom (tačka d)) i ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost (tačka đ)). Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj, pa ove zakonske odredbe ne mogu da se primijene na konkretnu pravnu situaciju. Dalje, predsjednik vijeća i članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili sudije za prethodno saslušanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a nisu učestvovali ni u donošenju drugostepene odluke o žalbi protiv prvostepene presude (član 37 tačka d) i g) ZKP RS), da bi i te okolnosti dovele do bitne povrede krivičnog postupka. 30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za qudska prava koji smatra da "...činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđewa, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristrasnosti. Bitan je 'obim i priroda' drugih mjera koje se preduzmu prije suđewa..." (vidi presudeNortierod 24. avgusta 1993. godine,Saravia de Carvalhood 22. aprila 1994. godine iFeyod 24. februara 1993. godine). U konkretnom slučaju su sudije, čiju nepristrasnost apelant dovodi u pitanje, učestvovale u žalbenom postupku o žalbi za određivanje mjere pritvora, ali nijedan od tih sudija nije učestvovao kao sudija za prethodni postupak koji je apelantu odredio pritvor. S jedne strane, ni jednim članom ZKP RS vijeću koje je odlučivalo o žalbi za određivanje mjere pritvora nije zabranjeno da kasnije sudi u redovnom postupku o utvrđivanju postojawa krivičnog djela i krivične odgovornosti. S druge strane, ta činjenica ne znači i da je tada vijeće, u toku postupka u kom je odlučivano o žalbi u vezi sa pritvorom, zauzelo stav i mišljenje prema tada osumwičenom apelantu u smislu da je on kriv za predmetno krivično djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrasno suđenje, kako se navodi u apelaciji. 31. Iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizilazi da je konačna odluka o krivici donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnompretresu, a ne zbog činjenice da su sudije imale predubjeđenje o apelantovoj krivici zbog činjenice da su učestvovale u žalbenom postupku u kom je sudija za prethodni postupak odredio mjeru pritvora, potvrđena. Niko od wih iz Vijeća nije bio sudija za prethodni postupak koji je odredio mjeru pritvora, što član 37 ZKP RS izričito zabranjuje. Osim toga, Ustavni sud ne može da prihvati apelantove navode da vijeće koje odlučuje o žalbi protiv pritvora nije moglo, već u toj fazi, da se upozna sa optužnicom. Naime, optužnica i dokazi koji potkrepquju navode o osnovanosti pritvora susine qua nonza odlučenje da li su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora, a naročito da li postoji osnovana sumwa da je osumwičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud zapaža da, prema relevantnom procesnom zakonodavstvu, odluka o tome da li postoji osnovana sumwa kao neophodan zakonski uslov za određivanje pritvora nije isto što i odluka koja se donese kao rezultat provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne analize tih dokaza jer, kako je naglasio Evropski sud, "sumwa i formalno utvrđenje krivice ne mogu da budu isto tretirani" (vidi Evropski sud,Hauschildtprotiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, serija A 154, stav 50). 32. U konkretnom predmetu, nesporno je da je sudsko vijeće koje je učestvovalo u donošenjuprvostepene presude Osnovnog suda učestvovalo u žalbenom postupku u kom je potvrđena mjera pritvora. Međutim, kako je ranije elaborisano, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama zakona eksplicitno predviđena kao razlog zbog kog bi sudija obligatorno morao da se izuzme iz učestvovawa na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Pored toga, a imajući u vidu već navedeni stav Evropskog suda, učestvovanje sudije u donošenju odluke o određivanju pritvora, samo po sebi, ne može da predstavlja okolnost koja bi mogla da izazove sumnju u njegovu nepristrasnost, nego je potreban veći stepen izvjesnosti koji mora u svakom konkretnom slučaju da bude potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka. Ustavni sud zakqučuje da činjenica da je prvostepeno vijeće odlučivaloiožalbi protiv rješewa sudije za prethodni postupak o pritvoru ne predstavlja kršenje principa "nepristrasnog suda" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korišćewa iskaza svjedoka D.V.B., dakle lica kom je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupawa ovlašćenih radnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način kao i utvrđewa Osnovnog suda da je ovom svjedoku uopšte prodavao heroin, osporavajući da iskaz ovog svjedoka uopšte može da se koristi kao dokaz u ovom postupku. Međutim, vrijednost ovog dokaza je temeqno analizirana u drugostepenoj presudi (strana 2 pasus 6 presude Okružnog suda) i utvrđeno je da ovaj svjedok nije lice za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumwa da je učinio ili učestvovao u krivičnom djelu zbog kog se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja ne smije da se zaklinje, shodno članu 153 ZKP RS. Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant osporava, nije dat nikakav imunitet, on nije saučesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, niti je procesiran. Ustavni sud smatra da je ovaj dokaz izveden na glavnom pretresu, a apelant i ne tvrdi da nije imao mogućnost da ovaj dokaz ispita i da mu suprotstavi svoje dokaze. Stoga Ustavni sud smatra i ove navode o kršenju prava na pravično suđenje neosnovanim. 34. I na kraju, apelant takođe spori da i drugi dokazi u ovom krivičnom postupku nisu pribavljeni na valjan način, odnosno da činjenice kojima se dokazuje krivično djelo nisu utvrđene na pravilan i zakonit način. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je vještačenje, pretresanje prostorija, oduzimanje predmeta, foto-dokumentacija i drugi relevantni dokazi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoqno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdwama da on nije izvršilac krivičnog djela za koje se tereti. Takođe, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Isto tako, prvostepeni sud je dovoqno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka. Zakqučke prvostepenog suda u pogleduocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao obrazložewa, koja Ustavni sud ne smatra mawkavim. Ustavni sud takođe zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, da osporava način na koji su sudovi cijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo. 35. Iz svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantu u prvostepenom postupku sudilovijeće koje je u ranijoj fazi odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv rješewa o pritvoru, koje je donio sudija za prethodni postupak, a niti jedan član tog vijeća nije bio u ulozi sudije za prethodni postupak. Takođe, nema kršewa prava na pravično suđenje ni kada su svi dokazi, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje, bili izvedeni na glavnoj raspravi a apelant je imao mogućnost da te dokaze ispita i da im suprotstavi druge dokaze. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1533/07, rješavajući apelacijuEnesa Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaEnesa Džanića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Enes Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 26. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 469 od 23. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 18. marta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. aprila 2009. godine, Okružno tužilaštvo 8. aprila 2009. godine, a Okružni sud 30. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 11. novembra 2009. godine, a Okružnog suda 25. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je optužen da je učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon provedenog krivičnog postupka, Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo za koje je optužen i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom sud je apelantu izrekao mjeru bezbjednosti kojom mu je oduzeo opojnu drogu poznatu pod nazivom "hašiš", u količini od 7,8 grama. 7. Osnovni sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatao saslušanje apelanta, izjave svjedoka, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje povodom vještačenja nepoznate materije, uvid u foto-dokumentaciju o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, kao i druge dokumentacije koja se odnosila na ovo krivično djelo. Sve prethodno provedene dokaze sud je cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zasnivajući svoju odluku na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, utvrdivši da je apelant počinio navedeno krivično djelo. U toku dokaznog postupka sud je naročitu pažnju poklonio iskazu svjedoka D.V.B., koji je potpuno jasno, decidno i bez ikakvog dvoumljenja potvrdio da mu je apelant u toku 2006. godine prodavao opojnu drogu her- oin, i to 10 grama za 350,00 KM, iznoseći pred sudom sve detalje u vezi sa apelantovim krivično-pravnim radnjama. Ovom prilikom sud je imao u vidu i činjenicu da optuženi, kojem je omogućeno unakrsno ispitivanje, nije negirao niti pokušao dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka D.V.B. Sud je također utvrdio da je prilikom pretresa stana i drugih prostorija pronađeno i oduzeto 7,8 grama opojne droge, što je u cijelosti potvrđeno dokazima i izjavama svjedoka R.J., sudije za prethodni postupak Osnovnog suda, i vještaka O.Đ. Sud je u svojoj odluci detaljno obrazložio zašto ove iskaze smatra zakonito pribavljenim dokazima, jer se radi o iskazu sudije koji je postupao kao sudija za prethodni postupak. Sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnu izjavu prethodnog svjedoka, s obzirom da u prilog navoda ovog svjedoka, datih na glavnom pretresu, idu i svi drugi izvedeni dokazi koje je predložila optužba. Sud je također, u vezi i sa svim ostalim dokazima, cijenio i vještačenje vještaka O.Đ. kojim su potvrđeni navodi optužnice da je kod apelanta nađena izvjesna količina opojne droge. Vještak je prilikom pojašnjenja na glavnom pretresu potvrdio da je u ispitivanom uzorku materije prisutna psihoaktivna supstanca tetrahidrokanabiol. 8. U spis je priložena i foto-dokumentacija o pronalasku opojne droge u apelantovoj kući, kao i foto-dokumentacija o korištenim mobilnim telefonima sa SMS porukama. Sud je navedenu foto-dokumentaciju cijenio kao dopunu potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o pretresu kuće i pomoćnih prostorija, a sve radi obezbjeđenja i preglednosti svih tragova koji upućuju da je apelant počinio krivično djelo. Osnovni sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. I konačno, Osnovni sud je zaključio da je apelant držao opojne droge koje je kasnije prodavao, na taj način je sticao prihod za vlastito izdržavanje i izdržavanje svoje porodice, što je i ranije činio i zbog čega je, u prethodnom periodu, i osuđivan u Njemačkoj. 9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori da je u prvostepenom postupku počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP RS). Okružni sud je potvrdio da su sudije sudećeg vijeća odlučivali o prijedlogu za produženje pritvora i o žalbi na rješenje o određivanju pritvora apelantu, ali to ne znači i da su tada, u toku postupka u kojem je odlučivano o pritvoru, zauzeli stav i mišljenje prema tada osumnjičenom apelantu u smislu da je on kriv za predmetno krivično djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrano suđenje, kako se navodi u žalbi. Okružni sud je naveo "kako niti predsjednik niti članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili kao sudije za prethodno saslušanje u ovom krivičnom predmetu, a nisu učestvovali ni u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (član 37. tač. g) i d) ZKP RS)", nije učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka b) ZKP RS. 10. Okružni sud nije prihvatio ni navode žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP RS, jer se presuda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 navodno zasniva na iskazu svjedoka na kojem se presuda ne može zasnivati. Naime, sud je naveo da ovaj svjedok "nije lice za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumnja da je učinio ili da je učestvovao u krivičnom djelu zbog koga se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja se ne smije zaklinjati, prema članu 153. ZKP RS". Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant osporava, nije dat nikakav imunitet, on nije saučesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, niti je procesuiran. 11. Okružni sud također nije prihvatio navode branitelja da su potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, potvrda o predaji predmeta i nalaz i mišljenje vještačenja nepoznate materije dokazi koji nemaju karakter zakonito pribavljenih dokaza. Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno, sudija za prethodni postupak, Radenko Janković, izdao je naredbu kojom je odobren pretres apelantove kuće i pomoćnih objekata, o čemu je sačinjen i zapisnik i potvrda o oduzimanju predmeta pronađenih prilikom pretresa. Ovaj sudija je saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, pa je izjavio da je on lično od službenih lica primio predmete iz potvrde o predaji predmeta i to onako kako je naznačeno u potvrdi, kako količinski tako i opisno. Stoga je Okružni sud kao neprihvatljiv odbacio navod odbrane da nije vještačena ista materija koja je zakonito oduzeta od apelanta, posebno ako se ima u vidu da je izjavu o tome dao sudija za prethodni postupak. 12. Okružni sud je zaključio da su neosnovani i navodi žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP RS tako što je izreka presude protivrječna sama sebi i razlozima presude, što presuda ne sadrži razloge, niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Okružni sud je zaključio da je izreka prvostepene presude potpuno razumljiva, sadrži precizan opis učinjenog krivičnog djela, kao i pravni opis koji proizlazi iz opisa tog djela, a dati su jasni, detaljni i uvjerljivi razlozi o svim, pa i o odlučnim činjenicama, koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. Prvostepenom presudom su, prema ocjeni Okružnog suda, dati detaljni i uvjerljivi razlozi u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na zakonitost svih provedenih dokaza. I konačno, cijeneći da se svrha kažnjavanja može postići i umanjenjem kazne zatvora, koja je prvostepenom presudom izrečena apelantu, Okružni sud je preinačio odluku o krivičnoj sankciji na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant prvenstveno vidi u tome što je apelantu u prvostepenom postupku sudilo isto vijeće koje je odlučivalo u postupku određivanja pritvora te se, kako se navodi u apelaciji, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovo". Naime, apelant navodi da je u donošenju prvostepene odluke učestvovalo vijeće u sastavu Mira Došenović, predsjednica vijeća, te sudije Snježana Kudrić i Dragan Uletilović, kao članovi vijeća. Ovo isto vijeće je, kako dalje navodi apelant, učestvovalo i u odlučivanju o apelantovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora koje je donio sudija za prethodni postupak Radenko Janković, pa je tu žalbu odbilo. Apelant smatra da se vijeće može upoznati sa optužnicom i sa dokazima tek u toku izvođenja dokaza na glavnom pretresu. 14. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korištenja iskaza svjedoka D.V.B., odnosno lica kojem je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupanja ovlaštenih radnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način, kao i utvrđenja suda, da je ovom svjedoku uopće prodavao heroin, zatim osporava i druga dokazna sredstva koja je koristio sud, smatrajući da ona nisu objektivizirana niti tačno utvrđena. Apelant tvrdi da materijal koji je dat sudiji za prethodni postupak i onaj koji je vještačen nije isti materijal, pa je kao dokaz izgubio svoju valjanost i u tom smislu svjedočenje sudije za prethodni postupak R.J. dato na glavnom pretresu nema pravnu valjanost. Apelant zaključuje da oduzeti predmeti nisu pregledani u smislu člana 135. ZKP RS, niti je sudija za prethodni postupak postupio u skladu sa članom 164. stav 2. ZKP RS, tako da je ostavio dio materije koja je data na vještačenje, radi eventualno naknadnog vještačenja i provjere. Zbog svih navedenih razloga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu predlažući da se uvaži donošenjem odluke kojom će apelant biti oslobođen. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru Osnovnog suda na apelaciju navodi se da je tačno da je sudija sudećeg, prvostepenog vijeća, ujedno odlučivao o prijedlogu za produženje pritvora i o žalbi na rješenje za određivanje pritvora apelantu. Međutim, predsjednik vijeća i članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili sudije za prethodno saslušanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a nisu učestvovali ni u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (član 37. tačka d) i g) ZKP RS). U pogledu navoda da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, s obzirom da se presuda zasniva na iskazu svjedoka D.V.B., Osnovni sud navodi da taj svjedok nije lice za koje je dokazano da je učinilo ili učestvovalo u krivičnom djelu zbog kojeg je saslušavan niti mu je dat ikakav imunitet, a nije ni saučesnik u izvršenju krivičnog djela. Dalje, nije osnovana sumnja u rad ovlaštenih službenih lica CJB Banja Luka kao ni u postupanje sudije za prethodni postupak, pa da se može dovoditi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza. S obzirom da su svi prigovori izneseni u apelaciji već razmatrani i ocijenjeni u odluci Okružnog suda, koji je svoju odluku zasnovao na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru Okružnog tužilaštva na apelaciju iznosi se hronologija ovog krivičnog postupka, uz ocjenu da je zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS podignuta optužnica na osnovu zakonito pribavljenih dokaza koje Tužilaštvo taksativno navodi i bez povrede krivično-pravnog zakonodavstva. Okružno tužilaštvo predlaže da se apelacija, zbog nepostojanja povrede prava na pravičan postupak, odbije kao neosnovana. 17. U odgovoru Okružnog suda na apelaciju navodi se da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 18. UKrivičnom zakonu RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03) relevantne odredbe glase: "Član 224. (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina." 19. UZakonu o krivičnom postupku RS("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 14. Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 37. Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:Š....Ć g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok. d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekomŠ....Ć; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Član 287. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 303. Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji: b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;Š....Ć z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presudaŠ....Ć j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicamaŠ....Ć." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-469 od 23. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluka donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 28. Apelant prvenstveno vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što je apelantu sudilo, kako navodi, isto vijeće koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora, te se, kako navodi apelant, "prije glavnog pretresa upoznalo sa dokazima i već formiralo svoj stav u odnosu na ovog". Apelant smatra da se vijeće može upoznati sa optužnicom i sa dokazima tek u toku izvođenja dokaza na glavnom pretresu. 29. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je pritvor apelantu odredio sudija za prethodni postupak Radenko Janković Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Kpp-06-000 343 od 27. septembra 2006. godine. Protiv ovog rješenja apelant se žalio, pa je Vijeće od troje sudija Osnovnog suda donijelo Rješenje broj 071-0-Kv-06-000 397 od 28. septembra 2006. godine, kojim je žalba branioca osumnjičenog apelanta odbijena u cijelosti. Iz dokumentacije spisa i osporenih odluka se vidi da sudija za prethodni postupak nije uopće kasnije učestvovao u krivičnom postupku, pa prema tome ni prilikom donošenja prvostepene krivične presude, jer samo takva procesna situacija dovodi do bitne povrede krivičnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da u odredbama ZKP RS u tekstu zakona nigdje ne postoji izričita zabrana da vijeće koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja kojim je određen pritvor apelantu ne može da bude vijeće koje će apelantu suditi na glavnom pretresu. Naime, članom 303. stav 1. tačka b) ZKP RS predviđeno je da povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti. Također, članom 37. tač. d) i đ) ZKP RS je utvrđeno da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (tačka d)) i ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost (tačka đ)). Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj, pa se ove zakonske odredbe ne mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju. Dalje, predsjednik vijeća i članovi prvostepenog vijeća nisu postupali kao sudije za prethodni postupak ili sudije za prethodno saslušanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a nisu učestvovali ni u donošenju drugostepene odluke o žalbi protiv prvostepene presude (član 37. tačka d) i g) ZKP RS), da bi i te okolnosti dovele do bitne povrede krivičnog postupka. 30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da "...činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je 'opseg i priroda'drugih mjera koje se preduzmu prije suđenja..." (vidi presudeNortierod 24. augusta 1993. godine,Saravia de Carvalhood 22. aprila 1994. godine iFeyod 24. februara 1993. godine). U konkretnom slučaju su sudije, čiju nepristranost apelant dovodi u pitanje, sudjelovale u žalbenom postupku o žalbi za određivanje mjere pritvora, ali nijedan od tih sudija nije učestvovao kao sudija za prethodni postupak koji je apelantu odredio pritvor. S jedne strane, ni jednim članom ZKP RS vijeću koje je odlučivalo o žalbi za određivanje mjere pritvora nije zabranjeno da kasnije sudi u redovnom postupku o utvrđivanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. S druge strane, ta činjenica ne znači i da je tada vijeće, u toku postupka u kojem je odlučivano o žalbi u vezi sa pritvorom, zauzelo stav i mišljenje prema tada osumnjičenom apelantu u smislu da je on kriv za predmetno krivično djelo, pa time povrijedili njegovo pravo na pravično i nepristrano suđenje, kako se navodi u apelaciji. 31. Iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizlazi da je konačna odluka o krivici donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu, a ne zbog činjenice da su sudije imal? predubjeđenje o apelantovoj krivici zbog činjenice da su učestvovale u žalbenom postupku u kojem je sudija za prethodni postupak odredio mjeru pritvora, potvrđena. Niko od njih iz Vijeća nije bio sudija za prethodni postupak koji je odredio mjeru pritvora, što član 37. ZKP RS izričito zabranjuje. Osim toga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da se vijeće koje odlučuje o žalbi protiv pritvora nije moglo, već u toj fazi, upoznati sa optužnicom. Naime, optužnica i dokazi koji potkrepljuju navode o osnovanosti pritvora susine qua nonza odlučenje da li su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, a naročito da li postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud zapaža da, prema relevantnom procesnom zakonodavstvu, odluka o tome da li postoji osnovana sumnja kao neophodan zakonski uvjet za određivanje pritvora nije isto što i odluka koja se donese kao rezultat provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne analize tih dokaza jer, kako je naglasio Evropski sud, "sumnja i formalno utvrđenje krivice ne mogu biti isto tretirani" (vidi Evropski sud,Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, serija A154, stav 50). 32. U konkretnom predmetu, nesporno je da je sudsko vijeće koje je sudjelovalo u donošenju prvostepene presude Osnovnog suda učestvovalo u žalbenom postupku u kojem je potvrđena mjera pritvora. Međutim, kako je ranije elaborirano, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama zakona eksplicitno predviđena kao razlog zbog kojeg bi se sudija obligatorno morao izuzeti iz učestvovanja na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Pored toga, a imajući u vidu već navedeni stav Evropskog suda, sudjelovanje sudije u donošenju odluke o određivanju pritvora, samo po sebi, ne može predstavljati okolnost koja bi mogla izazvati sumnju u njegovu nepristranost, nego je potreban veći stepen izvjesnosti koji mora u svakom konkretnom slučaju biti potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka. Ustavni sud zaključuje da činjenica da je prvostepeno vijeće odlučivalo i o žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak o pritvoru ne predstavlja kršenje principa "nepristranog suda" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Dalje, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog korištenja iskaza svjedoka D.V.B., dakle lica kojem je apelant prodavao opojne droge, jer taj dokaz, zbog navodno nezakonitog postupanja ovlaštenih radnika MUP-a, nije potkrijepljen drugim dokazima. Apelant spori način kao i utvrđenja Osnovnog suda da je ovom svjedoku uopće prodavao heroin, osporavajući da se iskaz ovog svjedoka uopće može koristiti kao dokaz u ovom postupku. Međutim, vrijednost ovog dokaza je temeljno analizirana u drugostepenoj presudi (strana 2. pasus 6. presude Okružnog suda) i utvrđeno ?? da ovaj svjedok nije lice za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumnja da je učinio ili učestvovao u krivičnom djelu zbog kojega se saslušava, pa prema tome on nije osoba koja se ne smije zaklinjati, prema članu 153. ZKP RS. Svjedoku D.V.B., čiji iskaz apelant osporava, nije dat nikakav imunitet, on nije saučesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, niti je procesuiran. Ustavni sud smatra da je ovaj dokaz izveden na glavnom pretresu, a apelant i ne tvrdi da nije imao mogućnost da ovaj dokaz ispita i da mu suprotstavi svoje dokaze. Stoga Ustavni sud smatra i ove navode o kršenju prava na pravično suđenje neosnovanim. 34. I konačno, apelant također spori da i drugi dokazi u ovom krivičnom postupku nisu pribavljeni na valjan način, odnosno da činjenice kojima se dokazuje krivično djelo nisu utvrđene na pravilan i zakonit način. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je vještačenje, pretresanje prostorija, oduzimanje predmeta, foto-dokumentacija i drugi relevantni dokazi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da on nije izvršilac krivičnog djela za koje se tereti. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra manjkavim. Ustavni sud također zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branitelja, da osporava način na koji su sudovi cijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo. 35. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantu u prvostepenom postupku sudilo vijeće koje je u ranijoj fazi odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv rješenja o pritvoru, koje je donio sudija za prethodni postupak, a niti jedan član tog vijeća nije bio u ulozi sudije za prethodni postupak. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje ni kada su svi dokazi, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje, bili izvedeni na glavnoj raspravi a apelant je imao mogućnost da te dokaze ispita i da im suprotstavi druge dokaze. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1996/07, rješavajući apelacijuSuade Kasum, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaSuade Kasum podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. svibnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. veljače 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Suada Kasum (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 3. srpnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. svibnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-142/04 od 24. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te sudionika u postupku DD "Bihaćka trgovina" zatraženo je 10. srpnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i sudionik u postupku dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 27. srpnja 2007. godine. Kantonalnom sudu je 12. srpnja 2007. godine uručen dopis Ustavnog suda sa fotokopijom apelacije, ali taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 19. listopada 2009. godine zatražio na uvid predmetni sudbeni spis od Općinskog suda, koji je postupio po zahtjevu 23. listopada 2009. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 12. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Iz obrazloženja Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. veljače 2006. godine proizlazi da je apelanticu tužila DD "Bihaćka trgovina" Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) u svrhu predaje u posjed poslovne prostorije u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je apelantica koristila za obnašanje odvjetničke djelatnosti. Istom tužbom apelantica je bila tužena radi povrata stvari iz predmetnog poslovnog prostora, te radi plaćanja najamnine. Apelantica je podnijela protutužbeni zahtjev, kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o najmu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno obnovljen, te da je sada zaključen na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantica je tražila i da sud utvrdi da je, uz odobrenje i suglasnost tužitelja, renovirala predmetni poslovni prostor i na to potrošila iznos od 13.150 KM, koji bi sada, prema odredbama ugovora o najmu predmetnog poslovnog prostora, trebao ići na teret tužitelja. 8. Rješavajući o predmetnoj tužbi-protutužbi, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-142/04 od 24. veljače 2006. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je apelantica obvezana tužiocu predati u posjed predmetni poslovni prostor zajedno sa opremom navedenom u tužbenom zahtjevu. Osim toga, utvrđeno je i potraživanje tužitelja prema apelantici radi isplate najamnine predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.550 KM. Istodobno je utvrđeno i apelantičino potraživanje prema tužitelju radi isplate iznosa od 6.867 KM, na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora. Dispozitiv je, dalje, nalagao preboj (kompenzaciju) međusobnih potraživanja, te je, na koncu, apelantica bila obvezana tužitelju isplatiti iznos od 4.683 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. rujna 2005. godine do isplate. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja, radi isplate najamnine za određena vremenska razdoblja, odbijen je, a višak apelantičinog protutužbenog zahtjeva, radi potraživanja iznosa na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora, također je odbijen. Odbijen je i apelantičin zahtjev da se utvrdi kako je ugovor o najmu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno prerastao u ugovor o najmu na neodređeno vrijeme. Zahtjev obiju stranaka za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen. 9. Rješavajući o apelantičinom prizivu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. svibnja 2007. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je njezin priziv djelomično uvažen, te da je prvostupanjska presuda preinačena tako što je utvrđeno potraživanje tužitelja radi isplate najamnine u iznosu od 10.500 KM umjesto iznosa od 11.550 KM, te su tužiteljeva potraživanja prebijena (kompenzirana) sa apelantičinim potraživanjima, tako da je apelantica obvezana tužiocu, na ime neisplaćene razlike najamnine, isplatiti iznos od 3.633 KM umjesto iznosa od 4.683 KM. 10. Obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude ne razlikuju se u odnosu na činjenično utvrđenje. Suglasno se navodi da su tužitelj i apelantica 18. siječnja 1996. godine zaključili ugovor o najmu poslovnih prostorija na razdoblje od dvije godine uz mjesečnu najamninu od 300 KM, kao i da je apelantica preuzela tužiteljev namještaj. Aneksom od 2. rujna 1999. godine izmijenjeno je vrijeme trajanja najma, tako što je ugovoreno da će najam trajati do okončanja postupka privatizacije tužitelja. Osim toga, ugovoren je i način plaćanja cijene najma tako što će apelantica, umjesto isplate cijene najma, zastupati tužitelja u svim sporovima pred sudovima redovite i posebne nadležnosti. Ugovoreno je da će najmodavac svakog mjeseca fakturirati iznos od 300 KM na ime najma predmetnog poslovnog prostora, a apelantica će fakturirati iznos od 300 KM na ime izvršenih odvjetničkih usluga, što će onda biti predmetom međusobne kompenzacije. Porez na promet usluga od 10% plaćat će svaka od ugovornih strana. Tužitelj je nakon izvršene privatizacije, 23. listopada 2002. godine, obavijestio apelanticu da više nije zainteresiran da prima zastupničke usluge, te je zatražio povrat svih predmeta u kojima ga je apelantica zastupala, ali je i dalje nastavio apelantici ispostavljati fakture radi isplate najamnine predmetnog poslovnog prostora. Apelantica je obavijestila tužitelja da sa njim nije zaključila nikakav ugovor o najmu, te mu je vraćala ispostavljene fakture. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudbenog vještaka, utvrđeno je da je apelantica radi renoviranja predmetnog poslovnog prostora uložila 6.878 KM, a ostatak njezinog potraživanja je odbijen jer je utvrđeno da se ne odnosi na ulaganja, već na vlastitu opremu, te na izdatke u svezi sa pravnim odnosom sa Elektroprivredom BiH. Na tako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o najmu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku, te donio navedenu odluku. Kantonalni sud je imao drugačije shvaćanje samo povodom pitanja primjene materijalnog prava, jer je smatrao da je Općinski sud pogriješio kada je tužitelju, na cijenu najamnine, priznao i 10% potraživanja na ime plaćanja poreza na promet usluga. Kantonalni sud je smatrao da, bez obzira na to što je tako ugovoreno, tužitelj nije mogao potraživati od apelantice navedenih 10% poreza, jer je, prema zakonu, njegova obveza bila platiti porez na stečenu imovinu (u ovom slučaju, prihodi od najamnine). Naime, taj iznos mogao je potraživati od apelantice samo pod uvjetom da je dokazao da ga je platio na koje okolnosti tužitelj tijekom postupka nije izveo niti jedan dokaz. Stoga je Kantonalni sud navedenom presudom potvrdio presudu prvostupanjskog suda, izuzev u navedenom dijelu, u kojem je za 1.050 KM smanjio potraživanje tužitelja prema apelantici. 11. Općinski i Kantonalni sud suglasno su odbili apelantičine prigovore, naglasivši da je neutemeljen apelantičin prigovor da joj je onemogućeno raspravljati u ovoj pravnoj stvari. Navedeno je da je apelantica u ovoj pravnoj stvari zastupana osobno, što je i razumljivo obzirom na to da je po profesiji odvjetnik, a u predmetnom postupku je aktivno sudjelovala, te izvodila sve dokaze koje je predlagala, kao što je i isticala sve vrste procesnih i materijalnih prigovora. Stoga je neutemeljeno pozivanje da joj je onemogućeno raspravljati pred sudom, jer nije bio usvojen njezin prijedlog da bude saslušana osobno, u svojstvu stranke u postupku. Naglašeno je da je odredbama članka 94. Zakona o parničnom postupku propisano: "...Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi...." Primjenom navedene zakonske odredbe prvostupanjski sud na pripremnom ročištu je odredio koji dokazi će se izvoditi na glavnoj raspravi, odbivši apelantičin prijedlog da bude saslušana osobno, u svojstvu parnične stranke. Odbijeni su i apelantičini prigovori da tužitelj ne može biti stranka u postupku, jer je privatiziran, kao i da nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama bio evidentiran kao društveno vlasništvo. Sudovi su naglasili da je tužitelj sa apelanticom zaključio ugovor o najmu predmetnog poslovnog prostora, da joj ga je predao u posjed, te je, stoga, apelantica obvezna prema njemu sukladno odredbama članka 17. Zakona o obligacijskim odnosima. Imajući u vidu obveze iz ugovora o najmu poslovnih prostorija, za njihovo izvršenje nije značajno pitanje privatizacije tužitelja, niti vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru, kao što ni zakonom nije bio određen rok za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmeta najma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi prvenstveno u tomu što nije bio prihvaćen njezin prijedlog za izvođenje dokaza - saslušanja apelantice u svojstvu stranke u postupku. Iz toga apelantica izvlači zaključak da joj je bilo onemogućeno "raspravljati pred sudom", kao i da je narušeno načelo "jednakopravnosti stranaka u postupku". Potom, povrede prava na pravično suđenje, koje apelantica vidi u netočno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, apelantica opet izvodi iz činjenice da nije bila saslušana u svojstvu stranke u postupku. Na to se, dalje, nadovezuju apelantičini prigovori da je tužbeni zahtjev tužitelja bio nejasan, da nije točno utvrđen stupanj njezinog ulaganja u predmetni poslovni prostor, da tužitelj nije imao legitimaciju i sl. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovorima na apelaciju ponovljena su stajališta iz pobijanih presuda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 5. Svaka stranka ima pravo izjasniti se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kada je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila dana mogućnost izjašnjavanja. Članak 80. U daljem tijeku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Članak 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. (2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. svibnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda donesena je 21. svibnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. srpnja 2007. godine. Stoga, bez obzira na to kada je predmetna odluka dostavljena apelantici, apelacija je podnesena pravodobno, tj. u roku od 60 dana od dostave konačne odluke, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno u konkretnom slučaju, čak u znatno kraćem roku. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Prema mišljenju Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju obzirom na to da predmetni spor potječe iz ugovornog odnosa na koji se navedeni članak Europske konvencije uvijek primjenjuje. 22. Kao što je navedeno, povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelantica vidi prvenstveno u tomu što nije prihvaćen njezin prijedlog za izvođenje dokaza, tj. što nije saslušana kao stranka u postupku. 23. Imajući u vidu konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se "...pravo na javnu raspravu u razumnom roku..." iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne treba nužno shvaćati kao ekvivalent "saslušanju osobe" ili "usmenom saslušanju", već da se odnosi na postupak kao cjelinu, odnosno pravo stranaka da budu osobno nazočne suđenju. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ovo pravo je tijesno vezano za: a) "...pravo na usmeno saslušanje..." (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava od 23. veljače 1994. godine u predmetuFredin protiv Švedske,predstavka broj 18928/91, i presudu Europskog suda za ljudska prava od 26. travnja 1995. godine u predmetuFischer protiv Austrije,predstavka broj 16922/90) i b) "...pravo da se može pratiti postupak..." (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava od 23. veljače 1994. godine u predmetuStanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,predstavka broj 16757/90). 24. Ustavni sud zapaža da je apelantica bila nazočna tijekom cijelog postupka, odnosno da ga je mogla pratiti. Na takav zaključak ukazuje prvenstveno predmetni sudbeni spis iz kojeg je vidljivo da je apelantica dala pismeni odgovor na tužbu, da je podnijela protutužbu (pismeno), da je predlagala izvođenje niza dokaza u vidu saslušanja svjedoka, uvida u dokumente, utvrđivanje činjenica vještačenjem i da je sud prihvatio gotovo sve apelantičine prijedloge za izvođenje dokaza, izuzev njezinog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Tijekom postupka održana su dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu kojima je apelantica bila nazočna, te davala svoje komentare, prijedloge, izjašnjenja, ispitivala svjedoke i sl. U ovom postupku nema sumnje da je apelantica imala priliku, sukladno članku 5. Zakona o parničnom postupku, izjasniti se na sve navode protivne strane. To pravo apelantica je iskoristila tako što je aktivno bila nazočna tijekom cijelog postupka, a ono nije dovedeno u pitanje odbijanjem apelantičinog dokaznog prijedloga da bude saslušana kao stranka u postupku. 25. Također, Ustavni sud ukazuje na svoju prijašnju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, redoviti sud treba ocijeniti bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju kada odlučuje o ovim pitanjima, koju mu pruža odredba članka 81. Zakona o parničnom postupku, a iz članka 6. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Primjenjujući navedenu praksu na konkretan slučaj, Ustavni sud je došao do zaključka da odbijanjem apelantičinog prijedloga, tj. da sud izvede dokaz njezinim saslušanjem kao stranke u postupku, standardi članka 6. Europske konvencije nisu dovedeni u pitanje. Naime, redoviti sudovi su ocijenili i obrazložili, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da je izvođenje navedenog dokaza bespotrebno. Imajući u vidu sva apelantičina izjašnjenja i pismene podneske koji su se nalazili u sudbenom spisu, redoviti sudovi su ga odbili, na što su bili ovlašteni odredbama članka 81. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. 26. Dalje, povrede prava na pravično suđenje apelantica vidi u netočno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (npr., tužbeni zahtjev tužitelja je bio nejasan, nije točno utvrđen stupanj njezinog ulaganja u predmetni poslovni prostor, tužitelj nije imao legitimaciju i sl.). 27. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, odnosno prava iz Europske konvencije i njezinih protokola koji u Bosni i Hercegovini imaju snagu ustavnih odredaba u postupku pred redovitim sudovima. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ispituje je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 28. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica jednakopravno sudjelovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost predlagati dokaze, te pobijati dokaze protivne strane. Imajući u vidu navedeno, a osobito stajalište navedeno u prethodnoj točki ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje neutemeljeni. 29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada sud nije prihvatio apelantičin prijedlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantica sama zastupala, a nepobitno je da je apelantica bila nazočna suđenju i da je imala mogućnost izjasniti se o svim navodima protivne strane. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1996/07, rješavajući apelacijuSuade Kasum, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSuade Kasum podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Suada Kasum (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) podnijela je 3. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te učesnika u postupku DD "Bihaćka trgovina" zatraženo je 10. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud i učesnik u postupku dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 27. jula 2007. godine. Kantonalnom sudu je 12. jula 2007. godine uručen dopis Ustavnog suda sa fotokopijom apelacije, ali taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 19. oktobra 2009. godine zatražio na uvid predmetni sudski spis od Opštinskog suda, koji je postupio po zahtjevu 23. oktobra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 12. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Iz obrazložewa Presude Opštinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine proizilazi da je apelantkinju tužila DD "Bihaćka trgovina" Bihać (u daqnjem tekstu: tužilac) radi predaje uposjed poslovne prostorije u Bihaću (u daqnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je apelantkiwa koristila za obavljanje advokatske djelatnosti. Istom tužbom apelantkiwa je bila tužena radi povrata stvari iz predmetnog poslovnog prostora, te radi plaćawa zakupnine. Apelantkiwa je podnijela protivtužbeni zahtjev, kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zakqučen na određeno vrijeme, prećutno obnovljen, te da je sada zakqučen na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantkiwa je tražila i da sud utvrdi da je, uz odobrenje i saglasnost tužioca, renovirala predmetni poslovni prostor i na to potrošila iznos od 13.150 KM, koji bi sada, prema odredbama ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, trebalo da ide na teret tužioca. 8. Rješavajući o predmetnoj tužbi-protivtužbi, Opštinski sud je donio Presudu broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine iz čijeg dispozitiva proizilazi da je apelantkiwa obavezana da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor zajedno sa opremom navedenom u tužbenom zahtjevu. Osim toga, utvrđeno je i potraživanje tužioca prema apelantkiwi radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.550 KM. Istovremeno je utvrđeno i apelantkiwino potraživanje prema tužiocu radi isplate iznosa od 6.867 KM, na ime renovirawa predmetnog poslovnog prostora. Dispozitiv je, dalje, nalagao preboj (kompenzaciju) međusobnih potraživawa, te je, na kraju, apelantkiwa bila obavezana da tužiocu isplati iznos od 4.683 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. septembra 2005. godine do isplate. Višak tužbenog zahtjeva tužioca, radi isplate zakupnine za određene vremenske periode, odbijen je, a višak apelantkiwinog protivtužbenog zahtjeva, radi potraživawa iznosa na ime renovirawa predmetnog poslovnog prostora, takođe je odbijen. Odbijen je i apelantkiwin zahtjev da se utvrdi kako je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zakqučen na određeno vrijeme, prećutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Zahtjev obiju stranaka za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen. 9. Rješavajući o apelantkiwinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine iz čijeg dispozitiva proizilazi da je njena žalba djelimično uvažena, te da je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno potraživanje tužioca radi isplate zakupnine u iznosu od 10.500 KM umjesto iznosa od 11.550 KM, te su tužiočeva potraživawa prebijena (kompenzovana) sa apelantkiwinim potraživawima, tako da je apelantkiwa obavezana da tužiocu, na ime neisplaćene razlike zakupnine, isplati iznos od 3.633 KM umjesto iznosa od 4.683 KM. 10. Obrazložewa prvostepene i drugostepene presude ne razlikuju se u odnosu na činjenično utvrđenje. Saglasno se navodi da su tužilac i apelantkiwa 18. januara 1996. godine zakqučili ugovor o zakupuposlovnih prostorija na period od dvije godine uz mjesečnu zakupninu od 300 KM, kao i da je apelantkiwa preuzela tužiočev namještaj. Aneksom od 2. septembra 1999. godine izmijenjeno je vrijeme trajawa zakupa, tako što je ugovoreno da će zakup trajati do okončawa postupka privatizacije tužioca. Osim toga, ugovoren je i način plaćawa cijene zakupa tako što će apelantkiwa, umjesto isplate cijene zakupa, zastupati tužioca u svim sporovima pred sudovima redovne i posebne nadležnosti. Ugovoreno je da će zakupodavac svakog mjeseca fakturisati iznos od 300 KM na ime zakupa predmetnog poslovnog prostora, a apelantkiwa će fakturisati iznos od 300 KM na ime izvršenih advokatskih usluga, što će onda biti predmet međusobne kompenzacije. Porez na promet usluga od 10% plaćaće svaka od ugovornih strana. Tužilac je nakon izvršene privatizacije, 23. oktobra 2002. godine, obavijestio apelantkinju da više nije zainteresovan da prima zastupničke usluge, te je zatražio povrat svih predmeta u kojima ga je apelantkiwa zastupala, ali je i dalje nastavio da apelantkiwi ispostavlja fakture radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora. Apelantkiwa je obavijestila tužioca da sa wim nije zakqučila nikakav ugovor o zakupu, te mu je vraćala ispostavljene fakture. Na osnovu nalaza i mišljewa stalnog sudskog vještaka, utvrđeno je da je apelantkiwa radi renovirawa predmetnog poslovnog prostora uložila 6.878 KM, a ostatak njenog potraživawa je odbijen jer je utvrđeno da se ne odnosi na ulagawa, već na sopstvenu opremu, te na izdatke u vezi sa pravnim odnosom sa Elektroprivredom BiH. Na tako utvrđeno činjenično stanje Opštinski sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, te donio navedenu odluku. Kantonalni sud je imao drugačije shvatanje samo povodom pitawa primjene materijalnog prava, jer je smatrao da je Opštinski sud pogriješio kada je tužiocu, na cijenu zakupnine, priznao i 10% potraživawa na ime plaćawa poreza na promet usluga. Kantonalni sud je smatrao da, bez obzira na to što je tako ugovoreno, tužilac nije mogao da potražuje od apelantkinje navedenih 10% poreza, jer je, prema zakonu, njegova obaveza bila da plati porez na stečenu imovinu (u ovom slučaju, prihodi od zakupnine). Naime, taj iznos mogao je da potražuje od apelantkinje samo pod uslovom da je dokazao da ga je platio na koje okolnosti tužilac tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz. Stoga je Kantonalni sud navedenom presudom potvrdio presudu prvostepenog suda, izuzev u navedenom dijelu, u kojem je za 1.050 KM smawio potraživanje tužioca prema apelantkiwi. 11. Opštinski i Kantonalni sud saglasno su odbili apelantkiwine prigovore, naglasivši da je neosnovan apelantkiwin prigovor da joj je onemogućeno da raspravlja u ovoj pravnoj stvari. Navedeno je da je apelantkiwa u ovoj pravnoj stvari zastupana lično, što je i razumqivo s obzirom na to da je po profesiji advokat, a u predmetnom postupku je aktivno učestvovala, te izvodila sve dokaze koje je predlagala, kao što je i isticala sve vrste procesnih i materijalnih prigovora. Stoga je neosnovano pozivanje da joj je onemogućeno da raspravlja pred sudom, jer nije bio usvojen njen predlog da bude saslušana lično, u svojstvu stranke u postupku. Naglašeno je da je odredbama člana 94 Zakona o parničnom postupku propisano: "...Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi...." Primjenom navedene zakonske odredbe prvostepeni sud na pripremnom ročištu je odredio koji dokazi će se izvoditi na glavnoj raspravi, odbivši apelantkiwin predlog da bude saslušana lično, u svojstvu parnične stranke. Odbijeni su i apelantkiwini prigovori da tužilac ne može da bude stranka u postupku, jer je privatizovan, kao i da nije aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, jer je predmetni poslovni prostor u zemqišnim kwigama bio evidentiran kao društvena svojina. Sudovi su naglasili da je tužilac sa apelantkiwom zakqučio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, da joj ga je predao u posjed, te je, stoga, apelantkiwa obavezna prema njemu u skladu sa odredbama člana 17 Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu obaveze iz ugovora o zakupu poslovnih prostorija, za wihovo izvršenje nije značajno pitanje privatizacije tužioca, niti svojina na predmetnom poslovnom prostoru, kao što ni zakonom nije bio određen rok za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmeta zakupa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantkiwa vidi prvenstveno u tome što nije bio prihvaćen njen predlog za izvođenje dokaza - saslušawa apelantkinje u svojstvu stranke u postupku. Iz toga apelantkiwa izvlači zakqučak da joj je bilo onemogućeno da "raspravlja pred sudom", kao i da je narušen princip "ravnopravnosti stranaka u postupku". Zatim, povrede prava na pravično suđenje, koje apelantkiwa vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, apelantkiwa opet izvodi iz činjenice da nije bila saslušana u svojstvu stranke u postupku. Na to se, dalje, nadovezuju apelantkiwini prigovori da je tužbeni zahtjev tužioca bio nejasan, da nije tačno utvrđen stepen njenog ulagawa u predmetni poslovni prostor, da tužilac nije imao legitimaciju i sl. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovorima na apelaciju ponovljena su stanovišta iz osporenih presuda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 5 Svaka stranka ima pravo da se izjasni o predlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kada je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašwavawa. Član 80 U daljem toku pripremnog ročišta raspravljaće se o predlozima stranaka i činjeničnimnavodima kojima stranke obrazlažu svoje predloge. Član 81 (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. (2) Predloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijawa. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 21. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2007. godine. Stoga, bez obzira na to kada je predmetna odluka dostavljena apelantkiwi, apelacija je podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana od dostavljanja konačne odluke, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odnosno u konkretnom slučaju, čak u znatno kraćem roku. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantkiwa osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Prema mišljenju Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjewiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da predmetni spor potiče iz ugovornog odnosa na koji se navedeni član Evropske konvencije uvijek primjenjuje. 22. Kao što je navedeno, povrede članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelantkiwa vidi prvenstveno u tome što nije prihvaćen njen predlog za izvođenje dokaza, tj. što nije saslušana kao stranka u postupku. 23. Imajući u vidu konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se "...pravo na javnu raspravu u razumnom roku..." iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne treba nužno da shvata kao ekvivalent "saslušanju lica" ili "usmenom saslušanju", već da se odnosi na postupak kao cjelinu, odnosno pravo stranaka da budu lično prisutne suđenju. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava, ovo pravo je tijesno vezano za: a) "...pravo na usmeno saslušanje..." (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetuFredinprotiv Švedske,predstavka broj 18928/91, i presudu Evropskog suda za qudska prava od 26. aprila 1995. godine u predmetuFischer protiv Austrije, predstavka broj 16922/90) i b) "...pravo da može da se prati postupak..." (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetuStanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,predstavka broj 16757/90). 24. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa bila prisutna tokom cijelog postupka, odnosno da je mogla da ga prati. Na takav zakqučak ukazuje prvenstveno predmetni sudski spis iz kog je vidqivo da je apelantkiwa dala pismeni odgovor na tužbu, da je podnijela protivtužbu (pismeno), da je predlagala izvođenje niza dokaza u vidu saslušawa svjedoka, uvida u dokumenta, utvrđivanje činjenica vještačenjem i da je sud prihvatio gotovo sve apelantkiwine predloge za izvođenje dokaza, izuzev njenog saslušawa u svojstvu parnične stranke. Tokom postupka održana su dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu kojima je apelantkiwa prisustvovala, te davala svoje komentare, predloge, izjašnjenja, ispitivala svjedoke i sl. U ovom postupku nema sumnje da je apelantkiwa imala priliku, u skladu sa članom 5 Zakona o parničnom postupku, da se izjasni na sve navode suprotne strane. To pravo apelantkiwa je iskoristila tako što je aktivno bila prisutna tokom cijelog postupka, a ono nije dovedeno u pitanje odbijanjem apelantkiwinog dokaznog predloga da bude saslušana kao stranka u postupku. 25. Takođe, Ustavni sud ukazuje na svoju prijašnju jurisprudenciju prema kojoj član 6 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, redovni sud treba da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju kada odlučuje o ovim pitawima, koju mu pruža odredba člana 81 Zakona o parničnom postupku, a izčlana 6 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Primjenjujući navedenu praksu na konkretan slučaj, Ustavni sud je došao do zakqučka da odbijanjem apelantkiwinog predloga, tj. da sud izvede dokaz njenim saslušanjem kao stranke u postupku, standardi člana 6 Evropske konvencije nisu dovedeni u pitanje. Naime, redovni sudovi su ocijenili i obrazložili, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoqnim, da je izvođenje navedenog dokaza bespotrebno. Imajući u vidu sva apelantkiwina izjašnjenja ipismene podneske koji su se nalazili u sudskom spisu, redovni sudovi su ga odbili, na šta su bili ovlašćeni odredbama člana 81 stav 2 Zakona o parničnom postupku. 26. Dalje, povrede prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (npr., tužbeni zahtjev tužioca je bio nejasan, nije tačno utvrđen stepen njenog ulagawa u predmetni poslovni prostor, tužilac nije imao legitimaciju i sl.). 27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda,zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnogprava (vidi, Evropski sud, Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, odnosno prava iz Evropske konvencije i njenih protokola koji u Bosni i Hercegovini imaju snagu ustavnih odredbi u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 28. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazložewima osporenih presuda dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih zakonskih odredbi ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane. Imajući u vidu navedeno, a naročito stanovište navedeno u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. 29. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada sud nije prihvatio apelantkiwin predlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantkiwa sama zastupala, a nesporno je da je apelantkiwa bila prisutna suđenju i da je imala mogućnost da se izjasni o svim navodima suprotne strane. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1996/07, rješavajući apelacijuSuade Kasum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSuade Kasum podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Suada Kasum (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 3. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku DD "Bihaćka trgovina" zatraženo je 10. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 3. Općinski sud i učesnik u postupku dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 27. jula 2007. godine. Kantonalnom sudu je 12. jula 2007. godine uručen dopis Ustavnog suda sa fotokopijom apelacije, ali taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 19. oktobra 2009. godine zatražio na uvid predmetni sudski spis od Općinskog suda, koji je postupio po zahtjevu 23. oktobra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 12. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Iz obrazloženja Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine proizlazi da je apelanticu tužila DD "Bihaćka trgovina" Bihać (u daljnjem tekstu: tužilac) radi predaje u posjed poslovne prostorije u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je apelantica koristila za obavljanje advokatske djelatnosti. Istom tužbom apelantica je bila tužena radi povrata stvari iz predmetnog poslovnog prostora, te radi plaćanja zakupnine. Apelantica je podnijela protivtužbeni zahtjev, kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno obnovljen, te da je sada zaključen na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantica je tražila i da sud utvrdi da je, uz odobrenje i saglasnost tužioca, renovirala predmetni poslovni prostor i na to potrošila iznos od 13.150 KM, koji bi sada, prema odredbama ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, trebalo da ide na teret tužioca. 8. Rješavajući o predmetnoj tužbi-protivtužbi, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je apelantica obavezana da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor zajedno sa opremom navedenom u tužbenom zahtjevu. Osim toga, utvrđeno je i potraživanje tužioca prema apelantici radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.550 KM. Istovremeno je utvrđeno i apelanticino potraživanje prema tužiocu radi isplate iznosa od 6.867 KM, na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora. Dispozitiv je, dalje, nalagao preboj (kompenzaciju) međusobnih potraživanja, te je, na kraju, apelantica bila obavezana da tužiocu isplati iznos od 4.683 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. septembra 2005. godine do isplate. Višak tužbenog zahtjeva tužioca, radi isplate zakupnine za određene vremenske periode, odbijen je, a višak apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, radi potraživanja iznosa na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora, također je odbijen. Odbijen je i apelanticin zahtjev da se utvrdi kako je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Zahtjev obiju stranaka za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen. 9. Rješavajući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je njena žalba djelimično uvažena, te da je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno potraživanje tužioca radi isplate zakupnine u iznosu od 10.500 KM umjesto iznosa od 11.550 KM, te su tužiočeva potraživanja prebijena (kompenzirana) sa apelanticinim potraživanjima, tako da je apelantica obavezana da tužiocu, na ime neisplaćene razlike zakupnine, isplati iznos od 3.633 KM umjesto iznosa od 4.683 KM. 10. Obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne razlikuju se u odnosu na činjenično utvrđenje. Saglasno se navodi da su tužilac i apelantica 18. januara 1996. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na period od dvije godine uz mjesečnu zakupninu od 300 KM, kao i da je apelantica preuzela tužiočev namještaj. Aneksom od 2. septembra 1999. godine izmijenjeno je vrijeme trajanja zakupa, tako što je ugovoreno da će zakup trajati do okončanja postupka privatizacije tužioca. Osim toga, ugovoren je i način plaćanja cijene zakupa tako što će apelantica, umjesto isplate cijene zakupa, zastupati tužioca u svim sporovima pred sudovima redovne i posebne nadležnosti. Ugovoreno je da će zakupodavac svakog mjeseca fakturirati iznos od 300 KM na ime zakupa predmetnog poslovnog prostora, a apelantica će fakturirati iznos od 300 KM na ime izvršenih advokatskih usluga, što će onda biti predmet međusobne kompenzacije. Porez na promet usluga od 10% plaćat će svaka od ugovornih strana. Tužilac je nakon izvršene privatizacije, 23. oktobra 2002. godine, obavijestio apelanticu da više nije zainteresiran da prima zastupničke usluge, te je zatražio povrat svih predmeta u kojima ga je apelantica zastupala, ali je i dalje nastavio da apelantici ispostavlja fakture radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora. Apelantica je obavijestila tužioca da sa njim nije zaključila nikakav ugovor o zakupu, te mu je vraćala ispostavljene fakture. Na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, utvrđeno je da je apelantica radi renoviranja predmetnog poslovnog prostora uložila 6.878 KM, a ostatak njenog potraživanja je odbijen jer je utvrđeno da se ne odnosi na ulaganja, već na vlastitu opremu, te na izdatke u vezi sa pravnim odnosom sa Elektroprivredom BiH. Na tako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, te donio navedenu odluku. Kantonalni sud je imao drugačije shvatanje samo povodom pitanja primjene materijalnog prava, jer je smatrao da je Općinski sud pogriješio kada je tužiocu, na cijenu zakupnine, priznao i 10% potraživanja na ime plaćanja poreza na promet usluga. Kantonalni sud je smatrao da, bez obzira na to što je tako ugovoreno, tužilac nije mogao potraživati od apelantice navedenih 10% poreza, jer je, prema zakonu, njegova obaveza bila da plati porez na stečenu imovinu (u ovom slučaju, prihodi od zakupnine). Naime, taj iznos mogao je potraživati od apelantice samo pod uvjetom da je dokazao da ga je platio na koje okolnosti tužilac tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz. Stoga je Kantonalni sud navedenom presudom potvrdio presudu prvostepenog suda, izuzev u navedenom dijelu, u kojem je za 1.050 KM smanjio potraživanje tužioca prema apelantici. 11. Općinski i Kantonalni sud saglasno su odbili apelanticine prigovore, naglasivši da je neosnovan apelanticin prigovor da joj je onemogućeno da raspravlja u ovoj pravnoj stvari. Navedeno je da je apelantica u ovoj pravnoj stvari zastupana lično, što je i razumljivo s obzirom na to da je po profesiji advokat, a u predmetnom postupku je aktivno učestvovala, te izvodila sve dokaze koje je predlagala, kao što je i isticala sve vrste procesnih i materijalnih prigovora. Stoga je neosnovano pozivanje da joj je onemogućeno da raspravlja pred sudom, jer nije bio usvojen njen prijedlog da bude saslušana lično, u svojstvu stranke u postupku. Naglašeno je da je odredbama člana 94. Zakona o parničnom postupku propisano: "...Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi...." Primjenom navedene zakonske odredbe prvostepeni sud na pripremnom ročištu je odredio koji dokazi će se izvoditi na glavnoj raspravi, odbivši apelanticin prijedlog da bude saslušana lično, u svojstvu parnične stranke. Odbijeni su i apelanticini prigovori da tužilac ne može biti stranka u postupku, jer je privatiziran, kao i da nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama bio evidentiran kao društveno vlasništvo. Sudovi su naglasili da je tužilac sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, da joj ga je predao u posjed, te je, stoga, apelantica obavezna prema njemu u skladu sa odredbama člana 17. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu obaveze iz ugovora o zakupu poslovnih prostorija, za njihovo izvršenje nije značajno pitanje privatizacije tužioca, niti vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru, kao što ni zakonom nije bio određen rok za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmeta zakupa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi prvenstveno u tome što nije bio prihvaćen njen prijedlog za izvođenje dokaza - saslušanja apelantice u svojstvu stranke u postupku. Iz toga apelantica izvlači zaključak da joj je bilo onemogućeno da "raspravlja pred sudom", kao i da je narušen princip "ravnopravnosti stranaka u postupku". Zatim, povrede prava na pravično suđenje, koje apelantica vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, apelantica opet izvodi iz činjenice da nije bila saslušana u svojstvu stranke u postupku. Na to se, dalje, nadovezuju apelanticini prigovori da je tužbeni zahtjev tužioca bio nejasan, da nije tačno utvrđen stepen njenog ulaganja u predmetni poslovni prostor, da tužilac nije imao legitimaciju i sl. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovorima na apelaciju ponovljeni su stavovi iz osporenih presuda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 5. Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kada je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja. Član 80. U daljem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Član 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. (2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 21. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2007. godine. Stoga, bez obzira na to kada je predmetna odluka dostavljena apelantici, apelacija je podnesena pravovremeno, tj. u roku od 60 dana od dostavljanja konačne odluke, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno u konkretnom slučaju, čak u znatno kraćem roku. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Prema mišljenju Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da predmetni spor potječe iz ugovornog odnosa na koji se navedeni član Evropske konvencije uvijek primjenjuje. 22. Kao što je navedeno, povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantica vidi prvenstveno u tome što nije prihvaćen njen prijedlog za izvođenje dokaza, tj. što nije saslušana kao stranka u postupku. 23. Imajući u vidu konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se "...pravo na javnu raspravu u razumnom roku..." iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne treba nužno shvatati kao ekvivalent "saslušanju lica" ili "usmenom saslušanju", već da se odnosi na postupak kao cjelinu, odnosno pravo stranaka da budu lično prisutne suđenju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovo pravo je tijesno vezano za: a) "...pravo na usmeno saslušanje..." (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetuFredin protiv Švedske, predstavka broj 18928/91, i presudu Evropskog suda za ljudska prava od 26. aprila 1995. godine u predmetuFischer protiv Austrije,predstavka broj 16922/90) i b) "...pravo da se može pratiti postupak..." (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetuStanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,predstavka broj 16757/90). 24. Ustavni sud zapaža da je apelantica bila prisutna tokom cijelog postupka, odnosno da ga je mogla pratiti. Na takav zaključak ukazuje prvenstveno predmetni sudski spis iz kojeg je vidljivo da je apelantica dala pismeni odgovor na tužbu, da je podnijela protivtužbu (pismeno), da je predlagala izvođenje niza dokaza u vidu saslušanja svjedoka, uvida u dokumente, utvrđivanje činjenica vještačenjem i da je sud prihvatio gotovo sve apelanticine prijedloge za izvođenje dokaza, izuzev njenog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Tokom postupka održana su dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu kojima je apelantica prisustvovala, te davala svoje komentare, prijedloge, izjašnjenja, ispitivala svjedoke i sl. U ovom postupku nema sumnje da je apelantica imala priliku, u skladu sa članom 5. Zakona o parničnom postupku, izjasniti se na sve navode suprotne strane. To pravo apelantica je iskoristila tako što je aktivno bila prisutna tokom cijelog postupka, a ono nije dovedeno u pitanje odbijanjem apelanticinog dokaznog prijedloga da bude saslušana kao stranka u postupku. 25. Također, Ustavni sud ukazuje na svoju prijašnju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, redovni sud treba da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju kada odlučuje o ovim pitanjima, koju mu pruža odredba člana 81. Zakona o parničnom postupku, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Primjenjujući navedenu praksu na konkretan slučaj, Ustavni sud je došao do zaključka da odbijanjem apelanticinog prijedloga, tj. da sud izvede dokaz njenim saslušanjem kao stranke u postupku, standardi člana 6. Evropske konvencije nisu dovedeni u pitanje. Naime, redovni sudovi su ocijenili i obrazložili, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da je izvođenje navedenog dokaza bespotrebno. Imajući u vidu sva apelanticina izjašnjenja i pismene podneske koji su se nalazili u sudskom spisu, redovni sudovi su ga odbili, na štà su bili ovlašteni odredbama člana 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku. 26. Dalje, povrede prava na pravično suđenje apelantica vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (npr., tužbeni zahtjev tužioca je bio nejasan, nije tačno utvrđen stepen njenog ulaganja u predmetni poslovni prostor, tužilac nije imao legitimaciju i sl.). 27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, odnosno prava iz Evropske konvencije i njenih protokola koji u Bosni i Hercegovini imaju snagu ustavnih odredaba u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 28. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. 29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada sud nije prihvatio apelanticin prijedlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantica sama zastupala, a nesporno je da je apelantica bila prisutna suđenju i da je imala mogućnost da se izjasni o svim navodima suprotne strane. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2796/07, rješavajući apelacijuA.B.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac je na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaA. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonu Sarajevo da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, A.B. isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku po prizivu u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 22. listopada 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog duljine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002392 i predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1205/04. Apelant je, istodobno, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant je naknadno, 11. kolovoza i 11. studenoga 2009. godine, dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 16. srpnja 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2796/07 kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 3. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 26. listopada 2009. godine, a od Općinskog suda 30. studenoga 2007. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. studenoga 2009. godine, a Općinski sud 14. prosinca 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbenim zahtjevom kod Općinskog suda od 26. svibnja 2004. godine protiv GDP "Svjetlost štampa" d.d. Sarajevo, kao poslodavca (u daljnjem tekstu: tuženi), pokrenuo radni spor radi utvrđenja nezakonitog otkaza ugovora o radu i poništenja odluke o otkazu i razrješenju sa radnog mjesta. Apelant je uz tužbeni zahtjev podnio i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja. 8. Općinski sud je donio Presudu broj PR-1205/04 od 29. veljače 2008. godine kojom je utvrdio da je Odlukom o razrješenju apelanta od 4. lipnja 2003. godine, Odlukom o radno-pravnom statusu broj 466/03 od 25. rujna 2003. godine i Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 467/03 od 26. rujna 2003. godine, koje je donio tuženi, apelantu nezakonito otkazan ugovor o zapošljavanju od 19. veljače 2002. godine, te je apelant nezakonito razriješen dužnosti ravnatelja. Općinski sud je poništio navedene odluke, a tuženoga obvezao da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radno-pravni odnos od prestanka rada kod tuženog na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu. Tuženom je naloženo da apelantu, kako je pobliže označeno u presudi, naknadi plaće sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka. 9. U vremenskom razdoblju od podnošenja tužbenoga zahtjeva do donošenja presude Općinski sud je u 2004. godini, nakon dostavljanja odgovora na tužbu 5. srpnja 2004. godine, prvo pripremno ročište održao 24. rujna 2004. godine. Na navedenom ročištu apelant je izravno sudu i tuženome predao podnesak u kojemu se pozvao na nove činjenice i predložio nove dokaze. Kako se na predmetni podnesak tuženi nije mogao izjasniti, sud je u smislu članka 113. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odredio nastavak pripremnoga ročišta za 29. prosinac 2004. godine. 10. Općinski sud je donio Rješenje broj PR-1205/04 od 28. prosinca 2004. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja. Kako se apelant izjasnio da će protiv navedenoga rješenja podnijeti priziv, Općinski sud je opozvao nastavak pripremnoga ročišta određen za 29. prosinac 2004. godine, zbog odlučivanja o apelantovom prizivu protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje mjere osiguranja. 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom prizivu protiv Rješenja Općinskog suda broj P-1205/04 od 28. prosinca 2004. godine, Rješenjem broj Gž-815/05 od 16. veljače 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv, te 3. travnja 2006. godine prvostupanjskom sudu vratio kompletan sudski spis. 12. Općinski sud je ponovo zakazao pripremno ročište za 6. rujan 2006. godine, međutim kako je tuženi tražio izuzeće uređujućeg suca u konkretnom predmetu, postupak je prekinut do donošenja odluke o izuzeću. Nakon rješenja kojim je odbijen zahtjev za izuzeće suca, ponovo je određen nastavak pripremnoga ročišta za 18. prosinac 2006. godine, na kojemu je tuženi predao sudu podnesak sa istaknutim protutužbenim zahtjevom. Kako se apelant nije mogao odmah izjasniti na postavljeni protutužbeni zahtjev, sud je odredio nastavak pripremnoga ročišta za 26. siječanj 2007. godine, na kojemu su obje stranke predložile vještačenje dva vještaka financijske struke. Tuženi je na navedenome ročištu ponovno postavio zahtjev za izuzećem uređujućeg suca i izuzeće kompletnog Općinskog suda. O navedenim zahtjevima je odlučeno rješenjem od 6. veljače 2007. godine i rješenjem od 21. veljače 2007. godine kojim je odbijen zahtjev za izuzeće suca, a odbačen zahtjev za izuzeće svih sudaca Općinskog suda. U nastavku pripremnoga ročišta koje je održano 30. svibnja 2007. godine sud je odredio provedbu predloženih dokaza, odbio raspravljanje o protutužbenom zahtjevu i predmetni protutužbeni zahtjev izdvojio iz konkretnog spisa s ciljem formiranja novog spis. Nakon dostavljanja oba nalaza vještaka, Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 15, 16, i 17. listopada 2007. godine, na kojemu je nakon uvida u materijalne dokaze, saslušanja parničnih stranaka i čitanja nalaza i mišljenja vještaka, u dogovoru sa parničnim strankama odredio dopunsko vještačenje i nastavak glavne rasprave za 30. siječanj 2008. godine. Nakon zaključenja navedene glavne rasprave sud je 29. veljače 2008. godine donio Presudu broj PR-1205/04. 13. Tuženi je, nezadovoljan Odlukom Općinskog suda broj PR-1205/04 od 29. veljače 2008. godine, podnio priziv Kantonalnom sudu. Kompletan prvostupanjski sudski spis po prizivu tuženoga Kantonalni sud je zaprimio 5. svibnja 2008. godine, te oformio sudski spis pod brojem 009-0-Gž- 08- 002392. U predmetnome spisu Kantonalni sud do danas nije donio odluku o prizivu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je neprimjerenim pritiskom na sud omogućeno dalje odugovlačenje postupka, čime je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant je posebice naveo "da vlasnik tvrtke ima namjeru preprodati tvrtku, pa mu odugovlačenje odgovara, a što uspijeva preko punomoćnika, koji se čak ne libi isticati i koristiti funkciju člana VSTV, kako bi uplašio sutkinju čija se prijava za suca višeg suda upravo razmatra pred istim VSTV, čiji je član odvjetnik-punomoćnik tuženoga". Apelant je istaknuo da prvostupanjski postupak bezrazložno traje tri i pol godine, da je uz tužbu dostavio sve relevantne dokaze koji ukazuju da je nezakonito razriješen, sve zbog njegove intervencije na nezakonitu privatizaciju. Također je navedeno da je u međuvremenu protiv prvostupanjske presude tuženi podnio priziv Kantonalnom sudu, koji i pored zakonskih rokova ne postupa po prizivu, iako je apelant u više navrata kod predsjednice Kantonalnog suda urgirao postupanje. Apelant smatra da mu je navedenim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumnome roku, posebice imajući u vidu da se radi o radnom sporu, i da mu se nanosi šteta "prvenstveno što svako odugovlačenje postupka ima za posljedicu izvjesnu neprovedivost sudske odluke, ukoliko odluka bude u apelantovu korist, jer je općepoznato na koji način se tvrtke onesposobljavaju (stečaj, likvidacija, dugovanja i sl.), sve da bi se spriječilo izvršenje." Apelant je zatražio na ime naknade nematerijalne štete iznos od 2.000,00 KM i na ime troškova postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je konkretan predmet na postupak po prizivu protiv prvostupanjske odluke dostavljen Kantonalnom sudu 5. svibnja 2008. godine. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da se kod toga suda nalazi veliki broj predmeta u radu koji datiraju iz ranijih godina, da je prioritet bio na rješavanju predmeta iz 2006. godine i 2007. godine, te da je konkretan predmet uzet u rad. 16. Općinski sud je u svome odgovoru naveo redoslijed provedbe dokaznoga postupka, ističući da je ročište za nastavak glavne rasprave zakazano za 30. siječanj 2008. godine u dogovoru sa punomoćnicima parničnih stranaka, i u slobodnome terminu uređujućeg suca (budući da je po odobrenju predsjednika suda zbog obiteljskih obveza bio izočan), a radi provedbe dopunskoga vještačenja vještaka financijske struke i saslušanja svjedoka koji nisu bili uredno obaviješteni, a koje je predložio punomoćnik tuženoga koji je njihovo saslušanje smatrao vrlo bitnim. Općinski sud smatra da je cjelokupan postupak vođen sukladno zakonskim odredbama, ali zbog velikoga broja procesnih i materijalnih prijedloga apelanta i tuženoga nije mogao biti završen u kratkom roku. V. Relevantni propisi 17. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 74. stavak 2. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protutužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protutužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka. Članak 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će nazočne stranke obavijestiti o nadnedvku donošenja presude.Š...Ć Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. (3) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 269. st. 1. i 2. Mjera osiguranja može se odrediti: Ako predlagatelj učini vjerojatnim postojanje tražbina ili prava, i Ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine, posebice time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, ili na drugi način njome raspolagati... Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovome dijelu dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjet iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da je u predmetnome postupku pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom." 24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 25. Ustavni sud opaža da je parnični postupak povodom apelantove tužbe građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava, koji je zainteresiran da se konačna odluka o njegovome tužbenom zahtjevu donese u razumnome roku. Stoga su u konkretnom slučaju primjenjivi članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 27. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 28. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Ustavni sud opaža da je apelant 26. svibnja 2004. godine pokrenuo predmetni postupak i da on u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnoga postupka je razdoblje od pet godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče radnoga spora koji je tužbom pokrenuo apelant zbog prestanka njegovoga radnog odnosa. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom sudskom postupku. 31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je člankom 420. ZPP propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati osobita pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih odnosa. Međutim, prema dokazima u spisima Općinski sud je pripremna ročišta zakazivao u vremenskom razmaku od tri, četiri i pet mjeseci. Obzirom na to, Ustavni sud će navedene razmake sudskih ročišta staviti na teret Općinskom sudu, imajući u vidu da je smisao navedene zakonske odredbe u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima uposlenih, poduzima posebne mjere radi žurnoga rješavanja spora, posebice u odnosu na razmake sudskih ročišta koja trebaju biti kraća nego u parnicama koje raspravljaju po pravilima općeg parničnog postupka. Ustavni sud opaža da je Općinski sud prije rješavanja merituma tužbenoga zahtjeva odlučivao o apelantovome prijedlogu za izdavanje sudske mjere osiguranja, te je zbog odlučivanja o apelantovome prizivu protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje mjere osiguranja kompletan predmet dostavio na rješavanje Kantonalnom sudu. Što se tiče daljeg tijeka prvostupanjskoga postupka, Ustavni sud također opaža da je Općinski sud nastavio postupak nakon što je Kantonalni sud 3. travnja 2006. godine vratio kompletan sudski spis, tako što je u 2006. godini zakazao dva pripremna ročišta i to 6. rujna i 18. prosinca 2006. godine (dakle u vremenskom razdoblju od devet mjeseci zakazana su samo dva pripremna ročišta). Također, u 2007. godini održana su ročišta u siječnju, svibnju i listopadu, a u 2008. godini jedno ročište u siječnju. 32. Kantonalnom sudu je u prvom prizivnom postupku trebalo dulje od godinu dana, tj. petnaest mjeseci, da odluči o apelantovom prizivu protiv odluke Općinskog suda o izdavanju sudske mjere osiguranja. Kantonalni sud u drugom prizivnom postupku (koji traje jednu godinu i sedam mjeseci) po prizivu tuženoga protiv presude Općinskog suda još nije odlučio. Ustavni sud podsjeća na članak 217. st. 3. i 4. ZPP, kojim su propisani rokovi u kojima je drugostupanjski sud dužan postupiti pri odlučivanju u prizivnome postupku. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta razvidno proizlazi da Kantonalni sud nije donio odluku u zakonskom roku od 75 dana, od kada je prvostupanjski sud dostavio spis na odlučivanje. Kantonalni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta, a kao razlog duljine trajanja postupka naveo je prisutnost neriješenih predmeta iz ranijih godina. Također, ni Općinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Dakle, predmet je kod Kantonalnog suda po prizivima bio već ukupno dvije godine i deset mjeseci, a kod Općinskog suda dvije godine i osam mjeseci. 33. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tome smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u sporu, koji je žurne naravi, traje ukupno pet godina i šest mjeseci i još nije okončan, bez obzira na činjenicu da je tuženi pred Općinskim sudom u dva navrata tražio izuzeće suca i nadležnog suda, jer to u značajnoj mjeri nije moglo uticati na duljinu konkretnoga postupka. 34. Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini predmetnog postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina predmetnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Obzirom na zaključak u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer se navodi o povredi ovog prava zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku. Kompenzacija 37. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupaka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, odgovarajuću naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i sloboda, te obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Europski sud za ljudska prava prilagođeno ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. U konkretnom slučaju, budući se radi o radnome sporu koji je po zakonu žuran, Ustavi sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, zato što se duljina sveukupnog postupka može staviti na teret Kantonalnom i Općinskom sudu, pred kojim je vođen postupak, a koji još nije okončan pred Kantonalnim sudom. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je postupak u predmetu koji se tiče radnoga spora trajao pet godina i šest mjeseci, koji još nije okončan pred drugostupanjskim sudom, a nadležni sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tome pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2796/07, rješavajući apelacijuA. B.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaA. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, A.B. isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku po žalbi u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. A.B. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Danijela Saler-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002392 i predmetu Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj PR-1205/04. Apelant je, istovremeno, podnio zahtjev da se donese privremena mjera. Apelant je naknadno, 11. avgusta i 11. novembra 2009. godine, dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 16. jula 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2796/07 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 26. oktobra 2009. godine, a od Opštinskog suda 30. novembra 2007. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. novembra 2009. godine, a Opštinski sud 14. decembra 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaz iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je tužbenim zahtjevom kod Opštinskog suda od 26. maja 2004. godine protiv GDP "Svjetlost štampa" d.d. Sarajevo, kao poslodavca (u daqnjem tekstu: tuženi), pokrenuo radni spor radi utvrđewa nezakonitog otkaza ugovora o radu i poništewa odluke o otkazu i razrješenju sa radnog mjesta. Apelant je uz tužbeni zahtjev podnio i predlog da se odredi sudska mjera osigurawa. 8. Opštinski sud je donio Presudu broj PR-1205/04 od 29. februara 2008. godine kojom je utvrdio da je Odlukom o razrješenju apelanta od 4. juna 2003. godine, Odlukom o radno-pravnom statusu broj 466/03 od 25. septembra 2003. godine i Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 467/03 od 26. septembra 2003. godine, koje je donio tuženi, apelantu nezakonito otkazan ugovor o zapošljavanju od 19. februara 2002. godine, te da je apelant nezakonito razriješen dužnosti direktora. Opštinski sud je poništio navedene odluke, a tuženog obavezao da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radno-pravni odnos od prestanka rada kod tuženog na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu. Tuženom je naloženo da apelantu, kako je pobliže označeno u presudi, naknadi plate sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka. 9. U vremenskom periodu od podnošewa tužbenog zahtjeva do donošewa presude Opštinski sud je u 2004. godini, nakon dostavljanja odgovora na tužbu 5. jula 2004. godine, prvo pripremno ročište održao 24. septembra 2004. godine. Na navedenom ročištu apelant je direktno sudu i tuženom predao podnesak u kom se pozvao na nove činjenice i predložio nove dokaze. Kako na predmetni podnesak tuženi nije mogao da se izjasni, sud je u smislu člana 113 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) odredio da se pripremno ročište nastavi 29. decembra 2004. godine. 10. Opštinski sud je donio Rješenje broj PR-1205/04 od 28. decembra 2004. godine kojim je odbio apelantov predlog da se izda sudska mjera osigurawa. Kako se apelant izjasnio da će protiv navedenog rješewa podnijeti žalbu, Opštinski sud je opozvao nastavak pripremnog ročišta određen za 29. decembar 2004. godine, zbog odlučivawa o apelantovoj žalbi protiv rješewa kojim je odbijen predlog da se izda mjera osigurawa. 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-1205/04 od 28. decembra 2004. godine, Rješenjem broj Gž-815/05 od 16. februara 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, te 3. aprila 2006. godine prvostepenom sudu vratio kompletan sudski spis. 12. Opštinski sud je ponovo zakazao pripremno ročište za 6. septembar 2006. godine, međutim kako je tuženi tražio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 izuzeće uređujućeg sudije u konkretnom predmetu, postupak je prekinut dok se ne donese odluka o izuzeću. Nakon rješewa kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, ponovo je određen nastavak pripremnog ročišta za 18. decembar 2006. godine, na kom je tuženi predao sudu podnesak sa istaknutim protivtužbenim zahtjevom. Kako apelant nije mogao odmah da se izjasni na postavljeni protivtužbeni zahtjev, sud je odredio da se nastavi pripremno ročište 26. januara 2007. godine, na kom su obje stranke predložile vještačenje dva vještaka finansijske struke. Tuženi je na navedenom ročištu ponovo postavio zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije i izuzeće kompletnog Opštinskog suda. O navedenim zahtjevima odlučeno je rješenjem od 6. februara 2007. godine i rješenjem od 21. februara 2007. godine kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, a odbačen zahtjev za izuzeće svih sudija Opštinskog suda. U nastavku pripremnog ročišta koje je održano 30. maja 2007. godine sud je odredio da se sprovedu predloženi dokazi, odbio da raspravlja o protivtužbenom zahtjevu i predmetni protivtužbeni zahtjev izdvojio iz konkretnog spisa s ciljem da formira novi spis. Nakon dostavljanja oba nalaza vještaka, Opštinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 15, 16, i 17. oktobra 2007. godine, na kom je nakon uvida u materijalne dokaze, saslušawa parničnih stranaka i čitawa nalaza i mišljewa vještaka, u dogovoru sa parničnim strankama odredio da se obavi dopunsko vještačenje i nastavi glavna rasprava 30. januara 2008. godine. Nakon zakqučewa navedene glavne rasprave sud je 29. februara 2008. godine donio Presudu broj PR-1205/04. 13. Tuženi je, nezadovoljan Odlukom Opštinskog suda broj PR-1205/04 od 29. februara 2008. godine, podnio žalbu Kantonalnom sudu. Kompletan prvostepeni sudski spis po žalbi tuženog Kantonalni sud je zaprimio 5. maja 2008. godine, te oformio sudski spis pod brojem 009-0-Gž- 08- 002392. U predmetnom spisu Kantonalni sud do danas nije donio odluku o žalbi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je neprimjerenim pritiskom na sud omogućeno dalje odugovlačenje postupka, čime je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je posebno naveo "da vlasnik firme ima namjeru da preproda firmu, pa mu odugovlačenje odgovara, a što uspijeva preko punomoćnika, koji se čak ne libi da ističe i koristi funkciju člana VSTV, kako bi uplašio sudiju čija se prijava za sudiju višeg suda upravo razmatra pred istim VSTV, čiji je član advokat-punomoćnik tuženog". Apelant je istakao da prvostepeni postupak bezrazložno traje tri i po godine, da je uz tužbu dostavio sve relevantne dokaze koji ukazuju da je nezakonito razriješen, sve zbog njegove intervencije na nezakonitu privatizaciju. Takođe je navedeno da je u međuvremenu protiv prvostepene presude tuženi podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji i pored zakonskih rokova ne postupa po žalbi, iako je apelant u više navrata kod predsjednice Kantonalnog suda urgirao postupanje. Apelant smatra da mu je navedenim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, posebno imajući u vidu da se radi o radnom sporu, i da mu se nanosi šteta "prvenstveno što svako odugovlačenje postupkaima za posljedicu izvjesnu neprovodivost sudske odluke, ukoliko odluka bude u apelantovu korist, jer je opštepoznato na koji način se firme onesposobljavaju (stečaj, likvidacija, dugovawa i sl.), sve da bi se spriječilo izvršenje." Apelant je zatražio na ime naknade nematerijalne štete iznos od 2.000,00 KM i na ime troškova postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je konkretan predmet na postupak po žalbi protiv prvostepene odluke dostavljen Kantonalnom sudu 5. maja 2008. godine. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da se kod tog suda nalazi veliki broj predmeta u radu koji datiraju iz ranijih godina, da je prioritet bio na rješavanju predmeta iz 2006. godine i 2007. godine, te da je konkretan predmet uzet u rad. 16. Opštinski sud je u svom odgovoru naveo redoslijed sprovođewa dokaznog postupka, ističući da je ročište za nastavak glavne rasprave zakazano za 30. januar 2008. godine u dogovoru sa punomoćnicima parničnih stranaka, i u slobodnom terminu uređujućeg sudije (budući da je po odobrenju predsjednika suda zbog porodičnihobaveza bio odsutan), a radi sprovođewa dopunskog vještačewa vještaka finansijske struke i saslušawa svjedoka koji nisu bili uredno obaviješteni, a koje je predložio punomoćnik tuženog koji je wihovo saslušanje smatrao vrlo bitnim. Opštinski sud smatra da je cjelokupan postupak vođen u skladu sa zakonskim odredbama, ali zbog velikog broja procesnih i materijalnih predloga apelanta i tuženog nije mogao da bude završen u kratkom roku. V. Relevantni propisi 17. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak sastojaće se, po pravilu, od dva ročišta–jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 74 stav 2 Poslije održavawa pripremnog ročišta, protivtužba može da se podnese samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka. Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava održaće se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od danazakqučewa glavne rasprave. Član 185 (1) Nakon zakqučewa glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošewa presude.Š...Ć Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud zakazaće raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice, ili izvedu novi dokazi, ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, kao i kada ocijeni da je zbog povredeodredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da se održi rasprava pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud donijeće odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijećana kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 269 st. 1 i 2 Mjera osigurawa može da se odredi: Ako predlagač učini vjerovatnim da postoji tražbina ili prava, i Ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osigurawa mogao da spriječiili značajno oteža ostvarenje tražbine, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, ili na drugi način wome raspolagati... Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu da se hitno rješavaju radni sporovi." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslov iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Kantonalnim sudom i Opštinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 25. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak povodom apelantove tužbe građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava, koji je zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju primjewivi članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog sudarazumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksomEvropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant 26. maja 2004. godine pokrenuo predmetni postupak i da on u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče radnog spora koji je tužbom pokrenuo apelant zbog prestanka njegovog radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 420 ZPP propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati naročita pažwa na potrebu hitnog rješavawa radnih odnosa. Međutim, shodno dokazima u spisima Opštinski sud je pripremna ročišta zakazivao u vremenskom razmaku od tri, četiri i pet mjeseci. S obzirom na to, Ustavni sud će navedene razmake sudskih ročišta staviti na teret Opštinskom sudu, imajući u vidu da je smisao navedene zakonske odredbe u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima zaposlenih, preduzima posebne mjere radi hitnog rješavawa spora, posebno u odnosu na razmake sudskih ročišta koja treba da budu kraća nego u parnicama koje raspravljaju po pravilima opšteg parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud prije rješavawa merituma tužbenog zahtjeva odlučivao o apelantovom predlogu da se izda sudska mjera osigurawa, te je zbog odlučivawa o apelantovoj žalbi protiv rješewa kojim je odbijen predlog za izdavanje mjere osigurawa kompletan predmet dostavio na rješavanje Kantonalnom sudu. Što se tiče daljeg toka prvostepenog postupka, Ustavni sud takođe zapaža da je Opštinski sud nastavio postupak nakon što je Kantonalni sud 3. aprila 2006. godine vratio kompletan sudski spis, tako što je u 2006. godini zakazao dva pripremna ročišta i to 6. septembra i 18. decembra 2006. godine (dakle u vremenskom periodu od devet mjeseci zakazana su samo dva pripremna ročišta). Takođe, u 2007. godini održana su ročišta u januaru, maju i oktobru, a u 2008. godini jedno ročište u januaru. 32. Kantonalnom sudu je u prvom žalbenom postupku trebalo duže od godinu dana, tj. petnaest mjeseci, da odluči o apelantovoj žalbi protiv odluke Opštinskog suda o izdavanju sudske mjere osigurawa. Kantonalni sud u drugom žalbenom postupku (koji traje jednu godinu i sedam mjeseci) po žalbi tuženog protiv presude Opštinskog suda još nije odlučio. Ustavni sud podsjeća na član 217 st. 3 i 4 ZPP, kojim su propisani rokovi u kojima je drugostepeni sud dužan da postupi pri odlučivanju u žalbenom postupku. Međutim, iz činjeničnog stawa predmeta jasno proizilazi da Kantonalni sud nije donio odluku u zakonskom roku od 75 dana, od kada je prvostepeni sud dostavio spis na odlučivanje. Kantonalni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta, a kao razlog dužine trajawa postupka naveo je prisutnost neriješenih predmeta iz ranijih godina. Takođe, ni Opštinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao da veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Dakle, predmet je kod Kantonalnog suda po žalbama bio već ukupno dvije godine i deset mjeseci, a kod Opštinskog suda dvije godine i osam mjeseci. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojojdužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud,Ruotuloprotiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194 stav 21 i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdawa zašto postupak u sporu, koji je hitne prirode, traje ukupno pet godina i šest mjeseci i još nije okončan, bezobzira na činjenicu da je tuženi pred Opštinskim sudom u dva navrata tražio izuzeće sudije i nadležnog suda, jer to u značajnoj mjeri nije moglo da utiče na dužinu konkretnog postupka. 34. Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini predmetnog postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. S obzirom na zakqučak u vezi sa povredom članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer se navodi o povredi ovog prava zasnivaju iskqučivo na tvrdwama o nedonošenju odluke u razumnom roku. Kompenzacija 37. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajawa predmetnog postupaka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnimsudovima, odgovarajuću naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje qudskih prava i sloboda, te obračunava prema kriterijumu koji je uspostavio Evropski sud za qudska prava prilagođeno ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 38. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. U konkretnom slučaju, budući da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan, Ustavi sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, zato što dužina sveukupnog postupka može da se stavi na teret Kantonalnom i Opštinskom sudu, pred kojim je vođen postupak, a koji još nije okončan pred Kantonalnim sudom. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak u predmetu koji se tiče radnog spora trajao pet godina i šest mjeseci, koji još nije okončan pred drugostepenim sudom, a nadležni sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP2796/07, rješavajući apelacijuA.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaA. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 009-0-Gž-08-002392. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, A.B. isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku po žalbi u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002392. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokatica iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002392 i predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1205/04. Apelant je, istovremeno, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant je naknadno, 11. augusta i 11. novembra 2009. godine, dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 16. jula 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2796/07 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 26. oktobra 2009. godine, a od Općinskog suda 30. novembra 2007. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. novembra 2009. godine, a Općinski sud 14. decembra 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbenim zahtjevom kod Općinskog suda od 26. maja 2004. godine protiv GDP "Svjetlost štampa" d.d. Sarajevo, kao poslodavca (u daljnjem tekstu: tuženi), pokrenuo radni spor radi utvrđenja nezakonitog otkaza ugovora o radu i poništenja odluke o otkazu i razrješenju sa radnog mjesta. Apelant je uz tužbeni zahtjev podnio i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja. 8. Općinski sud je donio Presudu broj PR-1205/04 od 29. februara 2008. godine kojom je utvrdio da je Odlukom o razrješenju apelanta od 4. juna 2003. godine, Odlukom o radno-pravnom statusu broj 466/03 od 25. septembra 2003. godine i Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 467/03 od 26. septembra 2003. godine, koje je donio tuženi, apelantu nezakonito otkazan ugovor o zapošljavanju od 19. februara 2002. godine, te da je apelant nezakonito razriješen dužnosti direktora. Općinski sud je poništio navedene odluke, a tuženog obavezao da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radno-pravni odnos od prestanka rada kod tuženog na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu. Tuženom je naloženo da apelantu, kako je pobliže označeno u presudi, naknadi plaće sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka. 9. U vremenskom periodu od podnošenja tužbenog zahtjeva do donošenja presude Općinski sud je u 2004. godini, nakon dostavljanja odgovora na tužbu 5. jula 2004. godine, prvo pripremno ročište održao 24. septembra 2004. godine. Na navedenom ročištu apelant je direktno sudu i tuženom predao podnesak u kojem se pozvao na nove činjenice i predložio nove dokaze. Kako se na predmetni podnesak tuženi nije mogao izjasniti, sud je u smislu člana 113. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odredio nastavak pripremnog ročišta za 29. decembar 2004. godine. 10. Općinski sud je donio Rješenje broj PR-1205/04 od 28. decembra 2004. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja. Kako se apelant izjasnio da će protiv navedenog rješenja podnijeti žalbu, Općinski sud je opozvao nastavak pripremnog ročišta određen za 29. decembar 2004. godine, zbog odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje mjere osiguranja. 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj P-1205/04 od 28. decembra 2004. godine, Rješenjem broj Gž-815/05 od 16. februara 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, te 3. aprila 2006. godine prvostepenom sudu vratio kompletan sudski spis. 12. Općinski sud je ponovo zakazao pripremno ročište za 6. septembar 2006. godine, međutim kako je tuženi tražio izuzeće uređujućeg sudije u konkretnom predmetu, postupak je prekinut do donošenja odluke o izuzeću. Nakon rješenja kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, ponovo je određen nastavak pripremnog ročišta za 18. decembar 2006. godine, na kojem je tuženi predao sudu podnesak sa istaknutim protivtužbenim zahtjevom. Kako se apelant nije mogao odmah izjasniti na postavljeni protivtužbeni zahtjev, sud je odredio nastavak pripremnog ročišta za 26. januar 2007. godine, na kojem su obje stranke predložile vještačenje dva vještaka finansijske struke. Tuženi je na navedenom ročištu ponovo postavio zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije i izuzeće kompletnog Općinskog suda. O navedenim zahtjevima je odlučeno rješenjem od 6. februara 2007. godine i rješenjem od 21. februara 2007. godine kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, a odbačen zahtjev za izuzeće svih sudija Općinskog suda. U nastavku pripremnog ročišta koje je održano 30. maja 2007. godine sud je odredio provođenje predloženih dokaza, odbio raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu i predmetni protivtužbeni zahtjev izdvojio iz konkretnog spisa s ciljem da formira novi spis. Nakon dostavljanja oba nalaza vještaka, Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 15, 16, i 17. oktobra 2007. godine, na kojem je nakon uvida u materijalne dokaze, saslušanja parničnih stranaka i čitanja nalaza i mišljenja vještaka, u dogovoru sa parničnim strankama odredio dopunsko vještačenje i nastavak glavne rasprave za 30. januar 2008. godine. Nakon zaključenja navedene glavne rasprave sud je 29. februara 2008. godine donio Presudu broj PR-1205/04. 13. Tuženi je, nezadovoljan Odlukom Općinskog suda broj PR-1205/04 od 29. februara 2008. godine, podnio žalbu Kantonalnom sudu. Kompletan prvostepeni sudski spis po žalbi tuženog Kantonalni sud je zaprimio 5. maja 2008. godine, te oformio sudski spis pod brojem 009-0-Gž- 08- 002392. U predmetnom spisu Kantonalni sud do danas nije donio odluku o žalbi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je neprimjerenim pritiskom na sud omogućeno dalje odugovlačenje postupka, čime je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je posebno naveo "da vlasnik firme ima namjeru preprodati firmu, pa mu odugovlačenje odgovara, a što uspijeva preko punomoćnika, koji se čak ne libi isticati i koristiti funkciju člana VSTV, kako bi uplašio sutkinju čija se prijava za sudiju višeg suda upravo razmatra pred istim VSTV, čiji je član advokat-punomoćnik tuženog". Apelant je istakao da prvostepeni postupak bezrazložno traje tri i po godine, da je uz tužbu dostavio sve relevantne dokaze koji ukazuju da je nezakonito razriješen, sve zbog njegove intervencije na nezakonitu privatizaciju. Također je navedeno da je u međuvremenu protiv prvostepene presude tuženi podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji i pored zakonskih rokova ne postupa po žalbi, iako je apelant u više navrata kod predsjednice Kantonalnog suda urgirao postupanje. Apelant smatra da mu je navedenim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, posebno imajući u vidu da se radi o radnom sporu, i da mu se nanosi šteta "prvenstveno što svako odugovlačenje postupka ima za posljedicu izvjesnu neprovedivost sudske odluke, ukoliko odluka bude u apelantovu korist, jer je općepoznato na koji način se firme onesposobljavaju (stečaj, likvidacija, dugovanja i sl.), sve da bi se spriječilo izvršenje." Apelant je zatražio na ime naknade nematerijalne štete iznos od 2.000,00 KM i na ime troškova postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je konkretan predmet na postupak po žalbi protiv prvostepene odluke dostavljen Kantonalnom sudu 5. maja 2008. godine. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da se kod tog suda nalazi veliki broj predmeta u radu koji datiraju iz ranijih godina, da je prioritet bio na rješavanju predmeta iz 2006. godine i 2007. godine, te da je konkretan predmet uzet u rad. 16. Općinski sud je u svom odgovoru naveo redoslijed provođenja dokaznog postupka, ističući da je ročište za nastavak glavne rasprave zakazano za 30. januar 2008. godine u dogovoru sa punomoćnicima parničnih stranaka, i u slobodnom terminu uređujućeg sudije (budući da je po odobrenju predsjednika suda zbog porodičnih obaveza bio odsutan), a radi provođenja dopunskog vještačenja vještaka finansijske struke i saslušanja svjedoka koji nisu bili uredno obaviješteni, a koje je predložio punomoćnik tuženog koji je njihovo saslušanje smatrao vrlo bitnim. Općinski sud smatra da je cjelokupan postupak vođen u skladu sa zakonskim odredbama, ali zbog velikog broja procesnih i materijalnih prijedloga apelanta i tuženog nije mogao biti završen u kratkom roku. V. Relevantni propisi 17. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 74. stav 2. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka. Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude.Š...Ć Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 269. st. 1. i 2. Mjera osiguranja može se odrediti: Ako predlagatelj učini vjerovatnim postojanje tražbina ili prava, i Ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine, posebice time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, ili na drugi način njome raspolagati... Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjet iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak povodom apelantove tužbe građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava, koji je zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant 26. maja 2004. godine pokrenuo predmetni postupak i da on u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče radnog spora koji je tužbom pokrenuo apelant zbog prestanka njegovog radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 420. ZPP propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati naročita pažnja na potrebu hitnog rješavanja radnih odnosa. Međutim, prema dokazima u spisima Općinski sud je pripremna ročišta zakazivao u vremenskom razmaku od tri, četiri i pet mjeseci. S obzirom na to, Ustavni sud će navedene razmake sudskih ročišta staviti na teret Općinskom sudu, imajući u vidu da je smisao navedene zakonske odredbe u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima zaposlenih, preduzima posebne mjere radi hitnog rješavanja spora, posebno u odnosu na razmake sudskih ročišta koja trebaju biti kraća nego u parnicama koje raspravljaju po pravilima općeg parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prije rješavanja merituma tužbenog zahtjeva odlučivao o apelantovom prijedlogu za izdavanje sudske mjere osiguranja, te je zbog odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje mjere osiguranja kompletan predmet dostavio na rješavanje Kantonalnom sudu. Što se tiče daljeg toka prvostepenog postupka, Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud nastavio postupak nakon što je Kantonalni sud 3. aprila 2006. godine vratio kompletan sudski spis, tako što je u 2006. godini zakazao dva pripremna ročišta i to 6. septembra i 18. decembra 2006. godine (dakle u vremenskom periodu od devet mjeseci zakazana su samo dva pripremna ročišta). Također, u 2007. godini održana su ročišta u januaru, maju i oktobru, a u 2008. godini jedno ročište u januaru. 32. Kantonalnom sudu je u prvom žalbenom postupku trebalo duže od godinu dana, tj. petnaest mjeseci, da odluči o apelantovoj žalbi protiv odluke Općinskog suda o izdavanju sudske mjere osiguranja. Kantonalni sud u drugom žalbenom postupku (koji traje jednu godinu i sedam mjeseci) po žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda još nije odlučio. Ustavni sud podsjeća na član 217. st. 3. i 4. ZPP, kojim su propisani rokovi u kojima je drugostepeni sud dužan postupiti pri odlučivanju u žalbenom postupku. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta jasno proizlazi da Kantonalni sud nije donio odluku u zakonskom roku od 75 dana, od kada je prvostepeni sud dostavio spis na odlučivanje. Kantonalni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta, a kao razlog dužine trajanja postupka naveo je prisutnost neriješenih predmeta iz ranijih godina. Također, ni Općinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Dakle, predmet je kod Kantonalnog suda po žalbama bio već ukupno dvije godine i deset mjeseci, a kod Općinskog suda dvije godine i osam mjeseci. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u sporu, koji je hitne prirode, traje ukupno pet godina i šest mjeseci i još nije okončan, bez obzira na činjenicu da je tuženi pred Općinskim sudom u dva navrata tražio izuzeće sudije i nadležnog suda, jer to u značajnoj mjeri nije moglo uticati na dužinu konkretnog postupka. 34. Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini predmetnog postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. S obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se navodi o povredi ovog prava zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku. Kompenzacija 37. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupaka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, odgovarajuću naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i sloboda, te obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud za ljudska prava prilagođeno ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. U konkretnom slučaju, budući da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan, Ustavi sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, zato što se dužina sveukupnog postupka može staviti na teret Kantonalnom i Općinskom sudu, pred kojim je vođen postupak, a koji još nije okončan pred Kantonalnim sudom. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak u predmetu koji se tiče radnog spora trajao pet godina i šest mjeseci, koji još nije okončan pred drugostepenim sudom, a nadležni sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 3873/09, rješavajući apelacijuAmira Ibrahimija, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. studenoga 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. studenoga 2009. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Amir Ibrahimi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojega zastupaju Senad Kreho i Aldin Lejlić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 9. prosinca 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 11. studenoga 2009. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu iz pritvorske jedinice KPZ Zenica, koje će trajati do okončanja postupka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 24. prosinca 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužiteljstvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 29. prosinca 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 11. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Protiv apelanta je stupila na pravnu snagu Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-438/08 od 9. srpnja 2009. godine, zbog postojanja utemeljene sumnje da je izvršio kazneno djelo terorizma iz članka 201. stavak 4. točka d) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljem tekstu: KZ BiH). Tijekom postupka redovite kontrole opravdanosti pritvora, koja se vrši na temelju odredaba članka 137. stavak 1. u svezi s člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i d) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09, u daljem tekstu: ZKP BiH), vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj X-K-08/591-1 od 11. studenoga 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine, a kojim je utvrđeno da, u odnosu na apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP-a BiH. 7. U obrazloženju rješenja od 11. studenoga 2009. godine vijeće Suda BiH je naglasilo kako smatra da, u konkretnom slučaju, i dalje postoje opći i posebni uvjeti koji ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. Opći uvjeti, u smislu odredaba članka 132. stavak 1. ZKP-a BiH, sastoje se u tome što u ovom predmetu egzistira neoboriva pravna pretpostavka da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 postoji utemeljena sumnja da je apelant izvršio kazneno djelo terorizma iz članka 201. stavak 4. točka d) KZ-a BiH, obzirom da je Rješenjem suca za prethodno saslušanje Suda BiH broj X-KRN-08/591-1 od 13. srpnja 2009. godine potvrđena Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-438/08 od 9. srpnja 2009. godine, kojom se apelant tereti za izvršenje navedenog kaznenog djela. 8. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega..." u čemu i vidi jedan od posebnih uvjeta za dalje zadržavanje u pritvoru, koji je propisan člankom 132. stavak 1. točka a) ZKP-a BiH. Naglašava se da je apelant tijekom istrage dao izjavu u kojoj je naveo da je suvlasnik poduzeća u Saveznoj Republici Njemačkoj, te da ima vizu i reguliran stalni boravak u navedenoj državi u koju je prije redovito odlazio. Kada se takve činjenice dovedu u vezu sa sviješću apelanta da je optužen za izvršenje teškog kaznenog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, onda i postoji bojazan da bi sve to moglo uticati na njega da napusti Bosnu i Hercegovinu u slučaju da bude pušten na slobodu, na koji način bi postao nedostupan sudu. 9. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoji utemeljena bojazan" odnosno da "...osobite okolnosti ukazuju da bi apelant boraveći na slobodi mogao ometati kazneni postupak tako što bi uticao na svjedoke odnosno saučesnike...", što predstavlja drugi posebni uvjet za dalje zadržavanje u pritvoru prema odredbama članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a BiH. S tim u svezi naglašava se da iz zapisnika o saslušanju svjedoka A.B. i E.H. proizlazi da je apelant na njih, preko svoga brata, pokušao izvršiti utjecaj, tako što im je nudio pare u zamjenu da mu daju alibi za razdoblje izvršenja predmetnoga kaznenog djela. Vijeće smatra da apelanta, u slučaju da bude pušten na slobodu, ništa ne bi spriječilo da se sa ostalim potencijalnim suučesnicima međusobno dogovara u svezi sa iznošenjem činjenica koje utiču na njihovu kaznenu odgovornost, te da utiče na svjedoke i njihove iskaze. 10. Što se tiče posebnih uvjeta iz članka 132. stavak 1. točka d) ZKP-a BiH, naglašeno je da je apelant optužen za izvršenje kaznenoga djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna. Predmetno kazneno djelo je izvršeno na posebice okrutan i bezobziran način (eksplozivna naprava je bila postavljena u jednom od najprometnijih tržnih centara u BiH, FIS Vitez, i njeno aktiviranje je izazvalo smrt jedne osobe te teško ranjavanje druge osobe), a za posljedicu je imalo destabilizaciju prilika i zaoštravanje odnosa na političkom, gospodarskom i društvenom planu u gradu Vitezu. Imajući u vidu političke prilike u Bosni i Hercegovini ne smije se zanemariti i činjenica da su navodni počinitelji ovog kaznenog djela lica bošnjačke nacionalnosti, a kazneno djelo je izvršeno na području nastanjenom pretežito stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Navedeno pojačava bojazan da bi puštanje optuženih na slobodu izazvalo snažne reakcije među lokalnim stanovništvom, koje bi mogle prouzročiti stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. 11. Apelantov priziv protiv rješenja od 11. studenoga 2009. godine je odbijen kao neutemeljen Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH se, u svim bitnim aspektima, pozvalo na razloge na temelju kojih je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru, a koje je vijeće Suda BiH iznijelo u prvostupanjskom rješenju od 11. studenoga 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija), te na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 13. U svezi s povredom prava na slobodu, apelant naglašava da Tužiteljstvo BiH nikada nije dostavilo materijalne dokaze na okolnosti njegovoga stalnog boravka u SR Njemačkoj, o posjedovanju radne vize, kao i na okolnosti njegovoga suvlasništva u tvrtki, a nije ni izvršen uvid u apelantovu putnu ispravu koju je on u više navrata pokušao predati sudu na čuvanje. U stvari, apelant je mišljenja da je Sud BiH trebao prihvatiti njegovu putnu ispravu kao garanciju da neće pobjeći, odnosno da će biti dostupan tijekom cijeloga postupka. Apelant je mišljenja da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze koji se odnose na produljenje pritvora, temeljem postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega. Navodi se da je u predmetu toga suda, koji se odnosi na ratne zločine, apelantu dozvoljeno braniti se sa slobode, iako je bio upisan u matične knjige državljana Republike Srbije. U predmetuStogmuller protiv AustrijeEuropski sud za ljudska prava je naglasio kako bi predaja putovnice bila dovoljna garancija za otklanjanje rizika od bijega. Apelant smatra da, u dijelu gdje mu se pritvor produljuje zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, Tužiteljstvo BiH nije dostavilo dokaze da je on izvršio taj utjecaj. Obzirom da su svi svjedoci već saslušani apelanta se ne može dalje zadržavati u pritvoru po ovom osnovu, pa bi se pritvor trebao ukinuti temeljem odredaba članka 132. stavak 2. ZKP-a BiH. Mišljenje apelanta je i da je treći razlog za dalje produljenje pritvora neutemeljen, jer ne postoje eksplicitni dokazi da je predmetno kazneno djelo izazvalo uznemirenje među građanima Viteza, a Sud BiH neutemeljeno i bespotrebno implicira da je to djelo izvršeno iz nacionalističkih pobuda. Po apelantovom mišljenju, ne postoje kvalitetni dokazi niti o opsegu štete koja je izazvana predmetnim kaznenim djelom, jer se temelje isključivo na izjavi vlasnika trgovinskog centra FIS Vitez. Povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine apelant vidi u dijelu koji se odnosi na presumpciju nevinosti, koja je povrijeđena jer Sud BiH koristi termine iz kojih bi se moglo zaključiti da je on izvršitelj predmetnoga kaznenog djela. Povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije apelant vidi u tome što vijeća Suda BiH "...nisu stvarno rješavala problem nego se čak više puta dešavalo da prepisuju obrazloženja ranijih rješenja, što je kod apelanta izazvalo dojam da sud uopće ne rješava njegovu situaciju niti se obazire na razloge koje iznosi u svojim prizivima...". b) Odgovor na apelaciju 14. Tužiteljstvo BiH predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Navodi se da apelant posjeduje vizu sa kojom može neometano otputovati u SR Njemačku gdje mu se nalazi supruga, gdje ima tvrtku i prijavljeno mjesto boravka. U vrijeme kada su vršene početne istražne radnje, nakon eksplozije u poslovno-prodajnom centru FIS Vitez, apelant nije bio dostupan policijskim organima jer se nalazio daleko izvan teritorijalne nadležnosti istražnih organa u Bosni i Hercegovini. U svezi s navodima o povredi presumpcije nevinosti, Tužiteljstvo BiH navodi kako je Suvad Đidić, koji je zajedno sa apelantom optužen za isto kazneno djelo, dao izjavu u kojoj je razvidno identificirao apelanta kao naručitelja eksplozivne naprave, kojega mu je uputila NN osoba radi izrade eksplozivne naprave, a što je on prihvatio zbog prijateljstva i povjerenja koje je postojalo između njega i apelanta. Naglašava se da je istraga do sada utvrdila postojanje više suučesnika, od kojih je imenovan samo apelant koji je, tijekom boravka u pritvoru, pokazao spremnost da utiče na svjedoke, preko svoga brata protiv kojega se sada vodi istraga. Vlasnik poslovno-trgovinskog centra FIS Vitez je dao izjavu kako je nakon eksplozije nastojao smiriti situaciju, te da je molio da se ne optužuje jedan narod općenito zbog nacionalnosti uhapšenih i da mu je bio interes vratiti povjerenje kupaca i uposlenih. Iz navedenoga se razvidno vidi da je bio postignut efekt uznemiravanja javnosti i podizanja nacionalnih napetosti u županiji sa nacionalno mješovitim stanovništvom. 15. Sud BiH također predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Naglašava se da iz sadržaja pobijanih rješenja proizlazi na temelju čega vijeće temelji svoju odluku, te se smatra neutemeljenim apelantov prigovor da je ona donesena bez pravno relevantnih dokaza i da, s tim u svezi, nije ponuđen ni jedan konkretan dokaz na okolnosti opravdanosti zadržavanja optuženoga u pritvoru. Apelantov prigovor da je sud donio pobijanu odluku pozivanjem na apstraktne i paušalne formulacije zakona, te da je takva odluka oprečna odgovarajućim i temeljnim određenjima iz Europske konvencije cijeni se također kao neutemeljen, zbog toga što su i prvostupanjskim rješenjem, kao i rješenjem Apelacionog vijeća, na decidan i razvidan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na opravdanost jedine adekvatne mjere da se osigura nazočnost optuženog s ciljem vođenja kaznenoga postupka. U kontekstu svih navedenih iznijetih apelantovih prigovora, smatra se da je Apelaciono vijeće ispitalo opravdanost mjere pritvora obzirom na okolnosti konkretnoga događaja, te utvrdilo i podrobno obrazložilo sve relevantne i dostatne razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. V. Relevantni propisi 16.Zakon o kaznenom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) "Članak 132. (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor joj se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače; c) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz stavka 1. točke b. ovog članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Članak 137. (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Priziv protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje: a) jednu godinu u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stavka 2. ovog članka ne bude izrečena prvostupanjska presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine 19. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo razvidan stav da se na pitanje ima li apelant ili će imati pravično suđenje pred redovitim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. Sukladno praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovano načelo pravičnoga suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 20. U konkretnom slučaju, kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim mu je produljen pritvor. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjeni. 21. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Europske konvencije, kao i članak 13. Europske konvencije 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. studenoga 2009. godine protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, nadnevak donošenja pobijanoga rješenja je 18. studeni 2009. godine a apelacija je podnesena 18. studenoga 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. 25. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (d) Pravo na slobodu i sigurnostosobe." Članak 5. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: c.zakonitog hapšenja ili lišenjà slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; 3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 5. Svako tko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog članka ima pravo na obeštećenje. ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog članka ima pravo na obeštećenje." 26. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije, po svome sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Članak 5. Europske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju toga prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud za ljudska prava,Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311, iWinternjerp, presuda od 24. listopada 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto sukladno suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kada on, po stanovištu suda, nije suštinski važan, to može dovesti do kršenja članka 5. stavak 1. (vidi presude Europskog suda za ljudska pravaBozanood 18. prosinca 1986. godine, serija A-111, iVan der Leerod 21. veljače 1990. godine, serija A-170). 27. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant kršenje članka 5. stavak 3. Europske konvencije vidi prije svega u tome što smatra kako ne postoje razlozi za dalje produljenje pritvora, koji su utvrđeni odredbama članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Na to ukazuju upravo navodi apelanta, koji tvrdi da je Sud BiH paušalno ocijenio dokaze koji se odnose na okolnosti daljeg zadržavanja u pritvoru, te da je pravno neutemeljeno obrazložio postojanje posebnih razloga za pritvor iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a BiH. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati postoji li kršenje članka 5. stavak 3. Europske konvencije u svezi s člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. 28. Apelant se pozvao i na kršenje odredaba stavka 4. članka 5. Europske konvencije, uz napomenu da su navodi o povredi tog prava zajednički sa navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, obzirom da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povrede tih prava vidi u tome što smatra da je, navodno, imao samo formalno pravo izjaviti priziv na rješenje kojim mu se određuje pritvor, jer je Sud BiH sve njegove prizive odbio na temelju istog obrazloženja, odnosno nije ulazio u suštinu njegovih priziva. Stoga će Ustavni sud ispitati je li došlo do povrede ovoga prava u dijelu obrazloženja o članku 13. Europske konvencije. 29. Ustavnom sudu se, kao prvo, nameće pitanje radi li se o "...zakonitom lišavanju slobode...", odnosno produljenju pritvora u konkretnom slučaju. Opće pravilo iz članka 5. stavak 1. Europske konvencije utvrđuje da "...niko ne smije biti lišen slobode izuzev... i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom...", koje pravilo se kroz praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda primjenjuje na način da se konkretni slučajevi lišavanja ili uskraćivanja slobode ispituju tako da se cijeni jesu li "...nametnuti sukladno suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona...". S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ne ukazuje na uskraćivanje niti jednog procesnog prava koje bi apelantu pripadalo prema "...pravilima... nacionalnog zakona..." tj. ZKP-a BiH, u predmetnom postupku produljivanja pritvora, a niti Ustavni sud u spisu apelacije vidi dokaze koji bi ukazivali na navedeno. Naime, obzirom da se radi o pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, produljenje pritvora izvršeno je na temelju odredaba članka 137. ZKP-a BiH, kao što je na temelju iste odredbe izvršena i kontrola produljivanja pritvora u konkretnom slučaju. Ova procedura se, kao što je rečeno, ne osporava apelacijom, niti postoje neki drugi osnovi koji bi upućivali na vjerojatnost da je došlo do njezinoga kršenja. 30. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljeg produžetka pritvora neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno dalje produljivanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivanja dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. lipnja 1968. godine), b) "ozbiljnost prekršaja" (vidi presudu u predmetu Kemmacheod 27. studenoga 1991. godine), c) "implicitnu opasnost utjecaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetu Ringeisenod 16. srpnja 1971. godine), d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. ožujka 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. lipnja 1991. godine), i f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. lipnja 1991. godine). Ustavni sud opaža i da su svi navedeni razlozi propisani člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, te prihvaćeni kroz praksu Europskog suda za ljudska prava i sadržani u odredbama članka 132. stavak 1. toč. a), b), c) i d) ZKP BiH. 31. Ustavni sud naglašava da postojanje "razumne odnosno opravdane sumnje" iz članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije predstavljaconditio sine qua nonzakonitosti produljenja pritvora. Ukoliko bi razumna odnosno opravdana sumnja prestala postojati, produljeni pritvor bi postao nezakonit. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da je nesumnjivo da "...postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo...", obzirom da je protiv apelanta potvrđena optužnica kojom se tereti za izvršenje kaznenoga djela terorizma iz članka 201. stavak 4. točka d) KZ-a BiH. To znači da postoji jedan od razloga za lišavanje slobode utvrđen člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije koji ujedno predstavlja i opći uvjet za određivanje, odnosno produljivanje, pritvora koji je propisan odredbama članka 132. stavak 1. ZKP BiH. Ustavni sud napominje da je za kazneno djelo za koje je optužen apelant zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora (članak 201. stavak 3. KZ-a BiH), tako da, prema odredbama članka 137. stavak 2. točka d) pritvor može trajati tri godine prije izricanja prvostupanjske presude. 32. Kao što je već rečeno, suština navoda iz apelacije odnosi se na tvrdnje da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze na temelju kojih je utvrdio potrebu apelantovog daljeg zadržavanja u pritvoru, kao i da je dao pravno neutemeljeno obrazloženje u svezi sa postojanjem posebnih razloga za produljenje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP-a BiH. 33. Ustavni sud opaža kako je Sud BiH, u obrazloženjima pobijanih odluka, naveo da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva..." prema odredbama članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a BiH, koje je sud našao u činjenicama da apelant ima poduzeće u SR Njemačkoj, da ima radnu i boravišnu dozvolu, tj. da može nesmetano posjećivati navedenu državu u kojoj mu živi i supruga. Te okolnosti Sud BiH je utvrdio na temelju apelantove izjave, za koju u apelaciji nema ni navoda a ni dokaza da ju je apelant pobijao. Samim tim, utvrđivanje jednog od razloga za produljenje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a BiH nije izvršeno bez dokaza, kao što nije izvršeno ni bez pravne osnove koja je sadržana u navedenim zakonskim odredbama. Ustavni sud ne smatra proizvoljnom procjenu Suda BiH da bi, u slučaju puštanja na slobodu, apelant mogao postati nedostupan pravosudnim organima BiH, posebno kad se imaju u vidu navedene okolnosti kao i činjenica da je, neposredno nakon izvršenja predmetnoga kaznenog djela, apelant doista boravio u SR Njemačkoj, te činjenicu postojanja svijesti kod apelanta da je optužen za kazneno djelo za koje je zaprijećena dugogodišnja zatvorska kazna. Ustavni sud ne smatra potrebnim ulaziti u ispitivanje procjene Suda BiH bi li apelantova ponuda, odnosno bi li deponiranje njegove putne isprave bilo dovoljna garancija da će biti dostupan pravosudnim organima tijekom predmetnoga postupka. U konkretnom slučaju, Sud BiH je u puno boljoj poziciji da procijeni opasnost od bijega nego što je to Ustavni sud. Naglašava se da obrazloženje Suda BiH glede ovoga osnova, koje se temelji na saznanjima kako apelant posjeduje imovinu i prijateljske i obiteljske veze u SR Njemačkoj ne djeluje proizvoljno, te stoga Ustavni sud smatra da nema potrebe za daljim ispitivanjem ovoga pitanja. Praksa Suda BiH, u drugim predmetima, odnosno Europskog suda za ljudska prava na koju se pozvao apelant, nije relevantna u ovom slučaju, jer se ne radi o pozivanju na stavove koji sadrže opća pravila, već je riječ o pojedinačnim predmetima u kojima su navedeni sudovi cijenili postoje li razlozi za uskraćivanje slobode, koji sa predmetnim slučajem imaju vrlo malo sličnosti. 34. Sud BiH je utvrdio da, u apelantovom slučaju, "...naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače..." temeljem odredaba članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a BiH. Dokaze za navedenu tvrdnju sud je našao u izjavama svjedoka da je apelant na njih pokušao uticati preko svoga brata, nudeći im novac u zamjenu za alibi na dan izvršenja predmetnoga kaznenoga djela. Dakle, opet se radi o utvrđivanju okolnosti na temelju dokaza (izjave svjedoka) koje su, opet, sadržane u odgovarajućoj pravnoj normi na temelju koje se može izvršiti produljivanje pritvora (članak 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH). Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH kako bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao uticati na ostale izvršitelje predmetnoga kaznenoga djela, kada se ima u vidu da je apelant već pokušao uticati na određene svjedoke, kao i da svi izvršitelji predmetnog kaznenog djela nisu uhvaćeni, te da postoji najmanje još jedan suučesnik, obzirom da je u svojoj izjavi svjedok Suvad Džidić naveo kako mu je apelant poslao nepoznatu osobu, sa zahtjevom da joj izradi eksplozivnu napravu. 35. Sud BiH je kod postojanja neprijepornih činjenica da je apelant: a) optužen za izvršenje kaznenoga djela za koje se može izreći "...kazna zatvora deset godina ili teža kazna...", te b) koje djelo je "...posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela...", zaključio da postoje posebne okolnosti koje ukazuju bi apelantovo puštanje na slobodu "...rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda...". Ustavni sud naglašava kako nema sumnje da je apelant doista optužen za izvršenje kaznenoga djela za koje se mogu izreći najstrože kazne, kao i da se radi o posebice teškom kaznenom djelu obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, jer prvu tvrdnju dokazuje optužnica protiv apelanta koja je stupila na pravnu snagu, dok drugu tvrdnju dokazuju neprijeporne činjenice koje govore da je bomba postavljena i aktivirana u izuzetno prometnom trgovinskom centru tijekom radnoga vremena, od čije eksplozije je jedna osoba izgubila život dok je druga zadobila teže tjelesne povrede, a najveća materijalna šteta je učinjena enormnim smanjenjem prometa u trgovinskom centru FIS Vitez. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH kako bi eventualnim puštanjem apelanta na slobodu moglo doći do narušavanja javnoga reda, zbog pojačanih nacionalnih tenzija nakon izvršenja predmetnoga kaznenoga djela. Naime, Ustavni sud je mišljenja da izvršenje bilo kojega terorističkoga akta izaziva uznemirenje i nesigurnost građana, jer se mora imati u vidu da se ovakva kaznena djela izvode neočekivano te da od njih, u pravilu, stradaju nevine žrtve koje se ne nalaze u bilo kakvoj svezi sa konkretnim počiniteljima. Posebnu vrstu uznemirenja i nesigurnosti izazvat će izvršenje terorističkoga akta u relativno malom mjestu kao što je Vitez, čemu se moraju dodati neprijeporne činjenice kako se radi o području na kojemu su tijekom ratnih dešavanja u BiH vođena žestoka borbena djelovanja te u kojemu su izvršeni ratni zločini, kao i da sada na širem području Viteza živi nacionalno mješovito stanovništvo (Bošnjaci i Hrvati) a da su, kao izvršitelji terorističkoga čina, optužene osobe samo jedne nacionalnosti. Sve navedeno i po mišljenju Ustavnog suda može doprinijeti daljem podizanju nacionalnih tenzija u Vitezu, a samim tim i do prijetnje narušavanju javnoga reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i u ovom slučaju ispunjeni svi uvjeti propisani člankom 132. stavak 1. točka d) ZKP-a BiH, odnosno člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. 36. Ustavni sud naglašava da je u prethodnom dijelu odluke dao obrazloženje glede prvoga pitanja na koje treba odgovoriti u slučaju pozivanja na povredu odredaba članka 5. stavak 3. Europske konvencije u svezi s člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, tj. ispitano je jesu li osnovi koje je ponudio sud "...relevantni i dovoljni..." da opravdaju produljenje pritvora u konkretnom slučaju. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, kod ispitivanja je li došlo do povrede članka 5. stavak 3. Europske konvencije, pored odgovora na navedeno pitanje, treba odgovoriti i na pitanje jesu li pravosudni organi pokazali "...naročitu revnost..." u provedbi postupka određivanja ili produljenja pritvora (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. ožujka 1990. godine; presudu u predmetuLetellierod 26. lipnja 1991. godine i presude u predmetuToth i Cloothod 12. prosinca 1991. godine). S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije problematizirao drugo pitanje, tj. nije dao relevantne navode iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji bar vjerojatnost da pravosudni organi nisu pokazali "...naročitu revnost..." u predmetnom postupku produljenja pritvora. Stoga, Ustavni sud neće ni ulaziti u dalje ispitivanje je li došlo do kršenja članka 5. stavak 3. Europske konvencije po ovome osnovu, odnosno neće primijeniti praksu koju je usvojio u OdluciAP 2849/09od 11. studenoga 2009. godine (dostupno na: www.ustavnisud.ba). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu ličnosti iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije u svezi s člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Pravo na učinkovit pravni lijek 38. Ustavni sud podsjeća na svoju standardnu praksu da je pravo iz članka 13. Europske konvencije akcesorne naravi što znači da se, u pravilu, prvo mora utvrditi narušavanje prava i sloboda "...priznatih ovom konvencijom..." kako bi se moglo ispitati je li apelant imao pravo na "...pravni lijek pred nacionalnim vlastima...". Stoga bi se odmah moglo reći da nije došlo do kršenja članka 13. Europske konvencije, obzirom da prethodno nije bilo utvrđeno kršenje članka 5. stavak 3. Europske konvencije u svezi s člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako su apelantovi navodi u svezi sa kršenjem ovog prava očevidno neutemeljeni, obzirom da je neprijeporno da je apelant imao pravo izjaviti priziv na odluke kojima je utvrđeno kako i dalje postoje razlozi za produljenje pritvora. To znači da su u konkretnom slučaju poštovane odredbe članka 5. stavak 4. Europske konvencije (pravo osobe koja je lišena slobode da izjavi priziv na okolnosti zakonitosti lišavanja slobode), dok je pravo na izjavljivanje priziva u ovakvim situacijama propisano relevantnim odredbama članka 137. ZKP-a BiH. Ustavni sud smatra da kvaliteta odluka, kojima se rješava o izjavljenom pravnom lijeku, ne spada pod opseg članka 13. Europske konvencije, a ni pod opseg članka 5. stavak 4. Europske konvencije u konkretnom slučaju. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 5. stavak 4. Europske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovoga prava na slobodu ličnosti iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije u svezi s člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, obzirom da u predmetnom postupku utvrđivanja okolnosti za daljim produljivanjem pritvora apelantu nije bilo uskraćeno niti jedno od procesnih prava predviđeno ZKP-om BiH, dok su opći i posebni uvjeti za dalje produljivanje pritvora utvrđeni na temelju odredaba članka 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP-a BiH na način za koji je Ustavni sud mišljenja da nije bio proizvoljan. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, obzirom da je neprijeporno da je apelant imao pravo na izjavljivanje priziva na okolnosti zakonitosti pritvora iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. 41. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3873/09, rješavajući apelacijuAmira Ibrahimija, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješewa Suda Bosne i Hercegovine brojX-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješewa Suda Bosne i Hercegovine brojX-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Amir Ibrahimi (u daqnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kog zastupaju Senad Kreho i Aldin Lejlić, advokati iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) brojX-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješewa Suda BiH brojX-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu iz pritvorske jediniceKPZ Zenica, koje će trajati dok se ne okonča postupak o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH dostavili su odgovore na apelaciju 25. i 29. decembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Protiv apelanta je stupila na pravnu snagu Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-438/08 od 9. jula 2009. godine, zbog postojawa osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201 stav 4 tačka d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljem tekstu: KZ BiH). Tokom postupka redovne kontrole opravdanosti pritvora, koja se vrši na osnovu odredbi člana 137 stav 1 u vezi sa članom 132 stav 1 tač. a), b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09, u daljem tekstu: ZKP BiH), vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje brojX-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjeljewa Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine, a kojim je utvrđeno da, u odnosu na apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavawa u pritvoru iz razloga koji su predviđeni članom 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP-a BiH. 7. U obrazloženju rješewa od 11. novembra 2009. godine vijeće Suda BiH je naglasilo da smatra da, u konkretnom slučaju, i dalje postoje opšti i posebni uslovi koji ukazuju na opravdanost zadržavawa u pritvoru. Opšti uslovi, u smislu odredbi člana 132 stav 1 ZKP-a BiH, sastoje se u tome što u ovom predmetu egzistira neoboriva pravna pretpostavka da postoji osnovana sumwa da je apelant izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201 stav 4 tačka d) KZ-a BiH, s obzirom da je Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj X-KRN-08/591-1 od 13. jula 2009. godine potvrđena Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-438/08 od 9. jula 2009. godine, kojom se apelant tereti da je izvršio navedeno krivično djelo. 8. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva..." u čemu i vidi jedan od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 posebnih uslova za dalje zadržavanje u pritvoru, koji je propisan članom 132 stav 1 tačka a) ZKP-a BiH. Naglašava se da je apelant tokom istrage dao izjavu u kojoj je naveo da je suvlasnik preduzeća u Saveznoj Republici Wemačkoj, te da ima vizu i regulisan stalni boravak u navedenoj državi u koju je prije redovno odlazio. Kada se takve činjenice dovedu u vezu sa sviješću apelanta da je optužen da je izvršio teško krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, onda i postoji bojazan da bi sve to moglo da utiče na njega da napusti Bosnu i Hercegovinu u slučaju da bude pušten na slobodu, na koji način bi postao nedostupan sudu. 9. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoji osnovana bojazan" odnosno da "...naročite okolnosti ukazuju da bi apelant boraveći na slobodi mogao da ometa krivični postupak tako što bi uticao na svjedoke odnosno saučesnike...", što predstavlja drugi posebni uslov za dalje zadržavanje u pritvoru shodno odredbama člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a BiH. S tim u vezi naglašava se da iz zapisnika o saslušanju svjedoka A.B. i E.H. proizilazi da je apelant na wih, preko svoga brata, pokušao da izvrši uticaj, tako što im je nudio pare u zamjenu da mu daju alibi za period kad je izvršeno predmetno krivično djelo. Vijeće smatra da apelanta, u slučaju da bude pušten na slobodu, ništa ne bi spriječilo da se sa ostalim potencijalnim saučesnicima međusobno dogovara u vezi sa iznošenjem činjenica koje utiču na wihovu krivičnu odgovornost, te da utiče na svjedoke i wihove iskaze. 10. Što se tiče posebnih uslova iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKP-a BiH, naglašeno je da je apelant optužen da je izvršio krivično djelo za koje može da se izrekne kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna. Predmetno krivično djelo izvršeno je na posebno okrutan i bezobziran način (eksplozivna naprava bila je postavljena u jednom od najprometnijih tržnih centara u BiH, FIS Vitez, i njeno aktiviranje je izazvalo smrt jednog lica te teško rawavanje drugog lica), a za posljedicuje imalo destabilizaciju prilika i zaoštravanje odnosa na političkom, privrednom i društvenom planu u gradu Vitezu. Imajući u vidu političke prilike u Bosni i Hercegovini ne smije da se zanemari i činjenica da su navodni počinioci ovog krivičnog djela lica bošwačke nacionalnosti, a krivično djelo je izvršeno na području koje je nastanjeno pretežno stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Navedeno pojačava bojazan da bi puštanje optuženih na slobodu izazvalo snažne reakcije među lokalnim stanovništvom, koje bi mogleda prouzrokuju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. 11. Apelantova žalba protiv rješewa od 11. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljewa Suda BiH brojX-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH se, u svim bitnim aspektima, pozvalo na razloge na osnovu kojih je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavawa u pritvoru, a koje je vijeće Suda BiH iznijelo u prvostepenom rješenju od 11. novembra 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se poziva na povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 13. U vezi sa povredom prava na slobodu, apelant naglašava da Tužilaštvo BiH nikada nije dostavilo materijalne dokaze na okolnosti njegovog stalnog boravka u SR Wemačkoj, o posjedovanju radne vize, kao i na okolnosti njegovog suvlasništva u firmi, a nije ni izvršen uvid u apelantovu putnu ispravu koju je on u više navrata pokušao da preda sudu na čuvanje. U stvari, apelant je mišljewa da je Sud BiH trebalo da prihvati njegovu putnu ispravu kao garanciju da neće pobjeći, odnosno da će biti dostupan tokomcijelog postupka. Apelant je mišljewa da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze koji se odnose na produženje pritvora, po osnovu postojawa okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navodi se da je u predmetu tog suda, koji se odnosi na ratne zločine, apelantu dozvoljeno da se brani sa slobode, iako je bio upisan u matične kwige državljana Republike Srbije. U predmetuStogmullerprotiv AustrijeEvropski sud za qudska prava je naglasio da bi predaja pasoša bila dovoqna garancija da se otkloni rizik od bjekstva. Apelant smatra da, u dijelu gdje mu se pritvor produžava zbog opasnosti od uticaja na svjedoke, Tužilaštvo BiH nije dostavilo dokaze da je on izvršio taj uticaj. S obzirom da su svi svjedoci već saslušani apelant ne može dalje da se zadržava u pritvoru po ovom osnovu, pa bi trebalo da se pritvor ukine na osnovu odredbi člana 132 stav 2 ZKP-a BiH. Mišljenje apelanta je i da je treći razlog za dalje produženje pritvora neosnovan, jer ne postoje eksplicitni dokazi da je predmetno krivično djelo izazvalo uznemirenje među građanima Viteza, a Sud BiH neosnovano i bespotrebno implicira da je to djelo izvršeno iz nacionalističkih pobuda. Po apelantovom mišljenju, ne postoje kvalitetni dokazi niti o obimu štete koja je izazvana predmetnim krivičnim djelom, jer se zasnivaju iskqučivo na izjavi vlasnika trgovačkog centra FIS Vitez. Povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine apelant vidi u dijelu koji se odnosi na presumpciju nevinosti, koja je povrijeđena jer Sud BiH koristi termine iz kojih bi moglo da se zakquči da je on izvršilac predmetnog krivičnog djela. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeća Suda BiH "...nisu stvarno rješavala problem nego se čak više puta dešavalo da prepisuju obrazložewa ranijih rješewa, što je kod apelanta izazvalo dojam da sud uopšte ne rješava njegovu situaciju niti se obazire na razloge koje iznosi u svojim žalbama...". b) Odgovor na apelaciju 14. Tužilaštvo BiH predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Navodi se da apelant posjeduje vizu sa kojom može neometano da otputuje u SR Wemačku gdje mu se nalazi supruga, gdje ima firmu i prijavljeno mjesto boravka. U vrijeme kada su vršene početne istražne radnje, nakon eksplozije u poslovno-prodajnomcentru FIS Vitez, apelant nije bio dostupan policijskim organima jer se nalazio daleko van teritorijalne nadležnostiistražnih organa u Bosni i Hercegovini. U vezi sa navodima o povredi presumpcije nevinosti, Tužilaštvo BiH navodi da je Suvad Đidić, koji je zajedno sa apelantom optužen za isto krivično djelo, dao izjavu u kojoj je jasno identifikovao apelanta kao naručioca eksplozivne naprave, koji mu je uputilo NN lice radi izrade eksplozivne naprave, a što je on prihvatio zbog prijateqstva i povjerewa koje je postojalo između njega i apelanta. Naglašava se da je istraga do sada utvrdila da postoji više saučesnika, od kojih je imenovan samo apelant koji je, tokom boravka u pritvoru, pokazao spremnost da utiče na svjedoke, preko svoga brata protiv kog se sada vodi istraga. Vlasnik poslovno-trgovačkog centra FIS Vitez je dao izjavu kako je nakon eksplozije nastojao da smiri situaciju, te da je molio da se ne optužuje jedan narod generalno zbog nacionalnosti uhapšenih i da mu je bio interes da vrati povjerenje kupaca i zaposlenih. Iz navedenog se jasno vidi da je bio postignut efekat uznemiravawa javnosti i podizawa nacionalnih napetosti u kantonu sa nacionalno mješovitim stanovništvom. 15. Sud BiH takođe predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Naglašava se da iz sadržaja osporenih rješewa proizilazi na osnovu čega vijeće zasniva svoju odluku, te se smatra neosnovanim apelantov prigovor da je ona donesena bez pravno relevantnih dokaza i da, s tim u vezi, nije ponuđen ni jedan konkretan dokaz na okolnosti opravdanosti zadržavawa optuženog u pritvoru. Apelantov prigovor da je sud donio osporavanu odluku pozivanjem na apstraktne i paušalne formulacije zakona, te da je takva odluka u suprotnosti sa odgovarajućim i osnovnim određewima iz Evropske konvencije cijeni se takođe kao neosnovan, zbog toga što su i prvostepenim rješenjem, kao i rješenjem Apelacionog vijeća, na decidan i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na opravdanost jedine adekvatne mjere da se obezbijedi prisustvo optuženog s ciljem da se vodi krivični postupak. U kontekstu svih navedenih iznesenih apelantovih prigovora, smatra se da je Apelaciono vijeće ispitalo opravdanost mjere pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, te utvrdilo i podrobno obrazložilo sve relevantne i dostatne razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. V. Relevantni propisi 16.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) "Član 132 (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor može da joj se odredi: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može da se izrekne kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda. (2) U slučaju iz stava 1 tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazizbog kojih je pritvor određen. Član 137 (1) Pritvor može da se odredi, produži ili ukine i nakon potvrđivawa optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora vrši se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru.Žalba protiv ovog rješewa ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivawa optužnice i prije izricawa prvostepene presude, pritvor može da traje najduže: a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2 ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine 19. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđewa treba da se sagleda na osnovu postupka u cjelini. Sobzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za qudska prava,Barbera, MeesequeiJabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 20. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješewa kojim mu je produžen pritvor. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjeni. 21. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st.3i4Evropske konvencije, kao i član 13 Evropske konvencije 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Suda BiH brojX-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, datum donošewa osporenog rješewa je 18. novembar 2009. godine a apelacija je podnesena 18. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da su mu tim rješewima povrijeđena prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. 25. ČlanII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost." Član 5 Evropske konvencije glasi: "1 .Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c.zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo da uloži žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotriozakonitost lišavawa slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 5. Svako ko je bio žrtva hapšewa ili lišavawa slobode protivno odredbama ovog članaima pravo na obeštećenje." 26. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavawa slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži nabrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji mora usko da se tumači (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoqno lišen slobode (vidi Evropski sud za qudska prava,Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, iWinternjerp, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora da bude nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenqivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispuwava neki proceduralni aspekat čak i kada on, po stanovištu suda, nije suštinski važan, to može da dovede do kršewa člana 5 stav 1 (vidi presude Evropskog suda za qudska pravaBozanood 18. decembra 1986. godine, serija A-111, iVan der Leerod 21. februara 1990. godine, serija A-170). 27. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant kršenje člana 5 stav 3 Evropske konvencije vidi prije svega u tome što smatra kako ne postoje razlozi da se dalje produžava pritvor, koji su utvrđeni odredbama člana 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. Na to ukazuju upravo navodi apelanta, koji tvrdi da je Sud BiH paušalno ocijenio dokaze koji se odnose na okolnosti daljeg zadržavawa u pritvoru, te da je pravno neosnovano obrazložio postojanje posebnih razloga za pritvor iz člana 132 stav 1 tač. a), b) i c) ZKP-a BiH. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li postoji kršenje člana 5 stav 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. 28. Apelant se pozvao i na kršenje odredbi stava 4 člana 5 Evropske konvencije, uz napomenu da su navodi o povredi tog prava zajednički sa navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, s obzirom da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povrede tih prava vidi u tome što smatra da je, navodno, imao samo formalno pravo da izjavi žalbu na rješenje kojim mu se određuje pritvor, jer je Sud BiH sve njegove žalbe odbio na osnovu istog obrazložewa, odnosno nije ulazio u suštinu njegovih žalbi. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je došlo do povrede ovog prava u dijelu obrazložewa o članu 13 Evropske konvencije. 29. Ustavnom sudu se, kao prvo, nameće pitanje da li se radi o "...zakonitom lišavanju slobode...", odnosno produženju pritvora u konkretnom slučaju. Opšte pravilo iz člana 5 stav 1 Evropske konvencije utvrđuje da "...niko ne smije da bude lišen slobode izuzev... i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom...", koje pravilo se kroz praksu Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda primjenjuje na način da se konkretni slučajevi lišavawa ili uskraćivawa slobode ispituju tako da se cijeni da li su "...nametnuti u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenqivog nacionalnog zakona...". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ne ukazuje na uskraćivanje niti jednog procesnog prava koje bi apelantu pripadalo prema "...pravilima... nacionalnog zakona..." tj. ZKP-a BiH, u predmetnom postupku produžavawa pritvora, a niti Ustavni sud u spisu apelacije vidi dokaze koji bi ukazivali na navedeno. Naime, s obzirom da se radi o pritvoru nakon potvrđivawa optužnice, produženje pritvora izvršeno je na osnovu odredbi člana 137 ZKP-a BiH, kao što je na osnovu iste odredbe izvršena i kontrola produžavawa pritvora u konkretnom slučaju. Ova procedura se, kao što je rečeno, ne osporava apelacijom, niti postoje neki drugi osnovi koji bi upućivali na vjerovatnoću da je došlo do njenog kršewa. 30. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatrawa zakonitosti daljeg produžetka pritvora neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za qudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno dalje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivawa dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. juna 1968. godine),b) "ozbiqnost prekršaja" (vidi presudu u predmetuKemmacheod 27. novembra 1991. godine),c) "implicitnu opasnost uticaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetuRingeisenod 16. jula 1971. godine),d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. marta 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine), if) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetu Letellierod 26. juna 1991. godine). Ustavni sud zapaža i da su svi navedeni razlozi propisani članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije, te prihvaćeni kroz praksu Evropskog suda za qudska prava i sadržani u odredbama člana 132 stav 1 tač. a), b), c) i d) ZKP BiH. 31. Ustavni sud naglašava da postojanje "razumne odnosno opravdane sumnje" iz člana 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije predstavljaconditio sine qua nonzakonitosti produžewa pritvora. Ukoliko bi razumna odnosno opravdana sumwa prestala da postoji, produženi pritvor bi postao nezakonit. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nesumwivo da "...postoji opravdana sumwa da je ta osoba izvršila krivično djelo...", s obzirom da je protiv apelanta potvrđena optužnica kojom se tereti da je izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201 stav 4 tačka d) KZ-a BiH. To znači da postoji jedan od razloga za lišavanje slobode utvrđen članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije koji ujedno predstavlja i opšti uslov za određivanje, odnosno produžavanje, pritvora koji je propisan odredbama člana 132 stav 1 ZKP BiH. Ustavni sud napominje da je za krivično djelo za koje je optužen apelant zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora (član 201 stav 3 KZ-a BiH), tako da, shodno odredbama člana 137 stav 2 tačka d) pritvor može da traje tri godine prije izricawa prvostepene presude. 32. Kao što je već rečeno, suština navoda iz apelacije odnosi se na tvrdnje da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze na osnovu kojih je utvrdio potrebu da se apelant dalje zadrži u pritvoru, kao i da je dao pravno neosnovano obrazloženje u vezi sa postojanjem posebnih razloga za produženje pritvora iz člana 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP-a BiH. 33. Ustavni sud zapaža kako je Sud BiH, u obrazložewima osporenih odluka, naveo da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva..." prema odredbama člana 132 stav 1 tačka a) ZKP-a BiH, koje je sud našao u činjenicama da apelant ima preduzeće u SR Wemačkoj, da ima radnu i boravišnu dozvolu, tj. da može nesmetano da posjećuje navedenu državu u kojoj mu živi i supruga. Te okolnosti Sud BiH je utvrdio na osnovu apelantove izjave, za koju u apelaciji nema ni navoda a ni dokaza da ju je apelant osporavao. Samim tim, utvrđivanje jednog od razloga da se produži pritvor iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKP-a BiH nije izvršeno bez dokaza, kao što nije izvršeno ni bez pravne osnove koja je sadržana u navedenim zakonskim odredbama. Ustavni sud ne smatra da je proizvoqna procjena Suda BiH da bi, u slučaju puštawa na slobodu, apelant mogao da postane nedostupan pravosudnimorganima BiH, posebno kad se imaju u vidu navedene okolnosti kao i činjenica da je, neposredno nakon izvršewa predmetnog krivičnog djela, apelant zaista boravio u SR Wemačkoj, te činjenicu da kod apelanta postoji svijest da je optužen za krivično djelo za koje je zaprijećena dugogodišwa zatvorska kazna. Ustavni sud ne smatra potrebnim da ulazi u ispitivanje procjene Suda BiH da li bi apelantova ponuda, odnosno da li bi deponovanje njegove putne isprave bilo dovoqna garancija da će biti dostupan pravosudnim organima tokom predmetnog postupka. U konkretnom slučaju, Sud BiH je u puno boqoj poziciji da procijeni opasnost od bjekstva nego što je to Ustavni sud. Naglašava se da obrazloženje Suda BiH u pogledu ovog osnova, koje se zasniva na saznawima da apelant posjeduje imovinu i prijateqske i porodične veze u SR Wemačkoj ne djeluje proizvoqno, te stoga Ustavni sud smatra da nema potrebe da se ovo pitanje dalje ispituje. Praksa Suda BiH, u drugim predmetima, odnosno Evropskog suda za qudska prava na koju se pozvao apelant nije relevantna u ovom slučaju, jer se ne radi o pozivanju na stavove koji sadrže opšta pravila, već je riječ o pojedinačnim predmetima u kojima su navedeni sudovi cijenili da li postoje razlozi za uskraćivanje slobode, koji sa predmetnim slučajem imaju vrlo malo sličnosti. 34. Sud BiH je utvrdio da, u apelantovom slučaju, "...naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače..." na osnovu odredbi člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a BiH. Dokaze za navedenu tvrdnju sud je našao u izjavama svjedoka da je apelant na wih pokušao da utiče preko svog brata, nudeći im novac u zamjenu za alibi na dan kad je izvršeno predmetno krivično djelo. Dakle, opet se radi o utvrđivanju okolnosti na osnovu dokaza (izjave svjedoka) koje su, opet, sadržane u odgovarajućoj pravnoj normi na osnovu koje može da se produži pritvor (član 132 stav 1 tačka b) ZKP BiH). Ustavni sud ne smatra proizvoqnim obrazloženje Suda BiH da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao da utiče na ostale izvršioce predmetnog krivičnog djela, kada se ima u vidu da je apelant već pokušao da utiče na određene svjedoke, kao i da svi izvršioci predmetnog krivičnog djela nisu uhvaćeni, te da postoji najmanje još jedan saučesnik, s obzirom da je u svojoj izjavi svjedok Suvad Xidić naveo da mu je apelant poslao nepoznatu osobu, sa zahtjevom da joj izradi eksplozivnu napravu. 35. Sud BiH je kod postojawa nespornih činjenica da je apelant: a) optužen za izvršenje krivičnog djela za koje može da se izrekne "...kazna zatvora deset godina ili teža kazna...", te b) koje djelo je "...posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela...", zakqučio da postoje posebne okolnosti koje ukazuju bi apelantovo puštanje na slobodu "...rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda...". Ustavni sud naglašava kako nema sumnje da je apelant zaista optužen da je izvršio krivično djelo za koje mogu da se izreknu najstrože kazne, kao i da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršewai njegove posljedice, jer prvu tvrdnju dokazuje optužnica protiv apelanta koja je stupila na pravnu snagu, dok drugu tvrdnju dokazuju nesporne činjenice koje govore da je bomba postavljena i aktivirana u izuzetno prometnom trgovačkom centru u toku radnog vremena, od čije eksplozije je jedno lice izgubilo život dok je drugo zadobilo teže fizičke povrede, a najveća materijalna šteta učinjena je enormnim smanjenjem prometa u trgovačkom centru FIS Vitez. Ustavni sud ne smatraproizvoqnim obrazloženje Suda BiH da bi eventualnim puštanjem apelanta na slobodu moglo da dođe do narušavawa javnog reda, zbog pojačanih nacionalnih tenzija nakon izvršewa predmetnog krivičnog djela. Naime, Ustavni sud je mišljewa da izvršenje bilo kog terorističkog akta izaziva uznemirenje i nesigurnost građana, jer mora da se ima u vidu da se ovakva krivična djela izvode neočekivano te da od wih, u pravilu, stradaju nevine žrtve koje se ne nalaze u bilo kakvoj vezi sa konkretnim počiniocima. Posebnu vrstu uznemirewa i nesigurnosti izazvaće izvršenje terorističkog akta u relativno malom mjestu kao što je Vitez, čemu moraju da se dodaju nesporne činjenice da se radi o području na kom su tokom ratnih dešavawa u BiH vođena žestoka borbena dejstva te u kom su izvršeni ratni zločini, kao i da sada na širem području Viteza živi nacionalno mješovito stanovništvo (Bošwaci i Hrvati) a da su, kao izvršioci terorističkog čina, optužena lica samo jedne nacionalnosti. Sve navedeno i po mišljenju Ustavnog suda može da doprinese daljem podizanju nacionalnih tenzija u Vitezu, a samim tim i do prijetnje narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i u ovom slučaju ispunjeni svi uslovi propisani članom 132 stav 1 tačka d) ZKP-a BiH, odnosno članom5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud naglašava da je u prethodnom dijelu odluke dao obrazloženje u pogledu prvog pitawa na koje treba da se odgovori u slučaju pozivawa na povredu odredbi člana 5 stav 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije, tj. ispitano je da li su osnovi koje je ponudio sud "...relevantni i dovoqni..." da opravdaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koju podržava i Ustavni sud, kod ispitivawa da li je došlo do povrede člana 5 stav 3 Evropske konvencije, pored odgovora na navedeno pitanje, treba da se odgovori i na pitanje da li su pravosudni organi pokazali "...naročitu revnost..." u provođenju postupka određivawa ili produžewa pritvora (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. marta 1990. godine; presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine i presude u predmetuTothiCloothod 12. decembra 1991. godine). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije problematizovao drugo pitanje, tj. nije dao relevantne navode iz kojih bi moglo da se zakquči da postoji bar vjerovatnoća da pravosudni organi nisu pokazali "...naročitu revnost..." u predmetnom postupku produžewa pritvora. Stoga, Ustavni sud neće ni da ulazi u dalje ispitivanje da li je došlo do kršewa člana 5 stav 3 Evropske konvencije po ovom osnovu, odnosno neće primijeniti praksu koju je usvojio u OdluciAP 2849/09od 11. novembra 2009. godine (dostupno na:www.ustavnisud.ba). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu ličnosti iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek 38. Ustavni sud podsjeća na svoju standardnu praksu da je pravo iz člana 13 Evropske konvencije akcesorne prirode što znači da, u pravilu, prvo mora da se utvrdi narušavanje prava i sloboda "...priznatih ovom konvencijom..." da bi moglo da se ispita da li je apelant imao pravo na "...pravni lijek pred nacionalnim vlastima...". Stoga bi odmah moglo da se kaže da nije došlo do kršewa člana 13 Evropske konvencije, s obzirom da prethodno nije bilo utvrđeno kršenje člana 5 stav 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud naglašava kako su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava očigledno neosnovani, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo da izjavi žalbu na odluke kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi da se pritvor produži. To znači da su u konkretnom slučaju poštovane odredbe člana 5 stav 4 Evropske konvencije (pravo lica koje je lišeno slobode da izjavi žalbu na okolnosti zakonitosti lišavawa slobode), dok je pravo na izjavqivanje žalbe u ovakvim situacijama propisano relevantnim odredbama člana 137 ZKP-a BiH. Ustavni sud smatra da kvalitet odluka, kojima se rješava o izjavljenom pravnom lijeku, ne spada pod obim člana 13 Evropske konvencije, a ni pod obim člana 5 stav 4 Evropske konvencije u konkretnom slučaju. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršewa prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 4 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud smatra da nije došlo do kršewa apelantovog prava na slobodu ličnosti iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije, s obzirom da u predmetnom postupku utvrđivawa okolnosti za daqim produžavanjem pritvora apelantu nije bilo uskraćeno niti jedno od procesnih prava predviđeno ZKP-om BiH, dok su opšti i posebni uslovi za dalje produžavanje pritvora utvrđeni na osnovu odredbi člana 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP-a BiH na način za koji je Ustavni sud mišljewa da nije bio proizvoljan. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršewa prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo na izjavqivanje žalbe na okolnosti zakonitosti pritvora iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. 41. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra zahtjev za donošenje privremene mjere. 43. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3873/09, rješavajući apelacijuAmira Ibrahimija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Amir Ibrahimi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupaju Senad Kreho i AldinLejlić, advokati iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu iz pritvorske jedinice KPZ Zenica, koje će trajati do okončanja postupka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 24. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužiteljstvo BiH i Sud BiH dostavili su odgovore na apelaciju 25. i 29. decembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Protiv apelanta je stupila na pravnu snagu Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-438/08 od 9. jula 2009. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljem tekstu: KZ BiH). Tokom postupka redovne kontrole opravdanosti pritvora, koja se vrši na temelju odredaba člana 137. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09, u daljem tekstu: ZKP BiH), vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine, a kojim je utvrđeno da, u odnosu na apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP-a BiH. 7. U obrazloženju rješenja od 11. novembra 2009. godine vijeće Suda BiH je naglasilo kako smatra da, u konkretnom slučaju, i dalje postoje opći i posebni uvjeti koji ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. Opći uvjeti, u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKP-a BiH, sastoje se u tome što u ovom predmetu egzistira neoboriva pravna pretpostavka da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) KZ-a BiH, s obzirom da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 43/10 Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj X-KRN-08/591-1 od 13. jula 2009. godine potvrđena Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-438/08 od 9. jula 2009. godine, kojom se apelant tereti za izvršenje navedenog krivičnog djela. 8. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva..." u čemu i vidi jedan od posebnih uvjeta za dalje zadržavanje u pritvoru, koji je propisan članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH. Naglašava se da je apelant tokom istrage dao izjavu u kojoj je naveo da je suvlasnik preduzeća u Saveznoj Republici Njemačkoj, te da ima vizu i regulisan stalni boravak u navedenoj državi u koju je prije redovno odlazio. Kada se takve činjenice dovedu u vezu sa sviješću apelanta da je optužen za izvršenje teškog krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, onda i postoji bojazan da bi sve to moglo uticati na njega da napusti Bosnu i Hercegovinu u slučaju da bude pušten na slobodu, na koji način bi postao nedostupan sudu. 9. Vijeće Suda BiH smatra da "...postoji osnovana bojazan" odnosno da "...naročite okolnosti ukazuju da bi apelant boraveći na slobodi mogao ometati krivični postupak tako što bi uticao na svjedoke odnosno saučesnike...", što predstavlja drugi posebni uvjet za dalje zadržavanje u pritvoru prema odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. S tim u vezi naglašava se da iz zapisnika o saslušanju svjedoka A.B. i E.H. proizlazi da je apelant na njih, preko svoga brata, pokušao da izvrši uticaj, tako što im je nudio pare u zamjenu da mu daju alibi za period izvršenja predmetnog krivičnog djela. Vijeće smatra da apelanta, u slučaju da bude pušten na slobodu, ništa ne bi spriječilo da se sa ostalim potencijalnim saučesnicima međusobno dogovara u vezi sa iznošenjem činjenica koje utiču na njihovu krivičnu odgovornost, te da utiče na svjedoke i njihove iskaze. 10. Što se tiče posebnih uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, naglašeno je da je apelant optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna. Predmetno krivično djelo je izvršeno na posebno okrutan i bezobziran način (eksplozivna naprava bila je postavljena u jednom od najprometnijih tržnih centara u BiH, FIS Vitez, i njeno aktiviranje je izazvalo smrt jedne osobe te teško ranjavanje druge osobe), a za posljedicu je imalo destabilizaciju prilika i zaoštravanje odnosa na političkom, privrednom i društvenom planu u gradu Vitezu. Imajući u vidu političke prilike u Bosni i Hercegovini ne smije se zanemariti i činjenica da su navodni počinitelji ovog krivičnog djela lica bošnjačke nacionalnosti, a krivično djelo je izvršeno na području nastanjenom pretežno stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Navedeno pojačava bojazan da bi puštanje optuženih na slobodu izazvalo snažne reakcije među lokalnim stanovništvom, koje bi mogle prouzrokovati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. 11. Apelantova žalba protiv rješenja od 11. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH se, u svim bitnim aspektima, pozvalo na razloge na temelju kojih je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru, a koje je vijeće Suda BiH iznijelo u prvostepenom rješenju od 11. novembra 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 13. U vezi sa povredom prava na slobodu, apelant naglašava da Tužiteljstvo BiH nikada nije dostavilo materijalne dokaze na okolnosti njegovog stalnog boravka u SR Njemačkoj, o posjedovanju radne vize, kao i na okolnosti njegovog suvlasništva u firmi, a nije ni izvršen uvid u apelantovu putnu ispravu koju je on u više navrata pokušao predati sudu na čuvanje. U stvari, apelant je mišljenja da je Sud BiH trebao prihvatiti njegovu putnu ispravu kao garanciju da neće pobjeći, odnosno da će biti dostupan tokom cijelog postupka. Apelant je mišljenja da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze koji se odnose na produženje pritvora, po osnovu postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navodi se da je u predmetu tog suda, koji se odnosi na ratne zločine, apelantu dozvoljeno da se brani sa slobode, iako je bio upisan u matične knjige državljana Republike Srbije. U predmetuStogmuller protiv Austrije Evropski sud za ljudska prava je naglasio da bi predaja pasoša bila dovoljna garancija za otklanjanje rizika od bjekstva. Apelant smatra da, u dijelu gdje mu se pritvor produžava zbog opasnosti od uticaja na svjedoke, Tužiteljstvo BiH nije dostavilo dokaze da je on izvršio taj uticaj. S obzirom da su svi svjedoci već saslušani apelant se ne može dalje zadržavati u pritvoru po ovom osnovu, pa bi se pritvor trebao ukinuti temeljem odredaba člana 132. stav 2. ZKP-a BiH. Mišljenje apelanta je i da je treći razlog za dalje produženje pritvora neosnovan, jer ne postoje eksplicitni dokazi da je predmetno krivično djelo izazvalo uznemirenje među građanima Viteza, a Sud BiH neutemeljeno i bespotrebno implicira da je to djelo izvršeno iz nacionalističkih pobuda. Po apelantovom mišljenju, ne postoje kvalitetni dokazi niti o obimu štete koja je izazvana predmetnim krivičnim djelom, jer se temelje isključivo na izjavi vlasnika trgovačkog centra FIS Vitez. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine apelant vidi u dijelu koji se odnosi na presumpciju nevinosti, koja je povrijeđena jer Sud BiH koristi termine iz kojih bi se moglo zaključiti da je on izvršilac predmetnog krivičnog djela. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeća Suda BiH "...nisu stvarno rješavala problem nego se čak više puta dešavalo da prepisuju obrazloženja ranijih rješenja, što je kod apelanta izazvalo dojam da sud uopće ne rješava njegovu situaciju niti se obazire na razloge koje iznosi u svojim žalbama...". b) Odgovor na apelaciju 14. Tužiteljstvo BiH predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Navodi se da apelant posjeduje vizu sa kojom može neometano otputovati u SR Njemačku gdje mu se nalazi supruga, gdje ima firmu i prijavljeno mjesto boravka. U vrijeme kada su vršene početne istražne radnje, nakon eksplozije u poslovno-prodajnom centru FIS Vitez, apelant nije bio dostupan policijskim organima jer se nalazio daleko izvan teritorijalne nadležnosti istražnih organa u Bosni i Hercegovini. U vezi sa navodima o povredi presumpcije nevinosti, Tužiteljstvo BiH navodi da je Suvad Đidić, koji je zajedno sa apelantom optužen za isto krivično djelo, dao izjavu u kojoj je jasno identificirao apelanta kao naručioca eksplozivne naprave, koji mu je uputilo NN lice radi izrade eksplozivne naprave, a što je on prihvatio zbog prijateljstva i povjerenja koje je postojalo između njega i apelanta. Naglašava se da je istraga do sada utvrdila postojanje više saučesnika, od kojih je imenovan samo apelant koji je, tokom boravka u pritvoru, pokazao spremnost da utiče na svjedoke, preko svoga brata protiv kojeg se sada vodi istraga. Vlasnik poslovno-trgovačkog centra FIS Vitez je dao izjavu kako je nakon eksplozije nastojao smiriti situaciju, te da je molio da se ne optužuje jedan narod općenito zbog nacionalnosti uhapšenih i da mu je bio interes vratiti povjerenje kupaca i uposlenih. Iz navedenog se jasno vidi da je bio postignut efekt uznemiravanja javnosti i podizanja nacionalnih napetosti u kantonu sa nacionalno mješovitim stanovništvom. 15. Sud BiH također predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Naglašava se da iz sadržaja osporenih rješenja proizlazi na osnovu čega vijeće temelji svoju odluku, te se smatra neosnovanim apelantov prigovor da je ona donesena bez pravno relevantnih dokaza i da, s tim u vezi, nije ponuđen ni jedan konkretan dokaz na okolnosti opravdanosti zadržavanja optuženog u pritvoru. Apelantov prigovor da je sud donio osporavanu odluku pozivanjem na apstraktne i paušalne formulacije zakona, te da je takva odluka u suprotnosti sa odgovarajućim i temeljnim određenjima iz Evropske konvencije cijeni se također kao neosnovan, zbog toga što su i prvostepenim rješenjem, kao i rješenjem Apelacionog vijeća, na decidan i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na opravdanost jedine adekvatne mjere da se osigura prisustvo optuženog s ciljem vođenja krivičnog postupka. U kontekstu svih navedenih iznijetih apelantovih prigovora, smatra se da je Apelaciono vijeće ispitalo opravdanost mjere pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, te utvrdilo i podrobno obrazložilo sve relevantne i dostatne razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. V. Relevantni propisi 16.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) "Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Član 137. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 20. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim mu je produžen pritvor. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni. 21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i član 13. Evropske konvencije 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, datum donošenja osporenog rješenja je 18. novembar 2009. godine a apelacija je podnesena 18. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. 25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost." Član 5. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c.zakonitog hapšenja ili lišenjà slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje." 26. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava,Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winternjerp, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kada on, po stanovištu suda, nije suštinski važan, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska pravaBozanood 18. decembra 1986. godine, serija A-111, iVan der Leerod 21. februara 1990. godine, serija A-170). 27. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije vidi prije svega u tome što smatra kako ne postoje razlozi za dalje produženje pritvora, koji su utvrđeni odredbama člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Na to ukazuju upravo navodi apelanta, koji tvrdi da je Sud BiH paušalno ocijenio dokaze koji se odnose na okolnosti daljeg zadržavanja u pritvoru, te da je pravno neutemeljeno obrazložio postojanje posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a BiH. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati postoji li kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. 28. Apelant se pozvao i na kršenje odredaba stava 4. člana 5. Evropske konvencije, uz napomenu da su navodi o povredi tog prava zajednički sa navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povrede tih prava vidi u tome što smatra da je, navodno, imao samo formalno pravo da izjavi žalbu na rješenje kojim mu se određuje pritvor, jer je Sud BiH sve njegove žalbe odbio na temelju istog obrazloženja, odnosno nije ulazio u suštinu njegovih žalbi. Stoga će Ustavni sud ispitati je li došlo do povrede ovog prava u dijelu obrazloženja o članu 13. Evropske konvencije. 29. Ustavnom sudu se, kao prvo, nameće pitanje radi li se o "...zakonitom lišavanju slobode...", odnosno produženju pritvora u konkretnom slučaju. Opće pravilo iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje da "...niko ne smije biti lišen slobode izuzev... i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom...", koje pravilo se kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda primjenjuje na način da se konkretni slučajevi lišavanja ili uskraćivanja slobode ispituju tako da se cijeni da li su "...nametnuti u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona...". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ne ukazuje na uskraćivanje niti jednog procesnog prava koje bi apelantu pripadalo prema "...pravilima... nacionalnog zakona..." tj. ZKP-a BiH, u predmetnom postupku produžavanja pritvora, a niti Ustavni sud u spisu apelacije vidi dokaze koji bi ukazivali na navedeno. Naime, s obzirom da se radi o pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, produženje pritvora izvršeno je na temelju odredaba člana 137. ZKP-a BiH, kao što je na temelju iste odredbe izvršena i kontrola produžavanja pritvora u konkretnom slučaju. Ova procedura se, kao što je rečeno, ne osporava apelacijom, niti postoje neki drugi osnovi koji bi upućivali na vjerovatnoću da je došlo do njenog kršenja. 30. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljeg produžetka pritvora neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno dalje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivanja dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. juna 1968. godine), b) "ozbiljnost prekršaja" (vidi presudu u predmetu Kemmacheod 27. novembra 1991. godine), c) "implicitnu opasnost utjecaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetu Ringeisenod 16. jula 1971. godine), d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. marta 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine), i f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine). Ustavni sud zapaža i da su svi navedeni razlozi propisani članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, te prihvaćeni kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP BiH. 31. Ustavni sud naglašava da postojanje "razumne odnosno opravdane sumnje" iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije predstavljaconditio sine qua nonzakonitosti produženja pritvora. Ukoliko bi razumna odnosno opravdana sumnja prestala da postoji, produženi pritvor bi postao nezakonit. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nesumnjivo da "...postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo...", s obzirom da je protiv apelanta potvrđena optužnica kojom se tereti za izvršenje krivičnog djela terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) KZ-a BiH. To znači da postoji jedan od razloga za lišavanje slobode utvrđen članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije koji ujedno predstavlja i opći uvjet za određivanje, odnosno produžavanje, pritvora koji je propisan odredbama člana 132. stav 1. ZKP BiH. Ustavni sud napominje da je za krivično djelo za koje je optužen apelant zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora (član 201. stav 3. KZ-a BiH), tako da, prema odredbama člana 137. stav 2. tačka d) pritvor može trajati tri godine prije izricanja prvostepene presude. 32. Kao što je već rečeno, suština navoda iz apelacije odnosi se na tvrdnje da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze na temelju kojih je utvrdio potrebu apelantovog daljeg zadržavanja u pritvoru, kao i da je dao pravno neutemeljeno obrazloženje u vezi sa postojanjem posebnih razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP-a BiH. 33. Ustavni sud zapaža kako je Sud BiH, u obrazloženjima osporenih odluka, naveo da "...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva..." prema odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH, koje je sud našao u činjenicama da apelant ima preduzeće u SR Njemačkoj, da ima radnu i boravišnu dozvolu, tj. da može nesmetano posjećivati navedenu državu u kojoj mu živi i supruga. Te okolnosti Sud BiH je utvrdio na temelju apelantove izjave, za koju u apelaciji nema ni navoda a ni dokaza da ju je apelant osporavao. Samim tim, utvrđivanje jednog od razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH nije izvršeno bez dokaza, kao što nije izvršeno ni bez pravne osnove koja je sadržana u navedenim zakonskim odredbama. Ustavni sud ne smatra proizvoljnom procjenu Suda BiH da bi, u slučaju puštanja na slobodu, apelant mogao postati nedostupan pravosudnim organima BiH, posebno kad se imaju u vidu navedene okolnosti kao i činjenica da je, neposredno nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela, apelant zaista boravio u SR Njemačkoj, te činjenicu postojanja svijesti kod apelanta da je optužen za krivično djelo za koje je zaprijećena dugogodišnja zatvorska kazna. Ustavni sud ne smatra potrebnim da ulazi u ispitivanje procjene Suda BiH bi li apelantova ponuda, odnosno bi li deponiranje njegove putne isprave bilo dovoljna garancija da će biti dostupan pravosudnim organima tokom predmetnog postupka. U konkretnom slučaju, Sud BiH je u puno boljoj poziciji da procijeni opasnost od bjekstva nego što je to Ustavni sud. Naglašava se da obrazloženje Suda BiH u pogledu ovog osnova, koje se temelji na saznanjima da apelant posjeduje imovinu i prijateljske i porodične veze u SR Njemačkoj ne djeluje proizvoljno, te stoga Ustavni sud smatra da nema potrebe za daljim ispitivanjem ovog pitanja. Praksa Suda BiH, u drugim predmetima, odnosno Evropskog suda za ljudska prava na koju se pozvao apelant nije relevantna u ovom slučaju, jer se ne radi o pozivanju na stavove koji sadrže opća pravila, već je riječ o pojedinačnim predmetima u kojima su navedeni sudovi cijenili postoje li razlozi za uskraćivanje slobode, koji sa predmetnim slučajem imaju vrlo malo sličnosti. 34. Sud BiH je utvrdio da, u apelantovom slučaju, "...naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače..." temeljem odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. Dokaze za navedenu tvrdnju sud je našao u izjavama svjedoka da je apelant na njih pokušao uticati preko svog brata, nudeći im novac u zamjenu za alibi na dan izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, opet se radi o utvrđivanju okolnosti na temelju dokaza (izjave svjedoka) koje su, opet, sadržane u odgovarajućoj pravnoj normi na temelju koje se može izvršiti produžavanje pritvora (član 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH). Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao uticati na ostale izvršioce predmetnog krivičnog djela, kada se ima u vidu da je apelant već pokušao da utiče na određene svjedoke, kao i da svi izvršioci predmetnog krivičnog djela nisu uhvaćeni, te da postoji najmanje još jedan saučesnik, s obzirom da je u svojoj izjavi svjedok Suvad Džidić naveo da mu je apelant poslao nepoznatu osobu, sa zahtjevom da joj izradi eksplozivnu napravu. 35. Sud BiH je kod postojanja nespornih činjenica da je apelant: a) optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći "...kazna zatvora deset godina ili teža kazna...", te b) koje djelo je "...posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela...", zaključio da postoje posebne okolnosti koje ukazuju bi apelantovo puštanje na slobodu "...rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda...". Ustavni sud naglašava kako nema sumnje da je apelant zaista optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se mogu izreći najstrože kazne, kao i da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, jer prvu tvrdnju dokazuje optužnica protiv apelanta koja je stupila na pravnu snagu, dok drugu tvrdnju dokazuju nesporne činjenice koje govore da je bomba postavljena i aktivirana u izuzetno prometnom trgovačkom centru u toku radnog vremena, od čije eksplozije je jedno lice izgubilo život dok je drugo zadobilo teže tjelesne povrede, a najveća materijalna šteta učinjena je enormnim smanjenjem prometa u trgovačkom centru FIS Vitez. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH da bi eventualnim puštanjem apelanta na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda, zbog pojačanih nacionalnih tenzija nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela. Naime, Ustavni sud je mišljenja da izvršenje bilo kojeg terorističkog akta izaziva uznemirenje i nesigurnost građana, jer se mora imati u vidu da se ovakva krivična djela izvode neočekivano te da od njih, u pravilu, stradaju nevine žrtve koje se ne nalaze u bilo kakvoj vezi sa konkretnim počiniocima. Posebnu vrstu uznemirenja i nesigurnosti će izazvati izvršenje terorističkog akta u relativno malom mjestu kao što je Vitez, čemu se moraju dodati nesporne činjenice da se radi o području na kojem su tokom ratnih dešavanja u BiH vođena žestoka borbena dejstva te u kojem su izvršeni ratni zločini, kao i da sada na širem području Viteza živi nacionalno mješovito stanovništvo (Bošnjaci i Hrvati) a da su, kao izvršioci terorističkog čina, optužena lica samo jedne nacionalnosti. Sve navedeno i po mišljenju Ustavnog suda može doprinijeti daljem podizanju nacionalnih tenzija u Vitezu, a samim tim i do prijetnje narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i u ovom slučaju ispunjeni svi uvjeti propisani članom 132. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, odnosno članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud naglašava da je u prethodnom dijelu odluke dao obrazloženje u pogledu prvog pitanja na koje treba odgovoriti u slučaju pozivanja na povredu odredaba člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. ispitano je jesu li osnovi koje je ponudio sud "...relevantni i dovoljni..." da opravdaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, kod ispitivanja da li je došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije, pored odgovora na navedeno pitanje, treba odgovoriti i na pitanje jesu li pravosudni organi pokazali "...naročitu revnost..." u provođenju postupka određivanja ili produženja pritvora (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. marta 1990. godine; presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine i presude u predmetu Toth i Cloothod 12. decembra 1991. godine). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije problematizirao drugo pitanje, tj. nije dao relevantne navode iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji bar vjerovatnoća da pravosudni organi nisu pokazali "...naročitu revnost..." u predmetnom postupku produženja pritvora. Stoga, Ustavni sud neće ni ulaziti u dalje ispitivanje je li došlo do kršenja člana 5. stav 3. Evropske konvencije po ovom osnovu, odnosno neće primijeniti praksu koju je usvojio u OdluciAP 2849/09od 11. novembra 2009. godine (dostupno na: www.ustavnisud.ba). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek 38. Ustavni sud podsjeća na svoju standardnu praksu da je pravo iz člana 13. Evropske konvencije akcesorne prirode što znači da se, u pravilu, prvo mora utvrditi narušavanje prava i sloboda "...priznatih ovom konvencijom..." da bi se moglo ispitati je li apelant imao pravo na "...pravni lijek pred nacionalnim vlastima...". Stoga bi se odmah moglo reći da nije došlo do kršenja člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da prethodno nije bilo utvrđeno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava očigledno neosnovani, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo da izjavi žalbu na odluke kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora. To znači da su u konkretnom slučaju poštovane odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije (pravo osobe koja je lišena slobode da izjavi žalbu na okolnosti zakonitosti lišavanja slobode), dok je pravo na izjavljivanje žalbe u ovakvim situacijama propisano relevantnim odredbama člana 137. ZKP-a BiH. Ustavni sud smatra da kvalitet odluka, kojima se rješava o izjavljenom pravnom lijeku, ne spada pod opseg člana 13. Evropske konvencije, a ni pod opseg člana 5. stav 4. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, s obzirom da u predmetnom postupku utvrđivanja okolnosti za daljim produžavanjem pritvora apelantu nije bilo uskraćeno niti jedno od procesnih prava predviđeno ZKP-om BiH, dok su opći i posebni uvjeti za dalje produžavanje pritvora utvrđeni na temelju odredaba člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP-a BiH na način za koji je Ustavni sud mišljenja da nije bio proizvoljan. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo na izjavljivanje žalbe na okolnosti zakonitosti pritvora iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. 41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere. 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. ISPRAVKE Na temelju članka 72. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09) i Zaključka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 13. svibnja 2010. godine, glavni tajnik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine daje ISPRAVKU 1 ODLUKE BROJ AP 2878/07 Ispravlja se stavak 4. dispozitiva Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o dopustivosti i meritumu broj AP 2878/07 od 25. veljače 2010. godine, tako što umjesto "1.200 KM" treba stajati "1.350 KM". AP 2878/07 13. svibnja 2010. godine Sarajevo Glavni tajnik Ustavnog suda BiH Zdravko Đuričić,v.r. Na osnovu člana 72. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09) i Zakqučka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 13. maja 2010. godine, generalni sekretar Ustavnog suda Bosne i Hercegovine daje ISPRAVKU 2 ODLUKE BROJ AP 2878/07 Ispravlja se stav 4. dispozitiva Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o dopustivosti i meritumu broj AP 2878/07 od 25. februara 2010. godine, tako što umjesto "1.200 KM" treba da stoji "1.350 KM". AP 2878/07 13. maja 2010. godine Sarajevo Generalni sekretar Ustavnog suda BiH Zdravko Đuričić,s.r. Na osnovu člana 72. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09) i Zaključka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 13. maja 2010. godine, generalni sekretar Ustavnog suda Bosne i Hercegovine daje ISPRAVKU 3 ODLUKE BROJ AP 2878/07 Ispravlja se stav 4. dispozitiva Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o dopustivosti i meritumu broj AP 2878/07 od 25. februara 2010. godine, tako što umjesto "1.200 KM" treba da stoji "1.350 KM". AP 2878/07 13. maja 2010. godine Sarajevo Generalni sekretar Ustavnog suda BiH Zdravko Đuričić,s.r. 1 Ispravka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/10 2 Ispravka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/10 3 Ispravka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/10 KAZALO PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 623 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utemeljenju Parlamentarnog povjerenstva odgovornog za reviziju (hrvatski jezik) 1 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o obrazovanju Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju (srpski jezik) 1 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o obrazovanju Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju (bosanski jezik) 2 624 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (hrvatski jezik) 2 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zakqučivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (srpski jezik) 2 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (bosanski jezik) 2 625 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (hrvatski jezik) 3 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (srpski jezik) 3 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (bosanski jezik) 3 626 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (hrvatski jezik) 3 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (srpski jezik) 4 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje Prvog programskog kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (bosanski jezik) 4 627 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (hrvatski jezik) 4 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zakqučivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (srpski jezik) 4 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za Prvi programski kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za razvojne politike za javnu potrošnju (bosanski jezik)5 628 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekt otpadnih voda u Sarajevu (hrvatski jezik) 5 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekat otpadnih voda u Sarajevu (srpski jezik) 5 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekt otpadnih voda u Sarajevu (bosanski jezik) 5 629 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekt otpadnih voda u Sarajevu (hrvatski jezik) 6 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zakqučivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekat otpadnih voda u Sarajevu (srpski jezik)6 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekt otpadnih voda u Sarajevu (bosanski jezik) 6 630 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekt potpore mrežama socijalne sigurnosti i zapošljavanja (hrvatski jezik) 6 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekat podrške mrežama socijalne sigurnosti i zapošljavawa (srpski jezik) 7 Odluka O Odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekt podrške mrežama socijalne sigurnosti i zapošljavanja (bosanski jezik) 7 631 Odluka o odobravanju Odluke o davanju suglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekt potpore mrežama socijalne sigurnosti i zapošljavanja (hrvatski jezik) 7 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zakqučivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekat podrške mrežama socijalne sigurnosti i zapošlja- vawa (srpski jezik) 7 Odluka o odobravanju Odluke o davanju saglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za kredit Međunarodne asocijacije za razvoj za Projekt podrške mrežama socijalne sigurnosti i zapošljavanja (bosanski jezik) 8 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 632 Rješenje o imenovanju zamjenika direktora Federalne uprave policije u sastavu Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova/ Federalnog ministarstva unutarnjih poslova 8 USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Presuda broj U-27/09 (hrvatski jezik) 8 Presuda broj U-27/09 (srpski jezik) 10 Presuda broj U-27/09 (bosanski jezik) 11 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 30/07 (hrvatski jezik) 12 Odluka broj AP 30/07 (srpski jezik) 15 Odluka broj AP 30/07 (bosanski jezik) 18 Odluka broj AP 912/07 (hrvatski jezik) 21 Odluka broj AP 912/07 (srpski jezik) 25 Odluka broj AP 912/07 (bosanski jezik) 29 Odluka broj AP 1445/08 (hrvatski jezik) 32 Odluka broj AP 1445/08 (srpski jezik) 35 Odluka broj AP 1445/08 (bosanski jezik) 38 Odluka broj AP 1533/07 (hrvatski jezik) 41 Odluka broj AP 1533/07 (srpski jezik) 45 Odluka broj AP 1533/07 (bosanski jezik) 49 Odluka broj AP 1996/07 (hrvatski jezik) 52 Odluka broj AP 1996/07 (srpski jezik) 55 Odluka broj AP 1996/07 (bosanski jezik) 58 Odluka broj AP 2796/07 (hrvatski jezik) 61 Odluka broj AP 2796/07 (srpski jezik) 65 Odluka broj AP 2796/07 (bosanski jezik) 68 Odluka broj AP 3873/09 (hrvatski jezik) 72 Odluka broj AP 3873/09 (srpski jezik) 77 Odluka broj AP 3873/09 (bosanski jezik) 82 ISPRAVKE Ispravka Odluke broj AP 2878/07 (hrvatski jezik) 87 Ispravka Odluke broj AP 2878/07 (srpski jezik)87 Ispravka Odluke broj AP 2878/07 (bosanski jezik) 87 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel: 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku Poštovanipretplatnici, Radiažuriranjanovebazepodataka, molimo vas da nam dostavite svoje ID brojeve, kako bi usluga, na obostrano zadovoljstvo, bila što ažurnija ikompletnija. Sve dodatne informacije možete dobiti na telefon: 033/554-570 i fax: 033/554-571.