Aktio

O imenovanju komi sije za izbor kandidata

1280 Na osnovu čl. 12. i 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/05), a sve u skladu sa članom 9. stav 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/03 i 34/03), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA IZBOR KANDIDATA ZA UPRAŽNJENE POZICIJE DVA ČLANA NADZORNOG ODBORA PRI VREDNOG DRUŠTVA "FABRIKA DUHANA S ARAJEVO" D.D. SARAJEVO I. Imenuje se Komisija za izbor kandidata za upražnjene pozicije dva člana Nadzornog odbora privrednog društva "Fabrika duhana Sarajevo" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu: –ŽARKO KARAČ IĆ, predsjednik - Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, –STIPE ŠAKIĆ, član - Fede ralno ministarstvo poljoprivrede,vodoprivrede i šumarstva, –EMINA SELMAN, član - Federalno ministarstvo poljoprivrede,vodoprivrede i šumarstva, –EDVIN ŠARIĆ, član - Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, –MUZAFERA KALABUŠIĆ, član - Federalno ministarstvo poljoprivrede,vodoprivrede i šumarstva. Administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će JADRANKA REDŽEPOVIĆ. II. Zadatak Komisije je da razmotri sve prijave podnesene na javni oglas, na osnovu principa iz člana 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine, sastavi listu s užim izborom najboljih kandidata koji ispunjavaju kriterije za imenovanje i obavi intervju sa kandidatima koji su ušli u uži izbor. Nakon provedenog postupka, Komisija će sačiniti zapisnik/izvještaj o radu i pismeno predložiti federalnom ministru poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva na daljnje razmatranje rang-listu sa najboljim kandidatima prema uslovima koji su traženi javnim oglasom za izbor kandidata za člana Nadzornog odbora privrednog društva "Fabrika duhana Sarajevo" d.d. Sarajevo. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-18-1707-1/11 8. augusta/kolovoza 2011. godine Sarajevo Ministar Jerko Ivanković-Lijanović, s. r. (Sl-870/11-F) USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1007/08, rješavajući apelaciju Katarine Marsenić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Katarine Marsenić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u: - predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu pod brojem 075-0-P-07-000 135, i - predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 075-0-P-07-000 135, prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katarine Marsenić podnesena zbog povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Katarina Marsenić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada podnijela je 27. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u više predmeta koji su se po apelanticinim tužbama vodili pred sudovima Republike Srpske. 2. Apelantica je 21. aprila 2008. godine dopunila-precizirala apelaciju tako što je dostavila dva obrasca apelacije. U prvom obrascu apelantica je navela da apelaciju podnosi zbog dužine postupka u predmetu koji se pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu vodi pod brojem P-184/03 i u kojem je 4. maja 2005. godine bila donesena presuda koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), u postupku po apelanticinoj žalbi, Rješenjem broj Gž 011-0-Gž-06-001 103 ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 3. U drugom obrascu apelacije apelantica je navela da podnosi apelaciju i zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-574/2000 i Okružnog suda broj Gž.1364/04, a koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u fazi odlučivanja o apelanticinoj reviziji kod Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i vodio se pod brojem 118-0-Rev-06-000 566. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i od Vrhovnog suda je 19. maja 2008. godine, od Osnovnog suda u Banjoj Luci 20. maja 2008. godine, a od Okružnog suda 1. oktobra 2010. godine traženo da dostave odgovor na apelaciju. 5. Odgovor na apelaciju Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je dostavio 29. maja 2008. godine, Osnovni sud u Banjoj Luci 5. juna 2008. godine, Vrhovni sud 9. juna 2008. godine, a Okružni sud 18. oktobra 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i Osnovnog suda u Banjoj Luci su dostavljen apelantici 16. juna 2008. godine, a odgovor Okružnog suda dopisom od 18. novembra 2010. godine. 7. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je 8. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 075-0-P-07-000 135. 8. Osnovni sud u Banjoj Luci u ostavljenom roku, koji je istekao 6. novembra 2010. godine, nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P.547/00. III. Činjenično stanje a) postupak pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu 9. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, a koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Apelantica je 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkonjić-Gradu podnijela tužbu protiv tuženog Lazara Đukanovića, inače svoga oca, zbog neosnovanog obogaćenja i naknade štete. Presudom Osnovnog suda P.88/86 od 23. novembra 1987. godine odbijen je apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev, te je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Međutim, Viši sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj Gž. 602/89 od 5. aprila 1989. godine, uvažio apelanticinu žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga postupak je pred prvostepenim sudom evidentiran pod novim poslovnim brojem P-312/89. 11. Podneskom od 16. januara 2003. godine apelantica je obavijestila Osnovni sud da nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje nova presuda u predmetnoj pravnoj stvari nije nikada donesena, da je tuženi La - zar Đukanović umro 23. januara 1990. godine, te je apelantica uredila tužbu tako što je kao tužene označila svoju braću Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića, kao nasljednike Lazara Đukanovića, te je izvršila preciziranje tužbenog zahtjeva uz isticanje prijedloga za donošenje privremene mjere. 12. Budući da je provjerom kroz upisnike i arhivu utvrđeno da je spis broj P-312/98 nestao u toku ratnih dejstava, Osnovni sud je nakon održana dva ročišta (20. juna i 14. jula 2003. godine) na raspravi održanoj 14. jula 2003. godine donio Rješenje broj R-7/03 od 14. jula 2003. godine kojim je izvršena rekonstrukcija uništenog spisa broj P.312/89, pa je naloženo pisarnici da na osnovu priložene dokumentacije oformi u "P" upisniku novi spis pod novim brojem u kojem će kao tužiteljicu označiti apelanticu a kao tužene Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića (u daljnjem tekstu: tuženi). 13. Podneskom od 28. jula 2003. godine apelantica je tražila da sud odluči o njenom prijedlogu za određivanje privremene mjere. Sud je nakon toga održao pripremno ročište 19. novembra 2003. godine, te odredio održavanje glavne rasprave za 19. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 decembar 2003. godine. Rješenjem broj P-184/03 d 19. novembra 2003. godine sud je odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Apelantica je protiv rješenja o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere izjavila žalbu koja je 15. decembra 2003. godine dostavljena Okružnom sudu na rješavanje. 14. Glavnu raspravu od 19. decembra 2003. godine sud je, zbog neuredne dostave tuženom, odgodio za 16. januar 2004. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P. 184/03 od 19. decembra 2003. godine je određeno da se zastane s vođenjem postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda o apelanticinom prijedlogu za delegaciju drugog suda, koji je odbijen Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj R-554/03 od 23. januara 2004. godine. 15. Okružni sud, kojem je spis dostavljen radi odlučivanja o apelanticinoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda P.184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelanticinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja), je dopisom broj Gž-2671/03 od 27. aprila 2004. godine, koji je u Osnovnom sudu primljen 12. maja 2004. godine, vratio spis Osnovnom sudu s obrazloženjem da predmetni spis nije kompletan, pa je potrebno da ga Osnovni sud upotpuni svim zapisnicima, podnescima i odlukama koje pripadaju spisu, te da spis uveže. Navedeno je da se u spisu ne nalaze ovlaštenja stranaka da ih zastupaju punomoćnici, te je istaknuto da u spisu nema podataka kada je apelantica primila rješenje zbog čega Okružni sud nije mogao da ispita blagovremenost žalbe. 16. Apelantica je potom podneskom od 30. aprila 2004. godine urgirala zakazivanje glavne rasprave. Nakon toga je Osnovni sud u dva navrata tokom marta 2005. godine tražio od apelantice da imenuje punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. 17. Podneskom od 19. maja 2005. godine apelantica je urgirala kod Osnovnog suda uzimanje predmeta u rad. 18. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2671/03 od 31. augusta 2005. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P-184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelanticinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja). 19. Osnovni sud je potom u dva navrata (25. oktobra i 8. novembra 2005. godine) dostavljao spis Vrhovnom sudu radi izuzimanja Osnovnog suda od daljnjeg rješavanja odnosno određivanja drugog suda za odlučivanje o apelanticinoj tužbi. 20. Rješenjem Vrhovnog suda, broj R-79/05 od 2. decembra 2005. godine, odbijen je prijedlog Osnovnog suda za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje po apelanticinoj tužbi. 21. Nastavak glavne rasprave, zakazane za 15. februar i 10. mart 2006. godine, sud je odložio prije održavanja ročišta. Nastavak glavne rasprave je održan 28. mart 2006. godine, kada je sud proveo predložene dokaze i zaključio glavnu raspravu. 22. Presudom Osnovnog suda broj P.184/03 od 4.maja 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene kao zakonske nasljednike svog oca Lazara Đukanovića da apelantici, na ime ostavioca, zbog sprečavanja apelantice u korištenju prava vlasništva i odugovlačenja s ispunjenjem novčane obaveze na osnovu pravomoćne Presude Opštinskog suda Mrkonjić-Grad broj P.275/83, isplate iznos od 19.831,70 KM s kamatama kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Odbijen je i alternativni apelanticin zahtjev da sud obaveže tužene da joj isplate po 11.917,00 eura i da se za svakog od njih posebno odluči o troškovima postupka kao i zahtjev da sud, ukoliko ne udovolji ni jednom od navedenih zahtjeva, prvopostavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti samo prema prvotuženom Nikoli Đukanoviću (u daljnjem tekstu: prvotuženi). Odlučeno je da troškove postupka u iznosu od 6.670,00 KM snosi apelantica. 23. Apelantica je 7. juna 2006. godine protiv presude Osnovnog suda izjavila žalbu, koja je 14. juna dostavljena tuženom na odgovor. Spis je 27. juna 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbi. Međutim, Okružni sud je dopisom broj 011-0-Gž-06-001 103 od 16. oktobra 2006. godine spis vratio Osnovnom sudu kako bi pozvao apelanticu da dostavi uredno ovlaštenje za punomoćnika-advokata Milorada Marsenića i kako bi žalbu tuženog (na odluku o troškovima postupka) proslijedio apelantici na odgovor. Apelantica je podneskom od 24. novembra 2006. godine obavijestila sud da advokat Milorad Marsenić, inače njen bračni drug, još od podnošenja tužbe 1986. godine ima punomoć kao i saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske koju je predao sudu, a koja je po apelanticinim navodima također uložena u spis, da je može zastupati u ovom predmetu. 24. Spis je 7. marta 2007. godine vraćen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, ali je on 2. aprila 2007. godine vraćen Osnovnom sudu koji je, nakon dostave apelanticinog odgovora na žalbu tuženog, spis ponovo 10. maja 2007. godine vratio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenim žalbama. 25. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka, te je Presuda Osnovnog suda P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je spis P. 184/03 vratio Osnovnom sudu 22. juna 2007. godine. 26. Podneskom od 18. augusta 2010. godine apelantica je obavijestila sud da je njen punomoćnik umro 21. januara 2008. godine, te je dostavila sudu svoju adresu. 27. Prema stanju spisa Osnovni sud je dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje Okružnog suda apelantici i pozvao je da uredi tužbeni zahtjev u roku od osam dana prema uputama datim u rješenju Okružnog suda. U spisu nema dokaza da je apelantica primila ovaj dopis. b) postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci 28. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, a koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 29. Apelantica je u 6. marta 2000. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnijela tužbu protiv Republike Srpske radi naknade štete. 30. Osnovni sud je na raspravi održanoj 27. augusta 2003. godine donio rješenje kojim je naložio apelantici da u roku od osam dana uredi tužbu prema odredbama novog ZPP-a. 31. Podneskom od 30. augusta 2003. godine apelantica je uredila tužbu. 32. Tužena Republika Srpska je 29. oktobra 2003. godine odgovorila na tužbu. 33. Osnovni sud je 28. maja 2004. godine donio Presudu broj P-547/2000 kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade materijalne štete zbog urušenja stambene zgrade i gubitka prometne vrijednosti, na ime prometne vrijednosti parcela, kao i na ime gubitka stana, isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana vještačenja do isplate. Odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, te povrede ugleda i časti, koji je preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj Republici Srpskoj naknadi troškove postupka. 34. Apelantica je protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci podnijela žalbu. 35. Presudom Okružnog suda broj Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici apelanticin zahtjev da joj tužena Republika Srpska naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su prouzrokovali njeni organi uslijed dugog vođenja sudskih postupaka pred Opštinskim tj. Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u predmetima P 33/91 i P-46/98, te Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkonjić-Grad. Navedeno je da apelantica u toku postupka nije dokazala da je uslijed nezakonitog ili nemarnog rada sudije postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u navedenim predmetima trajao nesrazmjerno dugo te da je zbog toga pretrpjela materijalnu štetu zbog urušavanja stambene zgrade i gubitka stana, te nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda. Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog umanjenja prometne vrijednosti nekretnina do koje je došlo utvrđivanjem njihove posebne namjene Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkonjić-Grad, budući da apelantica ima pravo korištenja predmetnog zemljišta na dosadašnji način sve dok zemljište ne bude preuzeto iz njenog posjeda radi privođenja trajnoj namjeni. Istaknuto je da odluku o regulacionom planu donosi skupština opštine te da i iz tih razloga ne postoji odgovornost Republike Srpske za štetu uslijed odluke opštinskih organa. 36. Apelantica je protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju, te je spis 21. juna 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. 37. Na zahtjev Ustavnog suda za dostavu podataka Vrhovni sud je 28 oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud de je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odlučio o apelanticinoj reviziji (revizija odbijena kao neosnovana). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelantica smatra da je zbog nedonošenja konačne odluke o njenom tužbenom zahtjevu u oba postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da je ovakvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i njeno pravo na opštu zabranu diskriminacije garantovano Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelantica prvo navodi hronologiju postupka pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, te ističe da je "posle 22 godine od podnošenja tužbe (4.3.1986. godine) na istom mjestu tj. pred prvostepenim sudom. Za to nikad ne može biti kriva stranka, ni protivna, već je za to uvek odgovoran sud". Iz navedenih razloga apelantica smatra da je došlo do povrede njenih prava zbog očigledno nerazumnog roka. Dalje, u vezi s postupkom pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, apelantica navodi da je tužbu u toj pravnoj stvari podnijela u martu 2000. godine, da je taj sud počeo rad na predmetu tek nakon donošenja ZPP-a 2003. godine, nakon čega je 28. maja 2004. godine, preko četiri godine od podnošenja tužbe, donio presudu kojim je odbio njen tužbeni zahtjev, da je Okružni sud potvrdio ovu presudu Osnovnog suda svojom odlukom od 10. marta 2006. godine. Apelantica navodi da Vrhovni sud i pored njene urgencije nije donio odluku o reviziji koju je podnijela 26. aprila 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 39. Osnovni sud navodi da Okružni sud do davanja odgovora na apelaciju nije Osnovnom sudu dostavio povratnice o urednoj dostavi drugostepene odluke parničnim strankama, a niti je apelantica, "ako je zaprimila drugostepenu odluku, postupila po uputama iz iste, to jest jasno opredijelila i precizirala tužbeni zahtjev, to ovaj sud nema mogućnosti da nastavi sa postupkom iz navedenih razloga". 40. U vezi s postupkom koji je pokrenut po apelanticinoj tužbi pred Osnovnom sudom u Banjoj Luci, Vrhovni sud je, u odgovoru koji je dostavio 9. juna 2008. godine, istakao da je 21. juna 2006. godine zaprimio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. Navedeno je da je predmet dat u rad 1. februara 2008. godine, te da bi prema programu rada za 2008. godinu svi predmeti iz 2006. godine trebali biti riješeni do kraja 2008. godine. 41. Okružni sud u odgovoru od 18. oktobra 2010. godine navodi da je svojom Presudom Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbio apelanticinu žalbu, a da je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odbio apelanticinu reviziju. Navedeno je da Okružni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju Gž. odluke, te predlaže odbijanje apelacije. 42. U odgovoru na apelaciju koji je dao 5. juna 2008. godine Osnovni sud u Banjoj Luci navodi da je donio presudu po apelanticinoj tužbi, da je Okružni sud odbio apelanticinu žalbu, te da se spis nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelanticinoj reviziji. V. Relevantni propisi 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 44. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 253. Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. VI. Dopustivost 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 46. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 47. U konkretnom slučaju, budući da su Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene žalbe parničnih stranaka te presuda Osnovnog suda u Mrkonjić- Gradu broj P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta, to je postupak o predmetu apelacije u toku pred Osnovnim sudom, kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, preuranjena. 48. Također, u vezi s postupkom pokrenutim po apelanticinoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjoj Luci, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu, dakle nakon podnošenja apelacije, taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj od 1. septembra 2008. godine. U vezi s ovim Ustavni sud prvo naglašava da prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Budući da apelantica nije obavijestila Ustavni sud da je u međuvremenu donesena konačna odluka u ovom predmetu niti ju je dostavila, Ustavni sud zaključuje da, u vezi s ovim postupkom, nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica ove povrede nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene revizione odluke, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka također bile preuranjene. 49. S druge strane, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 50. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkonjić-Gradu, odnosno o njenoj tužbi koju je podnijela u martu 2000. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci, te apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što su predmetni parnični postupci pravosnažno okončani, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 52. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36). 55. Ustavni sud konstatira da se u predmetnim parničnim postupcima pred redovnim sudovima odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj. 56. S obzirom da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 4. marta 1986. godine a da konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari još uvijek nije donesena, odnosno da nije donesena konačna odluka u parničnom postupku pokrenutom po njenoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjoj Luci 6. marta 2000. godine, Ustavni sud će ispitati da li je u navedenim predmetima došlo do povrede apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 57. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onog što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26). b) Pe riod koji se uzima u obzir 58. Ustavni sud ukazuje da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud, dakle, nadležan ispitati apelanticine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). c) Analiza dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu 59. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak koji je apelantica pokrenula pred Opštinskim sudom u Mrkonjić-Gradu traje preko 24 godine i osam mjeseci i da još uvijek nije pravomoćno okončan. Međutim, u apelanticinom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke o ovoj apelaciji, a to je dakle pe riod od preko 14 godina i 11 mjeseci. 60. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja neosnovanog bogaćenja i naknade štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim. 61. U vezi s apelanticinim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da iz predočene dokumentacije proizlazi da je apelantica podnijela prijedlog za nastavak postupka tek od 16. januara 2003. godine (dakle po proteku preko sedam godina počevši od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda), te Ustavni sud zaključuje da se, u okolnostima konkretnog slučaja, koje su posebno određene činjenicom da je predmetni spis nestao u toku ratnih dejstava, ovaj pe riod ipak može staviti na apelanticin teret jer je propustila da blagovremeno inicira nastavak postupka, što bi u konačnici imalo za posljedicu da Osnovni sud ranije preduzme radnje na rekonstruiranju spisa i samim tim bi za posljedicu imalo ranije donošenje odluke o meritumu zahtjeva. S druge strane, okolnost da je apelantica u daljnjem toku postupka tražila delegaciju nadležnosti sama po sebi ne ukazuje da je ovim zahtjevima apelantica doprinijela dužini postupka, budući da se koristila pravima koja joj po zakonu pripadaju. 62. Ustavni sud dalje zapaža da je u daljnjem toku postupka (nakon apelanticinog prijedloga od 16. januara 2003. godine) upravo Osnovni sud doprinio dužini postupka. Naime, premda je u početnoj fazi postupka Osnovni sud u pogledu zakazivanja ročišta za rekonstrukciju spisa te pripremnog ročišta i glavne rasprave iskazao primjerenu ažurnost, u daljnjoj fazi postupka je, prevashodno zbog vlastitih propusta vezanih za nepoštivanje uobičajene pro ce dure rukovanja sudskim spisima, doveo do tog da je spis vraćen s Okružnog suda zbog toga što nije bio kompletan (nedostajali zapisnici, podnesci i odluke koje pripadaju spisu, spis nije bio uvezan, nedostajala je dostavnica o uručivanju rješenja apelantici), te zbog nedostatka punomoći za zastupanje, a koja pitanja je taj sud, s obzirom na odredbe ZPP-a koje se tiču parnične sposobnosti stranaka i preduzimanja radnji lično ili preko punomoćnika (prvenstveno odredbe člana 309. ZPP), morao i trebao riješiti u početnoj fazi postupka. 63. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz spisa Osnovnog suda, koji je dostavljen na uvid Ustavnom sudu, i pored primjedbi koje mu je u tom pogledu iznio Okružni sud, zaista bilo iznimno teško utvrditi sve relevantne okolnosti bitne za odluku Ustavnog suda. Analizom spisa može se zaključiti da je Osnovni sud samo u pojedinim periodima iskazao potrebnu ažurnost u rješavanju predmeta (tokom 2003. i početkom 2006. godine), dok je u ostalim periodima upravo svojom neažurnošću i nekorištenjem mehanizama koje mu pružaju odredbe ZPP-a propustio da djelotvorno upravlja predmetnim postupkom i zapravo svojim postupanjem značajno doprinio dužini postupka. Dalje, evidentno je da je Osnovni sud od dostave rješenja kojim se postupak vraća na ponovno suđenje (22. juna 2007. godine) preduzeo samo jednu radnju 30. septembra 2010. godine, kad je apelantici dostavio Gž. rješenje i naložio da uredi tužbeni zahtjev. Iz navedenog proizlazi da je ovakvo postupanje Osnovnog suda, koji je prvu procesnu radnju preduzeo nakon više od tri godine i tri mjeseca od dostave drugostepenog rješenja, u direktnoj je suprotnosti s članom 228. ZPP-a koji propisuje da je prvostepeni sud dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda. Stoga se pokazuju neosnovanim navodi suda da nije imao dokaze da je predmetno rješenje dostavljeno apelantici, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je Osnovni sud, u periodu dužem od tri godine i tri mjeseca, o navedenom obavijestio Okružni sud te tražio podatke o izvršenoj dostavi. Ovo osobito imajući u vidu da je u konačnici upravo Osnovni sud sam, dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje apelantici, pa Ustavni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ne vidi razloge zašto to Osnovni sud nije mogao učiniti još 2007. godine i zašto tada nije pozvao apelanticu da uredi tužbeni zahtjev. S druge strane, da je apelantica primila rješenje Okružnog suda moglo je biti poznato Osnovnom sudu iz podnesene apelacije koja je dostavljena na odgovor tom sudu 26. maja 2008. godine, pa je dakle još tada mogao preduzeti poslove iz svoje nadležnosti što nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da je odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka pretežno na strani Osnovnog suda, koji je, stoga, najodgovorniji zašto odluka u konkretnom slučaju nije donijeta u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 64. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Okružni sud svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka budući da po dostavljenim žalbama (protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere i presude Osnovnog suda od 4. maja 2006. godine) nije mogao odmah postupati zbog toga što prvostepeni sud nije blagovremeno dostavio uredne spise, a sami rokovi u kojim je donio osporene odluke ne mogu se smatrati nerazumno dugim. 65. Konačno, cijeneći postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od preko 24 godine, od kojih je pe riod od preko 14 godina i 11 mjeseci u nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", a za što je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud, zbog čega je došlo do povrede apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Analiza dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci 66. U vezi s postupkom koji je apelantica pokrenula pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, Ustavni sud zapaža da je taj postupak trajao od 6. marta 2000. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. Dakle cjelokupan postupak u ovom predmetu je trajao osam godina, pet mjeseci i 24 dana. 67. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade materijalne i nematerijalne štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta ne može smatrati osobito složenim. 68. Dalje, budući da Osnovni sud u Banjoj Luci nije u ostavljenom roku dostavio svoj spis P.547/00, Ustavni sud je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, analizu razumnosti dužine postupka zasnovao isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, do objavljivanja u službenom glasilu dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 69. U vezi s tim Ustavni su zapaža da je Osnovni sud prvu raspravu u konkretnom predmetu zakazao tek za 27. au gust 2003. godine, dakle nakon više od tri godine i pet mjeseci računajući od podnošenja tužbe (6. marta 2000. godine), a presudu u konkretnoj pravnoj stvari donio 28. maja 2004. godine (dakle nakon četiri godine i skoro tri mjeseca), za što, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojali opravdani uvjeti, te smatra da je Osnovni sud ovakvim svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka. Dalje, evidentno je da je Okružni sud odluku o žalbi donio u roku koji se sam po sebi ne može smatrati "nerazumnim". Međutim, imajući u vidu da je Vrhovnom sudu trebalo više od dvije godine i dva mjeseca da donese odluku o izjavljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da cjelokupan postupak koji je dakle na tri in stance trajao ukupno osam godina, pet mjeseci i 24 dana u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij "razumnosti". Pri tome, u vezi s odgovorom Vrhovnog suda iz kojeg proizlazi da taj sud ima veliki broj predmeta u radu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda ovi navodi nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. 70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su, gledajući u cjelini, redovni sudovi povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. VIII. Zaključak 71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u situaciji kada trajanje predmetnog parničnog postupka pred Osnovnim sudom, koji od ratione temporis zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje 14 godina i 11 mjeseci i još uvijek nije okončan, može u pretežnom dijelu da se stavi na teret Osnovnom sudu. 72. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine, u situaciji kada je predmetni parnični postupak na tri in stance trajao ukupno osam godina pet mjeseci i 24 dana, pri čemu odgovornost za tako dugo trajanje postupka leži isključivo na redovnim sudovima. 73. Na osnovu člana 16. st 1. i 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1007/08, rješavajući apelaciju Katarine Marsenić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st 1. i 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Katarine Marsenić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u: - predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu pod brojem 075-0-P-07-000 135, i - predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 075-0-P-07-000 135, prema članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katarine Marsenić podnesena zbog povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Katarina Marsenić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada je 27. ožujka 2008. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka u više predmeta koji su se po apelantičinim tužbama vodili pred sudovima Republike Srpske. 2. Apelantica je 21. travnja 2008. godine dopunila-pre ci zi - rala apelaciju tako što je dostavila dva obrasca apelacije. U prvom obrascu apelantica je navela kako apelaciju podnosi zbog duljine postupka u predmetu koji se pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu vodi pod brojem P-184/03 i u kojem je 4. svibnja 2005. godine bila donesena presuda koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), u postupku po apelantičinom prizivu, Rješenjem broj Gž 011-0-Gž-06-001 103 ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 3. U drugom obrascu apelacije apelantica je navela kako podnosi apelaciju i zbog duljine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj P-574/2000 i Okružnog suda broj Gž.1364/04, a koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u fazi odlučivanja o apelantičinoj reviziji kod Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i vodio se pod brojem 118-0-Rev-06-000 566. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i od Vrhovnog suda je 19. svibnja 2008. godine, od Osnovnog suda u Banjaluci 20. svibnja 2008. godine, a od Okružnog suda 1. listopada 2010. godine tražena dostava odgovora na apelaciju. 5. Odgovor na apelaciju Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je dostavio 29. svibnja 2008. godine, Osnovni sud u Banjaluci 5. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 lipnja 2008. godine, Vrhovni sud 9. lipnja 2008. godine, a Okružni sud 18. listopada 2010. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i Osnovnog suda u Banjaluci su dostavljen apelantici 16. lipnja 2008. godine, a odgovor Okružnog suda dopisom od 18. studenoga 2010. godine. 7. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je 8. listopada 2010. godine dostavio na uvid spis broj 075-0-P-07-000 135. 8. Osnovni sud u Banjaluci u ostavljenom roku, koji je istekao 6. studenoga 2010. godine, nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P.547/00. III. Činjenično stanje a) postupak pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu 9. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, a koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Apelantica je 4. ožujka 1986. godine Općinskom sudu u Mrkonjić-Gradu podnijela tužbu protiv tuženog Lazara Đukanovića, inače svoga oca, zbog neutemeljenog obogaćenja i naknade štete. Presudom Osnovnog suda P.88/86 od 23. studenoga 1987. godine odbijen je apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev, te je obvezana tuženom naknaditi troškove parničnog postupka. Međutim, Viši sud u Banjaluci je Rješenjem broj Gž. 602/89 od 5. travnja 1989. godine, uvažio apelantičin priziv i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga postupak je pred prvostupanjskim sudom evidentiran pod novim poslovnim brojem P-312/89. 11. Podneskom od 16. siječnja 2003. godine apelantica je obavijestila Osnovni sud da nakon ukidanja prvostupanjske presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje nova presuda u predmetnoj pravnoj stvari nije nikada donesena, da je tuženi La - zar Đukanović umro 23. siječnja 1990. godine, te je apelantica uredila tužbu tako što je kao tužene označila svoju braću Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića, kao nasljednike Lazara Đukanovića, te je izvršila preciziranje tužbenog zahtjeva uz isticanje prijedloga za donošenje privremene mjere. 12. Budući da je provjerom kroz upisnike i arhivu utvrđeno da je spis broj P-312/98 nestao u tijeku ratnih dejstava, Osnovni sud je nakon održana dva ročišta (20. lipnja i 14. srpnja 2003. godine) na raspravi održanoj 14. srpnja 2003. godine donio Rješenje broj R-7/03 od 14. srpnja 2003. godine kojim je izvršena rekonstrukcija uništenog spisa broj P.312/89, pa je naloženo pisarnici da na temelju priložene dokumentacije oformi u "P" upisniku novi spis pod novim brojem u kojem će kao tužiteljicu označiti apelanticu a kao tužene Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića (u daljnjem tekstu: tuženi). 13. Podneskom od 28. srpnja 2003. godine apelantica je tražila da sud odluči o njenom prijedlogu za određivanje privremene mjere. Sud je nakon toga održao pripremno ročište 19. studenoga 2003. godine, te odredio održavanje glavne rasprave za 19. prosinac 2003. godine. Rješenjem broj P-184/03 d 19. studenoga 2003. godine sud je odbio kao neutemeljen apelantičin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Apelantica je protiv rješenja o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere izjavila priziv koji je 15. prosinca 2003. godine dostavljen Okružnom sudu na rješavanje. 14. Glavnu raspravu od 19. prosinca 2003. godine sud je, zbog neuredne dostave tuženom, odgodio za 16. siječanj 2004. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P. 184/03 od 19. prosinca 2003. godine je određeno da se zastane s vođenjem postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda o apelantičinom prijedlogu za delegaciju drugog suda, koji je odbijen Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj R-554/03 od 23. siječnja 2004. godine. 15. Okružni sud, kojem je spis dostavljen radi odlučivanja o apelantičinom prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda P.184/03 od 19. studenoga 2003. godine (o odbijanju apelantičinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja), je dopisom broj Gž-2671/03 od 27. priziv 2004. godine, koji je u Osnovnom sudu primljen 12. svibnja 2004. godine, vratio spis Osnovnom sudu s obrazloženjem kako predmetni spis nije kompletan, pa je potrebno da ga Osnovni sud upotpuni svim zapisnicima, podnescima i odlukama koje pripadaju spisu, te da spis uveže. Navedeno je da se u spisu ne nalaze ovlaštenja stranaka da ih zastupaju punomoćnici, te je istaknuto da u spisu nema podataka kada je apelantica primila rješenje zbog čega Okružni sud nije mogao da ispita blagovremenost priziva. 16. Apelantica je potom podneskom od 30. travnja 2004. godine urgirala zakazivanje glavne rasprave. Nakon toga je Osnovni sud u dva navrata tijekom ožujka 2005. godine tražio od apelantice da imenuje punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. 17. Podneskom od 19. svibnja 2005. godine apelantica je urgirala kod Osnovnog suda uzimanje predmeta u rad. 18. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2671/03 od 31. kolovoza 2005. godine odbijen je apelantičin priziv i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P-184/03 od 19. studenoga 2003. godine (o odbijanju apelantičinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja). 19. Osnovni sud je potom u dva navrata (25. listopada i 8. studenoga 2005. godine) dostavljao spis Vrhovnom sudu radi izuzimanja Osnovnog suda od daljnjeg rješavanja odnosno određivanja drugog suda za odlučivanje o apelantičinoj tužbi. 20. Rješenjem Vrhovnog suda, broj R-79/05 od 2. prosinca 2005. godine, odbijen je prijedlog Osnovnog suda za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje po apelantičinoj tužbi. 21. Nastavak glavne rasprave, zakazane za 15. veljače i 10. ožujak 2006. godine, sud je odložio prije održavanja ročišta. Nastavak glavne rasprave je održan 28. ožujak 2006. godine, kada je sud proveo predložene dokaze i zaključio glavnu raspravu. 22. Presudom Osnovnog suda broj P.184/03 od 4.svibnja 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tužene kao zakonske nasljednike svoga oca Lazara Đukanovića da apelantici, na ime ostavitelja, zbog sprečavanja apelantice u korištenju prava vlasništva i odugovlačenja s ispunjenjem novčane obveze na temelju pravomoćne Presude Općinskog suda Mrkonjić-Grad broj P.275/83, isplate iznos od 19.831,70 KM s kamatama kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Odbijen je i alternativni apelantičin zahtjev da sud obveže tužene da joj isplate po 11.917,00 eura i da se za svakog od njih posebno odluči o troškovima postupka kao i zahtjev da sud, ukoliko ne udovolji ni jednom od navedenih zahtjeva, prvopostavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti samo prema prvotuženom Nikoli Đukanoviću (u daljnjem tekstu: prvotuženi). Odlučeno je da troškove postupka u iznosu od 6.670,00 KM snosi apelantica. 23. Apelantica je 7. lipnja 2006. godine protiv presude Osnovnog suda izjavila priziv, koji je 14. lipnja dostavljena tuženom na odgovor. Spis je 27. lipnja 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o prizivu. Međutim, Okružni sud je dopisom broj 011-0-Gž-06-001 103 od 16. listopada 2006. godine spis vratio Osnovnom sudu kako bi pozvao apelanticu da dostavi uredno ovlaštenje za punomoćnika-odvjetnika Milorada Marsenića i kako bi priziv tuženog (na odluku o troškovima postupka) proslijedio apelantici na odgovor. Apelantica je podneskom od 24. studenoga 2006. godine obavijestila sud da odvjetnik Milorad Marsenić, inače njen bračni drug, još od podnošenja tužbe 1986. godine ima punomoć kao i suglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske koju je predao sudu, a koja je po apelantičinim navodima također uložena u spis, da je može zastupati u ovom predmetu. 24. Spis je 7. ožujka 2007. godine vraćen Okružnom sudu radi rješavanja o prizivima izjavljenim protiv prvostupanjske presude, ali je on 2. travnja 2007. godine vraćen Osnovnom sudu koji je, nakon dostave apelantičinog odgovora na priziv tuženoga, spis ponovno 10. svibnja 2007. godine vratio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenim prizivima. 25. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. svibnja 2007. godine uvaženi su prizivi parničnih stranaka, te je Presuda Osnovnog suda P.184/03 od 4. svibnja 2006. godine ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je spis P. 184/03 vratio Osnovnom sudu 22. lipnja 2007. godine. 26. Podneskom od 18. kolovoza 2010. godine apelantica je obavijestila sud da je njen punomoćnik umro 21. siječnja 2008. godine, te je dostavila sudu svoju adresu. 27. Prema stanju spisa Osnovni sud je dopisom od 30. rujna 2010. godine dostavio rješenje Okružnog suda apelantici i pozvao je da uredi tužbeni zahtjev u roku od osam dana prema uputama datim u rješenju Okružnog suda. U spisu nema dokaza da je apelantica primila ovaj dopis. b) postupak pred Osnovnim sudom u Banjaluci 28. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, a koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 29. Apelantica je u 6. ožujka 2000. godine Osnovnom sudu u Banjaluci podnijela tužbu protiv Republike Srpske radi naknade štete. 30. Osnovni sud je na raspravi održanoj 27. kolovoza 2003. godine donio rješenje kojim je naložio apelantici da u roku od osam dana uredi tužbu prema odredbama novog ZPP-a. 31. Podneskom od 30. kolovoza 2003. godine apelantica je uredila tužbu. 32. Tužena Republika Srpska je 29. listopada 2003. godine odgovorila na tužbu. 33. Osnovni sud je 28. svibnja 2004. godine donio Presudu broj P-547/2000 kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade materijalne štete zbog urušenja stambene zgrade i gubitka prometne vrijednosti, na ime prometne vrijednosti parcela, kao i na ime gubitka stana, isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana vještačenja do isplate. Odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, te povrede ugleda i časti, koji je preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelantica je obvezana tuženoj Republici Srpskoj naknaditi troškove postupka. 34. Apelantica je protiv presude Osnovnog suda u Banjaluci podnijela priziv. 35. Presudom Okružnog suda broj Gž.1364/04 od 10. ožujka 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin priziv i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjaluci. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantičin zahtjev da joj tužena Republika Srpska naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su prouzročili njeni organi uslijed dugog vođenja sudskih postupaka pred Općinskim tj. Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u predmetima P 33/91 i P-46/98, te Odlukom o regulacionom planu Skupštine općine Mrkonjić-Grad. Navedeno je da apelantica u tijeku postupka nije dokazala da je uslijed nezakonitog ili nemarnog rada suca postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u navedenim predmetima trajao nesrazmjerno dugo te da je zbog toga pretrpjela materijalnu štetu zbog urušavanja stambene zgrade i gubitka stana, te nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda. Također je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog umanjenja prometne vrijednosti nekretnina do koje je došlo utvrđivanjem njihove posebne namjene Odlukom o regulacionom planu Skupštine općine Mrkonjić-Grad, budući da apelantica ima pravo korištenja predmetnog zemljišta na dosadašnji način sve dok zemljište ne bude preuzeto iz njenog posjeda radi privođenja trajnoj namjeni. Istaknuto je da odluku o regulacionom planu donosi skupština općine te da i iz tih razloga ne postoji odgovornost Republike Srpske za štetu uslijed odluke općinskih organa. 36. Apelantica je protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju, te je spis 21. lipnja 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. 37. Na zahtjev Ustavnog suda za dostavu podataka Vrhovni sud je 28 listopada 2010. godine obavijestio Ustavni sud de je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine odlučio o apelantičinoj reviziji (revizija odbijena kao neutemeljena). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelantica smatra da je zbog nedonošenja konačne odluke o njenom tužbenom zahtjevu u oba postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelantica smatra da je ovakvim postupanjem redovitih sudova povrijeđeno i njeno pravo na opću zabranu diskriminacije garantirano Protokolom broj 12 uz Europsku konvenciju. U apelaciji apelantica prvo navodi kronologiju postupka pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, te ističe da je "posle 22 godine od podnošenja tužbe (4.3.1986. godine) na istom mjestu tj. pred prvostepenim sudom. Za to nikad ne može biti kriva stranka, ni protivna, već je za to uvek odgovoran sud". Iz navedenih razloga apelantica smatra da je došlo do povrede njenih prava zbog očitno nerazumnog roka. Dalje, u vezi s postupkom pred Osnovnim sudom u Banjaluci, apelantica navodi da je tužbu u toj pravnoj stvari podnijela u ožujku 2000. godine, da je taj sud počeo rad na predmetu tek nakon donošenja ZPP-a 2003. godine, nakon čega je 28. svibnja 2004. godine, preko četiri godine od podnošenja tužbe, donio presudu kojim je odbio njen tužbeni zahtjev, da je Okružni sud potvrdio ovu presudu Osnovnog suda svojom odlukom od 10. ožujka 2006. godine. Apelantica navodi da Vrhovni sud i pored njene urgencije nije donio odluku o reviziji koju je podnijela 26. travnja 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 39. Osnovni sud navodi da Okružni sud do davanja odgovora na apelaciju nije Osnovnom sudu dostavio povratnice o urednoj dostavi drugostupanjske odluke parničnim strankama, a niti je apelantica, "ako je zaprimila drugostepenu odluku, postupila po uputama iz iste, to jest jasno opredijelila i precizirala tužbeni zahtjev, to ovaj sud nema mogućnosti da nastavi sa postupkom iz navedenih razloga". 40. U svezi s postupkom koji je pokrenut po apelantičinoj tužbi pred Osnovnom sudom u Banjaluci, Vrhovni sud je, u odgovoru koji je dostavio 9. lipnja 2008. godine, istaknuo kako je 21. lipnja 2006. godine zaprimio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. Navedeno je kako je predmet dat u rad 1. veljače 2008. godine, te da bi prema programu rada za 2008. godinu svi predmeti iz 2006. godine trebali biti riješeni do konca 2008. godine. 41. Okružni sud u odgovoru od 18. listopada 2010. godine navodi da je svojom Presudom Gž.1364/04 od 10. ožujka 2006. godine odbio apelantičin priziv, a da je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine odbio apelantičinu reviziju. Navedeno je kako Okružni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju Gž. odluke, te predlaže odbijanje apelacije. 42. U odgovoru na apelaciju koji je dao 5. lipnja 2008. godine Osnovni sud u Banjaluci navodi da je donio presudu po apelantičinoj tužbi, da je Okružni sud odbio apelantičinu priziv, te da se spis nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelantičinoj reviziji. V. Relevantni propisi 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 44. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostupanjski sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 228. Prvostupanjski sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostupanjskog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostupanjskog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Član 253. Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o prizivu protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostupanjskim sudom. VI. Dopustivost 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, kao i članka 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 46. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 47. U konkretnom slučaju, budući da su Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. svibnja 2007. godine uvaženi prizivi parničnih stranaka te presuda Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P.184/03 od 4. svibnja 2006. godine ukinuta, to je postupak o predmetu apelacije u tijeku pred Osnovnim sudom, kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, pa slijedi da je apelacija, u smislu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju i članka 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju, preuranjena. 48. Također, u svezi s postupkom pokrenutim po apelantičinoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjaluci, Ustavni sud opaža da je u međuvremenu, dakle nakon podnošenja apelacije, taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj od 1. rujna 2008. godine. U svezi s ovim Ustavni sud prvo naglašava da prema članku 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su apelanti, u smislu članka 19. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u svezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Budući da apelantica nije obavijestila Ustavni sud kako je u međuvremenu donesena konačna odluka u ovom predmetu niti ju je dostavila, Ustavni sud zaključuje da, u vezi s ovim postupkom, nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju, budući da apelantica ove povrede nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene revizione odluke, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka također bile preuranjene. 49. S druge strane, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 50. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redoviti sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 4. ožujka 1986. godine Općinskom sudu u Mrkonjić-Gradu, odnosno o njenoj tužbi koju je podnijela u ožujku 2000. godine Osnovnom sudu u Banjaluci, te apelantica smatra kako joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što su predmetni parnični postupci pravomoćno okončani, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 52. Apelantica smatra kako joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 53. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 54. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975 godine, serija A, broj 18, stavak 36). 55. Ustavni sud konstatira da se u predmetnim parničnim postupcima pred redovitim sudovima odlučivalo o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne naravi iz čega proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv na apelantičin slučaj. 56. S obzirom da apelantica smatra kako joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 4. ožujka 1986. godine a da konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari još uvijek nije donesena, odnosno da nije donesena konačna odluka u parničnom postupku pokrenutom po njenoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjaluci 6. ožujka 2000. godine, Ustavni sud će ispitati je li u navedenim predmetima došlo do povrede apelantičinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 57. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 26). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 58. Ustavni sud ukazuje da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije koje su se desile nakon 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud, dakle, nadležan ispitati apelantičine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon toga nadnevka. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 37). c) Analiza duljine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu 59. Ustavni sud opaža kako predmetni postupak koji je apelantica pokrenula pred Općinskim sudom u Mrkonjić-Gradu traje preko 24 godine i osam mjeseci i da još uvijek nije pravomoćno okončan. Međutim, u apelantičinom slučaju Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke o ovoj apelaciji, a to je dakle razdoblje od preko 14 godina i 11 mjeseci. 60. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja neutemeljenog bogaćenja i naknade štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim. 61. U vezi s apelantičinim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da iz predočene dokumentacije proizlazi da je apelantica podnijela prijedlog za nastavak postupka tek od 16. siječnja 2003. godine (dakle po proteku preko sedam godina počevši od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda), te Ustavni sud zaključuje da se, u okolnostima konkretnog slučaja, koje su posebno određene činjenicom da je predmetni spis nestao u tijeku ratnih događanja, ovo razdoblje ipak može staviti na apelantičin teret jer je propustila da blagovremeno inicira nastavak postupka, što bi u konačnici imalo za posljedicu da Osnovni sud ranije poduzme radnje na rekonstruiranju spisa i samim tim bi za posljedicu imalo ranije donošenje odluke o meritumu zahtjeva. S druge strane, okolnost da je apelantica u daljnjem tijeku postupka tražila delegaciju nadležnosti sama po sebi ne ukazuje da je ovim zahtjevima apelantica doprinijela duljini postupka, budući da se koristila pravima koja joj po zakonu pripadaju. 62. Ustavni sud dalje opaža da je u daljnjem tijeku postupka (nakon apelantičinog prijedloga od 16. siječnja 2003. godine) upravo Osnovni sud doprinio duljini postupka. Naime, premda je u početnoj fazi postupka Osnovni sud glede zakazivanja ročišta za rekonstrukciju spisa te pripremnog ročišta i glavne rasprave iskazao primjerenu ažurnost, u daljnjoj fazi postupka je, prije svega zbog vlastitih propusta vezanih za nepoštivanje uobičajene pro ce dure rukovanja sudskim spisima, doveo do toga da je spis vraćen s Okružnog suda zbog toga što nije bio kompletan (nedostajali zapisnici, podnesci i odluke koje pripadaju spisu, spis nije bio uvezan, nedostajala je dostavnica o uručivanju rješenja apelantici), te zbog nedostatka punomoći za zastupanje, a koja pitanja je taj sud, s obzirom na odredbe ZPP-a koje se tiču parnične sposobnosti stranaka i poduzimanja radnji osobno ili preko punomoćnika (prvenstveno odredbe članka 309. ZPP), morao i trebao riješiti u početnoj fazi postupka. 63. Dalje, Ustavni sud opaža kako je iz spisa Osnovnog suda, koji je dostavljen na uvid Ustavnom sudu, i pored primjedbi koje mu je u tom pogledu iznio Okružni sud, doista bilo iznimno teško utvrditi sve relevantne okolnosti bitne za odluku Ustavnog suda. Analizom spisa može se zaključiti da je Osnovni sud samo u pojedinim razdobljima iskazao potrebnu ažurnost u rješavanju predmeta (tijekom 2003. i početkom 2006. godine), dok je u ostalim razdobljima upravo svojom neažurnošću i nekorištenjem mehanizama koje mu pružaju odredbe ZPP-a propustio učinkovito upravljati predmetnim postupkom i zapravo svojim postupanjem značajno doprinio duljini postupka. Dalje, evidentno je da je Osnovni sud od dostave rješenja kojim se postupak vraća na ponovno suđenje (22. lipnja 2007. godine) poduzeo samo jednu radnju 30. rujna 2010. godine, kad je apelantici dostavio Gž. rješenje i naložio da uredi tužbeni zahtjev. Iz navedenoga proizlazi da je ovakvo postupanje Osnovnog suda, koji je prvu procesnu radnju poduzeo nakon više od tri godine i tri mjeseca od dostave drugostupanjskog rješenja, u izravnoj je oprečnosti s člankom 228. ZPP-a koji propisuje da je prvostupanjski sud dužan, odmah po prijemu rješenja drugostupanjskog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostupanjskog suda. Stoga se pokazuju neutemeljenim navodi suda kako nije imao dokaze da je predmetno rješenje dostavljeno apelantici, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je Osnovni sud, u razdoblju duljem od tri godine i tri mjeseca, o navedenom obavijestio Okružni sud te tražio podatke o izvršenoj dostavi. Ovo osobito imajući u vidu da je u konačnici upravo Osnovni sud sam, dopisom od 30. rujna 2010. godine dostavio rješenje apelantici, pa Ustavni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ne vidi razloge zašto to Osnovni sud nije mogao učiniti još 2007. godine i zašto tada nije pozvao apelanticu da uredi tužbeni zahtjev. S druge strane, da je apelantica primila rješenje Okružnog suda moglo je biti poznato Osnovnom sudu iz podnesene apelacije koja je dostavljena na odgovor tom sudu 26. svibnja 2008. godine, pa je dakle još tada mogao poduzeti poslove iz svoje nadležnosti što nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da je odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka pretežno na strani Osnovnog suda, koji je, stoga, najodgovorniji zašto odluka u konkretnom slučaju nije donijeta u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 64. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Okružni sud svojim postupanjem doprinio duljini predmetnog postupka budući da po dostavljenim prizivima (protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere i presude Osnovnog suda od 4. svibnja 2006. godine) nije mogao odmah postupati zbog toga što prvostupanjski sud nije blagovremeno dostavio uredne spise, a sami rokovi u kojim je donio pobijane odluke ne mogu se smatrati nerazumno dugim. 65. Konačno, cijeneći postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka od preko 24 godine, od kojih je razdoblje od preko 14 godina i 11 mjeseci u nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", a za što je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud, zbog čega je došlo do povrede apelantičinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Analiza duljine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci 66. U vezi s postupkom koji je apelantica pokrenula pred Osnovnim sudom u Banjaluci, Ustavni sud opaža kako je taj postupak trajao od 6. ožujka 2000. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine. Dakle cjelokupan postupak u ovom predmetu je trajao osam godina, pet mjeseci i 24 dana. 67. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade materijalne i nematerijalne štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta ne može smatrati osobito složenim. 68. Dalje, budući da Osnovni sud u Banjaluci nije u ostavljenom roku dostavio svoj spis P.547/00, Ustavni sud je, sukladno svojoj dosadašnjom praksom, analizu razumnosti duljine postupka utemeljio isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, do objavljivanja u službenom glasilu dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 69. U svezi s tim Ustavni su opaža kako je Osnovni sud prvu raspravu u konkretnom predmetu zakazao tek za 27. kolovoz 2003. godine, dakle nakon više od tri godine i pet mjeseci računajući od podnošenja tužbe (6. ožujka 2000. godine), a presudu u konkretnoj pravnoj stvari donio 28. svibnja 2004. godine (dakle nakon četiri godine i skoro tri mjeseca), za što, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojali opravdani uvjeti, te smatra da je Osnovni sud ovakvim svojim postupanjem doprinio duljini predmetnog postupka. Dalje, evidentno je da je Okružni sud odluku o prizivu donio u roku koji se sam po sebi ne može smatrati "nerazumnim". Međutim, imajući u vidu da je Vrhovnom sudu trebalo više od dvije godine i dva mjeseca da donese odluku o izjavljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da cjelokupan postupak koji je dakle na tri in stance trajao ukupno osam godina, pet mjeseci i 24 dana u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij "razumnosti". Pri tome, u svezi s odgovorom Vrhovnog suda iz kojega proizlazi da taj sud ima veliki broj predmeta u radu, Ustavni sud podsjeća kako prema praksi Europskog i Ustavnog suda ovi navodi nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sustav od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sustav. 70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su, gledajući u cjelini, redoviti sudovi povrijedili apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine. VIII. Zaključak 71. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku koji se trenutačno vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u situaciji kada se trajanje predmetnoga parničnog postupka pred Osnovnim sudom, koji od ratione temporis zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje 14 godina i 11 mjeseci i još uvijek nije okončan, može u pretežnom dijelu staviti na teret Osnovnom sudu. 72. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. rujna 2008. godine, u situaciji kada je predmetni parnični postupak na tri in stance trajao ukupno osam godina pet mjeseci i 24 dana, pri čemu odgovornost za tako dugo trajanje postupka leži isključivo na redovitim sudovima. 73. Na temelju članka 16. st 1. i 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1007/08, rješavajući apelaciju Katarine Marsenić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st 1 i 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Katarine Marsenić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u: - predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu pod brojem 075-0-P-07-000 135, i - predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkowić-Gradu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 075-0-P-07-000 135, prema članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkowić-Gradu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katarine Marsenić podnesena zbog povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Katarina Marsenić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Novog Sada podnijela je 27. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka u više predmeta koji su se po apelantkiwinim tužbama vodili pred sudovima Republike Srpske. 2. Apelantkiwa je 21. aprila 2008. godine dopunila-preci - zirala apelaciju tako što je dostavila dva obrasca apelacije. U prvom obrascu apelantkiwa je navela da apelaciju podnosi zbog dužine postupka u predmetu koji se pred Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu vodi pod brojem P-184/03 i u kom je 4. maja 2005. godine bila donesena presuda koju je Okružni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud), u postupku po apelantkiwinoj žalbi, Rješenjem broj Gž 011-0-Gž-06-001 103 ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 3. U drugom obrascu apelacije apelantkiwa je navela da podnosi apelaciju i zbog dužine trajawa postupka u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-574/2000 i Okružnog suda broj Gž.1364/04, a koji je u vrijeme podnošewa apelacije bio u fazi odlučivawa o apelantkiwinoj reviziji kod Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) i vodio se pod brojem 118-0-Rev-06-000 566. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu i od Vrhovnog suda je 19. maja 2008. godine, od Osnovnog suda u Bawoj Luci 20. maja 2008. godine, a od Okružnog suda 1. oktobra 2010. godine traženo da dostave odgovor na apelaciju. 5. Odgovor na apelaciju Osnovni sud u Mrkowić-Gradu je dostavio 29. maja 2008. godine, Osnovni sud u Bawoj Luci 5. juna 2008. godine, Vrhovni sud 9. juna 2008. godine, a Okružni sud 18. oktobra 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu i Osnovnog suda u Bawoj Luci su dostavljen apelantkiwi 16. juna 2008. godine, a odgovor Okružnog suda dopisom od 18. novembra 2010. godine. 7. Osnovni sud u Mrkowić-Gradu je 8. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 075-0-P-07-000 135. 8. Osnovni sud u Bawoj Luci u ostavljenom roku, koji je istekao 6. novembra 2010. godine, nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P.547/00. III. Činjenično stanje a) postupak pred Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu 9. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu, a koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumirati na sljedeći način. 10. Apelantkiwa je 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkowić-Gradu podnijela tužbu protiv tuženog Lazara Đukanovića, inače svoga oca, zbog neosnovanog obogaćewa i naknade štete. Presudom Osnovnog suda P.88/86 od 23. novembra 1987. godine odbijen je apelantkiwin postavljeni tužbeni zahtjev, te je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Međutim, Viši sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj Gž. 602/89 od 5. aprila 1989. godine, uvažio apelantkiwinu žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga postupak je pred prvostepenim sudom evidentiran pod novim poslovnim brojem P-312/89. 11. Podneskom od 16. januara 2003. godine apelantkiwa je obavijestila Osnovni sud da nakon ukidawa prvostepene presude i vraćawa predmeta na ponovno suđenje nova presuda u predmetnoj pravnoj stvari nije nikada donesena, da je tuženi La zar Đukanović umro 23. januara 1990. godine, te je apelantkiwa uredila tužbu tako što je kao tužene označila svoju braću Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića, kao nasljednike Lazara Đukanovića, te je izvršila preciziranje tužbenog zahtjeva uz isticanje prijedloga za donošenje privremene mjere. 12. Budući da je provjerom kroz upisnike i arhivu utvrđeno da je spis broj P-312/98 nestao u toku ratnih dejstava, Osnovni sud je nakon održana dva ročišta (20. juna i 14. jula 2003. godine) na raspravi održanoj 14. jula 2003. godine donio Rješenje broj R-7/03 od 14. jula 2003. godine kojim je izvršena rekonstrukcija uništenog spisa broj P.312/89, pa je naloženo pisarnici da na osnovu priložene dokumentacije oformi u "P" upisniku novi spis pod novim brojem u kojem će kao tužiteqku označiti apelantkinju a kao tužene Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića (u daqnjem tekstu: tuženi). 13. Podneskom od 28. jula 2003. godine apelantkiwa je tražila da sud odluči o njenom prijedlogu za određivanje privremene mjere. Sud je nakon toga održao pripremno ročište 19. novembra 2003. godine, te odredio održavanje glavne rasprave za 19. decembar 2003. godine. Rješenjem broj P-184/03 d 19. novembra 2003. godine sud je odbio kao neosnovan apelantkiwin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa. Apelantkiwa je protiv rješewa o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere izjavila žalbu koja je 15. decembra 2003. godine dostavljena Okružnom sudu na rješavanje. 14. Glavnu raspravu od 19. decembra 2003. godine sud je, zbog neuredne dostave tuženom, odgodio za 16. januar 2004. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P. 184/03 od 19. decembra 2003. godine je određeno da se zastane s vođenjem postupka do donošewa odluke Vrhovnog suda o apelantkiwinom prijedlogu za delegaciju drugog suda, koji je odbijen Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj R-554/03 od 23. januara 2004. godine. 15. Okružni sud, kojem je spis dostavljen radi odlučivawa o apelantkiwinoj žalbi protiv Rješewa Osnovnog suda P.184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelantkiwinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđewa), je dopisom broj Gž-2671/03 od 27. aprila 2004. godine, koji je u Osnovnom sudu primljen 12. maja 2004. godine, vratio spis Osnovnom sudu s obrazloženjem da predmetni spis nije kompletan, pa je potrebno da ga Osnovni sud upotpuni svim zapisnicima, podnescima i odlukama koje pripadaju spisu, te da spis uveže. Navedeno je da se u spisu ne nalaze ovlašćewa stranaka da ih zastupaju punomoćnici, te je istaknuto da u spisu nema podataka kada je apelantkiwa primila rješenje zbog čega Okružni sud nije mogao da ispita blagovremenost žalbe. 16. Apelantkiwa je zatim podneskom od 30. aprila 2004. godine urgirala da se zakaže glavna rasprava. Nakon toga je Osnovni sud u dva navrata tokom marta 2005. godine tražio od apelantkinje da imenuje punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. 17. Podneskom od 19. maja 2005. godine apelantkiwa je urgirala kod Osnovnog suda da uzme predmet u rad. 18. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2671/03 od 31. avgusta 2005. godine odbijena je apelantkiwina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P-184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelantkiwinog prijedloga da se odredi mjera obezbjeđewa). 19. Osnovni sud je zatim u dva navrata (25. oktobra i 8. novembra 2005. godine) dostavljao spis Vrhovnom sudu radi izuzimawa Osnovnog suda od daqnjeg rješavawa odnosno određivawa drugog suda za odlučivanje o apelantkiwinoj tužbi. 20. Rješenjem Vrhovnog suda, broj R-79/05 od 2. decembra 2005. godine, odbijen je prijedlog Osnovnog suda da se odredi drugi stvarno nadležan sud za postupanje po apelantkiwinoj tužbi. 21. Nastavak glavne rasprave, zakazane za 15. februar i 10. mart 2006. godine, sud je odložio prije održavawa ročišta. Nastavak glavne rasprave održan je 28. mart 2006. godine, kada je sud proveo predložene dokaze i zakqučio glavnu raspravu. 22. Presudom Osnovnog suda broj P.184/03 od 4.maja 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene kao zakonske nasljednike svog oca Lazara Đukanovića da apelantkiwi, na ime ostavioca, zbog sprečavawa apelantkinje u korišćenju prava vlasništva i odugovlačewa s ispunjenjem novčane obaveze na osnovu pravosnažne Presude Opštinskog suda Mrkowić-Grad broj P.275/83, isplate iznos od 19.831,70 KM s kamatama kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Odbijen je i alternativni apelantkiwin zahtjev da sud obaveže tužene da joj isplate po 11.917,00 evra i da se za svakog od wih posebno odluči o troškovima postupka kao i zahtjev da sud, ukoliko ne udovoqi ni jednom od navedenih zahtjeva, prvopostavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti samo prema prvotuženom Nikoli Đukanoviću (u daqnjem tekstu: prvotuženi). Odlučeno je da troškove postupka u iznosu od 6.670,00 KM snosi apelantkiwa. 23. Apelantkiwa je 7. juna 2006. godine protiv presude Osnovnog suda izjavila žalbu, koja je 14. juna dostavljena tuženom na odgovor. Spis je 27. juna 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavawa o žalbi. Međutim, Okružni sud je dopisom broj 011-0-Gž-06-001 103 od 16. oktobra 2006. godine spis vratio Osnovnom sudu kako bi pozvao apelantkinju da dostavi uredno ovlašćenje za punomoćnika-advokata Milorada Marsenića i kako bi žalbu tuženog (na odluku o troškovima postupka) proslijedio apelantkiwi na odgovor. Apelantkiwa je podneskom od 24. novembra 2006. godine obavijestila sud da advokat Milorad Marsenić, inače njen bračni drug, još od podnošewa tužbe 1986. godine ima punomoć kao i saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske koju je predao sudu, a koja je po apelantkiwinim navodima takođe uložena u spis, da može da je zastupa u ovom predmetu. 24. Spis je 7. marta 2007. godine vraćen Okružnom sudu radi rješavawa o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, ali je on 2. aprila 2007. godine vraćen Osnovnom sudu koji je, nakon dostave apelantkiwinog odgovora na žalbu tuženog, spis ponovo 10. maja 2007. godine vratio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenim žalbama. 25. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka, te je Presuda Osnovnog suda P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je spis P. 184/03 vratio Osnovnom sudu 22. juna 2007. godine. 26. Podneskom od 18. avgusta 2010. godine apelantkiwa je obavijestila sud da je njen punomoćnik umro 21. januara 2008. godine, te je dostavila sudu svoju adresu. 27. Prema stanju spisa Osnovni sud je dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje Okružnog suda apelantkiwi i pozvao je da uredi tužbeni zahtjev u roku od osam dana prema uputstvima datim u rješenju Okružnog suda. U spisu nema dokaza da je apelantkiwa primila ovaj dopis. b) postupak pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci 28. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci, a koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 29. Apelantkiwa je u 6. marta 2000. godine Osnovnom sudu u Bawoj Luci podnijela tužbu protiv Republike Srpske radi naknade štete. 30. Osnovni sud je na raspravi održanoj 27. avgusta 2003. godine donio rješenje kojim je naložio apelantkiwi da u roku od osam dana uredi tužbu prema odredbama novog ZPP-a. 31. Podneskom od 30. avgusta 2003. godine apelantkiwa je uredila tužbu. 32. Tužena Republika Srpska je 29. oktobra 2003. godine odgovorila na tužbu. 33. Osnovni sud je 28. maja 2004. godine donio Presudu broj P-547/2000 kojom je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade materijalne štete zbog urušewa stambene zgrade i gubitka prometne vrijednosti, na ime prometne vrijednosti parcela, kao i na ime gubitka stana, isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana vještačewa do isplate. Odbijen je dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, te povrede ugleda i časti, koji je preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od presuđewa do isplate kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelantkiwa je obavezana da tuženoj Republici Srpskoj naknadi troškove postupka. 34. Apelantkiwa je protiv presude Osnovnog suda u Bawoj Luci podnijela žalbu. 35. Presudom Okružnog suda broj Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantkiwina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u Bawoj Luci. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantkiwin zahtjev da joj tužena Republika Srpska naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su prouzrokovali njeni organi usljed dugog vođewa sudskih postupaka pred Opštinskim tj. Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu u predmetima P 33/91 i P-46/98, te Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkowić-Grad. Navedeno je da apelantkiwa u toku postupka nije dokazala da je usljed nezakonitog ili nemarnog rada sudije postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u navedenim predmetima trajao nesrazmjerno dugo te da je zbog toga pretrpjela materijalnu štetu zbog urušavawa stambene zgrade i gubitka stana, te nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda. Takođe je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog umanjenja prometne vrijednosti nekretnina do koje je došlo utvrđivanjem wihove posebne namjene Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkowić-Grad, budući da apelantkiwa ima pravo korišćewa predmetnog zemqišta na dosadašwi način sve dok zemqište ne bude preuzeto iz njenog posjeda radi privođewa trajnoj namjeni. Istaknuto je da odluku o regulacionom planu donosi skupština opštine te da i iz tih razloga ne postoji odgovornost Republike Srpske za štetu usljed odluke opštinskih organa. 36. Apelantkiwa je protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju, te je spis 21. juna 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivawa o izjavljenoj reviziji. 37. Na zahtjev Ustavnog suda za dostavu podataka Vrhovni sud je 28 oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud de je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odlučio o apelantkiwinoj reviziji (revizija odbijena kao neosnovana). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelantkiwa smatra da je zbog nedonošewa konačne odluke o njenom tužbenom zahtjevu u oba postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantkiwa smatra da je ovakvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i njeno pravo na opštu zabranu diskriminacije garantovano Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelantkiwa prvo navodi hronologiju postupka pred Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu, te ističe da je "posle 22 godine od podnošewa tužbe (4.3.1986. godine) na istom mjestu tj. pred prvostepenim sudom. Za to nikad ne može biti kriva stranka, ni protivna, već je za to uvek odgovoran sud". Iz navedenih razloga apelantkiwa smatra da je došlo do povrede njenih prava zbog očigledno nerazumnog roka. Dalje, u vezi s postupkom pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci, apelantkiwa navodi da je tužbu u toj pravnoj stvari podnijela u martu 2000. godine, da je taj sud počeo rad na predmetu tek nakon donošewa ZPP-a 2003. godine, nakon čega je 28. maja 2004. godine, preko četiri godine od podnošewa tužbe, donio presudu kojom je odbio njen tužbeni zahtjev, da je Okružni sud potvrdio ovu presudu Osnovnog suda svojom odlukom od 10. marta 2006. godine. Apelantkiwa navodi da Vrhovni sud i pored njene urgencije nije donio odluku o reviziji koju je podnijela 26. aprila 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 39. Osnovni sud navodi da Okružni sud do davawa odgovora na apelaciju nije Osnovnom sudu dostavio povratnice o urednoj dostavi drugostepene odluke parničnim strankama, a niti je apelantkiwa, "ako je zaprimila drugostepenu odluku, postupila po uputama iz iste, to jest jasno opredijelila i precizirala tužbeni zahtjev, to ovaj sud nema mogućnosti da nastavi sa postupkom iz navedenih razloga". 40. U vezi s postupkom koji je pokrenut po apelantkiwinoj tužbi pred Osnovnom sudom u Bawoj Luci, Vrhovni sud je, u odgovoru koji je dostavio 9. juna 2008. godine, istakao da je 21. juna 2006. godine zaprimio apelantkiwinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. Navedeno je da je predmet dat u rad 1. februara 2008. godine, te da bi prema programu rada za 2008. godinu svi predmeti iz 2006. godine trebali da budu riješeni do kraja 2008. godine. 41. Okružni sud u odgovoru od 18. oktobra 2010. godine navodi da je svojom Presudom Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbio apelantkiwinu žalbu, a da je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odbio apelantkiwinu reviziju. Navedeno je da Okružni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju Gž. odluke, te predlaže odbijanje apelacije. 42. U odgovoru na apelaciju koji je dao 5. juna 2008. godine Osnovni sud u Bawoj Luci navodi da je donio presudu po apelantkiwinoj tužbi, da je Okružni sud odbio apelantkiwinu žalbu, te da se spis nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivawa o apelantkiwinoj reviziji. V. Relevantni propisi 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 44. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 253. Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjewivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. VI. Dopustivost 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantkiwine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1 Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 46. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 47. U konkretnom slučaju, budući da su Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene žalbe parničnih stranaka te presuda Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu broj P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta, to je postupak o predmetu apelacije u toku pred Osnovnim sudom, kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1 Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, preuranjena. 48. Takođe, u vezi s postupkom pokrenutim po apelantkiwinoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Bawoj Luci, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu, dakle nakon podnošewa apelacije, taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj od 1. septembra 2008. godine. U vezi s ovim Ustavni sud prvo naglašava da prema članu 32 Pravila Ustavnog suda, kod odlučivawa Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stawa u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošewa apelacije. Budući da apelantkiwa nije obavijestila Ustavni sud da je u međuvremenu donesena konačna odluka u ovom predmetu niti ju je dostavila, Ustavni sud zakqučuje da, u vezi s ovim postupkom, nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantkiwa ove povrede nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene revizione odluke, a one su u vrijeme podnošewa apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka takođe bile preuranjene. 49. S druge strane, u skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 50. U konkretnom slučaju apelantkiwa se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkowić-Gradu, odnosno o njenoj tužbi koju je podnijela u martu 2000. godine Osnovnom sudu u Bawoj Luci, te apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što su predmetni parnični postupci pravosnažno okončani, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 52. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 53. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 54. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36). 55. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnim parničnim postupcima pred redovnim sudovima odlučivalo o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zakqučuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv na apelantkiwin slučaj. 56. S obzirom da apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 4. marta 1986. godine a da konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari još uvijek nije donesena, odnosno da nije donesena konačna odluka u parničnom postupku pokrenutom po njenoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Bawoj Luci 6. marta 2000. godine, Ustavni sud će ispitati da li je u navedenim predmetima došlo do povrede apelantkiwinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 57. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26). b) Pe riod koji se uzima u obzir 58. Ustavni sud ukazuje da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda qudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud, dakle, nadležan da ispita apelantkiwine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). c) Analiza dužine trajawa postupka u predmetu Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu 59. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak koji je apelantkiwa pokrenula pred Opštinskim sudom u Mrkowić-Gradu traje preko 24 godine i osam mjeseci i da još uvijek nije pravosnažno okončan. Međutim, u apelantkiwinom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke o ovoj apelaciji, a to je dakle pe riod od preko 14 godina i 11 mjeseci. 60. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđivawa neosnovanog bogaćewa i naknade štete prema odredbama ZOO te navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra posebno složenim. 61. U vezi s apelantkiwinim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da iz predočene dokumentacije proizilazi da je apelantkiwa podnijela prijedlog da se nastavi postupak tek od 16. januara 2003. godine (dakle po proteku preko sedam godina počevši od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda), te Ustavni sud zakqučuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, koje su posebno određene činjenicom da je predmetni spis nestao u toku ratnih dejstava, ovaj pe riod ipak može da se stavi na apelantkiwin teret jer je propustila da blagovremeno inicira nastavak postupka, što bi na kraju imalo za posljedicu da Osnovni sud ranije preduzme radnje na rekonstruisanju spisa i samim tim bi za posljedicu imalo ranije donošenje odluke o meritumu zahtjeva. S druge strane, okolnost da je apelantkiwa u daqnjem toku postupka tražila delegaciju nadležnosti sama po sebi ne ukazuje da je ovim zahtjevima apelantkiwa doprinijela dužini postupka, budući da se koristila pravima koja joj po zakonu pripadaju. 62. Ustavni sud dalje zapaža da je u daqnjem toku postupka (nakon apelantkiwinog prijedloga od 16. januara 2003. godine) upravo Osnovni sud doprinio dužini postupka. Naime, premda je u početnoj fazi postupka Osnovni sud u pogledu zakazivawa ročišta za rekonstrukciju spisa te pripremnog ročišta i glavne rasprave iskazao primjerenu ažurnost, u daqwoj fazi postupka je, prevashodno zbog vlastitih propusta vezanih za nepoštivanje uobičajene pro ce dure rukovawa sudskim spisima, doveo do tog da je spis vraćen s Okružnog suda zbog toga što nije bio kompletan (nedostajali zapisnici, podnesci i odluke koje pripadaju spisu, spis nije bio uvezan, nedostajala je dostavnica o uručivanju rješewa apelantkiwi), te zbog nedostatka punomoći za zastupanje, a koja pitawa je taj sud, s obzirom na odredbe ZPP-a koje se tiču parnične sposobnosti stranaka i preduzimawa radwi lično ili preko punomoćnika (prevashodno odredbe člana 309 ZPP), morao i trebao da riješi u početnoj fazi postupka. 63. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz spisa Osnovnog suda, koji je dostavljen na uvid Ustavnom sudu, i pored primjedbi koje mu je u tom pogledu iznio Okružni sud, zaista bilo iznimno teško da se utvrde sve relevantne okolnosti bitne za odluku Ustavnog suda. Analizom spisa može da se zakquči da je Osnovni sud samo u pojedinim periodima iskazao potrebnu ažurnost u rješavanju predmeta (tokom 2003. i početkom 2006. godine), dok je u ostalim periodima upravo svojom neažurnošću i nekorišćenjem mehanizama koje mu pružaju odredbe ZPP-a propustio da djelotvorno upravlja predmetnim postupkom i zapravo svojim postupanjem značajno doprinio dužini postupka. Dalje, evidentno je da je Osnovni sud od dostave rješewa kojim se postupak vraća na ponovno suđenje (22. juna 2007. godine) preduzeo samo jednu radnju 30. septembra 2010. godine, kad je apelantkiwi dostavio Gž. rješenje i naložio da uredi tužbeni zahtjev. Iz navedenog proizilazi da je ovakvo postupanje Osnovnog suda, koji je prvu procesnu radnju preduzeo nakon više od tri godine i tri mjeseca od dostave drugostepenog rješewa, u direktnoj je suprotnosti s članom 228 ZPP-a koji propisuje da je prvostepeni sud dužan, odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog suda. Stoga se pokazuju kao neosnovani navodi suda da nije imao dokaze da je predmetno rješenje dostavljeno apelantkiwi, budući da iz stawa spisa ne proizilazi da je Osnovni sud, u periodu dužem od tri godine i tri mjeseca, o navedenom obavijestio Okružni sud te tražio podatke o izvršenoj dostavi. Ovo posebno imajući u vidu da je na kraju upravo Osnovni sud sam, dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje apelantkiwi, pa Ustavni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ne vidi razloge zašto to Osnovni sud nije mogao da učini još 2007. godine i zašto tada nije pozvao apelantkinju da uredi tužbeni zahtjev. S druge strane, da je apelantkiwa primila rješenje Okružnog suda moglo je da bude poznato Osnovnom sudu iz podnesene apelacije koja je dostavljena na odgovor tom sudu 26. maja 2008. godine, pa je dakle još tada mogao da preduzme poslove iz svoje nadležnosti što nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da je odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka pretežno na strani Osnovnog suda, koji je, stoga, najodgovorniji zašto odluka u konkretnom slučaju nije donesena u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 64. Što se tiče ponašawa Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Okružni sud svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka budući da po dostavljenim žalbama (protiv rješewa o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere i presude Osnovnog suda od 4. maja 2006. godine) nije mogao odmah da postupa zbog toga što prvostepeni sud nije blagovremeno dostavio uredne spise, a sami rokovi u kojim je donio osporene odluke ne mogu da se smatraju nerazumno dugim. 65. Na kraju, cijeneći postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijumima Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka od preko 24 godine, od kojih je pe riod od preko 14 godina i 11 mjeseci u nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", a za što je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud, zbog čega je došlo do povrede apelantkiwinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Analiza dužine trajawa postupka u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci 66. U vezi s postupkom koji je apelantkiwa pokrenula pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci, Ustavni sud zapaža da je taj postupak trajao od 6. marta 2000. godine do donošewa Presude Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. Dakle cjelokupan postupak u ovom predmetu je trajao osam godina, pet mjeseci i 24 dana. 67. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade materijalne i nematerijalne štete prema odredbama ZOO te navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta ne može da se smatra posebno složenim. 68. Dalje, budući da Osnovni sud u Bawoj Luci nije u ostavljenom roku dostavio svoj spis P.547/00, Ustavni sud je, u skladu sa svojom dosadašwom praksom, analizu razumnosti dužine postupka zasnovao iskqučivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, do objavqivawa u službenom glasilu dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 69. U vezi s tim Ustavni su zapaža da je Osnovni sud prvu raspravu u konkretnom predmetu zakazao tek za 27. avgust 2003. godine, dakle nakon više od tri godine i pet mjeseci računajući od podnošewa tužbe (6. marta 2000. godine), a presudu u konkretnoj pravnoj stvari donio 28. maja 2004. godine (dakle nakon četiri godine i skoro tri mjeseca), za što, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojali opravdani uslovi, te smatra da je Osnovni sud ovakvim svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka. Dalje, evidentno je da je Okružni sud odluku o žalbi donio u roku koji sam po sebi ne može da se smatra "nerazumnim". Međutim, imajući u vidu da je Vrhovnom sudu trebalo više od dvije godine i dva mjeseca da donese odluku o izjavljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da cjelokupan postupak koji je dakle na tri in stance trajao ukupno osam godina, pet mjeseci i 24 dana u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterijum "razumnosti". Pri tome, u vezi s odgovorom Vrhovnog suda iz kog proizilazi da taj sud ima veliki broj predmeta u radu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda ovi navodi nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem. 70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su, gledajući u cjelini, redovni sudovi povrijedili apelantkiwino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. VIII. Zakqučak 71. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom u Mrkowić-Gradu u situaciji kada trajanje predmetnog parničnog postupka pred Osnovnim sudom, koji od ratione temporis zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda traje 14 godina i 11 mjeseci i još uvijek nije okončan, može u pretežnom dijelu da se stavi na teret Osnovnom sudu. 72. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine, u situaciji kada je predmetni parnični postupak na tri in stance trajao ukupno osam godina pet mjeseci i 24 dana, pri čemu odgovornost za tako dugo trajanje postupka leži iskqučivo na redovnim sudovima. 73. Na osnovu člana 16 st 1 i 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1071/09, rješavajući apelaciju Dragice Grozdanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Grozdanić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za PIO Mostar matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici matični broj 1129401849 od 11. augusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Dragica Grozdanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1129401849 od 11. augusta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za PIO zatraženo je 2. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. jula 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod za PIO je dostavio odgovor 13. jula 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1129401849 od 11. augusta 2008. godine uvažena je apelanticina žalba izjavljena zbog šutnje administracije i istovremeno odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu iznosa starosne penzije kod Federalnog zavoda za PIO. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantica 12. maja 2008. godine obratila navedenoj službi zahtjevom za ostvarivanje prava na isplatu penzije kod Federalnog fonda za PIO a koja je do tada isplaćivana u Fondu PIO Republike Srpske. Pošto o njenom zahtjevu nije rješavano, apelantica je izjavila žalbu zbog šutnje administracije, te je, prema obrazloženju Kantonalne administrativne službe, utvrđeno da je žalba osnovana, pa je uvažena. 7. Dalje, Kantonalna administrativna služba je navela da je u postupku utvrđeno da je apelantici (koja je u vrijeme priznavanja prava na penziju živjela u Maglaju-sadašnja teritorija FBiH) priznato pravo na starosnu penziju rješenjem Filijale PIO Doboj od 17. augusta 1990. godine a počev od 29. juna 1990. godine koju joj je isplaćivala Filijala Doboj do marta 1992. godine. Utvrđeno je i da je nakon toga Fond PIO RS-Filijala Doboj apelantici rješenjem od 1. oktobra 2002. godine odobrio nastavak isplate starosne penzije počevši od dana donošenja predmetnog rješenja, u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između Fonda PIORS i Federalnog zavoda za PIO ("Službene novine FBiH" broj 24/00-u daljnjem tekstu: Sporazum). Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalna administrativna služba je odbila apelanticin zahtjev. 8. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Federalnom zavodu za PIO, koji je Rješenjem matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbama člana 2. Sporazuma, koji se primjenjuje od 18. maja 2000. godine, propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu na dan stupanja na snagu Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili boravka korisnika penzije. Imajući u vidu navedenu odredbu Sporazuma, kao i činjenicu da je apelantici isplatu penzije vršio i vrši Fond PIORS, Federalni zavod za PIO je zaključio da je prvostepeni or gan pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev, te je odbio žalbu kao neosnovanu. 9. Protiv navedenog rješenja apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da je osporeni akt donesen u skladu sa odredbama Sporazuma i uz pravilnu primjenu zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane apelanticine tvrdnje da rješenja nisu mogla biti donesena na osnovu Sporazuma zbog toga što je Vlada RS jednostranom odlukom Sporazum raskinula, te da su upravni organi morali voditi računa o presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura, jer jednostrani raskid Sporazuma od Vlade RS ne obavezuje donosioce osporenih rješenja koji su osnovani za područje Federacije BiH, kao ni navedene presude koje su donesene za konkretne slučajeve. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica navodi da su nadležni organi prilikom rješavanja njenog zahtjeva i tužbe trebali voditi računa o odlukama Suda za ljudska prava broj 39462/03 u predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava broj CH/02/9364, CH/02/8293 i CH/02/8924, te o činjenici da je Vlada RS jednostrano raskinula Sporazum. Apelantica navodi da je diskriminirana u odnosu na penzionere sa teritorije FBiH, jer je nesporno da je pravo na penziju stekla u Federaciji, ali da prima manji iznos penzije u odnosu na penzionere koji žive u FBiH, jer joj je prebivalište u RS a svoje ranije prebivalište je morala napustiti u toku rata ne svojom voljom. Apelantica navodi da se povodom istog pitanja obraćala i Domu za ljudska prava, koji je donio Odluku o dopustivosti broj CH/01/8452 od 26. juna 2007. godine. Apelantica, također, traži da Ustavni sud naloži upravnim organima da joj isplaćuju penziju iz sredstava Federalnog fonda za PIO, razlike penzija koje je primala u RS, kao i naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo povreda prava koje apelantica navodi, te da apelantica nije podnosila zahtjev za vanredno prespitivanje sudske odluke koji joj je bio na raspolaganju. 12. U odgovoru na apelaciju Fond za PIO navodi da nije bilo povreda prava koje apelantica navodi u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. U Ustavu Republike Srpske relevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 14. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 15. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 17. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, obezbijediće se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. 18. U Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH ("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 19. U Statutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske. (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 20. U Statutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima penzijskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 29. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 30. Član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje. 31. U kontekstu ispitivanja dopustivosti i merituma apelacije, a u vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci broj AP 759/08 (vidi, Ustavni sud, odluka od 9. februara 2011. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke temelje na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na to da tokom predmetnog postupka apelantu nisu bila uskraćena procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije). 32. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je zaključio da apelant kao ar gu ment da je diskriminiran ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju penziju, te da je za to kriv njegov raseljenički sta tus, jer je, ne svojom voljom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište. Apelant se radi dokazivanja da je diskriminiran u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma, ali je Ustavni sud utvrdio da je navedena odluka Doma donesena u spomenutim pojedinačnim slučajevima uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije utvrdila sistemsku diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste, pa je zaključio da apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda PIORS u Fond za PIOFBiH odbijen na osnovu relevantnih odredaba Sporazuma, te da apelantu ni u kojem slučaju osporenim odlukama nije uskraćeno pravo na penziju. Naime, apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen je primjenom Sporazuma, te su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14. Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da primjena Sporazuma nije dovela do diskriminacije apelanta u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 33. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetno pravno i činjenično pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelanticine navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske reg u la tive penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1071/09, rješavajući apelaciju Dragice Grozdanić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 22. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragice Grozdanić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000391 08 U od 11. veljače 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za MIO Mostar matični broj 01/1-1129401849 od 24. listopada 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za MIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici matični broj 1129401849 od 11. kolovoza 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Dragica Grozdanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Nebojša Milanović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 8. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000391 08 U od 11. veljače 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za MIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za MIO) matični broj 01/1-1129401849 od 24. listopada 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za MIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1129401849 od 11. kolovoza 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za MIO zatraženo je 2. srpnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. srpnja 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod za MIO je dostavio odgovor 13. srpnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. rujna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1129401849 od 11. kolovoza 2008. godine uvažen je apelantičin priziv izjavljen zbog šutnje administracije i istodobno odbijen apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu iznosa starosne mirovine kod Federalnog zavoda za MIO. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantica 12. svibnja 2008. godine obratila navedenoj službi zahtjevom za ostvarivanje prava na isplatu mirovine kod Federalnog fonda za MIO a koja je do tada isplaćivana u Fondu PIO Republike Srpske. Pošto o njeZInom zahtjevu nije rješavano, apelantica je izjavila priziv zbog šutnje administracije, te je, prema obrazloženju Kantonalne administrativne službe, utvrđeno da je priziv utemeljen, pa je uvažen. 7. Dalje, Kantonalna administrativna služba je navela da je u postupku utvrđeno da je apelantici (koja je u vrijeme priznavanja prava na mirovinu živjela u Maglaju-sadašnji teritorij FBiH) priznato pravo na starosnu mirovinu rješenjem Filijale PIO Doboj od 17. kolovoza 1990. godine a počevši od 29. lipnja 1990. godine koju joj je isplaćivala Filijala Doboj do ožujka 1992. godine. Utvrđeno je i da je nakon toga Fond PIO RS-Filijala Doboj apelantici rješenjem od 1. listopada 2002. godine odobrio nastavak isplate starosne mirovine počevši od dana donošenja predmetnog rješenja, sukladno odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja između Fonda PIORS i Federalnog zavoda za MIO ("Službene novine FBiH" broj 24/00-u daljnjem tekstu: Sporazum). Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalna administrativna služba je odbila apelantičin zahtjev. 8. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila priziv Federalnom zavodu za MIO, koji je Rješenjem matični broj 01/1-1129401849 od 24. listopada 2008. godine priziv odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbama članka 2. Sporazuma, koji se primjenjuje od 18. svibnja 2000. godine, propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu na dan stupanja na snagu Sporazuma nastavlja isplatu mirovine bez obzira na mjesto prebivališta ili boravka korisnika 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 mirovine. Imajući u vidu navedenu odredbu Sporazuma, kao i činjenicu da je apelantici isplatu mirovine vršio i vrši Fond PIORS, Federalni zavod za MIO je zaključio da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je odbilo apelantičin zahtjev, te je odbio priziv kao neutemeljen. 9. Protiv navedenog rješenja apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000391 08 U od 11. veljače 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da je pobijani akt donesen sukladno odredbama Sporazuma i uz pravilnu primjenu zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da rješenja nisu mogla biti donesena na osnovi Sporazuma zbog toga što je Vlada RS jednostranom odlukom Sporazum raskinula, te da su upravna tijela morala voditi računa o presudama Suda za ljudska prava iz Strassbourga, jer jednostrani raskid Sporazuma od Vlade RS ne obvezuje donositelje pobijanih rješenja koji su utemeljeni za područje Federacije BiH, kao ni navedene presude koje su donesene za konkretne slučajeve. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama povrijeđena: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica navodi da su nadležna tijela prigodom rješavanja njezinog zahtjeva i tužbe trebali voditi računa o odlukama Suda za ljudska prava broj 39462/03 u predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava broj CH/02/9364, CH/02/8293 i CH/02/8924, te o činjenici da je Vlada RS jednostrano raskinula Sporazum. Apelantica navodi da je diskriminirana u odnosu na umirovljenike sa teritorija FBiH, jer je nepobitno da je pravo na mirovinu stekla u Federaciji, ali da prima manji iznos mirovine u odnosu na umirovljenike koji žive u FBiH, jer joj je prebivalište u RS a svoje ranije prebivalište je morala napustiti u tijeku rata ne svojom voljom. Apelantica navodi da se povodom istog pitanja obraćala i Domu za ljudska prava, koji je donio Odluku o dopustivosti broj CH/01/8452 od 26. lipnja 2007. godine. Apelantica, također, traži da Ustavni sud naloži upravnim tijelima da joj isplaćuju mirovinu iz sredstava Federalnog fonda za MIO, razlike mirovina koje je primala u RS, kao i naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo povreda prava koje apelantica navodi, te da apelantica nije podnosila zahtjev za izvanredno prespitivanje sudske odluke koji joj je bio na raspolaganju. 12. U odgovoru na apelaciju Fond za MIO navodi da nije bilo povreda prava koje apelantica navodi u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. U Ustavu Republike Srpske relevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 14. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Članak 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 15. U Sporazumu o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Članak 1. Ovim sporazumom Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Nositelji osiguranja) uređuju način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina, uračunavanja mirovinskog staža u postupku ostvarivanja prava na mirovinu, određivanja razmjerne mirovine, ostvarivanja prava na invalidsku i obiteljsku mirovinu, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate mirovina ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provedbu mirovinskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Članak 2. Nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu mirovine, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. 16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 17. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Članak 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obveza iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, Proračuna Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovi dragovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nositelj osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije sukladno zakonu koji regulira oblast privatizacije poduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nositelj osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nositelja osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće mirovina koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Proračunu Federacije Bosne i Hercegovine. 18. U Zakonu o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja FBiH ("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Za poslove mirovinskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizira se u Središnjoj administrativnoj službi mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba). Članak 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji reguliraju rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obvezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 19. U Statutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske. (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 20. U Statutu Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Članak 4. (1) Federalni zavod organizira i provodi mirovinsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima mirovinskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 000391 08 U od 11. veljače 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 18. veljače 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. travnja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, , niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravo iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. 27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 29. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 30. Članak 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakoj osobi na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje. 31. U kontekstu ispitivanja dopustivosti i merituma apelacije, a u svezi sa apelantičinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci broj AP 759/08 (vidi, Ustavni sud, odluka od 9. veljače 2011. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da Ustavni sud nalazi da su upravna tijela i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se pobijane odluke temelje na odredbama članka 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud je zaključio da, obzirom na to da tijekom predmetnog postupka apelantu nisu bila uskraćena procesna prava koja garantira članak 6. stavak 1. Europske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese neovisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke da je u ovom dijelu apelacija neutemeljena i da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije). 32. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer je zaključio da apelant kao ar gu ment da je diskriminiran ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju mirovinu, te da je za to kriv njegov raseljenički sta tus, jer je, ne svojom voljom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište. Apelant se radi dokazivanja da je diskriminiran u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma, ali je Ustavni sud utvrdio da je navedena odluka Doma donesena u spomenutim pojedinačnim slučajevima uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije utvrdila sustavnu diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste, pa je zaključio da apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. U svezi s tim, Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda PIORS u Fond za MIOFBiH odbijen na osnovi relevantnih odredaba Sporazuma, te da apelantu ni u kojem slučaju pobijanim odlukama nije uskraćeno pravo na mirovinu.. Naime, apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen je primjenom Sporazuma, te su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članku 14. Europske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost osoba koje su ostvarile pravo na mirovinu. Na osnovi svega navedenog, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da primjena Sporazuma nije dovela do diskriminacije apelanta u uživanju prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 33. Obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetno pravno i činjenično pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebice razmatrati apelantičine navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge dane u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje obzirom na to da u obrazloženjima pobijanih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske reg u la tive mirovinskog sustava u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima mirovina. 35. Na osnovi članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1071/09, rješavajući apelaciju Dragice Grozdanić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Grozdanić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješewa Federalnog zavoda za PIO Mostar matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine i Rješewa Federalnog zavoda za PIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici matični broj 1129401849 od 11. avgusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dragica Grozdanić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Doboja, koju zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješewa Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daqnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine i Rješewa Federalnog zavoda za PIO-Kantonalna administrativna služba u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1129401849 od 11. avgusta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za PIO zatraženo je 2. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. jula 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod za PIO je dostavio odgovor 13. jula 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 1. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1129401849 od 11. avgusta 2008. godine uvažena je apelantkiwina žalba izjavljena zbog ćutawa administracije i istovremeno odbijen apelantkiwin zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu iznosa starosne penzije kod Federalnog zavoda za PIO. U obrazloženju rješewa je navedeno da se apelantkiwa 12. maja 2008. godine obratila navedenoj službi zahtjevom za ostvarivanje prava na isplatu penzije kod Federalnog fonda za PIO a koja je do tada isplaćivana u Fondu PIO Republike Srpske. Pošto o njenom zahtjevu nije rješavano, apelantkiwa je izjavila žalbu zbog ćutawa administracije, te je, prema obrazloženju Kantonalne 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 administrativne službe, utvrđeno da je žalba osnovana, pa je uvažena. 7. Dalje, Kantonalna administrativna služba je navela da je u postupku utvrđeno da je apelantkiwi (koja je u vrijeme priznavawa prava na penziju živjela u Maglaju-sadašwa teritorija FBiH) priznato pravo na starosnu penziju rješenjem Filijale PIO Doboj od 17. avgusta 1990. godine a počev od 29. juna 1990. godine koju joj je isplaćivala Filijala Doboj do marta 1992. godine. Utvrđeno je i da je nakon toga Fond PIO RS-Filijala Doboj apelantkiwi rješenjem od 1. oktobra 2002. godine odobrio nastavak isplate starosne penzije počevši od dana donošewa predmetnog rješewa, u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa između Fonda PIORS i Federalnog zavoda za PIO ("Službene novine FBiH" broj 24/00-u daqnjem tekstu: Sporazum). Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalna administrativna služba je odbila apelantkiwin zahtjev. 8. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je izjavila žalbu Federalnom zavodu za PIO, koji je Rješenjem matični broj 01/1-1129401849 od 24. oktobra 2008. godine žalbu odbio. U obrazloženju rješewa je navedeno da je odredbama člana 2 Sporazuma, koji se primjenjuje od 18. maja 2000. godine, propisano da nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu na dan stupawa na snagu Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili boravka korisnika penzije. Imajući u vidu navedenu odredbu Sporazuma, kao i činjenicu da je apelantkiwi isplatu penzije vršio i vrši Fond PIORS, Federalni zavod za PIO je zakqučio da je prvostepeni or gan pravilno postupio kada je odbio apelantkiwin zahtjev, te je odbio žalbu kao neosnovanu. 9. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da je osporeni akt donesen u skladu sa odredbama Sporazuma i uz pravilnu primjenu zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane apelantkiwine tvrdnje da rješewa nisu mogla biti donesena na osnovu Sporazuma zbog toga što je Vlada RS jednostranom odlukom Sporazum raskinula, te da su upravni organi morali da vode računa o presudama Suda za qudska prava iz Strazbura, jer jednostrani raskid Sporazuma od Vlade RS ne obavezuje donosioce osporenih rješewa koji su osnovani za područje Federacije BiH, kao ni navedene presude koje su donesene za konkretne slučajeve. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena: pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantkiwa vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantkiwa navodi da su nadležni organi prilikom rješavawa njenog zahtjeva i tužbe trebali voditi računa o odlukama Suda za qudska prava broj 39462/03 u predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine i Doma za qudska prava broj CH/02/9364, CH/02/8293 i CH/02/8924, te o činjenici da je Vlada RS jednostrano raskinula Sporazum. Apelantkiwa navodi da je diskriminisana u odnosu na penzionere sa teritorije FBiH, jer je nesporno da je pravo na penziju stekla u Federaciji, ali da prima mawi iznos penzije u odnosu na penzionere koji žive u FBiH, jer joj je prebivalište u RS a svoje ranije prebivalište je morala da napusti u toku rata ne svojom voqom. Apelantkiwa navodi da se povodom istog pitawa obraćala i Domu za qudska prava, koji je donio Odluku o dopustivosti broj CH/01/8452 od 26. juna 2007. godine. Apelantkiwa, takođe, traži da Ustavni sud naloži upravnim organima da joj isplaćuju penziju iz sredstava Federalnog fonda za PIO, razlike penzija koje je primala u RS, kao i naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo povreda prava koje apelantkiwa navodi, te da apelantkiwa nije podnosila zahtjev za vanredno prespitivanje sudske odluke koji joj je bio na raspolaganju. 12. U odgovoru na apelaciju Fond za PIO navodi da nije bilo povreda prava koje apelantkiwa navodi u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. U Ustavu Republike Srpske relevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 14. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 15. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osigurawa Mostar (u daqnjem tekstu: Nosioci osigurawa) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavawa penzijskog staža u postupku ostvarivawa prava na penziju, određivawa srazmjerne penzije, ostvarivawa prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivawa ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitawa koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osigurawa i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 17. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osigurawa osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, Buxeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoqnog osigurawa, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osigurawa, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osigurawa i drugih prihoda. (2) Najmawi iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osigurawa utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoqnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, obezbijediće se sredstva u Buxetu Federacije Bosne i Hercegovine. 18. U Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osigurawa FBiH ("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osigurawa osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središwoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osigurawa (u daqnjem tekstu: Središwa služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osigurawa (u daljem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daqnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 19. U Statutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daqnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivawa i ostvarivawa prava iz penzijskog i invalidskog osigurawa. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske. (3) Sjedište Fonda je u Bijeqini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 20. U Statutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima penzijskog i invalidskog osigurawa. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 000391 08 U od 11. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 18. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantkiwa pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 29. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 30. Član 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, ukqučujući tu socijalno osiguranje. 31. U kontekstu ispitivawa dopustivosti i merituma apelacije, a u vezi sa apelantkiwinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitawima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci broj AP 759/08 (vidi, Ustavni sud, odluka od 9. februara 2011. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zakqučio da Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg ne može da se zakquči proizvoqnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke temelje na odredbama člana 2 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu da primijene na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud je zakqučio da, s obzirom na to da tokom predmetnog postupka apelantu nisu bila uskraćena procesna prava koja garantuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije). 32. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci zakqučio i da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer je zakqučio da apelant kao argumenat da je diskriminisan ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju penziju, te da je za to kriv njegov raseljenički sta - tus, jer je, ne svojom voqom, morao da napusti svoje prijeratno prebivalište. Apelant se radi do kazivawa da je diskriminisan u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma, ali je Ustavni sud utvrdio da je navedena odluka Doma donesena u pomenutim pojedinačnim slučajevima uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije utvrdila sistemsku diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste, pa je zakqučio da apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda PIORS u Fond za PIOFBiH odbijen na osnovu relevantnih odredaba Sporazuma, te da apelantu ni u kojem slučaju osporenim odlukama nije uskraćeno pravo na penziju. Naime, apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen je primjenom Sporazuma, te su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješewa u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14 Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopšte ne pominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je u citiranoj odluci zakqučio da primjena Sporazuma nije dovela do diskriminacije apelanta u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 33. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetno pravno i činjenično pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantkiwine navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazložewima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoqnost u pogledu primjene materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantkiwini navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske reg u la tive penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1078/08, rješavajući apelaciju Stojka Danilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Stojka Danilovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Stojko Danilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Derventi i Okružnog suda zatraženo je 28. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud u Derventi je odgovor na apelaciju dostavio 21. maja 2008. godine, a Okružni sud 12. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 21. augusta 2008. godine. 5. Ustavni sud je 8. oktobra 2010. godine od Osnovnog suda u Derventi zatražio na uvid spis broj 13 84 P 001370 05 P (stari broj RS-1/05). Spis je dostavljen 29. oktobra 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju protiv Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništavanja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, te je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i isplati zaostale plaće, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Tuženi je 23. novembra 2004. godine podnio Prijedlog Okružnom sudu broj RS-358/04 radi određivanja drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je Rješenjem broj R-220/04 od 24. novembra 2004. godine, postupajući prema odredbi člana 50. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), usvojio prijedlog tog suda i za postupanje u konkretnom predmetu odredio Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Okružni sud je, također, utvrdio da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja predmet dostaviti Osnovnom sudu na daljnje postupanje. 9. Nakon što je 10. marta 2005. godine primio apelantovu tužbu, Osnovni sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji je svoj odgovor dostavio 6. aprila 2005. godine. Odgovor tuženog Osnovni sud je dostavio apelantu 17. maja 2005. godine. 10. Osnovni sud je rješenjem od 4. augusta 2005. godine pripremno ročište zakazao za 5. oktobar 2005. godine. 11. Na ročištu održanom 5. oktobra 2005. godine sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 17. novembar 2005. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tuženi, te da će se raspraviti o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Istim rješenjem apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, označavanjem tačnog perioda za koji se traži isplata, zatim da precizira ukupno potraživanje novčanog iznosa po svim osnovima, kao i pojedinačne mjesečne iznose potraživanja po osnovu plaća, i to u roku od 15 dana od dana donošenja ovog rješenja. 12. Apelant je precizirani tužbeni zahtjev Osnovnom sudu dostavio 10. oktobra 2005. godine. Sud je tužbeni zahtjev dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je 13. oktobra 2005. godine sudu dostavio odgovor i to u zakonom utvrđenom roku. 13. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu, zakazano za 17. novembar 2005. godine, uz saglasnost apelanta i tuženog, odložio za 5. decembar 2005. godine a ročište zakazano za 5. decembar 2005. godine odloženo je za 14. decembar 2005. godine zbog odsutnosti sudije iz opravdanih razloga. 14. Na ročištu održanom 14. decembra 2005. godine Osnovni sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, potom je proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je donio rješenje kojim je nastavak glavne rasprave zakazao za 29. decembar 2005. godine. 15. Na ročištu održanom 29. decembra 2005. godine Osnovni sud je zaključio glavnu raspravu, uz napomenu da će odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 3. februara 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je 3. februara 2006. godine donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, uz napomenu da će presuda parničnim strankama biti dostavljena prema odredbama ZPP. 16. Osnovni sud je 13. novembra 2006. godine donio Presudu broj 13 84 P 001370 05 P, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonita Rješenje broj Su-656/04 od 15. septembra 2004. godine i Rješenje broj Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da se tuženi obavezuje da apelantu uspostavi radnopravni sta tus na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi počevši od 20. januara 2005. godine, te da mu isplati plaću u ukupnom iznosu od 3.334,40 KM i to za periode i u iznosima pobliže definiranim izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. novembra 2006. godine. 17. Osnovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant uposlenik tuženog od 2. marta 1992. godine kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sudskog izvršioca; da je u postupku provedenom po internom oglasu od 11. augusta 2004. godine Rješenjem tuženog broj Su-656/04 utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu; da je apelantov prigovor protiv navedenog rješenja odbijen Rješenjem tuženog br. Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Osnovni sud je zatim naveo da je među parničnim strankama sporna zakonitost donesenih rješenja. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelantu, koji je u stalnom radnom odnosu kod tuženog, radni odnos mogao prestati na osnovu važećih zakonskih odredaba kojima se regulira prestanak radnog odnosa pod uvjetima i na način utvrđen zakonom. To znači da, u slučaju smanjenja broja zaposlenih kod tuženog radi "promjene u organizaciji i metodu rada", "odnosno usljed smanjenja obima i ukidanja poslova", zaposleni su se imali rasporediti u drugi državni or gan na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a u slučaju odbijanja takvog zaposlenja ili nemogućnosti raspoređivanja u drugi or - gan, prestaje im radni odnos odlukom rukovodioca, što u konkretnom slučaju nije primijenjeno. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu dokazane "promjene u organizaciji i metodu rada", odnosno stvarno smanjenje obima ili ukidanje poslova kod tuženog, tj. nisu osporeni apelantovi navodi da kod tuženog stalno rade radnici na određeno vrijeme. Stoga, nije bilo mjesta primjeni člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, a tuženi je povrijedio i odredbu člana 126. Zakona o radu kada je riječ o obavezi da u slučaju potrebe za određenim brojem radnika u zakonom određenom periodu tuženi kao poslodavac ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazao ugovor o radu. 18. Osnovni sud je utvrdio da tuženi u postupku donošenja osporenih rješenja nije ispoštovao ni zakonsku proceduru propisanu odredbama čl. 113, 124. i 125. Zakona o radu, kojima je definirano da je tuženi bio dužan konsultirati sindikat, te u tu svrhu, najmanje tri mjeseca prije namjeravanog otkaza, u pismenoj formi obavijestiti sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikaciji radnika kojima treba prestati radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena...), te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Naime, tuženi se kao poslodavac obratio Sindikalnoj organizaciji tuženog u pismenoj formi 9. septembra 2004. godine, a otkazivanje ugovora o radu uslijedilo je 15. septembra 2004. godine, dakle nakon šest dana. Osim toga, obraćanje nije bilo formalno u pogledu navedenog i zakonom predviđenog sadržaja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi zapošljavao druge radnike na radno mjesto sudskog izvršioca i druga radna mjesta, a da pri tome nije ponudio mogućnost zapošljavanja apelantu kao jednom od radnika kojem je prestao radni odnos, u za to zakonom predviđenom roku. Osnovni sud je zaključio da je i interni oglas, kao način primjene usvojenih kriterija koje je izabrao tuženi, također "inkompatibilan postojećim zakonskim rješenjima", te je naveo: "Koristeći Zakonom nedefiniran institut internog oglasa povrijeđena je Ustavom zajamčena ravnopravnost svih građana u slobodama, pravima i dužnostima i jednakosti pred Zakonom, jer je predmetni oglas bio raspisan samo za grupu zaposlenih kod tuženog". 19. Tuženi je 4. decembra 2006. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 13 84 P 001370 05 P, koju je Osnovni sud apelantu dostavio na odgovor 6. decembra 2006. godine. Apelant je odgovor na žalbu dostavio Osnovnom sudu 13. decembra 2006. godine. Osnovni sud je kompletan spis predmeta dostavio Okružnom sudu na nadležno postupanje 5. januara 2007. godine. 20. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine žalbu tuženog uvažio, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 21. Okružni sud je obrazložio da iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Stoga je Okružni sud na sjednici vijeća održanoj 18. januara 2008. godine, u smislu odredbe člana 217. ZPP, zaključio da je radi dopune dokaznog postupka potrebno otvoriti raspravu i provesti dokaze na ove okolnosti. Na raspravi održanoj 7. februara 2008. godine, nakon izjašnjenja stranaka povodom izjavljene žalbe i odgovora na žalbu, proveden je i dokaz uvidom u pismene akte tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine, upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika. Okružni sud je odbio apelantov prigovor istaknut na raspravi pred tim sudom u vezi sa provođenjem navedenih dokaza, zbog toga što ih tuženi nije predložio u toku prvostepenog postupka, iako su mu bili dostupni, jer je otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, u smislu odredbe člana 217. stav 2. ZPP, predviđeno i zbog utvrđenja novih činjenica i provođenja novih dokaza. 22. Na osnovu svih provedenih dokaza, kako pred prvostepenim, tako i pred tim sudom, Okružni sud je utvrdio drukčije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u osporenoj presudi. Naime, Okružni sud je zaključio da ni u postupku pred prvostepenim sudom nije bilo sporno da je Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima, koji je donijelo Ministarstvo pravde Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 77/03), predviđeno da se broj ovog osoblja određuje prema broju sudija, koji je za sudove osnovnog nivoa 1:3 (1 sudija 3 radnika) i da su sudovi bili dužni postupiti prema navedenom Pravilniku u roku od šest mjeseci od dana imenovanja sudija u taj sud, pa je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi nije dokazao da su nastupile promjene u organizaciji i metodi rada, pogotovo zbog toga što nije bila sporna ni činjenica da je tuženi donio vlastiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je zbog usklađivanja broja zaposlenih sa propisanim kriterijima kod tuženog ostalo 17 prekobrojnih radnika, među kojima i apelant. Zatim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant ra dio na radnom mjestu sudskog izvršioca od 2. marta 1992. godine, iako takav zaključak prvostepeni sud nije mogao izvesti iz provedenih dokaza jer je apelant počeo sa radom kod tuženog 1. marta 1993. godine a radni odnos mu je prestao na radnom mjestu upisničara, za koje mu je obračunavana plaća, što proizlazi i iz Rješenja o utvrđivanju koeficijenta za obračun plaće broj Su-140-23/03 od 20. marta 2003. godine. Ovu činjenicu je i sam apelant potvrdio kada je na raspravi pred Okružnim sudom izjavio da je na mjestu upisničara ra dio unazad tri-četiri godine i da se na internom oglasu i javio za ovo radno mjesto a ne za radno mjesto sudskog izvršioca. Okružni sud je zaključio da nije dokazan ni apelantov navod da je tuženi primao radnike na apelantovo radno mjesto i druga radna mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Naime, povremeni prijemi radnika po ugovoru o djelu, odnosno volontera i pripravnika, što ni tuženi ne osporava, ne mogu se tumačiti u smislu odredbe člana 126. Zakona o radu, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. 23. U obrazloženju odluke Okružnog suda navedeno je da je, i prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da rukovodilac državnog organa ima diskreciono pravo odlučiti kome će u slučaju smanjenja broja radnika prestati radni odnos i da za to nije bilo potrebno raspisivati interni oglas. Međutim, apelantu nije prestao radni odnos zbog provođenja postupka i raspisivanja internog oglasa na koji se apelant prijavio, niti je raspisivanjem internog oglasa, koji institut, uzgred rečeno, nije ni predviđen zakonom, povrijeđeno apelantovo pravo i pravo ostalih građana, kako je zaključio prvostepeni sud, jer, iako je oglas raspisan samo za radnike zaposlene kod tuženog, taj oglas nije bio raspisan zbog popune slobodnih radnih mjesta nego zbog određivanja kriterija prilikom odlučivanja kojim radnicima će prestati radni odnos. Kako je na svim radnim mjestima postojao višak radnika, ovakvim postupkom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo, ni pravo na ravnopravnost i jednakost ostalih građana, budući da se ne radi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta nego o otpuštanju viška radnika. Dakle, budući da je zbog usklađivanja akata tuženog sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima kod tuženog došlo do smanjenja potrebe za zaposlenima, odnosno da se pojavilo 17 prekobrojnih radnika, rukovodilac tuženog je, u smislu odredbe člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94), bio ovlašten da u ovom slučaju vrši raspored radnika u skladu sa njihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnosti takvog rasporeda ni u drugom državnom organu, da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. U konkretnom slučaju, tuženi je tako i postupio ali tek nakon donošenja kriterija koji su bili dostupni svim zaposlenim i na transparentan način provedene pro ce dure sa kojom su bili upoznati svi zaposleni i nakon što im je pružena mogućnost korištenja pravnih lijekova. 24. Okružni sud je prihvatio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je donošenjem Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta došlo do smanjenja broja zaposlenih, te je rukovodilac tuženog postupio na osnovu člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, prema kojem je bio ovlašten da može vršiti raspored radnika u skladu sa njihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnost takvog rasporeda radnika ni u drugi državni or - gan, da ima pravo da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, Okružni sud je, također, utvrdio da je tuženi u postupku utvrđivanja viška radnika pribavio i mišljenje Sindikata, te da se obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika, pa je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka zaključio da je osporena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način. Okružni sud je naglasio da nije od utjecaja da li je tuženi tri mjeseca prije namjeravanog otkaza konsultirao Sindikat, jer, iako je pismeno obraćanje uslijedilo 9. septembra 2004. godine, tokom postupka nije bilo sporno da su svi radnici bili upoznati sa svim fazama postupka i učestvovali na sastancima, niti bi u tom slučaju ishod bio povoljniji za apelanta jer Sindikat i nije imao nikakve primjedbe. Osim toga, apelantu radni odnos nije prestao donošenjem rješenja 15. septembra 2004. godine, nego istekom otkaznog roka 20. januara 2005. godine do kada je protekao i duži vremenski pe riod. Prema tome, ocjenjujući sve okolnosti koje se odnose konkretno na prestanak radnog odnosa apelantu, Okružni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog kao i utvrđenim kriterijima za određivanje viška radnika, te da pri donošenju osporenog rješenja tuženi nije imao mogućnosti apelanta rasporediti na isto ili odgovarajuće radno mjesto ni u drugi državni or gan, pa je taj sud, primjenom člana 229. stav 1. tačka 3. ZPP, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo trajao, odnosno jer su od podnošenja tužbe do donošenja presude Okružnog suda protekle tri godine i tri mjeseca, posebno što se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu. Također, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na jednakost stranaka u postupku jer je Okružni sud u postupku odlučivanja o žalbi tuženog omogućio tuženome izvođenje dokaza čije izvođenje nije predlagano u prvostepenom postupku, pa smatra da nisu mogli biti izvedeni ni pred Okružnim sudom. S obzirom na to da su ti dokazi izvedeni, Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, prekršio odredbe ZPP i odredbe Evropske konvencije jer je na taj način apelant kao tužilac doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. S tim u vezi, apelant tvrdi da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na rad, koje: "Š...Ć takođe štite odredbe Evropske konvencije, Ustava BiH, kao i ostali niži propisi u Bosni i Hercegovini". b) Odgovor na apelaciju 26. Okružni sud se izjasnio da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani jer je taj sud povodom žalbe tuženog odlučio u zakonskom roku. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, Okružni sud je istakao da je sud apelantu pružio mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom pa stoga smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 27. Osnovni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi hronološki tok dešavanja u postupku pred tim sudom do donošenja prvostepene presude. Tvrdi da nisu povrijeđena apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku kao ni pravo na jednakopravnost stranaka u postupku, na što se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 207. stav 1. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Član 217. stav 2. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanje radnih sporova. 29. Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik RS" br. 11/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. Ako je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, odnosno postavljenih lica, usled promene u organizaciji i metodu rada, odnosno usled smanjenja obima i ukidanja poslova, zaposleni i postavljena lica raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom državnom organu koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Odluku o raspoređivanju zaposlenih iz stava 1. ovog člana donosi funkcioner koji rukovodi organom u kojem se zaposleni raspoređuje, a odluku o raspoređivanju postavljenih lica iz stava 1. ovog člana donosi or gan koji ih je postavio. Ukoliko zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos. Ukoliko se zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, funkcioner, odnosno or gan iz stava 2. ovog člana, donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposlenom, odnosno postavljenom licu prestao radni odnos. 30. Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 124. Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna meseca ima nameru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savetom radnika, ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika. Član 125. U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije nameravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavesti savet radnika, odnosno sindikat o sledećem: - razlozima prestanka rada radnika, - broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, - merama kojima bi se moglo izbeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacija, skraćivanjem radnog vremena i dr.), - merama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugog poslodavca. Član 126. Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji je pokrenuo tužbom radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i to poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate zaostalih plaća u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 38. Ustavni sud zapaža da je apelant 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenicu da je u postupku povodom apelantove tužbe od 3. novembra 2004. godine odlučeno presudom Okružnog suda od 7. februara 2008. godine, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, relevantni pe riod je započeo danom podnošenja tužbe. Stoga, relevantni pe riod u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine, dva mjeseca i trinaest dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, odnosno odlučiti o apelantovom zahtjevu za poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa i isplati zaostalih plaća apelantu. U tom postupku prvostepeni sud je u okviru dokaznog postupka donio odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze i na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim. 40. U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u Doboju, protiv kojeg je apelant i podnio tužbu, odnosno koji je u predmetnom postupku tužena strana, podnio prijedlog Okružnom sudu 23. novembra 2004. godine, tj. nakon 20 dana od prijema tužbe, za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je već 24. novembra 2004. godine odlučio o prijedlogu i odredio Osnovni sud u Derventi za postupanje u apelantovom predmetu protiv tuženog. Osnovni sud je, nakon što je tuženi 6. aprila 2005. godine dostavio odgovor na tužbu, te nakon što je apelant 4. oktobra 2005. godine uredio tužbu, nakon održana tri ročišta (5. oktobra, 14. decembra i 29. decembra 2005. godine), dok je dva ročišta odložio uz saglasnost parničnih stranaka (17. novembra i 5. decembra 2005. godine), prvostepenu presudu donio 13. novembra 2006. godine, odnosno u roku od dvije godine i trinaest dana od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupao efikasno u kontinuitetu i u kratkim vremenskim razmacima preduzimao radnje propisane ZPP sve do 29. decembra 2005. godine kada je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presudu donijeti 3. februara 2006. godine. Međutim, 3. februara 2006. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u predmetnom postupku i presudu donio tek 13. novembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je ovakav postupak Osnovnog suda neuobičajen i nije propisan ZPP. Upravo taj čin je doveo do produženja vremena u kojem je donesena prvostepena presuda za cijelih devet mjeseci. Osnovni sud ni u odgovoru na apelaciju nije obrazložio ovakvo svoje postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je odlučujući o žalbi tuženog održao i raspravu, drugostepenu odluku donio u roku od jedne godine i oko tri mjeseca. Ni za ovaj rok ne može se reći da je bio u okvirima rokova propisanih ZPP. Ustavni sud, međutim, zbog činjenice da je postupak povodom apelantove tužbe na dvije sudske in stance trajao ukupno tri godine i tri mjeseca, pri čemu je i drugostepeni sud održao raspravu, ne može zaključiti da je ovaj postupak trajao nerazumno dugo, iako je riječ o postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ovakav stav zasniva se i na činjenici da je sam apelant u toku postupka vršio uređivanje tužbe i usklađivao ju sa relevantnim odredbama ZPP, iako se u međuvremenu od podnošenja tužbe do uređivanja tužbe ZPP nije mijenjao. 41. Imajući u vidu navedeno, a pogotovo činjenicu da je predmetni postupak pred redovnim sudovima sveukupno trajao tri godine, tri mjeseca i trinaest dana, Ustavni sud zaključuje da u apelantom slučaju nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima odnosi se na ispitivanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu i drugih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 44. U odnosu na apelantov navod da mu je u postupku pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer je taj sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženom omogućio izvođenje dokaza koje on nije predlagao u prvostepenom postupku, pa ti dokazi nisu mogli biti izvedeni pred Okružnim sudom, zbog čega smatra da je taj sud prekršio odredbe ZPP jer je apelanta doveo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan el e ment pravičnog suđenja, te da on zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 45. Dalje, Ustavni sud uočava da je Okružni sud ovaj apelantov prigovor razmatrao na ročištu koje je održano povodom izjavljene žalbe, na kojem su bili prisutni apelant i njegov advokat, te da ga je odbio kao neosnovan zaključivši da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Kada je riječ o novim činjenicama i novim dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da je stavom 1. člana 207. ZPP jasno propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Međutim, u konkretnom slučaju, kako slijedi iz obrazloženja odluke Okružnog suda, taj sud iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Dakle, to su bili razlozi zbog kojih je Okružni sud odlučio da održi raspravu i razmotri sve dokaze koji rasvjetljavaju ovo sporno pitanje. 46. Kada se ima u vidu suština principa ravnopravnosti strana pred sudom, na čiju se povredu apelant u konkretnom slučaju žali, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud i apelantu dao istu mogućnost, tj. pružio mu mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom, dakle objema stranama dao razumnu mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud uvid u pisane dokumente tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine (upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika u tim organima) posmatrao samo kao dodatni ar gu ment u prilog činjenici da se tuženi obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika i to prije nego je apelantu istekao otkazni rok 20. januara 2005. godine. Ustavni sud podsjeća na to da ni apelant u apelaciji ne tvrdi da je navedenim postupanjem drugostepenog suda pogrešno ili nepotpuno utvrđena neka ključna činjenica od koje bi zavisila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, već samo prigovara protiv kršenja zabrane iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u žalbi, što je propisano u ZPP, izuzev ako ih žalilac bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. 47. Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži ograničenja u pogledu vremena i uvjeta pod kojima se mogu izvoditi novi dokazi u drugostepenom parničnom postupku prilikom raspravljanja o žalbi. Pravilo koje je ključno jeste da sud mora objema stranama osigurati mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Prema mišljenju Ustavnog suda, a s obzirom na to da je apelant bio prisutan na ročištu koje je drugostepeni sud održao prilikom raspravljanja o predmetnoj žalbi, te da mu je Okružni sud pružio mogućnost da ospori dokaze koje je tom prilikom tuženi prezentirao, standardi ovog člana su u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovani. Osim toga, apelant ne dovodi u pitanje nijedan drugi stan dard člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nezavisnost suda, nepristranost suda, obrazloženje presude). 48. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda prava na rad 49. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud uočava da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava, nego je u prilog povredi ovog prava naveo: "Ovakvom svojom odlukom Okružni sud, koju je donio uz povredu odredbe Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku) povrijeđeno je i pravo na rad apelanta koje je takođe predviđeno i koje štite odredbe Evropske konvencije i Ustav BiH i ostali niži propisi BiH". Imajući u vidu iznesenu argumentaciju u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud zaista nije u mogućnosti utvrditi postojanje navodne povrede prava na rad u odnosu na apelanta. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u dvije sudske in stance na kojima je u oba slučaja održana javna rasprava okončan u ukupnom vremenu od tri godine, tri mjeseca i trinaest dana. 51. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u postupku pred Okružnim sudom u odnosu na jednakost strana u postupku kao jednog od principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeni sud održao raspravu radi utvrđivanja činjeničnog stanja i dopustio da tuženi provede nove dokaze na raspravi pred tim sudom, ali kada je istu mogućnost dao i apelantu. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1078/08, rješavajući apelaciju Stojka Danilovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Stojka Danilovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. veljače 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. studenoga 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Stojko Danilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, odvjetnik iz Doboja, podnio je 7. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. veljače 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. studenoga 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Derventi i Okružnog suda zatraženo je 28. travnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud u Derventi je odgovor na apelaciju dostavio 21. svibnja 2008. godine, a Okružni sud 12. svibnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 21. kolovoza 2008. godine. 5. Ustavni sud je 8. listopada 2010. godine od Osnovnog suda u Derventi zatražio na uvid spis broj 13 84 P 001370 05 P (stari broj RS-1/05). Spis je dostavljen 29. listopada 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 3. studenoga 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju protiv Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništavanja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, te je tražio da se tuženi obveže da ga vrati na rad i isplati zaostale plaće, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Tuženi je 23. studenoga 2004. godine podnio Prijedlog Okružnom sudu broj RS-358/04 radi određivanja drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je Rješenjem broj R-220/04 od 24. studenoga 2004. godine, postupajući prema odredbi članka 50. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), usvojio prijedlog tog suda i za postupanje u konkretnom predmetu odredio Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Okružni sud je, također, utvrdio da će se nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet dostaviti Osnovnom sudu na daljnje postupanje. 9. Nakon što je 10. ožujka 2005. godine primio apelantovu tužbu, Osnovni sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji je svoj odgovor dostavio 6. travnja 2005. godine. Odgovor tuženog Osnovni sud je dostavio apelantu 17. svibnja 2005. godine. 10. Osnovni sud je rješenjem od 4. kolovoza 2005. godine pripremno ročište zakazao za 5. listopad 2005. godine. 11. Na ročištu održanom 5. listopada 2005. godine sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 17. studeni 2005. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tuženi, te da će se raspraviti o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Istim rješenjem apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, označavanjem točnog razdoblja za koje se traži isplata, zatim da precizira ukupno potraživanje novčanog iznosa po svim osnovama, kao i pojedinačne mjesečne iznose potraživanja po osnovi plaća, i to u roku od 15 dana od dana donošenja ovog rješenja. 12. Apelant je precizirani tužbeni zahtjev Osnovnom sudu dostavio 10. listopada 2005. godine. Sud je tužbeni zahtjev dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je 13. listopada 2005. godine sudu dostavio odgovor i to u zakonom utvrđenom roku. 13. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu, zakazano za 17. studeni 2005. godine, uz suglasnost apelanta i tuženog, odložio za 5. prosinac 2005. godine a ročište zakazano za 5. prosinac 2005. godine odloženo je za 14. prosinac 2005. godine zbog odsutnosti suca iz opravdanih razloga. 14. Na ročištu održanom 14. prosinca 2005. godine Osnovni sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, potom je proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je donio rješenje kojim je nastavak glavne rasprave zakazao za 29. prosinac 2005. godine. 15. Na ročištu održanom 29. prosinca 2005. godine Osnovni sud je zaključio glavnu raspravu, uz napomenu da će odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 3. veljače 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je 3. veljače 2006. godine donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, uz napomenu da će presuda parničnim strankama biti dostavljena prema odredbama ZPP. 16. Osnovni sud je 13. studenoga 2006. godine donio Presudu broj 13 84 P 001370 05 P, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonita Rješenje broj Su-656/04 od 15. rujna 2004. godine i Rješenje broj Su-709/04 od 16. listopada 2004. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da se tuženi obvezuje da apelantu uspostavi radnopravni sta tus na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi počevši od 20. siječnja 2005. godine, te da mu isplati plaću u ukupnom iznosu od 3.334,40 KM i to za razdoblja i u iznosima pobliže definiranim izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. studenoga 2006. godine. 17. Osnovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant uposlenik tuženog od 2. ožujka 1992. godine kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sudskog izvršitelja; da je u postupku provedenom po internom oglasu od 11. kolovoza 2004. godine Rješenjem tuženog broj Su-656/04 utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu; da je apelantov prigovor protiv navedenog rješenja odbijen Rješenjem tuženog br. Su-709/04 od 16. listopada 2004. godine. Osnovni sud je zatim naveo da je među parničnim strankama sporna zakonitost donesenih rješenja. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelantu, koji je u stalnom radnom odnosu kod tuženog, radni odnos mogao prestati na temelju važećih zakonskih odredaba kojima se regulira prestanak radnog odnosa pod uvjetima i na način utvrđen zakonom. To znači da, u slučaju smanjenja broja zaposlenih kod tuženog radi "promjene u organizaciji i metodu rada", "odnosno usljed smanjenja obima i ukidanja poslova", zaposleni su se imali rasporediti u drugi državni or gan na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a u slučaju odbijanja takvog zaposlenja ili nemogućnosti raspoređivanja u drugi or - gan, prestaje im radni odnos odlukom rukovoditelja, što u konkretnom slučaju nije primijenjeno. Osnovni sud je zaključio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 da u konkretnom slučaju nisu dokazane "promjene u organizaciji i metodu rada", odnosno stvarno smanjenje obima ili ukidanje poslova kod tuženog, tj. nisu pobijani apelantovi navodi da kod tuženog stalno rade radnici na određeno vrijeme. Stoga, nije bilo mjesta primjeni članka 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, a tuženi je povrijedio i odredbu članka 126. Zakona o radu kada je riječ o obvezi da u slučaju potrebe za određenim brojem radnika u zakonom određenom razdoblju tuženi kao poslodavac ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazao ugovor o radu. 18. Osnovni sud je utvrdio da tuženi u postupku donošenja pobijanih rješenja nije ispoštovao ni zakonsku proceduru propisanu odredbama čl. 113, 124. i 125. Zakona o radu, kojima je definirano da je tuženi bio dužan konsultirati sindikat, te u tu svrhu, najmanje tri mjeseca prije namjeravanog otkaza, u pismenoj formi obavijestiti sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikaciji radnika kojima treba prestati radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena...), te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Naime, tuženi se kao poslodavac obratio Sindikalnoj organizaciji tuženog u pismenoj formi 9. rujna 2004. godine, a otkazivanje ugovora o radu uslijedilo je 15. rujna 2004. godine, dakle nakon šest dana. Osim toga, obraćanje nije bilo formalno u pogledu navedenog i zakonom predviđenog sadržaja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi zapošljavao druge radnike na radno mjesto sudskog izvršitelja i druga radna mjesta, a da pri tome nije ponudio mogućnost zapošljavanja apelantu kao jednom od radnika kojem je prestao radni odnos, u za to zakonom predviđenom roku. Osnovni sud je zaključio da je i interni oglas, kao način primjene usvojenih kriterija koje je izabrao tuženi, također "inkompatibilan postojećim zakonskim rješenjima", te je naveo: "Koristeći Zakonom nedefiniran institut internog oglasa povrijeđena je Ustavom zajamčena ravnopravnost svih građana u slobodama, pravima i dužnostima i jednakosti pred Zakonom, jer je predmetni oglas bio raspisan samo za grupu zaposlenih kod tuženog". 19. Tuženi je 4. prosinca 2006. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 13 84 P 001370 05 P, koju je Osnovni sud apelantu dostavio na odgovor 6. prosinca 2006. godine. Apelant je odgovor na žalbu dostavio Osnovnom sudu 13. prosinca 2006. godine. Osnovni sud je kompletan spis predmeta dostavio Okružnom sudu na nadležno postupanje 5. siječnja 2007. godine. 20. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. veljače 2008. godine žalbu tuženog uvažio, pobijanu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. 21. Okružni sud je obrazložio da iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Stoga je Okružni sud na sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2008. godine, u smislu odredbe članka 217. ZPP, zaključio da je radi dopune dokaznog postupka potrebno otvoriti raspravu i provesti dokaze na ove okolnosti. Na raspravi održanoj 7. veljače 2008. godine, nakon izjašnjenja stranaka povodom izjavljene žalbe i odgovora na žalbu, proveden je i dokaz uvidom u pismene akte tuženog od 15. rujna 2004. godine i od 11. studenoga 2004. godine, upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika. Okružni sud je odbio apelantov prigovor istaknut na raspravi pred tim sudom u vezi sa provođenjem navedenih dokaza, zbog toga što ih tuženi nije predložio u tijeku prvostupanjskog postupka, iako su mu bili dostupni, jer je otvaranje rasprave pred drugostupanjskim sudom, u smislu odredbe članka 217. stavak 2. ZPP, predviđeno i zbog utvrđenja novih činjenica i provođenja novih dokaza. 22. Na temelju svih provedenih dokaza, kako pred prvostupanjskim, tako i pred tim sudom, Okružni sud je utvrdio drukčije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u pobijanoj presudi. Naime, Okružni sud je zaključio da ni u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima, koji je donijelo Ministarstvo pravde Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 77/03), predviđeno da se broj ovog osoblja određuje prema broju sudaca, koji je za sudove osnovne razine 1:3 (1 sudac 3 radnika) i da su sudovi bili dužni postupiti prema navedenom Pravilniku u roku od šest mjeseci od dana imenovanja sudaca u taj sud, pa je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da tuženi nije dokazao da su nastupile promjene u organizaciji i metodi rada, pogotovo zbog toga što nije bila sporna ni činjenica da je tuženi donio vlastiti Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je zbog usklađivanja broja zaposlenih sa propisanim kriterijima kod tuženog ostalo 17 prekobrojnih radnika, među kojima i apelant. Zatim, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je apelant ra dio na radnom mjestu sudskog izvršitelja od 2. ožujka 1992. godine, iako takav zaključak prvostupanjski sud nije mogao izvesti iz provedenih dokaza jer je apelant počeo sa radom kod tuženog 1. ožujka 1993. godine a radni odnos mu je prestao na radnom mjestu upisničara, za koje mu je obračunavana plaća, što proizlazi i iz Rješenja o utvrđivanju koeficijenta za obračun plaće broj Su-140-23/03 od 20. ožujka 2003. godine. Ovu činjenicu je i sam apelant potvrdio kada je na raspravi pred Okružnim sudom izjavio da je na mjestu upisničara ra dio unazad tri-četiri godine i da se na internom oglasu i javio za ovo radno mjesto a ne za radno mjesto sudskog izvršitelja. Okružni sud je zaključio da nije dokazan ni apelantov navod da je tuženi primao radnike na apelantovo radno mjesto i druga radna mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Naime, povremeni prijemi radnika po ugovoru o djelu, odnosno volontera i pripravnika, što ni tuženi ne pobija, ne mogu se tumačiti u smislu odredbe članka 126. Zakona o radu, kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud. 23. U obrazloženju odluke Okružnog suda navedeno je da je, i prema ocjeni tog suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da rukovoditelj državnog organa ima diskreciono pravo odlučiti kome će u slučaju smanjenja broja radnika prestati radni odnos i da za to nije bilo potrebno raspisivati interni oglas. Međutim, apelantu nije prestao radni odnos zbog provođenja postupka i raspisivanja internog oglasa na koji se apelant prijavio, niti je raspisivanjem internog oglasa, koji institut, uzgred rečeno, nije ni predviđen zakonom, povrijeđeno apelantovo pravo i pravo ostalih građana, kako je zaključio prvostupanjski sud, jer, iako je oglas raspisan samo za radnike zaposlene kod tuženog, taj oglas nije bio raspisan zbog popune slobodnih radnih mjesta nego zbog određivanja kriterija prilikom odlučivanja kojim radnicima će prestati radni odnos. Kako je na svim radnim mjestima postojao višak radnika, ovakvim postupkom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo, ni pravo na ravnopravnost i jednakost ostalih građana, budući da se ne radi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta nego o otpuštanju viška radnika. Dakle, budući da je zbog usklađivanja akata tuženog sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima kod tuženog došlo do smanjenja potrebe za zaposlenima, odnosno da se pojavilo 17 prekobrojnih radnika, rukovoditelj tuženog je, u smislu odredbe članka 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94), bio ovlašten da u ovom slučaju vrši raspored radnika sukladno njihovoj stručnoj spremi, a ukoliko nema mogućnosti takvog rasporeda ni u drugom državnom organu, da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. U konkretnom slučaju, tuženi je tako i postupio ali tek nakon donošenja kriterija koji su bili dostupni svim zaposlenim i na transparentan način provedene pro ce dure sa kojom su bili upoznati svi zaposleni i nakon što im je pružena mogućnost korištenja pravnih lijekova. 24. Okružni sud je prihvatio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostupanjska presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je donošenjem Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta došlo do smanjenja broja zaposlenih, te je rukovoditelj tuženog postupio na temelju članka 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, prema kojem je bio ovlašten da može vršiti raspored radnika sukladno njihovoj stručnoj spremi, a ukoliko nema mogućnost takvog rasporeda radnika ni u drugi državni or gan, da ima pravo donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda, Okružni sud je, također, utvrdio da je tuženi u postupku utvrđivanja viška radnika pribavio i mišljenje Sindikata, te da se obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika, pa je na temelju tako provedenog dokaznog postupka zaključio da je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način. Okružni sud je naglasio da nije od utjecaja je li tuženi tri mjeseca prije namjeravanog otkaza konsultirao Sindikat, jer, iako je pismeno obraćanje uslijedilo 9. rujna 2004. godine, tijekom postupka nije bilo sporno da su svi radnici bili upoznati sa svim fazama postupka i sudjelovali na sastancima, niti bi u tom slučaju ishod bio povoljniji za apelanta jer Sindikat i nije imao nikakve primjedbe. Osim toga, apelantu radni odnos nije prestao donošenjem rješenja 15. rujna 2004. godine, nego istekom otkaznog roka 20. siječnja 2005. godine do kada je proteklo i duže vremensko razdoblje. Prema tome, ocjenjujući sve okolnosti koje se odnose konkretno na prestanak radnog odnosa apelantu, Okružni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Pravilniku o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog kao i utvrđenim kriterijima za određivanje viška radnika, te da pri donošenju pobijanog rješenja tuženi nije imao mogućnosti apelanta rasporediti na isto ili odgovarajuće radno mjesto ni u drugi državni or gan, pa je taj sud, primjenom članka 229. stavak 1. točka 3. ZPP, pobijanu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zato što je postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo trajao, odnosno jer su od podnošenja tužbe do donošenja presude Okružnog suda protekle tri godine i tri mjeseca, posebno što se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu. Također, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na jednakost stranaka u postupku jer je Okružni sud u postupku odlučivanja o žalbi tuženog omogućio tuženome izvođenje dokaza čije izvođenje nije predlagano u prvostupanjskom postupku, pa smatra da nisu mogli biti izvedeni ni pred Okružnim sudom. S obzirom na to da su ti dokazi izvedeni, Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, prekršio odredbe ZPP i odredbe Europske konvencije jer je na taj način apelant kao tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. S tim u vezi, apelant tvrdi da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na rad, koje: "Š...Ć takođe štite odredbe Europske konvencije, Ustava BiH, kao i ostali niži propisi u Bosni i Hercegovini". b) Odgovor na apelaciju 26. Okružni sud se izjasnio da su apelantovi navodi u cijelosti neutemeljeni jer je taj sud povodom žalbe tuženog odlučio u zakonskom roku. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, Okružni sud je istakao da je sud apelantu pružio mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom pa stoga smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 27. Osnovni sud ističe da su apelantovi navodi neutemeljeni. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi kronološki tijek dešavanja u postupku pred tim sudom do donošenja prvostupanjske presude. Tvrdi da nisu povrijeđena apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku kao ni pravo na jednakopravnost stranaka u postupku, na što se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 207. stav 1. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Član 217. stav 2. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanje radnih sporova. 29. Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik RS" br. 11/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. Ako je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, odnosno postavljenih lica, usled promene u organizaciji i metodu rada, odnosno usled smanjenja obima i ukidanja poslova, zaposleni i postavljena lica raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom državnom organu koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Odluku o raspoređivanju zaposlenih iz stava 1. ovog člana donosi funkcioner koji rukovodi organom u kojem se zaposleni raspoređuje, a odluku o raspoređivanju postavljenih lica iz stava 1. ovog člana donosi or gan koji ih je postavio. Ukoliko zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos. Ukoliko se zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, funkcioner, odnosno or gan iz stava 2. ovog člana, donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposlenom, odnosno postavljenom licu prestao radni odnos. 30. Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 124. Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna meseca ima nameru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savetom radnika, ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika. Član 125. U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije nameravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavesti savet radnika, odnosno sindikat o sledećem: - razlozima prestanka rada radnika, - broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, - merama kojima bi se moglo izbeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacija, skraćivanjem radnog vremena i dr.), - merama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugog poslodavca. Član 126. Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. veljače 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 17. veljače 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. travnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji je pokrenuo tužbom radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i to poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate zaostalih plaća u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantna načela 36. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 37. Europski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 38. Ustavni sud zapaža da je apelant 3. studenoga 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenicu da je u postupku povodom apelantove tužbe od 3. studenoga 2004. godine odlučeno presudom Okružnog suda od 7. veljače 2008. godine, te da apelant pobija presude donesene u ovom postupku, relevantno razdoblje je započelo danom podnošenja tužbe. Stoga, relevantno razdoblje u konkretnom slučaju obuhvaća trajanje postupka od tri godine, dva mjeseca i trinaest dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, odnosno odlučiti o apelantovom zahtjevu za poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa i isplati zaostalih plaća apelantu. U tom postupku prvostupanjski sud je u okviru dokaznog postupka donio odluku na temelju uvida u relevantne materijalne dokaze i na temelju iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim. 40. U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u Doboju, protiv kojeg je apelant i podnio tužbu, odnosno koji je u predmetnom postupku tužena strana, podnio prijedlog Okružnom sudu 23. studenoga 2004. godine, tj. nakon 20 dana od prijema tužbe, za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je već 24. studenoga 2004. godine odlučio o prijedlogu i odredio Osnovni sud u Derventi za postupanje u apelantovom predmetu protiv tuženog. Osnovni sud je, nakon što je tuženi 6. travnja 2005. godine dostavio odgovor na tužbu, te nakon što je apelant 4. listopada 2005. godine uredio tužbu, nakon održana tri ročišta (5. listopada, 14. prosinca i 29. prosinca 2005. godine), dok je dva ročišta odložio uz suglasnost parničnih stranaka (17. studenoga i 5. prosinca 2005. godine), prvostupanjsku presudu donio 13. studenoga 2006. godine, odnosno u roku od dvije godine i trinaest dana od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupao efikasno u kontinuitetu i u kratkim vremenskim razmacima poduzimao radnje propisane ZPP sve do 29. prosinca 2005. godine kada je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presudu donijeti 3. veljače 2006. godine. Međutim, 3. veljače 2006. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u predmetnom postupku i presudu donio tek 13. studenoga 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je ovakav postupak Osnovnog suda neuobičajen i nije propisan ZPP. Upravo taj čin je doveo do produženja vremena u kojem je donesena prvostupanjska presuda za cijelih devet mjeseci. Osnovni sud ni u odgovoru na apelaciju nije obrazložio ovakvo svoje postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je odlučujući o žalbi tuženog održao i raspravu, drugostupanjsku odluku donio u roku od jedne godine i oko tri mjeseca. Ni za ovaj rok ne može se reći da je bio u okvirima rokova propisanih ZPP. Ustavni sud, međutim, zbog činjenice da je postupak povodom apelantove tužbe na dvije sudske in stance trajao ukupno tri godine i tri mjeseca, pri čemu je i drugostupanjski sud održao raspravu, ne može zaključiti da je ovaj postupak trajao nerazumno dugo, iako je riječ o postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ovakav stav temelji se i na činjenici da je sam apelant u tijeku postupka vršio uređivanje tužbe i usklađivao ju sa relevantnim odredbama ZPP, iako se u međuvremenu od podnošenja tužbe do uređivanja tužbe ZPP nije mijenjao. 41. Imajući u vidu navedeno, a pogotovo činjenicu da je predmetni postupak pred redovnim sudovima sveukupno trajao tri godine, tri mjeseca i trinaest dana, Ustavni sud zaključuje da u apelantom slučaju nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima odnosi se na ispitivanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu i drugih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 44. U odnosu na apelantov navod da mu je u postupku pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer je taj sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženom omogućio izvođenje dokaza koje on nije predlagao u prvostupanjskom postupku, pa ti dokazi nisu mogli biti izvedeni pred Okružnim sudom, zbog čega smatra da je taj sud prekršio odredbe ZPP jer je apelanta doveo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, Ustavni sud naglašava da je načelo ravnopravnosti strana pred sudom važan el e ment pravičnog suđenja, te da ono zahtijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 45. Dalje, Ustavni sud uočava da je Okružni sud ovaj apelantov prigovor razmatrao na ročištu koje je održano povodom izjavljene žalbe, na kojem su bili prisutni apelant i njegov odvjetnik, te da ga je odbio kao neutemeljen zaključivši da je člankom 217. stavak 2. ZPP propisano da će drugostupanjski sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP propisano da će drugostupanjski sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze. Kada je riječ o novim činjenicama i novim dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da je stavkom 1. članka 207. ZPP jasno propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Međutim, u konkretnom slučaju, kako slijedi iz obrazloženja odluke Okružnog suda, taj sud iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Dakle, to su bili razlozi zbog kojih je Okružni sud odlučio održati raspravu i razmotriti sve dokaze koji rasvjetljavaju ovo sporno pitanje. 46. Kada se ima u vidu suština načela ravnopravnosti strana pred sudom, na čiju se povredu apelant u konkretnom slučaju žali, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud i apelantu dao istu mogućnost, tj. pružio mu mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom, dakle objema stranama dao razumnu mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud uvid u pisane dokumente tuženog od 15. rujna 2004. godine i od 11. studenoga 2004. godine (upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika u tim organima) promatrao samo kao dodatni ar gu ment u prilog činjenici da se tuženi obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika i to prije nego je apelantu istekao otkazni rok 20. siječnja 2005. godine. Ustavni sud podsjeća na to da ni apelant u apelaciji ne tvrdi da je navedenim postupanjem drugostupanjskog suda pogrešno ili nepotpuno utvrđena neka ključna činjenica o kojoj bi ovisila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, već samo prigovara protiv kršenja zabrane iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u žalbi, što je propisano u ZPP, izuzev ako ih žalitelj bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. 47. Ustavni sud naglašava da članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne sadrži ograničenja u pogledu vremena i uvjeta pod kojima se mogu izvoditi novi dokazi u drugostupanjskom parničnom postupku prilikom raspravljanja o žalbi. Pravilo koje je ključno jeste da sud mora objema stranama osigurati mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Prema mišljenju Ustavnog suda, a s obzirom na to da je apelant bio prisutan na ročištu koje je drugostupanjski sud održao prilikom raspravljanja o predmetnoj žalbi, te da mu je Okružni sud pružio mogućnost da pobije dokaze koje je tom prilikom tuženi prezentirao, standardi ovog članka su u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovani. Osim toga, apelant ne dovodi u pitanje nijedan drugi stan dard članka 6. stavak 1. Europske konvencije (neovisnost suda, nepristranost suda, obrazloženje presude). 48. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda prava na rad 49. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud uočava da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava, nego je u prilog povredi ovog prava naveo: "Ovakvom svojom odlukom Okružni sud, koju je donio uz povredu odredbe Europske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku) povrijeđeno je i pravo na rad apelanta koje je takođe predviđeno i koje štite odredbe Europske konvencije i Ustav BiH i ostali niži propisi BiH". Imajući u vidu iznesenu argumentaciju u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud zaista nije u mogućnosti utvrditi postojanje navodne povrede prava na rad u odnosu na apelanta. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak povodom tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u dvije sudske in stance na kojima je u oba slučaja održana javna rasprava okončan u ukupnom vremenu od tri godine, tri mjeseca i trinaest dana. 51. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u postupku pred Okružnim sudom u odnosu na jednakost strana u postupku kao jednog od načela prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije kada je drugostepeni sud održao raspravu radi utvrđivanja činjeničnog stanja i dopustio da tuženi provede nove dokaze na raspravi pred tim sudom, ali kada je istu mogućnost dao i apelantu. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1078/08, rješavajući apelaciju Stojka Danilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Stojka Danilovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Stojko Danilović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Xavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Derventi i Okružnog suda zatraženo je 28. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud u Derventi je odgovor na apelaciju dostavio 21. maja 2008. godine, a Okružni sud 12. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 21. avgusta 2008. godine. 5. Ustavni sud je 8. oktobra 2010. godine od Osnovnog suda u Derventi zatražio na uvid spis broj 13 84 P 001370 05 P (stari broj RS-1/05). Spis je dostavljen 29. oktobra 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju protiv Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništavawa rješewa tuženog o prestanku radnog odnosa, te je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i isplati zaostale plate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Tuženi je 23. novembra 2004. godine podnio Prijedlog Okružnom sudu broj RS-358/04 radi određivawa drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je Rješenjem broj R-220/04 od 24. novembra 2004. godine, postupajući prema odredbi člana 50 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZPP), usvojio prijedlog tog suda i za postupanje u konkretnom predmetu odredio Osnovni sud u Derventi (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). Okružni sud je, takođe, utvrdio da će se nakon pravosnažnosti ovog rješewa predmet dostaviti Osnovnom sudu na daqnje postupanje. 9. Nakon što je 10. marta 2005. godine primio apelantovu tužbu, Osnovni sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji je svoj odgovor dostavio 6. aprila 2005. godine. Odgovor tuženog Osnovni sud je dostavio apelantu 17. maja 2005. godine. 10. Osnovni sud je rješenjem od 4. avgusta 2005. godine pripremno ročište zakazao za 5. oktobar 2005. godine. 11. Na ročištu održanom 5. oktobra 2005. godine sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 17. novembar 2005. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tuženi, te da će se raspraviti o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Istim rješenjem apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plata, označavanjem tačnog perioda za koji se traži isplata, zatim da precizira ukupno potraživanje novčanog iznosa po svim osnovima, kao i pojedinačne mjesečne iznose potraživawa po osnovu plata, i to u roku od 15 dana od dana donošewa ovog rješewa. 12. Apelant je precizirani tužbeni zahtjev Osnovnom sudu dostavio 10. oktobra 2005. godine. Sud je tužbeni zahtjev dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je 13. oktobra 2005. godine sudu dostavio odgovor i to u zakonom utvrđenom roku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 13. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu, zakazano za 17. novembar 2005. godine, uz saglasnost apelanta i tuženog, odložio za 5. decembar 2005. godine a ročište zakazano za 5. decembar 2005. godine odloženo je za 14. decembar 2005. godine zbog odsutnosti sudije iz opravdanih razloga. 14. Na ročištu održanom 14. decembra 2005. godine Osnovni sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, potom je sproveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je donio rješenje kojim je nastavak glavne rasprave zakazao za 29. decembar 2005. godine. 15. Na ročištu održanom 29. decembra 2005. godine Osnovni sud je zakqučio glavnu raspravu, uz napomenu da će odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 3. februara 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je 3. februara 2006. godine donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, uz napomenu da će presuda parničnim strankama biti dostavljena prema odredbama ZPP. 16. Osnovni sud je 13. novembra 2006. godine donio Presudu broj 13 84 P 001370 05 P, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonita Rješenje broj Su-656/04 od 15. septembra 2004. godine i Rješenje broj Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da se tuženi obavezuje da apelantu uspostavi radnopravni sta tus na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi počevši od 20. januara 2005. godine, te da mu isplati platu u ukupnom iznosu od 3.334,40 KM i to za periode i u iznosima pobliže definisanim izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. novembra 2006. godine. 17. Osnovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlenik tuženog od 2. marta 1992. godine kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sudskog izvršioca; da je u postupku sprovedenom po internom oglasu od 11. avgusta 2004. godine Rješenjem tuženog broj Su-656/04 utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu; da je apelantov prigovor protiv navedenog rješewa odbijen Rješenjem tuženog br. Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Osnovni sud je zatim naveo da je među parničnim strankama sporna zakonitost donesenih rješewa. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelantu, koji je u stalnom radnom odnosu kod tuženog, radni odnos mogao prestati na osnovu važećih zakonskih odredbi kojima se reguliše prestanak radnog odnosa pod uslovima i na način utvrđen zakonom. To znači da, u slučaju smanjenja broja zaposlenih kod tuženog radi "promjene u organizaciji i metodu rada", "odnosno usljed smanjenja obima i ukidawa poslova", zaposleni su se imali rasporediti u drugi državni or gan na radna mjesta koja odgovaraju wihovoj stručnoj spremi, a u slučaju odbijawa takvog zaposlewa ili nemogućnosti raspoređivawa u drugi or gan, prestaje im radni odnos odlukom rukovodioca, što u konkretnom slučaju nije primijenjeno. Osnovni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju nisu dokazane "promjene u organizaciji i metodu rada", odnosno stvarno smanjenje obima ili ukidanje poslova kod tuženog, tj. nisu osporeni apelantovi navodi da kod tuženog stalno rade radnici na određeno vrijeme. Stoga, nije bilo mjesta primjeni člana 32 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, a tuženi je povrijedio i odredbu člana 126 Zakona o radu kada je riječ o obavezi da u slučaju potrebe za određenim brojem radnika u zakonom određenom periodu tuženi kao poslodavac ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazao ugovor o radu. 18. Osnovni sud je utvrdio da tuženi u postupku donošewa osporenih rješewa nije ispoštovao ni zakonsku proceduru propisanu odredbama čl. 113, 124 i 125 Zakona o radu, kojima je definisano da je tuženi bio dužan da konsultuje sindikat, te da u tu svrhu, najmanje tri mjeseca prije namjeravanog otkaza, u pismenoj formi obavijesti sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikaciji radnika kojima treba prestati radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivawa određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivawa radnog vremena...), te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Naime, tuženi se kao poslodavac obratio Sindikalnoj organizaciji tuženog u pismenoj formi 9. septembra 2004. godine, a otkazivanje ugovora o radu uslijedilo je 15. septembra 2004. godine, dakle nakon šest dana. Sem toga, obraćanje nije bilo formalno u pogledu navedenog i zakonom predviđenog sadržaja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi zapošljavao druge radnike na radno mjesto sudskog izvršioca i druga radna mjesta, a da pri tome nije ponudio mogućnost zapošljavawa apelantu kao jednom od radnika kojem je prestao radni odnos, u za to zakonom predviđenom roku. Osnovni sud je zakqučio da je i interni oglas, kao način primjene usvojenih kriterijuma koje je izabrao tuženi, takođe "inkompatibilan postojećim zakonskim rješewima", te je naveo: "Koristeći Zakonom nedefiniran institut internog oglasa povrijeđena je Ustavom zajamčena ravnopravnost svih građana u slobodama, pravima i dužnostima i jednakosti pred Zakonom, jer je predmetni oglas bio raspisan samo za grupu zaposlenih kod tuženog". 19. Tuženi je 4. decembra 2006. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 13 84 P 001370 05 P, koju je Osnovni sud apelantu dostavio na odgovor 6. decembra 2006. godine. Apelant je odgovor na žalbu dostavio Osnovnom sudu 13. decembra 2006. godine. Osnovni sud je kompletan spis predmeta dostavio Okružnom sudu na nadležno postupanje 5. januara 2007. godine. 20. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine žalbu tuženog uvažio, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 21. Okružni sud je obrazložio da iz predmeta spisa nije mogao da utvrdi na osnovu čega je prvostepeni sud zakqučio da tuženi prije donošewa rješewa o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultovao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Stoga je Okružni sud na sjednici vijeća održanoj 18. januara 2008. godine, u smislu odredbe člana 217 ZPP, zakqučio da je radi dopune dokaznog postupka potrebno otvoriti raspravu i sprovesti dokaze na ove okolnosti. Na raspravi održanoj 7. februara 2008. godine, nakon izjašnjenja stranaka povodom izjavljene žalbe i odgovora na žalbu, sproveden je i dokaz uvidom u pismene akte tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine, upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika. Okružni sud je odbio apelantov prigovor istaknut na raspravi pred tim sudom u vezi sa sprovođenjem navedenih dokaza, zbog toga što ih tuženi nije predložio u toku prvostepenog postupka, iako su mu bili dostupni, jer je otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, u smislu odredbe člana 217 stav 2 ZPP, predviđeno i zbog utvrđewa novih činjenica i sprovođewa novih dokaza. 22. Na osnovu svih sprovedenih dokaza, kako pred prvo - stepenim, tako i pred tim sudom, Okružni sud je utvrdio drukčije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u osporenoj presudi. Naime, Okružni sud je zakqučio da ni u postupku pred prvostepenim sudom nije bilo sporno da je Pravilnikom o utvrđivanju kriterijuma za određivanje broja administrativ - nog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima, koji je donijelo Ministarstvo pravde Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 77/03), predviđeno da se broj ovog osoblja određuje prema broju sudija, koji je za sudove osnovnog nivoa 1:3 (1 sudija 3 radnika) i da su sudovi bili dužni postupiti prema navedenom Pravilniku u roku od šest mjeseci od dana imenovawa sudija u taj sud, pa je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud zakqučio da tuženi nije dokazao da su nastupile promjene u organizaciji i metodu rada, pogotovo zbog toga što nije bila sporna ni činjenica da je tuženi donio sopstveni Pravilnik o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je zbog usklađivawa broja zaposlenih sa propisanim kriterijumima kod tuženog ostalo 17 prekobrojnih radnika, među kojima i apelant. Zatim, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant ra dio na radnom mjestu sudskog izvršioca od 2. marta 1992. godine, iako takav zakqučak prvostepeni sud nije mogao izvesti iz sprovedenih dokaza jer je apelant počeo sa radom kod tuženog 1. marta 1993. godine a radni odnos mu je prestao na radnom mjestu upisničara, za koje mu je obračunavana plata, što proizilazi i iz Rješewa o utvrđivanju koeficijenta za obračun plate broj Su-140-23/03 od 20. marta 2003. godine. Ovu činjenicu je i sam apelant potvrdio kada je na raspravi pred Okružnim sudom izjavio da je na mjestu upisničara ra dio unazad tri-četiri godine i da se na internom oglasu i javio za ovo radno mjesto a ne za radno mjesto sudskog izvršioca. Okružni sud je zakqučio da nije dokazan ni apelantov navod da je tuženi primao radnike na apelantovo radno mjesto i druga radna mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Naime, povremeni prijemi radnika po ugovoru o djelu, odnosno volontera i pripravnika, što ni tuženi ne osporava, ne mogu se tumačiti u smislu odredbe člana 126 Zakona o radu, kako je pogrešno zakqučio prvostepeni sud. 23. U obrazloženju odluke Okružnog suda navedeno je da je, i prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zakqučio da rukovodilac državnog organa ima diskreciono pravo da odluči kome će u slučaju smanjenja broja radnika prestati radni odnos i da za to nije bilo potrebno da se raspisuje interni oglas. Međutim, apelantu nije prestao radni odnos zbog sprovođewa postupka i raspisivawa internog oglasa na koji se apelant prijavio, niti je raspisivanjem internog oglasa, koji institut, uzgred rečeno, nije ni predviđen zakonom, povrijeđeno apelantovo pravo i pravo ostalih građana, kako je zakqučio prvostepeni sud, jer, iako je oglas raspisan samo za radnike zaposlene kod tuženog, taj oglas nije bio raspisan zbog popune slobodnih radnih mjesta nego zbog određivawa kriterijuma prilikom odlučivawa kojim radnicima će prestati radni odnos. Kako je na svim radnim mjestima postojao višak radnika, ovakvim postupkom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo, ni pravo na ravnopravnost i jednakost ostalih građana, budući da se ne radi o popuwavanju slobodnih radnih mjesta nego o otpuštanju viška radnika. Dakle, budući da je zbog usklađivawa akata tuženog sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterijuma za određivanje broja administrativ - nog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima kod tuženog došlo do smanjenja potrebe za zaposlenima, odnosno da se pojavilo 17 prekobrojnih radnika, rukovodilac tuženog je, u smislu odredbe člana 32 Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94), bio ovlašćen da u ovom slučaju vrši raspored radnika u skladu sa wihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnosti takvog rasporeda ni u drugom državnom organu, da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. U konkretnom slučaju, tuženi je tako i postupio ali tek nakon donošewa kriterijuma koji su bili dostupni svim zaposlenim i na transparentan način sprovedene pro ce dure sa kojom su bili upoznati svi zaposleni i nakon što im je pružena mogućnost korišćewa pravnih lijekova. 24. Okružni sud je prihvatio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je donošenjem Pravilnika o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta došlo do smanjenja broja zaposlenih, te je rukovodilac tuženog postupio na osnovu člana 32 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, prema kojem je bio ovlašćen da može vršiti raspored radnika u skladu sa wihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnost takvog rasporeda radnika ni u drugi državni or gan, da ima pravo da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, Okružni sud je, takođe, utvrdio da je tuženi u postupku utvrđivawa viška radnika pribavio i mišljenje Sindikata, te da se obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavawa viška radnika, pa je na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka zakqučio da je osporena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način. Okružni sud je naglasio da nije od uticaja da li je tuženi tri mjeseca prije namjeravanog otkaza konsultovao Sindikat, jer, iako je pismeno obraćanje uslijedilo 9. septembra 2004. godine, tokom postupka nije bilo sporno da su svi radnici bili upoznati sa svim fazama postupka i učestvovali na sastancima, niti bi u tom slučaju ishod bio povoqniji za apelanta jer Sindikat i nije imao nikakve primjedbe. Sem toga, apelantu radni odnos nije prestao donošenjem rješewa 15. septembra 2004. godine, nego istekom otkaznog roka 20. januara 2005. godine do kada je protekao i duži vremenski pe riod. Prema tome, ocjenjujući sve okolnosti koje se odnose konkretno na prestanak radnog odnosa apelantu, Okružni sud je zakqučio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog kao i utvrđenim kriterijumima za određivanje viška radnika, te da pri donošenju osporenog rješewa tuženi nije imao mogućnosti da apelanta rasporedi na isto ili odgovarajuće radno mjesto ni u drugi državni or gan, pa je taj sud, primjenom člana 229 stav 1 tačka 3 ZPP, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo trajao, odnosno jer su od podnošewa tužbe do donošewa presude Okružnog suda protekle tri godine i tri mjeseca, posebno što se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu. Takođe, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na jednakost stranaka u postupku jer je Okružni sud u postupku odlučivawa o žalbi tuženog omogućio tuženome izvođenje dokaza čije izvođenje nije predlagano u prvostepenom postupku, pa smatra da nisu mogli biti izvedeni ni pred Okružnim sudom. S obzirom na to da su ti dokazi izvedeni, Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, prekršio odredbe ZPP i odredbe Evropske konvencije jer je na taj način apelant kao tužilac doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. S tim u vezi, apelant tvrdi da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na rad, koje: "Š...Ć takođe štite odredbe Evropske konvencije, Ustava BiH, kao i ostali niži propisi u Bosni i Hercegovini". b) Odgovor na apelaciju 26. Okružni sud se izjasnio da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani jer je taj sud povodom žalbe tuženog odlučio u zakonskom roku. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, Okružni sud je istakao da je sud apelantu pružio mogućnost predlagawa dokaza kao i tuženom pa stoga smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 27. Osnovni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi hronološki tok dešavawa u postupku pred tim sudom do donošewa prvostepene presude. Tvrdi da nisu povrijeđena apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku kao ni pravo na jednakopravnost stranaka u postupku, na što se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 207. stav 1. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zakqučewa glavne rasprave. Član 217. stav 2. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanje radnih sporova. 29. Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik RS" br. 11/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. Ako je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, odnosno postavljenih lica, usled promene u organizaciji i metodu rada, odnosno usled smanjenja obima i ukidawa poslova, zaposleni i postavljena lica raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom državnom organu koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Odluku o raspoređivanju zaposlenih iz stava 1. ovog člana donosi funkcioner koji rukovodi organom u kojem se zaposleni raspoređuje, a odluku o raspoređivanju postavljenih lica iz stava 1. ovog člana donosi or gan koji ih je postavio. Ukoliko zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos. Ukoliko se zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, funkcioner, odnosno or gan iz stava 2. ovog člana, donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposlenom, odnosno postavljenom licu prestao radni odnos. 30. Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 124. Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna meseca ima nameru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savetom radnika, ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika. Član 125. U ciqu sprovođewa konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije nameravanog otkazivawa ugovora o radu radnicima, obavesti savet radnika, odnosno sindikat o sledećem: - razlozima prestanka rada radnika, - broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, - merama kojima bi se moglo izbeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivawa određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacija, skraćivanjem radnog vremena i dr.), - merama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugog poslodavca. Član 126. Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivawa radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji je pokrenuo tužbom radi ostvarivawa prava iz radnog odnosa i to poništewa rješewa o prestanku radnog odnosa i isplate zaostalih plata u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora se ocjewivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 38. Ustavni sud zapaža da je apelant 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju radi ostvarivawa prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenicu da je u postupku povodom apelantove tužbe od 3. novembra 2004. godine odlučeno presudom Okružnog suda od 7. februara 2008. godine, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, relevantni pe riod je započeo danom podnošewa tužbe. Stoga, relevantni pe riod u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine, dva mjeseca i trinaest dana. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva radi ostvarivawa prava iz radnog odnosa, odnosno odlučiti o apelantovom zahtjevu za poništavanje rješewa o prestanku radnog odnosa i isplati zaostalih plata apelantu. U tom postupku prvostepeni sud je u okviru dokaznog postupka donio odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze i na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim. 40. U pogledu postupawa strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u Doboju, protiv kojeg je apelant i podnio tužbu, odnosno koji je u predmetnom postupku tužena strana, podnio prijedlog Okružnom sudu 23. novembra 2004. godine, tj. nakon 20 dana od prijema tužbe, za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je već 24. novembra 2004. godine odlučio o prijedlogu i odredio Osnovni sud u Derventi za postupanje u apelantovom predmetu protiv tuženog. Osnovni sud je, nakon što je tuženi 6. aprila 2005. godine dostavio odgovor na tužbu, te nakon što je apelant 4. oktobra 2005. godine uredio tužbu, nakon održana tri ročišta (5. oktobra, 14. decembra i 29. decembra 2005. godine), dok je dva ročišta odložio uz saglasnost parničnih stranaka (17. novembra i 5. decembra 2005. godine), prvostepenu presudu donio 13. novembra 2006. godine, odnosno u roku od dvije godine i trinaest dana od dana podnošewa tužbe. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupao efikasno u kontinuitetu i u kratkim vremenskim razmacima preduzimao radnje propisane ZPP sve do 29. decembra 2005. godine kada je zakqučio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presudu donijeti 3. februara 2006. godine. Međutim, 3. februara 2006. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u predmetnom postupku i presudu donio tek 13. novembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je ovakav postupak Osnovnog suda neuobičajen i nije propisan ZPP. Upravo taj čin je doveo do produžewa vremena u kojem je donesena prvostepena presuda za cijelih devet mjeseci. Osnovni sud ni u odgovoru na apelaciju nije obrazložio ovakvo svoje postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je odlučujući o žalbi tuženog održao i raspravu, drugostepenu odluku donio u roku od jedne godine i oko tri mjeseca. Ni za ovaj rok ne može se reći da je bio u okvirima rokova propisanih ZPP. Ustavni sud, međutim, zbog činjenice da je postupak povodom apelantove tužbe na dvije sudske in stance trajao ukupno tri godine i tri mjeseca, pri čemu je i drugostepeni sud održao raspravu, ne može zakqučiti da je ovaj postupak trajao nerazumno dugo, iako je riječ o postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ovakav stav zasniva se i na činjenici da je sam apelant u toku postupka vršio uređivanje tužbe i usklađivao ju sa relevantnim odredbama ZPP, iako se u međuvremenu od podnošewa tužbe do uređivawa tužbe ZPP nije mijewao. 41. Imajući u vidu navedeno, a pogotovo činjenicu da je predmetni postupak pred redovnim sudovima sveukupno trajao tri godine, tri mjeseca i trinaest dana, Ustavni sud zakqučuje da u apelantom slučaju nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima odnosi se na ispitivanje zakonitosti rješewa o prestanku radnog odnosa apelantu i drugih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 44. U odnosu na apelantov navod da mu je u postupku pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer je taj sud prilikom odlučivawa o žalbi tuženom omogućio izvođenje dokaza koje on nije predlagao u prvostepenom postupku, pa ti dokazi nisu mogli biti izvedeni pred Okružnim sudom, zbog čega smatra da je taj sud prekršio odredbe ZPP jer je apelanta doveo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan el e ment pravičnog suđewa, te da on zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, ukqučujući i izlaganje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 45. Dalje, Ustavni sud uočava da je Okružni sud ovaj apelantov prigovor razmatrao na ročištu koje je održano povodom izjavljene žalbe, na kojem su bili prisutni apelant i njegov advokat, te da ga je odbio kao neosnovan zakqučivši da je članom 217 stav 2 ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Kada je riječ o novim činjenicama i novim dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da je stavom 1 člana 207 ZPP jasno propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, sem ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zakqučewa glavne rasprave. Međutim, u konkretnom slučaju, kako slijedi iz obrazložewa odluke Okružnog suda, taj sud iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud zakqučio da tuženi prije donošewa rješewa o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultovao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni or gan, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Dakle, to su bili razlozi zbog kojih je Okružni sud odlučio da održi raspravu i razmotri sve dokaze koji rasvjetljavaju ovo sporno pitanje. 46. Kada se ima u vidu suština principa ravnopravnosti strana pred sudom, na čiju se povredu apelant u konkretnom slučaju žali, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud i apelantu dao istu mogućnost, tj. pružio mu mogućnost predlagawa dokaza kao i tuženom, dakle objema stranama dao razumnu mogućnost da izlože svoj predmet, ukqučujući i izlaganje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud uvid u pisane dokumente tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine (upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika u tim organima) posmatrao samo kao dodatni ar gu ment u prilog činjenici da se tuženi obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavawa viška radnika i to prije nego je apelantu istekao otkazni rok 20. januara 2005. godine. Ustavni sud podsjeća na to da ni apelant u apelaciji ne tvrdi da je navedenim postupanjem drugostepenog suda pogrešno ili nepotpuno utvrđena neka kqučna činjenica od koje bi zavisila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, već samo prigovara protiv kršewa zabrane iznošewa novih činjenica i predlagawa novih dokaza u žalbi, što je propisano u ZPP, izuzev ako ih žalilac bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zakqučewa glavne rasprave. 47. Ustavni sud naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije ne sadrži ograničewa u pogledu vremena i uslova pod kojima se mogu izvoditi novi dokazi u drugostepenom parničnom postupku prilikom raspravljanja o žalbi. Pravilo koje je kqučno jeste da sud mora objema stranama obezbijediti mogućnost da izlože svoj predmet, ukqučujući i izlaganje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Prema mišljenju Ustavnog suda, a s obzirom na to da je apelant bio prisutan na ročištu koje je drugostepeni sud održao prilikom raspravljanja o predmetnoj žalbi, te da mu je Okružni sud pružio mogućnost da ospori dokaze koje je tom prilikom tuženi prezentirao, standardi ovog člana su u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovani. Sem toga, apelant ne dovodi u pitanje nijedan drugi stan dard člana 6 stav 1 Evropske konvencije (nezavisnost suda, nepristrasnost suda, obrazloženje presude). 48. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda prava na rad 49. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud uočava da apelant uopšte nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava, nego je u prilog povredi ovog prava naveo: "Ovakvom svojom odlukom Okružni sud, koju je donio uz povredu odredbe Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku) povrijeđeno je i pravo na rad apelanta koje je takođe predviđeno i koje štite odredbe Evropske konvencije i Ustav BiH i ostali niži propisi BiH". Imajući u vidu iznesenu argumentaciju u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud zaista nije u mogućnosti utvrditi postojanje navodne povrede prava na rad u odnosu na apelanta. VIII. Zakqučak 50. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u dvije sudske in stance na kojima je u oba slučaja održana javna rasprava okončan u ukupnom vremenu od tri godine, tri mjeseca i trinaest dana. 51. Ustavni sud, takođe, zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u postupku pred Okružnim sudom u odnosu na jednakost strana u postupku kao jednog od principa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je drugostepeni sud održao raspravu radi utvrđivawa činjeničnog stawa i dozvolio da tuženi sprovede nove dokaze na raspravi pred tim sudom, ali kada je istu mogućnost dao i apelantu. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1095/07, rješavajući apelaciju Hate Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Hate Redžić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Tuzli, koji je dužan bez odgađanja donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Hate Redžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", „Službenom glasniku Republike Srpske" i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hata Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Dubrava, Općina Živinice, koju zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku "Triglav BH osiguranja" d.d. Sarajevo-Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 8. augusta 2008. godine, Općinski sud 13. augusta 2007. godine, a tuženi je odgovorio 14. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 10. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu, podnesenom protiv tuženog radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade štete isplati iznos od 125.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 2004. godine do isplate, te naknadi parnične troškove. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi u cijelosti osporio apelanticin tužbeni zahtjev kako u pogledu pravnog osnova, tako i u pogledu visine. Tuženi nije osporio da je sa apelanticom zaključio ugovor o auto-kasko osiguranju predmetnog vozila, ali je tvrdio da je riječ o "fingiranoj šteti"; da mu je apelantica predala samo dva od ukupno četiri ključa, da mu nije predala saobraćajnu dozvolu osiguranog vozila, da je apelantica nepravilno odredila visinu tužbenog zahtjeva, što je proisteklo iz njenog nepoznavanja relevantnih propisa, jer je visina tužbenog zahtjeva temeljena na gornjoj granici eventualne obaveze tuženog naznačenoj u polisi osiguranja, „a ne kao osnovici za obračun premije osiguranja po kataloškoj vrijednosti i novonabavnoj cijeni vozila na osnovu koje se vrši obračun stvarne štete ako je dokazana". 8. Općinski sud je u razlozima svoje odluke, između ostalog, obrazložio da nije sporno da je apelantica sa tuženim 5. decembra 2003. godine zaključila ugovor o osiguranju svog vozila marke BMW, tip 7/G 735, po polisi osiguranja auto-kaska broj 07/0002294 sa periodom pokrića od 8. decembra 2003. godine do 8. decembra 2004. godine, sa osnovicom za obračun premije i gornjom granicom obaveze prema članu 23. Uvjeta auto-kaska u iznosu od 125.270,00 KM i visinom premije u iznosu od 5.291,00 KM, koju će apelantica platiti u šest rata. Općinski sud je dalje utvrdio da je sastavni dio polise osiguranja auto-kaska broj 0002294 od 5. decembra 2003. godine i Klauzula osiguranja broj 001/03, prema kojoj rizik krađe, provalne krađe i otimačine nije pokriven na području Srbije i Crne Gore, da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa njim otuđeni ključevi i saobraćajna dozvola, te da će u slučaju nastupanja osiguranog slučaja osiguranik godišnju premiju, čija je otplata dogovorena u ratama, izmiriti u cijelosti odmah. 9. Općinski sud je podsjetio da je članom 17. stav 1. tačka 11. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog regulirano da je kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač s kojim je sklopljen ugovor o osiguranju dužan nadoknaditi štetu prouzrokovanu, između ostalog, nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. Uvjeta usljed krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimanja vozila s namjerom da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare. Zatim, istaknuto je da je članom 21. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje tuženog regulirano da, ako nakon prijavljene krađe vozila, osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, osiguravač nije obavezan naknaditi štetu i troškove koji nisu uzrokovani od rizika iz čl. 17. i 18. ovih uvjeta, kao i štetu i troškove koji su nastali. 10. Budući da je Klauzulom osiguranja broj 001/03, koja predstavlja sastavni dio polise osiguranja auto-kaska, koja je potpisana od osiguravača i apelantice 5. decembra 2003. godine, pod tačkom 2. regulirano da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa vozilom otuđeni ključevi i saobraćajna dozvola, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva za naknadu auto-kasko štete bila dužna priložiti tuženome originalne ključeve navedenog putničkog motornog vozila i originalnu saobraćajnu dozvolu. Općinski sud je usvojio stav prema kojem, sve i da je apelantica prilikom preuzimanja predmetnog putničkog vozila od "Tanina" d.o.o. Visoko ovlaštene prodaje i servisa Mercedes-benz osobnih i privrednih vozila preuzela vozilo sa pripadajućom dokumentacijom i dva ključa, što je apelantica tvrdila tokom postupka, bila je dužna tuženom dostaviti originalnu saobraćajnu dozvolu, što nije učinila, niti ju je dostavila sudu tokom postupka. Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te, pošto je članom 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, isključena obaveza osiguravača da naknadi štetu ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, Općinski sud je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je konstatirao da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepeni sud utvrdio nespornim da je između stranaka zaključen navedeni ugovor o auto-kasko osiguranju, da je apelanticino vozilo 16. februara 2004. godine otuđeno i da do kraja prvostepenog postupka nije pronađeno. Također je konstatirano da se apelantica vansudskim putem, u skladu sa zaključenim ugovorom, pismeno obratila tuženom za isplatu naknade auto-kasko osiguranja koju je tuženi odbio, pa je iz tog razloga, radi ostvarivanja svog prava iz ugovora, podigla tužbu pred nadležnim sudom. Prvostepeni sud je odbio apelanticin podneseni tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 919. ZOO u vezi sa članom 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Kantonalni sud je zaključio da se takvi razlozi prvostepenog suda ne mogu u cijelosti prihvatiti kao valjani s obzirom na činjenicu da se predmetna originalna saobraćajna dozvola još od 18. februara 2004. godine, dakle, i prije podnošenja tužbe sudu (17. maja 2004. godine), nalazila kod tuženog koji je tu činjenicu prikrivao do zaključenja glavne rasprave, što je Kantonalni sud utvrdio na raspravi održanoj 2. decembra 2005. godine, uvidom u akt Ministarstva unutrašnjih poslova - Jedinice za profesionalne standarde Tuzla, broj 08-02/1-7-05,4-70/05 od 14. februara 2005. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da se tuženi, protivno odredbi člana 9. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu data navedenim zakonom. 12. Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom člana 924. ZOO propisano da osiguranje imovine može zaključiti svako lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj kojim bi pretrpjelo neki materijalni gubitak, a odredbom člana 925. st. 1. i 2. istog zakona da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, koja ne može biti veća od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Stoga, apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen iz navedenog razloga, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127. ZPP. 13. Uvidom u polisu osiguranja broj 07/0002294 od 5. decembra 2003. godine i Uvjete osiguranja od 1. juna 2003. godine Kantonalni sud je utvrdio da su zaključenim ugovorom apelantica i tuženi utvrdili oblike pokrića osiguranja u koje, prema odredbama člana 17. tačka 11. Uvjeta osiguranja, spada i krađa, te da su predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun te premije, kao i gornja granica obaveze (član 23. Uvjeta auto-kaska) u iznosu od 125.270,00 KM. Pošto se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, iznos naknade štete utvrđuje se shodno odredbi člana 24. Uvjeta osiguranja tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete se umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, a koje u konkretnom ugovoru nema. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica, suprotno potpisanom ugovoru o osiguranju i navedenim Uvjetima, koji su sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju i koji su mjerodavni za odlučivanje u ovome sporu, podnijela tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u ukupnom iznosu utvrđene osnovice od 125.270,00 KM, što je suprotno navedenoj odredbi člana 24. Uvjeta osiguranja. Također, sud je naveo da je apelantica propustila da, u smislu odredaba čl. 53. i 123. ZPP, predloži izvođenje dokaza na okolnosti visine pretrpljene štete, tj. da odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke izvrši vještačenje radi određivanja visine amortizacije vozila. „Ovo i pored okolnosti što je tuženi u pismenom odgovoru na tužbu, a što je ponavljao i u toku cijelog postupka, isticao da sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se, zbog propusta u predlaganju dokaza, u konkretnom slučaju nije utvrdila." Stoga je Kantonalni sud, primjenom pravila tereta dokazivanja, shodno članu 126. u vezi sa članom 226. ZPP, potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete koju je trebalo da dokaže apelantica. 14. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine odbijena je apelanticina revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 465/05 od 23. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da apelantica nije pružila dokaz na okolnost visine štete koja je nastala otuđenjem njenog vozila, pa je drugostepeni sud zbog tog razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, članom 24. stav 1. tačka 1. Uvjeta osiguranja propisano je da se, u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta, nastala ostvarenjem rizika krađe, iznos naknade štete određuje tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobijeni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu. 15. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor da ugovorena suma osiguranja iznosi 125.270,00 KM, a cijena novog vozila 220.339,00 KM, pa da bi joj zbog toga trebalo dosuditi iznos od 125.270,00 KM. U ugovoru su apelantica i tuženi predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun premije i gornja granica obaveze u iznosu od 125.270,00 KM (prema članu 23. Uvjeta osiguranja), tako da se, s obzirom na to da se radi o totalnoj šteti, iznos naknade morao utvrditi prema odredbi člana 24. stav 1. Uvjeta osiguranja. Stoga je drugostepeni sud pravilno ocijenio da bi dosuđenje iznosa od 125.270,00 KM bilo suprotno odredbi člana 24. stav 1. Uvjeta osiguranja, te da je bilo neophodno da apelantica predloži vještačenje vještaka mašinsko-saobraćajne struke na okolnost visine amortizacije vozila i visine štete, što ona nije učinila. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u apelaciji ponovila navode koje je iznijela u reviziji, naglašavajući da je u prvostepenom postupku odbijen njen tužbeni zahtjev, jer je tuženi prešutio činjenicu da mu je dva dana nakon otuđenja apelanticinog vozila predata originalna saobraćajna dozvola, da je u drugostepenom postupku nesporno utvrđeno da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima pravni osnov za naknadu štete, odnosno isplatu osigurane sume, a tuženi obavezu da apelantici naknadi pretrpljenu štetu, ali da je drugostepeni sud odbio njen tužbeni zahtjev, jer navodno nije dokazala visinu nastale štete. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da je drugostepeni sud, što je potvrdio i revizijski sud, iako je utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da je apelantica zbog toga pretrpjela štetu, te da je tuženi obavezan apelantici naknaditi pretrpljenu štetu, odbio apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 925. stav 2. ZOO, da iznos naknade štete ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja a da tokom prvostepenog postupka apelantica nije predložila, pa odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke nije ni izveo dokaz na okolnosti visine pretrpljene štete nastupanjem osiguranog slučaja, a ne radi se o zahtjevu o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Apelantica je navela da u konkretnom slučaju ugovorena suma osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja osiguranja, jer je na tu vrijednost određena premija osiguranja koju je apelantica platila. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o osiguranju starog vozila inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), nabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja nije utvrđivana, ali je utvrđena premija osiguranja, koja je određena za sumu osiguranja na iznos od 125.270,00 KM, što predstavlja i vrijednost vozila. Vozilo koje je bilo predmet osiguranja tuženi prethodno nije ni pogledao ni pregledao, a premija osiguranja je upravo određena u skladu sa tržišnom vrijednošću vozila. U zaključenoj polisi osiguranja broj No-07-0002294 sadržana je odredba: "Vrijednost vozila određena je po katalogu cijena motornih vozila - EIB Internationale" 2/2003 str. 54." Dakle, prema toj odredbi, vrijednost vozila je određena po katalogu koji je unaprijed poznat i obostrano prihvaćen, tako da apelantica nije trebalo da dokazuje nešto što je već dogovoreno i poznato. Dakle, nesporno je da je apelantica nastupanjem osiguranog slučaja, odnosno otuđenjem vozila, pretrpjela materijalnu štetu od 125.270,00 KM a u tom iznosu je i ugovorena suma osiguranja. Te odredbe iz ugovora drugostepeni i revizijski sud su previdjeli i zbog toga ih nisu ni primijenili. Stoga su, zaključuje apelantica, bespotrebna bilo kakva vještačenja u pogledu utvrđivanja vrijednosti vozila. Apelantica smatra da su navedenim postupcima redovnih sudova povrijeđena njena prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da su neosnovani apelanticini navodi, te da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelanticini navodi zbog razloga koji su navedeni u osporenoj presudi Kantonalnog suda. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je cijeli postupak vođen u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi iz apelacije. 18. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da su u konkretnom slučaju sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Naveo je da apelantica, u smislu člana 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta osiguranja, nije dostavila preostala dva originalna ključa, koja dolaze uz predmetni tip vozila, niti je u vezi s tim u toku postupka predočila dokaze kojima bi uspjela dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica je propustila dokazati visinu tužbenog zahtjeva. Tuženi je istakao da navedena visina tužbenog zahtjeva predstavlja visinu sume osiguranja, koja predstavlja gornju obavezu osiguravača prilikom naknade štete i koja je preuzeta iz važećeg kataloga "EIB Internationale" 2/2003 s obzirom na to da se radi o rabljenom vozilu. Način utvrđivanja i obračun same visine nastale štete su, također, decidirano regulirani Uvjetima osiguranja, pa je u toku postupka moralo biti predloženo vještačenje vještaka mašinske struke koji bi utvrđivao stepen amortizacije vozila, a s tim u vezi i samu visinu nastale štete. Tuženi je naveo da su paušalni navodi iz apelacije da pretrpljena materijalna šteta iznosi koliko sama suma osiguranja, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, o čemu je zapravo mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke. O visini tužbenog zahtjeva, kako je dalje istakao tuženi, ni u kojem slučaju nije mogao odluku donijeti sud, jer se radi o stručnom pitanju iz oblasti mašinstva, te je bilo neophodno provođenje vještačenja u ovoj pravnoj stvari, kako bi apelantica valjano dokazala visinu tužbenog zahtjeva koju potražuje. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 9. Stranke su dužne pred sudom da govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom. Član 53. (2) Tužba mora da sadrži: 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Član 71. (2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 124. Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 918. Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Član 919. (1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio. Član 925. (1) Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. (2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. (7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, na primjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti). Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila "Triglav BH osiguranja" d.d. Sarajevo u relevantnom dijelu glase: Uvodne odredbe (1) Ovi uvjeti, u zavisnosti od sadržaja ugovora o osiguranju, primjenjuju se na: A. Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska), (2) Pojedini izrazi u ovim uvjetima imaju ovo značenje: 4) Premija - suma koja se udružuje (plaća) za osiguranje po ugovoru o osiguranju. 5) Suma osiguranja - suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na "Sumu osiguranja". Član 6. (1) Kad nastane osigurani slučaj na osnovu koga se traži naknada iz osiguranja, osiguranik je dužan da postupi prema sljedećem: 2) da odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijavi osiguravaču da je na osiguranoj stvari nastala šteta ostvarenjem osigurane opasnosti, odnosno da je nastao osigurani slučaj..., (2) Osiguranik je dužan da osiguravaču pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete... Član 7. (1) Po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju osiguravač je dužan da najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete.... Član 17. stav 1. tačka 11. Kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. ovih uvjeta uslijed: 11) krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimanja vozila u namjeri da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare, ... Član 21. stav 1. tačka 17. Osiguravač nije u obavezi da naknadi Š...Ć štetu i troškove Š...Ć ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila. Član 23. (1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, a za sljedeća razdoblja osiguranja (godinu dana) nabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja, ako se drukčije ne ugovori. Š...Ć Ako nije ugovorena mjerodavna nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, u policu se obavezno unosi klauzula: "Osiguranik je upozoren na posljedice podosiguranja." Član 24. (1) Visina štete se utvrđuje: 1) U slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu. Š...Ć Amortizacija se utvrđuje na osnovu starosti vozila, pređenih kilometara i općeg stanja vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila. Š...Ć VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Preduvjet za razmatranje apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelantica imala "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava u više navrata naveo da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999 -II, strana 96, tačka 54). Također, pojam "imovina" uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 28. U konkretnom predmetu apelantica je tužbom pred Općinskim sudom tražila naknadu materijalne štete od tuženog po osnovu zaključenog ugovora o auto-kasko osiguranju za predmetno vozilo. Članom 925. stav 1. Zakona o bligacionim odnosima propisano je da se "osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja". Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila, koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju, regulirano je članom 17. da "kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, Š...Ć uslijed: krađe Š...Ć. Također, članom 24. navedenih uvjeta je regulirano da "u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila". Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila, Ustavni sud smatra da je apelantica, u situaciji kada je zaključila ugovor o osiguranju, platila premiju osiguranja i kada se desio osigurani slučaj, imala legitimno očekivanje da će njen odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelanticino legitimno očekivanje koje je utemeljeno u važećem zakonu i Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu? 29. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenim presudama došlo do miješanja u apelanticinu imovinu. 30. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo. Zbog toga se mora odrediti "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69). 31. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). 32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom određenih pravila procesnog zakona apelantici ograničeno pravo na njenu "imovinu", te da stoga nije potrebno, radi daljnjeg razmatranja ovog predmeta, tačno reći da li se radi o lišavanju apelantice njene imovine, ili se radi o ograničavanju njenog uživanja u pravu na "imovinu" primjenom ZPP. Stoga će Ustavni sud razmotriti konkretni slučaj u smislu općeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1. Zakonitost miješanja 33. Ustavni sud treba da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. 34. Ustavni sud zapaža da je apelanticin zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog u ZPP, te da posljedice koje primjena ove odredbe ima u konkretnom slučaju sa aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja treba da se uzmu u obzir pri odlučivanju o tome da li su sudovi u primjeni ove odredbe postigli pravičnu ravnotežu između različitih interesa. Ustavni sud će stoga nastaviti analizu uz prihvatanje da je primjena ovog pravila, u mjeri u kojoj predstavlja miješanje ili ograničenje provođenja apelanticinog prava na mirno uživanje imovine, bila "predviđena zakonom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu? 35. U vezi sa pitanjem da li postoji cilj koji služi javnom interesu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u presudi James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji je utvrdio da činjenica da miješanje u pravo imovine u interesu samo određenih lica, a ne i zajednice u cjelini, ne mora značiti da lišavanje nije bilo u javnom interesu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 41. i 45). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju cilj miješanja u apelanticino pravo na imovinu bilo provođenje propisanih pravila parničnog postupka, što je, opet, u interesu pravne sigurnosti i vladavine prava i što svakako predstavlja javni interes. Princip proporcionalnosti 36. Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. 37. Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe vozila za koje je imala zaključeno tzv. potpuno kasko osiguranje. Međutim, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i time joj je uskraćeno i samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju. Ustavni sud, također, naglašava da je apelantica u konkretnom slučaju u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, da se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obaveze osiguravača propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja propisan istim uvjetima. Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni i Vrhovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili stavili pretjeran teret na apelanticu. Ustavni sud ističe da je apelantica odredila i obrazložila visinu tužbenog zahtjeva i ponudila polisu osiguranja kao dokaz svoga tužbenog zahtjeva kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu pretrpljene štete. S druge strane, Ustavni sud zapaža da tuženi nije ispunio ni svoju ugovornu obavezu da nakon nastupanja osiguranog slučaja izvrši procjenu visine nastale štete, a u sudskom postupku je samo paušalno osporio navedenu visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženi nije ponudio bilo kakve argumente u vezi sa visinom amortizacije apelanticinog otuđenog vozila ili visine franšize kojima bi dokazao da visina štete koju je apelantica pretrpjela nije u visini sume osiguranja. Ustavni sud zapaža da su ovo podaci koje je tuženi mogao prilikom osporavanja visine zahtjeva konkretno istaći, jer je u odgovoru na apelaciju istakao da "prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%", a znao je i visinu eventualno ugovorene franšize za koju bi se iznos štete još umanjio. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je prvenstveno tužilac u parničnom postupku dužan pružiti dokaze za svoje navode na kojima zasniva tužbu, ali također ističe da ZPP propisuje obavezu svake strane u postupku da svoje navode dokaže. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica smatrala da je visina štete koja joj pripada jednaka visini sume osiguranja za šta je ona kao dokaz podnijela polisu osiguranja. S druge strane, tuženi nije štetu procijenio u vansudskom postupku iako ima odgovarajuću stručnu službu, a tokom sudskog postupka je samo ustrajao na tvrdnji da visina koju apelantica traži nije odgovarajuća iako u vezi s tim nije ponudio nikakav konkretan protuargument. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to sudovi uradili na apelanticu stavljen pretjeran teret, čime je narušena ravnoteža između općeg, javnog interesa i zaštićenog apelanticinog prava. 38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 42. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. Nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. 44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili u konkretnom slučaju stavili pretjeran teret na apelanticu i time narušili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa kojem se teži. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena materijalnog prava ne izgleda proizvoljna. 46. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja, djelimično suprotna odluci, potpredsjednice Seade Palavrić i sudij? Mirsada Ćemana. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELIMIČNOM NESLAGANJU SUTKINJE P ALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija Hate Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu osnovana samo u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok apelaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra neosnovanom i kao takvu ju je odbio. 2. Saglasna sam sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Također, saglasna sam sa dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija usvojena u odnosu na povredu prava na apelanticinu imovinu. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskom odlučenju uvaženih kolega, nisam saglasna sa obrazloženjem povrede prava na apelanticinu imovinu. Naime, smatram da pristup redovnih sudova, koji su, na jednoj strani, priznali da apelantica, u smislu materijalnog prava, ima pravo na određeni iznos naknade, odnosno utvrdili da apelantica ima pravni osnov za svoj tužbeni zahtjev, a, s druge strane, odbili njen tužbeni zahtjev proizvoljnim tumačenjem procesnih pravila, konkretno pravila o teretu dokazivanja, predstavlja jasnu nezakonitost u postupanju redovnih sudova. Stoga je, prema mome mišljenju, miješanje javnih vlasti (kao rezultat nepravičnog sudskog postupka) u apelanticino pravo na imovinu, bez obzira na iznos na koji je ona imala pravo u skladu sa ugovorom o osiguranju, nezakonito. Zato to miješanje predstavlja povredu prve rečenice člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa u tim okolnostima, prema mome mišljenju, nije ni bilo neophodno ispitivati ostale prin cipe na kojima insistira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao što je urađeno u odluci Ustavnog suda. 3. Međutim, znatno važnije pitanje zbog kojeg iznosim izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju s većinskim odlučenjem u Odluci Ustavnog suda broj AP 1095/07 jeste moje neslaganje sa dijelom odluke kojim je apelacija odbijena u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 4. Naime, Ustavni sud u tač. 43, 44. i 45. Odluke, „nakon analize cjelokupnog postupka s aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje", zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete, pa apelanticine navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje smatra neosnovanim i zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje. 5. Ovakvo obrazloženje odluke za mene je potpuno neprihvatljivo. Naime, vlastitom analizom apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje kao jednog od ustavnih prava (a time i prava iz Evropske konvencije, budući da ona zajedno sa svojim protokolima, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima snagu ustavnih odredaba), ispitujući da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, zaključila sam sljedeće: 6. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje, a njeni navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njen tužbeni zahtjev iako su utvrdili da je pravni osnov neupitan, jer su smatrali da je apelantica trebalo da predloži vještačenje na okolnost visine štete, a apelantica smatra da je visina njenog tužbenog zahtjeva, a time i visina štete koju je pretrpjela, bila utvrđena samim ugovorom o auto-kasko osiguranju, smatrajući da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja, što je dokazivala polisom osiguranja. 7. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 8. Na ovome mjestu moram podsjetiti da Uvjeti auto-kasko osiguranja spadaju u opće uvjete poslovanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čine popis ugovornih klauzula formuliranih unaprijed u pisanom obliku, odnosno čine tzv. formularno pravo, čiji sadržaj u cijelosti ili pretežno određuje samo jedna ugovorna strana, u konkretnom slučaju osiguravatelj. Općeprihvaćeno je mišljenje u pravnoj teoriji da je ovakvim ugovaranjem već pri samom zaključivanju ugovora značajno poremećen princip ravnopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno načelo slobode ugovaranja, na kojima insistira ZOO. Stoga je zakonodavac morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje joj ovakvi ugovori pružaju, propisujući u stavu 1. člana 142. ZOO da „opći uvjeti određeni od jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove", a u stavu 4. istog člana ZOO propisano je da „u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje". I član 143. ZOO uspostavljen je s istom svrhom, jer je u stavu 1. propisano: „Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa", a u stavu 2. istog člana propisano je: „Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj." 9. Upravo stoga što opći uvjeti, dakle, i Uvjeti auto-kasko osiguranja vrijede za sve i što se po svome značaju približavaju općim propisima, u odnosu na njih i na ugovore koji se na osnovu njih sklapaju, smatram da je jače izražen javni interes za njihovu kontrolu nego što je to slučaj s drugim ugovorima čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem. Drugim riječima, za takve ugovore vrijede nešto drukčija strožija (zaštitna) pravila. Ispitivanje cilja i svrhe ugovora svakako je otežano kod ugovora sklopljenih na osnovu općih uvjeta s obzirom na to da se u tom slučaju ne radi o pojedinačnom pregovaranju i zajedničkom formuliranju teksta ugovora, već, naprotiv, o jednostranom sastavljanju općih uvjeta jedne ugovorne strane, kojima druga ugovorna strana može samo pristupiti. Stoga je sud u slučajevima ove vrste dužan utvrđivati pojedinačnu volju stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, pri sastavljanju općih uvjeta, a, s druge strane, pri pristupanju općim uvjetima, ali i ocjenjivati da li su ti opći uvjeti u skladu sa onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Ovu obavezu suda dodatno naglašava ZOO kada u stavu 2. člana 99. propisuje da „pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom". 10. Zapažam da su strane u konkretnom slučaju prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, 5. decembra 2003. godine, primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54, odredile da je nabavna cijena predmetnog vozila na dan izdavanja polise osiguranja u smislu člana 23. Uvjeta osiguranja 125.270,00 KM; da je na taj iznos kao osnovicu ugovorena premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM i da je taj iznos istovremeno ugovoren i kao gornja granica obaveze tuženog. Zatim, da je apelantica i osiguravatelju i u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je prilikom zaključenja ugovora o osiguranju svoj auto osigurala na sumu osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM koja predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, jer je na tu vrijednost određena i premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koju je apelantica platila. Dakle, u trenutku kada je podnijela tužbu radi naknade štete, apelantica je zahtijevala isplatu sume osiguranja, tj. sume na koju je njen imovinski interes osiguran, smatrajući da je osiguranje zaključeno na „sumu osiguranja". U konkretnom slučaju radilo se o osiguranju vozila starog pet godina, inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), kojem je novonabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja, s ciljem utvrđivanja osnovice za obračun premije i gornje granice obaveze prema članu 23. Uvjeta auto-kaska, određena primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54, što predstavlja i vrijednost vozila. Apelantica je, dakle, tvrdila da je ovom posebnom pogodbom u polisi osiguranja isključena primjena člana 24. Uvjeta auto-kaska tuženog kao općeg uvjeta, što omogućuje stav 1. Uvodnih odredaba Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, odnosno, imajući u vidu da je njeno vozilo ukradeno i da je time nastupila totalna šteta za nju, da ne treba utvrđivati nabavnu cijenu novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete, niti taj iznos umanjivati za amortizaciju, niti franšizu (u polisi i ugovoreno potpuno kasko osiguranje bez franšize). Kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev apelantica je ponudila polisu osiguranja broj 0002294 izdatu 5. decembra 2003. godine. 11. S druge strane, zapažam da je tuženi i u odgovoru na tužbu i tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima osporavao i sâm osnov tužbenog zahtjeva i njegovu visinu, tvrdeći da, i kada bi postojao pravni osnov za naknadu štete apelantici, pretrpljena šteta ne bi iznosila koliko sama suma osiguranja, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, „o čemu je zapravo svoje mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke". Zapažam da je tuženi, dakle, osporavao apelanticin stav da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja u kojem slučaju je isključeno utvrđivanje visine štete primjenom člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog jer, prema članu 925. stav 7. ZOO, visinu štete predstavlja ugovorena suma osiguranja, te isticao da se visina štete ima utvrditi upravo primjenom člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja i da je visina štete koju je apelantica pretrpjela znatno niža od iznosa od 125.270,00 KM koji apelantica potražuje i koji je naveden u polisi osiguranja, ali da tuženi u pravcu dokazivanja visine štete koju je sâm zagovarao nije niti ponudio dokaze, niti je dokazao tu visinu štete. 12. Podsjećam da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, obrazložio navodima da je zaključio da se tuženi, protivno odredbi člana 9. ZPP, nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu data navedenim zakonom. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima utvrđen pravni osnov da joj tuženi naknadi štetu nastalu krađom njenog vozila, ali je, pozivajući se na odredbe člana 925. st. 1. i 2. ZOO, smatrao da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti čiji se iznos naknade utvrđuje shodno odredbi člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, „koje u konkretnom ugovoru nema". Kao razloge za svoju odluku Kantonalni sud je naveo i da je tuženi u toku cijelog postupka isticao da, sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se zbog propusta u predlaganju dokaza od apelantice u konkretnom slučaju nije utvrdila, jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete nastupanjem konkretnog osiguranog slučaja, koju je trebalo da dokaže apelantica. Zatim, da apelanticin tužbeni zahtjev nije mogao odbiti prvostepeni sud zbog toga što tuženom nije predala saobraćajnu dozvolu, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127. ZPP, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno članu 126. u vezi sa članom 226. ZPP, potvrdio presudu kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je apelanticinu reviziju odbio sa istim obrazloženjem kao i drugostepeni. 13. Nastojeći da dam odgovor na pitanje da li je navedenom primjenom materijalnog i procesnog prava redovnih sudova prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, analizirala sam tu primjenu i došla do sljedećeg: 14. Naime, kada je riječ o primjeni procesnog prava, podsjećam da je relevantnim odredbama ZPP propisano da su stranke (kako tužilac, tako i tuženi) dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7); da su stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ZPP (član 9); da tužba mora sadržavati, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev (član 53); da tuženi koji osporava tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu mora navesti, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode (član 71); da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 123); da će sud naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke a koje stranke nisu predložile ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ZPP (član 124); da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126); da će sud, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, o tome odlučiti prema svojoj ocjeni (član 127). 15. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi bili dužni potpuno jednako tretirati kako apelanticu kao tužiteljicu, tako i osiguravatelja kao tuženog. Relevantne odredbe ZPP, navedene u prethodnoj tački ove odluke, obavezuju svaku stranku da za svaku svoju tvrdnju ponudi dokaz, bilo da je riječ o tužiocu ili tuženome. U konkretnom slučaju zapažam da su redovni sudovi procesno pravo primijenili proizvoljno, i to na apelanticinu štetu. Naime, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev tvrdeći da je ona bila dužna predložiti vještačenje na okolnost visine štete koju je osporavao, odnosno zagovarao tuženi, iako je, prema članu 71. ZPP, budući da je u odgovoru na tužbu osporio i visinu štete, tuženi bio dužan predložiti i dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima je osiguravatelj kao tuženi zasnivao svoje navode o visini štete. Nasuprot stavu redovnih sudova, smatram da je potpuno ista obaveza koja je u odnosu na apelanticu kao tužiteljicu propisana članom 53. ZPP propisana i za tuženog članom 71. ZPP. Isto je i sa odredbom člana 123. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tj. kako je apelantica bila dužna ponuditi dokaz i dokazati visinu svog tužbenog zahtjeva, isto tako je tuženi bio dužan ponuditi dokaze i dokazati visinu štete koju je on zagovarao. Redovni sudovi su pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP primijenili na apelanticu iako je ona kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev i kada je riječ o osnovu i kada je riječ o visini štete prezentirala polisu osiguranja, ali isto pravilo nisu primijenili na tuženog koji za svoje tvrdnje kojima osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu nastale štete, nije ponudio niti jedan dokaz, a time ni dokazao visinu štete koju je sâm zagovarao. 16. Ovakvim postupanjem redovni sudovi su u cijelosti zanemarili, tj. proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja i kada je riječ o tim pravilima u subjektivnom smislu prema kojima: ko šta tvrdi, on treba i da dokaže; teret dokazivanja pogađa onog ko nešto tvrdi, a ne onog ko nešto poriče; ako tuženi ističe prigovore, dužan je dokazivati istinitost činjenica na kojima zasniva svoje prigovore kao da je tužilac; a isto tako i kada je riječ o tim pravilima u objektivnom smislu prema kojima: stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava ako zakonom nije drukčije određeno; stranka koja osporava postojanje nekog prava snosi teret dokazivanja činjenice koja je spriječila nastanak ili ostvarivanje prava ili činjenice uslijed koje je prestalo pravo da postoji ako zakonom nije drukčije određeno. 17. U odnosu na obavezu dokazivanja visine štete, zapažam da su redovni sudovi i odredbe Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kao materijalnog prava, primjenjivali selektivno, pa su apelanticin tužbeni zahtjev odbili iako su utvrdili pravni osnov njenog potraživanja, jer ona nije predložila vještačenje na okolnost visine štete, već je tvrdila da joj pripada naknada sume osiguranja iz polise osiguranja. Međutim, prema članu 6. stav 2. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kad nastupi krađa kao osigurani slučaj, obaveza osiguranika je da osiguravatelju pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete. Nasuprot ovim obavezama osiguranika, prema članu 7. stav 1. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, stoji obaveza osiguravatelja, u konkretnom slučaju tuženog, da po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete. Dakle, nesporno je da je na osiguravatelju, tj. tuženom u konkretnom slučaju, a ne na osiguraniku, tj. apelantici u konkretnom slučaju, obaveza utvrđivanja i procjene štete. Zapažam, međutim, da upravo tuženi kao osiguravatelj nije postupio po svojoj obavezi iz ugovora o osiguranju i nakon prijave osiguranog slučaja pristupio utvrđivanju i procjeni nastale štete, odnosno nije apelantici ponudio bilo koji iznos na ime naknade nastale štete, već joj je osporavao i samo pravo na naknadu štete zbog navodnog neispunjenja, odnosno kršenja ugovornih obaveza s njene strane. 18. Osim navedenog, konstatiram da sudovi nisu ni utvrđivali činjenicu da li je osiguravatelj ispunio svoje obaveze iz ugovora o osiguranju. Naprotiv, i kada su u konkretnom slučaju tokom sudskog postupka utvrdili da se osiguravatelj nesavjesno koristio pravima koja su mu priznata zakonom, redovni sudovi nisu ispunili svoju obavezu da s posebnom pažnjom tumače i primijene pravo kada je riječ o ugovoru čiji su sastavni dio Uvjeti auto-kasko osiguranja tuženog kao osiguravatelja. Iz obrazloženja osporenih presuda uopće se ne može zaključiti da sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, pored propusta da istraže zajedničku namjeru ugovarača kada su sporazumno odredili novonabavnu cijenu predmetnog vozila na dan izdavanja polise osiguranja primjenom Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internationale" 2/2003, str. 54. u iznosu od 125.270,00 KM, koji je bio i javno objavljen i poznat objema stranama, redovni sudovi nisu odgovorili ni na pitanje: Zašto bi apelantica ugovorila i platila premiju osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koja je izuzetno visoko određena i u praksi bi mogla poslužiti za auto-kasko osiguranje barem četiri putnička vozila vrijednosti putničkog vozila koju je tuženi zagovarao ali koju nije dokazivao niti dokazao, iako je tvrdio da predmetno auto-kasko osiguranje nije bilo zaključeno na sumu osiguranja. Zapažam da redovni sudovi, ustvari, nisu odlučili o apelanticinom tužbenom zahtjevu kada se pozivala na odredbu stava 7. člana 925. ZOO prema kojoj, ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumom utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog, iako je apelantica tvrdila da je zaključila osiguranje na „sumu osiguranja", a tuženi nije ni dokazivao, a pogotovo nije dokazao da je ugovorena vrijednost osiguranog vozila veća od njegove stvarne vrijednosti. Dakle, sudovi nisu ni odlučili o navedenom dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva, niti su obrazložili zašto o tome nisu odlučili, odnosno zašto bi odredba člana 925. stav 7. ZOO eventualno bila neprimjenjiva u apelanticinom slučaju. Svojim postupanjem redovni sudovi su apelanticu lišili samog prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju iako su utvrdili da je ugovor o osiguranju auto-kaska zaključen; da je nastupio osigurani slučaj; da postoji pravni osnov da tuženi isplati apelantici naknadu štete, te bez obzira na izričitu odredbu člana 918. ZOO prema kojoj su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. 19. Također, u osporenim presudama nisam pronašla obrazloženje zašto je, kada je već utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe potpuno auto-kasko osiguranog vozila bez franšize i da apelantici pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 127. ZPP, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan i zašto joj je uskraćeno samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelantica, nasuprot tuženom, u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kada se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obaveze tuženog kao osiguravatelja propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja, propisan istim uvjetima. Zaključujem da redovni sudovi u svojim odlukama uopće nisu dali obrazloženje zašto su apelanticu lišili i samog prava na isplatu naknade štete, odnosno tuženog oslobodili njegove obaveze iz ugovora o osiguranju. 20. Zaključujem, također, da je iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda jasno da su se ovi sudovi složili da apelantica ima pravni osnov da joj tuženi naknadi pretrpljenu štetu uslijed krađe vozila koje je bilo potpuno auto-kasko osigurano kod tuženog kao osiguravatelja. U isto vrijeme tužbeni zahtjev je odbijen samo zato što je apelantica tražila da joj se na ime naknade štete isplati iznos koji je naveden u polisi osiguranja kao suma osiguranja u smislu člana 925. stav 7. ZOO (za št? je kao dokaz priložila polisu osiguranja), što je predstavljalo veći iznos naknade od iznosa koji je sud imao u vidu da bi se zadovoljio tuženi, prema odredbama ugovora o osiguranju kako su ga tumačili sudovi i tuženi. Prema stavu ova dva suda, apelantica je prema pravilima o teretu dokazivanja bila obavezna iznijeti dokaze za manji iznos naknade štete nego što je smatrala da joj pripada, pa s obzirom na to da to nije učinila, njen zahtjev za naknadu pretrpljene materijalne štete je odbijen u cijelosti. 21. Očigledno je da su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pravilo o teretu dokazivanja na način koji je doveo do proizvoljnog tumačenja i primjene procesnog prava a to je dovelo do nepravičnog postupka na apelanticinu štetu. Kao što sam već ranije rekla, prema pravilu o teretu dokazivanja u građanskom postupku, na stranci je, bilo da tuži ili pobija tužbu, da iznese tvrdnje u korist određenog zahtjeva ili odbrane. U konkretnom slučaju apelantica je iznos tužbenog zahtjeva zasnivala na određenom razumijevanju i tumačenju odredbe ugovora o osiguranju, i to dokazivala polisom osiguranja. Tuženi se nije složio sa apelanticinim tumačenjem ugovora i iznosom za koji je ona smatrala da joj pripada. Oba suda, koji su imali pravo na konačno tumačenje i primjenu zakona, iako ne explicite kao što su trebali, implicite su izrazili stav da u apelanticinom slučaju nije riječ o sumi osiguranja iz člana 925. stav 7. ZOO i da je iznos koji je apelantica zahtijevala previsoko postavljen. 22. Međutim, bez obzira na činjenicu da se od trenutka kada je tuženi osporio apelanticin tužbeni zahtjev, odnosno njegovu visinu, teret dokazivanja manjeg iznosa morao prebaciti na tuženog, redovni sudovi su taj teret prebacili na apelanticu, bez obzira na činjenicu da je apelantica zasnivala iznos tužbenog zahtjeva na različitom tumačenju zakona i ugovora. Takvim postupcima redovni sudovi su obavezali apelanticu da dokaže da je tuženi u pravu, te da obori vlastito tumačenje ugovora i zakona iz svog tužbenog zahtjeva. Ovakvo tumačenje pravila o teretu dokazivanja je, prema mome mišljenju, nezakonito i nepravično, te je, stoga, cijeli postupak proveden nepravično, odnosno suprotno pravičnosti koju podrazumijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Uostalom, ovom prilikom želim ukazati i na nedosljednost Ustavnog suda kada je riječ o stavu u vezi sa pravilima o teretu dokazivanja. 24. Naime, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1734/08, koju je Ustavni sud donio 21. decembra 2010. godine, dostupnoj na službenoj stranici Ustavnog suda, apelantica je u postupku pred redovnim sudovima bila u ulozi tužene (tačnije drugotužene). Ustavni sud je njenu apelaciju odbio kao prima fa cie neosnovanu. U tački 11. navedene odluke Ustavni sud je naveo: U vezi s apelanticinim navodima da je sud trebalo da angažira vještaka, s obzirom na to da to nije učinio tužilac, a koje je bilo neophodno za donošenje pravilne odluke, i utvrđivanje naknade uloženih sredstava u predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP, koji se primjenjuje od 1. augusta 2003. godine. Član 7. stav 1. ZPP propisuje: "Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice." Prema navedenoj zakonskoj odredbi, i apelantica je bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu navedenih ulaganja tužioca, i, konačno, dokaže svoje tvrdnje. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva 'koliko činjenica, toliko i prava', a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima fa cie) neosnovani. 25. Kao što se neosporno može zaključiti iz citiranog dijela Odluke Ustavnog suda broj AP 1734/08, Ustavni sud, u odnosu na član 7. stav 1. ZPP, usvojio je stav da je i apelantica, iako je bila u ulozi tužene i osporavala tužbeni zahtjev tužioca, bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu ...i konačno dokaže svoje tvrdnje. Imajući u vidu da su član 7. i član 123. ZPP usko vezani, smatram da ono što vrijedi za član 7. ZPP, kada je riječ o ulozi suda i stranaka, također neupitno vrijedi i za tužioca i tuženog kao stranke sa međusobno suprotstavljenim zahtjevima. Stoga, smatram da su redovni sudovi, a slijedeći to i Ustavni sud u apelanticinom slučaju iz Odluke broj AP 1095/07, da bi postupak ispunio kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i u postupku koji je pokrenula apelantica iz Odluke broj AP 1095/07 bili dužni postupiti upravo na način na koji su postupili redovni sudovi a koji je prihvatio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1734/08. 27. Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina sudija Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje. IZJAVA SUDIJE ĆEMANA O PRIDRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU SUTKI NJE PALAVRIĆ Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), pridružujem se izdvojenom mišljenju sutkinje Seade Palavrić o djelimičnom neslaganju u predmetu broj AP 1095/07. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1095/07, rješavajući apelaciju Hate Redžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 27. studenoga 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Hate Redžić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. siječnja 2007. godine, Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. prosinca 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. siječnja 2005. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Tuzli, koji je dužan bez odgode donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Hate Redžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. siječnja 2005. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", „Službenim novinama Federacije Bosne i Herce - govine", „Službenom glasniku Republike Srpske" i u „Službe nom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hata Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Dubrava, Općina Živinice, koju zastupa Emin Halilčević, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 13. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-465/05 od 23. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1796/04 od 17. siječnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te sudionika u postupku "Triglav BH osiguranja" d.d. Sarajevo-Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. kolovoza 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. kolovoza 2008. godine, Kantonalni sud 8. kolovoza 2008. godine, Općinski sud 13. kolovoza 2007. godine, a tuženi je odgovorio 14. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 10. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu, podnesenom protiv tuženog radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-1796/04 od 17. siječnja 2005. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tuženog da joj na ime naknade štete isplati iznos od 125.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. ožujka 2004. godine do isplate, te naknadi parnične troškove. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi u cijelosti pobio apelantičin tužbeni zahtjev kako glede pravnog temelja, tako i glede visine. Tuženi nije pobio da je sa apelanticom zaključio ugovor o auto-kasko osiguranju predmetnog vozila, ali je tvrdio da je riječ o "fingiranoj šteti"; da mu je apelantica predala samo dva od ukupno četiri ključa, da mu nije predala prometnu dozvolu osiguranog vozila, da je apelantica nepravilno odredila visinu tužbenog zahtjeva, što je proisteklo iz njezinog nepoznavanja relevantnih propisa, jer je visina tužbenog zahtjeva temeljena na gornjoj granici eventualne obveze tuženog naznačenoj u polici osiguranja, "a ne kao osnovici za obračun premije osiguranja po kataloškoj vrijednosti i novonabavnoj cijeni vozila na temelju koje se vrši obračun stvarne štete ako je dokazana". 8. Općinski sud je u razlozima svoje odluke, između ostalog, obrazložio da nije upitno da je apelantica sa tuženim 5. prosinca 2003. godine zaključila ugovor o osiguranju svog vozila marke BMW, tip 7/G 735, po polici osiguranja auto-kaska broj 07/0002294 sa razdobljem pokrića od 8. prosinca 2003. godine do 8. prosinca 2004. godine, sa osnovicom za obračun premije i gornjom granicom obveze prema članku 23. Uvjeta auto-kaska u iznosu od 125.270,00 KM i visinom premije u iznosu od 5.291,00 KM, koju će apelantica platiti u šest rata. Općinski sud je dalje utvrdio da je sastavni dio po lice osiguranja auto-kaska broj 0002294 od 5. prosinca 2003. godine i Klauzula osiguranja broj 001/03, prema kojoj rizik krađe, provalne krađe i otimačine nije pokriven na području Srbije i Crne Gore, da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa njim otuđeni ključevi i prometna dozvola, te da će u slučaju nastupanja osiguranog slučaja osiguranik godišnju premiju, čija je otplata dogovorena u ratama, izmiriti u cijelosti odmah. 9. Općinski sud je podsjetio da je člankom 17. stavak 1. točka 11. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog regulirano da je kod punog kasko osiguranja vozila osiguravatelj s kojim je sklopljen ugovor o osiguranju dužan nadoknaditi štetu prouzročenu, između ostalog, nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i pričuvnih dijelova osiguranih u smislu članka 16. Uvjeta usljed krađe, provalne krađe, protupravnog oduzimanja vozila s namjerom da se uporabi za vožnju, razbojničke krađe, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 razbojništva i prijevare. Potom, istaknuto je da je člankom 21. točka 17. Uvjeta za kasko osiguranje tuženog regulirano da, ako nakon prijavljene krađe vozila, osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravatelju originalne ključeve i prometnu dozvolu ukradenog vozila, osiguravatelj nije obvezan naknaditi štetu i troškove koji nisu uzrokovani od rizika iz čl. 17. i 18. ovih uvjeta, kao i štetu i troškove koji su nastali. 10. Budući da je Klauzulom osiguranja broj 001/03, koja predstavlja sastavni dio po lice osiguranja auto-kaska, koja je potpisana od osiguravatelja i apelantice 5. prosinca 2003. godine, pod točkom 2. regulirano da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa vozilom otuđeni ključevi i prometna dozvola, Općinski sud je zaključio da je apelantica prigodom podnošenja zahtjeva za naknadu auto-kasko štete bila dužna priložiti tuženome originalne ključeve navedenog putničkog motornog vozila i originalnu prometnu dozvolu. Općinski sud je usvojio stajalište prema kojem, sve i da je apelantica prigodom preuzimanja predmetnog putničkog vozila od "Tanina" d.o.o. Visoko ovlaštene prodaje i servisa Mercedes-benz osobnih i gospodarskih vozila preuzela vozilo sa pripadajućom dokumentacijom i dva ključa, što je apelantica tvrdila tijekom postupka, bila je dužna tuženom dostaviti originalnu prometnu dozvolu, što nije učinila, niti ju je dostavila sudu tijekom postupka. Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 919. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te, pošto je člankom 21. stavak 1. točka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, isključena obveza osiguravatelja da naknadi štetu ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravatelju originalne ključeve i prometnu dozvolu ukradenog vozila, Općinski sud je apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. 11. Odlučujući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-465/05 od 23. prosinca 2005. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je konstatirao da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostupanjski sud utvrdio nepobitnim da je između stranaka zaključen navedeni ugovor o auto-kasko osiguranju, da je apelantičino vozilo 16. veljače 2004. godine otuđeno i da do konca prvostupanjskog postupka nije pronađeno. Također je konstatirano da se apelantica izvansudbenim putem, sukladno zaključenom ugovoru, pismeno obratila tuženom za isplatu naknade auto-kasko osiguranja koju je tuženi odbio, pa je iz tog razloga, radi ostvarivanja svog prava iz ugovora, podigla tužbu pred nadležnim sudom. Prvostupanjski sud je odbio apelantičin podneseni tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 919. ZOO u svezi sa člankom 21. stavak 1. točka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Kantonalni sud je zaključio da se takvi razlozi prvostupanjskog suda ne mogu u cijelosti prihvatiti kao valjani obzirom na činjenicu da se predmetna originalna prometna dozvola još od 18. veljače 2004. godine, dakle, i prije podnošenja tužbe sudu (17. svibnja 2004. godine), nalazila kod tuženog koji je tu činjenicu prikrivao do zaključenja glavne rasprave, što je Kantonalni sud utvrdio na raspravi održanoj 2. prosinca 2005. godine, uvidom u akt Ministarstva unutarnjih poslova - Jedinice za profesionalne standarde Tuzla, broj 08-02/1-7-05,4-70/05 od 14. veljače 2005. godine. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da se tuženi, protivno odredbi članka 9. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu dana navedenim zakonom. 12. Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom članka 924. ZOO propisano da osiguranje imovine može zaključiti svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj kojim bi pretrpjela neki materijalni gubitak, a odredbom članka 925. st. 1. i 2. istog zakona da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, koja ne može biti veća od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Stoga, apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen iz navedenog razloga, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kojemu sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe članka 127. ZPP. 13. Uvidom u policu osiguranja broj 07/0002294 od 5. prosinca 2003. godine i Uvjete osiguranja od 1. lipnja 2003. godine Kantonalni sud je utvrdio da su zaključenim ugovorom apelantica i tuženi utvrdili oblike pokrića osiguranja u koje, prema odredbama članka 17. točka 11. Uvjeta osiguranja, spada i krađa, te da su predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun te premije, kao i gornja granica obveze (članak 23. Uvjeta auto-kaska) u iznosu od 125.270,00 KM. Pošto se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, iznos naknade štete utvrđuje se sukladno odredbi članka 24. Uvjeta osiguranja tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete se umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, a koje u konkretnom ugovoru nema. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica, oprečno potpisanom ugovoru o osiguranju i navedenim Uvjetima, koji su sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju i koji su mjerodavni za odlučivanje u ovomu sporu, podnijela tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u ukupnom iznosu utvrđene osnovice od 125.270,00 KM, što je oprečno navedenoj odredbi članka 24. Uvjeta osiguranja. Također, sud je naveo da je apelantica propustila da, u smislu odredaba čl. 53. i 123. ZPP, predloži izvođenje dokaza na okolnosti visine pretrpljene štete, tj. da odgovarajući vještak strojarsko-prometne struke izvrši vještačenje radi određivanja visine amortizacije vozila. "Ovo i pored okolnosti što je tuženi u pismenom odgovoru na tužbu, a što je ponavljao i u tijeku cijelog postupka, isticao da sve i da je temelj tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se, zbog propusta u predlaganju dokaza, u konkretnom slučaju nije utvrdila." Stoga je Kantonalni sud, primjenom pravila tereta dokazivanja, sukladno članku 126. u svezi sa člankom 226. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev jer na temelju predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete koju je trebala dokazati apelantica. 14. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. siječnja 2007. godine odbijena je apelantičina revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 465/05 od 23. prosinca 2005. godine. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da apelantica nije pružila dokaz na okolnost visine štete koja je nastala otuđenjem njezinog vozila, pa je drugostupanjski sud zbog tog razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, člankom 24. stavak 1. točka 1. Uvjeta osiguranja propisano je da se, u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta, nastala ostvarenjem rizika krađe, iznos naknade štete određuje tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu. 15. Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen apelantičin prigovor da ugovorena suma osiguranja iznosi 125.270,00 KM, a cijena novog vozila 220.339,00 KM, pa da bi joj zbog toga trebalo dosuditi iznos od 125.270,00 KM. U ugovoru su apelantica i tuženi predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun premije i gornja granica obveze u iznosu od 125.270,00 KM (prema članku 23. Uvjeta osiguranja), tako da se, obzirom na to da se radi o totalnoj šteti, iznos naknade morao utvrditi prema odredbi članka 24. stavak 1. Uvjeta osiguranja. Stoga je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da bi dosuđenje iznosa od 125.270,00 KM bilo oprečno odredbi članka 24. stavak 1. Uvjeta osiguranja, te da je bilo neophodno da apelantica predloži vještačenje vještaka strojarsko-prometne struke na okolnost visine amortizacije vozila i visine štete, što ona nije učinila. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je u apelaciji ponovila navode koje je iznijela u reviziji, naglašavajući da je u prvostupanjskom postupku odbijen njezin tužbeni zahtjev, jer je tuženi prešutio činjenicu da mu je dva dana nakon otuđenja apelantičinog vozila predana originalna prometna dozvola, da je u drugostupanjskom postupku nepobitno utvrđeno da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima pravni temelj za naknadu štete, odnosno isplatu osigurane sume, a tuženi obvezu apelantici naknaditi pretrpljenu štetu, ali da je drugostupanjski sud odbio njezin tužbeni zahtjev, jer navodno nije dokazala visinu nastale štete. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da je drugostupanjski sud, što je potvrdio i revizijski sud, iako je utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da je apelantica zbog toga pretrpjela štetu, te da je tuženi obvezan apelantici naknaditi pretrpljenu štetu, odbio apelantičin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu članka 925. stavak 2. ZOO, da iznos naknade štete ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja a da tijekom prvostupanjskog postupka apelantica nije predložila, pa odgovarajući vještak strojarsko-prometne struke nije ni izveo dokaz na okolnosti visine pretrpljene štete nastupanjem osiguranog slučaja, a ne radi se o zahtjevu o kojemu sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Apelantica je navela da u konkretnom slučaju ugovorena suma osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja osiguranja, jer je na tu vrijednost određena premija osiguranja koju je apelantica platila. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o osiguranju starog vozila inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), nabavna cijena na dan izdavanja po lice osiguranja nije utvrđivana, ali je utvrđena premija osiguranja, koja je određena za sumu osiguranja na iznos od 125.270,00 KM, što predstavlja i vrijednost vozila. Vozilo koje je bilo predmetom osiguranja tuženi prethodno nije ni pogledao ni pregledao, a premija osiguranja je upravo određena sukladno tržišnoj vrijednosti vozila. U zaključenoj polici osiguranja broj No-07-0002294 sadržana je odredba: "Vrijednost vozila određena je po katalogu cijena motornih vozila - EIB Internationale" 2/2003 str. 54." Dakle, prema toj odredbi, vrijednost vozila je određena po katalogu koji je unaprijed poznat i obostrano prihvaćen, tako da apelantica nije trebala dokazivati nešto što je već dogovoreno i poznato. Dakle, nepobitno je da je apelantica nastupanjem osiguranog slučaja, odnosno otuđenjem vozila, pretrpjela materijalnu štetu od 125.270,00 KM a u tom iznosu je i ugovorena suma osiguranja. Te odredbe iz ugovora drugostupanjski i revizijski sud su previdjeli i zbog toga ih nisu ni primijenili. Stoga su, zaključuje apelantica, bespotrebna bilo kakva vještačenja glede utvrđivanja vrijednosti vozila. Apelantica smatra da su navedenim postupcima redovitih sudova povrijeđena njezina prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da su neutemeljeni apelantičini navodi, te da ostaje pri razlozima danim u pobijanoj presudi Vrhovnog suda. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi zbog razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi Kantonalnog suda. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je cijeli postupak vođen sukladno zakonu, te da su neutemeljeni navodi iz apelacije. 18. U odgovoru na apelaciju tuženi je istaknuo da su u konkretnom slučaju sporni pravni temelj i visina tužbenog zahtjeva. Naveo je da apelantica, u smislu članka 21. stavak 1. točka 17. Uvjeta osiguranja, nije dostavila preostala dva originalna ključa, koja dolaze uz predmetni tip vozila, niti je u svezi s tim u tijeku postupka predočila dokaze kojima bi uspjela dokazati utemeljenost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica je propustila dokazati visinu tužbenog zahtjeva. Tuženi je istaknuo da navedena visina tužbenog zahtjeva predstavlja visinu sume osiguranja, koja predstavlja gornju obvezu osiguravatelja prigodom naknade štete i koja je preuzeta iz važećeg kataloga "EIB Internationale" 2/2003 obzirom na to da se radi o rabljenom vozilu. Način utvrđivanja i obračun same visine nastale štete su, također, decidirano regulirani Uvjetima osiguranja, pa je u tijeku postupka moralo biti predloženo vještačenje vještaka strojarske struke koji bi utvrđivao stupanj amortizacije vozila, a s tim u svezi i samu visinu nastale štete. Tuženi je naveo da su paušalni navodi iz apelacije da pretrpljena materijalna šteta iznosi koliko sama suma osiguranja, jer je nepobitno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, o čemu je zapravo mišljenje trebao dati vještak strojarske struke. O visini tužbenog zahtjeva, kako je dalje istaknuo tuženi, ni u kojem slučaju nije mogao odluku donijeti sud, jer se radi o stručnom pitanju iz oblasti strojarstva, te je bila neophodna provedba vještačenja u ovoj pravnoj stvari, kako bi apelantica valjano dokazala visinu tužbenog zahtjeva koju potražuje. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 9. Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno koristiti prava koja su im priznata ovim zakonom. Članak 53. (2) Tužba mora sadržati: 3) činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Članak 71. (2) Ako tuženik osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženik temelji svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravnu osnovu za navode tuženika. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 124. Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati prema članku 3. stavak 2. ovog zakona. Članak 126. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Članak 127. Ako se ustvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina svote odnosno količina stvari ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 918. Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Član 919. (1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio. Član 925. (1) Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. (2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. (7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, na primjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti). Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila "Triglav BH osiguranja" d.d. Sarajevo u relevantnom dijelu glase: Uvodne odredbe (1) Ovi uvjeti, u ovisnosti o sadržaju ugovora o osiguranju, primjenjuju se na: A. Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska), (2) Pojedini izrazi u ovim uvjetima imaju ovo značenje: 4) Premija - suma koja se udružuje (plaća) za osiguranje po ugovoru o osiguranju. 5) Suma osiguranja - suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na "Sumu osiguranja". Članak 6. (1) Kad nastane osigurani slučaj na osnovu kojega se traži naknada iz osiguranja, osiguranik je dužan postupiti prema sljedećem: 2) odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijaviti osiguravaču da je na osiguranoj stvari nastala šteta ostvarenjem osigurane opasnosti, odnosno da je nastao osigurani slučaj..., (2) Osiguranik je dužan osiguravaču pružiti sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, opsega i visine štete... Članak 7. (1) Po primitku prijave o nastalom osiguranom slučaju osiguravač je dužan najkasnije u roku od tri dana pristupiti utvrđivanju i procjeni štete.... Članak 17. stavak 1. točka 11. Kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan naknaditi štetu prouzročenu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu članka 16. ovih uvjeta uslijed: 11) krađe, provalne krađe, protupravnog oduzimanja vozila u namjeri da se uporabi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prijevare, ... Članak 21. stavak 1. točka 17. Osiguravač nije u obvezi naknaditi Š...Ć štetu i troškove Š...Ć ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i prometnu dozvolu ukradenog vozila. Članak 23. (1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, a za sljedeća razdoblja osiguranja (godinu dana) nabavna cijena na dan izdavanja po lice osiguranja, ako se drukčije ne ugovori. Š...Ć Ako nije ugovorena mjerodavna nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, u policu se obvezno unosi klauzula: "Osiguranik je upozoren na posljedice podosiguranja." Članak 24. (1) Visina štete se utvrđuje: 1) U slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu. Š...Ć Amortizacija se utvrđuje na temelju starosti vozila, pređenih kilometara i općeg stanja vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila. Š...Ć VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. siječnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 13. veljače 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. travnja 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da joj je presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 25. Član II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Preduvjet za razmatranje apelantičinih navoda glede povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelantica imala "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 27. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je Europski sud za ljudska prava u više navrata naveo da koncept "imovine" u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nedvojbeno nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Europski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999, Izvješća o presudama i odlukama 1999 - II, strana 96, točka 54). Također, pojam "imovina" uključuje i odštetne zahtjeve glede kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi, Europski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. studenoga 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 28. U konkretnom predmetu apelantica je tužbom pred Općinskim sudom tražila naknadu materijalne štete od tuženog po osnovi zaključenog ugovora o auto-kasko osiguranju za predmetno vozilo. Člankom 925. stavak 1. Zakona o bligacijskim odnosima propisano je da se "osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja". Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila, koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju, regulirano je člankom 17. da "kod punog kasko osiguranja vozila osiguravatelj je dužan naknaditi štetu prouzročenu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, Š...Ć uslijed: krađe Š...Ć. Također, člankom 24. navedenih uvjeta je regulirano da "u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila". Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila, Ustavni sud smatra da je apelantica, u situaciji kada je zaključila ugovor o osiguranju, platila premiju osiguranja i kada se desio osigurani slučaj, imala legitimno očekivanje da će njezin odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelantičino legitimno očekivanje koje je utemeljeno u važećem zakonu i Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila predstavlja "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Je li došlo do miješanja u apelantičinu imovinu? 29. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste je li pobijanim presudama došlo do miješanja u apelantičinu imovinu. 30. Europski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu, provedbom onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stavak 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo. Zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 69). 31. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebitog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. travnja 1979, serija A broj 30, stavak 49, i Malone od 2. kolovoza 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). 32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom određenih pravila procesnog zakona apelantici ograničeno pravo na njezinu "imovinu", te da stoga nije potrebito, radi daljnjeg razmatranja ovog predmeta, točno reći radi li se o lišavanju apelantice njezine imovine, ili se radi o ograničavanju njezinog uživanja u pravu na "imovinu" primjenom ZPP. Stoga će Ustavni sud razmotriti konkretni slučaj u smislu općeg pravila iz članka 1. Protokola broj 1. Zakonitost miješanja 33. Ustavni sud treba utvrditi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg javnog interesa. 34. Ustavni sud zapaža da je apelantičin zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog u ZPP, te da posljedice koje primjena ove odredbe ima u konkretnom slučaju sa aspekta suglasnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tomu jesu li sudovi u primjeni ove odredbe postigli pravičnu ravnotežu između različitih interesa. Ustavni sud će stoga nastaviti analizu uz prihvaćanje da je primjena ovog pravila, u mjeri u kojoj predstavlja miješanje ili ograničenje provedbe apelantičinog prava na mirno uživanje imovine, bila "predviđena zakonom" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu? 35. U svezi sa pitanjem postoji li cilj koji služi javnom interesu, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava u presudi James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji je utvrdio da činjenica da miješanje u pravo imovine u interesu samo određenih osoba, a ne i zajednice u cjelini, ne mora značiti da lišavanje nije bilo u javnom interesu (vidi, Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. veljače 1986. godine, serija A broj 98, st. 41. i 45). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju cilj miješanja u apelantičino pravo na imovinu bila provedba propisanih pravila parničnog postupka, što je, opet, u interesu pravne sigurnosti i vladavine prava i što svakako predstavlja javni interes. Načelo proporcionalnosti 36. Na koncu, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg javnog interesa. 37. Ustavni sud zapaža da je u pobijanim presudama utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe vozila za koje je imala zaključeno tzv. potpuno kasko osiguranje. Međutim, apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen i time joj je uskraćeno i samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju. Ustavni sud, također, naglašava da je apelantica u konkretnom slučaju u svemu postupila prema svojim obvezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, da se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obveze osiguravatelja propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja propisan istim uvjetima. Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni i Vrhovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili stavili pretjeran teret na apelanticu. Ustavni sud ističe da je apelantica odredila i obrazložila visinu tužbenog zahtjeva i ponudila policu osiguranja kao dokaz svoga tužbenog zahtjeva kako u odnosu na osnovu, tako i u odnosu na visinu pretrpljene štete. S druge strane, Ustavni sud zapaža da tuženi nije ispunio ni svoju ugovornu obvezu da nakon nastupanja osiguranog slučaja izvrši procjenu visine nastale štete, a u sudbenom postupku je samo paušalno pobio navedenu visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženi nije ponudio bilo kakve argumente u svezi sa visinom amortizacije apelantičinog otuđenog vozila ili visine franšize kojima bi dokazao da visina štete koju je apelantica pretrpjela nije u visini sume osiguranja. Ustavni sud zapaža da su ovo podaci koje je tuženi mogao prigodom pobijanja visine zahtjeva konkretno istaknuti, jer je u odgovoru na apelaciju istaknuo da "prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%", a znao je i visinu eventualno ugovorene franšize za koju bi se iznos štete još umanjio. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je prvenstveno tužitelj u parničnom postupku dužan pružiti dokaze za svoje navode na kojima temelji tužbu, ali također ističe da ZPP propisuje obvezu svake strane u postupku da svoje navode dokaže. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica smatrala da je visina štete koja joj pripada jednaka visini sume osiguranja za što je ona kao dokaz podnijela policu osiguranja. S druge strane, tuženi nije štetu procijenio u izvansudbenom postupku iako ima odgovarajuću stručnu službu, a tijekom sudbenog postupka je samo ustrajao na tvrdnji da visina koju apelantica traži nije odgovarajuća iako u svezi s tim nije ponudio nikakav konkretan protuargument. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to sudovi uradili na apelanticu stavljen pretjeran teret, čime je narušena ravnoteža između općeg, javnog interesa i zaštićenog apelantičinog prava. 38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantičinih prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 39. Član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv na taj postupak. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 42. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. Nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete. Imajući u vidu navedeno, a osobito stajališta Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije neutemeljeni. 44. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer su redoviti sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili u konkretnom slučaju stavili pretjeran teret na apelanticu i time narušili pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa kojem se teži. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena materijalnog prava ne izgleda proizvoljna. 46. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. U smislu članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja, djelomično oprečna odluci, dopredsjednice Seade Palavrić i suca Mirsada Ćemana. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELOMIČNOM NESLAGANJU SUTKINJE P ALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija Hate Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu utemeljena samo u odnosu na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok apelaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) smatra neutemeljenom i kao takvu ju je odbio. 2. Suglasna sam sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Također, suglasna sam sa dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija usvojena u odnosu na povredu prava na apelantičinu imovinu. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskom odlučenju uvaženih kolega, nisam suglasna sa obrazloženjem povrede prava na apelantičinu imovinu. Naime, smatram da pristup redovitih sudova, koji su, na jednoj strani, priznali da apelantica, u smislu materijalnog prava, ima pravo na određeni iznos naknade, odnosno utvrdili da apelantica ima pravnu osnovu za svoj tužbeni zahtjev, a, s druge strane, odbili njezin tužbeni zahtjev proizvoljnim tumačenjem postupovnih pravila, konkretno pravila o teretu dokazivanja, predstavlja jasnu nezakonitost u postupanju redovitih sudova. Stoga je, prema mome mišljenju, miješanje javnih vlasti (kao rezultat nepravičnog sudbenog postupka) u apelantičino pravo na imovinu, bez obzira na iznos na koji je ona imala pravo sukladno ugovoru o osiguranju, nezakonito. Zato to miješanje predstavlja povredu prve rečenice članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa u tim okolnostima, prema mome mišljenju, nije ni bilo neophodno ispitivati ostala načela na kojima inzistira članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao što je urađeno u odluci Ustavnog suda. 3. Međutim, znatno važnije pitanje zbog kojeg iznosim izdvojeno mišljenje o djelomičnom neslaganju s većinskim odlučenjem u Odluci Ustavnog suda broj AP 1095/07 jeste moje neslaganje sa dijelom odluke kojim je apelacija odbijena u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 4. Naime, Ustavni sud u toč. 43, 44. i 45. Odluke, "nakon analize cjelokupnog postupka s aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje", zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete, pa apelantičine navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje smatra neutemeljenim i zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje. 5. Ovakvo obrazloženje odluke za mene je potpuno neprihvatljivo. Naime, vlastitom analizom apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje kao jednog od ustavnih prava (a time i prava iz Europske konvencije, budući da ona zajedno sa svojim protokolima, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima snagu ustavnih odredaba), ispitujući je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, zaključila sam sljedeće: 6. Apelantica se žali da joj je pobijanim presudama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje, a njezini navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je njezino pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njezin tužbeni zahtjev iako su utvrdili da je pravna osnova neupitna, jer su smatrali da je apelantica trebala predložiti vještačenje na okolnost visine štete, a apelantica smatra da je visina njezinog tužbenog zahtjeva, a time i visina štete koju je pretrpjela, bila utvrđena samim ugovorom o auto-kasko osiguranju, smatrajući da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja, što je dokazivala policom osiguranja. 7. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). 8. Na ovome mjestu moram podsjetiti da Uvjeti auto-kasko osiguranja spadaju u opće uvjete poslovanja u smislu Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čine popis ugovornih klauzula formuliranih unaprijed u pisanome obliku, odnosno čine tzv. formularno pravo, čiji sadržaj u cijelosti ili pretežito određuje samo jedna ugovorna strana, u konkretnom slučaju osiguravatelj. Općeprihvaćeno je mišljenje u pravnoj teoriji da je ovakvim ugovaranjem već pri samom zaključivanju ugovora značajno poremećeno načelo jednakopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno načelo slobode ugovaranja, na kojima inzistira ZOO. Stoga je zakonodavac morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zlorabi prednosti koje joj ovakvi ugovori pružaju, propisujući u stavku 1. članka 142. ZOO da "opći uvjeti određeni od jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obvezuju kao i ove", a u stavku 4. istog članka ZOO propisano je da "u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje". I članak 143. ZOO uspostavljen je s istom svrhom, jer je u stavku 1. propisano: "Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela", a u stavku 2. istog članka propisano je: "Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovi kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj." 9. Upravo stoga što opći uvjeti, dakle, i Uvjeti auto-kasko osiguranja vrijede za sve i što se po svome značaju približavaju općim propisima, u odnosu na njih i na ugovore koji se na osnovi njih sklapaju, smatram da je jače izražen javni interes za njihovu kontrolu nego što je to slučaj s drugim ugovorima čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovar - anjem. Drugim riječima, za takve ugovore vrijede nešto drukčija stroža (zaštitna) pravila. Ispitivanje cilja i svrhe ugovora svakako je otežano kod ugovora sklopljenih na osnovi općih uvjeta obzirom na to da se u tom slučaju ne radi o pojedinačnom pregovaranju i zajedničkom formuliranju teksta ugovora, već, naprotiv, o jednostranom sastavljanju općih uvjeta jedne ugovorne strane, kojima druga ugovorna strana može samo pristupiti. Stoga je sud u slučajevima ove vrste dužan utvrđivati pojedinačnu volju stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, prigodom sastavljanja općih uvjeta, a, s druge strane, prigodom pristupanja općim uvjetima, ali i ocjenjivati jesu li ti opći uvjeti sukladni onom cilju koji bi prosječan pripadnik skupine kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Ovu obvezu suda dodatno naglašava ZOO kada u stavku 2. članka 99. propisuje da "pri tumačenju upitnih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacijskog prava utvrđenim ovim zakonom". 10. Zapažam da su strane u konkretnom slučaju prigodom zaključenja ugovora o osiguranju, 5. prosinca 2003. godine, primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54, odredile da je nabavna cijena predmetnog vozila na dan izdavanja po lice osiguranja u smislu članka 23. Uvjeta osiguranja 125.270,00 KM; da je na taj iznos kao osnovicu ugovorena premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM i da je taj iznos istodobno ugovoren i kao gornja granica obveze tuženog. Potom, da je apelantica i osiguravatelju i u postupku pred redovitim sudovima tvrdila da je prigodom zaključenja ugovora o osiguranju svoj auto osigurala na sumu osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM koja predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, jer je na tu vrijednost određena i premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koju je apelantica platila. Dakle, u trenutku kada je podnijela tužbu radi naknade štete, apelantica je zahtijevala isplatu sume osiguranja, tj. sume na koju je njezin imovinski interes osiguran, smatrajući da je osiguranje zaključeno na "sumu osiguranja". U konkretnom slučaju radilo se o osiguranju vozila starog pet godina, inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), kojem je novonabavna cijena na dan izdavanja po lice osiguranja, s ciljem utvrđivanja osnovice za obračun premije i gornje granice obveze prema članku 23. Uvjeta auto-kaska, određena primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54, što predstavlja i vrijednost vozila. Apelantica je, dakle, tvrdila da je ovom posebnom pogodbom u polici osiguranja isključena primjena članka 24. Uvjeta auto-kaska tuženog kao općeg uvjeta, što omogućuje stavak 1. Uvodnih odredaba Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, odnosno, imajući u vidu da je njezino vozilo ukradeno i da je time nastupila totalna šteta za nju, da ne treba utvrđivati nabavnu cijenu novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete, niti taj iznos umanjivati za amortizaciju, niti franšizu (u polici i ugovoreno potpuno kasko osiguranje bez franšize). Kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev apelantica je ponudila policu osiguranja broj 0002294 izdanu 5. prosinca 2003. godine. 11. S druge strane, zapažam da je tuženi i u odgovoru na tužbu i tijekom cijelog postupka pred redovitim sudovima pobijao i sâm temelj tužbenog zahtjeva i njegovu visinu, tvrdeći da, i kada bi postojao pravni temelj za naknadu štete apelantici, pretrpljena šteta ne bi iznosila koliko sama suma osiguranja, jer je nepobitno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, "o čemu je zapravo svoje mišljenje trebao dati vještak strojarske struke". Zapažam da je tuženi, dakle, pobijao apelantičino stajalište da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja u kojem slučaju je isključeno utvrđivanje visine štete primjenom članka 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog jer, prema članku 925. stavak 7. ZOO, visinu štete predstavlja ugovorena suma osiguranja, te isticao da se visina štete ima utvrditi upravo primjenom članka 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja i da je visina štete koju je apelantica pretrpjela znatno niža od iznosa od 125.270,00 KM koji apelantica potražuje i koji je naveden u polici osiguranja, ali da tuženi u pravcu dokazivanja visine štete koju je sâm zagovarao nije niti ponudio dokaze, niti je dokazao tu visinu štete. 12. Podsjećam da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je odbio apelantičin priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu, obrazložio navodima da je zaključio da se tuženi, protivno odredbi članka 9. ZPP, nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu dana navedenim zakonom. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima utvrđenu pravnu osnovu da joj tuženi naknadi štetu nastalu krađom njezinog vozila, ali je, pozivajući se na odredbe članka 925. st. 1. i 2. ZOO, smatrao da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti čiji se iznos naknade utvrđuje sukladno odredbi članka 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, "koje u konkretnom ugovoru nema". Kao razloge za svoju odluku Kantonalni sud je naveo i da je tuženi u tijeku cijelog postupka isticao da, sve i da je osnova tužbenog zahtjeva utvrđena, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se zbog propusta u predlaganju dokaza od apelantice u konkretnom slučaju nije utvrdila, jer na osnovi predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete nastupanjem konkretnog osiguranog slučaja, koju je trebala dokazati apelantica. Potom, da apelantičin tužbeni zahtjev nije mogao odbiti prvostupanjski sud zbog toga što tuženom nije predala prometnu dozvolu, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kojemu sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe članka 127. ZPP, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno članku 126. u svezi sa člankom 226. ZPP, potvrdio presudu kojom je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Vrhovni sud je apelantičinu reviziju odbio sa istim obrazloženjem kao i drugostupanjski. 13. Nastojeći dati odgovor na pitanje je li navedenom primjenom materijalnog i procesnog prava redovitih sudova prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje, analizirala sam tu primjenu i došla do sljedećeg: 14. Naime, kada je riječ o primjeni procesnog prava, podsjećam da je relevantnim odredbama ZPP propisano da su stranke (kako tužitelj, tako i tuženi) dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7); da su stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ZPP (članak 9); da tužba mora sadržavati, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev (članak 53); da tuženi koji pobija tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu mora navesti, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tuženi temelji svoje navode (članak 71); da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev (članak 123); da će sud naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke a koje stranke nisu predložile ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu članka 3. stavak 2. ZPP (članak 124); da, ako sud na osnovi ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126); da će sud, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, o tomu odlučiti prema svojoj ocjeni (članak 127). 15. Iz navedenog proizlazi da su redoviti sudovi bili dužni potpuno jednako tretirati kako apelanticu kao tužiteljicu, tako i osiguravatelja kao tuženog. Relevantne odredbe ZPP, navedene u prethodnoj točki ove odluke, obvezuju svaku stranku da za svaku svoju tvrdnju ponudi dokaz, bilo da je riječ o tužitelju ili tuženome. U konkretnom slučaju zapažam da su redoviti sudovi procesno pravo primijenili proizvoljno, i to na apelantičinu štetu. Naime, redoviti sudovi su odbili apelantičin tužbeni zahtjev tvrdeći da je ona bila dužna predložiti vještačenje na okolnost visine štete koju je pobijao, odnosno zagovarao tuženi, iako je, prema članku 71. ZPP, budući da je u odgovoru na tužbu pobijao i visinu štete, tuženi bio dužan predložiti i dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima je osiguravatelj kao tuženi temeljio svoje navode o visini štete. Nasuprot stajalištu redovitih sudova, smatram da je potpuno ista obveza koja je u odnosu na apelanticu kao tužiteljicu propisana člankom 53. ZPP propisana i za tuženog člankom 71. ZPP. Isto je i sa odredbom članka 123. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, tj. kako je apelantica bila dužna ponuditi dokaz i dokazati visinu svog tužbenog zahtjeva, isto tako je tuženi bio dužan ponuditi dokaze i dokazati visinu štete koju je on zagovarao. Redoviti sudovi su pravilo o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP primijenili na apelanticu iako je ona kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev i kada je riječ o osnovi i kada je riječ o visini štete prezentirala policu osiguranja, ali isto pravilo nisu primijenili na tuženog koji za svoje tvrdnje kojima pobija visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu nastale štete, nije ponudio niti jedan dokaz, a time ni dokazao visinu štete koju je sâm zagovarao. 16. Ovakvim postupanjem redoviti sudovi su u cijelosti zanemarili, tj. proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja i kada je riječ o tim pravilima u subjektivnom smislu prema kojima: tko što tvrdi, on treba i dokazati; teret dokazivanja pogađa onog tko nešto tvrdi, a ne onog tko nešto poriče; ako tuženi ističe prigovore, dužan je dokazivati istinitost činjenica na kojima temelji svoje prigovore kao da je tužitelj; a isto tako i kada je riječ o tim pravilima u objektivnom smislu prema kojima: stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava ako zakonom nije drukčije određeno; stranka koja pobija postojanje nekog prava snosi teret dokazivanja činjenice koja je spriječila nastanak ili ostvarivanje prava ili činjenice uslijed koje je prestalo pravo postojati ako zakonom nije drukčije određeno. 17. U odnosu na obvezu dokazivanja visine štete, zapažam da su redoviti sudovi i odredbe Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kao materijalnog prava, primjenjivali selektivno, pa su apelantičin tužbeni zahtjev odbili iako su utvrdili pravni temelj njezinog potraživanja, jer ona nije predložila vještačenje na okolnost visine štete, već je tvrdila da joj pripada naknada sume osiguranja iz po lice osiguranja. Međutim, prema članku 6. stavak 2. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kad nastupi krađa kao osigurani slučaj, obveza osiguranika je osiguravatelju pružiti sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, opsega i visine štete. Nasuprot ovim obvezama osiguranika, prema članku 7. stavak 1. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, stoji obveza osiguravatelja, u konkretnom slučaju tuženog, da po primitku prijave o nastalom osiguranom slučaju najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete. Dakle, nepobitno je da je na osiguravatelju, tj. tuženom u konkretnom slučaju, a ne na osiguraniku, tj. apelantici u konkretnom slučaju, obveza utvrđivanja i procjene štete. Zapažam, međutim, da upravo tuženi kao osiguravatelj nije postupio po svojoj obvezi iz ugovora o osiguranju i nakon prijave osiguranog slučaja pristupio utvrđivanju i procjeni nastale štete, odnosno nije apelantici ponudio bilo koji iznos na ime naknade nastale štete, već joj je pobijao i samo pravo na naknadu štete zbog navodnog neispunjenja, odnosno kršenja ugovornih obveza s njezine strane. 18. Osim navedenog, konstatiram da sudovi nisu ni utvrđivali činjenicu je li osiguravatelj ispunio svoje obveze iz ugovora o osiguranju. Naprotiv, i kada su u konkretnom slučaju tijekom sudbenog postupka utvrdili da se osiguravatelj nesavjesno koristio pravima koja su mu priznata zakonom, redoviti sudovi nisu ispunili svoju obvezu da s posebnom pozornošću tumače i primijene pravo kada je riječ o ugovoru čiji su sastavni dio Uvjeti auto-kasko osiguranja tuženog kao osiguravatelja. Iz obrazloženja pobijanih presuda uopće se ne može zaključiti da sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, pored propusta da istraže zajedničku namjeru ugovarača kada su sporazumno odredili novonabavnu cijenu predmetnog vozila na dan izdavanja po lice osiguranja primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54. u iznosu od 125.270,00 KM, koji je bio i javno objavljen i poznat objema stranama, redoviti sudovi nisu odgovorili ni na pitanje: Zašto bi apelantica ugovorila i platila premiju osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koja je iznimno visoko određena i u praksi bi mogla poslužiti za auto-kasko osiguranje barem četiri osobna vozila vrijednosti osobnog vozila koju je tuženi zagovarao ali koju nije dokazivao niti dokazao, iako je tvrdio da predmetno auto-kasko osiguranje nije bilo zaključeno na sumu osiguranja. Zapažam da redoviti sudovi, ustvari, nisu odlučili o apelantičinom tužbenom zahtjevu kada se pozivala na odredbu stavka 7. članka 925. ZOO prema kojoj, ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumom utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog, iako je apelantica tvrdila da je zaključila osiguranje na "sumu osiguranja", a tuženi nije ni dokazivao, a pogotovu nije dokazao da je ugovorena vrijednost osiguranog vozila veća od njegove stvarne vrijednosti. Dakle, sudovi nisu ni odlučili o navedenom dijelu apelantičinog tužbenog zahtjeva, niti su obrazložili zašto o tomu nisu odlučili, odnosno zašto bi odredba članka 925. stavak 7. ZOO eventualno bila neprimjenjiva u apelantičinom slučaju. Svojim postupanjem redoviti sudovi su apelanticu lišili samog prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju iako su utvrdili da je ugovor o osiguranju auto-kaska zaključen; da je nastupio osigurani slučaj; da postoji pravni temelj da tuženi isplati apelantici naknadu štete, te bez obzira na izričitu odredbu članka 918. ZOO prema kojoj su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. 19. Također, u pobijanim presudama nisam pronašla obrazloženje zašto je, kada je već utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe potpuno auto-kasko osiguranog vozila bez franšize i da apelantici pripada pravo na naknadu štete u smislu članka 127. ZPP, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kao neutemeljen i zašto joj je uskraćeno samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju pogotovu kada se ima u vidu činjenica da je apelantica, nasuprot tuženom, u svemu postupila prema svojim obvezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kada se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obveze tuženog kao osiguravatelja propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja, propisan istim uvjetima. Zaključujem da redoviti sudovi u svojim odlukama uopće nisu dali obrazloženje zašto su apelanticu lišili i samog prava na isplatu naknade štete, odnosno tuženog oslobodili njegove obveze iz ugovora o osiguranju. 20. Zaključujem, također, da je iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda jasno da su se ovi sudovi složili da apelantica ima pravnu osnovu da joj tuženi naknadi pretrpljenu štetu uslijed krađe vozila koje je bilo potpuno auto-kasko osigurano kod tuženog kao osiguravatelja. U isto vrijeme tužbeni zahtjev je odbijen samo zato što je apelantica tražila da joj se na ime naknade štete isplati iznos koji je naveden u polici osiguranja kao suma osiguranja u smislu članka 925. stavak 7. ZOO (za što je kao dokaz priložila policu osiguranja), što je predstavljalo veći iznos naknade od iznosa koji je sud imao u vidu da bi se zadovoljio tuženi, prema odredbama ugovora o osiguranju kako su ga tumačili sudovi i tuženi. Prema stajalištu ova dva suda, apelantica je prema pravilima o teretu dokazivanja bila obvezna iznijeti dokaze za manji iznos naknade štete nego što je smatrala da joj pripada, pa obzirom na to da to nije učinila, njezin zahtjev za naknadu pretrpljene materijalne štete je odbijen u cijelosti. 21. Očigledno je da su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pravilo o teretu dokazivanja na način koji je doveo do proizvoljnog tumačenja i primjene procesnog prava a to je dovelo do nepravičnog postupka na apelantičinu štetu. Kao što sam već ranije rekla, prema pravilu o teretu dokazivanja u građanskom postupku, na stranci je, bilo da tuži ili pobija tužbu, da iznese tvrdnje u korist određenog zahtjeva ili obrane. U konkretnom slučaju apelantica je iznos tužbenog zahtjeva temeljila na određenom razumijevanju i tumačenju odredbe ugovora o osiguranju, i to dokazivala policom osiguranja. Tuženi se nije složio sa apelantičinim tumačenjem ugovora i iznosom za koji je ona smatrala da joj pripada. Oba suda, koji su imali pravo na konačno tumačenje i primjenu zakona, iako ne explicite kao što su trebali, implicite su izrazili stajalište da u apelantičinom slučaju nije riječ o sumi osiguranja iz članka 925. stavak 7. ZOO i da je iznos koji je apelantica zahtijevala previsoko postavljen. 22. Međutim, bez obzira na činjenicu da se od trenutka kada je tuženi pobio apelantičin tužbeni zahtjev, odnosno njegovu visinu, teret dokazivanja manjeg iznosa morao prebaciti na tuženog, redoviti sudovi su taj teret prebacili na apelanticu, bez obzira na činjenicu da je apelantica temeljila iznos tužbenog zahtjeva na različitom tumačenju zakona i ugovora. Takvim postupcima redoviti sudovi su obvezali apelanticu da dokaže da je tuženi u pravu, te da obori vlastito tumačenje ugovora i zakona iz svog tužbenog zahtjeva. Ovakvo tumačenje pravila o teretu dokazivanja je, prema mome mišljenju, nezakonito i nepravično, te je, stoga, cijeli postupak proveden nepravično, odnosno protivno pravičnosti koju podrazumijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Uostalom, ovom prigodom želim ukazati i na nedosljednost Ustavnog suda kada je riječ o stajalištu u svezi sa pravilima o teretu dokazivanja. 24. Naime, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1734/08, koju je Ustavni sud donio 21. prosinca 2010. godine, dostupnoj na službenoj stranici Ustavnog suda, apelantica je u postupku pred redovitim sudovima bila u ulozi tužene (točnije drugotužene). Ustavni sud je njezinu apelaciju odbio kao prima fa cie neutemeljenu. U točki 11. navedene odluke Ustavni sud je naveo: U svezi s apelantičinim navodima da je sud trebao angažirati vještaka, obzirom na to da to nije učinio tužitelj, a koje je bilo neophodno za donošenje pravilne odluke, i utvrđivanje naknade uloženih sredstava u predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP, koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2003. godine. Članak 7. stavak 1. ZPP propisuje: "Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju činjenice." Prema navedenoj zakonskoj odredbi, i apelantica je bila obvezna prikupljati činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno pobiti visinu navedenih ulaganja tužitelja, i, konačno, dokazati svoje tvrdnje. Raspravno načelo propisano navedenim člankom podrazumijeva 'koliko činjenica, toliko i prava', a samim tim oslobađa sud obveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje prijeporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima fa cie) neutemeljeni. 25. Kao što se nepobitno može zaključiti iz citiranog dijela Odluke Ustavnog suda broj AP 1734/08, Ustavni sud, u odnosu na članak 7. stavak 1. ZPP, usvojio je stajalište da je i apelantica, iako je bila u ulozi tužene i pobijala tužbeni zahtjev tužitelja, bila obvezna prikupljati činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno osporiti visinu ...i konačno dokazati svoje tvrdnje. Imajući u vidu da su članak 7. i članak 123. ZPP usko vezani, smatram da ono što vrijedi za članak 7. ZPP, kada je riječ o ulozi suda i stranaka, također neupitno vrijedi i za tužitelja i tuženog kao stranke sa međusobno suprotstavljenim zahtjevima. Stoga, smatram da su redoviti sudovi, a slijedeći to i Ustavni sud u apelantičinom slučaju iz Odluke broj AP 1095/07, da bi postupak ispunio kriterije iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, i u postupku koji je pokrenula apelantica iz Odluke broj AP 1095/07 bili dužni postupiti upravo na način na koji su postupili redoviti sudovi a koji je prihvatio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1734/08. 27. Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti suglasiti se sa zaključkom koji je donijela većina sudaca Ustavnog suda u svezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prigodom izražavam svoje neslaganje. IZJAVA SUCA ĆEMANA O PRI DRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU S UTKINJE PALAVRIĆ Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), pridružujem se izdvojenom mišljenju sutkinje Seade Palavrić o djelomičnom neslaganju u predmetu broj AP 1095/07. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1095/07, rješavajući apelaciju Hate Rexić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Hate Rexić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presuda Opštinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Tuzli, koji je dužan bez odlagawa donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Hate Rexić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hata Rexić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Gorwih Dubrava, Opština Živinice, koju zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te učesnika u postupku "Triglav BH osigurawa" d.d. Sarajevo-Podružnica Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. avgusta 2008. godine, Kantonalni sud 8. avgusta 2008. godine, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 47/11 Opštinski sud 13. avgusta 2007. godine, a tuženi je odgovorio 14. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantkiwi 10. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu, podnesenom protiv tuženog radi naknade štete, Opštinski sud je donio Presudu broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade štete isplati iznos od 125.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 2004. godine do isplate, te naknadi parnične troškove. 7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je tuženi u cijelosti osporio apelantkiwin tužbeni zahtjev kako u pogledu pravnog osnova, tako i u pogledu visine. Tuženi nije osporio da je sa apelantkiwom zakqučio ugovor o auto-kasko osiguranju predmetnog vozila, ali je tvrdio da je riječ o "fingiranoj šteti"; da mu je apelantkiwa predala samo dva od ukupno četiri kquča, da mu nije predala saobraćajnu dozvolu osiguranog vozila, da je apelantkiwa nepravilno odredila visinu tužbenog zahtjeva, što je proisteklo iz njenog nepoznavawa relevantnih propisa, jer je visina tužbenog zahtjeva temeljena na gorwoj granici eventualne obaveze tuženog naznačenoj u polisi osigurawa, "a ne kao osnovici za obračun premije osigurawa po kataloškoj vrijednosti i novonabavnoj cijeni vozila na osnovu koje se vrši obračun stvarne štete ako je dokazana". 8. Opštinski sud je u razlozima svoje odluke, između ostalog, obrazložio da nije sporno da je apelantkiwa sa tuženim 5. decembra 2003. godine zakqučila ugovor o osiguranju svog vozila marke BMW, tip 7/G 735, po polisi osigurawa auto-kaska broj 07/0002294 sa periodom pokrića od 8. decembra 2003. godine do 8. decembra 2004. godine, sa osnovicom za obračun premije i gorwom granicom obaveze prema članu 23 Uslova auto-kaska u iznosu od 125.270,00 KM i visinom premije u iznosu od 5.291,00 KM, koju će apelantkiwa platiti u šest rata. Opštinski sud je dalje utvrdio da je sastavni dio polise osigurawa auto-kaska broj 0002294 od 5. decembra 2003. godine i Klauzula osigurawa broj 001/03, prema kojoj rizik krađe, provalne krađe i otimačine nije pokriven na području Srbije i Crne Gore, da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa wim otuđeni kqučevi i saobraćajna dozvola, te da će u slučaju nastupawa osiguranog slučaja osiguranik godišnju premiju, čija je otplata dogovorena u ratama, izmiriti u cijelosti odmah. 9. Opštinski sud je podsjetio da je članom 17 stav 1 tačka 11 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila tuženog regulisano da je kod punog kasko osigurawa vozila osiguravač s kojim je sklopljen ugovor o osiguranju dužan da nadoknadi štetu prouzrokovanu, između ostalog, nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16 Uslova usljed krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimawa vozila s namjerom da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare. Zatim, istaknuto je da je članom 21 tačka 17 Uslova za kasko osiguranje tuženog regulisano da, ako nakon prijavljene krađe vozila, osiguranik nije u mogućnosti da predoči osiguravaču originalne kqučeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, osiguravač nije obavezan da naknadi štetu i troškove koji nisu uzrokovani od rizika iz čl. 17 i 18 ovih uslova, kao i štetu i troškove koji su nastali. 10. Budući da je Klauzulom osigurawa broj 001/03, koja predstavlja sastavni dio polise osigurawa auto-kaska, koja je potpisana od osiguravača i apelantkinje 5. decembra 2003. godine, pod tačkom 2 regulisano da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa vozilom otuđeni kqučevi i saobraćajna dozvola, Opštinski sud je zakqučio da je apelantkiwa prilikom podnošewa zahtjeva za naknadu auto-kasko štete bila dužna da priloži tuženome originalne kqučeve navedenog putničkog motornog vozila i originalnu saobraćajnu dozvolu. Opštinski sud je usvojio stav prema kojem, sve i da je apelantkiwa prilikom preuzimawa predmetnog putničkog vozila od "Tanina" d.o.o. Visoko ovlašćene prodaje i servisa Mercedes-benz privatnih i privrednih vozila preuzela vozilo sa pripadajućom dokumentacijom i dva kquča, što je apelantkiwa tvrdila tokom postupka, bila je dužna tuženom da dostavi originalnu saobraćajnu dozvolu, što nije učinila, niti ju je dostavila sudu tokom postupka. Opštinski sud je zakqučio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 919 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), te, pošto je članom 21 stav 1 tačka 17 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, iskqučena obaveza osiguravača da naknadi štetu ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti da predoči osiguravaču originalne kqučeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, Opštinski sud je apelantkiwin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 11. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je konstatovao da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude prvostepeni sud utvrdio nespornim da je između stranaka zakqučen navedeni ugovor o auto-kasko osiguranju, da je apelantkiwino vozilo 16. februara 2004. godine otuđeno i da do kraja prvostepenog postupka nije pronađeno. Takođe je konstatovano da se apelantkiwa vansudskim putem, u skladu sa zakqučenim ugovorom, pismeno obratila tuženom za isplatu naknade auto-kasko osigurawa koju je tuženi odbio, pa je iz tog razloga, radi ostvarivawa svog prava iz ugovora, podigla tužbu pred nadležnim sudom. Prvostepeni sud je odbio apelantkiwin podneseni tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 919 ZOO u vezi sa članom 21 stav 1 tačka 17 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila. Kantonalni sud je zakqučio da se takvi razlozi prvostepenog suda ne mogu u cijelosti prihvatiti kao valjani s obzirom na činjenicu da se predmetna originalna saobraćajna dozvola još od 18. februara 2004. godine, dakle, i prije podnošewa tužbe sudu (17. maja 2004. godine), nalazila kod tuženog koji je tu činjenicu prikrivao do zakqučewa glavne rasprave, što je Kantonalni sud utvrdio na raspravi održanoj 2. decembra 2005. godine, uvidom u akt Ministarstva unutrašwih poslova - Jedinice za profesionalne standarde Tuzla, broj 08-02/1-7-05,4-70/05 od 14. februara 2005. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je zakqučio da se tuženi, protivno odredbi člana 9 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu data navedenim zakonom. 12. Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom člana 924 ZOO propisano da osiguranje imovine može da zakquči svako lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj kojim bi pretrpjelo neki materijalni gubitak, a odredbom člana 925 st. 1 i 2 istog zakona da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila na imovini osiguranika zbog nastupawa osiguranog slučaja, koja ne može biti veća od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Stoga, apelantkiwin postavljeni tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen iz navedenog razloga, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može da odluči prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127 ZPP. 13. Uvidom u polisu osigurawa broj 07/0002294 od 5. decembra 2003. godine i Uslove osigurawa od 1. juna 2003. godine Kantonalni sud je utvrdio da su zakqučenim ugovorom apelantkiwa i tuženi utvrdili oblike pokrića osigurawa u koje, prema odredbama člana 17 tačka 11 Uslova osigurawa, spada i krađa, te da su predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun te premije, kao i gorwa granica obaveze (član 23 Uslova auto-kaska) u iznosu od 125.270,00 KM. Pošto se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, iznos naknade štete utvrđuje se shodno odredbi člana 24 Uslova osigurawa tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobijeni iznos štete se umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, a koje u konkretnom ugovoru nema. Kantonalni sud je zakqučio da je apelantkiwa, suprotno potpisanom ugovoru o osiguranju i navedenim Uslovima, koji su sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju i koji su mjerodavni za odlučivanje u ovome sporu, podnijela tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u ukupnom iznosu utvrđene osnovice od 125.270,00 KM, što je suprotno navedenoj odredbi člana 24 Uslova osigurawa. Takođe, sud je naveo da je apelantkiwa propustila da, u smislu odredaba čl. 53 i 123 ZPP, predloži izvođenje dokaza na okolnosti visine pretrpljene štete, tj. da odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke izvrši vještačenje radi određivawa visine amortizacije vozila. "Ovo i pored okolnosti što je tuženi u pismenom odgovoru na tužbu, a što je ponavljao i u toku cijelog postupka, isticao da sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantkiwi ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se, zbog propusta u predlaganju dokaza, u konkretnom slučaju nije utvrdila." Stoga je Kantonalni sud, primjenom pravila tereta dokazivawa, shodno članu 126 u vezi sa članom 226 ZPP, potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete koju je trebalo da dokaže apelantkiwa. 14. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine odbijena je apelantkiwina revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 465/05 od 23. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da apelantkiwa nije pružila dokaz na okolnost visine štete koja je nastala otuđenjem njenog vozila, pa je drugostepeni sud zbog tog razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. Naime, članom 24 stav 1 tačka 1 Uslova osigurawa propisano je da se, u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta, nastala ostvarenjem rizika krađe, iznos naknade štete određuje tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete umawi za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobijeni iznos štete umawi za ugovorenu franšizu. 15. Vrhovni sud je zakqučio da je neosnovan apelantkiwin prigovor da ugovorena suma osigurawa iznosi 125.270,00 KM, a cijena novog vozila 220.339,00 KM, pa da bi joj zbog toga trebalo dosuditi iznos od 125.270,00 KM. U ugovoru su apelantkiwa i tuženi predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun premije i gorwa granica obaveze u iznosu od 125.270,00 KM (prema članu 23 Uslova osigurawa), tako da se, s obzirom na to da se radi o totalnoj šteti, iznos naknade morao da utvrdi prema odredbi člana 24 stav 1 Uslova osigurawa. Stoga je drugostepeni sud pravilno ocijenio da bi dosuđenje iznosa od 125.270,00 KM bilo suprotno odredbi člana 24 stav 1 Uslova osigurawa, te da je bilo neophodno da apelantkiwa predloži vještačenje vještaka mašin sko-sa - obraćajne struke na okolnost visine amortizacije vozila i visine štete, što ona nije učinila. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantkiwa smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa je u apelaciji ponovila navode koje je iznijela u reviziji, naglašavajući da je u prvostepenom postupku odbijen njen tužbeni zahtjev, jer je tuženi prećutao činjenicu da mu je dva dana nakon otuđewa apelantkiwinog vozila predata originalna saobraćajna dozvola, da je u drugostepenom postupku nesporno utvrđeno da je nastupio osigurani slučaj i da apelantkiwa ima pravni osnov za naknadu štete, odnosno isplatu osigurane sume, a tuženi obavezu da apelantkiwi naknadi pretrpljenu štetu, ali da je drugostepeni sud odbio njen tužbeni zahtjev, jer navodno nije dokazala visinu nastale štete. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u činjenici da je drugostepeni sud, što je potvrdio i revizijski sud, iako je utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da je apelantkiwa zbog toga pretrpjela štetu, te da je tuženi obavezan apelantkiwi da naknadi pretrpljenu štetu, odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 925 stav 2 ZOO, da iznos naknade štete ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja a da tokom prvostepenog postupka apelantkiwa nije predložila, pa odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke nije ni izveo dokaz na okolnosti visine pretrpljene štete nastupanjem osiguranog slučaja, a ne radi se o zahtjevu o kome sud može da odluči prema slobodnoj ocjeni. Apelantkiwa je navela da u konkretnom slučaju ugovorena suma osigurawa u iznosu od 125.270,00 KM predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zakqučewa osigurawa, jer je na tu vrijednost određena premija osigurawa koju je apelantkiwa platila. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o osiguranju starog vozila inostrane proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), nabavna cijena na dan izdavawa polise osigurawa nije utvrđivana, ali je utvrđena premija osigurawa, koja je određena za sumu osigurawa na iznos od 125.270,00 KM, što predstavlja i vrijednost vozila. Vozilo koje je bilo predmet osigurawa tuženi prethodno nije ni pogledao ni pregledao, a premija osigurawa je upravo određena u skladu sa tržišnom vrijednošću vozila. U zakqučenoj polisi osigurawa broj No-07-0002294 sadržana je odredba: "Vrijednost vozila određena je po katalogu cijena motornih vozila - EIB Internationale " 2/2003 str. 54." Dakle, prema toj odredbi, vrijednost vozila je određena po katalogu koji je unaprijed poznat i obostrano prihvaćen, tako da apelantkiwa nije trebalo da dokazuje nešto što je već dogovoreno i poznato. Dakle, nesporno je da je apelantkiwa nastupanjem osiguranog slučaja, odnosno otuđenjem vozila, pretrpjela materijalnu štetu od 125.270,00 KM a u tom iznosu je i ugovorena suma osigurawa. Te odredbe iz ugovora drugostepeni i revizijski sud su previdjeli i zbog toga ih nisu ni primijenili. Stoga su, zakqučuje apelantkiwa, bespotrebna bilo kakva vještačewa u pogledu utvrđivawa vrijednosti vozila. Apelantkiwa smatra da su navedenim postupcima redovnih sudova povrijeđena njena prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da su neosnovani apelantkiwini navodi, te da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantkiwini navodi zbog razloga koji su navedeni u osporenoj presudi Kantonalnog suda. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je cijeli postupak vođen u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi iz apelacije. 18. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da su u konkretnom slučaju sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Naveo je da apelantkiwa, u smislu člana 21 stav 1 tačka 17 Uslova osigurawa, nije dostavila preostala dva originalna kquča, koja dolaze uz predmetni tip vozila, niti je u vezi s tim u toku postupka predočila dokaze kojima bi uspjela da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantkiwa je propustila da dokaže visinu tužbenog zahtjeva. Tuženi je istakao da navedena visina tužbenog zahtjeva predstavlja visinu sume osigurawa, koja predstavlja gornju obavezu osiguravača prilikom naknade štete i koja je preuzeta iz važećeg kataloga "EIB Internationale " 2/2003 s obzirom na to da se radi o rabljenom vozilu. Način utvrđivawa i obračun same visine nastale štete su, takođe, decidirano regulisani Uslovima osigurawa, pa je u toku postupka moralo biti predloženo vještačenje vještaka mašinske struke koji bi utvrđivao stepen amortizacije vozila, a s tim u vezi i samu visinu nastale štete. Tuženi je naveo da su paušalni navodi iz apelacije da pretrpljena materijalna šteta iznosi koliko sama suma osigurawa, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlašćenih zaposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, o čemu je zapravo mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke. O visini tužbenog zahtjeva, kako je dalje istakao tuženi, ni u kojem slučaju nije mogao odluku da donese sud, jer se radi o stručnom pitanju iz oblasti mašinstva, te je bilo neophodno sprovođenje vještačewa u ovoj pravnoj stvari, kako bi apelantkiwa valjano dokazala visinu tužbenog zahtjeva koju potražuje. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 9. Stranke su dužne pred sudom da govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom. Član 53. (2) Tužba mora da sadrži: 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Član 71. (2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 124. Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa. Član 127. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjewive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 918. Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osigurawa, ako osiguranik poslije nastupawa osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Član 919. (1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio. Član 925. (1) Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupawa osiguranog slučaja. (2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. (7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, na primjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti). Uslovi za kasko osiguranje motornih vozila "Triglav BH osigurawa" d.d. Sarajevo u relevantnom dijelu glase: Uvodne odredbe (1) Ovi uslovi, u zavisnosti od sadržaja ugovora o osiguranju, primjenjuju se na: A. Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska), (2) Pojedini izrazi u ovim uslovima imaju ovo značenje: 4) Premija - suma koja se udružuje (plaća) za osiguranje po ugovoru o osiguranju. 5) Suma osigurawa - suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zakqučeno na "Sumu osigurawa". Član 6 (1) Kad nastane osigurani slučaj na osnovu koga se traži naknada iz osigurawa, osiguranik je dužan da postupi prema sljedećem: 2) da odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijavi osiguravaču da je na osiguranoj stvari nastala šteta ostvarenjem osigurane opasnosti, odnosno da je nastao osigurani slučaj..., (2) Osiguranik je dužan da osiguravaču pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete... Član 7 (1) Po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju osiguravač je dužan da najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete.... Član 17 stav 1 tačka 11 Kod punog kasko osigurawa vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16 ovih uslova uslijed: 11) krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimawa vozila u namjeri da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare, ... Član 21 stav 1 tačka 17 Osiguravač nije u obavezi da naknadi Š...Ć štetu i troškove Š...Ć ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne kqučeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila. Član 23 (1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zakqučewa ugovora o osiguranju, a za sljedeće periode osigurawa (godinu dana) nabavna cijena na dan izdavawa polise osigurawa, ako se drukčije ne ugovori. Š...Ć Ako nije ugovorena mjerodavna nabavna cijena novog vozila u trenutku zakqučewa ugovora o osiguranju, u polisu se obavezno unosi klauzula: "Osiguranik je upozoren na posljedice podosigurawa." Član 24 (1) Visina štete se utvrđuje: 1) U slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete umawi za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobijeni iznos štete umawi za ugovorenu franšizu. Š...Ć Amortizacija se utvrđuje na osnovu starosti vozila, pređenih kilometara i opšteg stawa vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila. Š...Ć VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 13. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 25. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Preduslov za razmatranje apelantkiwinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelantkiwa imala "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za qudska prava u više navrata naveo da koncept "imovine" u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumwivo nije ograničeno na svojinu na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako mogu da se smatraju kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999 - II, strana 96, tačka 54). Takođe, pojam "imovina" ukqučuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može da obrazloži da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizovani (vidi, Evropski sud za qudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A.. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 28. U konkretnom predmetu apelantkiwa je tužbom pred Opštinskim sudom tražila naknadu materijalne štete od tuženog po osnovu zakqučenog ugovora o auto-kasko osiguranju za predmetno vozilo. Članom 925 stav 1 Zakona o bligacionim odnosima propisano je da se "osiguranjem imovine obezbjeđuje naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupawa osiguranog slučaja". Uslovima za kasko osiguranje motornih vozila, koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju, regulisano je članom 17 da "kod punog kasko osigurawa vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, Š...Ć uslijed: krađe Š...Ć. Takođe, članom 24 navedenih uslova je regulisano da "u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete umawi za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila". Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Uslova za kasko osiguranje motornih vozila, Ustavni sud smatra da je apelantkiwa, u situaciji kada je zakqučila ugovor o osiguranju, platila premiju osigurawa i kada se desio osigurani slučaj, imala legitimno očekivanje da će njen odštetni zahtjev biti realizovan. Ustavni sud zakqučuje da ovo apelantkiwino legitimno očekivanje koje je utemeljeno u važećem zakonu i Uslovima za kasko osiguranje motornih vozila predstavlja "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je došlo do miješawa u apelantkiwinu imovinu? 29. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenim presudama došlo do miješawa u apelantkiwinu imovinu. 30. Evropski sud za qudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti garantuje pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitawa u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na svojinu, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo. Zbog toga mora da se odredi "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69). 31. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom ciqu, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje ne može da se nametne samo zakonskom odredbom koja ispuwava uslove vladavine prava i služi legitimnom ciqu u javnom interesu nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman ciq, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoqnom tretmanu i od wih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67 i 68). 32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom određenih pravila procesnog zakona apelantkiwi ograničeno pravo na njenu "imovinu", te da stoga nije potrebno, radi daqnjeg razmatrawa ovog predmeta, tačno reći da li se radi o lišavanju apelantkinje njene imovine, ili se radi o ograničavanju njenog uživawa u pravu na "imovinu" primjenom ZPP. Stoga će Ustavni sud razmotriti konkretni slučaj u smislu opšteg pravila iz člana 1 Protokola broj 1. Zakonitost miješawa 33. Ustavni sud treba da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. 34. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwin zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivawa propisanog u ZPP, te da posljedice koje primjena ove odredbe ima u konkretnom slučaju sa aspekta saglasnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatrawa koja treba da se uzmu u obzir pri odlučivanju o tome da li su sudovi u primjeni ove odredbe postigli pravičnu ravnotežu između različitih interesa. Ustavni sud će stoga nastaviti analizu uz prihvatanje da je primjena ovog pravila, u mjeri u kojoj predstavlja miješanje ili ograničenje sprovođewa apelantkiwinog prava na mirno uživanje imovine, bila "predviđena zakonom" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li lišavanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu? 35. U vezi sa pitanjem da li postoji ciq koji služi javnom interesu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava u presudi James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji je utvrdio da činjenica da miješanje u pravo imovine u interesu samo određenih lica, a ne i zajednice u cjelini, ne mora značiti da lišavanje nije bilo u javnom interesu (vidi, Evropski sud za qudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 41 i 45). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ciq miješawa u apelantkiwino pravo na imovinu bilo sprovođenje propisanih pravila parničnog postupka, što je, opet, u interesu pravne sigurnosti i vladavine prava i što svakako predstavlja javni interes. Princip proporcionalnosti 36. Na kraju, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje proporcionalno ciqu koji želi da se postigne, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. 37. Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama utvrđeno da je apelantkiwa pretrpjela totalnu štetu zbog krađe vozila za koje je imala zakqučeno tzv. potpuno kasko osiguranje. Međutim, apelantkiwin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i time joj je uskraćeno i samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju. Ustavni sud, takođe, naglašava da je apelantkiwa u konkretnom slučaju u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, da se nije stekao niti jedan od uslova za iskqučenje obaveze osiguravača propisan Uslovima auto-kasko osigurawa tuženog, niti za gubitak prava iz osigurawa propisan istim uslovima. Ustavni sud zakqučuje da su Kantonalni i Vrhovni sud primjenom pravila o teretu dokazivawa na način kako su to učinili stavili pretjeran teret na apelantkinju. Ustavni sud ističe da je apelantkiwa odredila i obrazložila visinu tužbenog zahtjeva i ponudila polisu osigurawa kao dokaz svoga tužbenog zahtjeva kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu pretrpljene štete. S druge strane, Ustavni sud zapaža da tuženi nije ispunio ni svoju ugovornu obavezu da nakon nastupawa osiguranog slučaja izvrši procjenu visine nastale štete, a u sudskom postupku je samo paušalno osporio navedenu visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženi nije ponudio bilo kakve argumente u vezi sa visino m amortizacije apelantkiwinog otuđenog vozila ili visine franšize kojima bi dokazao da visina štete koju je apelantkiwa pretrpjela nije u visini sume osigurawa. Ustavni sud zapaža da su ovo podaci koje je tuženi mogao prilikom osporavawa visine zahtjeva konkretno istaći, jer je u odgovoru na apelaciju istakao da "prema procjeni ovlašćenih zaposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%", a znao je i visinu eventualno ugovorene franšize za koju bi se iznos štete još umawio. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je prvenstveno tužilac u parničnom postupku dužan da pruži dokaze za svoje navode na kojima zasniva tužbu, ali takođe ističe da ZPP propisuje obavezu svake strane u postupku da svoje navode dokaže. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantkiwa smatrala da je visina štete koja joj pripada jednaka visini sume osigurawa za šta je ona kao dokaz podnijela polisu osigurawa. S druge strane, tuženi nije štetu procijenio u vansudskom postupku iako ima odgovarajuću stručnu službu, a tokom sudskog postupka je samo ustrajao na tvrdwi da visina koju apelantkiwa traži nije odgovarajuća iako u vezi s tim nije ponudio nikakav konkretan protivargumenat. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivawa na način kako su to sudovi uradili na apelantkinju stavljen pretjeran teret, čime je narušena ravnoteža između opšteg, javnog interesa i zaštićenog apelantkiwinog prava. 38. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede apelantkiwinih prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 39. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv na taj postupak. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 42. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. Nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršewa prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoqna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani. 44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivawa na način kako su to učinili u konkretnom slučaju stavili pretjeran teret na apelantkinju i time narušili pravičnu ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg interesa kojem se teži. Ustavni sud, dalje, zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazložewima osporenih presuda dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena materijalnog prava ne izgleda proizvoqna. 46. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljewa, djelimično suprotna odluci, potpredsjednice Seade Palavrić i sudije Mirsada Ćemana. 48. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. IZUZETO MIŠQEWE O D JELIMIČNOM NESLAGAWU SUDIJE PALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija Hate Rexić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) dopustiva, a u meritumu osnovana samo u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, dok apelaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra neosnovanom i kao takvu ju je odbio. 2. Saglasna sam sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Takođe, saglasna sam sa dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija usvojena u odnosu na povredu prava na apelantkiwinu imovinu. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskom odlučenju uvaženih kolega, nisam saglasna sa obrazloženjem povrede prava na apelantkiwinu imovinu. Naime, smatram da pristup redovnih sudova, koji su, na jednoj strani, priznali da apelantkiwa, u smislu materijalnog prava, ima pravo na određeni iznos naknade, odnosno utvrdili da apelantkiwa ima pravni osnov za svoj tužbeni zahtjev, a, s druge strane, odbili njen tužbeni zahtjev proizvoqnim tumačenjem procesnih pravila, konkretno pravila o teretu dokazivawa, predstavlja jasnu nezakonitost u postupanju redovnih sudova. Stoga je, prema mome mišljenju, miješanje javnih vlasti (kao rezultat nepravičnog sudskog postupka) u apelantkiwino pravo na imovinu, bez obzira na iznos na koji je ona imala pravo u skladu sa ugovorom o osiguranju, nezakonito. Zato to miješanje predstavlja povredu prve rečenice člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa u tim okolnostima, prema mome mišljenju, nije ni bilo neophodno ispitivati ostale prin cipe na kojima insistira član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao što je urađeno u odluci Ustavnog suda. 3. Međutim, znatno važnije pitanje zbog kojeg iznosim izuzeto mišljenje o djelimičnom neslaganju s većinskim odlučenjem u Odluci Ustavnog suda broj AP 1095/07 jeste moje neslaganje sa dijelom odluke kojim je apelacija odbijena u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 4. Naime, Ustavni sud u tač. 43, 44 i 45 Odluke, "nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje", zakqučuje da apelantkiwa ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršewa prava na pravično suđenje osim što je nezadovoqna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete, pa apelantkiwine navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje smatra neosnovanim i zakqučuje da nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje. 5. Ovakvo obrazloženje odluke za mene je potpuno neprihvatqivo. Naime, sopstvenom analizom apelantkiwinih navoda o povredi prava na pravično suđenje kao jednog od ustavnih prava (a time i prava iz Evropske konvencije, budući da ona zajedno sa svojim protokolima, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, ima snagu ustavnih odredaba), ispitujući da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, zakqučila sam sljedeće: 6. Apelantkiwa se žali da joj je osporenim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje, a njeni navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoqnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantkiwa smatra da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njen tužbeni zahtjev iako su utvrdili da je pravni osnov nesporan, jer su smatrali da je apelantkiwa trebalo da predloži vještačenje na okolnost visine štete, a apelantkiwa smatra da je visina njenog tužbenog zahtjeva, a time i visina štete koju je pretrpjela, bila utvrđena samim ugovorom o auto-kasko osiguranju, smatrajući da je osiguranje zakqučeno na sumu osigurawa, što je dokazivala polisom osigurawa. 7. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6 Evropske konvencije ne može da tumači restriktivno (vidi, Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Por - tu galije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 8. Na ovome mjestu moram da podsjetim da Uslovi auto-kasko osigurawa spadaju u opšte uslove poslovawa u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) i čine popis ugovornih klauzula formulisanih unaprijed u pisanom obliku, odnosno čine tzv. formularno pravo, čija sadržina u cijelosti ili pretežno određuje samo jedna ugovorna strana, u konkretnom slučaju osiguravač. Opšteprihvaćeno je mišljenje u pravnoj teoriji da je ovakvim ugovaranjem već pri samom zakqučivanju ugovora značajno poremećen princip ravnopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno princip slobode ugovarawa, na kojima insistira ZOO. Stoga je zakonodavac morao da pronađe način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje joj ovakvi ugovori pružaju, propisujući u stavu 1 člana 142 ZOO da "opšti uslovi određeni od jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na wih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove", a u stavu 4 istog člana ZOO propisano je da "u slučaju neslagawa opštih uslova i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje". I član 143 ZOO uspostavljen je s istom svrhom, jer je u stavu 1 propisano: "Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom ciqu zakqučenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa", a u stavu 2 istog člana propisano je: "Sud može da odbije primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema woj." 9. Upravo stoga što opšti uslovi, dakle, i Uslovi auto-kasko osigurawa vrijede za sve i što se po svome značaju približavaju opštim propisima, u odnosu na wih i na ugovore koji se na osnovu wih sklapaju, smatram da je jače izražen javni interes za wihovu kontrolu nego što je to slučaj s drugim ugovorima čiju sadržinu stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem. Drugim riječima, za takve ugovore vrijede nešto drukčija strožija (zaštitna) pravila. Ispitivanje cilja i svrhe ugovora svakako je otežano kod ugovora sklopljenih na osnovu opštih uslova s obzirom na to da se u tom slučaju ne radi o pojedinačnom pregovaranju i zajedničkom formulisanju teksta ugovora, već, naprotiv, o jednostranom sastavljanju opštih uslova jedne ugovorne strane, kojima druga ugovorna strana može samo da pristupi. Stoga je sud u slučajevima ove vrste dužan da utvrđuje pojedinačnu voqu stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, pri sastavljanju opštih uslova, a, s druge strane, pri pristupanju opštim uslovima, ali i da ocjenjuje da li su ti opšti uslovi u skladu sa onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio da postigne sklapanjem takvog ugovora. Ovu obavezu suda dodatno naglašava ZOO kada u stavu 2 člana 99 propisuje da "pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značewa upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara principima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom". 10. Zapažam da su strane u konkretnom slučaju prilikom zakqučewa ugovora o osiguranju, 5. decembra 2003. godine, primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54, odredile da je nabavna cijena predmetnog vozila na dan izdavawa polise osigurawa u smislu člana 23 Uslova osigurawa 125.270,00 KM; da je na taj iznos kao osnovicu ugovorena premija osigurawa u iznosu od 5.291,00 KM i da je taj iznos istovremeno ugovoren i kao gorwa granica obaveze tuženog. Zatim, da je apelantkiwa i osiguravaču i u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je prilikom zakqučewa ugovora o osiguranju svoj auto osigurala na sumu osigurawa u iznosu od 125.270,00 KM koja predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zakqučewa ugovora o osiguranju, jer je na tu vrijednost određena i premija osigurawa u iznosu od 5.291,00 KM, koju je apelantkiwa platila. Dakle, u trenutku kada je podnijela tužbu radi naknade štete, apelantkiwa je zahtijevala isplatu sume osigurawa, tj. sume na koju je njen imovinski interes osiguran, smatrajući da je osiguranje zakqučeno na "sumu osigurawa". U konkretnom slučaju radilo se o osiguranju vozila starog pet godina, inostrane proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), kojem je novonabavna cijena na dan izdavawa polise osigurawa, s ciljem utvrđivawa osnovice za obračun premije i gornje granice obaveze prema članu 23 Uslova auto-kaska, određena primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB In ter na tionale" 2/2003, str. 54, što predstavlja i vrijednost vozila. Apelantkiwa je, dakle, tvrdila da je ovom posebnom pogodbom u polisi osigurawa iskqučena primjena člana 24 Uslova auto-kaska tuženog kao opšteg uslova, što omogućuje stav 1 Uvodnih odredaba Uslova za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, odnosno, imajući u vidu da je njeno vozilo ukradeno i da je time nastupila totalna šteta za nju, da ne treba utvrđivati nabavnu cijenu novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete, niti taj iznos umawivati za amortizaciju, niti franšizu (u polisi i ugovoreno potpuno kasko osiguranje bez franšize). Kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev apelantkiwa je ponudila polisu osigurawa broj 0002294 izdatu 5. decembra 2003. godine. 11. S druge strane, zapažam da je tuženi i u odgovoru na tužbu i tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima osporavao i sâm osnov tužbenog zahtjeva i njegovu visinu, tvrdeći da, i kada bi postojao pravni osnov za naknadu štete apelantkiwi, pretrpljena šteta ne bi iznosila koliko sama suma osigurawa, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, shodno procjeni ovlašćenih zaposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, "o čemu je zapravo svoje mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke". Zapažam da je tuženi, dakle, osporavao apelantkiwino stanovište da je osiguranje zakqučeno na sumu osigurawa u kojem slučaju je iskqučeno utvrđivanje visine štete primjenom člana 24 Uslova auto-kasko osigurawa tuženog jer, shodno članu 925 stav 7 ZOO, visinu štete predstavlja ugovorena suma osigurawa, te isticao da se visina štete ima da utvrdi upravo primjenom člana 24 Uslova auto-kasko osigurawa i da je visina štete koju je apelantkiwa pretrpjela znatno niža od iznosa od 125.270,00 KM koji apelantkiwa potražuje i koji je naveden u polisi osigurawa, ali da tuženi u pravcu dokazivawa visine štete koju je sâm zagovarao nije niti ponudio dokaze, niti je dokazao tu visinu štete. 12. Podsjećam da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je odbio apelantkiwinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, obrazložio navodima da je zakqučio da se tuženi, protivno odredbi člana 9 ZPP, nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu data navedenim zakonom. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da apelantkiwa ima utvrđen pravni osnov da joj tuženi naknadi štetu nastalu krađom njenog vozila, ali je, pozivajući se na odredbe člana 925 st. 1 i 2 ZOO, smatrao da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti čiji se iznos naknade utvrđuje shodno odredbi člana 24 Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivawa iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, "koje u konkretnom ugovoru nema". Kao razloge za svoju odluku Kantonalni sud je naveo i da je tuženi u toku cijelog postupka isticao da, sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantkiwi ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se zbog propusta u predlaganju dokaza od apelantkinje u konkretnom slučaju nije utvrdila, jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete nastupanjem konkretnog osiguranog slučaja, koju je trebalo da dokaže apelantkiwa. Zatim, da apelantkiwin tužbeni zahtjev nije mogao da odbije prvostepeni sud zbog toga što tuženom nije predala saobraćajnu dozvolu, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može da odluči prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127 ZPP, pa je primjenom pravila o teretu dokazivawa, shodno članu 126 u vezi sa članom 226 ZPP, potvrdio presudu kojom je apelantkiwin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je apelantkiwinu reviziju odbio sa istim obrazloženjem kao i drugostepeni. 13. Nastojeći da dam odgovor na pitanje da li je navedenom primjenom materijalnog i procesnog prava redovnih sudova prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje, analizirala sam tu primjenu i došla do sljedećeg: 14. Naime, kada je riječ o primjeni procesnog prava, podsjećam da je relevantnim odredbama ZPP propisano da su stranke (kako tužilac, tako i tuženi) dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7); da su stranke dužne pred sudom da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata ZPP (član 9); da tužba mora da sadrži, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev (član 53); da tuženi koji osporava tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu mora da navede, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode (član 71); da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 123); da će sud naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke a koje stranke nisu predložile ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu da raspolažu u smislu člana 3 stav 2 ZPP (član 124); da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može da sa sigurnošću utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa (član 126); da će sud, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjewive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može da utvrdi ili bi mogla da se utvrdi samo s nesrazmjernim teškoćama, o tome odlučiti prema svojoj ocjeni (član 127). 15. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi bili dužni potpuno jednako tretirati kako apelantkinju kao tužiteqku, tako i osiguravača kao tuženog. Relevantne odredbe ZPP, navedene u prethodnoj tački ove odluke, obavezuju svaku stranku da za svaku svoju tvrdnju ponudi dokaz, bilo da je riječ o tužiocu ili tuženome. U konkretnom slučaju zapažam da su redovni sudovi procesno pravo primijenili proizvoqno, i to na apelantkiwinu štetu. Naime, redovni sudovi su odbili apelantkiwin tužbeni zahtjev tvrdeći da je ona bila dužna da predloži vještačenje na okolnost visine štete koju je osporavao, odnosno zagovarao tuženi, iako je, shodno članu 71 ZPP, budući da je u odgovoru na tužbu osporio i visinu štete, tuženi bio dužan da predloži i dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima je osiguravač kao tuženi zasnivao svoje navode o visini štete. Nasuprot stanovištu redovnih sudova, smatram da je potpuno ista obaveza koja je u odnosu na apelantkinju kao tužiteqku propisana članom 53 ZPP propisana i za tuženog članom 71 ZPP. Isto je i sa odredbom člana 123 ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tj. kako je apelantkiwa bila dužna da ponudi dokaz i dokaže visinu svog tužbenog zahtjeva, isto tako je tuženi bio dužan da ponudi dokaze i dokaže visinu štete koju je on zagovarao. Redovni sudovi su pravilo o teretu dokazivawa iz člana 126 ZPP primijenili na apelantkinju iako je ona kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev i kada je riječ o osnovu i kada je riječ o visini štete prezentovala polisu osigurawa, ali isto pravilo nisu primijenili na tuženog koji za svoje tvrdnje kojima osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu nastale štete, nije ponudio niti jedan dokaz, a time ni dokazao visinu štete koju je sâm zagovarao. 16. Ovakvim postupanjem redovni sudovi su u cijelosti zanemarili, tj. proizvoqno primijenili pravila o teretu dokazivawa i kada je riječ o tim pravilima u subjektivnom smislu prema kojima: ko šta tvrdi, on treba i da dokaže; teret dokazivawa pogađa onog ko nešto tvrdi, a ne onog ko nešto poriče; ako tuženi ističe prigovore, dužan je dokazivati istinitost činjenica na kojima zasniva svoje prigovore kao da je tužilac; a isto tako i kada je riječ o tim pravilima u objektivnom smislu prema kojima: stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivawa činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava ako zakonom nije drukčije određeno; stranka koja osporava postojanje nekog prava snosi teret dokazivawa činjenice koja je spriječila nastanak ili ostvarivanje prava ili činjenice uslijed koje je prestalo pravo da postoji ako zakonom nije drukčije određeno. 17. U odnosu na obavezu dokazivawa visine štete, zapažam da su redovni sudovi i odredbe Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, kao materijalnog prava, primjewivali selektivno, pa su apelantkiwin tužbeni zahtjev odbili iako su utvrdili pravni osnov njenog potraživawa, jer ona nije predložila vještačenje na okolnost visine štete, već je tvrdila da joj pripada naknada sume osigurawa iz polise osigurawa. Međutim, shodno članu 6 stav 2 Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, kad nastupi krađa kao osigurani slučaj, obaveza osiguranika je da osiguravaču pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete. Nasuprot ovim obavezama osiguranika, shodno članu 7 stav 1 Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, stoji obaveza osiguravača, u konkretnom slučaju tuženog, da po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete. Dakle, nesporno je da je na osiguravaču, tj. tuženom u konkretnom slučaju, a ne na osiguraniku, tj. apelantkiwi u konkretnom slučaju, obaveza utvrđivawa i procjene štete. Zapažam, međutim, da upravo tuženi kao osiguravač nije postupio po svojoj obavezi iz ugovora o osiguranju i nakon prijave osiguranog slučaja pristupio utvrđivanju i procjeni nastale štete, odnosno nije apelantkiwi ponudio bilo koji iznos na ime naknade nastale štete, već joj je osporavao i samo pravo na naknadu štete zbog navodnog neispunjenja, odnosno kršewa ugovornih obaveza s njene strane. 18. Osim navedenog, konstatujem da sudovi nisu ni utvrđivali činjenicu da li je osiguravač ispunio svoje obaveze iz ugovora o osiguranju. Naprotiv, i kada su u konkretnom slučaju tokom sudskog postupka utvrdili da se osiguravač nesavjesno koristio pravima koja su mu priznata zakonom, redovni sudovi nisu ispunili svoju obavezu da s posebnom pažwom tumače i primijene pravo kada je riječ o ugovoru čiji su sastavni dio Uslovi auto-kasko osigurawa tuženog kao osiguravača. Iz obrazložewa osporenih presuda uopšte ne može da se zakquči da sudovi nisu proizvoqno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, pored propusta da istraže zajedničku namjeru ugovarača kada su sporazumno odredili novonabavnu cijenu predmetnog vozila na dan izdavawa polise osigurawa primjenom Kataloga cijena motornih vozila "EIB Internationale" 2/2003, str. 54. u iznosu od 125.270,00 KM, koji je bio i javno objavljen i poznat objema stranama, redovni sudovi nisu odgovorili ni na pitanje: Zašto bi apelantkiwa ugovorila i platila premiju osigurawa u iznosu od 5.291,00 KM, koja je izuzetno visoko određena i u praksi bi mogla da posluži za auto-kasko osiguranje barem četiri putnička vozila vrijednosti putničkog vozila koju je tuženi zagovarao ali koju nije dokazivao niti dokazao, iako je tvrdio da predmetno auto-kasko osiguranje nije bilo zakqučeno na sumu osigurawa. Zapažam da redovni sudovi, ustvari, nisu odlučili o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu kada se pozivala na odredbu stava 7 člana 925 ZOO prema kojoj, ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumom utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog, iako je apelantkiwa tvrdila da je zakqučila osiguranje na "sumu osigurawa", a tuženi nije ni dokazivao, a pogotovo nije dokazao da je ugovorena vrijednost osiguranog vozila veća od njegove stvarne vrijednosti. Dakle, sudovi nisu ni odlučili o navedenom dijelu apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, niti su obrazložili zašto o tome nisu odlučili, odnosno zašto bi odredba člana 925 stav 7 ZOO eventualno bila neprimjewiva u apelantkiwinom slučaju. Svojim postupanjem redovni sudovi su apelantkinju lišili samog prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju iako su utvrdili da je ugovor o osiguranju auto-kaska zakqučen; da je nastupio osigurani slučaj; da postoji pravni osnov da tuženi isplati apelantkiwi naknadu štete, te bez obzira na izričitu odredbu člana 918 ZOO prema kojoj su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osigurawa ako osiguranik poslije nastupawa osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. 19. Takođe, u osporenim presudama nisam pronašla obrazloženje zašto je, kada je već utvrđeno da je apelantkiwa pretrpjela totalnu štetu zbog krađe potpuno auto-kasko osiguranog vozila bez franšize i da apelantkiwi pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 127 ZPP, odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev kao neosnovan i zašto joj je uskraćeno samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelantkiwa, nasuprot tuženom, u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uslova auto-kasko osigurawa tuženog, kada se nije stekao niti jedan od uslova za iskqučenje obaveze tuženog kao osiguravača propisan Uslovima auto-kasko osigurawa tuženog, niti za gubitak prava iz osigurawa, propisan istim uslovima. Zakqučujem da redovni sudovi u svojim odlukama uopšte nisu dali obrazloženje zašto su apelantkinju lišili i samog prava na isplatu naknade štete, odnosno tuženog oslobodili njegove obaveze iz ugovora o osiguranju. 20. Zakqučujem, takođe, da je iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda jasno da su se ovi sudovi složili da apelantkiwa ima pravni osnov da joj tuženi naknadi pretrpljenu štetu uslijed krađe vozila koje je bilo potpuno auto-kasko osigurano kod tuženog kao osiguravača. U isto vrijeme tužbeni zahtjev je odbijen samo zato što je apelantkiwa tražila da joj se na ime naknade štete isplati iznos koji je naveden u polisi osigurawa kao suma osigurawa u smislu člana 925 stav 7 ZOO (za šta je kao dokaz priložila polisu osigurawa), što je predstavljalo veći iznos naknade od iznosa koji je sud imao u vidu da bi se zadovoqio tuženi, prema odredbama ugovora o osiguranju kako su ga tumačili sudovi i tuženi. Shodno stanovištu ova dva suda, apelantkiwa je prema pravilima o teretu dokazivawa bila obavezna da iznese dokaze za mawi iznos naknade štete nego što je smatrala da joj pripada, pa s obzirom na to da to nije učinila, njen zahtjev za naknadu pretrpljene materijalne štete je odbijen u cijelosti. 21. Očigledno je da su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pravilo o teretu dokazivawa na način koji je doveo do proizvoqnog tumačewa i primjene procesnog prava a to je dovelo do nepravičnog postupka na apelantkiwinu štetu. Kao što sam već ranije rekla, prema pravilu o teretu dokazivawa u građanskom postupku, na stranci je, bilo da tuži ili osporava tužbu, da iznese tvrdnje u korist određenog zahtjeva ili odbrane. U konkretnom slučaju apelantkiwa je iznos tužbenog zahtjeva zasnivala na određenom razumijevanju i tumačenju odredbe ugovora o osiguranju, i to dokazivala polisom osigurawa. Tuženi se nije složio sa apelantkiwinim tumačenjem ugovora i iznosom za koji je ona smatrala da joj pripada. Oba suda, koji su imali pravo na konačno tumačenje i primjenu zakona, iako ne explicite kao što su trebali, implicite su izrazili stanovište da u apelantkiwinom slučaju nije riječ o sumi osigurawa iz člana 925 stav 7 ZOO i da je iznos koji je apelantkiwa zahtijevala previsoko postavljen. 22. Međutim, bez obzira na činjenicu da se od trenutka kada je tuženi osporio apelantkiwin tužbeni zahtjev, odnosno njegovu visinu, teret dokazivawa manjeg iznosa morao da prebaci na tuženog, redovni sudovi su taj teret prebacili na apelantkinju, bez obzira na činjenicu da je apelantkiwa zasnivala iznos tužbenog zahtjeva na različitom tumačenju zakona i ugovora. Takvim postupcima redovni sudovi su obavezali apelantkinju da dokaže da je tuženi u pravu, te da obori sopstveno tumačenje ugovora i zakona iz svog tužbenog zahtjeva. Ovakvo tumačenje pravila o teretu dokazivawa je, prema mome mišljenju, nezakonito i nepravično, te je, stoga, cijeli postupak sproveden nepravično, odnosno suprotno pravičnosti koju podrazumijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Uostalom, ovom prilikom želim da ukažem i na nedosljednost Ustavnog suda kada je riječ o stanovištu u vezi sa pravilima o teretu dokazivawa. 24. Naime, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1734/08, koju je Ustavni sud donio 21. decembra 2010. godine, dostupnoj na zvaničnoj stranici Ustavnog suda, apelantkiwa je u postupku pred redovnim sudovima bila u ulozi tužene (tačnije drugotužene). Ustavni sud je njenu apelaciju odbio kao prima fa cie neosnovanu. U tački 11 navedene odluke Ustavni sud je naveo: U vezi s apelantkiwinim navodima da je sud trebalo da angažuje vještaka, s obzirom na to da to nije učinio tužilac, a koje je bilo neophodno za donošenje pravilne odluke, i utvrđivanje naknade uloženih sredstava u predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP, koji se primjenjuje od 1. avgusta 2003. godine. Član 7 stav 1 ZPP propisuje: "Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice." Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, i apelantkiwa je bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu navedenih ulagawa tužioca, i, konačno, dokaže svoje tvrdnje. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva 'koliko činjenica, toliko i prava', a samim tim oslobađa sud obaveze da po zvaničnoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima fa cie) neosnovani. 25. Kao što neosporno može da se zakquči iz citiranog dijela Odluke Ustavnog suda broj AP 1734/08, Ustavni sud, u odnosu na član 7 stav 1 ZPP, usvojio je stanovište da je i apelantkiwa, iako je bila u ulozi tužene i osporavala tužbeni zahtjev tužioca, bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu ...i konačno dokaže svoje tvrdnje. Imajući u vidu da su član 7 i član 123 ZPP usko vezani, smatram da ono što vrijedi za član 7 ZPP, kada je riječ o ulozi suda i stranaka, takođe nesporno vrijedi i za tužioca i tuženog kao stranke sa međusobno suprotstavljenim zahtjevima. Stoga, smatram da su redovni sudovi, a slijedeći to i Ustavni sud u apelantkiwinom slučaju iz Odluke broj AP 1095/07, da bi postupak ispunio kriterijume iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, i u postupku koji je pokrenula apelantkiwa iz Odluke broj AP 1095/07 bili dužni da postupe upravo na način na koji su postupili redovni sudovi a koji je prihvatio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1734/08. 27. Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zakqučkom koji je donijela većina sudija Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje. IZJAVA SUDIJE ĆEMANA O PRIDRUŽIVAWU IZUZETOM MIŠQEWU SUDIJE PALAVRIĆ Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), pridružujem se izuzetom mišljenju sudije Seade Palavrić o djelimičnom neslaganju u predmetu broj AP 1095/07. OPĆINA TUZLA Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), člana 51. stav 6. i 7. Statuta JP RTV 7 d.o.o. Tuzla i člana 39. Statuta Općine Tuzla ("Službeni glasnik Općine Tuzla", broj 2/99, 9/00, 2/08 i 12/09), općinski načelnik Tuzla donosi ODLUKU O DAVANJU SAGLASNOS TI NA ODLUKU NADZORNOG ODBORA JP RTV 7 D.O.O. TUZLA O KONAČNOM IMENOVANJU DI REKTORA DRUŠTVA I. Daje se saglasnost na Odluku Nadzornog odbora JP RTV 7 d.o.o. Tuzla, broj NO-560/11 od 03.08.2011. godine, kojom se za direktora Društva imenuje KAPETANOVIĆ JASNA, dipl. žurnalista iz Tuzle. II. Odluka stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Tuzla". Broj 02-05-6993-2011 8. augusta/kolovoza 2011. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović, s. r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03) i člana 42. stav 1. alineja 6. a u vezi sa članom 51. stav 6. Statuta JP RTV 7 d.o.o. Tuzla, Nadzorni odbor JP RTV 7 d.o.o. Tuzla, na sjednici održanoj 3. augusta 2011. godine, donosi ODLUKU O KONAČNOM IMENOVANJU DI REKTORA JP RTV 7 D.O.O. TUZLA Član 1. KAPETANOVIĆ JASNA, dipl. žurnalista iz Tuzle, imenuje se za direktora JP RTV 7 d.o.o. Tuzla, na mandatni pe riod od 4 (četiri) godine. Član 2. Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora, uredit će se Ugovorom između Nadzornog odbora Društva i direktora. Član 3. Odluka stu pa na snagu kada na istu da saglasnost općinski načelnik Tuzla. Član 4. Odluka će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj NO-560/11 3. augusta/kolovoza 2011. godine Tuzla Predsjednik NO JP RTV 7 d.o.o. TUZLA Amra Delalić, s. r. (Sl-863/11-F) SARAJEVSKA BERZA- BURZA VRIJEDNOSNIH PAPIRA D.D. SARAJEVO Na osnovu člana 246. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07 i 84/08) i člana 51. tačka 14. Statuta Sarajevske berze-burze vrijednosnih papira, Skupština dioničara Berze, na sjednici od 15. juna 2011. godine, donosi sljedeću ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA S TATUTA "SARAJEVSKE BERZE-BURZE VRIJEDNOSNIH PAPIRA" D.D. SARAJEVO Član 1. Ovom odlukom vrše se izmjene i dopune Statuta Sarajevske berze - burze d.d. Sarajevo broj: S-XIV-1-464/08 od 11. 06. 2008. godine, broj: S-XVII-1-380/09 od 18. 05. 2009. godine i broj: S-XVIII-1-220/10 od 31. 03. 2010. godine. Član 2. U članu 10. stav (2) Statuta, se mijenja i glasi: "U sudski registar se kao djelatnost Berze upisuje: 66.11 - poslovanje finansijskih tržišta, 58.14 - izdavanje časopisa i periodičnih publikacija." Član 3. U članu 20. stav (5) Statuta, iza riječi: "Izuzetno od stava 3. i 4. ovog člana", dodaje se zarez i riječi: "u slučaju prijema novog člana koji ujedno želi postati i dioničar Berze," Član 4. U članu 22a. stav (1) Statuta, brišu se riječi: "prema kojem Berza nema gubitak ostvaren u godini na koje se ti izvještaji odnose niti neraspoređeni gubitak iz ranijih godina," Član 5. "U članu 34. Statuta iza stava (3) dodaje se novi stav (4) "Odluku o sticanju dionica SASE novih dioničara donosi Skupština SASE". Dosadašnji stavovi (4) i (5) postaju stavovi (5) i (6)." Član 6. U članu 36. Statuta Berze u stavu (2) iza riječi "...skupštine dioničara Berze" dodaju se riječi "i koji po Zakonu o tržištu vrijednosnih papira ispunjava uslove da bude dioničar Berze," U članu 36. iza stava 2. dodaju se novi stavovi 3. i 4. koji glase: Stav 3. "Izuzetno od stava 2. ovog člana, dioničar Berze kojem je prestao sta tus člana Berze zbog oduzimanja dozvole profesionalnog posrednika od strane KVP ili drugih razloga, ne može učestvovati u radu i odlučivanju Skupštine dioničara Berze." Stav 4. "Dioničar Berze koji je rješenjem Berze privremeno isključen iz poslovanja na Berzi može učestvovati u radu i odlučivanju Skupštine dioničara Berze." Član 7. U članu 46. stav (3) Statuta, brišu se riječi: "iz prethodnog stava ovog člana", te se dodaju riječi: "novim članovima koji žele ujedno postati i dioničari Berze," Član 8. Iza člana 46. Statuta Berze dodaje se novi član 46a. koji glasi: Član 46a. "(1)Način stjecanja dionica Berze sa člana dioničara kojemu je prestalo članstvo na Berzu u smislu čl. 45. stav 1. Statuta, po proteku roka od 30 dana iz stava 1. člana 46. ovog Statuta se vrši prijenosom na Berzu po osnovu Odluke Nadzornog odbora Berze." (2)Odluka Nadzornog odbora iz prethodnog stava sadrži slijedeće: –naziv člana dioničara kojemu je prestao sta tus i broj vrijednosnih papira koji se prenose na Berzu, –cijenu dionice koja predstavlja nominalnu vrijednost dionice, –ukupan novčani iznos koji po osnovu cijene treba biti isplaćen članu dioničaru čiji sta tus je prestao, –navod da će odluka biti akt po osnovu kojega će se izvršiti prijenos dionica na SASE." (3)O odluci za izvršenje prijenosa iz stava 1. i 2. ovoga člana će se obavijestiti član dioničar kojemu je prestao sta tus člana, putem pošte i/ili putem njeb stranice Berze. (4)Protiv odluke iz stava 1. i 2. ovog člana, član-dioničar kojemu je prestao sta tus dioničara može izjaviti prigovor Nadzornom odboru Berze u roku od 8 dana od dana prijema odluke. Kao da tum prijema odluke će se smatrati dan kada je dostavljena odluka članu-dioničaru. Ukoliko se odluka ne može uredno dostaviti članu-dioničaru, kao dan prijema odluke smatra se da tum objave obavještenja na njeb stranici SASE iz stava 3. ovog člana. (5)Podnošenje prigovora zadržava izvršenje donesene odluke. Odluka Nadzornog odbora po prigovoru je konačna i izvršiva. (6)Odluka iz stava 1. ovoga člana Statuta, uz zahtjev za upis i prijenos vlastitih dionica, se dostavlja Komisiji i Registru." Član 9. U članu 80. Statuta, dodaju se novi stavovi (5) i (6), koji glase: "(5)U slučaju ostavke predsjednika i člana Nadzornog odbora prije isteka mandata, Nadzorni odbor je dužan u skladu sa odredbama Statuta, u roku od 45 dana sazvati Skupštinu na kojoj će se odlučivati o razrješenju i imenovanju novog člana. (6)U slučaju kada član Nadzornog odbora izgubi povjerenje dioničara, a kada se ne razrješava cijeli Nadzorni odbor, predsjednik ili član Nadzornog odbora nije razriješen, shodno članu 79. Statuta, ako je broj glasova "protiv" njegovog razrješenja jednak ili veći od broja glasova koje je dobio prilikom imenovanja cijelog Nadzornog odbora." Član 10. U članu 114. iza stava 2. dodaju se novi stavovi 3. i 4. koji glase: Stav 3. Svi članovi koji su i dioničari Berze obavezni su sa Berzom zaključiti ugovor kojim se uređuju prava i obaveze u slučaju prestanka statusa člana Berze. Stav 4. Ugovorom iz stava 2. i 3. ovog člana, između ostalog se uređuje broj dionica koji se prenosi, po cijeni i količini određenoj u ugovoru i rok za prijenos dionica, te klauzulu da se po proteku roka iz člana 46. stav 1. ovog Statuta prijenos dionica sa člana na Berzu može izvršiti bez saglasnosti osobe kojoj je prestao sta tus člana Berze, po cijeni i količini navedenoj u ugovoru. Dosadašnji stav 3. postaje stav 5. Član 11. Ova odluka stu pa na snagu 8 dana od dana odobrenja od strane Komisije za vrijednosne papire F BiH i bit će objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj S-XX-1-466/11 15. juna/lipnja 2011. godine Sarajevo Predsjednik Skupštine Zijad Blekić, s. r. Na osnovu čl. 153. Zakona o tržištu vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 85/08) i člana 51. Statuta Sarajevske berze - burze, Skupština dioničara Sarajevske berze - burze vrijednosnih papira d.d. Sarajevo, dana 15. juna 2011. godine, usvojila je slijedeća PRAVILA O IZMJENAMA I DOPUNAMA P RAVILA SARAJEVSKE BERZE - BURZE Član 1. Ovom odlukom vrše se izmjene i dopune Pravila Sarajevske berze - burze d.d. Sarajevo broj: 1 - 467/06 od 16. 06. 2006. godine, broj: S - XIV - 1 - 465/08 od 11. 06. 2008. godine i broj: S - XVI - 1 - 82/09 od 12. 02. 2009. godine, broj S-XVII-1-427/09 od 18. 05. 2009. godine od (u daljnjem tekstu: Pravila). Član 2. U članu 2. Pravila Berze, dodaju se sljedeća značenja izraza: –komunikacijska linija označava elektronsku vezu između informacionog sistema berze i informacionog sistema člana putem VPN sistema. –VPN (Vir tual-pri vate-net work) je tehnologija koja omogućava siguran prijenos osjetljivih podataka preko nesigurnih mreža kao što je Internet. Ova tehnologija uspostavlja elektronske "tunele" za razmjenu podataka i komunikaciju između svake brokerske kuće posebno sa SASE i posebno sa Registrom, a za sigurnost podataka prilikom prijenosa brinu se kriptografski algoritmi. Član 3. Član 57. Pravila se mijenja i glasi: "Član 57. (1)Uprava Berze uvrštava vrijednosne papire u trgovanja na Slobodnom tržištu na zahtjev profesionalnog posrednika, kada su za to ispunjeni slijedeći uslovi: –tim vrijednosnim papirima se može trgovati na berzanskom tržištu, –u cijelosti su uplaćeni, –slobodno su prenosivi i –ispunjavaju kriterije za uvrštenje na jedan od sub-segmenata Slobodnog tržišta, u skladu sa podjelom na otvorena i zatvorena dionička društva. (2)Kriteriji iz stava (1) ovog člana za pojedine grupe dioničkih društava su slijedeći: –Zatvorena dionička društva: minimalni promet na vanberzanskom tržištu u posljednjih šest (6) mjeseci u minimalnom iznosu od 50.000 KM kao i dostupnost osnovnih informacija o emitentu kao i zadnjeg godišnjeg i polugodišnjeg finansijskog izvještaja. –Otvorena dionička društva: dostupnost osnovnih informacija o emitentu kao i zadnjeg godišnjeg i polugodišnjeg finansijskog izvještaja. (3)Dokumentacija na osnovu koje Uprava na zahtjev profesionalnog posrednika odlučuje o prijemu vrijednosnih papira na Slobodno tržište je slijedeća: –Obrazac zahtjeva za prijem propisan od strane Uprave Berze, –Nalog klijenta za kupovinu ili prodaju vrijednosnog papira. (4)Izuzetno od stava (3), ukoliko za pojedino otvoreno dioničko društvo nisu dostupne informacije iz stava (2), za uvrštenje vrijednosnog papira potreban je nalog jednog klijenta za kupovinu a drugog klijenta za prodaju predmetnog vrijednosnog papira, sa uslovima (cijenom, količinom) koji obezbjeđuju zaključenje transakcije nakon uvrštenja. Ovakvo društvo se uvrštava na Tercijarno Slobodno tržište. Berza na svojoj njeb-stranici objavljuje primljene zahtjeve za uvrštenje ovih dioničkih društava do njihovog konačnog uvrštenja. (5)Prilikom prijema na Slobodno tržište zatvorena dionička društva i otvorena dionička društva za koje su dostupne osnovne informacije o emitentu, kao i zadnji godišnji i polugodišnji finansijski izvještaj, uvrštavaju se inicijalno na Sekundarno Slobodno tržište, shodno članu 154a. Pravila Berze. (6)Dostupnost osnovnih informacija o emitentu podrazumijeva potpuno ispunjen Obrazac zahtjeva za prijem iz stava (3) ovog člana. (7)Dostupnost zadnjeg godišnjeg i polugodišnjeg izvještaja dokazuje se dostavom ovih izvještaja u elektronskoj formi Berzi ili dostavom dokaza o objavi ovih izvještaja u sredstvima javnog informisanja. Član 4. U članu 61. stav (1) tačka 1. Pravila na kraju rečenice iza riječi: "za trgovanje na slobodnom tržištu" dodaju se riječi: "u skladu sa kriterijima koje propisuje Berza." Iza tačke 3. dodaju se nove tačka 4. i 5. koje glase: –"ako se vrijednosnim papirima zadnjih 12 mjeseci trgovalo u iznosu manjem od 10.000 KM, –ako vrijednosni papir uvršten na Tercijarno tržište u roku od 6 mjeseci nakon uvrštenja ne ispuni uslove za prelazak na Sekundarno Slobodno tržište, u skladu sa članom 154a Pravila." Dosadašnja tačka 4. postaje tačka 6. U istom članu iza stava (1) dodaje se novi stav (2), koji glasi: "Uprava može Odlukom definisati i druge uslove za isključenje vrijednosnih papira sa Slobodnog tržišta. U ovom slučaju, dodatni kriteriji se primjenjuju tek nakon dobijanja saglasnosti od strane Komisije za vrijednosne papire FBiH." Dosadašnji stav (2) postaje stav (3). Član 5. U članu 98. Pravila Berze, mijenja se tačka 3. i glasi: –da zapisi vremena na faksu, voice (govorna poruka) i serveru na kojem se nalazi elektronska knjiga naloga budu istovremeni, a u skladu sa Uputstvom o sinhornizaciji vremena člana te da ažurno vodi i arhivira zapise događaja o sinhornizaciji vremena te ih na zahtjev ovlaštenih osoba Berze preda na uvid ili dostavi na drugi način kako to odredi Berza." U istom članu dodaje se tačka 4. koja glasi: –elektronske zapise događaja i revizionog traga elektronske knjige naloga na način kako je to definisano Uputstvom o načinu vođenja revizionog traga elektronske knjige naloga." Član 6. U članu 99. dodaje se stav (4), koji glasi: –ažurno vodi i arhivira elektronske zapise sistemskih događaja operativnih sistema i baza podataka računarskih jedinica sa kojih se direktno ili indirektno pristupa elektronskoj bazi podataka ili BTS stanici za trgovanje te ih na zahtjev ovlaštenih osoba Berze preda na uvid ili dostavi na drugi način kako to odredi Berza. Član 7. U članu 103. Pravila Berze dodaje se stav (3) koji glasi: –Berza obavlja poslove isporuke, instalacije i održavanja komunikacijskih uređaja za pristup Berzi u prostorijama člana." Član 8. U članu 123. Pravila iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi: "Član Berze je dužan dati instrukciju banci depozitaru da proviziju Berze po osnovu zaključenih transakcija na Berzi izravno uplati na transakcijski račun Berze." Dosadašnji stavovi (2) i (3) člana 123. Pravila postaju stavovi (3) i (4). Član 9. U članu 126. Pravila iza tačke 3., dodaje se tačka 4., koja glasi: –dinamički zadržan: nalog koji je zadržan kao posljedica početka prekidbene aukcije. Ovi nalozi se automatski aktiviraju od strane BTSa u okviru sprovođenja prekidbene aukcije." Član 10. U članu 144. Pravila, stav (3) mijenja se i glasi: "Izuzetno od ograničenja iz stava (1) ovog člana, Uprava može privremeno ukinuti cjenovna ograničenja kada su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi: –vrijednosnim papirom se nije trgovalo zadnjih šest (6) mjeseci, –u knjizi naloga BTS-a za predmetni vrijednosni papir postoje nalozi čije bi izvršenje, u slučaju privremenog ukidanja cjenovnog ograničenja, doveli do zaključivanja transakcije/a gdje je trgovana količina veća ili jednaka trgovanoj količini kojom je prethodni zvanični službeni kurs uspostavljen. Berza jednom dnevno nakon završetka trgovine provjerava ispunjenost navedenih uslova, te u slučaju da postoji potreba, za slijedeći dan vrši ukidanje cjenovnih ograničenja, o čemu obavještava članove putem sistemske poruke u BTS-u i javnost putem objave na njeb-stranici Berze." Stav (5) istog člana, briše se. Član 11. Iza člana 144. Pravila, dodaje se novi podnaslov i član 144a., koji glasi: "Prekidbene aukcije Član 144a. (1)U slučaju unosa naloga koji bi rezultirao zaključivanjem transakcije izvan dinamičkog raspona, BTS automatski pokreće prekidbenu aukciju. (2)Dinamički raspon iz stava (1) ovog člana ograničen je procentom maksimalnog dozvoljenog odstupanja naniže i naviše bilo koje transakcije od dinamičke referentne cijene vrijednosnog papira. (3)Dinamička referenta cijena iz stava (2) ovog člana je zadnji službeni kurs predmetnog vrijednosnog papira. Ukoliko je u toku dana trgovine kod predmetnog vrijednosnog papira organizovana barem jedna prekibdena aukcija, dinamička referentna cijena je cijena sa te prekidbene aukcije. (4)Procenat maksimalnog dozvoljenog odstupanja iz stava (2) ovog člana je +/- 3%. Uprava Berze ovaj procenat može izmijeniti Odlukom o izmjeni Uputstva za prekidbene aukcije, te može odrediti da za različite segmente i sub-segmente tržišta važe različiti procenti koji definišu dinamički raspon. (5)Prekidbena aukcija se pokreće na jedan od slijedećih načina: –Kod simbola kojima se trguje po kotinuiranom algoritmu trgovine, u toku trgovine: Prekida se trgovina predmetnim simbolom. Ukoliko se prekid desio u fazi pred-otvaranja, pred-otvaranje se produžava, –Kod simbola kojima se trguje po aukcijskom načinu trgovine: Produžava se faza pred-otvaranja tržišta, (6)Nakon što se pokrene prekidbena aukcija, ista prolazi kroz slijedeće faze: –Onemogućuje se zaključivanje transakcija za predmetni simbol, bez obzira na to da li bi se eventualne transakcije zaključile unutar ili izvan dinamičkog raspona, –Tržište se automatski obavještava o prekidbenoj aukciji za predmetni simbol, –Faza predotvaranja nakon pokretanja prekidbene aukcije traje 15 minuta, –Nakon isteka 15 minuta, pokreće se faza otvaranja tržišta iz člana 139. Pravila, s tim da ran dom in ter val umjesto 300 sekundi (5 minuta) iznosi 30 sekundi, –Nakon određivanja nove dinamičke referentne cijene vrijednosnog papira, prekidbena aukcija je završena; u nastavku se primjenjuje uobičajeni vremenski raspored dana trgovine za predmetni simbol. (7)Ukoliko je, kod simbola kojima se trguje po kontinuiranom algoritmu trgovine, prekidbena aukcija pokrenuta u intervalu od 15 minuta prije uobičajenog zatvaranja tržišta, tržište se za predmetni simbol zatvara nakon sprovedbe prekidbene aukcije. (8)Prekidbena aukcija u kontinuiranom načinu trgovine može biti pokrenuta bilo kojom vrstom naloga osim: –naloga sa rasponom i naloga sa rasponom i odstranjenjem neizvršene količine iz člana 130., stav (2) Pravila, –nalozima sa posebnim uslovima izvršenja iz člana 131. stav (2) Pravila (naloge sve ili ništa, nalog sa minimalnom količinom prvo i svih zaključenih transakcija) Unos ovih naloga moguć je samo unutar dinamičkog raspona; u protivnom, BTS ih automatski odbija. (9)Detalji vezani za provođenje prekidbenih aukcija definisani su Uputstvom za prekidbene aukcije, kojeg donosi Uprava Berze." Član 12. U članu 154. Pravila stav (1) iza tačke b. dodaje se nova tačka c. koja glasi: "c. Tercijarno Slobodno tržište" Dosadašnja tačka c. postaje tačka d. Stav (4) istog člana se mijenja i glasi: (4)Ograničenja s obzirom na kurseve vrijednosnih papira (statički limiti) na Slobodnom tržištu su slijedeća: –Primarno Slobodno tržište: -10% / +15% –Sekundarno Slobodno tržište: -20% / +30% –Tercijarno Slobodno tržište: -5% / +5% –Emitenti u stečaju: bez cjenovnih ograničenja Kod privremenog ukidanja cjenovnih ograničenja (statičkih limita) primjenjuju se analogno odredbe člana 144, stav (3) Pravila. U stavu (5) istog člana, iza riječi: "koji se mora navesti", umjesto tačke stavlja se zarez i dodaju riječi: "odnosno za pojedine tržišne sub-segmente". Član 13. U članu 154a. Pravila u stavu (2) dodaje se nove rečenice koje glase: "Ukoliko emitent čiji su vrijednosni papiri uvršteni na ovaj sub-seg ment javnosti ne učini dostupnim informacije o svom poslovanju u roku od pola godine nakon kraja izvještajnog perioda, njegovi vrijednosni papiri se prebacuju na Tercijarno Slobodno tržište. Emitentima sa Sekundarnog Slobodnog tržišta trguje se aukcijskim načinom trgovine." Iza stava (2) istog člana dodaje se novi stav (3), koji glasi: "Na Tercijarno Slobodno tržište uvrštavaju se vrijednosni papiri otvorenih dioničkih kojima se, u skladu sa Zakonom, obavezno trguje na Berzi, a za koje nisu dostupne osnovne informacije o emitentu i njegovom poslovanju, te se ulaganje u ove vrijednosne papire može ocijeniti visoko-rizičnim. Vrijednosni papiri sa Tercijarnog Slobodnog tržišta mogu biti prebačeni na Sekundarno Slobodno tržište nakon što informacije iz člana 57., stav (2) Pravila budu dostavljene Berzi i time budu dostupne javnosti. Vrijednosnim papirima na ovom sub-segmentu se trguje aukcijskim načinom trgovine." Dosadašnji stav (3) postaje stav (4), te se u istom dodaje sljedeća rečenica: "Emitentima sa tržišta za emitente u stečaju trguje se aukcijskim načinom trgovine." Član 14. U članu 182. dodaje se stav (6), koji glasi: –"Član Berze mora voditi elektronske zapise događaja računarske i komunikacijske opreme, revizione zapise elektronske knjige naloga, ažurno pratiti i sihnornizirati vrijeme računarskih radnih stanica, serverske opreme i telefonskih i fax uređaja sa sistemom Berze te ih ovlaštenim osobama Berze dostavljati u elektronskoj formi." Član 15. U članu 186. stav (1) Pravila, dodaje se nova tačka 11. koja glasi: –"učestalo izazivanje prekidbenih aukcija uz naknadno povlačenje naloga koji su izazvali prekid trgovine ili promjena cijena kod tih naloga na način da prestaju uslovi koji su doveli do prekida trgovine," Ranije tačke 11. i 12. istog člana postaju tačke 12. i 13. Član 16. U članu 200. Pravila iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi: "Berzanska komisija neće izreći kumulativnu mjeru iz stava (2) prethodnog člana ovih Pravila samo ukoliko je od dana izricanja samostalne mjere članu Berze (opomena, opomene sa objavom u okviru članova ili javna opomena) proteklo više od 2 godine." Dosadašnji stav (2) člana 200. Pravila postaje stav (3). Član 17. Ova Pravila o izmjenama i dopunama Pravila stupaju na snagu petnaest dana od dana davanja saglasnosti od strane Komisije, te će nakon stupanja na snagu ista biti objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", te na internet stranici Berze. Broj S-XX-1-464/11 15. juna/lipnja 2011. godine Sarajevo Predsjednik Skupštine Zijad Blekić, s. r. (Sl-862/11-F) JKP "SANA" D.O.O. SANSKI MOST Na osnovu člana 35. i člana 40. Statuta Javnog komunalnog preduzeća "Sana" društvo sa ograničenom odgovornošću Sanski Most, Nadzorni odbor JKP "Sana" d.o.o. Sanski Most, na svojoj 14. sjednici održanoj 9. augusta 2011. godine, donio je slijedeću ODLUKU O IMENOVANJU DIREKTORA JK P "SANA" D.O.O. SANSKI MOST I. MEŠANOVIĆ SENAD, d iplomirani inžinjer mašinstva, imenuje se na dužnost direktora Javnog komunalnog preduzeća "Sana" d.o.o. Sanski Most na mandatni pe riod od (4) godine, počev od 10.08.2011. godine. II. Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja preduzeće te bez ograničenja odgovara za zakonitost poslovanja izvršava odluke Skupštine preduzeća, Nadzornog odbora i Odbora za reviziju. III. U skladu sa Odlukom Nadzornog odbora objavljen je ponovni konkurs za izbor i imenovanje direktora JKP "Sana" d.o.o. Sanski Most. Konkurs je zaključen dana 03.08.2011. godine. Nadzorni odbor je konstatovao da se u ostavljenom roku na konkurs prijavio jedini kandidat Mešanović Senad, dipl. ing. maš. te da isti ispunjava uslove konkursa jer posjeduje odgovarajuću stručnu spremu i priložio je svu traženu dokumentaciju po konkursu. IV. Ova Odluka stu pa na snagu donom donošenja, a objaviće se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-1243/11 9. augusta/kolovoza 2011. godine Sanski Most Predsjednik Nadzornog odbora Gazibara Rizah, s. r. (Sl-872/11-F) SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1277Rješenje o imenovanju interresorne Radne grupe za izradu teksta Zakona o povoljnijem penzionisanju (bosanski jezik) 1 Rješenje o imenovanju interresorne Radne skupine za izradu teksta Zakona o povoljnijem umirovljenju (hrvatski jezik) 1 Rješenje o imenovanju interresorne Radne grupe za izradu teksta Zakona o povoqnijem penzionisanju (srpski jezik) 2 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 1278Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju Komisije za utvrđivanje Prijedloga odluke o raspodjeli sredstava ostvarenog prometa Lutrije Bosne i Hercegovine3 1279Pravilnik o izmjeni Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (bosanski jezik) 3 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (hrvatski jezik) 6 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (srpski jezik) 9 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 1280Rješenje o imenovanju Komisije za izbor kandidata za upražnjene pozicije dva člana Nadzornog odbora privrednog društva "Fabrika duhana Sarajevo" d.d. Sarajevo 12 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP broj 1007/08 (bosanski jezik) 13 Odluka broj AP broj 1007/08 (hrvatski jezik) 18 Odluka broj AP broj 1007/08 (srpski jezik) 23 Odluka broj AP broj 1071/09 (bosanski jezik) 29 Odluka broj AP broj 1071/09 (hrvatski jezik) 32 Odluka broj AP broj 1071/09 (srpski jezik) 35 Odluka broj AP broj 1078/08 (bosanski jezik) 38 Odluka broj AP broj 1078/08 (hrvatski jezik) 43 Odluka broj AP broj 1078/08 (srpski jezik) 49 Odluka broj AP broj 1095/07 (bosanski jezik) 54 Odluka broj AP broj 1095/07 (hrvatski jezik) 64 Odluka broj AP broj 1095/07 (srpski jezik) 73 OPĆINA TUZLA Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP RTV 7 d.o.o. Tuzla o konačnom imenovanju direktora Društva 82 SARAJEVSKA BERZA-BURZA VRIJEDNOSNIH PAPIRA D.D. SARAJEVO Odluka o izmjenama i dopunama Statuta "Sarajevske berze-burze vrijednosnih papira" d.d. Sarajevo 83 Pravila o izmjenama i dopunama Pravila Sarajevske berze-burze 84 JKP "SANA" D.O.O. SANSKI MOST Odluka o imenovanju direktora JKP "Sana" d.o.o. Sanski Most 86 Izdavač: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo, Džemala Bijedića 39/III - Direktor: Dragan Prusina - Telefoni: Centrala: 722-030 - Direktor: 722-061 - Pretplata: 722-054, faks: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, faks: 722-074 - Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338-320-22000052-11, VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160-200-00005746-51, HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka, filijala Brčko 552-000-00000017-12, RAIFFEISEN BANK d.d. BiH Sarajevo 161-000-00071700-57 - Štampa: GIK "OKO" d.d. Sarajevo - Za štampariju: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska glasila. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku U skladu sa Uputstvom o načinu objavljivanja obavještenja u postupcima javnih nabavki ("Službeni glasnik BiH", broj 43/11), dostavljanje obavještenja JP NIO Službenom listu BiH vršit će se putem Informacionog sistema za elektronsko objavljivanje obavještenja - sistema Go-Pro - cure počev od 01.09.2011. godine. Agencija za javne nabavke BiH i JP NIO Službeni list BiH pozivaju sve ugovorne organe u Bosni i Hercegovini da izvrše registraciju u sistem što je prije moguće, kako bi spremni dočekali početak primjene Uputstva i Informacionog sistema.