Aktio

O prijedlogu predstavnika Vlade Federacije Bosne i Hercegovi ne u Agenciji

1292 Na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06), člana 10. Zakona o Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/09), a u vezi sa članom 29. Zakona o Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/09) u postupku izbora i imenovanja članova Vijeća Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine, a na prijedlog federalnog ministra prometa i komunikacija, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine predlaže predstavnike u Vijeće Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine, te na 121. sjednici održanoj 21. oktobra 2009. godine, donosi RJEŠENJE O PRIJEDLOGU PREDSTAVNIKA VLADE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE U AGENCIJI ZA PRUŽANJE USLUGA U ZRAČNOJ PLOVIDBI BOSNE I HERCEGOVINE I. Za predstavnike Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine predlažu se: 1.ZORAN BLAŽEVIĆ - dipl. ing. mašinstva iz Mostara 2.FUAD NURKIĆ - dipl. ing. elektrotehnike iz Živinica II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". V broj 773/09 21. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Mustafa Mujezinović, s. r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 19. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i članka 251. stavak 2. točka b) Zakona o tržištu vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", broj 85/08), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na 258. sjednici održanoj 22. listopada 2009. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O TARIFI NAKNADA Članak 1. U Odluci o tarifi naknada ("Službene novine Federacije BiH", br. 14/09 i 22/09), Tarifni broj 6. mijenja se i glasi: "Za zahtjev: za odobrenje prospekta i statuta otvorenih investicijskih fondova ili njihovih izmjena i dopuna (ZIF), naknada iznosi 100 bodova." U Tarifnom broju 21. stavak 2. se briše. Članak 2. U Tarifnom broju 22. stavak 1. mijenja se i glasi: "Za zahtjev za izdavanje dozvole za upravljanje zatvorenim investicijskim fondom ili otvorenim investicijskim fondom, naknada iznosi 1000 bodova." Stavak 2. se briše. Članak 3. Tarifni broj 24. se briše. Novi Tarifni broj 24. glasi: "(1) Za davanje prethodne suglasnosti za vršenje člana uprave društva za upravljanje (ZIF), naknada iznosi 50 bodova.". Tarifni broj 25. se briše. Članak 4. U Tarifnom broju 27. stav 1. se briše. U Tarifnom broju 39. u stavku 1., broj "0,04" zamjenjuje se brojem "0,07". Članak 5. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se od 1.10. 2009. godine. Broj 01-02-3737/09 22. listopada 2009. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Hasan Ćelam, v. r. Na osnovu člana 19. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i člana 251. stav 2. tačka b) Zakona o tržištu vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", broj 85/08), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na 258. sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O TARIFI NAKNADA Član 1. U Odluci o tarifi naknada ("Službene novine Federacije BiH", br. 14/09 i 22/09), Tarifni broj 6.mijenja se i glasi: "Za zahtjev: za odobrenje prospekta i statuta otvorenih investicijskih fondova ili njihovih izmjena i dopuna (ZIF), naknada iznosi 100 bodova." U Tarifnom broju 21. stav 2. se briše. Član 2. U Tarifnom broju 22. stav 1. mijenja se i glasi: "Za zahtjev za izdavanje dozvole za upravljanje zatvorenim investicijskim fondom ili otvorenim investicijskim fondom, naknada iznosi 1000 bodova." Stav 2. se briše. Član 3. Tarifni broj 24. se briše. Novi Tarifni broj 24. glasi: "(1) Za davanje prethodne saglasnosti za vršenje člana uprave društva za upravljanje (ZIF), naknada iznosi 50 bodova.". Tarifni broj 25. se briše. Član 4. U Tarifnom broju 27. stav 1. se briše. U Tarifnom broju 39. u stavu 1., broj "0,04" zamjenjuje se brojem "0,07". Član 5. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se od 1.10. 2009. godine. Broj 01-02-3737/09 22. oktobra 2009. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Hasan Ćelam, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1451/07, rješavajući apelaciju Seada Begića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU1 1 Usvaja se apelacija Seada Begića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. ožujka 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnio je 18. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 21. lipnja 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju, a 1. lipnja 2009. godine dostava na uvid spisa tog suda broj 07 53 I 00384897 I (stari broj: I-13/97). 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. srpnja 2007. godine, a traženi spis na uvid 11. lipnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 13. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-404/87 od 26. prosinca 1988. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Mostaru broj Gž-456/89 od 10. studenoga 1989. godine, Fond za stambeno-komunalnu djelatnost Čapljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) bio je u obvezi izvršiti u roku od 15 dana određene radove na apelantovom poslovnom prostoru ili, ako u navedenom roku ne ispuni obvezu, isplatiti apelantu iznos od 460.950 YU dinara. 7. Apelant je 27. veljače 1997. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da na temelju pravomoćne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. prosinca 1988. godine, donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga od 20.874,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 21. veljače 1997. godine pa do isplate, i to prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun. 8. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. ožujka 1997. godine dopustio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-13/97 od 3. ožujka 1997. godine uložio prigovor 10. ožujka 1997. godine, te je naveo da izvršna isprava glasi na YU dinare, a prijedlogom za izvršenje zahtjev je postavljen u kunama. 10. Osnovni sud je izvršenikov prigovor 24. ožujka 1997. godine dostavio apelantu na odgovor. 11. Apelant je Osnovnom sudu 25. lipnja 1997. godine dostavio odgovor na prigovor u kojem je molio sud da zakaže raspravu ili da izvan rasprave odredi provođenje vještačenja na okolnost utvrđivanja visine duga koje će uraditi vještak financijske struke. 12. Apelant je podneskom od 18. rujna 1997. godine molio sud da u predmetu zakaže raspravu. 13. Apelant je podneskom od 8. listopada 1997. godine ponovno zatražio od suda zakazivanje rasprave ili da sud izvan rasprave odredi financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine duga preračunom u DM, tj. kune. 14. Osnovni sud je 24. studenoga 1997. godine zakazao ročište povodom izvršenikovog prigovora za 10. prosinac 1997. godine. Ročište je održano u prisutnosti izvršenikovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog apelantovog punomoćnika. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 10. prosinca 1997. godine odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka financijske struke na okolnost utvrđivanja duga, odnosno preračunavanja duga u DM, odnosno u kune. Sud je pozvao apelanta da izvrši uplatu troškova na ime vještačenja. 15. Apelant je 2. travnja 1998. godine uplatio 80,00 DM na ime troškova vještačenja vještaka financijske struke. 16. Apelant je podneskom od 21. ožujka 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Općinski sud je Zaključkom broj I-13/97 od 25. travnja 2005. godine naložio apelantu da u roku od osam dana uredi prijedlog za izvršenje i to tako da naznači da je izvršenik pravni slijednik SIZ-a stanovanja Čapljina, da novčano potraživanje iskaže u važećoj valuti, da naznači naziv banke i broj izvršenikovog žiroračuna i da uplati sredstva u iznosu od 350,00 KM na ime troškova vještačenja. 18. Apelant je postupio sukladno zaključku suda i dostavio podnesak Općinskom sudu 29. travnja 2005. godine, a 17. listopada 2005. godine je uplatio iznos od 350,00 KM na ime troškova vještačenja. 19. Općinski sud je Zaključkom broj I-13/97-Č od 28. listopada 2005. godine odredio provođenje vještačenja radi utvrđivanja visine duga izraženog u važećoj valuti-KM, primjenom načela monetarnog nominalizma. 20. Vještak financijske struke je dostavio svoj nalaz Općinskom sudu 14. studenoga 2005. godine, a dopunu vještačenja 21. studenoga 2005. godine. 21. Apelant je podneskom od 2. prosinca 2005. godine uputio prigovor na nalaz vještaka financijske struke. 22. Općinski sud je 22. prosinca 2005. godine održao raspravu u prisutnosti punomoćnika stranaka i vještaka financijske struke. 23. Apelant je 10. siječnja 2006. godine dostavio podnesak Općinskom sudu kojim je predložio da sud prigovor koji je uložio izvršenik odbaci kao nedopušten, a izvršni postupak nastavi tako što će sukladno nalazu vještaka dopustiti izvršenje iznosa duga u kunama ili u trenutnom sredstvu plaćanja - konvertibilnim markama. 24. Apelant je podnescima od 13. siječnja i 30. ožujka 2006. godine urgirao donošenje odluke nakon održanog ročišta. Apelant se dopisom od 7. rujna 2006. godine obratio predsjedniku suda zbog nepostupanja u predmetu. 25. Općinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 003848 97 I od 5. listopada 2006. godine izvršenikov prigovor uvažio, rješenje o izvršenju preinačio tako što je povodom apelantovog prijedloga protiv izvršenika, a na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. prosinca 1988. godine, na ime glavnog duga u iznosu od 117,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. veljače 1997. godine i troškova postupka u iznosu od 803,10 KM, odredio izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima koji se vode na računu u Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. Dalje, odbijen je dio apelantovog prijedloga za izvršenje na ime glavnog duga i za troškove izvršnog postupka preko dosuđenog iznosa. Općinski sud je navedeno rješenje dostavio strankama i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. 26. Apelant je protiv Rješenja Općinskog suda broj 07 53 I 003848 97 I od 5. listopada 2006. godine izjavio priziv 16. listopada 2006. godine. 27. Dopisom od 19. listopada 2006. godine Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar je obavijestila Općinski sud da nije u mogućnosti izvršiti prinudnu naplatu sa izvršenikovog računa jer je račun zatvoren 15. veljače 2006. godine. 28. Općinski sud je 24. listopada 2006. godine dostavio apelantu dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar od 19. listopada 2006. godine, uz napomenu da je potrebno u roku od 15 dana od dana prijema dopisa odrediti novo sredstvo ili predmet izvršenja ili će se u protivnom postupak obustaviti. 29. Apelant je podneskom od 26. listopada 2006. godine predložio da se u predmetu sačeka rješenje povodom priziva, uz napomenu da će traženi žiroračun dostaviti kada bude doneseno to rješenje. 30. Općinski sud je Zaključkom broj 07 53 I 003848 97 I od 13. studenoga 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja ili će se u protivnom izvršni postupak obustaviti sukladno članku 63. stavak 4. Zakona o izvršnom postupku, a imajući u vidu da priziv na rješenje ne odlaže izvršenje. 31. Apelant je podneskom od 24. studenoga 2006. godine postupio po nalogu suda i dostavio izvršenikove žiroračune u Hypo-Alpe-Adria-Bank, Unicredit banci i Raiffeisen banci. 32. Općinski sud je 11. prosinca 2006. godine dostavio dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank sa pozivom da postupi sukladno rješenju od 5. listopada 2006. godine i da se izvršenje provede na izvršenikovom računu označenom u apelantovom podnesku od 24. studenoga 2006. godine. 33. Cio predmet dostavljen je Kantonalnom sudu 11. prosinca 2006. godine na rješavanje o prizivu. 34. Hypo-Alpe-Adria-Bank je dopisom od 5. siječnja 2007. godine obavijestila Općinski sud da je u potpunosti izvršila rješenje o prinudnoj naplati i sa izvršenikovog računa uplatila na račun apelantovog punomoćnika iznos od 1.060,43 KM. 35. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. ožujka 2007. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja sud je istaknuo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje 27. veljače 1997. godine na temelju pravomoćne i izvršne presude prema kojoj je izvršenik trebao platiti iznos od 460,950 YU dinara, pa kako u vrijeme podnošenja prijedloga YU di nar nije bio sredstvo plaćanja, to je apelant dug preračunao u kune i tražio naplatu iznosa od 20.874 kune, a sud dopustio takvo izvršenje 3. ožujka 1997. godine. Sud je, dalje, pojasnio da je izvršenik uložio prigovor da izvršna isprava glasi u YU dinarima pa je apelant u odgovoru na prigovor predložio da se obavi financijsko vještačenje. Dakle, kako je zaključio sud, upravo na apelantov prijedlog je sud odredio financijsko vještačenje, ali je u međuvremenu sredstvo plaćanja postala konvertibilna marka pa je vještačenje provedeno i iznos iz izvršene isprave preračunat po načelu monetarnog nominalizma sukladno propisima i uredbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu zbog nepostupanja Općinskog suda u zakonskim rokovima nije osigurano suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate duga od izvršenika, a prema pravomoćnoj presudi tog suda, odnosno Presudi broj P-404/87 od 26. prosinca 1988. godine. Smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo da je prijedlog za izvršenje pravomoćne presude podnio 27. veljače 1997. godine, da je sud dopustio izvršenje 3. ožujka 1997. godine, ali je izvršenik uložio prigovor. Apelant smatra da se o izvršenikovom prigovoru moglo odlučiti bez održavanja ročišta. Međutim, sud je održao ročište 22. prosinca 2005. godine, a povodom prigovora odlučio 5. listopada 2006. godine. Takvim postupanjem, prema apelantovom mišljenju, sud je propustio sve rokove za rješavanje po prigovoru u smislu članka 15. Zakona o izvršnom postupku koji predviđa donošenje rješenja po prigovoru u roku od 15 dana. Apelant smatra da je sud, umjesto da riješi po prigovoru, odredio financijsko vještačenje, a, budući da uloženi prigovor na dozvolu izvršenja ne odlaže izvršenje, sud ga je mogao i provesti. b) Odgovor na apelaciju 37. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju presudom kao izvršnom ispravom utvrđena novčana obveza u YU dinarima, koji nisu platežno sredstvo, pa je bilo nužno primijeniti članak 394. Zakona o obligacijskim odnosima koji propisuje načelo monetarnog nominalizma, Uputu za izradu godišnjih obračuna i Uredbu o načinu i rokovima preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe. Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 38. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio osim ako narav potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Članak 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć Članak 9. Podnesci, ročišta i spisi Š...Ć (2) Sud održava ročišta kada je to ovim zakonom određeno ili kada smatra da je održavanje prikladno. Š...Ć Članak 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Š...Ć Članak 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 39. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 40. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom a koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. ožujka 2007. godine. Apelant je navedeno rješenje primio 27. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 43. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom Š...Ć. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantna načela 44. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 45. Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). 46. Konačno, Europski sud je ukazao na to da država ima obvezu organizirati sustav izvršenja presuda koji je učinkovit, kako na razini prava, tako i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačenja (vidi Europski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. lipnja 2005. godine, stavak 84), te je, također, istaknuo da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove naravi, treba postupati ekspeditivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stavak 23, ECHR 2000-IV). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. veljače 1997. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da na temelju pravomoćne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. prosinca 1988. godine, donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga i to prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. ožujka 1997. godine dopustio predloženo izvršenje, međutim, izvršenik je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor 10. ožujka 1997. godine. O izvršenikovom prigovoru Općinski sud je donio odluku 5. listopada 2006. godine. Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir razdoblje od 27. veljače 1997. godine, kada je apelant podnio prijedlog za dozvolu izvršenja, do 5. listopada 2006. godine, kada je Općinski sud konačno odlučio o izvršenikovom prigovoru, dakle razdoblje od devet godina i osam mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 48. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravomoćne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. prosinca 1989. godine. Prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Europskog suda, ovaj postupak je hitne naravi i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Dalje, obzirom na vrstu i narav konkretne pravne stvari (naplata duga prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku. 49. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje 27. veljače 1997. godine, u zakonom propisanom roku odlučio o prijedlogu i dopustio predloženo izvršenje rješenjem od 3. ožujka 1997. godine. Međutim, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru koji je izvršenik 10. ožujka 1997. godine izjavio protiv rješenja kojim je dopušteno izvršenje, zakazao raspravu 10. prosinca 1997. godine i odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka financijske struke na okolnosti utvrđivanja duga, odnosno preračunavanja duga u važeću valutu. Ustavni sud primjećuje da je apelant postupio po nalogu suda i uplatio određeni novčani iznos na ime vještačenja. Međutim, Općinski sud nije proveo vještačenje već je ponovno, nakon više od sedam godina, 25. travnja 2005. godine od apelanta tražio uplatu novca na ime vještačenja a zaključkom od 28. listopada 2005. godine odredio provođenje vještačenja radi utvrđenja visine duga primjenom načela monetarnog nominalizma. Nakon što je vještak dostavio svoj nalaz 14. studenoga 2005. godine, odnosno dopunu nalaza 21. studenoga 2005. godine, sud je zakazao i održao raspravu 22. prosinca 2005. godine, da bi, konačno, rješenjem od 5. listopada 2006. godine odlučio o izvršenikovom prigovoru. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo devet godina i osam mjeseci da okonča izvršni postupak. Zakon o izvršnom postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o prigovoru i prilikom zakazivanja ročišta, te je očigledno da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom predmetu, a, s druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao zakazanim ročištima, ulagao odgovor na izvršenikov prigovor, postupao po nalozima suda u rokovima koje je sud odredio a podnescima u više navrata urgirao uzimanje predmeta u rad. 50. Ustavni sud podsjeća na to da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obvezna svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji, te svoj pravni sustav organizirati tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Europskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 15. veljače 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kojem je, također, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, gdje je, između ostalog, navedeno "...međutim, tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnositelja zahtjeva ne mogu dovoljno objasniti takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, po mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu djelotvorno kontrolirali izvršni postupak". 51. Ustavni sud smatra da, obzirom na hitnost izvršnog postupka, relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, relevantna načela navedena u točki 46. i prethodno elaborirane stavke odluke, nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega je izvršni postupak pred Općinskim sudom trajao devet godina i osam mjeseci. 52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenja odluke u navedenom vremenskom razdoblju povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati poduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga da na temelju pravomoćne i izvršne presude donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga trajao devet godina i osam mjeseci. Dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret mjerodavnom sudu koji nije učinkovito kontrolirao postupak i nije poduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 54. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1451/07, rješavajući apelaciju Seada Begića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Begića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Begić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čapqine, kog zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapqine, podnio je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa izvršnog postupka pred Opštinskim sudom Čapqina (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 21. juna 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 1. juna 2009. godine da dostavi na uvid spis tog suda broj 07 53 I 00384897 I (stari broj: I-13/97). 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. jula 2007. godine, a traženi spis na uvid 11. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 13. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Čapqina (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Mostaru broj Gž-456/89 od 10. novembra 1989. godine, Fond za stambeno-komunalnu djelatnost Čapqina (u daqnjem tekstu: izvršenik) bio je u obavezi da u roku od 15 dana izvrši određene radove na apelantovom poslovnom prostoru ili da, ako u navedenom roku ne ispuni obavezu, isplati apelantu iznos od 460.950 YU dinara. 7. Apelant je 27. februara 1997. godine Osnovnom sudu podnio predlog da na osnovu pravosnažne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga od 20.874,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 21. februara 1997. godine pa do isplate, i to prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiro računa na apelantov žiro račun. 8. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine dozvolio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je protiv Rješewa o dozvoli izvršewa broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine uložio prigovor 10. marta 1997. godine, te je naveo da izvršna isprava glasi na YU dinare, a predlogom za izvršenje zahtjev je postavljen u kunama. 10. Osnovni sud je izvršenikov prigovor 24. marta 1997. godine dostavio apelantu na odgovor. 11. Apelant je Osnovnom sudu 25. juna 1997. godine dostavio odgovor na prigovor u kom je molio sud da zakaže raspravu ili da van rasprave odredi sprovođenje vještačewa na okolnost utvrđivawa visine duga koje će da uradi vještak finansijske struke. 12. Apelant je podneskom od 18. septembra 1997. godine molio sud da u predmetu zakaže raspravu. 13. Apelant je podneskom od 8. oktobra 1997. godine ponovo zatražio od suda zakazivanje rasprave ili da sud van rasprave odredi finansijsko vještačenje radi utvrđivawa visine duga preračunom u DM, tj. kune. 14. Osnovni sud je 24. novembra 1997. godine zakazao ročište povodom izvršenikovog prigovora za 10. decembar 1997. godine. Ročište je održano u prisutnosti izvršenikovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog apelantovog punomoćnika. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 10. decembra 1997. godine odredio sprovođenje vještačewa uz pomoć vještaka finansijske struke na okolnost utvrđivawa duga, odnosno preračunavawa duga u DM, odnosno u kune. Sud je pozvao apelanta da izvrši uplatu troškova na ime vještačewa. 15. Apelant je 2. aprila 1998. godine uplatio 80,00 DM na ime troškova vještačewa vještaka finansijske struke. 16. Apelant je podneskom od 21. marta 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-13/97 od 25. aprila 2005. godine naložio apelantu da u roku od osam dana uredi predlog za izvršenje i to tako da naznači da je izvršenik pravni slijednik SIZ-a stanovawa Čapqina, da novčano potraživanje iskaže u važećoj valuti, da naznači naziv banke i broj izvršenikovog žiro računa i da uplati sredstva u iznosu od 350,00 KM na ime troškova vještačewa. 18. Apelant je postupio u skladu sa zakqučkom suda i dostavio podnesak Opštinskom sudu 29. aprila 2005. godine, a 17. oktobra 2005. godine je uplatio iznos od 350,00 KM na ime troškova vještačewa. 19. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-13/97-Č od 28. oktobra 2005. godine odredio sprovođenje vještačewa radi utvrđivawa visine duga izraženog u važećoj valuti-KM, primjenom principa monetarnog nominalizma. 20. Vještak finansijske struke je dostavio svoj nalaz Opštinskom sudu 14. novembra 2005. godine, a dopunu vještačewa 21. novembra 2005. godine. 21. Apelant je podneskom od 2. decembra 2005. godine uputio prigovor na nalaz vještaka finansijske struke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 22. Opštinski sud je 22. decembra 2005. godine održao raspravu u prisutnosti punomoćnika stranaka i vještaka finansijske struke. 23. Apelant je 10. januara 2006. godine dostavio podnesak Opštinskom sudu kojim je predložio da sud prigovor koji je uložio izvršenik odbaci kao nedozvoljen, a izvršni postupak nastavi tako što će u skladu sa nalazom vještaka da dozvoli izvršenje iznosa duga u kunama ili u trenutnom sredstvu plaćawa - konvertibilnim markama. 24. Apelant je podnescima od 13. januara i 30. marta 2006. godine urgirao donošenje odluke nakon održanog ročišta. Apelant se dopisom od 7. septembra 2006. godine obratio predsjedniku suda zbog nepostupawa u predmetu. 25. Opštinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 003848 97 I od 5. oktobra 2006. godine izvršenikov prigovor uvažio, rješenje o izvršenju preinačio tako što je povodom apelantovog predloga protiv izvršenika, a na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, na ime glavnog duga u iznosu od 117,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. februara 1997. godine i troškova postupka u iznosu od 803,10 KM, odredio izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima koji se vode na računu u Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. Dalje, odbijen je dio apelantovog predloga za izvršenje na ime glavnog duga i za troškove izvršnog postupka preko dosuđenog iznosa. Opštinski sud je navedeno rješenje dostavio strankama i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. 26. Apelant je protiv Rješewa Opštinskog suda broj 07 53 I 003848 97 I od 5. oktobra 2006. godine izjavio žalbu 16. oktobra 2006. godine. 27. Dopisom od 19. oktobra 2006. godine Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar je obavijestila Opštinski sud da nije u mogućnosti da izvrši prinudnu naplatu sa izvršenikovog računa jer je račun zatvoren 15. februara 2006. godine. 28. Opštinski sud je 24. oktobra 2006. godine dostavio apelantu dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar od 19. oktobra 2006. godine, uz napomenu da je potrebno da u roku od 15 dana od dana prijema dopisa odredi novo sredstvo ili predmet izvršewa ili će u protivnom postupak da se obustavi. 29. Apelant je podneskom od 26. oktobra 2006. godine predložio da se u predmetu sačeka rješenje povodom žalbe, uz napomenu da će traženi žiro račun da dostavi kada bude doneseno to rješenje. 30. Opštinski sud je Zakqučkom broj 07 53 I 003848 97 I od 13. novembra 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana predloži novo sredstvo ili predmet izvršewa ili će u protivnom izvršni postupak da se obustavi u skladu sa članom 63 stav 4 Zakona o izvršnom postupku, a imajući u vidu da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje. 31. Apelant je podneskom od 24. novembra 2006. godine postupio po nalogu suda i dostavio izvršenikove žiro račune u Hypo-Alpe-Adria-Bank, Unicredit banci i Raiffeisen banci. 32. Opštinski sud je 11. decembra 2006. godine dostavio dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank sa pozivom da postupi u skladu sa rješenjem od 5. oktobra 2006. godine i da se izvršenje sprovede na izvršenikovom računu označenom u apelantovom podnesku od 24. novembra 2006. godine. 33. Cio predmet dostavljen je Kantonalnom sudu 11. decembra 2006. godine na rješavanje o žalbi. 34. Hypo-Alpe-Adria-Bank je dopisom od 5. januara 2007. godine obavijestila Opštinski sud da je u potpunosti izvršila rješenje o prinudnoj naplati i sa izvršenikovog računa uplatila na račun apelantovog punomoćnika iznos od 1.060,43 KM. 35. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješewa sud je istakao da je apelant podnio predlog za izvršenje 27. februara 1997. godine na osnovu pravosnažne i izvršne presude prema kojoj je izvršenik trebalo da plati iznos od 460,950 YU dinara, pa kako u vrijeme podnošewa predloga YU di nar nije bio sredstvo plaćawa, to je apelant dug preračunao u kune i tražio naplatu iznosa od 20.874 kune, a sud dozvolio takvo izvršenje 3. marta 1997. godine. Sud je, dalje, pojasnio da je izvršenik uložio prigovor da izvršna isprava glasi u YU dinarima pa je apelant u odgovoru na prigovor predložio da se obavi finansijsko vještačenje. Dakle, kako je zakqučio sud, upravo na apelantov predlog je sud odredio finansijsko vještačenje, ali je u međuvremenu sredstvo plaćawa postala konvertibilna marka pa je vještačenje sprovedeno i iznos iz izvršene isprave preračunat po principu monetarnog nominalizma u skladu sa propisima i uredbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu zbog nepostupawa Opštinskog suda u zakonskim rokovima nije obezbijeđeno suđenje u razumnom roku u postupku izvršewa i naplate duga od izvršenika, a prema pravosnažnoj presudi tog suda, odnosno Presudi broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine. Smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je predlog za izvršenje pravosnažne presude podnio 27. februara 1997. godine, da je sud dozvolio izvršenje 3. marta 1997. godine, ali je izvršenik uložio prigovor. Apelant smatra da se o izvršenikovom prigovoru moglo odlučiti bez održavawa ročišta. Međutim, sud je održao ročište 22. decembra 2005. godine, a povodom prigovora odlučio 5. oktobra 2006. godine. Takvim postupanjem, shodno apelantovom mišljenju, sud je propustio sve rokove za rješavanje po prigovoru u smislu člana 15 Zakona o izvršnom postupku koji predviđa donošenje rješewa po prigovoru u roku od 15 dana. Apelant smatra da je sud, umjesto da riješi po prigovoru, odredio finansijsko vještačenje, a, budući da uloženi prigovor na dozvolu izvršewa ne odlaže izvršenje, sud je mogao i da ga sprovede. b) Odgovor na apelaciju 37. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju presudom kao izvršnom ispravom utvrđena novčana obaveza u YU dinarima, koji nisu platežno sredstvo, pa je bilo neophodno da se primijeni član 394 Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje princip monetarnog nominalizma, Uputstvo za izradu godišwih obračuna i Uredbu o načinu i rokovima preračunavawa iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe. Opštinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 38. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio sem ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 8 Ograničenje sredstava i predmeta izvršewa (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom predlogu. Š...Ć Član 9 Podnesci, ročišta i spisi Š...Ć (2) Sud održava ročišta kada je to ovim zakonom određeno ili kada smatra da je održavanje cjelishodno. Š...Ć Član 15 Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispuwavawa uslova da se o prigovoru odluči. Š...Ć Član 226 Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se prema odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 40. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog dužine trajawa izvršnog postupka pred Opštinskim sudom a koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. Apelant je navedeno rješenje primio 27. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 43. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajawa izvršnog postupka pred Opštinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantni principi 44. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 45. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 46. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da država ima obavezu da organizuje sistem izvršewa presuda koji je djelotvoran, kako na nivou prava, tako i u praksi, te da obezbijedi wihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačewa (vidi Evropski sud za qudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84), te je, takođe, istakao da sa izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba da se postupa ekspeditivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugalije ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV). a.b) Pe riod koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. februara 1997. godine Osnovnom sudu podnio predlog da na osnovu pravosnažne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga i to prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiro računa na apelantov žiro račun. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine dozvolio predloženo izvršenje, međutim, izvršenik je protiv navedenog rješewa izjavio prigovor 10. marta 1997. godine. O izvršenikovom prigovoru Opštinski sud je donio odluku 5. oktobra 2006. godine. Ustavni sud smatra da je relevantan pe riod koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir pe riod od 27. februara 1997. godine, kada je apelant podnio predlog za dozvolu izvršewa, do 5. oktobra 2006. godine, kada je Opštinski sud konačno odlučio o izvršenikovom prigovoru, dakle pe riod od devet godina i osam mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajawa postupka 48. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršewa pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. decembra 1989. godine. Shodno relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačewa i zastoja. Dalje, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata duga prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiro računa na apelantov žiro račun), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku. 49. Što se tiče ponašawa redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon što je apelant podnio predlog za izvršenje 27. februara 1997. godine, u zakonom propisanom roku odlučio o predlogu i dozvolio predloženo izvršenje rješenjem od 3. marta 1997. godine. Međutim, Opštinski sud je, odlučujući o prigovoru koji je izvršenik 10. marta 1997. godine izjavio protiv rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje, zakazao raspravu 10. decembra 1997. godine i odredio sprovođenje vještačewa uz pomoć vještaka finansijske struke na okolnosti utvrđivawa duga, odnosno preračunavawa duga u važeću valutu. Ustavni sud primjećuje da je apelant postupio po nalogu suda i uplatio određeni novčani iznos na ime vještačewa. Međutim, Opštinski sud nije sproveo vještačenje već je ponovo, nakon više od sedam godina, 25. aprila 2005. godine od apelanta tražio uplatu novca na ime vještačewa a zakqučkom od 28. oktobra 2005. godine odredio sprovođenje vještačewa radi utvrđewa visine duga primjenom principa monetarnog nominalizma. Nakon što je vještak dostavio svoj nalaz 14. novembra 2005. godine, odnosno dopunu nalaza 21. novembra 2005. godine, sud je zakazao i održao raspravu 22. decembra 2005. godine, da bi, konačno, rješenjem od 5. oktobra 2006. godine odlučio o izvršenikovom prigovoru. Ustavni sud zapaža da je Opštinskom sudu trebalo devet godina i osam mjeseci da okonča izvršni postupak. Zakon o izvršnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivawa o prigovoru i prilikom zakazivawa ročišta, te je očigledno da se Opštinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od wih. Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao da opravda svoje nepostupanje u ovom predmetu, a, s druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao zakazanim ročištima, ulagao odgovor na izvršenikov prigovor, postupao po nalozima suda u rokovima koje je sud odredio a podnescima u više navrata urgirao uzimanje predmeta u rad. 50. Ustavni sud podsjeća na to da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 15. februara 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kom je, takođe, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, gdje je, između ostalog, navedeno "...međutim, tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnositelja zahtjeva ne mogu dovoqno objasniti takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, po mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu djelotvorno kontrolirali izvršni postupak". 51. Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka, relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, relevantne prin cipe navedene u tački 46 i prethodno elaborisane stavove odluke, nije neophodno da se upušta u daqnju analizu razumnosti trajawa postupka, jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdawa niti objašnjenja zbog čega je izvršni postupak pred Opštinskim sudom trajao devet godina i osam mjeseci. 52. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošewa odluke u navedenom vremenskom periodu povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se nalaže preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je izvršni postupak povodom apelantovog predloga da na osnovu pravosnažne i izvršne presude donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga trajao devet godina i osam mjeseci. Dužina postupka u cijelosti može da se stavi na teret nadležnom sudu koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1451/07, rješavajući apelaciju Seada Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Begića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 21. juna 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 1. juna 2009. godine da dostavi na uvid spis tog suda broj 07 53 I 00384897 I (stari broj: I-13/97). 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. jula 2007. godine, a traženi spis na uvid 11. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 13. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Mostaru broj Gž-456/89 od 10. novembra 1989. godine, Fond za stambeno-komunalnu djelatnost Čapljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) bio je u obavezi da u roku od 15 dana izvrši određene radove na apelantovom poslovnom prostoru ili da, ako u navedenom roku ne ispuni obavezu, isplati apelantu iznos od 460.950 YU dinara. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 7. Apelant je 27. februara 1997. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da na osnovu pravosnažne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga od 20.874,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 21. februara 1997. godine pa do isplate, i to prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun. 8. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine dopustio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine uložio prigovor 10. marta 1997. godine, te je naveo da izvršna isprava glasi na YU dinare, a prijedlogom za izvršenje zahtjev je postavljen u kunama. 10. Osnovni sud je izvršenikov prigovor 24. marta 1997. godine dostavio apelantu na odgovor. 11. Apelant je Osnovnom sudu 25. juna 1997. godine dostavio odgovor na prigovor u kojem je molio sud da zakaže raspravu ili da van rasprave odredi provođenje vještačenja na okolnost utvrđivanja visine duga koje će uraditi vještak finansijske struke. 12. Apelant je podneskom od 18. septembra 1997. godine molio sud da u predmetu zakaže raspravu. 13. Apelant je podneskom od 8. oktobra 1997. godine ponovo zatražio od suda zakazivanje rasprave ili da sud van rasprave odredi finansijsko vještačenje radi utvrđivanja visine duga preračunom u DM, tj. kune. 14. Osnovni sud je 24. novembra 1997. godine zakazao ročište povodom izvršenikovog prigovora za 10. decembar 1997. godine. Ročište je održano u prisutnosti izvršenikovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog apelantovog punomoćnika. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 10. decembra 1997. godine odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka finansijske struke na okolnost utvrđivanja duga, odnosno preračunavanja duga u DM, odnosno u kune. Sud je pozvao apelanta da izvrši uplatu troškova na ime vještačenja. 15. Apelant je 2. aprila 1998. godine uplatio 80,00 DM na ime troškova vještačenja vještaka finansijske struke. 16. Apelant je podneskom od 21. marta 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Općinski sud je Zaključkom broj I-13/97 od 25. aprila 2005. godine naložio apelantu da u roku od osam dana uredi prijedlog za izvršenje i to tako da naznači da je izvršenik pravni slijednik SIZ-a stanovanja Čapljina, da novčano potraživanje iskaže u važećoj valuti, da naznači naziv banke i broj izvršenikovog žiroračuna i da uplati sredstva u iznosu od 350,00 KM na ime troškova vještačenja. 18. Apelant je postupio u skladu sa zaključkom suda i dostavio podnesak Općinskom sudu 29. aprila 2005. godine, a 17. oktobra 2005. godine je uplatio iznos od 350,00 KM na ime troškova vještačenja. 19. Općinski sud je Zaključkom broj I-13/97-Č od 28. oktobra 2005. godine odredio provođenje vještačenja radi utvrđivanja visine duga izraženog u važećoj valuti-KM, primjenom principa monetarnog nominalizma. 20. Vještak finansijske struke je dostavio svoj nalaz Općinskom sudu 14. novembra 2005. godine, a dopunu vještačenja 21. novembra 2005. godine. 21. Apelant je podneskom od 2. decembra 2005. godine uputio prigovor na nalaz vještaka finansijske struke. 22. Općinski sud je 22. decembra 2005. godine održao raspravu u prisutnosti punomoćnika stranaka i vještaka finansijske struke. 23. Apelant je 10. januara 2006. godine dostavio podnesak Općinskom sudu kojim je predložio da sud prigovor koji je uložio izvršenik odbaci kao nedopušten, a izvršni postupak nastavi tako što će u skladu sa nalazom vještaka dopustiti izvršenje iznosa duga u kunama ili u trenutnom sredstvu plaćanja - konvertibilnim markama. 24. Apelant je podnescima od 13. januara i 30. marta 2006. godine urgirao donošenje odluke nakon održanog ročišta. Apelant se dopisom od 7. septembra 2006. godine obratio predsjedniku suda zbog nepostupanja u predmetu. 25. Općinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 003848 97 I od 5. oktobra 2006. godine izvršenikov prigovor uvažio, rješenje o izvršenju preinačio tako što je povodom apelantovog prijedloga protiv izvršenika, a na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, na ime glavnog duga u iznosu od 117,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. februara 1997. godine i troškova postupka u iznosu od 803,10 KM, odredio izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima koji se vode na računu u Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. Dalje, odbijen je dio apelantovog prijedloga za izvršenje na ime glavnog duga i za troškove izvršnog postupka preko dosuđenog iznosa. Općinski sud je navedeno rješenje dostavio strankama i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar. 26. Apelant je protiv Rješenja Općinskog suda broj 07 53 I 003848 97 I od 5. oktobra 2006. godine izjavio žalbu 16. oktobra 2006. godine. 27. Dopisom od 19. oktobra 2006. godine Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. Mostar je obavijestila Općinski sud da nije u mogućnosti izvršiti prinudnu naplatu sa izvršenikovog računa jer je račun zatvoren 15. februara 2006. godine. 28. Općinski sud je 24. oktobra 2006. godine dostavio apelantu dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar od 19. oktobra 2006. godine, uz napomenu da je potrebno da u roku od 15 dana od dana prijema dopisa odredi novo sredstvo ili predmet izvršenja ili će se u protivnom postupak obustaviti. 29. Apelant je podneskom od 26. oktobra 2006. godine predložio da se u predmetu sačeka rješenje povodom žalbe, uz napomenu da će traženi žiroračun dostaviti kada bude doneseno to rješenje. 30. Općinski sud je Zaključkom broj 07 53 I 003848 97 I od 13. novembra 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja ili će se u protivnom izvršni postupak obustaviti u skladu sa članom 63. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, a imajući u vidu da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje. 31. Apelant je podneskom od 24. novembra 2006. godine postupio po nalogu suda i dostavio izvršenikove žiroračune u Hypo-Alpe-Adria-Bank, Unicredit banci i Raiffeisen banci. 32. Općinski sud je 11. decembra 2006. godine dostavio dopis Hypo-Alpe-Adria-Bank sa pozivom da postupi u skladu sa rješenjem od 5. oktobra 2006. godine i da se izvršenje provede na izvršenikovom računu označenom u apelantovom podnesku od 24. novembra 2006. godine. 33. Cio predmet dostavljen je Kantonalnom sudu 11. decembra 2006. godine na rješavanje o žalbi. 34. Hypo-Alpe-Adria-Bank je dopisom od 5. januara 2007. godine obavijestila Općinski sud da je u potpunosti izvršila rješenje o prinudnoj naplati i sa izvršenikovog računa uplatila na račun apelantovog punomoćnika iznos od 1.060,43 KM. 35. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je apelant podnio prijedlog za izvršenje 27. februara 1997. godine na osnovu pravosnažne i izvršne presude prema kojoj je izvršenik trebalo da plati iznos od 460,950 YU dinara, pa kako u vrijeme podnošenja prijedloga YU di nar nije bio sredstvo plaćanja, to je apelant dug preračunao u kune i tražio naplatu iznosa od 20.874 kune, a sud dopustio takvo izvršenje 3. marta 1997. godine. Sud je, dalje, pojasnio da je izvršenik uložio prigovor da izvršna isprava glasi u YU dinarima pa je apelant u odgovoru na prigovor predložio da se obavi finansijsko vještačenje. Dakle, kako je zaključio sud, upravo na apelantov prijedlog je sud odredio finansijsko vještačenje, ali je u međuvremenu sredstvo plaćanja postala konvertibilna marka pa je vještačenje provedeno i iznos iz izvršene isprave preračunat po principu monetarnog nominalizma u skladu sa propisima i uredbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu zbog nepostupanja Općinskog suda u zakonskim rokovima nije osigurano suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate duga od izvršenika, a prema pravosnažnoj presudi tog suda, odnosno Presudi broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine. Smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je prijedlog za izvršenje pravosnažne presude podnio 27. februara 1997. godine, da je sud dopustio izvršenje 3. marta 1997. godine, ali je izvršenik uložio prigovor. Apelant smatra da se o izvršenikovom prigovoru moglo odlučiti bez održavanja ročišta. Međutim, sud je održao ročište 22. decembra 2005. godine, a povodom prigovora odlučio 5. oktobra 2006. godine. Takvim postupanjem, prema apelantovom mišljenju, sud je propustio sve rokove za rješavanje po prigovoru u smislu člana 15. Zakona o izvršnom postupku koji predviđa donošenje rješenja po prigovoru u roku od 15 dana. Apelant smatra da je sud, umjesto da riješi po prigovoru, odredio finansijsko vještačenje, a, budući da uloženi prigovor na dozvolu izvršenja ne odlaže izvršenje, sud ga je mogao i provesti. b) Odgovor na apelaciju 37. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju presudom kao izvršnom ispravom utvrđena novčana obaveza u YU dinarima, koji nisu platežno sredstvo, pa je bilo neophodno da se primijeni član 394. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje princip monetarnog nominalizma, Uputstvo za izradu godišnjih obračuna i Uredbu o načinu i rokovima preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe. Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 38. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć Član 9. Podnesci, ročišta i spisi Š...Ć (2) Sud održava ročišta kada je to ovim zakonom određeno ili kada smatra da je održavanje prikladno. Š...Ć Član 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Š...Ć Član 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 40. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom a koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000030 od 15. marta 2007. godine. Apelant je navedeno rješenje primio 27. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 43. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a.a) Relevantni principi 44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 45. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 46. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da država ima obavezu organizirati sistem izvršenja presuda koji je djelotvoran, kako na nivou prava, tako i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84), te je, također, istakao da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba postupati ekspeditivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV). a.b) Pe riod koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. februara 1997. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da na osnovu pravosnažne i izvršne presude tog suda, Presude broj P-404/87 od 26. decembra 1988. godine, donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga i to prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun. Osnovni sud je Rješenjem broj I-13/97 od 3. marta 1997. godine dopustio predloženo izvršenje, međutim, izvršenik je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor 10. marta 1997. godine. O izvršenikovom prigovoru Općinski sud je donio odluku 5. oktobra 2006. godine. Ustavni sud smatra da je relevantan pe riod koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir pe riod od 27. februara 1997. godine, kada je apelant podnio prijedlog za dozvolu izvršenja, do 5. oktobra 2006. godine, kada je Općinski sud konačno odlučio o izvršenikovom prigovoru, dakle pe riod od devet godina i osam mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 48. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-404/87 od 26. decembra 1989. godine. Prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Dalje, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata duga prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku. 49. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje 27. februara 1997. godine, u zakonom propisanom roku odlučio o prijedlogu i dopustio predloženo izvršenje rješenjem od 3. marta 1997. godine. Međutim, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru koji je izvršenik 10. marta 1997. godine izjavio protiv rješenja kojim je dopušteno izvršenje, zakazao raspravu 10. decembra 1997. godine i odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka finansijske struke na okolnosti utvrđivanja duga, odnosno preračunavanja duga u važeću valutu. Ustavni sud primjećuje da je apelant postupio po nalogu suda i uplatio određeni novčani iznos na ime vještačenja. Međutim, Općinski sud nije proveo vještačenje već je ponovo, nakon više od sedam godina, 25. aprila 2005. godine od apelanta tražio uplatu novca na ime vještačenja a zaključkom od 28. oktobra 2005. godine odredio provođenje vještačenja radi utvrđenja visine duga primjenom principa monetarnog nominalizma. Nakon što je vještak dostavio svoj nalaz 14. novembra 2005. godine, odnosno dopunu nalaza 21. novembra 2005. godine, sud je zakazao i održao raspravu 22. decembra 2005. godine, da bi, konačno, rješenjem od 5. oktobra 2006. godine odlučio o izvršenikovom prigovoru. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo devet godina i osam mjeseci da okonča izvršni postupak. Zakon o izvršnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o prigovoru i prilikom zakazivanja ročišta, te je očigledno da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom predmetu, a, s druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao zakazanim ročištima, ulagao odgovor na izvršenikov prigovor, postupao po nalozima suda u rokovima koje je sud odredio a podnescima u više navrata urgirao uzimanje predmeta u rad. 50. Ustavni sud podsjeća na to da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 15. februara 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kojem je, također, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, gdje je, između ostalog, navedeno "...međutim, tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnositelja zahtjeva ne mogu dovoljno objasniti takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, po mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu djelotvorno kontrolirali izvršni postupak". 51. Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka, relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, relevantne prin cipe navedene u tački 46. i prethodno elaborirane stavove odluke, nije neophodno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega je izvršni postupak pred Općinskim sudom trajao devet godina i osam mjeseci. 52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenja odluke u navedenom vremenskom periodu povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga da na osnovu pravosnažne i izvršne presude donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga trajao devet godina i osam mjeseci. Dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnom sudu koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 30. svibnja 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. D.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Marjanović, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 14. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje pobijane presude ili da Ustavni sud apelaciju riješi po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. lipnja, 4, 9, 11, 14. i 19. srpnja, 20. kolovoza, 26. i 27. rujna, te 9. listopada 2007. godine. Podneskom od 3. studenoga 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere. Apelant je ponovno dopunio apelaciju i 11. prosinca 2007. godine. 2. Apelant je naknadno dostavio dopune apelacije 13. prosinca 2007. godine, a zatim još i 7. i 28. veljače, 17. i 21. ožujka, 28. svibnja, 1. srpnja, 15. i 16. rujna i 27. listopada 2008. godine, te 20. i 26. veljače i 4. ožujka 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) zatražena je 20. lipnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 3. srpnja, a Okružno tužiteljstvo 17. srpnja 2007. godine. Okružni sud je 23. listopada 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj K-64/05. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. prosinca 2007. godine. 6. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. prosinca 2007. godine kojom je apelaciju odbio kao neutemeljenu. Međutim, apelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud, Rješenjem broj AP 1781/07 od 13. svibnja 2008. godine, usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke. 7. Na temelju članka 93. stavak 1. alineja 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na zahtjev suca Krstana Simića Ustavni sud je donio odluku da on ne sudjeluje u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine apelant je kao vlasnik i odgovorna osoba DOO "Olimpik sport" Bijeljina, postupajući u ime i za račun, a po usmenoj ovlasti, kao odgovorna osoba u DOO "Akapulko" Bijeljina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeljina, STR "Tref" Banjaluka, STR "Zenit tref" Banjaluka, STR "Tref pasaž" Banjaluka i STR "Roma" Bijeljina, koje su u tijeku 2003. i 2004. godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u točki jedan izreke presude izbjegao plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o cijelom stečenom oporezivom prihodu. Sud je utvrdio da iznos obveze prelazi 150.000 KM, te da je, stoga, apelant počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS. Zbog ovoga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. lipnja do 1. kolovoza 2005. godine. Također, apelant je obvezan platiti troškove kaznenoga postupka. Dalje, od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist koja je pribavljena navedenim kaznenim djelom. Točkom dva izreke presude drugooptuženi B.S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, kao suizvršitelj, počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba na okolnosti načina, mjesta i vremena činjenja kaznenog djela izvela dokaze saslušanjem 16 svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza. Obrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka, vještaka financijske struke Milivoja Peće, te na temelju određenih materijalnih dokaza. 11. Sud je prihvatio materijalne dokaze koje je tužitelj prezentirao u odnosu na apelantove radnje, a iz kojih je utvrdio nespornim da apelant u razdoblju od 1. siječnja 2003. godine do 15. travnja 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52. i 53, a u svezi sa člankom 23. stavak 1. točka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog prometa, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće. Sud je utvrdio da je apelant formirao paralelno knjigovodstvo (sveske, dnevnike blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikaciju naloga za otpremu unesenu u računare i vanknjigovodstvenu evidenciju obilježenu na formatima od sveske i papirićima), a ova vanknjigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim tijelima. Dalje, sud je zaključio da je apelant, putem vanknjigovodstvene evidencije, prikazao stvarni promet ostvaren prodajom raznim poduzećima i prodavaonicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, a da ovaj promet nije iskazao u zvaničnim poslovnim knjigama. Na taj je način apelant, kako je sud zaključio, time što nije prijavio mjerodavnom poreznom tijelu stvarno ostvareni prihod i nije vršio obračun plaćanja poreza na promet, oštetio proračun RS za iznos od 735.914,24 KM. 12. Kao jedan od ključnih dokaza u konkretnom slučaju sud je ocijenio iskaz svjedokinje S.A. Naime, ona je bila zaposlena kod apelanta i svjedočila je da je vodila vanknjigovodstvene evidencije po apelantovom nalogu. Ova svjedokinja je na glavnom pretresu odbila odgovarati na određena pitanja tužitelja i obrane, pa je tužitelj prezentirao njezinu izjavu koju je dala u istrazi, a u kojoj je, osim opisivanja načina vođenja vanknjigovodstvene evidencije, ova svjedokinja izjavila da je radila kod optuženog, te da je početkom 2005. godine "zagubila novčani iznos od 96.500 KM", koji je podigla sa računa DOO "Akapulko". Dalje je istakla da nije uspjela pronaći ovaj novac, da se zbog toga zadužila kod kamatara kako bi taj novac nadoknadila, ali da joj je dug kod kamatara narastao na iznos koji nije mogla vratiti zbog čega je odlučila "sve prijaviti ŠapelantuĆ". Također je izjavila da je očekivala da će je on, kao dugogodišnju radnicu, razumjeti, ali pošto on nije pokazao razumijevanje za nju "kao do sada odanog radnika", odlučila je svu dokumentaciju, tzv. "crne blagajne", dostaviti policiji. Apelant je prigovorio ovom iskazu, a naročito je pobio kredibilitet ove svjedokinje ističući da je ona od njega otuđila više od 300.000 KM, zbog čega je protiv nje podnio kaznenu prijavu. Također, apelant je ukazao na nemogućnost da ovu svjedokinju u cijelosti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 unakrsno ispita zbog njezinog odbijanja da na glavnom pretresu odgovara na određena pitanja. U svezi sa ovim apelantovim prigovorom, Okružni sud je ocijenio da "sve po ocjeni suda ukazuje na postojanje razloga da je na ovog svjedoka vršen pritisak i da je on zastrašivan, a u prilog toj tvrdnji je i kaznena prijava koju je ŠapelantĆ podnio protiv nje kao i prijava koju je ona podnijela protiv ŠapelantaĆ". 13. Naime, apelant je protiv ove svjedokinje podnio kaznenu prijavu zbog novca koji je od njega, navodno, otuđila, a svjedokinja je podnijela prijavu protiv apelanta zbog navodnih prijetnji i zastrašivanja. Kazneni postupak protiv ove svjedokinje za kazneno djelo zlouporabe službenog položaja ili ovlasti iz članka 347. stavak 4. u svezi sa stavkom 3. KZRS i kazneno djelo falsificiranja ili uništavanja službene isprave iz članka 379. stavak 1. KZRS i dalje je u tijeku, dok je protiv apelanta kazneni postupak okončan pravomoćnom oslobađajućom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-K-06-000 12 od 9. ožujka 2007. godine. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da u paralelnu blagajnu nisu primani samo iznosi za kupljenu robu, već i novac koji su druge osobe po drugim temeljima donosile apelantu, pa čak i da je apelant sam nekada u tu blagajnu davao svoj novac radi pokrivanja obveza poduzeća čiji je vlasnik u iznosima, kako je navela, od "50, 60, a nekada i 100 hiljada", nekada maraka, a nekada eura. Također, svjedokinja je na glavnom pretresu svjedočila da je za svaki iznos koji je uzimao iz te blagajne apelant vlastoručno potpisao priznanicu. Okružni sud je, također, naveo da "svjedokinja nije razdužila stanje blagajne nakon prekida radnog odnosa kod optuženog ŠS.D.Ć, pa je očigledno da su svjedokinja i optuženi imali neraščišćenih računa i odnosa, ali to, prema ocjeni suda, ne može pobijati kredibilitet ŠsvjedokinjeĆ". Također, sud je naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da su na apelantov zahtjev vodili lažne pazare, a s namjerom da se stranim dobavljačima prikaže veći promet. 14. Dalje, sud je cijenio i vjerovao nalazu i mišljenju vještaka Laze Đurđevića, ocijenivši ga stručnim i sukladnim pravilima i vještinama struke i nauke, budući da je utemeljen na materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da je vještak, po nalogu mjerodavnog tužiteljstva, utvrdio vrijednost robe i usluga koje nisu evidentirane u poslovnim knjigama, a koje služe kao osnovica za utvrđivanje porezne obveze, te da je izračunao iznos poreza, "ali bez određivanja subjektivnog elementa bića kaznenog djela". Naime, vještak se nije mogao izjasniti o tome je li zaista došlo do prometa robe koja je vanknjigovodstveno evidentirana, pa je naglasio da su u njegovom nalazu prikazani manji iznosi pazara od stvarno ostvarenih "pod uvjetom da se iznosi evidentirani u vanknjigovodstvenoj evidenciji smatraju stvarno ostvarenim prihodima". Okružni sud je, analizirajući nalaz ovog vještaka, naveo da "kada se nalaz vještaka financijske struke dovede u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima i iskazima nabrojanih saslušanih svjedoka, nesumnjivo proizlazi da je optuženi ŠS.D.Ć počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa, jer je kod njega postojala namjera da se izbjegne djelomično plaćanje poreza (više kalendarskih godina, odnosno više poreznih godina)". Također, Okružni sud je zaključio da je iz spisa i zapisnika Porezne uprave PC Bijeljina od 20. veljače 2006. godine vidljivo da ovo tijelo "iako je znalo za dvojno, tj. paralelno knjigovodstvo (koje je njima bilo dostupno u Okružnom tužiteljstvu), u svom zapisniku nije utvrdilo da optuženi nije platio porez". 15. Sud je naveo i da je Okružno tužiteljstvo u suradnji sa SJB Bijeljina, na temelju naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju poduzeća i STR navedenih u dispozitivu prvostupanjske presude, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta. O tome je sačinjena službena zabilješka, a dokumentacija iz računara je uz prisustvo stručne osobe odštampana i predata Okružnom tužiteljstvu. Okružni sud je obrazložio da je ovakvo postupanje sukladno članku 134. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te da ovi dokazi nisu nezakonito pribavljeni jer su oduzeti računari, koji su predati Tužiteljstvu, bili deponirani u SJB Bijeljina pod nadzorom Tužiteljstva. Dalje, 27. svibnja 2005. godine je, u prisustvu apelantovog branitelja, izvršeno otvaranje računara i ulazak u zaštićeni sustav uz pomoć stručne osobe, a da te osobe nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi, dovedeni u svezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio, u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. 16. Okružni sud nije prihvatio iskaze tri svjedoka obrane, koje su dali na glavnom pretresu i koje su izmijenili u odnosu na iskaze date u istrazi. Sud je ovo obrazložio time da činjenica da su ovi svjedoci izjavili da su svu robu koju su kupovali od apelanta plaćali putem žiroračuna nije značajna "jer je logično da je optuženi ostvarujući toliki promet i poslujući sa tolikim brojem STR, odnosno poslovnih jedinica morao jedan dio prihoda prijaviti kako ne bi imao problema sa mjerodavnim institucijama". Također, Okružni sud nije prihvatio ni nalaz vještaka obrane Milivoja Peće, obrazloživši da je ovaj nalaz dat samo na temelju "relevantne dokumentacije" i da je "suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića", zbog čega ga sud nije mogao prihvatiti kao objektivan. 17. Na temelju svega izloženog, Okružni sud je zaključio da je dokazano "izvan razumne sumnje da je optuženi ŠS.D.Ć počinio navedeno kazneno djelo i da je tom prilikom postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti". Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove osobne i obiteljske prilike i da do sada nije kazneno odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obveza glede stečene protupravne koristi. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine odbijen je kao neutemeljen priziv Okružnog tužiteljstva, a djelomično uvažen apelantov priziv, pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za kazneno djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. lipnja do 1. kolovoza 2005. godine. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude je navedeno da u prvostupanjskoj presudi nisu utvrđene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) na koje je ukazivao apelantov priziv. U svezi sa apelantovim prizivnim navodima da prvostupanjski sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje bića kaznenog djela, te da je trebao primijeniti načelo in dubio pro reo, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na temelju njih formirao svoj zaključak o elementima bića kaznenog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav priziva u svezi sa korištenjem neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da "korištenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom". Dalje je navedeno da je obrana imala mogućnost aktivno sudjelovati u tijeku cijelog postupka, a da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdnjama priziva, ubraja u pravno valjane dokaze, iako je ovaj svjedok promijenio iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su navodi o primjeni prinude prema ovom svjedoku u istrazi neuvjerljivi i nesigurni, te da su zbog nedostatka dokaza o tome neprihvatljivi. 19. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je ispitivanje svjedokinje S.A. u istrazi izvršeno uz poštivanje odredaba procesnog zakona, te da "ovaj iskaz nije korišten direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužitelj iskoristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu" sukladno relevantnim odredbama ZKPRS. Također, Vrhovni sud je odbio i prizivne navode koji se tiču činjenice da je Tužiteljstvo u tijeku istrage saslušalo više svjedoka, ali da je na glavni pretres pozvalo samo one koji su teretili apelanta, a ne i one čiji su iskazi išli u apelantovu korist. Vrhovni sud je obrazložio da je obrana očigledno bila upoznata sa ovim dokazima, pa ukoliko je smatrala da joj idu u prilog, "nije bilo smetnji da traži njihovo izvođenje na glavnom pretresu". Također, Vrhovni sud je ukazao na to da se optužba ne temelji na postavci da je cjelokupno apelantovo poslovanje suprotno propisima, pa da na te okolnosti optužba nije ni morala izvoditi dokaze. 20. Vrhovni sud je odbio i apelantove prizivne navode koji se tiču navodne nezakonitosti postupka u odnosu na privremeno oduzete kompjutere, zaključivši da je o tome Okružni sud usvojio pravilno stajalište. Dalje je navedeno da izreka prvostupanjske presude sadrži "sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera o kojima ovisi postojanje kaznenog djela i primjena ostalih odredaba kaznenog zakona", te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe, čime nije prekršeno pravo na obranu, jer te činjenice "ne izlaze iz okvira radnji sadržanih u optužnici, pa Š...Ć ne zahtijevaju posebno izjašnjavanje". Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., kao i analiza njezinog iskaza koji je dala u SJB Bijeljina. Vrhovni sud je zaključio da se Okružni sud pravilno opredijelio "da u potpunosti prihvati iskaz ove svjedokinje koji je dala u SJB Bijeljina", koji je "sastavni dio njezinog iskaza sa glavnog pretresa, gdje joj je predočavan kada je odstupala od ranijeg iskaza". Vrhovni sud je zaključio da je "nesporna njezina upućenost u detalje poslovanja koje je sustavno i jasno izložila u svom iskazu", te da se "na temelju Štog iskazaĆ potpuno pouzdano može prihvatiti zaključak o načinu poslovanja optuženog" preko njegovog poduzeća, a preko STR i PJ na temelju usmene ovlasti. Također, Vrhovni sud je naveo da iskaz ove svjedokinje čini "okosnicu dokaznog materijala o radnjama ŠapelantaĆ, poslovanju poduzeća, načinu vođenja knjigovodstva i preuzimanju pazara". 21. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelantova ovlast za zastupanje DOO "Olimpik sport" nesporna, jer on ima svojstvo odgovorne osobe u tom poduzeću, a da je radnje koje je poduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" poduzimao na temelju usmene ovlasti, što je posvjedočila svjedokinja S.A., ali i drugooptuženi B.S., apelantov brat koji je bio vlasnik te firme. Što se tiče ovlasti za zastupanje STR nabrojanih u izreci prvostupanjske presude, Vrhovni sud je naveo da "pitanje vlasništva nad članskim udjelima u Štim poduzećimaĆ nije značajno za ovo kazneno djelo Š...Ć već je to ovlast za zastupanje". Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su o tome dati razlozi koji su "utemeljeni na realnoj podlozi", kao i da činjenica da su ove STR, nakon prestanka sa radom, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog poduzeća u potpunosti razjašnjava apelantovu ulogu u poslovanju ovih STR, čime "pitanje njihovog formalnog vlasnika gubi na značaju". 22. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao je li promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, pod uvjetom da je promet izvršen. Vrhovni sud je, također, obrazložio da ni nalaz vještaka obrane, Milivoja Peće, u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Vrhovni sud je zaključio i da su neutemeljeni prizivni navodi o tome da prvostupanjski sud nije utvrđivao koju je sumu iz paralelne blagajne apelant navodno uzeo, a koja je suma ostala poduzeću, te da je, stoga, pogrešan zaključak da je apelant prisvojio iznos od 735.914,24 KM, koliko je prema zaključku prvostupanjskog suda trebao platiti poreza. Naime, Vrhovni sud je zaključio da "iznos koji je nastao neplaćanjem poreza nije ni unesen u prihod poduzeća", te da je, prema iskazu svjedokinje S.A., apelant taj iznos "sukcesivno preuzimao od svjedokinje ŠS.A.Ć, potpisujući joj internu priznanicu umjesto da ona taj iznos, kao knjigovođa, položi na račun poduzeća". Na temelju toga, Vrhovni sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obveze "proizvod konkretnog načina izvršenja kaznenog djela". Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i da je za svoju odluku dao prihvatljive razloge. 23. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je, obzirom na sve okolnosti, a naročito "pri postojanju značajnih olakšavajućih okolnosti" koje su "dominantne u odnosu na otežavajuću okolnost" da apelant nije platio ni dio svojih obveza prije okončanja kaznenog postupka, apelantu trebalo izreći "kaznu zatvora u kraćem trajanju", te da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci prava mjera kazne u konkretnom slučaju. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno na temelju relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U dopuni apelacije od 13. prosinca 2007. godine, te ostalim dopunama navedenim u točki 2. ove odluke, apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo iz članka 6. st. 2. i 3(d) Europske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da "pravično suđenje podrazumijeva načelo istine sadržano u članku 14. ZKP", te ukazuje na odredbe članka 287. stavak 2. i članka 296. stavak 7. ZKPRS, navodeći "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", da je "u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati načelo in dubio pro reo sadržano, kako u Europskoj konvenciji, tako i u članku 3. ZKPRS". U suštini, u apelaciji i brojnim dopunama apelacije apelant ukazuje na nekoliko pitanja koja su, prema njegovom mišljenju, problematična sa aspekta Europske konvencije. Prvo, apelant navodi da su sudovi propustili obrazložiti svoje odluke sukladno zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U tom smislu navodi da sudovi nisu obrazložili kako su došli do iznosa od 8.350.000 KM prometa, koliko je po njihovom zaključku apelant uzeo iz tzv. "crne blagajne", jer "prema dokumentaciji i potpisima koji su slični ŠapelantovomĆ isplaćeno je cca 1.700.000 KM". U tom smislu apelant ukazuje na to da je svjedokinja S.A., koja ima tretman ključnog svjedoka u konkretnom slučaju, svjedočila da je za sve iznose koje je apelantu isplatila iz tzv. "crne blagajne" apelant potpisao priznanicu. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da je svjedokinja S.A. na isti način i u istu blagajnu primala i privatna sredstva koja su treće osobe donosile ovoj svjedokinji, ili da vrate dug apelantu, ili u druge svrhe, pa čak i sredstva koja je i apelant davao za određene potrebe i uplate na račun firme. Apelant ukazuje na to da su ta sredstva ušla u iznos od preko osam miliona, na koja je izračunat neplaćeni porez, a da nisu, i onda bi iznos navodno neplaćenog poreza bio daleko manji. Također, apelant navodi da je obveza Tužiteljstva da dokaže da je promet koji mu se stavlja na teret stvarno ostvaren i da je iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem kaznenog djela, što, prema njegovom mišljenju i bez obzira na zaključak redovnih sudova, nije dokazano. 25. Također, apelant navodi da nije na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega ga sud smatra odgovornim za rad DOO "Akapulko" i STR, te da nitko od svjedoka nije potvrdio postojanje dvojnih cijena. U svezi s tim, apelant posebno ukazuje na činjenicu da je Novalina Ristić iz Bijeljine vlasnica STR "Roma", te da je ta radnja ugašena 2008. godine, a apelant je pobijanim presudama osuđen i za poslovanje ove STR, kao osoba koja je navodno usmeno ovlaštena da postupa u ime te STR kao ovlaštena osoba. Također, apelantu je na teret stavljeno da je kao odgovorna osoba nezakonito postupao i u odnosu na ostale STR, a da pri tome nije uzeto u obzir tko su bili stvarni vlasnici svih STR. Apelant navodi da je ovakav zaključak suda izveden isključivo iz iskaza svjedokinje S.A., ali i da je taj iskaz pogrešno interpretiran zato što je, npr., ista svjedokinja navela u svom iskazu da samo "pretpostavlja" da je drugooptuženi, vlasnik DOO "Akapulko", usmeno ovlastio apelanta da postupa u njegovo ime kao odgovorna osoba. Ista je svjedokinja, kako navodi apelant, eksplicitno izjavila da paralelno knjigovodstvo koje je vodila za apelanta nema bilo kakve veze sa DOO "Akapulko", već da je ime te firme samo "mahinalno upisivala", kao i da je poslovanje ove firme okončano i da su svi porezi za tu firmu plaćeni. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje zaključke o tome da je apelant djelovao kao odgovorna osoba za sve navedene STR i DOO "Akapulko", odnosno da je odgovoran za njihovo eventualno nezakonito poslovanje. 26. Apelant smatra da navedeno ukazuje i na to da sudovi nisu primijenili načelo in dubio pro reo budući da je sve što je apelantu stavljeno na teret bazirano samo na iskazu svjedokinje S.A. i na temelju nalaza vještaka koji je dao nalaz ogradivši se od ocjene je li promet po određenim stavkama stvarno i izvršen. Apelant navodi da je oslanjanje u najvećoj mogućoj mjeri na iskaz svjedokinje S.A. problematičan zato što je i kredibilitet ove svjedokinje teško doveden u pitanje, o čemu sudovi nisu dali odgovarajuće obrazloženje, već su samo paušalno odbili apelantove navode. Naime, apelant navodi da je zbog toga što ga je ova svjedokinja potkradala i falsificirala njegove potpise protiv nje podnio kaznenu prijavu na temelju koje je Tužiteljstvo otvorilo istragu, podiglo optužnicu povodom koje je počelo i suđenje. Apelant navodi da taj postupak protiv navedene svjedokinje još nije okončan, budući da ona na razne načine zloupotrebljava procesna prava. Također, navodi i razne druge navodno kriminalne radnje koje je ova svjedokinja navodno izvršila u odnosu na druge firme. Apelant je naveo da su sudovi istakli "da je obrana mogla koristiti svoje pravo da bude aktivnija u tijeku postupka", ali je podsjetio i na to da nije optuženi dužan dokazivati svoju nevinost, već je teret dokazivanja na tužitelju. 27. Što se tiče navoda o kršenju prava iz članka 6. stavak 3(d) Europske konvencije, apelant ističe da je svjedokinja, na čijem se iskazu u najvećoj mjeri temelji kaznena osuda protiv njega, u istrazi saslušana bez njegovog prisustva ili prisustva njegovog branitelja. S druge strane, prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, ova svjedokinja je na određena pitanja odbila dati odgovor, što je sud tolerirao i prihvatio, mada je to u suštini omelo apelanta da njezin iskaz efikasno pobije. Ovakvo je postupanje prvostupanjski sud obrazložio svojom ocjenom da postoje razlozi "da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivan", za što je kao dokaz naveo to da je S.A. zbog toga podnijela kaznenu prijavu protiv apelanta. Na ovaj način, kako smatra apelant, prvostupanjski sud je unaprijed zaključio da je apelant kriv za navodno zastrašivanje apelantice, mada je pravomoćnom presudom apelant oslobođen, a Vrhovni sud je takvu odluku potvrdio ne dajući za svoju odluku valjano obrazloženje. Na temelju navedenog, apelant smatra da je sud onemogućio apelanta da svoje pravo na ispitivanje svjedoka iskoristi na način kako to predviđaju standardi pravičnog suđenja samo na temelju pretpostavke o navodnom zastrašivanju te svjedokinje, čime je ujedno prekršeno i načelo ravnopravnosti strana u postupku. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno pobijanim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi vezani za povredu odredaba kaznenog postupka bili predmet ocjene u prizivnom postupku, te je navedeno da Vrhovni sud nije utvrdio da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostupanjskoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se kao takva odbije. 29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostupanjskoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u prizivnom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. Obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neutemeljena. 30. Okružno tužiteljstvo smatra da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da sud u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na temelju izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena proturječnih dokaza, a da je obrana aktivno sudjelovala u tijeku cijelog postupka. Stoga, Tužiteljstvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 31. U Kaznenom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: Članak 287. Utaja poreza i doprinosa (1) Tko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obveza, a iznos obveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Tko počini kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. 32. U Zakonu o kaznenom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: Članak 3. (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježje kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 14. Načelo istine Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 148. Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju. (2) Svjedok koji koristi ovo pravo iz stavka 1. ovog članka odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet. Š...Ć Članak 268. Izvođenje dokaza (1) Svaka stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. Š...Ć (3) Prilikom izvođenja dokaza dopušteno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Š...Ć Članak 274. Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada (1) Sudac, odnosno predsjednik vijeća dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje i napada. (2) Sudac, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti sudionika u postupku ili bilo koju drugu osobu koja vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom. Š...Ć (3) U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudac, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužitelja radi poduzimanja kaznenog gonjenja. (4) Na prijedlog stranke ili branitelja, sudac, odnosno predsjednik vijeća naredit će policijskim tijelima poduzimanje mjera nužnih za zaštitu svjedoka. Članak 275. Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije svjedočiti bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM. Š...Ć Članak 280. Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stavka 1. ovog članka zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se odlukom suca, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle ili trajno duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Članak 286. Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Članak 287. Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 296. Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo... VI. Dopustivost 33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 29. svibnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3(d) Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. st. 1, 2. i 3(d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. Apelant se, između ostalog, žali da obrazloženja pobijanih presuda u odlučujućim dijelovima nisu sukladna zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. prosinca 2007. godine u potpunosti ispitao ove navode i zaključio da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Naime, ispitujući ove apelacijske navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke u svezi sa navodima koje je Ustavni sud tom prilikom ispitao, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim navodima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, zbog čega je zaključio da pobijane presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da su donesene sukladno relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ni povreda identiteta optužbe, kako u subjektivnom, tako ni u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužiteljstva stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa člankom 23. KZRS za što je, nakon provedenog postupka, i osuđen. 39. Ustavni sud je u ranijoj odluci, također, zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i obrani da iznesu dokaznu građu, zato što je pred prvostupanjskim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno financijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih osoba, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se temelje presude koje se pobijaju apelacijom, da je apelantu omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku i predlaganje dokaza. Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelacijske navode nema nikakvog razloga da ne ostane pri ovakvoj ocjeni i zaključcima. 40. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke zato što je Ustavni sud utvrdio da je apelant 13. prosinca 2007. godine, na dan održavanja sjednice na kojoj je usvojena navedena odluka, dostavio dopunu apelacije u kojoj je istakao nove navode o kršenju prava na pravično suđenje i određene nove dokaze, ali da Ustavni sud "nije u odluci konstatirao da je dopuna apelacije primljena, niti je dopunu uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane odluke". Obzirom na to da su navodi o kršenju prava iz članka 6. st. 2. i 3.(d) Europske konvencije istaknuti u toj dopuni, to u ranije donesenoj odluci nije ni rješavano pitanje eventualnog kršenja tih prava. Imajući ovo u vidu i zaključak iz točke 39. ove odluke, Ustavni sud će se u ovoj odluci ograničiti samo na ispitivanje navoda zbog kojih je i usvojen zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da nije prisustvovao saslušanju svjedokinje S.A. u istražnom postupku, a da je u unakrsnom ispitivanju nije mogao učinkovito ispitati, budući da je svjedokinja odbila odgovoriti na određena važna pitanja, što je sud opravdao njezinim strahom od apelantovog navodnog zastrašivanja. 41. Što se tiče navoda o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da apelant nije prisustvovao davanju iskaza svjedokinje S.A. u istrazi, a da je ona odbila odgovoriti na određena pitanja i tužitelja i obrane tijekom glavnog pretresa. Također, Ustavni sud zapaža da je svjedokinja odbijanje da odgovori na određena pitanja obrazložila izjavom u kojoj je istakla da je apelant na nju vršio pritisak i da joj je prijetio, te da je zbog toga podnijela kaznenu prijavu protiv njega. Iako, kako apelant navodi, u to vrijeme nije bila donesena pravomoćna presuda protiv njega zbog navodnih prijetnji svjedokinji, Ustavni sud ne može prihvatiti navode da je takvim obrazloženjem suda prekršeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu izjašnjavali o tome je li apelant prijetio svjedokinji ili ne, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljeni. 42. U svezi sa navodima o kršenju prava iz članka 6. stavak 3.(d) Europske konvencije, Ustavni sud ponavlja da garancije iz ove odredbe predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavku 1. tog članka i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na temelju te dvije odredbe zajedno (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. srpnja 2007. godine, stavak 23. sa dodatnim referencama). Ovo istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo imati na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje. 43. Ustavni sud ponavlja da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza u pravilu posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, u cjelini bio pravičan kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja načela kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stavak 24. sa daljnjim referencama). Ustavni sud, također, ponavlja da upotreba iskaza dobivenih tijekom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3.(d) članka 6. Europske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na obranu. To pravo zahtijeva, u pravilu, da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da pobije vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok on daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka (idem, stavak 25. sa daljnjim referencama). Također, Europski sud je u svojoj praksi jasno usvojio stav da čitanje iskaza datih u istrazi ne predstavlja samo po sebi kršenje prava iz članka 6. st. 1. i 3.(d) Europske konvencije, ali da korištenje takvog dokaza ne smije biti suprotno pravu na obranu koje predstavlja "suštinu i cilj" prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, stavak 31). 44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli da je iskaz navedene svjedokinje bio jedan od ključnih dokaza. Međutim, iz obrazloženja pobijanih presuda jasno proističe da sudovi svoje zaključke o apelantovoj krivnji nisu utemeljili isključivo ili u najvećoj mjeri samo na tom dokazu. Naime, iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su sudovi uzeli obzir i sve druge iskaze svjedoka i veliki broj materijalnih dokaza od kojih su kao ključne označili, između ostalog, i "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A.", a ne samo njezin iskaz dat u istrazi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud jasno obrazložio da iskaz svjedokinje S.A., koji je dat u istrazi, nije korišten "direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužitelj koristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu na temelju ovlasti iz članka 280. stavak 1. ŠZKPĆ". 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na obranu u smislu predlaganja i izvođenja dokaza. Ustavni sud zapaža da obrana, nakon što je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, nije predložila izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi pobila njezino svjedočenje ili kredibilitet, a ništa u spisu ne ukazuje na to da je obrana bila uskraćena za ovu mogućnost. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj ranijoj odluci utvrdio da su neutemeljeni apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i obrani da iznesu dokaznu građu (vidi stavak 38. ove odluke). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je točna apelantova tvrdnja da je teret dokazivanja na tužitelju. Međutim, Ustavni sud napominje da nekorištenje zakonom predviđenih prava obrane da predlaže i izvodi dokaze kojima će pobiti tvrdnje i dokaze tužitelja ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, kako to apelant navodi. 46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je prilikom direktnog ispitivanja korišten njezin iskaz koji je dala u istrazi, ne vodi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo iz članka 6. stavak 3.(d) u svezi sa stavkom 1. istog članka Europske konvencije zato što iz pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da one nisu utemeljene samo ili u najvećoj mjeri na ovom svjedočenju, već i na brojnim drugim dokazima koji su izvedeni pred sudom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na obranu. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3.(d) u svezi sa stavkom 1. istog članka kada je svjedokinja na glavnom pretresu odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je njezin iskaz dat u istrazi korišten prilikom direktnog ispitivanja, u situaciji kada pobijane presude nisu utemeljene isključivo ili u najvećoj mjeri na ovom iskazu, kao i kada nema ničeg što ukazuje na to da je apelantu uskraćeno pravo na obranu. Također, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada se sudovi u pobijanim odlukama nisu izjašnjavali o tome je li apelant prijetio svjedokinji, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeqini broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. D.S. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine, kog zastupa Dušan Marjanović, advokat iz Bijeqine, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje osporene presude ili da Ustavni sud apelaciju riješi po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. avgusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači predlog za određivanje privremene mjere. Apelant je ponovo dopunio apelaciju i 11. decembra 2007. godine. 2. Apelant je naknadno dostavio dopune apelacije 13. decembra 2007. godine, a zatim još i 7. i 28. februara, 17. i 21. marta, 28. maja, 1. jula, 15. i 16. septembra i 27. oktobra 2008. godine, te 20. i 26. februara i 4. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj K-64/05. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine. 6. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. decembra 2007. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Međutim, apelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud, Rješenjem broj AP 1781/07 od 13. maja 2008. godine, usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke. 7. Na osnovu člana 93 stav 1 alineja 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na zahtjev sudije Krstana Simića Ustavni sud je donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 9. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine apelant je kao sopstvenik i odgovorno lice DOO "Olimpik sport" Bijeqina, postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlašćenju, kao odgovorno lice u DOO "Akapulko" Bijeqina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeqina, STR "Tref" Bawa Luka, STR "Zenit tref" Bawa Luka, STR "Tref pasaž" Bawa Luka i STR "Roma" Bijeqina, koje su u toku 2003. i 2004. godine preregistrovane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeqina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao plaćanje poreza propisanih poreskim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o cijelom stečenom oporezivom prihodu. Sud je utvrdio da iznos obaveze prelazi 150.000 KM, te da je, stoga, apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. Zbog ovoga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. avgusta 2005. godine. Takođe, apelant je obavezan i da plati troškove krivičnog postupka. Dalje, od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist koja je pribavljena navedenim krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude drugooptuženi B.S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba na okolnosti načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem 16 svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza. Odbrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka, vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te na osnovu određenih materijalnih dokaza. 11. Sud je prihvatio materijalne dokaze koje je tužilac prezentovao u odnosu na apelantove radnje, a iz kojih je utvrdio nespornim da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreskim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52 i 53, a u vezi sa članom 23 stav 1 tačka 8 Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4 i 5 Zakona o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavqivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće. Sud je utvrdio da je apelant formirao paralelno kwigovodstvo (sveske, dnevnike blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikaciju naloga za otpremu unesenu u računare i vankwigovodstvenu evidenciju obilježenu na formatima od sveske i papirićima), a ova vankwigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Dalje, sud je zakqučio da je apelant, putem vankwigovodstvene evidencije, prikazao stvarni promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, a da ovaj promet nije iskazao u zvaničnim poslovnim kwigama. Na taj način je apelant, kako je sud zakqučio, time što nije prijavio nadležnom poreskom organu stvarno ostvareni prihod i nije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 vršio obračun plaćawa poreza na promet, oštetio buxet RS za iznos od 735.914,24 KM. 12. Kao jedan od kqučnih dokaza u konkretnom slučaju sud je ocijenio iskaz svjedokinje S.A. Naime, ona je bila zaposlena kod apelanta i svjedočila je da je vodila vankwigovodstvene evidencije po apelantovom nalogu. Ova svjedokiwa je na glavnom pretresu odbila da odgovara na određena pitawa tužioca i odbrane, pa je tužilac prezentovao njenu izjavu koju je dala u istrazi, a u kojoj je, sem opisivawa načina vođewa vankwigovodstvene evidencije, ova svjedokiwa izjavila da je radila kod optuženog, te da je početkom 2005. godine "zagubila novčani iznos od 96.500 KM", koji je podigla sa računa DOO "Akapulko". Dalje je istakla da nije uspjela da pronađe ovaj novac, da se zbog toga zadužila kod kamatara kako bi taj novac nadoknadila, ali da joj je dug kod kamatara narastao na iznos koji nije mogla da vrati zbog čega je odlučila "sve da prijavi ŠapelantuĆ". Takođe je izjavila da je očekivala da će je on, kao dugogodišnju radnicu, razumjeti, ali pošto on nije pokazao razumijevanje za nju "kao do sada odanog radnika", odlučila je da svu dokumentaciju, tzv. "crne blagajne", dostavi policiji. Apelant je prigovorio ovom iskazu, a naročito je osporio kredibilitet ove svjedokinje ističući da je ona od njega otuđila više od 300.000 KM, zbog čega je protiv nje podnio krivičnu prijavu. Takođe, apelant je ukazao na nemogućnost da ovu svjedokinju u cijelosti unakrsno ispita zbog njenog odbijawa da na glavnom pretresu odgovara na određena pitawa. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Okružni sud je ocijenio da "sve po ocjeni suda ukazuje na postojanje razloga da je na ovog svjedoka vršen pritisak i da je on zastrašivan, a u prilog toj tvrdwi je i krivična prijava koju je ŠapelantĆ podnio protiv nje kao i prijava koju je ona podnijela protiv ŠapelantaĆ". 13. Naime, apelant je protiv ove svjedokinje podnio krivičnu prijavu zbog novca koji je od njega, navodno, otuđila, a svjedokiwa je podnijela prijavu protiv apelanta zbog navodnih prijetwi i zastrašivawa. Krivični postupak protiv ove svjedokinje za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćewa iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS i krivično djelo falsifikovawa ili uništavawa službene isprave iz člana 379 stav 1 KZRS i dalje je u toku, dok je protiv apelanta krivični postupak okončan pravosnažnom oslobađajućom Presudom Osnovnog suda u Bijeqini broj 080-0-K-06-000 12 od 9. marta 2007. godine. Dalje, ova svjedokiwa je svjedočila i da u paralelnu blagajnu nisu primani samo iznosi za kupljenu robu, već i novac koji su druga lica po drugim osnovima donosila apelantu, pa čak i da je apelant sam nekada u tu blagajnu davao svoj novac radi pokrivawa obaveza preduzeća čiji je sopstvenik u iznosima, kako je navela, od "50, 60, a nekada i 100 hiljada", nekada maraka, a nekada eura. Takođe, svjedokiwa je na glavnom pretresu svjedočila da je za svaki iznos koji je uzimao iz te blagajne apelant svojeručno potpisao priznanicu. Okružni sud je, takođe, naveo da "svjedokiwa nije razdužila stanje blagajne nakon prekida radnog odnosa kod optuženog ŠS.D.Ć, pa je očigledno da su svjedokiwa i optuženi imali neraščišćenih računa i odnosa, ali to, shodno ocjeni suda, ne može da osporava kredibilitet ŠsvjedokinjeĆ". Takođe, sud je naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da su na apelantov zahtjev vodili lažne pazare, a s namjerom da se stranim dobavljačima prikaže veći promet. 14. Dalje, sud je cijenio i vjerovao nalazu i mišljenju vještaka Laze Đurđevića, ocijenivši ga stručnim i u skladu sa pravilima i vještinama struke i nauke, budući da je zasnovan na materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da je vještak, po nalogu nadležnog tužilaštva, utvrdio vrijednost robe i usluga koje nisu evidentovane u poslovnim kwigama, a koje služe kao osnovica za utvrđivanje poreske obaveze, te da je izračunao iznos poreza, "ali bez određivawa subjektivnog elementa bića krivičnog djela". Naime, vještak nije mogao da se izjasni o tome da li je zaista došlo do prometa robe koja je vankwigovodstveno evidentovana, pa je naglasio da su u njegovom nalazu prikazani mawi iznosi pazara od stvarno ostvarenih "pod uslovom da se iznosi evidentovani u vankwigovodstvenoj evidenciji smatraju stvarno ostvarenim prihodima". Okružni sud je, analizirajući nalaz ovog vještaka, naveo da "kada se nalaz vještaka finansijske struke dovede u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima i iskazima nabrojanih saslušanih svjedoka, nesumwivo proizilazi da je optuženi ŠS.D.Ć počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa, jer je kod njega postojala namjera da se izbjegne djelimično plaćanje poreza (više kalendarskih godina, odnosno više poreskih godina)". Takođe, Okružni sud je zakqučio da je iz spisa i zapisnika Poreske uprave PC Bijeqina od 20. februara 2006. godine vidqivo da ovaj or gan "iako je znao za dvojno, tj. paralelno kwigovodstvo (koje je wima bilo dostupno u Okružnom tužilaštvu), u svom zapisniku nije utvrdio da optuženi nije platio porez". 15. Sud je naveo i da je Okružno tužilaštvo u saradwi sa SJB Bijeqina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i STR navedenih u dispozitivu prvostepene presude, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta. O tome je sačinjena službena zabilješka, a dokumentacija iz računara je uz prisustvo stručnog lica odštampana i predata Okružnom tužilaštvu. Okružni sud je obrazložio da je ovakvo postupanje u skladu sa članom 134 Zakona o krivičnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP), te da ovi dokazi nisu nezakonito pribavljeni jer su oduzeti računari, koji su predati Tužilaštvu, bili deponovani u SJB Bijeqina pod nadzorom Tužilaštva. Dalje, 27. maja 2005. godine je, u prisustvu apelantovog branioca, izvršeno otvaranje računara i ulazak u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica, a da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi, dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio, u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. 16. Okružni sud nije prihvatio iskaze tri svjedoka odbrane, koje su dali na glavnom pretresu i koje su izmijenili u odnosu na iskaze date u istrazi. Sud je ovo obrazložio time da činjenica da su ovi svjedoci izjavili da su svu robu koju su kupovali od apelanta plaćali putem žiro računa nije značajna "jer je logično da je optuženi ostvarujući toliki promet i poslujući sa tolikim brojem STR, odnosno poslovnih jedinica morao jedan dio prihoda da prijavi kako ne bi imao problema sa nadležnim institucijama". Takođe, Okružni sud nije prihvatio ni nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, obrazloživši da je ovaj nalaz dat samo na osnovu "relevantne dokumentacije" i da je "suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića", zbog čega sud nije mogao da ga prihvati kao objektivan. 17. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zakqučio da je dokazano "van razumne sumnje da je optuženi ŠS.D.Ć počinio navedeno krivično djelo i da je tom prilikom postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti". Prilikom odmjeravawa kazne apelantu, Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošewa presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. avgusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu utvrđene bitne povrede odredbi krivičnog postupka i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje bića krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu wih formirao svoj zakqučak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Vrhovni sud je zakqučio da je pravilan stav žalbe u vezi sa korišćenjem neodgovarajućeg termina za definisanje promjena u statusu STR, ali da "korišćenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumqivom". Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, a da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdwama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze, iako je ovaj svjedok promijenio iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su navodi o primjeni prinude prema ovom svjedoku u istrazi neuvjerqivi i nesigurni, te da su zbog nedostatka dokaza o tome neprihvatqivi. 19. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da je ispitivanje svjedokinje S.A. u istrazi izvršeno uz poštovanje odredbi procesnog zakona, te da "ovaj iskaz nije korišćen direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac iskoristio prilikom direktnog ispitivawa svjedoka na glavnom pretresu" u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS. Takođe, Vrhovni sud je odbio i žalbene navode koji se tiču činjenice da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo više svjedoka, ali da je na glavni pretres pozvalo samo one koji su teretili apelanta, a ne i one čiji su iskazi išli u apelantovu korist. Vrhovni sud je obrazložio da je odbrana očigledno bila upoznata sa ovim dokazima, pa ukoliko je smatrala da joj idu u prilog, "nije bilo smetwi da traži wihovo izvođenje na glavnom pretresu". Takođe, Vrhovni sud je ukazao na to da se optužba ne zasniva na postavci da je cjelokupno apelantovo poslovanje suprotno propisima, pa da na te okolnosti optužba nije ni morala da izvodi dokaze. 20. Vrhovni sud je odbio i apelantove žalbene navode koji se tiču navodne nezakonitosti postupka u odnosu na privremeno oduzete kompjutere, zakqučivši da je o tome Okružni sud usvojio pravilno stanovište. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži "sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjena ostalih odredbi krivičnog zakona", te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe, čime nije prekršeno pravo na odbranu, jer te činjenice "ne izlaze iz okvira radwi sadržanih u optužnici, pa Š...Ć ne zahtijevaju posebno izjašwavanje". Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog kwigovodstva koje je predala svjedokiwa S.A., kao i analiza njenog iskaza koji je dala u SJB Bijeqina. Vrhovni sud je zakqučio da se Okružni sud pravilno opredijelio "da u potpunosti prihvati iskaz ove svjedokinje koji je dala u SJB Bijeqina", koji je "sastavni dio njenog iskaza sa glavnog pretresa, gdje joj je predočavan kada je odstupala od ranijeg iskaza". Vrhovni sud je zakqučio da je "nesporna njena upućenost u detalje poslovawa koje je sistematično i jasno izložila u svom iskazu", te da "na osnovu Štog iskazaĆ potpuno pouzdano može da se prihvati zakqučak o načinu poslovawa optuženog" preko njegovog preduzeća, a preko STR i PJ na osnovu usmenog ovlašćewa. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iskaz ove svjedokinje čini "okosnicu dokaznog materijala o radwama ŠapelantaĆ, poslovanju preduzeća, načinu vođewa kwigovodstva i preuzimanju pazara". 21. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je apelantovo ovlašćenje za zastupanje DOO "Olimpik sport" nesporno, jer on ima svojstvo odgovornog lica u tom preduzeću, a da je radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" preduzimao na osnovu usmenog ovlašćewa, što je posvjedočila svjedokiwa S.A., ali i drugooptuženi B.S., apelantov brat koji je bio sopstvenik te firme. Što se tiče ovlašćewa za zastupanje STR nabrojanih u izreci prvostepene presude, Vrhovni sud je naveo da "pitanje svojine nad članskim udjelima u Štim preduzećimaĆ nije značajno za ovo krivično djelo Š...Ć već je to ovlašćenje za zastupanje". Međutim, Vrhovni sud je zakqučio da su o tome dati razlozi koji su "zasnovani na realnoj podlozi", kao i da činjenica da su ove STR, nakon prestanka sa radom, registrovane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašwava apelantovu ulogu u poslovanju ovih STR, čime "pitanje wihovog formalnog sopstvenika gubi na značaju". 22. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatovao da vještak nije ocjewivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, pod uslovom da je promet izvršen. Vrhovni sud je, takođe, obrazložio da ni nalaz vještaka odbrane, Milivoja Peće, u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Vrhovni sud je zakqučio i da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvostepeni sud nije utvrđivao koju je sumu iz paralelne blagajne apelant navodno uzeo, a koja je suma ostala preduzeću, te da je, stoga, pogrešan zakqučak da je apelant prisvojio iznos od 735.914,24 KM, koliko je shodno zakqučku prvostepenog suda trebalo da plati poreza. Naime, Vrhovni sud je zakqučio da "iznos koji je nastao neplaćanjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća", te da je, shodno iskazu svjedokinje S.A., apelant taj iznos "sukcesivno preuzimao od svjedokinje ŠS.A.Ć, potpisujući joj internu priznanicu umjesto da ona taj iznos, kao kwigovođa, položi na račun preduzeća". Na osnovu toga, Vrhovni sud je zakqučio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem poreske obaveze "proizvod konkretnog načina izvršewa krivičnog djela". Konačno, Vrhovni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i da je za svoju odluku dao prihvatqive razloge. 23. Međutim, Vrhovni sud je zakqučio da je, s obzirom na sve okolnosti, a naročito "pri postojanju značajnih olakšavajućih okolnosti" koje su "dominantne u odnosu na otežavajuću okolnost" da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončawa krivičnog postupka, apelantu trebalo izreći "kaznu zatvora u kraćem trajanju", te da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci prava mjera kazne u konkretnom slučaju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredbi donio odluku o oduzimanju imovinske koristi budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio. IV. Apelacija b) Navodi iz apelacije 24. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U dopuni apelacije od 13. decembra 2007. godine, te ostalim dopunama navedenim u tački 2 ove odluke, apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo iz člana 6 st. 2 i 3(d) Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da "pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14 ZKP", te ukazuje na odredbe člana 287 stav 2 i člana 296 stav 7 ZKPRS, navodeći "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", da je "u momentu donošewa odluke sud dužan da uvažava princip in dubio pro reo sadržan, kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3 ZKPRS". U suštini, u apelaciji i brojnim dopunama apelacije apelant ukazuje na nekoliko pitawa koja su, shodno njegovom mišljenju, problematična sa aspekta Evropske konvencije. Prvo, apelant navodi da su sudovi propustili da svoje odluke obrazlože u skladu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U tom smislu navodi da sudovi nisu obrazložili kako su došli do iznosa od 8.350.000 KM prometa, koliko je po wihovom zakqučku apelant uzeo iz tzv. "crne blagajne", jer "prema dokumentaciji i potpisima koji su slični ŠapelantovomĆ isplaćeno je cca 1.700.000 KM". U tom smislu apelant ukazuje na to da je svjedokiwa S.A., koja ima tretman kqučnog svjedoka u konkretnom slučaju, svjedočila da je za sve iznose koje je apelantu isplatila iz tzv. "crne blagajne" apelant potpisao priznanicu. Dalje, ova svjedokiwa je svjedočila i da je svjedokiwa S.A. na isti način i u istu blagajnu primala i privatna sredstva koja su treća lica donosila ovoj svjedokiwi, ili da vrate dug apelantu, ili u druge svrhe, pa čak i sredstva koja je i apelant davao za određene potrebe i uplate na račun firme. Apelant ukazuje na to da su ta sredstva ušla u iznos od preko osam miliona, na koja je izračunat neplaćeni porez, a da nisu, i onda bi iznos navodno neplaćenog poreza bio daleko mawi. Takođe, apelant navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže da je promet koji mu se stavlja na teret stvarno ostvaren i da je iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, što, shodno njegovom mišljenju i bez obzira na zakqučak redovnih sudova, nije dokazano. 25. Takođe, apelant navodi da nije na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega ga sud smatra odgovornim za rad DOO "Akapulko" i STR, te da niko od svjedoka nije potvrdio postojanje dvojnih cijena. U vezi s tim, apelant posebno ukazuje na činjenicu da je Novalina Ristić iz Bijeqine sopstvenik STR "Roma", te da je ta radwa ugašena 2008. godine, a apelant je osporavanim presudama osuđen i za poslovanje ove STR, kao lice koje je navodno usmeno ovlašćeno da postupa u ime te STR kao ovlašćeno lice. Takođe, apelantu je na teret stavljeno da je kao odgovorno lice nezakonito postupao i u odnosu na ostale STR, a da pri tome nije uzeto u obzir ko su bili stvarni sopstvenici svih STR. Apelant navodi da je ovakav zakqučak suda izveden iskqučivo iz iskaza svjedokinje S.A., ali i da je taj iskaz pogrešno interpretiran zato što je, npr., ista svjedokiwa navela u svom iskazu da samo "pretpostavlja" da je drugooptuženi, sopstvenik DOO "Akapulko", usmeno ovlastio apelanta da postupa u njegovo ime kao odgovorno lice. Ista je svjedokiwa, kako navodi apelant, eksplicitno izjavila da paralelno kwigovodstvo koje je vodila za apelanta nema bilo kakve veze sa DOO "Akapulko", već da je ime te firme samo "mahinalno upisivala", kao i da je poslovanje ove firme okončano i da su svi porezi za tu firmu plaćeni. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje zakqučke o tome da je apelant djelovao kao odgovorno lice za sve navedene STR i DOO "Akapulko", odnosno da je odgovoran za wihovo eventualno nezakonito poslovanje. 26. Apelant smatra da navedeno ukazuje i na to da sudovi nisu primijenili princip in dubio pro reo budući da je sve što je apelantu stavljeno na teret bazirano samo na iskazu svjedokinje S.A. i na osnovu nalaza vještaka koji je dao nalaz ogradivši se od ocjene da li je promet po određenim stavkama stvarno i izvršen. Apelant navodi da je oslawanje u najvećoj mogućoj mjeri na iskaz svjedokinje S.A. problematičan zato što je i kredibilitet ove svjedokinje teško doveden u pitanje, o čemu sudovi nisu dali odgovarajuće obrazloženje, već su samo paušalno odbili apelantove navode. Naime, apelant navodi da je zbog toga što ga je ova svjedokiwa potkradala i falsifikovala njegove potpise protiv nje podnio krivičnu prijavu na osnovu koje je Tužilaštvo otvorilo istragu, podiglo optužnicu povodom koje je počelo i suđenje. Apelant navodi da taj postupak protiv navedene svjedokinje još nije okončan, budući da ona na razne načine zloupotrebljava procesna prava. Takođe, navodi i razne druge navodno kriminalne radnje koje je ova svjedokiwa navodno izvršila u odnosu na druge firme. Apelant je naveo da su sudovi istakli "da je odbrana mogla da koristi svoje pravo da bude aktivnija u toku postupka", ali je podsjetio i na to da nije optuženi dužan da dokazuje svoju nevinost, već je teret dokazivawa na tužiocu. 27. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6 stav 3(d) Evropske konvencije, apelant ističe da je svjedokiwa, na čijem se iskazu u najvećoj mjeri zasniva krivična osuda protiv njega, u istrazi saslušana bez njegovog prisustva ili prisustva njegovog branioca. S druge strane, prilikom svjedočewa na glavnom pretresu, ova svjedokiwa je na određena pitawa odbila dati odgovor, što je sud tolerisao i prihvatio, mada je to u suštini omelo apelanta da njen iskaz efikasno ospori. Ovakvo postupanje prvostepeni sud je obrazložio svojom ocjenom da postoje razlozi "da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivan", za šta je kao dokaz naveo to da je S.A. zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta. Na ovaj način, kako smatra apelant, prvostepeni sud je unaprijed zakqučio da je apelant kriv za navodno zastrašivanje apelantkinje, mada je pravosnažnom presudom apelant oslobođen, a Vrhovni sud je takvu odluku potvrdio ne dajući za svoju odluku valjano obrazloženje. Na osnovu navedenog, apelant smatra da je sud onemogućio apelanta da svoje pravo na ispitivanje svjedoka iskoristi na način kako to predviđaju standardi pravičnog suđewa samo na osnovu pretpostavke o navodnom zastrašivanju te svjedokinje, čime je ujedno prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stawa koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi vezani za povredu odredbi krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te je navedeno da Vrhovni sud nije utvrdio da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije. 29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. 30. Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza, a da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 31. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: Član 287 Utaja poreza i doprinosa (1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreskim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinos a zdravstvenog ili penzionog osigurawa propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Ko počini krivično djelo iz stava 1 ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. 32. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: Član 3 (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 14 Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde, kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 148 Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitawa (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitawa ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. (2) Svjedok koji koristi ovo pravo iz stava 1 ovog člana odgovoriće na ta pitawa ako mu se da imunitet. Š...Ć Član 268 Izvođenje dokaza (1) Svaka stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze. Š...Ć (3) Prilikom izvođewa dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Š...Ć Član 274 Zaštita svjedoka od vrijeđawa, prijetwi i napada (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da zaštiti svjedoka od vrijeđawa, prijetnje i napada. (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će da upozori ili novčano kazni učesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koje vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost bezbjednost svjedoka pred sudom. Š...Ć (3) U slučaju ozbiqne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeća će da obavijesti tužioca radi preduzimawa krivičnog gonjenja. (4) Na predlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeća narediće policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka. Član 275 Kažwavanje za odbijanje svjedočewa (1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorewa na posljedice, može da bude kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM. Š...Ć Član 280 Izuzeci od neposrednog sprovođewa dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu da budu korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivawa ili osporavawa iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1 ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu da se odlukom sudije, odnosno vijeća, pročitaju i koriste kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu, ili je wihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Član 286 Vezanost presude za optužbu (1) Presuda može da se odnosi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Član 287 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 296 Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno da iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine predloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo... VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustav - ni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3(d) Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 st. 1, 2 i 3(d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. Apelant se, između ostalog, žali da obrazložewa osporenih presuda u odlučujućim dijelovima nisu u skladu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. decembra 2007. godine u potpunosti ispitao ove navode i zakqučio da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, ispitujući ove apelacione navode, Ustavni sud je zakqučio da su sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke u vezi sa navodima koje je Ustavni sud tom prilikom ispitao, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođewa ovog postupka, zbog čega je zakqučio da osporene presude suštinski ispuwavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. Sem toga, Ustavni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju ne postoji ni povreda identiteta optužbe, kako u subjektivnom, tako ni u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa članom 23 KZRS za što je, nakon sprovedenog postupka, i osuđen. 39. Ustavni sud je u ranijoj odluci, takođe, zakqučio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, zato što je pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i sproveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovawa navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u postupku i da predlaže dokaze. Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelacione navode nema nikakvog razloga da ne ostane pri ovakvoj ocjeni i zakqučcima. 40. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke zato što je Ustavni sud utvrdio da je apelant 13. decembra 2007. godine, na dan održavawa sjednice na kojoj je usvojena navedena odluka, dostavio dopunu apelacije u kojoj je istakao nove navode o kršenju prava na pravično suđenje i određene nove dokaze, ali da Ustavni sud "nije u odluci konstatovao da je dopuna apelacije primljena, niti je dopunu uzeo u obzir prilikom donošewa osporene odluke". S obzirom na to da su navodi o kršenju prava iz člana 6 st. 2 i 3(d) Evropske konvencije istaknuti u toj dopuni, to u ranije donesenoj odluci nije ni rješavano pitanje eventualnog kršewa tih prava. Imajući ovo u vidu i zakqučak iz tačke 39 ove odluke, Ustavni sud će se u ovoj odluci ograničiti samo na ispitivanje navoda zbog kojih je i usvojen zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da nije prisustvovao saslušanju svjedokinje S.A. u istražnom postupku, a da u unakrsnom ispitivanju nije mogao da je djelotvorno ispita, budući da je svjedokiwa odbila da odgovori na određena važna pitawa, što je sud opravdao njenim strahom od apelantovog navodnog zastrašivawa. 41. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da apelant nije prisustvovao davanju iskaza svjedokinje S.A. u istrazi, a da je ona odbila da odgovori na određena pitawa i tužioca i odbrane tokom glavnog pretresa. Takođe, Ustavni sud zapaža da je svjedokiwa odbijanje da odgovori na određena pitawa obrazložila izjavom u kojoj je istakla da je apelant na nju vršio pritisak i da joj je prijetio, te da je zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv njega. Iako, kako apelant navodi, u to vrijeme nije bila donesena pravosnažna presuda protiv njega zbog navodnih prijetwi svjedokiwi, Ustavni sud ne može da prihvati navode da je takvim obrazloženjem suda prekršeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu izjašwavali o tome da li je apelant prijetio svjedokiwi ili ne, već su njene navode o prijetwama prihvatili kao dovoqno opravdanje da se svjedokiwi dozvoli da ne odgovori na određena pitawa. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovani. 42. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6 stav 3(d) Evropske konvencije, Ustavni sud ponavlja da garancije iz ove odredbe predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1 tog člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će ovi apelantovi navodi da se ispitaju na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23 sa dodatnim referencama). Ovo istovremeno znači da će Ustavni sud morati da uzme u obzir i uticaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo da ima na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje. 43. Ustavni sud ponavlja da je dozvoljenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza u pravilu posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, ukqučujući i način izvođewa dokaza, u cjelini bio pravičan kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi moraju da se izvedu u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštovawa principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora da bude dat na sudu i javno, što u određenim slučajevima može da se pokaže nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stav 24 sa daqwim referencama). Ustavni sud, takođe, ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivawa sama po sebi nije suprotna st. 1 i 3(d) člana 6 Evropske konvencije, uz uslov da je poštovano pravo na odbranu. To pravo zahtijeva, u pravilu, da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok on daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka (idem, stav 25 sa daqwim referencama). Takođe, Evropski sud je u svojoj praksi jasno usvojio stav da čitanje iskaza datih u istrazi ne predstavlja samo po sebi kršenje prava iz člana 6 st. 1 i 3(d) Evropske konvencije, ali da korišćenje takvog dokaza ne smije da bude suprotno pravu na odbranu koje predstavlja "suštinu i ciq" prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, stav 31). 44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli da je iskaz navedene svjedokinje bio jedan od kqučnih dokaza. Međutim, iz obrazložewa osporenih presuda jasno proističe da sudovi svoje zakqučke o apelantovoj krivici nisu zasnovali iskqučivo ili u najvećoj mjeri samo na tom dokazu. Naime, iz obrazložewa osporenih odluka proizilazi da su sudovi uzeli obzir i sve druge iskaze svjedoka i veliki broj materijalnih dokaza od kojih su kao kqučne označili, između ostalog, i "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog kwigovodstva koje je predala svjedokiwa S.A.", a ne samo njen iskaz dat u istrazi. Sem toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud jasno obrazložio da iskaz svjedokinje S.A., koji je dat u istrazi, nije korišćen "direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac koristio prilikom direktnog ispitivawa svjedoka na glavnom pretresu na osnovu ovlašćewa iz člana 280 stav 1 ŠZKPĆ". 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu u smislu predlagawa i izvođewa dokaza. Ustavni sud zapaža da odbrana, nakon što je svjedokiwa S.A. odbila da odgovori na određena pitawa, nije predložila izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporila njeno svjedočenje ili kredibilitet, a ništa u spisu ne ukazuje na to da je odbrana bila uskraćena za ovu mogućnost. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj ranijoj odluci utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu (vidi stav 38 ove odluke). Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je tačna apelantova tvrdwa da je teret dokazivawa na tužiocu. Međutim, Ustavni sud napominje da nekorišćenje zakonom predviđenih prava odbrane da predlaže i izvodi dokaze kojima će da ospori tvrdnje i dokaze tužioca ne može da vodi kršenju prava na pravično suđenje, kako to apelant navodi. 46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je svjedokiwa S.A. odbila da odgovori na određena pitawa, zbog čega je prilikom direktnog ispitivawa korišćen njen iskaz koji je dala u istrazi, ne vodi zakqučku da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 6 stav 3(d) u vezi sa stavom 1 istog člana Evropske konvencije zato što iz osporenih presuda nesumwivo proizilazi da one nisu zasnovane samo ili u najvećoj mjeri na ovom svjedočenju, već i na brojnim drugim dokazima koji su izvedeni pred sudom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na odbranu. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3d) u vezi sa stavom 1 istog člana kada je svjedokiwa na glavnom pretresu odbila da odgovori na određena pitawa, zbog čega je njen iskaz dat u istrazi korišćen prilikom direktnog ispitivawa, u situaciji kada osporene presude nisu zasnovane iskqučivo ili u najvećoj mjeri na ovom iskazu, kao i kada nema ničeg što ukazuje na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Takođe, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada se sudovi u osporenim odlukama nisu izjašwavali o tome da li je apelant prijetio svjedokiwi, već su njene navode o prijetwama prihvatili kao dovoqno opravdanje da se svjedokiwi dozvoli da ne odgovori na određena pitawa. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. D.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Marjanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje osporene presude ili da Ustavni sud apelaciju riješi po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. augusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere. Apelant je ponovo dopunio apelaciju i 11. decembra 2007. godine. 2. Apelant je naknadno dostavio dopune apelacije 13. decembra 2007. godine, a zatim još i 7. i 28. februara, 17. i 21. marta, 28. maja, 1. jula, 15. i 16. septembra i 27. oktobra 2008. godine, te 20. i 26. februara i 4. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj K-64/05. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine. 6. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. decembra 2007. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Međutim, apelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud, Rješenjem broj AP 1781/07 od 13. maja 2008. godine, usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke. 7. Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na zahtjev sudije Krstana Simića Ustavni sud je donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine apelant je kao vlasnik i odgovorno lice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlaštenju, kao odgovorno lice u DOO "Akapulko" Bijeljina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeljina, STR "Tref" Banja Luka, STR "Zenit tref" Banja Luka, STR "Tref pasaž" Banja Luka i STR "Roma" Bijeljina, koje su u toku 2003. i 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o cijelom stečenom oporezivom prihodu. Sud je utvrdio da iznos obaveze prelazi 150.000 KM, te da je, stoga, apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Zbog ovoga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. Također, apelant je obavezan i da plati troškove krivičnog postupka. Dalje, od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist koja je pribavljena navedenim krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude drugooptuženi B.S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba na okolnosti načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem 16 svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza. Odbrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka, vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te na osnovu određenih materijalnih dokaza. 11. Sud je prihvatio materijalne dokaze koje je tužilac prezentirao u odnosu na apelantove radnje, a iz kojih je utvrdio nespornim da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52. i 53, a u vezi sa članom 23. stav 1. tačka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće. Sud je utvrdio da je apelant formirao paralelno knjigovodstvo (sveske, dnevnike blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikaciju naloga za otpremu unesenu u računare i vanknjigovodstvenu evidenciju obilježenu na formatima od sveske i papirićima), a ova vanknjigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Dalje, sud je zaključio da je apelant, putem vanknjigovodstvene evidencije, prikazao stvarni promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, a da ovaj promet nije iskazao u zvaničnim poslovnim knjigama. Na taj način je apelant, kako je sud zaključio, time što nije prijavio nadležnom poreznom organu stvarno ostvareni prihod i nije vršio obračun plaćanja poreza na promet, oštetio budžet RS za iznos od 735.914,24 KM. 12. Kao jedan od ključnih dokaza u konkretnom slučaju sud je ocijenio iskaz svjedokinje S.A. Naime, ona je bila zaposlena kod apelanta i svjedočila je da je vodila vanknjigovodstvene evidencije po apelantovom nalogu. Ova svjedokinja je na glavnom pretresu odbila odgovarati na određena pitanja tužioca i odbrane, pa je tužilac prezentirao njezinu izjavu koju je dala u istrazi, a u kojoj je, osim opisivanja načina vođenja vanknjigovodstvene evidencije, ova svjedokinja izjavila da je radila kod optuženog, te da je početkom 2005. godine "zagubila novčani iznos od 96.500 KM", koji je podigla sa računa DOO "Akapulko". Dalje je istakla da nije uspjela pronaći ovaj novac, da se zbog toga zadužila kod kamatara kako bi taj novac nadoknadila, ali da joj je dug kod kamatara narastao na iznos koji nije mogla vratiti zbog čega je odlučila "sve prijaviti ŠapelantuĆ". Također je izjavila da je očekivala da će je on, kao dugogodišnju radnicu, razumjeti, ali pošto on nije pokazao razumijevanje za nju "kao do sada odanog radnika", odlučila je svu dokumentaciju, tzv. "crne blagajne", dostaviti policiji. Apelant je prigovorio ovom iskazu, a naročito je osporio kredibilitet ove svjedokinje ističući da je ona od njega otuđila više od 300.000 KM, zbog čega je protiv nje podnio krivičnu prijavu. Također, apelant je ukazao na nemogućnost da ovu svjedokinju u cijelosti unakrsno ispita zbog njezinog odbijanja da na glavnom pretresu odgovara na određena pitanja. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Okružni sud je ocijenio da "sve po ocjeni suda ukazuje na postojanje razloga da je na ovog svjedoka vršen pritisak i da je on zastrašivan, a u prilog toj tvrdnji je i krivična prijava koju je ŠapelantĆ podnio protiv nje kao i prijava koju je ona podnijela protiv ŠapelantaĆ". 13. Naime, apelant je protiv ove svjedokinje podnio krivičnu prijavu zbog novca koji je od njega, navodno, otuđila, a svjedokinja je podnijela prijavu protiv apelanta zbog navodnih prijetnji i zastrašivanja. Krivični postupak protiv ove svjedokinje za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS i krivično djelo falsificiranja ili uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZRS i dalje je u toku, dok je protiv apelanta krivični postupak okončan pravosnažnom oslobađajućom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-K-06-000 12 od 9. marta 2007. godine. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da u paralelnu blagajnu nisu primani samo iznosi za kupljenu robu, već i novac koji su druga lica po drugim osnovima donosila apelantu, pa čak i da je apelant sam nekada u tu blagajnu davao svoj novac radi pokrivanja obaveza preduzeća čiji je vlasnik u iznosima, kako je navela, od "50, 60, a nekada i 100 hiljada", nekada maraka, a nekada eura. Također, svjedokinja je na glavnom pretresu svjedočila da je za svaki iznos koji je uzimao iz te blagajne apelant vlastoručno potpisao priznanicu. Okružni sud je, također, naveo da "svjedokinja nije razdužila stanje blagajne nakon prekida radnog odnosa kod optuženog ŠS.D.Ć, pa je očigledno da su svjedokinja i optuženi imali neraščišćenih računa i odnosa, ali to, prema ocjeni suda, ne može da osporava kredibilitet ŠsvjedokinjeĆ". Također, sud je naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da su na apelantov zahtjev vodili lažne pazare, a s namjerom da se stranim dobavljačima prikaže veći promet. 14. Dalje, sud je cijenio i vjerovao nalazu i mišljenju vještaka Laze Đurđevića, ocijenivši ga stručnim i u skladu sa pravilima i vještinama struke i nauke, budući da je zasnovan na materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da je vještak, po nalogu nadležnog tužilaštva, utvrdio vrijednost robe i usluga koje nisu evidentirane u poslovnim knjigama, a koje služe kao osnovica za utvrđivanje porezne obaveze, te da je izračunao iznos poreza, "ali bez određivanja subjektivnog elementa bića krivičnog djela". Naime, vještak se nije mogao izjasniti o tome da li je zaista došlo do prometa robe koja je vanknjigovodstveno evidentirana, pa je naglasio da su u njegovom nalazu prikazani manji iznosi pazara od stvarno ostvarenih "pod uvjetom da se iznosi evidentirani u vanknjigovodstvenoj evidenciji smatraju stvarno ostvarenim prihodima". Okružni sud je, analizirajući nalaz ovog vještaka, naveo da "kada se nalaz vještaka finansijske struke dovede u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima i iskazima nabrojanih saslušanih svjedoka, nesumnjivo proizlazi da je optuženi ŠS.D.Ć počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa, jer je kod njega postojala namjera da se izbjegne djelimično plaćanje poreza (više kalendarskih godina, odnosno više poreznih godina)". Također, Okružni sud je zaključio da je iz spisa i zapisnika Porezne uprave PC Bijeljina od 20. februara 2006. godine vidljivo da ovaj or gan "iako je znao za dvojno, tj. paralelno knjigovodstvo (koje je njima bilo dostupno u Okružnom tužilaštvu), u svom zapisniku nije utvrdio da optuženi nije platio porez". 15. Sud je naveo i da je Okružno tužilaštvo u saradnji sa SJB Bijeljina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i STR navedenih u dispozitivu prvostepene presude, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta. O tome je sačinjena službena zabilješka, a dokumentacija iz računara je uz prisustvo stručnog lica odštampana i predata Okružnom tužilaštvu. Okružni sud je obrazložio da je ovakvo postupanje u skladu sa članom 134. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te da ovi dokazi nisu nezakonito pribavljeni jer su oduzeti računari, koji su predati Tužilaštvu, bili deponirani u SJB Bijeljina pod nadzorom Tužilaštva. Dalje, 27. maja 2005. godine je, u prisustvu apelantovog branioca, izvršeno otvaranje računara i ulazak u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica, a da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi, dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio, u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. 16. Okružni sud nije prihvatio iskaze tri svjedoka odbrane, koje su dali na glavnom pretresu i koje su izmijenili u odnosu na iskaze date u istrazi. Sud je ovo obrazložio time da činjenica da su ovi svjedoci izjavili da su svu robu koju su kupovali od apelanta plaćali putem žiroračuna nije značajna "jer je logično da je optuženi ostvarujući toliki promet i poslujući sa tolikim brojem STR, odnosno poslovnih jedinica morao jedan dio prihoda da prijavi kako ne bi imao problema sa nadležnim institucijama". Također, Okružni sud nije prihvatio ni nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, obrazloživši da je ovaj nalaz dat samo na osnovu "relevantne dokumentacije" i da je "suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića", zbog čega ga sud nije mogao prihvatiti kao objektivan. 17. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zaključio da je dokazano "izvan razumne sumnje da je optuženi ŠS.D.Ć počinio navedeno krivično djelo i da je tom prilikom postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti". Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu utvrđene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje bića krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu njih formirao svoj zaključak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav žalbe u vezi sa korištenjem neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da "korištenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom". Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, a da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdnjama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze, iako je ovaj svjedok promijenio iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su navodi o primjeni prinude prema ovom svjedoku u istrazi neuvjerljivi i nesigurni, te da su zbog nedostatka dokaza o tome neprihvatljivi. 19. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je ispitivanje svjedokinje S.A. u istrazi izvršeno uz poštivanje odredaba procesnog zakona, te da "ovaj iskaz nije korišten direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac iskoristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu" u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS. Također, Vrhovni sud je odbio i žalbene navode koji se tiču činjenice da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo više svjedoka, ali da je na glavni pretres pozvalo samo one koji su teretili apelanta, a ne i one čiji su iskazi išli u apelantovu korist. Vrhovni sud je obrazložio da je odbrana očigledno bila upoznata sa ovim dokazima, pa ukoliko je smatrala da joj idu u prilog, "nije bilo smetnji da traži njihovo izvođenje na glavnom pretresu". Također, Vrhovni sud je ukazao na to da se optužba ne zasniva na postavci da je cjelokupno apelantovo poslovanje suprotno propisima, pa da na te okolnosti optužba nije ni morala izvoditi dokaze. 20. Vrhovni sud je odbio i apelantove žalbene navode koji se tiču navodne nezakonitosti postupka u odnosu na privremeno oduzete kompjutere, zaključivši da je o tome Okružni sud usvojio pravilno stanovište. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži "sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjena ostalih odredbi krivičnog zakona", te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe, čime nije prekršeno pravo na odbranu, jer te činjenice "ne izlaze iz okvira radnji sadržanih u optužnici, pa Š...Ć ne zahtijevaju posebno izjašnjavanje". Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., kao i analiza njezinog iskaza koji je dala u SJB Bijeljina. Vrhovni sud je zaključio da se Okružni sud pravilno opredijelio "da u potpunosti prihvati iskaz ove svjedokinje koji je dala u SJB Bijeljina", koji je "sastavni dio njezinog iskaza sa glavnog pretresa, gdje joj je predočavan kada je odstupala od ranijeg iskaza". Vrhovni sud je zaključio da je "nesporna njezina upućenost u detalje poslovanja koje je sistematično i jasno izložila u svom iskazu", te da se "na osnovu Štog iskazaĆ potpuno pouzdano može prihvatiti zaključak o načinu poslovanja optuženog" preko njegovog preduzeća, a preko STR i PJ na osnovu usmenog ovlaštenja. Također, Vrhovni sud je naveo da iskaz ove svjedokinje čini "okosnicu dokaznog materijala o radnjama ŠapelantaĆ, poslovanju preduzeća, načinu vođenja knjigovodstva i preuzimanju pazara". 21. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelantovo ovlaštenje za zastupanje DOO "Olimpik sport" nesporno, jer on ima svojstvo odgovornog lica u tom preduzeću, a da je radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" preduzimao na osnovu usmenog ovlaštenja, što je posvjedočila svjedokinja S.A., ali i drugooptuženi B.S., apelantov brat koji je bio vlasnik te firme. Što se tiče ovlaštenja za zastupanje STR nabrojanih u izreci prvostepene presude, Vrhovni sud je naveo da "pitanje vlasništva nad članskim udjelima u Štim preduzećimaĆ nije značajno za ovo krivično djelo Š...Ć već je to ovlaštenje za zastupanje". Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su o tome dati razlozi koji su "zasnovani na realnoj podlozi", kao i da činjenica da su ove STR, nakon prestanka sa radom, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašnjava apelantovu ulogu u poslovanju ovih STR, čime "pitanje njihovog formalnog vlasnika gubi na značaju". 22. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, pod uvjetom da je promet izvršen. Vrhovni sud je, također, obrazložio da ni nalaz vještaka odbrane, Milivoja Peće, u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvostepeni sud nije utvrđivao koju je sumu iz paralelne blagajne apelant navodno uzeo, a koja je suma ostala preduzeću, te da je, stoga, pogrešan zaključak da je apelant prisvojio iznos od 735.914,24 KM, koliko je prema zaključku prvostepenog suda trebalo da plati poreza. Naime, Vrhovni sud je zaključio da "iznos koji je nastao neplaćanjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća", te da je, prema iskazu svjedokinje S.A., apelant taj iznos "sukcesivno preuzimao od svjedokinje ŠS.A.Ć, potpisujući joj internu priznanicu umjesto da ona taj iznos, kao knjigovođa, položi na račun preduzeća". Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obaveze "proizvod konkretnog načina izvršenja krivičnog djela". Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i da je za svoju odluku dao prihvatljive razloge. 23. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je, s obzirom na sve okolnosti, a naročito "pri postojanju značajnih olakšavajućih okolnosti" koje su "dominantne u odnosu na otežavajuću okolnost" da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončanja krivičnog postupka, apelantu trebalo izreći "kaznu zatvora u kraćem trajanju", te da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci prava mjera kazne u konkretnom slučaju. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio. IV. Apelacija c) Navodi iz apelacije 24. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U dopuni apelacije od 13. decembra 2007. godine, te ostalim dopunama navedenim u tački 2. ove odluke, apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. st. 2. i 3(d) Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da "pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14. ZKP", te ukazuje na odredbe člana 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS, navodeći "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", da je "u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati princip in dubio pro reo sadržan, kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3. ZKPRS". U suštini, u apelaciji i brojnim dopunama apelacije apelant ukazuje na nekoliko pitanja koja su, prema njegovom mišljenju, problematična sa aspekta Evropske konvencije. Prvo, apelant navodi da su sudovi propustili da svoje odluke obrazlože u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu navodi da sudovi nisu obrazložili kako su došli do iznosa od 8.350.000 KM prometa, koliko je po njihovom zaključku apelant uzeo iz tzv. "crne blagajne", jer "prema dokumentaciji i potpisima koji su slični ŠapelantovomĆ isplaćeno je cca 1.700.000 KM". U tom smislu apelant ukazuje na to da je svjedokinja S.A., koja ima tretman ključnog svjedoka u konkretnom slučaju, svjedočila da je za sve iznose koje je apelantu isplatila iz tzv. "crne blagajne" apelant potpisao priznanicu. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da je svjedokinja S.A. na isti način i u istu blagajnu primala i privatna sredstva koja su treća lica donosila ovoj svjedokinji, ili da vrate dug apelantu, ili u druge svrhe, pa čak i sredstva koja je i apelant davao za određene potrebe i uplate na račun firme. Apelant ukazuje na to da su ta sredstva ušla u iznos od preko osam miliona, na koja je izračunat neplaćeni porez, a da nisu, i onda bi iznos navodno neplaćenog poreza bio daleko manji. Također, apelant navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže da je promet koji mu se stavlja na teret stvarno ostvaren i da je iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, što, prema njegovom mišljenju i bez obzira na zaključak redovnih sudova, nije dokazano. 25. Također, apelant navodi da nije na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega ga sud smatra odgovornim za rad DOO "Akapulko" i STR, te da niko od svjedoka nije potvrdio postojanje dvojnih cijena. U vezi s tim, apelant posebno ukazuje na činjenicu da je Novalina Ristić iz Bijeljine vlasnica STR "Roma", te da je ta radnja ugašena 2008. godine, a apelant je osporavanim presudama osuđen i za poslovanje ove STR, kao lice koje je navodno usmeno ovlašteno da postupa u ime te STR kao ovlašteno lice. Također, apelantu je na teret stavljeno da je kao odgovorno lice nezakonito postupao i u odnosu na ostale STR, a da pri tome nije uzeto u obzir ko su bili stvarni vlasnici svih STR. Apelant navodi da je ovakav zaključak suda izveden isključivo iz iskaza svjedokinje S.A., ali i da je taj iskaz pogrešno interpretiran zato što je, npr., ista svjedokinja navela u svom iskazu da samo "pretpostavlja" da je drugooptuženi, vlasnik DOO "Akapulko", usmeno ovlastio apelanta da postupa u njegovo ime kao odgovorno lice. Ista je svjedokinja, kako navodi apelant, eksplicitno izjavila da paralelno knjigovodstvo koje je vodila za apelanta nema bilo kakve veze sa DOO "Akapulko", već da je ime te firme samo "mahinalno upisivala", kao i da je poslovanje ove firme okončano i da su svi porezi za tu firmu plaćeni. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje zaključke o tome da je apelant djelovao kao odgovorno lice za sve navedene STR i DOO "Akapulko", odnosno da je odgovoran za njihovo eventualno nezakonito poslovanje. 26. Apelant smatra da navedeno ukazuje i na to da sudovi nisu primijenili princip in dubio pro reo budući da je sve što je apelantu stavljeno na teret bazirano samo na iskazu svjedokinje S.A. i na osnovu nalaza vještaka koji je dao nalaz ogradivši se od ocjene da li je promet po određenim stavkama stvarno i izvršen. Apelant navodi da je oslanjanje u najvećoj mogućoj mjeri na iskaz svjedokinje S.A. problematičan zato što je i kredibilitet ove svjedokinje teško doveden u pitanje, o čemu sudovi nisu dali odgovarajuće obrazloženje, već su samo paušalno odbili apelantove navode. Naime, apelant navodi da je zbog toga što ga je ova svjedokinja potkradala i falsificirala njegove potpise protiv nje podnio krivičnu prijavu na osnovu koje je Tužilaštvo otvorilo istragu, podiglo optužnicu povodom koje je počelo i suđenje. Apelant navodi da taj postupak protiv navedene svjedokinje još nije okončan, budući da ona na razne načine zloupotrebljava procesna prava. Također, navodi i razne druge navodno kriminalne radnje koje je ova svjedokinja navodno izvršila u odnosu na druge firme. Apelant je naveo da su sudovi istakli "da je odbrana mogla koristiti svoje pravo da bude aktivnija u toku postupka", ali je podsjetio i na to da nije optuženi dužan dokazivati svoju nevinost, već je teret dokazivanja na tužiocu. 27. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 3(d) Evropske konvencije, apelant ističe da je svjedokinja, na čijem se iskazu u najvećoj mjeri zasniva krivična osuda protiv njega, u istrazi saslušana bez njegovog prisustva ili prisustva njegovog branioca. S druge strane, prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, ova svjedokinja je na određena pitanja odbila dati odgovor, što je sud tolerirao i prihvatio, mada je to u suštini omelo apelanta da njezin iskaz efikasno ospori. Ovakvo postupanje prvostepeni sud je obrazložio svojom ocjenom da postoje razlozi "da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivan", za šta je kao dokaz naveo to da je S.A. zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta. Na ovaj način, kako smatra apelant, prvostepeni sud je unaprijed zaključio da je apelant kriv za navodno zastrašivanje apelantice, mada je pravosnažnom presudom apelant oslobođen, a Vrhovni sud je takvu odluku potvrdio ne dajući za svoju odluku valjano obrazloženje. Na osnovu navedenog, apelant smatra da je sud onemogućio apelanta da svoje pravo na ispitivanje svjedoka iskoristi na način kako to predviđaju standardi pravičnog suđenja samo na osnovu pretpostavke o navodnom zastrašivanju te svjedokinje, čime je ujedno prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi vezani za povredu odredaba krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te je navedeno da Vrhovni sud nije utvrdio da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije. 29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. 30. Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza, a da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 31. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: Član 287. Utaja poreza i doprinosa (1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili penzijskog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Ko počini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. 32. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 14. Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 148. Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. (2) Svjedok koji koristi ovo pravo iz stava 1. ovog člana odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet. Š...Ć Član 268. Izvođenje dokaza (1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. Š...Ć (3) Prilikom izvođenja dokaza dopušteno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Š...Ć Član 274. Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje i napada. (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koje vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom. Š...Ć (3) U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužioca radi preduzimanja krivičnog gonjenja. (4) Na prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeća naredit će policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka. Član 275. Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM. Š...Ć Član 280. Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se odlukom sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Član 286. Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Član 287. Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296. Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo... VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3(d) Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. st. 1, 2. i 3(d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. Apelant se, između ostalog, žali da obrazloženja osporenih presuda u odlučujućim dijelovima nisu u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. decembra 2007. godine u potpunosti ispitao ove navode i zaključio da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, ispitujući ove apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke u vezi sa navodima koje je Ustavni sud tom prilikom ispitao, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, zbog čega je zaključio da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ni povreda identiteta optužbe, kako u subjektivnom, tako ni u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa članom 23. KZRS za što je, nakon provedenog postupka, i osuđen. 39. Ustavni sud je u ranijoj odluci, također, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, zato što je pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u postupku i da predlaže dokaze. Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelacione navode nema nikakvog razloga da ne ostane pri ovakvoj ocjeni i zaključcima. 40. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke zato što je Ustavni sud utvrdio da je apelant 13. decembra 2007. godine, na dan održavanja sjednice na kojoj je usvojena navedena odluka, dostavio dopunu apelacije u kojoj je istakao nove navode o kršenju prava na pravično suđenje i određene nove dokaze, ali da Ustavni sud "nije u odluci konstatirao da je dopuna apelacije primljena, niti je dopunu uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke". S obzirom na to da su navodi o kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3.(d) Evropske konvencije istaknuti u toj dopuni, to u ranije donesenoj odluci nije ni rješavano pitanje eventualnog kršenja tih prava. Imajući ovo u vidu i zaključak iz tačke 39. ove odluke, Ustavni sud će se u ovoj odluci ograničiti samo na ispitivanje navoda zbog kojih je i usvojen zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da nije prisustvovao saslušanju svjedokinje S.A. u istražnom postupku, a da u unakrsnom ispitivanju nije mogao da je djelotvorno ispita, budući da je svjedokinja odbila odgovoriti na određena važna pitanja, što je sud opravdao njezinim strahom od apelantovog navodnog zastrašivanja. 41. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da apelant nije prisustvovao davanju iskaza svjedokinje S.A. u istrazi, a da je ona odbila odgovoriti na određena pitanja i tužioca i odbrane tokom glavnog pretresa. Također, Ustavni sud zapaža da je svjedokinja odbijanje da odgovori na određena pitanja obrazložila izjavom u kojoj je istakla da je apelant na nju vršio pritisak i da joj je prijetio, te da je zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv njega. Iako, kako apelant navodi, u to vrijeme nije bila donesena pravosnažna presuda protiv njega zbog navodnih prijetnji svjedokinji, Ustavni sud ne može prihvatiti navode da je takvim obrazloženjem suda prekršeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu izjašnjavali o tome da li je apelant prijetio svjedokinji ili ne, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani. 42. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 3.(d) Evropske konvencije, Ustavni sud ponavlja da garancije iz ove odredbe predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. tog člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama). Ovo istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo imati na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje. 43. Ustavni sud ponavlja da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza u pravilu posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, u cjelini bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stav 24. sa daljnjim referencama). Ustavni sud, također, ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3.(d) člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na odbranu. To pravo zahtijeva, u pravilu, da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok on daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka (idem, stav 25. sa daljnjim referencama). Također, Evropski sud je u svojoj praksi jasno usvojio stav da čitanje iskaza datih u istrazi ne predstavlja samo po sebi kršenje prava iz člana 6. st. 1. i 3.(d) Evropske konvencije, ali da korištenje takvog dokaza ne smije biti suprotno pravu na odbranu koje predstavlja "suštinu i cilj" prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, stav 31). 44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli da je iskaz navedene svjedokinje bio jedan od ključnih dokaza. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda jasno proističe da sudovi svoje zaključke o apelantovoj krivici nisu zasnovali isključivo ili u najvećoj mjeri samo na tom dokazu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su sudovi uzeli obzir i sve druge iskaze svjedoka i veliki broj materijalnih dokaza od kojih su kao ključne označili, između ostalog, i "vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A.", a ne samo njezin iskaz dat u istrazi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud jasno obrazložio da iskaz svjedokinje S.A., koji je dat u istrazi, nije korišten "direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac koristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu na osnovu ovlaštenja iz člana 280. stav 1. ŠZKPĆ". 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu u smislu predlaganja i izvođenja dokaza. Ustavni sud zapaža da odbrana, nakon što je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, nije predložila izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporila njezino svjedočenje ili kredibilitet, a ništa u spisu ne ukazuje na to da je odbrana bila uskraćena za ovu mogućnost. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj ranijoj odluci utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu (vidi stav 38. ove odluke). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je tačna apelantova tvrdnja da je teret dokazivanja na tužiocu. Međutim, Ustavni sud napominje da nekorištenje zakonom predviđenih prava odbrane da predlaže i izvodi dokaze kojima će osporiti tvrdnje i dokaze tužioca ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, kako to apelant navodi. 46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je prilikom direktnog ispitivanja korišten njezin iskaz koji je dala u istrazi, ne vodi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3.(d) u vezi sa stavom 1. istog člana Evropske konvencije zato što iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da one nisu zasnovane samo ili u najvećoj mjeri na ovom svjedočenju, već i na brojnim drugim dokazima koji su izvedeni pred sudom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na odbranu. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) u vezi sa stavom 1. istog člana kada je svjedokinja na glavnom pretresu odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je njezin iskaz dat u istrazi korišten prilikom direktnog ispitivanja, u situaciji kada osporene presude nisu zasnovane isključivo ili u najvećoj mjeri na ovom iskazu, kao i kada nema ničeg što ukazuje na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Također, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada se sudovi u osporenim odlukama nisu izjašnjavali o tome da li je apelant prijetio svjedokinji, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1072/07, rješavajući apelaciju "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, pdopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću pod brojem Ps-6/05. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj Ps-6/05. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Saniteks" d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 11. travnja 2007. godine apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću pod brojem PS-6/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi i DJL "Jezerka" Jezerski (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. travnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. svibnja 2007. godine. Općinski sud u Bosanskoj Krupi nije dostavio odgovor na apelaciju, već je pismo Ustavnog suda proslijedio Općinskom sudu u Bihaću, koji je 4. lipnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 7. svibnja 2007. godine. 4. Ustavni sud je 23. lipnja 2009. godine zatražio na uvid spis Općinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05. Općinski sud u Bihaću je 2. srpnja 2009. godine dostavio traženi spis. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. srpnja 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 17. srpnja 1996. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženog kao dužnika. Osnovni sud u Bosanskoj Krupi (sada Općinski sud u Bosanskoj Krupi) je Rješenjem o ovrsi broj Ip-5/96 od 8. listopada 1996. godine odredio predloženu ovrhu. 8. Protiv navedenog rješenja tuženi je 23. listopada 1996. godine podnio prigovor, pa je tako nastala parnica zavedena kod tog suda pod brojem Ps-3/97. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je prigovor tuženog kao dužnika dostavio apelantu 20. svibnja 1998. godine. Apelant je 4. lipnja 1998. godine dostavio odgovor na prigovor tuženog kao dužnika. 9. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je 14. rujna 1998. godine u navedenom predmetu održao raspravu nakon koje je donio Presudu broj Ps-3/97 od 14. rujna 1998. godine, kojom je odredio da se Rješenje o ovrsi broj Ip-5/96 od 8. listopada 1996. godine djelomično održava na snazi, te je, dosljedno tomu, tuženom naloženo da apelantu kao tužitelju plati iznos od 21.683,00 KM sa pripadajućom kamatom po propisanoj stopi počevši od dana zakašnjenja u plaćanju do konačne isplate, te troškove postupka u iznosu od 773,00 KM, sve u roku od osam dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudne ovrhe. Određeno je da se Rješenje o ovrsi broj Ip-5/96 od 8. listopada 1996. godine ukida u odnosu na glavni dug u iznosu od 10.500,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv rješenja o ovrsi tuženi podnio prigovor, te je tako nastala parnica koja je zavedena pod brojem Ps-3/97. 10. Protiv navedene presude tuženi je podnio priziv 13. siječnja 1999. godine koji je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-37/99 od 6. ožujka 2000. godine uvažio, ukinuo prvostupanj - sku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostupanjska presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe članka 55.a preuzetog Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prvostupanjski sud bio dužan prvo odlučiti o prigovoru tuženog kao dužnika koji je uložen na predmetno rješenje o ovrsi, te u ovisnosti o toj odluci nastaviti postupak. 11. Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Ip-5/96 od 2. listopada 2000. godine stavljeno je izvan snage Rješenje o ovrsi broj Ip-5/96 od 8. listopada 1996. godine i ukinute su sve provedene radnje. Određeno je da se prijedlog za ovrhu smatra tužbom, te da će se po njoj provesti parnični postupak. U obrazloženju je navedeno da je rješenje o ovrsi doneseno u smislu članka 21. ZIP-a na temelju vjerodostojne isprave. Pošto je tuženi kao dužnik protiv rješenja o ovrsi podnio prigovor, to je, u smislu članka 55. ZIP-a, sud odlučio kao u izreci rješenja. 12. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je 16. studenog 2000. godine održao raspravu. Konstatirano je da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ročišta obzirom na to da sud nema dokaza da je tuženi primio poziv uz Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-37/99 od 6. ožujka 2000. godine. Stoga je rasprava odgođena za 22. prosinac 2000. godine. 13. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je na ročištu zakazanom za 22. prosinac 2000. godine, kojem nije pristupio nitko od stranaka, donio rješenje kojim je konstatirao da je kompletan referat "PS" novim rasporedom poslova u sudu pripao sucu Borislavu Desnici, te je određeno da će se kompletan spis dostaviti na daljni rad tom sucu. 14. Raspravi zakazanoj za 11. listopad 2001. godine pristupio je apelant, a u ime tuženog nije nitko pristupio iako je uredno obaviješten. Konstatirano je da nije doneseno rješenje povodom uloženog prigovora tuženog kao dužnika protiv Rješenja o ovrsi od 8. listopada 1996. godine, te da se parnični postupak ne može voditi dok se ne donese navedeno rješenje, a na što je i svojim Rješenjem broj Pž-37/99 uputio Kantonalni sud. 15. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je Rješenjem broj Ip-5/96 od 11. listopada 2001. godine stavio izvan snage Rješenje o ovrsi od 8. listopada 1996. godine i odredio da će se postupak nastaviti kao po prigovoru uloženom protiv platnog naloga. 16. Dopisom od 8. studenog 2001. godine apelant je urgirao da se riješi predmet, navodeći da predmetni postupak traje predugo. 17. Raspravi zakazanoj za 27. prosinac 2001. godine nije pristupio nitko od stranaka. Utvrđeno je da su apelant i tuženi bili uredno pozvani. Određeno je da će se naredna rasprava zakazati kada sudu budu doznačena sredstva za materijalne troškove i plaćanje poštarine, jer pošta u Bosanskoj Krupi neće da preuzima sudbenu poštu bez uplaćenog ranijeg duga. 18. Raspravi zakazanoj za 26. ožujak 2002. godine nije pristupio nitko. Sud je konstatirao da su stranke bile uredno pozvane. Stoga je sud donio Rješenje broj PS-16/00 od 26. ožujka 2002. godine, kojim je utvrdio da se smatra da je apelant povukao tužbu. 19. Apelant je 12. travnja 2002. godine protiv navedenog rješenja podnio priziv koji je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-138/02 od 9. rujna 2002. godine odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. 20. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelant je uložio reviziju 6. studenog 2002. godine koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-467/02 od 21. rujna 2004. godine usvojio, drugostupanjsku odluku ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. ožujak 2002. godine, čime mu nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Navedenim je, prema mišljenju Vrhovnog suda, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog čega je utvrđeno da odluka Kantonalnog suda nije pravilna i na zakonu utemeljena. 21. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-204/04 od 19. studenog 2004. godine uvažen je apelantov priziv i ukinuto Rješenje Općinskog suda broj Ps-16/00 od 26. ožujka 2002. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. ožujak 2002. godine pred prvostupanjskim sudom, čime mu nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 7. ZPP. 22. Dopisom od 20. prosinca 2004. godine Kantonalni sud je spis broj Ps-16/00 dostavio Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi na daljnje postupanje. 23. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je dopisom od 23. prosinca 2004. godine dostavio kompletan spis broj Ps-16/00 na daljni nadležni postupak Privrednom odjelu Općinskog suda u Bihaću. 24. Općinski sud u Bihaću je Rješenjem broj Ps-6/05 od 21. svibnja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana dostavi sudu dokaze da je tuženi kao pravna osoba prestao postojati odlukom Kantonalnog suda. 25. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05 od 30. svibnja 2007. godine naloženo je apelantu da u roku od osam dana sudu dostavi izvadak iz sudbenog registra za tuženog kao pravne osobe. Traženu dokumentaciju apelant je dostavio 27. lipnja 2007. godine. Iz navedene dokumentacije proizlazi da je Rješenjem Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. studenog 2002. godine utvrđeno da je tuženi kao pravna osoba prestao postojati. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 23. listopada 2003. godine. 26. Nakon što je apelant dostavio traženu dokumentaciju Općinski sud u Bihaću nije poduzeo niti jednu radnju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Navodi da Vrhovni sud nije, sukladno članku 252. ZPP, dostavio odluku strankama, te da je dopisom od 6. ožujka 2007. godine na njegovo traženje obaviješten o stanju spisa, odnosno o odluci o reviziji. Ističe da, iako je Rješenjem Kantonalnog suda od 19. studenog 2004. godine, predmet vraćen prvostupanjskom sudu, on još uvijek nije okončan. Navodi da se radi o gospodarskom sporu, te da, zbog nepostupanja sudova u sukladno relevantnim propisima, trpi štetu. b) Odgovor na apelaciju 28. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da ostaje pri razlozima iz svoje odluke, te da je navedeno rješenje doneseno sukladno relevantnom materijalnom i procesnom zakonu. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 29. U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Bihaću je naveo da je odluku Kantonalnog suda od 19. studenog 2004. godine dostavio tuženom. Međutim, odluka i dopis suda su vraćeni sudu uz dopis u kojem je navedeno da je tuženi prestao raditi po sili zakona na temelju rješenja Kantonalnog suda i da poduzeće više ne postoji. Ističe da je Općinski sud u Bihaću Rješenjem od 21. svibnja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana sudu dostavi dokaze da je DJL "Jezerka" Jezerski prestalo postojati odlukom Kantonalnog suda. U odgovoru je navedeno da će, nakon dostave odgovora tuženog, sud postupiti prema važećim odredbama ZPP i nastojati okončati predmet u što kraćem roku. Općinski sud u Bihaću smatra da u postupanju tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. 30. U odgovoru tuženi navodi da je spor između apelanta i tuženog okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-138/02 od 9. rujna 2002. godine. Tuženi smatra da je navedenom odlukom predmetni sudbeni postupak okončan. Poslije navedenog rješenja nije bilo nikakvog sudbenog procesa obzirom na to da je navedeno rješenje konačno. U međuvremenu tvrtka DJL "Jezerka" je ugašena i prestala je raditi na temelju Rješenja Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. studenog 2002. godine, te ističu da se ne radi o kršenju apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 31. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 34. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant je u apelaciji naveo da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantna načela 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 40. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 41. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo 7. srpnja 1996. godine, kada je apelant podnio prijedlog za ovrhu na osnovi vjerodostojne isprave. Prema tomu, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda obzirom na to da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni postupak traje 13 godina i da još nije okončan. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 42. U konkretnom slučaju radi se o postupku naplate duga. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije osobito složen kako glede činjeničnog stanja, tako i glede pravnih pitanja. 43. U svezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 27. prosinac 2001. godine iako je bio uredno pozvan, čime je doprinio duljini predmetnog postupka, ali ne u mjeri koja je bila odlučujuća za duljinu predmetnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da je apelant tijekom postupka urgirao da se predmetni postupak što prije okonča, naglašavajući da postupak predugo traje, čime je, dakle, pokušao isposlovati da se postupak okonča u razumnom roku. 44. U svezi sa ponašanjem sudova, Ustavni sud je ustanovio da je u predmetnom postupku Općinski sud u Bosanskoj Krupi prigovor tuženog kao dužnika na rješenje o ovrsi, koji je tuženi kao dužnik podnio 23. listopada 1996. godine, dostavio apelantu tek 20. svibnja 1998. godine, dakle, u razdoblju duljem od godinu dana. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da je Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi dva puta predmet vraćen na ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, što je značajno utjecalo na duljinu predmetnog postupka. Ustavni sud je ustanovio da je Općinski sud u Bosanskoj Krupi, rješavajući u izvršnom postupku, Rješenjem od 2. listopada 2000. godine i Rješenjem od 11. listopada 2001. godine stavio izvan snage Rješenje o ovrsi od 8. listopada 1996. godine. Dakle, navedeni sud je dva puta stavio izvan snage rješenje o ovrsi. Općinski sud u Bihaću je tek nakon skoro dvije godine i pet mjeseci, od kada mu je Općinski sud u Bosanskoj Krupi predmetni spis dostavio na nadležni postupak, prvo zatražio od tuženog, a onda i od apelanta relevantnu dokumentaciju o statusu tuženog. Iako je traženu dokumentaciju apelant dostavio 27. lipnja 2007. godine, Općinski sud nije poduzeo u navedenom predmetu niti jednu radnju. 45. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud u Bosanskoj Krupi svojim radnjama značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da je i Općinski sud u Bihaću, pred kojim se sada vodi predmetni postupak, obzirom na to da u razdoblju duljem od dvije godine nije poduzeo bilo kakvu radnju u predmetnom postupku, doprinio duljini predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su Općinski sud u Bosanskoj Krupi i Općinski sud u Bihaću svojim ponašanjem značajno doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da predmetni postupak po apelantovom zahtjevu traje 13 godina, te da se takvo neopravdano trajanje postupka može gotovo u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda, a taj sud nije dao razumne i opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1072/07, rješavajući apelaciju "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Opštinskim sudom u Bihaću pod brojem Ps-6/05. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj Ps-6/05. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Saniteks" d.d. Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 11. aprila 2007. godine apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Opštinskim sudom u Bihaću pod brojem PS-6/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi i DJL "Jezerka" Jezerski (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. maja 2007. godine. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi nije dostavio odgovor na apelaciju, već je pismo Ustavnog suda proslijedio Opštinskom sudu u Bihaću, koji je 4. juna 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2007. godine. 4. Ustavni sud je 23. juna 2009. godine zatražio na uvid spis Opštinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05. Opštinski sud u Bihaću je 2. jula 2009. godine dostavio traženi spis. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelant je 17. jula 1996. godine podnio predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tuženog kao dužnika. Osnovni sud u Bosanskoj Krupi (sada Opštinski sud u Bosanskoj Krupi) je Rješenjem o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine odredio predloženo izvršenje. 8. Protiv navedenog rješewa tuženi je 23. oktobra 1996. godine podnio prigovor, pa je tako nastala parnica zavedena kod tog suda pod brojem Ps-3/97. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je prigovor tuženog kao dužnika dostavio apelantu 20. maja 1998. godine. Apelant je 4. juna 1998. godine dostavio odgovor na prigovor tuženog kao dužnika. 9. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je 14. septembra 1998. godine u navedenom predmetu održao raspravu nakon koje je donio Presudu broj Ps-3/97 od 14. septembra 1998. godine, kom je odredio da se Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine djelimično održava na snazi, te je, dosljedno tome, tuženom naloženo da apelantu kao tužiocu plati iznos od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 21.683,00 KM sa pripadajućom kamatom po propisanoj stopi počev od dana zakašnjenja u plaćanju do konačne isplate, te troškove postupka u iznosu od 773,00 KM, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. Određeno je da se Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine ukida u odnosu na glavni dug u iznosu od 10.500,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv rješewa o izvršenju tuženi podnio prigovor, te je tako nastala parnica koja je zavedena pod brojem Ps-3/97. 10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu 13. januara 1999. godine koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-37/99 od 6. marta 2000. godine uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 336 stav 2 tačka 13 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 55a preuzetog Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP), prvostepeni sud bio dužan prvo da odluči o prigovoru tuženog kao dužnika koji je izjavljen na predmetno rješenje o izvršenju, te u zavisnosti od te odluke nastavi postupak. 11. Rješenjem Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Ip-5/96 od 2. oktobra 2000. godine stavljeno je van snage Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine i ukinute su sve sprovedene radnje. Određeno je da se predlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se po woj sprovesti parnični postupak. U obrazloženju je navedeno da je rješenje o izvršenju doneseno u smislu člana 21 ZIP-a na osnovu vjerodostojne isprave. Pošto je tuženi kao dužnik protiv rješewa o izvršenju podnio prigovor, to je, u smislu člana 55 ZIP-a, sud odlučio kao u izreci rješewa. 12. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je 16. novembra 2000. godine održao raspravu. Konstatovano je da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ročišta s obzirom na to da sud nema dokaza da je tuženi primio poziv uz Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-37/99 od 6. marta 2000. godine. Stoga je rasprava odložena za 22. decembar 2000. godine. 13. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je na ročištu zakazanom za 22. decembar 2000. godine, kom nije pristupio niko od stranaka, donio rješenje kojim je konstatovao da je kompletan referat "PS" novim rasporedom poslova u sudu pripao sudiji Borislavu Desnici, te je određeno da će se kompletan spis dostaviti na daqni rad tom sudiji. 14. Raspravi zakazanoj za 11. oktobar 2001. godine pristupio je apelant, a u ime tuženog nije niko pristupio iako je uredno obaviješten. Konstatovano je da nije doneseno rješenje povodom uloženog prigovora tuženog kao dužnika protiv Rješewa o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine, te da se parnični postupak ne može da vodi dok se ne donese navedeno rješenje, a na šta je i svojim Rješenjem broj Pž-37/99 uputio Kantonalni sud. 15. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je Rješenjem broj Ip-5/96 od 11. oktobra 2001. godine stavio van snage Rješenje o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine i odredio da će se postupak nastaviti kao po prigovoru izjavljenom protiv platnog naloga. 16. Dopisom od 8. novembra 2001. godine apelant je urgirao da se riješi predmet, navodeći da predmetni postupak traje predugo. 17. Raspravi zakazanoj za 27. decembar 2001. godine nije pristupio niko od stranaka. Utvrđeno je da su apelant i tuženi bili uredno pozvani. Određeno je da će se naredna rasprava zakazati kada sudu budu doznačena sredstva za materijalne troškove i plaćanje poštarine, jer pošta u Bosanskoj Krupi neće da preuzima sudsku poštu bez uplaćenog ranijeg duga. 18. Raspravi zakazanoj za 26. mart 2002. godine nije pristupio niko. Sud je konstatovao da su stranke bile uredno pozvane. Stoga je sud donio Rješenje broj PS-16/00 od 26. marta 2002. godine, kojim je utvrdio da se smatra da je apelant povukao tužbu. 19. Apelant je 12. aprila 2002. godine protiv navedenog rješewa podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-138/02 od 9. septembra 2002. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 20. Protiv rješewa Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 6. novembra 2002. godine koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-467/02 od 21. septembra 2004. godine usvojio, drugostepenu odluku ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. mart 2002. godine, čime mu nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom. Navedenim je, prema mišljenju Vrhovnog suda, počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka zbog čega je utvrđeno da odluka Kantonalnog suda nije pravilna i na zakonu zasnovana. 21. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-204/04 od 19. novembra 2004. godine uvažena je apelantova žalba i ukinuto Rješenje Opštinskog suda broj Ps-16/00 od 26. marta 2002. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno da, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. mart 2002. godine pred prvostepenim sudom, čime mu nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, a čime je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 336 stav 2 tačka 7 ZPP. 22. Dopisom od 20. decembra 2004. godine Kantonalni sud je spis broj Ps-16/00 dostavio Opštinskom sudu u Bosanskoj Krupi na daqnje postupanje. 23. Opštinski sud u Bosanskoj Krupi je dopisom od 23. decembra 2004. godine dostavio kompletan spis broj Ps-16/00 na daqni nadležni postupak Privrednom odjeljenju Opštinskog suda u Bihaću. 24. Opštinski sud u Bihaću je Rješenjem broj Ps-6/05 od 21. maja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana dostavi sudu dokaze da je tuženi kao pravno lice prestao da postoji odlukom Kantonalnog suda. 25. Rješenjem Opštinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05 od 30. maja 2007. godine naloženo je apelantu da u roku od osam dana sudu dostavi izvod iz sudskog registra za tuženog kao pravnog lica. Traženu dokumentaciju apelant je dostavio 27. juna 2007. godine. Iz navedene dokumentacije proizilazi da je Rješenjem Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. novembra 2002. godine utvrđeno da je tuženi kao pravno lice prestao da postoji. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 23. oktobra 2003. godine. 26. Nakon što je apelant dostavio traženu dokumentaciju Opštinski sud u Bihaću nije preduzeo niti jednu radnju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Navodi da Vrhovni sud nije, u skladu sa članom 252 ZPP, dostavio odluku strankama, te da je dopisom od 6. marta 2007. godine na njegovo traženje obaviješten o stanju spisa, odnosno o odluci o reviziji. Ističe da, iako je Rješenjem Kantonalnog suda od 19. novembra 2004. godine, predmet vraćen prvostepenom sudu, on još uvijek nije okončan. Navodi da se radi o privrednom sporu, te da, zbog nepostupawa sudova u skladu sa relevantnim propisima, trpi štetu. b) Odgovor na apelaciju 28. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da ostaje pri razlozima iz svoje odluke, te da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa relevantnim materijalnim i procesnim zakonom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 29. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud u Bihaću je naveo da je odluku Kantonalnog suda od 19. novembra 2004. godine dostavio tuženom. Međutim, odluka i dopis suda su vraćeni sudu uz dopis u kom je navedeno da je tuženi prestao da radi po sili zakona na osnovu rješewa Kantonalnog suda i da preduzeće više ne postoji. Ističe da je Opštinski sud u Bihaću Rješenjem od 21. maja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana sudu dostavi dokaze da je DJL "Jezerka" Jezerski prestalo da postoji odlukom Kantonalnog suda. U odgovoru je navedeno da će, nakon dostavljanja odgovora tuženog, sud postupiti shodno važećim odredbama ZPP i nastojati okončati predmet u što kraćem roku. Opštinski sud u Bihaću smatra da u postupanju tog suda nije došlo do kršewa apelantovih ustavnih prava. 30. U odgovoru tuženi navodi da je spor između apelanta i tuženog okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-138/02 od 9. septembra 2002. godine. Tuženi smatra da je navedenom odlukom predmetni sudski postupak okončan. Poslije navedenog rješewa nije bilo nikakvog sudskog procesa s obzirom na to da je navedeno rješenje konačno. U međuvremenu firma DJL "Jezerka" je ugašena i prestala je da radi na osnovu Rješewa Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. novembra 2002. godine, te ističu da se ne radi o kršenju apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 31. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 34. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant je u apelaciji naveo da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 40. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 41. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo 7. jula 1996. godine, kada je apelant podnio predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Prema tome, pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni postupak traje 13 godina i da još nije okončan. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 42. U konkretnom slučaju radi se o postupku naplate duga. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. 43. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 27. decembar 2001. godine iako je bio uredno pozvan, čime je doprinio dužini predmetnog postupka, ali ne u mjeri koja je bila odlučujuća za dužinu predmetnog postupka. Takođe, Ustavni sud smatra da je apelant tokom postupka urgirao da se predmetni postupak što prije okonča, naglašavajući da postupak predugo traje, čime je, dakle, pokušao da ishoduje da se postupak okonča u razumnom roku. 44. U vezi sa ponašanjem sudova, Ustavni sud je ustanovio da je u predmetnom postupku Opštinski sud u Bosanskoj Krupi prigovor tuženog kao dužnika na rješenje o izvršenju, koji je tuženi kao dužnik podnio 23. oktobra 1996. godine, dostavio apelantu tek 20. maja 1998. godine, dakle, u periodu dužem od godinu dana. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da je Opštinskom sudu u Bosanskoj Krupi dva puta predmet vraćen na ponovno suđenje zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, što je značajno uticalo na dužinu predmetnog postupka. Ustavni sud je ustanovio da je Opštinski sud u Bosanskoj Krupi, rješavajući u izvršnom postupku, Rješenjem od 2. oktobra 2000. godine i Rješenjem od 11. oktobra 2001. godine stavio van snage Rješenje o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine. Dakle, navedeni sud je dva puta stavio van snage rješenje o izvršenju. Opštinski sud u Bihaću je tek nakon skoro dvije godine i pet mjeseci, od kada mu je Opštinski sud u Bosanskoj Krupi predmetni spis dostavio na nadležni postupak, prvo zatražio od tuženog, a onda i od apelanta relevantnu dokumentaciju o statusu tuženog. Iako je traženu dokumentaciju apelant dostavio 27. juna 2007. godine, Opštinski sud nije preduzeo u navedenom predmetu niti jednu radnju. 45. Iz navedenog Ustavni sud zakqučuje da je Opštinski sud u Bosanskoj Krupi svojim radwama značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da je i Opštinski sud u Bihaću, pred kojim se sada vodi predmetni postupak, s obzirom na to da u periodu dužem od dvije godine nije preduzeo bilo kakvu radnju u predmetnom postupku, doprinio dužini predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su Opštinski sud u Bosanskoj Krupi i Opštinski sud u Bihaću svojim ponašanjem značajno doprinijeli dužini trajawa predmetnog postupka. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da predmetni postupak po apelantovom zahtjevu traje 13 godina, te da se takvo neopravdano trajanje postupka može gotovo u cijelosti da pripiše ponašanju nadležnog suda, a taj sud nije dao razumne i opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1072/07, rješavajući apelaciju "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću pod brojem Ps-6/05. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj Ps-6/05. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Saniteks" d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 11. aprila 2007. godine apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću pod brojem PS-6/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi i DJL "Jezerka" Jezerski (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. maja 2007. godine. Općinski sud u Bosanskoj Krupi nije dostavio odgovor na apelaciju, već je pismo Ustavnog suda proslijedio Općinskom sudu u Bihaću, koji je 4. juna 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2007. godine. 4. Ustavni sud je 23. juna 2009. godine zatražio na uvid spis Općinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05. Općinski sud u Bihaću je 2. jula 2009. godine dostavio traženi spis. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 17. jula 1996. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tuženog kao dužnika. Osnovni sud u Bosanskoj Krupi (sada Općinski sud u Bosanskoj Krupi) je Rješenjem o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine odredio predloženo izvršenje. 8. Protiv navedenog rješenja tuženi je 23. oktobra 1996. godine podnio prigovor, pa je tako nastala parnica zavedena kod tog suda pod brojem Ps-3/97. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je prigovor tuženog kao dužnika dostavio apelantu 20. maja 1998. godine. Apelant je 4. juna 1998. godine dostavio odgovor na prigovor tuženog kao dužnika. 9. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je 14. septembra 1998. godine u navedenom predmetu održao raspravu nakon koje je donio Presudu broj Ps-3/97 od 14. septembra 1998. godine, kojom je odredio da se Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine djelimično održava na snazi, te je, dosljedno tome, tuženom naloženo da apelantu kao tužiocu plati iznos od 21.683,00 KM sa pripadajućom kamatom po propisanoj stopi počevši od dana zakašnjenja u plaćanju do konačne isplate, te troškove postupka u iznosu od 773,00 KM, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Određeno je da se Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine ukida u odnosu na glavni dug u iznosu od 10.500,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv rješenja o izvršenju tuženi podnio prigovor, te je tako nastala parnica koja je zavedena pod brojem Ps-3/97. 10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu 13. januara 1999. godine koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-37/99 od 6. marta 2000. godine uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 55.a preuzetog Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prvostepeni sud bio dužan prvo odlučiti o prigovoru 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 tuženog kao dužnika koji je izjavljen na predmetno rješenje o izvršenju, te u zavisnosti od te odluke nastaviti postupak. 11. Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Ip-5/96 od 2. oktobra 2000. godine stavljeno je van snage Rješenje o izvršenju broj Ip-5/96 od 8. oktobra 1996. godine i ukinute su sve provedene radnje. Određeno je da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se po njoj provesti parnični postupak. U obrazloženju je navedeno da je rješenje o izvršenju doneseno u smislu člana 21. ZIP-a na osnovu vjerodostojne isprave. Pošto je tuženi kao dužnik protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor, to je, u smislu člana 55. ZIP-a, sud odlučio kao u izreci rješenja. 12. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je 16. novembra 2000. godine održao raspravu. Konstatirano je da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ročišta s obzirom na to da sud nema dokaza da je tuženi primio poziv uz Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-37/99 od 6. marta 2000. godine. Stoga je rasprava odgođena za 22. decembar 2000. godine. 13. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je na ročištu zakazanom za 22. decembar 2000. godine, kojem nije pristupio niko od stranaka, donio rješenje kojim je konstatirao da je kompletan referat "PS" novim rasporedom poslova u sudu pripao sudiji Borislavu Desnici, te je određeno da će se kompletan spis dostaviti na daljni rad tom sudiji. 14. Raspravi zakazanoj za 11. oktobar 2001. godine pristupio je apelant, a u ime tuženog nije niko pristupio iako je uredno obaviješten. Konstatirano je da nije doneseno rješenje povodom uloženog prigovora tuženog kao dužnika protiv Rješenja o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine, te da se parnični postupak ne može voditi dok se ne donese navedeno rješenje, a na šta je i svojim Rješenjem broj Pž-37/99 uputio Kantonalni sud. 15. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je Rješenjem broj Ip-5/96 od 11. oktobra 2001. godine stavio van snage Rješenje o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine i odredio da će se postupak nastaviti kao po prigovoru uloženom protiv platnog naloga. 16. Dopisom od 8. novembra 2001. godine apelant je urgirao da se riješi predmet, navodeći da predmetni postupak traje predugo. 17. Raspravi zakazanoj za 27. decembar 2001. godine nije pristupio niko od stranaka. Utvrđeno je da su apelant i tuženi bili uredno pozvani. Određeno je da će se naredna rasprava zakazati kada sudu budu doznačena sredstva za materijalne troškove i plaćanje poštarine, jer pošta u Bosanskoj Krupi neće da preuzima sudsku poštu bez uplaćenog ranijeg duga. 18. Raspravi zakazanoj za 26. mart 2002. godine nije pristupio niko. Sud je konstatirao da su stranke bile uredno pozvane. Stoga je sud donio Rješenje broj PS-16/00 od 26. marta 2002. godine, kojim je utvrdio da se smatra da je apelant povukao tužbu. 19. Apelant je 12. aprila 2002. godine protiv navedenog rješenja podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-138/02 od 9. septembra 2002. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 20. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 6. novembra 2002. godine koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-467/02 od 21. septembra 2004. godine usvojio, drugostepenu odluku ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. mart 2002. godine, čime mu nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom. Navedenim je, prema mišljenju Vrhovnog suda, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog čega je utvrđeno da odluka Kantonalnog suda nije pravilna i na zakonu zasnovana. 21. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-204/04 od 19. novembra 2004. godine uvažena je apelantova žalba i ukinuto Rješenje Općinskog suda broj Ps-16/00 od 26. marta 2002. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije bio uredno pozvan na ročište zakazano za 26. mart 2002. godine pred prvostepenim sudom, čime mu nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, a čime je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 7. ZPP. 22. Dopisom od 20. decembra 2004. godine Kantonalni sud je spis broj Ps-16/00 dostavio Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi na daljnje postupanje. 23. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je dopisom od 23. decembra 2004. godine dostavio kompletan spis broj Ps-16/00 na daljni nadležni postupak Privrednom odjeljenju Općinskog suda u Bihaću. 24. Općinski sud u Bihaću je Rješenjem broj Ps-6/05 od 21. maja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana dostavi sudu dokaze da je tuženi kao pravno lice prestao postojati odlukom Kantonalnog suda. 25. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj Ps-6/05 od 30. maja 2007. godine naloženo je apelantu da u roku od osam dana sudu dostavi izvod iz sudskog registra za tuženog kao pravnog lica. Traženu dokumentaciju apelant je dostavio 27. juna 2007. godine. Iz navedene dokumentacije proizlazi da je Rješenjem Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. novembra 2002. godine utvrđeno da je tuženi kao pravno lice prestao da postoji. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 23. oktobra 2003. godine. 26. Nakon što je apelant dostavio traženu dokumentaciju Općinski sud u Bihaću nije preduzeo niti jednu radnju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Navodi da Vrhovni sud nije, u skladu sa članom 252. ZPP, dostavio odluku strankama, te da je dopisom od 6. marta 2007. godine na njegovo traženje obaviješten o stanju spisa, odnosno o odluci o reviziji. Ističe da, iako je Rješenjem Kantonalnog suda od 19. novembra 2004. godine, predmet vraćen prvostepenom sudu, on još uvijek nije okončan. Navodi da se radi o privrednom sporu, te da, zbog nepostupanja sudova u skladu sa relevantnim propisima, trpi štetu. b) Odgovor na apelaciju 28. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da ostaje pri razlozima iz svoje odluke, te da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa relevantnim materijalnim i procesnim zakonom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 29. U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Bihaću je naveo da je odluku Kantonalnog suda od 19. novembra 2004. godine dostavio tuženom. Međutim, odluka i dopis suda su vraćeni sudu uz dopis u kojem je navedeno da je tuženi prestao da radi po sili zakona na osnovu rješenja Kantonalnog suda i da preduzeće više ne postoji. Ističe da je Općinski sud u Bihaću Rješenjem od 21. maja 2007. godine naložio tuženom da u roku od osam dana sudu dostavi dokaze da je DJL "Jezerka" Jezerski prestalo da postoji odlukom Kantonalnog suda. U odgovoru je navedeno da će, nakon dostavljanja odgovora tuženog, sud postupiti prema važećim odredbama ZPP i nastojati okončati predmet u što kraćem roku. Općinski sud u Bihaću smatra da u postupanju tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. 30. U odgovoru tuženi navodi da je spor između apelanta i tuženog okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-138/02 od 9. septembra 2002. godine. Tuženi smatra da je navedenom odlukom predmetni sudski postupak okončan. Poslije navedenog rješenja nije bilo nikakvog sudskog procesa s obzirom na to da je navedeno rješenje konačno. U međuvremenu firma DJL "Jezerka" je ugašena i prestala je da radi na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj U/I-1405/02 od 29. novembra 2002. godine, te ističu da se ne radi o kršenju apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 31. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 34. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant je u apelaciji naveo da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 40. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 41. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo 7. jula 1996. godine, kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Prema tome, pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni postupak traje 13 godina i da još nije okončan. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 42. U konkretnom slučaju radi se o postupku naplate duga. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. 43. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 27. decembar 2001. godine iako je bio uredno pozvan, čime je doprinio dužini predmetnog postupka, ali ne u mjeri koja je bila odlučujuća za dužinu predmetnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da je apelant tokom postupka urgirao da se predmetni postupak što prije okonča, naglašavajući da postupak predugo traje, čime je, dakle, pokušao isposlovati da se postupak okonča u razumnom roku. 44. U vezi sa ponašanjem sudova, Ustavni sud je ustanovio da je u predmetnom postupku Općinski sud u Bosanskoj Krupi prigovor tuženog kao dužnika na rješenje o izvršenju, koji je tuženi kao dužnik podnio 23. oktobra 1996. godine, dostavio apelantu tek 20. maja 1998. godine, dakle, u periodu dužem od godinu dana. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da je Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi dva puta predmet vraćen na ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, što je značajno utjecalo na dužinu predmetnog postupka. Ustavni sud je ustanovio da je Općinski sud u Bosanskoj Krupi, rješavajući u izvršnom postupku, Rješenjem od 2. oktobra 2000. godine i Rješenjem od 11. oktobra 2001. godine stavio van snage Rješenje o izvršenju od 8. oktobra 1996. godine. Dakle, navedeni sud je dva puta stavio van snage rješenje o izvršenju. Općinski sud u Bihaću je tek nakon skoro dvije godine i pet mjeseci, od kada mu je Općinski sud u Bosanskoj Krupi predmetni spis dostavio na nadležni postupak, prvo zatražio od tuženog, a onda i od apelanta relevantnu dokumentaciju o statusu tuženog. Iako je traženu dokumentaciju apelant dostavio 27. juna 2007. godine, Općinski sud nije preduzeo u navedenom predmetu niti jednu radnju. 45. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud u Bosanskoj Krupi svojim radnjama značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da je i Općinski sud u Bihaću, pred kojim se sada vodi predmetni postupak, s obzirom na to da u periodu dužem od dvije godine nije preduzeo bilo kakvu radnju u predmetnom postupku, doprinio dužini predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su Općinski sud u Bosanskoj Krupi i Općinski sud u Bihaću svojim ponašanjem značajno doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da predmetni postupak po apelantovom zahtjevu traje 13 godina, te da se takvo neopravdano trajanje postupka može gotovo u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda, a taj sud nije dao razumne i opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1431/07, rješavajući apelaciju S. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S. B. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. ožujka 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, odvjetnica iz Zenice, podnijela je 16. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. srpnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 1. kolovoza 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 7. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 8. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je tužbom pokrenula postupak protiv tuženog radi isplate razlike plaća, toplog obroka i regresa prema Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1354/04 od 26. rujna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1504/05 od 13. ožujka 2006. godine, tuženi je obvezan apelantici na ime razlike neisplaćenih plaća i toplog obroka za razdoblje od 4. studenog 2002. godine do 4. studenog 2003. godine isplatiti ukupan iznos od 2.148,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i s početkom tijeka kamata za relevantna vremenska razdoblja, kako je to bliže navedeno u izreci presude, te na ime regresa za godišnji odmor iznos od 220,00 KM sa zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2003. godine do isplate. 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je, na temelju odredbe iz članka 277. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud obvezao tuženog da isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose na način da je odredio da kamate počinju teći od dana dospijeća obveze do isplate. 8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se ne mogu uvažiti prizivni razlozi tuženog glede početka tijeka kamata na dosuđene iznose naknada. Kantonalni sud je smatrao da je određivanjem početka tijeka kamata na dosuđenu razliku plaće i naknade za topli obrok, počevši od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi iz članka 70. stavak 1. Zakona o radu u svezi sa odredbom iz članka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98). Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da prvostupanjski sud nije pogriješio kada je početak tijeka kamata na dosuđeni iznos naknade za korištenje godišnjeg odmora odredio počevši od 1. kolovoza 2003. godine. Kantonalni sud je istaknuo da u postupku pred prvostupanjskim sudom među strankama nije ni bilo upitno da je apelantica stekla pravo na korištenje godišnjeg odmora počevši od 21. srpnja 2003. godine, te da apelantici, stoga, pripada pravo da zahtijeva kamatu na dosuđeni iznos razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora počevši od stjecanja prava na korištenje godišnjeg odmora, a to je od 21. srpnja 2003. godine. 9. Tuženi je uložio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1504/05 od 13. ožujka 2006. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. ožujka 2007. godine djelomično uvažio, te obje nižestupanjske presude preinačio tako da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počevši od 14. prosinca 2004. godine (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate. U ostalom dijelu reviziju tuženog Vrhovni sud je odbio kao neutemeljenu. 10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako vrijednost pobijane pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (članak 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je reviziju iznimno dopustio ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima (članak 237. stavak 3. ZPP), i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava prigodom odlučivanja o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 11. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da su sve dosuđene novčane tražbine (plaća, topli obrok i regres) povremene tražbine (članak 372. stavak 1. ZOO), te da na takve tražbine zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 isplatu (članak 279. stavak 3. ZOO). Vrhovni sud je smatrao da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obvezali da apelantici plati kamatu počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog, odnosno godišnjeg iznosa, i zato je ovaj sud pobijanu presudu glede odluke o kamati preinačio na način da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica navodi da je pobijanom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno pravo iz članka 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u nejednakopravan položaj u odnosu na ostale djelatnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinog utvrđenog iznosa. Apelantica se pozvala na odredbe članka 70. Zakona o radu i na odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji definiraju obvezu da se isplate plaće i rokove. Apelantica navodi da se sud pogrešno poziva na odredbu članka 279. stavak 3. ZOO kojim je definirana zabrana plaćanja "kamate na kamatu". Apelantica je navela veliki broj presuda redovitih sudova na svim instancama u državi sa gotovo identičnim činjenično-pravnim problemom koje idu u prilog apelantičinim navodima. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je pobijana presuda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. 14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je Vrhovni sud, donoseći pobijanu presudu, postupio sukladno odredbi članka 279. stavak 3. ZOO i da je detaljno obrazložio svoju odluku. Smatra da nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Članak 68. Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 70. stavak 1. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koja ne mogu biti dulja od 30 dana. 16. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak 2. Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću uposleniku. 17. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 25. stavak 2. Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. Članak 29. stavak 1. Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u tijeku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. 18. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Članak 277. stavak 1. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Članak 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Članak 324. stavak 1. Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Članak 372. Tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremene tražbine), pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Š...Ć VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 26. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 16. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica smatra da joj je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 658/07 od 10. lipnja 2009. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objave u službenom glasniku dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke glede apelanticinih prizivnih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istaknuo da se plaća i ostale tražbine iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz članka 372. stavak 1. ZOO u svezi sa člankom 279. stavak 3. ZOO. Također, Ustavni sud je primijetio da se ove tražbine iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje "kamate na kamatu" u članku 279. stavak 3. ZOO. Plaća, kao i ostale novčane tražbine iz radnog odnosa dospijevaju točno određenog nadnevka, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obveze, a što je regulirano člankom 277. ZOO. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da se, glede dosuđivanja kamata na utvrđene iznose plaća i drugih primanja iz radnog odnosa, Kantonalni sud pozvao na odredbe članka 279. stavak 3. bez posebnog jasnog i preciznog obrazloženja, zbog čega njegova odluka ne zadovoljava stan dard zakonitog miješanja u pravo na imovinu i zbog čega je u navedenom predmetu utvrđeno kršenje prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 24. Ustavni sud smatra da se razlozi dani u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je pobijanom odlukom povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 25. Obzirom na utvrđenu povredu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantičine navode. VIII. Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog odluke Vrhovnog suda da apelantici na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe članka 279. stavak 3. ZOO glede početka tijeka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno apelanatičino ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1431/07, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S. B. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. S. B. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 1. avgusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 7. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantkiwi 8. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je tužbom pokrenula postupak protiv tuženog radi isplate razlike plata, toplog obroka i regresa prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Presudom Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1354/04 od 26. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1504/05 od 13. marta 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantkiwi na ime razlike neisplaćenih plata i toplog obroka za pe riod od 4. novembra 2002. godine do 4. novembra 2003. godine isplati ukupan iznos od 2.148,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i s početkom toka kamata za relevantne vremenske periode, kako je to bliže navedeno u izreci presude, te na ime regresa za godišwi odmor iznos od 220,00 KM sa zateznom kamatom počev od 1. avgusta 2003. godine do isplate. 7. U obrazloženju presude Opštinskog suda je navedeno da je, na osnovu odredbe iz člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), Opštinski sud obavezao tuženog da isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose na način da je odredio da kamate počinju da teku od dana dospijeća obaveze do isplate. 8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da ne mogu da se uvaže žalbeni razlozi tuženog u pogledu početka toka kamata na dosuđene iznose naknada. Kantonalni sud je smatrao da je određivanjem početka toka kamata na dosuđenu razliku plate i naknade za topli obrok, počev od svakog prvog u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 mjesecu za protekli mjesec, prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom iz člana 70 stav 1 Zakona o radu u vezi sa odredbom iz člana 7 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98). Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da prvostepeni sud nije pogriješio kada je početak toka kamata na dosuđeni iznos naknade za korišćenje godišnjeg odmora odredio počev od 1. avgusta 2003. godine. Kantonalni sud je istakao da u postupku pred prvostepenim sudom među strankama nije ni bilo sporno da je apelantkiwa stekla pravo na korišćenje godišnjeg odmora počev od 21. jula 2003. godine, te da apelantkiwi, stoga, pripada pravo da zahtijeva kamatu na dosuđeni iznos razlike naknade za korišćenje godišnjeg odmora počev od sticawa prava na korišćenje godišnjeg odmora, a to je od 21. jula 2003. godine. 9. Tuženi je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1504/05 od 13. marta 2006. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine djelimično uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počev od 14. decembra 2004. godine (kao dana podnošewa tužbe) pa do isplate. U ostalom dijelu reviziju tuženog Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu. 10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako vrijednost osporene pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (član 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku, u daqnjem tekstu: ZPP), sud je reviziju izuzetno dopustio ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237 stav 3 ZPP), i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 11. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da su sva dosuđena novčana potraživawa (plata, topli obrok i regres) povremena potraživawa (član 372 stav 1 ZOO), te da na takva potraživawa zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu (član 279 stav 3 ZOO). Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da apelantkiwi plati kamatu počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog, odnosno godišnjeg iznosa, i zato je ovaj sud osporenu presudu u pogledu odluke o kamati preinačio na način da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počev od dana podnošewa tužbe pa do isplate. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa navodi da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkiwa, takođe, navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana 7 Opšte deklaracije o qudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinog utvrđenog iznosa. Apelantkiwa se pozvala na odredbe člana 70 Zakona o radu i na odredbe Opšteg kolektivnog ugovora koji definišu obavezu da se isplate plate i rokove. Apelantkiwa navodi da se sud pogrešno poziva na odredbu člana 279 stav 3 ZOO kojim je definisana zabrana plaćawa "kamate na kamatu". Apelantkiwa je navela veliki broj presuda redovnih sudova na svim instancama u državi sa gotovo identičnim činjenično-pravnim problemom koje idu u prilog apelantkiwinim navodima. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, postupio u skladu sa odredbom člana 279 stav 3 ZOO i da je detaqno obrazložio svoju odluku. Smatra da nije došlo do kršewa prava navedenih u apelaciji. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68 Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70 stav 1 Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plate, koji ne mogu biti duži od 30 dana. 16. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 stav 2 Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti platu zaposleniku. 17. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 25 stav 2 Plata se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plate ne može da prođe više od 30 dana. Član 29 stav 1 Pored naknada na platu utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišwi odmor. 18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277 stav 1 Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279 (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davawa ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može da se zahtijeva kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davawa teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu. Član 324 stav 1 Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Član 372 Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavawa, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. Š...Ć VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 26. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantkiwa smatra da joj je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavqivawa u službenom glasniku dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), pa se, umjesto posebnog obrazložewa ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao da se plata i ostala potraživawa iz radnog odnosa ne mogu da definišu kao povremena davawa iz člana 372 stav 1 ZOO u vezi sa članom 279 stav 3 ZOO. Takođe, Ustavni sud je primijetio da se ova potraživawa iz radnog odnosa ne mogu da tretiraju kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredbi kojima se reguliše pitanje "kamate na kamatu" u članu 279 stav 3 ZOO. Plata, kao i ostala novčana potraživawa iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršewa novčane obaveze, a što je regulisano članom 277 ZOO. Ustavni sud je u navedenom predmetu zakqučio da se, u pogledu dosuđivawa kamata na utvrđene iznose plata i drugih primawa iz radnog odnosa, Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 279 stav 3 bez posebnog jasnog i preciznog obrazložewa, zbog čega njegova odluka ne zadovoljava stan dard zakonitog miješawa u pravo na imovinu i zbog čega je u navedenom predmetu utvrđeno kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 25. S obzirom na utvrđenu povredu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da razmatra ostale apelantkiwine navode. VIII. Zakqučak 26. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju, zbog odluke Vrhovnog suda da apelantkiwi na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279 stav 3 ZOO u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno apelanatkiwino ustavno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1431/07, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S. B. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 1. augusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 7. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 8. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je tužbom pokrenula postupak protiv tuženog radi isplate razlike plaća, toplog obroka i regresa prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1354/04 od 26. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1504/05 od 13. marta 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantici na ime razlike neisplaćenih plaća i toplog obroka za pe riod od 4. novembra 2002. godine do 4. novembra 2003. godine isplati ukupan iznos od 2.148,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i s početkom toka kamata za relevantne vremenske periode, kako je to bliže navedeno u izreci presude, te na ime regresa za godišnji odmor iznos od 220,00 KM sa zateznom kamatom počevši od 1. augusta 2003. godine do isplate. 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je, na osnovu odredbe iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud obavezao tuženog da isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose na način da je odredio da kamate počinju da teku od dana dospijeća obaveze do isplate. 8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se ne mogu uvažiti žalbeni razlozi tuženog u pogledu početka toka kamata na dosuđene iznose naknada. Kantonalni sud je smatrao da je određivanjem početka toka kamata na dosuđenu razliku plaće i naknade za topli obrok, počevši od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom iz člana 70. stav 1. Zakona o radu u vezi sa odredbom iz člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98). Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da prvostepeni sud nije pogriješio kada je početak toka kamata na dosuđeni iznos naknade za korištenje godišnjeg odmora odredio počevši od 1. augusta 2003. godine. Kantonalni sud je istakao da u postupku pred prvostepenim sudom među strankama nije ni bilo sporno da je apelantica stekla pravo na korištenje godišnjeg odmora počevši od 21. jula 2003. godine, te da apelantici, stoga, pripada pravo da zahtijeva kamatu na dosuđeni iznos razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora počevši od stjecanja prava na korištenje godišnjeg odmora, a to je od 21. jula 2003. godine. 9. Tuženi je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1504/05 od 13. marta 2006. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine djelimično uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počevši od 14. decembra 2004. godine (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate. U ostalom dijelu reviziju tuženog Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu. 10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako vrijednost osporene pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je reviziju izuzetno dopustio ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP), i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 11. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da su sva dosuđena novčana potraživanja (plaća, topli obrok i regres) povremena potraživanja (član 372. stav 1. ZOO), te da na takva potraživanja zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav 3. ZOO). Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da apelantici plati kamatu počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog, odnosno godišnjeg iznosa, i zato je ovaj sud osporenu presudu u pogledu odluke o kamati preinačio na način da zatezna kamata na sve dosuđene iznose teče počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica navodi da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinog utvrđenog iznosa. Apelantica se pozvala na odredbe člana 70. Zakona o radu i na odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji definiraju obavezu da se isplate plaće i rokove. Apelantica navodi da se sud pogrešno poziva na odredbu člana 279. stav 3. ZOO kojim je definirana zabrana plaćanja "kamate na kamatu". Apelantica je navela veliki broj presuda redovnih sudova na svim instancama u državi sa gotovo identičnim činjenično-pravnim problemom koje idu u prilog apelanticinim navodima. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, postupio u skladu sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO i da je detaljno obrazložio svoju odluku. Smatra da nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70. stav 1. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. 16. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2. Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću zaposleniku. 17. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 25. stav 2. Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. Član 29. stav 1. Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. 18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277. stav 1. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Član 324. stav 1. Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Član 372. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Š...Ć VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000629 od 6. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica smatra da joj je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO. Također, Ustavni sud je primijetio da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje "kamate na kamatu" u članu 279. stav 3. ZOO. Plaća, kao i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, a što je regulirano članom 277. ZOO. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da se, u pogledu dosuđivanja kamata na utvrđene iznose plaća i drugih primanja iz radnog odnosa, Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 279. stav 3. bez posebnog jasnog i preciznog obrazloženja, zbog čega njegova odluka ne zadovoljava stan dard zakonitog miješanja u pravo na imovinu i zbog čega je u navedenom predmetu utvrđeno kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 25. S obzirom na utvrđenu povredu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da razmatra ostale apelanticine navode. VIII. Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog odluke Vrhovnog suda da apelantici na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno apelanaticino ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1499/07, rješavajući apelaciju Amirele Plavčić i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Amirele Plavčić, Ha lide Pinjo, Elme Brkić, Salihe Omanović, Alme Hadžiomerović i Mirhe Hajro. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. ožujka 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Amirela Plavčić, Halida Pinjo, Elma Brkić, Saliha Omanović, Alma Hadžiomerović i Mirha Hajro (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Visokog, koje zastupa Anto Petrušić, odvjetnik iz Zenice, podnijele su 25. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva u Zenici, koje zastupa Zeničko-dobojski kanton, zatražena je 14. svibnja 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. svibnja, a tuženik 1. lipnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelanticama 6. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantice su, kao zaposlenice Općinskog suda za prekršaje Visoko, tužbom od 21. ožujka 2005. godine pokrenule postupak protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženik) radi isplate dijela neisplaćenih plaća i ostalih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćen regres, neisplaćeni troškovi prijevoza i ishrane). Općinski sud je 10. veljače 2006. godine donio Presudu broj P-402/05 kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da apelanticama isplati ukupan iznos od 33.189,10 KM, onako kako je precizno navedeno u dispozitivu presude. Tuženik je obvezan i apelanticama, svakoj pojedinačno, isplatiti zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose. Sud je u najvećem dijelu zateznu kamatu dosudio od 1. siječnja sljedeće godine za potraživanja iz prethodne godine. Također, sud je obvezao tuženika da apelanticama isplati troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužbeni zahtjev usvojio na temelju odredaba Zakona o radu FBiH i Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U svezi sa odlukom o kamatama, prvostupanjski sud je objasnio da je odluka dosuđena na temelju odredbe članka 277. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate. 7. U obrazloženju presude sud je naveo da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva cijenio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke od 4. srpnja 2005. godine. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik, primjenjujući svoje podzakonske propise, od 1. siječnja 2003. do 30. lipnja 2005. godine isplatio apelanticama plaću, naknadu plaće i ostale naknade iz radnog odnosa u visini manjoj od visine propisane Kolektivnim ugovorom. Obzirom na navedeno, sud je, primjenjujući citirane odredbe Kolektivnog ugovora, dosudio apelanticama tražene iznose kao u dispozitivu presude. 8. Protiv prvostupanjske presude tuženik je izjavio priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Gž-06-000 738 od 9. svibnja 2006. godine odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Glede visine dosuđenog iznosa apelanticama, prema stajalištu Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Naime, razloge za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka kao pravilne je prihvatio i Kantonalni sud, a vještačenje nije dovedeno u sumnju ni navodima priziva. Budući da prizivni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostupanjske presude, Kantonalni sud je, u smislu odredbe članka 226. Zakona o parničnom postupku, priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu kao zakonitu. 9. Odlučujući o izjavljenoj reviziji tuženika, Vrhovni sud je 9. ožujka 2007. godine donio Presudu broj 070-0 Rev-06-00911 kojom je reviziju djelomično uvažio i obje nižestupanjske presude preinačio. Vrhovni sud je preinaku presuda izvršio u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđene iznose apelanticama, te je presudio da: "...zatezna kamata na dosuđene iznose Š...Ć teče počevši od 21. marta 2005. godine pa do isplate". U ostalom dijelu, Vrhovni sud je drugostupanjsku presudu potvrdio i reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da vrijednost pobijane pravomoćne presude ni za jednu apelanticu (članak 362. stavak 1. točka 2. ZPP) ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, kako je to predviđeno odredbom članka 237. stavak 2. ZPP. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da reviziju izuzetno treba dopustiti jer bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, kako je to predviđeno odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. Razlog za dopuštanje predmetne revizije je, prema stavu Vrhovnog suda, što su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri odlučivanju o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 10. Prema stajalištu Vrhovnog suda, dosuđeni iznosi plaća, topli obrok i regres su povremena potraživanja iz članka 372. stavak 1. ZOO-a, te, prema odredbi članka 279. stavak 3. ZOO-a, na takva potraživanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Vrhovni sud smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali da apelanticama plati kamatu počevši od 1. siječnja 2004. godine i od 1. siječnja 2005. godine na precizno određena novčana potraživanja za 2003. i 2004. godinu, jer je tužba podnesena 21. ožujka 2005. godine. Zbog toga je pobijanu presudu glede odluke o kamati preinačio kao u dispozitivu i to primjenom odredbe članka 250. stavak 1. ZPP. Vrhovni sud je u preostalom dijelu reviziju odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantice navode da im je pobijanom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke o početku tijeka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantice, također, navode da su pobijanom odlukom povrijeđene odredbe članka 7. stavak 1. točka a) alineja 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i odredbe članka 279. stavak 3. ZOO-a. Apelaciju podnose protiv presude Vrhovnog suda zato što je Vrhovni sud reviziju tuženika djelomično usvojio i preinačio obje nižestupanjske presude tako što je utvrdio da se kamata na glavni dug dosuđuje, odnosno počinje teći od dana podnošenja tužbe. Naime, prema navodima apelantica, pravni stav revizijskog suda da zakonska zatezna kamata u ovoj pravnoj stvari teče od dana podnošenja tužbe je sporan. Prema njihovom stavu, zakonska zatezna kamata na neizmirena potraživanja za plaće teče od momenta dolaska dužnika u docnju, a prema odredbama članka 70. stavak 1. Zakona o radu, odnosno prema odredbama članka 277. stavak 1. ZOO-a. Drugim riječima, u momentu kada protekne rok od 30 dana, u kojem je poslodavac dužan isplatiti plaću, a ne isplati je, on pada u docnju i dužan je zbog te docnje platiti zakonsku zateznu kamatu u smislu odredaba članka 277. ZOO-a. Apelantice se pozivaju i na odredbu članka 70. stavak 2. Zakona o radu kojom je propisano da je poslodavac dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće. Ovaj pismeni obračun, kako apelantice navode, predstavlja priznanje tuženog da je tužiteljima trebao "toga i toga dana, u tome i tome mjesecu" isplatiti određenu plaću. Kako ta plaća nije isplaćena, po zakonu i po ugovoru o radu, poslodavac - tuženi pada u docnju i dužan je platiti zakonske zatezne kamate prema odredbama članka 277. ZOO-a, a ne prema odredbama članka 279. ZOO-a, kako to navodi revizijska presuda. Pozivanje revizijskog suda na odredbe članka 279. stavak 3. i članak 372. stavak 1. ZOO-a, kao na razlog da se zakonska zatezna kamata računa od dana podnošenja tužbe na neisplaćene plaće, apsurdna je zbog toga što plaće nisu povremena novčana davanja, već posebna vrsta isplate po odredbama Zakona o radu, koje se crpe iz radnog odnosa i koje dospijeva sukladno odredbi članka 70. Zakona o radu. Apelantice su zbog potraživane razlike na ime plaće, toplog obroka i regresa za cijelo utuženo razdoblje tužbeni zahtjev kapitalizirale i prikazale zbirno po godinama. To je jedino ispravno i na zakonu utemeljeno rješenje prema kojem se zakonska zatezna kamata dosuđuje na način kako je to urađeno u prvostupanjskoj presudi, dakle, počevši od dospjelosti svakog pojedinog neisplaćenog dijela plaće, pa do konačne isplate. Ako bi se održao pravni stav iz revizijske presude, to bi bio izravan poziv poslodavcima da ne isplaćuju plaću, jer za to nemaju sankciju u vidu kamate. Zbog toga, jasno je da je revizijska presuda suprotna odredbama članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što ne realizira pravo na fer i neovisno suđenje, budući da se apelanticama uskraćuje pravo na isplatu zateznih kamata i pravo na naknadu za plaće suprotno odredbama članka 7. stavak 1. točka a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također, revizijska presuda je, prema ocjeni apelantica, suprotna odredbi članka 279. ZOO-a i odredbama članka 70. Zakona o radu FBiH. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Smatra da je donesena presuda sukladna domaćem procesnom i materijalnom zakonu i odredbama Ustava BiH i Europske konvencije. 13. Kantonalno pravobraniteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da pobija navode apelantica. Naime, Kantonalno pravobraniteljstvo smatra da je odluka revizijskog suda kojom je, prema članku 372. stavak 1. ZOO-a, ocijenio da su potraživanja apelantica povremena potraživanja na koja zatezna kamata, prema odredbi članka 279. stavak 3. ZOO-a, teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu pravilna i na zakonu utemeljena. Zbog toga su očigledno neutemeljeni navodi apelantica o tome da su im povrijeđena prava na pravično suđenje. Također su očigledno neutemeljeni i navodi koji se odnose na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Činjenica da su odlukom revizijskog suda apelanticama dosuđeni manji iznosi od onih koje su tražile ni na koji način ne pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 70. stavak 1. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koja ne mogu biti duža od 30 dana. 15. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) Članak 25. Š...Ć Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. c) Naknade po temelju rada Članak 29. Osim naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishrana u tijeku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju rukovoditelj tijela uprave i Sindikat. Članak 71. Odredbe ovog ugovora primjenjuju se i na službenike i namještenike tijela, službi i tijela iz članka 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona - županija. 16. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kada se duguje Članak 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Članak 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Članak 372. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantice su primile 28. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantice su navele da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na početak tijeka zateznih kamata. VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci, Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. lipnja 2009. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da su u navedenoj odluci apelanti pokrenuli pitanje kršenja prava na imovinu zbog odluke sudova o početku tijeka zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, između ostalog, zaključio da je zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe članka 279. stavak 3. ZOO-a glede početka tijeka zakonske zatezne kamate povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da je u navedenom predmetu Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo zbog čega je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito u smislu članka 1. Protokola broj 1. Također, Ustavni sud je obrazložio da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz članka 372. stavak 1. ZOO-a u svezi sa člankom 279. stavak 3. ZOO-a. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, npr., naknada za troškove prijevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud je istaknuo da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje "kamate na kamatu" u članku 279. stavak 3. ZOO-a. Plaća i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju točno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obveze, a što je regulirano člankom 277. ZOO-a. 25. Iako se u konkretnom slučaju apelantice žale na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u svezi sa potraživanjima iz radnog odnosa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). U konkretnom predmetu, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u navedenoj Odluci broj AP 658/07 u odnosu na proizvoljnu primjenu prava i, prema tome, kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane presude Vrhovnog suda ne zadovoljava ni standarde prava na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da je primjena zakona u konkretnom slučaju u odnosu na početak tijeka zatezne kamate proizvoljno obrazložena, kao i zaključak o tome da su plaće povremena potraživanja. Obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pravo na zatezne kamate u istim činjeničnim i pravnim okolnostima, kao što je to bio slučaj u Odluci broj AP 658/07, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno obrazlagati proizvoljnost u kontekstu prava na pravično suđenje, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 658/07, budući da se ti razlozi, mu ta tis mu tan dis, mogu primijeniti i na ovu odluku. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Vrhovnog suda u odnosu na primjenu odredbe članka 279. stavak 3. ZOO-a ne zadovoljava standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega je povrijeđeno ustavno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII.2. Ostali navodi 27. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelantica koji se tiču navodne povrede njihovog prava na pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kao i povrede iz članka 7. stavak 1. točka a) alineja 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članka 279. stavak 3. ZOO-a. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud zbog proizvoljnog pozivanja na članak 279. stavak 3. ZOO-a, te propusta da obrazloži svoju odluku glede početka tijeka zatezne kamate na iznose koje tuženik treba platiti apelanticama na temelju radnog odnosa, na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, povrijedio pravo apelantica iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1499/07, rješavajući apelaciju Amirele Plavčić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Amirele Plavčić, Ha lide Piwo, Elme Brkić, Salihe Omanović, Alme Haxiomerović i Mirhe Hajro. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Amirela Plavčić, Halida Piwo, Elma Brkić, Saliha Omanović, Alma Haxiomerović i Mirha Hajro (u daqnjem tekstu: apelantkinje) iz Visokog, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijele su 25. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Zenici, koje zastupa Zeničko-dobojski kanton, zatraženo je 14. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. maja, a tuženik 1. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantkiwama 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkiwa i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkinje su, kao zaposlenice Opštinskog suda za prekršaje Visoko, tužbom od 21. marta 2005. godine pokrenule postupak protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženik) radi isplate dijela neisplaćenih plata i ostalih potraživawa iz radnog odnosa (neisplaćen regres, neisplaćeni troškovi prevoza i ishrane). Opštinski sud je 10. februara 2006. godine donio Presudu broj P-402/05 kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženika da apelantkiwama isplati ukupan iznos od 33.189,10 KM, onako kako je precizno navedeno u dispozitivu presude. Tuženik je obavezan i da apelantkiwama, svakoj pojedinačno, isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose. Sud je u najvećem dijelu zateznu kamatu dosudio od 1. januara sljedeće godine za potraživawa iz prethodne godine. Takođe, sud je obavezao tuženika da apelantkiwama isplati troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužbeni zahtjev usvojio na osnovu odredbi Zakona o radu FBiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi sa odlukom o kamatama, prvostepeni sud je objasnio da je odluka dosuđena na osnovu odredbe člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) i člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate. 7. U obrazloženju presude sud je naveo da je prilikom odlučivawa o visini tužbenog zahtjeva cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 4. jula 2005. godine. Sprovedenim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik, primjenjujući svoje podzakonske propise, od 1. januara 2003. do 30. juna 2005. godine isplatio apelantkiwama platu, naknadu plate i ostale naknade iz radnog odnosa u visini mawoj od visine propisane Kolektivnim ugovorom. S obzirom na navedeno, sud je, primjenjujući citirane odredbe Kolektivnog ugovora, dosudio apelantkiwama tražene iznose kao u dispozitivu presude. 8. Protiv prvostepene presude tuženik je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Gž-06-000 738 od 9. maja 2006. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka. U pogledu visine dosuđenog iznosa apelantkiwama, prema stanovištu Kantonalnog suda, Opštinski sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Naime, razloge za prihvatanje nalaza i mišljewa vještaka kao pravilne je prihvatio i Kantonalni sud, a vještačenje nije dovedeno u sumnju ni navodima žalbe. Budući da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu. 9. Odlučujući o izjavljenoj reviziji tuženika, Vrhovni sud je 9. marta 2007. godine donio Presudu broj 070-0 Rev-06-00911 kojom je reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio. Vrhovni sud je preinačenje presuda izvršio u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđene iznose apelantkiwama, te je presudio da: "...zatezna kamata na dosuđene iznose Š...Ć teče počevši od 21. marta 2005. godine pa do isplate". U ostalom dijelu, Vrhovni sud je drugostepenu presudu potvrdio i reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da vrijednost osporene pravosnažne presude ni za jednu apelantkinju (član 362 stav 1 tačka 2 ZPP) ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, kako je to predviđeno odredbom člana 237 stav 2 ZPP. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da reviziju izuzetno treba dozvoliti jer bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, kako je to predviđeno odredbom člana 237 stav 3 ZPP. Razlog za dozvoljavanje predmetne revizije je, shodno stavu Vrhovnog suda, što su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri odlučivanju o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 10. Shodno stanovištu Vrhovnog suda, dosuđeni iznosi plata, topli obrok i regres su povremena potraživawa iz člana 372 stav 1 ZOO-a, te, shodno odredbi člana 279 stav 3 ZOO-a, na takva potraživawa zatezna kamata teče od dana kada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obavezali da apelantkiwama plati kamatu počevši od 1. januara 2004. godine i od 1. januara 2005. godine na precizno određena novčana potraživawa za 2003. i 2004. godinu, jer je tužba podnesena 21. marta 2005. godine. Zbog toga je osporenu presudu u pogledu odluke o kamati preinačio kao u dispozitivu i to primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP. Vrhovni sud je u preostalom dijelu reviziju odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkinje navode da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke o početku toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinje, takođe, navode da su osporenom odlukom povrijeđene odredbe člana 7 stav 1 tačka a) alineja 1 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i odredbe člana 279 stav 3 ZOO-a. Apelaciju podnose protiv presude Vrhovnog suda zato što je Vrhovni sud reviziju tuženika djelimično usvojio i preinačio obje nižestepene presude tako što je utvrdio da se kamata na glavni dug dosuđuje, odnosno počinje da teče od dana podnošewa tužbe. Naime, shodno navodima apelantkiwa, pravni stav revizionog suda da zakonska zatezna kamata u ovoj pravnoj stvari teče od dana podnošewa tužbe je sporan. Shodno wihovom stavu, zakonska zatezna kamata na neizmirena potraživawa za plate teče od momenta dolaska dužnika u docnju, a shodno odredbama člana 70 stav 1 Zakona o radu, odnosno shodno odredbama člana 277 stav 1 ZOO-a. Drugim riječima, u momentu kada protekne rok od 30 dana, u kom je poslodavac dužan da isplati platu, a ne isplati je, on pada u docnju i dužan je zbog te docnje da plati zakonsku zateznu kamatu u smislu odredbi člana 277 ZOO-a. Apelantkinje se pozivaju i na odredbu člana 70 stav 2 Zakona o radu kojom je propisano da je poslodavac dužan da zaposleniku uruči pismeni obračun plate. Ovaj pismeni obračun, kako apelantkinje navode, predstavlja priznanje tuženog da je tužiocima trebalo da "toga i toga dana, u tome i tome mjesecu" isplati određenu platu. Kako ta plata nije isplaćena, po zakonu i po ugovoru o radu, poslodavac - tuženi pada u docnju i dužan je da plati zakonske zatezne kamate shodno odredbama člana 277 ZOO-a, a ne shodno odredbama člana 279 ZOO-a, kako to navodi reviziona presuda. Pozivanje revizionog suda na odredbe člana 279 stav 3 i član 372 stav 1 ZOO-a, kao na razlog da se zakonska zatezna kamata računa od dana podnošewa tužbe na neisplaćene plate, apsurdna je zbog toga što plate nisu povremena novčana davawa, već posebna vrsta isplate po odredbama Zakona o radu, koje se crpe iz radnog odnosa i koje dospijeva u skladu sa odredbom člana 70 Zakona o radu. Apelantkinje su zbog potraživane razlike na ime plate, toplog obroka i regresa za cijeli utuženi pe riod tužbeni zahtjev kapitalisale i prikazale zbirno po godinama. To je jedino ispravno i na zakonu zasnovano rješenje shodno kom se zakonska zatezna kamata dosuđuje na način kako je to urađeno u prvostepenoj presudi, dakle, počevši od dospjelosti svakog pojedinog neisplaćenog dijela plate, pa do konačne isplate. Ako bi se održao pravni stav iz revizione presude, to bi bio direktan poziv poslodavcima da ne isplaćuju platu, jer za to nemaju sankciju u vidu kamate. Zbog toga, jasno je da je reviziona presuda suprotna odredbama člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što ne realizuje pravo na fer i nezavisno suđenje, budući da se apelantkiwama uskraćuje pravo na isplatu zateznih kamata i pravo na naknadu za plate suprotno odredbama člana 7 stav 1 tačka a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Takođe, reviziona presuda je, shodno ocjeni apelantkiwa, suprotna odredbi člana 279 ZOO-a i odredbama člana 70 Zakona o radu FBiH. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cije - losti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Smatra da je donesena presuda u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonom i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. 13. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da osporava navode apelantkiwa. Naime, Kantonalno pravobranilaštvo smatra da je odluka revizionog suda kojom je, shodno članu 372 stav 1 ZOO-a, ocijenio da su potraživawa apelantkiwa povremena potraživawa na koja zatezna kamata, shodno odredbi člana 279 stav 3 ZOO-a, teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu pravilna i na zakonu zasnovana. Zbog toga su očigledno neosnovani navodi apelantkiwa o tome da su im povrijeđena prava na pravično suđenje. Takođe su očigledno neosnovani i navodi koji se odnose na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Činjenica da su odlukom revizionog suda apelantkiwama dosuđeni mawi iznosi od onih koje su tražile ni na koji način ne pokreće pitawa iz člana 13 Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 68 Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70 stav 1 Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plate, koji ne mogu da budu duži od 30 dana. 15. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) Član 25 Š...Ć Plata se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plate ne može da prođe više od 30 dana. c) Naknade po osnovu rada Član 29 Sem naknada na platu utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i sa posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišwi odmor. Visinu naknada iz stava 1 ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat. Član 71 Odredbe ovog ugovora primjenjuju se i na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 168 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona - županija. 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277 Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje sem glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279 (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davawa ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može da se zahtijeva kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davawa teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu. Član 372 Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavawa, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 28. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantkinje su navele da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na početak toka zateznih kamata. VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci, Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitawima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da su u navedenoj odluci apelanti pokrenuli pitanje kršewa prava na imovinu zbog odluke sudova o početku toka zatezne kamate na potraživawa iz radnog odnosa. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, između ostalog, zakqučio da je zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279 stav 3 ZOO-a u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je zakqučio da je u navedenom predmetu Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo zbog čega je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito u smislu člana 1 Protokola broj 1. Takođe, Ustavni sud je obrazložio da plata i ostala potraživawa iz radnog odnosa ne mogu da se definiraju kao povremena davawa iz člana 372 stav 1 ZOO-a u vezi sa članom 279 stav 3 ZOO-a. Plata i neka potraživawa iz radnog odnosa, npr., naknada za troškove prevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primawa, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud je istakao da ova potraživawa iz radnog odnosa ne mogu da se tretiraju kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredbi kojima se reguliše pitanje "kamate na kamatu" u članu 279 stav 3 ZOO-a. Plata i ostala novčana potraživawa iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršewa novčane obaveze, a što je regulisano članom 277 ZOO-a. 25. Iako se u konkretnom slučaju apelantkinje žale na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, žale na proizvoqnu primjenu materijalnog prava u vezi sa potraživawima iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude tako što će da navedu jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). U konkretnom predmetu, a imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u navedenoj Odluci broj AP 658/07 u odnosu na proizvoqnu primjenu prava i, shodno tome, kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava ni standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da je primjena zakona u konkretnom slučaju u odnosu na početak toka zatezne kamate proizvoqno obrazložena, kao i zakqučak o tome da su plate povremena potraživawa. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pravo na zatezne kamate u istim činjeničnim i pravnim okolnostima, kao što je to bio slučaj u Odluci broj AP 658/07, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno da obrazlaže proizvoqnost u kontekstu prava na pravično suđenje, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 658/07, budući da ti razlozi, mu ta tis mu tan dis, mogu da se primijene i na ovu odluku. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Vrhovnog suda u odnosu na primjenu odredbe člana 279 stav 3 ZOO-a ne zadovoljava standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega je povrijeđeno ustavno pravo apelantkiwa na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII.2. Ostali navodi 27. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju ostali navodi apelantkiwa koji se tiču navodne povrede wihovog prava na pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kao i povrede iz člana 7 stav 1 tačka a) alineja 1 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 279 stav 3 ZOO-a. VIII. Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da je Vrhovni sud zbog proizvoqnog pozivawa na član 279 stav 3 ZOO-a, te propusta da obrazloži svoju odluku u pogledu početka toka zatezne kamate na iznose koje tuženik treba da plati apelantkiwama po osnovu radnog odnosa, na način koji bi zadovoqio standarde prava na pravično suđenje, povrijedio pravo apelantkiwa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1499/07, rješavajući apelaciju Amirele Plavčić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Amirele Plavčić, Ha lide Pinjo, Elme Brkić, Salihe Omanović, Alme Hadžiomerović i Mirhe Hajro. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Amirela Plavčić, Halida Pinjo, Elma Brkić, Saliha Omanović, Alma Hadžiomerović i Mirha Hajro (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Visokog, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijele su 25. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Zenici, koje zastupa Zeničko-dobojski kanton, zatraženo je 14. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. maja, a tuženik 1. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelanticama 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantice su, kao zaposlenice Općinskog suda za prekršaje Visoko, tužbom od 21. marta 2005. godine pokrenule postupak protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženik) radi isplate dijela neisplaćenih plaća i ostalih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćen regres, neisplaćeni troškovi prijevoza i ishrane). Općinski sud je 10. februara 2006. godine donio Presudu broj P-402/05 kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženika da apelanticama isplati ukupan iznos od 33.189,10 KM, onako kako je precizno navedeno u dispozitivu presude. Tuženik je obavezan i da apelanticama, svakoj pojedinačno, isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose. Sud je u najvećem dijelu zateznu kamatu dosudio od 1. januara sljedeće godine za potraživanja iz prethodne godine. Također, sud je obavezao tuženika da apelanticama isplati troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužbeni zahtjev usvojio na osnovu odredaba Zakona o radu FBiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi sa odlukom o kamatama, prvostepeni sud je objasnio da je odluka dosuđena na osnovu odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate. 7. U obrazloženju presude sud je naveo da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 4. jula 2005. godine. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik, primjenjujući svoje podzakonske propise, od 1. januara 2003. do 30. juna 2005. godine isplatio apelanticama plaću, naknadu plaće i ostale naknade iz radnog odnosa u visini manjoj od visine propisane Kolektivnim ugovorom. S obzirom na navedeno, sud je, primjenjujući citirane odredbe Kolektivnog ugovora, dosudio apelanticama tražene iznose kao u dispozitivu presude. 8. Protiv prvostepene presude tuženik je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Gž-06-000 738 od 9. maja 2006. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U pogledu visine dosuđenog iznosa apelanticama, prema stanovištu Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Naime, razloge za prihvatanje nalaza i mišljenja vještaka kao pravilne je prihvatio i Kantonalni sud, a vještačenje nije dovedeno u sumnju ni navodima žalbe. Budući da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu. 9. Odlučujući o izjavljenoj reviziji tuženika, Vrhovni sud je 9. marta 2007. godine donio Presudu broj 070-0 Rev-06-00911 kojom je reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 preinačio. Vrhovni sud je preinaku presuda izvršio u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđene iznose apelanticama, te je presudio da: "...zatezna kamata na dosuđene iznose Š...Ć teče počevši od 21. marta 2005. godine pa do isplate". U ostalom dijelu, Vrhovni sud je drugostepenu presudu potvrdio i reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da vrijednost osporene pravosnažne presude ni za jednu apelanticu (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP) ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, kako je to predviđeno odredbom člana 237. stav 2. ZPP. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da reviziju izuzetno treba dopustiti jer bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, kako je to predviđeno odredbom člana 237. stav 3. ZPP. Razlog za dopuštanje predmetne revizije je, prema stavu Vrhovnog suda, što su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri odlučivanju o zateznoj kamati na dosuđene iznose. 10. Prema stanovištu Vrhovnog suda, dosuđeni iznosi plaća, topli obrok i regres su povremena potraživanja iz člana 372. stav 1. ZOO-a, te, prema odredbi člana 279. stav 3. ZOO-a, na takva potraživanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obavezali da apelanticama plati kamatu počevši od 1. januara 2004. godine i od 1. januara 2005. godine na precizno određena novčana potraživanja za 2003. i 2004. godinu, jer je tužba podnesena 21. marta 2005. godine. Zbog toga je osporenu presudu u pogledu odluke o kamati preinačio kao u dispozitivu i to primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je u preostalom dijelu reviziju odbio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantice navode da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda, zbog odluke o početku toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice, također, navode da su osporenom odlukom povrijeđene odredbe člana 7. stav 1. tačka a) alineja 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a. Apelaciju podnose protiv presude Vrhovnog suda zato što je Vrhovni sud reviziju tuženika djelimično usvojio i preinačio obje nižestepene presude tako što je utvrdio da se kamata na glavni dug dosuđuje, odnosno počinje da teče od dana podnošenja tužbe. Naime, prema navodima apelantica, pravni stav revizionog suda da zakonska zatezna kamata u ovoj pravnoj stvari teče od dana podnošenja tužbe je sporan. Prema njihovom stavu, zakonska zatezna kamata na neizmirena potraživanja za plaće teče od momenta dolaska dužnika u docnju, a prema odredbama člana 70. stav 1. Zakona o radu, odnosno prema odredbama člana 277. stav 1. ZOO-a. Drugim riječima, u momentu kada protekne rok od 30 dana, u kojem je poslodavac dužan isplatiti plaću, a ne isplati je, on pada u docnju i dužan je zbog te docnje platiti zakonsku zateznu kamatu u smislu odredaba člana 277. ZOO-a. Apelantice se pozivaju i na odredbu člana 70. stav 2. Zakona o radu kojom je propisano da je poslodavac dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće. Ovaj pismeni obračun, kako apelantice navode, predstavlja priznanje tuženog da je tužiocima trebalo da "toga i toga dana, u tome i tome mjesecu" isplati određenu plaću. Kako ta plaća nije isplaćena, po zakonu i po ugovoru o radu, poslodavac - tuženi pada u docnju i dužan je da plati zakonske zatezne kamate prema odredbama člana 277. ZOO-a, a ne prema odredbama člana 279. ZOO-a, kako to navodi reviziona presuda. Pozivanje revizionog suda na odredbe člana 279. stav 3. i član 372. stav 1. ZOO-a, kao na razlog da se zakonska zatezna kamata računa od dana podnošenja tužbe na neisplaćene plaće, apsurdna je zbog toga što plaće nisu povremena novčana davanja, već posebna vrsta isplate po odredbama Zakona o radu, koje se crpe iz radnog odnosa i koje dospijeva u skladu sa odredbom člana 70. Zakona o radu. Apelantice su zbog potraživane razlike na ime plaće, toplog obroka i regresa za cijeli utuženi pe riod tužbeni zahtjev kapitalizirale i prikazale zbirno po godinama. To je jedino ispravno i na zakonu zasnovano rješenje prema kojem se zakonska zatezna kamata dosuđuje na način kako je to urađeno u prvostepenoj presudi, dakle, počevši od dospjelosti svakog pojedinog neisplaćenog dijela plaće, pa do konačne isplate. Ako bi se održao pravni stav iz revizione presude, to bi bio direktan poziv poslodavcima da ne isplaćuju plaću, jer za to nemaju sankciju u vidu kamate. Zbog toga, jasno je da je reviziona presuda suprotna odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što ne realizira pravo na fer i nezavisno suđenje, budući da se apelanticama uskraćuje pravo na isplatu zateznih kamata i pravo na naknadu za plaće suprotno odredbama člana 7. stav 1. tačka a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također, reviziona presuda je, prema ocjeni apelantica, suprotna odredbi člana 279. ZOO-a i odredbama člana 70. Zakona o radu FBiH. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Smatra da je donesena presuda u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonom i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. 13. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da osporava navode apelantica. Naime, Kantonalno pravobranilaštvo smatra da je odluka revizionog suda kojom je, prema članu 372. stav 1. ZOO-a, ocijenio da su potraživanja apelantica povremena potraživanja na koja zatezna kamata, prema odredbi člana 279. stav 3. ZOO-a, teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu pravilna i na zakonu zasnovana. Zbog toga su očigledno neosnovani navodi apelantica o tome da su im povrijeđena prava na pravično suđenje. Također su očigledno neosnovani i navodi koji se odnose na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Činjenica da su odlukom revizionog suda apelanticama dosuđeni manji iznosi od onih koje su tražile ni na koji način ne pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70. stav 1. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. 15. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) Član 25. Š...Ć Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. c) Naknade po osnovu rada Član 29. Osim naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat. Član 71. Odredbe ovog ugovora primjenjuju se i na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona - županija. 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Član 372. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0 Rev-06-00911 od 9. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 28. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantice su navele da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na početak toka zateznih kamata. VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci, Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da su u navedenoj odluci apelanti pokrenuli pitanje kršenja prava na imovinu zbog odluke sudova o početku toka zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, između ostalog, zaključio da je zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da je u navedenom predmetu Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo zbog čega je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito u smislu člana 1. Protokola broj 1. Također, Ustavni sud je obrazložio da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO-a u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO-a. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, npr., naknada za troškove prijevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud je istakao da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje "kamate na kamatu" u članu 279. stav 3. ZOO-a. Plaća i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, a što je regulirano članom 277. ZOO-a. 25. Iako se u konkretnom slučaju apelantice žale na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa potraživanjima iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). U konkretnom predmetu, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u navedenoj Odluci broj AP 658/07 u odnosu na proizvoljnu primjenu prava i, prema tome, kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava ni standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da je primjena zakona u konkretnom slučaju u odnosu na početak toka zatezne kamate proizvoljno obrazložena, kao i zaključak o tome da su plaće povremena potraživanja. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pravo na zatezne kamate u istim činjeničnim i pravnim okolnostima, kao što je to bio slučaj u Odluci broj AP 658/07, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno obrazlagati proizvoljnost u kontekstu prava na pravično suđenje, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 658/07, budući da se ti razlozi, mu ta tis mu tan dis, mogu primijeniti i na ovu odluku. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Vrhovnog suda u odnosu na primjenu odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a ne zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je povrijeđeno ustavno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.2. Ostali navodi 27. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelantica koji se tiču navodne povrede njihovog prava na pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i povrede iz člana 7. stav 1. tačka a) alineja 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 279. stav 3. ZOO-a. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud zbog proizvoljnog pozivanja na član 279. stav 3. ZOO-a, te propusta da obrazloži svoju odluku u pogledu početka toka zatezne kamate na iznose koje tuženik treba da plati apelanticama po osnovu radnog odnosa, na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, povrijedio pravo apelantica iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2113/07, rješavajući apelaciju Husnije Bašagića i Seada Rekića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Husnije Bašagića i Seada Rekića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što izvršni postupak pred Općinskim sudom u Cazinu u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04 nije okončan u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04, sukladno članku II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Husnija Bašagić i Sead Rekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnijeli su 18. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja sudske nagodbe broj RS:375/01 od 2. prosinca 2002. godine zaključene pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatražena je 8. lipnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor dostavio 10. srpnja 2008. godine, ali nije dostavio na uvid spise br. I-2674/04 i I-2678/04, odnosno nije postupio prema zahtjevu Ustavnog suda od 15. svibnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 7. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i odgovora Općinskog suda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 2. prosinca 2002. godine zaključili sudsku nagodbu broj Rs: 375/01 sa zakonskim zastupnikom poslodavca "Dajdža AA" iz Cazina (u daljnjem tekstu: izvršenik). Sukladno toj nagodbi, izvršenik je bio u obvezi isplatiti na ime neisplaćenih plaća, kao i plaća koje će dospjeti do 20. travnja 2003. godine, odnosno 1. studenoga 2002. godine, apelantu Husniji Bašagiću (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iznos od 3.600,00 KM, odnosno apelantu Seadu Rekiću (u daljnjem tekstu: drugoapelant) 2.300,00 KM. Navedeni iznosi su se trebali isplatiti obročno, sa rokom dospjelosti posljednje rate 2. veljače 2003. godine, odnosno 2. siječnja 2003. godine. Najzad, u odnosu na drugoapelanta, izvršenik je preuzeo obvezu da će mu za naredne mjesece redovno isplaćivati plaću u visini minimalne plaće, onoliko koliko prema zakonu bude iznosila, i to najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec. Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 7. Prvoapelant je 17. prosinca 2004. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na temelju sudske nagodbe od 2. prosinca 2002. godine. Prvoapelant je podnio prijedlog zbog toga što mu izvršenik nije isplatio dug od 2.400,00 KM, iako je zadnja rata dospjela za isplatu 2. veljače 2003. godine. Također je predložio donošenje rješenja o izvršenju na izvršenikovim pokretnim stvarima i to popisom, pljenidbom i prodajom njegove robe i pokretnih stvari, a koje podliježu izvršenju. Prvoapelant je predložio donošenje rješenja o izvršenju i zbog činjenice da ne može naplatiti novčana potraživanja na izvršenikovim novčanim sredstvima zato što mu je račun blokiran. Općinski sud je 21. prosinca 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2674/04. Predmetno rješenje je 22. rujna 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj ploči suda. Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 8. Drugoapelant je 21. prosinca 2004. godine podnio istovjetan prijedlog za izvršenje Općinskom sudu na temelju sudske nagodbe od 2. prosinca 2002. godine, budući da mu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 izvršenik nije isplatio dug u iznosu od 2.250,00 KM, iako je zadnja rata dospjela za isplatu 2. siječnja 2003. godine. Općinski sud je 23. prosinca 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2678/04. Predmetno rješenje je 22. rujna 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj ploči suda. 9. Općinski sud je Zaključkom broj I: 2678/04 od 14. lipnja 2007. godine drugoapelantu naložio da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe pokretnih stvari. Sudski izvršitelj je 21. studenoga 2007. godine izašao na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, te konstatirao da se imovina dužnika ne nalazi na naznačenoj adresi Mala Lisa bb Cazin. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti se žale da su im postupanjem Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 11. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što nedopustivo dugo traju postupci izvršenja sudske nagodbe (u trenutku podnošenja apelacije tri godine i šest mjeseci), a na temelju koje apelanti traže naplatu potraživanja iz radnog odnosa. Apelanti smatraju da je sud u konkretnom slučaju povrijedio i "jednakost pred zakonom" jer oni svoja potraživanja neće moći realizirati ni ubuduće obzirom na stav suda u odnosu na uzimanje u rad predmetnih spisa. U prilog ovoj tvrdnji ističu da je apelant Rekić protiv istog izvršenika ostvario potraživanje u iznosu do 7.210,00 KM, te da je sud donio rješenje o izvršenju, ali je "po izjavljenom prigovoru izvršenika donio rješenje kojim se izvršni prijedlog apelanta ima smatrati tužbom, dakle, upustio se u rješavanje i okončavanje predmeta čiji ishod ide u korist izvršeniku". 12. Također, pošto Općinski sud nije dalje postupao povodom donesenih odluka, apelantima nije poznat konačan ishod postupka. Dakle, smatraju da im se, u slučaju nepovoljne odluke, uskraćuje pravo na učinkovit pravni lijek. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio kronologiju oba izvršna postupka, onako kako je već predočeno u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 14. Najzad, Općinski sud je svoje izjašnjenje u svezi sa predmetom broj I-2678/04 zaključio konstatacijom da je apelant propustio u fazi podnošenja prijedloga za izvršenje označiti osobu ovlaštenu za zastupanje, odnosno izvršenikovog ravnatelja. Također je naveo da će zatražiti od Općinskog suda u Bihaću izvod iz registra kako bi utvrdio izvršenikov konačan sta - tus, te će, u ovisnosti o tome, nastaviti izvršni postupak. Općinski sud se nije izjašnjavao glede eventualnih budućih koraka koje će poduzeti u predmetu broj I-2674/04. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Članak 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može, radi namirenja istog potraživanja, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. Članak 10. Dostava (1) Po pravilima o dostavi tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavljaju se rješenje po prijedlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zaključak iz članka 37. ovog zakona. (2) Kod izvršenja na temelju izvršne isprave ukoliko se stranka kojoj pisano treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod mjerodavnog tijela, dostava se vrši putem oglasne ploče suda i za slučaj dostave odluka navedenih u stavku 1. ovog članka. Članak 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan odlučiti o prijedlogu za izvršenje u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Članak 36. Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži izvršenje, tražitelj izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja. Š...Ć (4) Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari. Članak 63. Obustava izvršenja Š...Ć (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stavka 3. ovog članka sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz članka 8. stavak 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neutemeljen. Članak 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. Apelanti se žale na nemogućnost izvršenja pravomoćne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, već trajao tri godine i šest mjeseca. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnog rješenja kojim je dopušteno izvršavanje sudske presude, u konkretnom slučaju, sudske nagodbe. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Također, Ustavni sud ukazuje na to da postoji već izgrađena praksa Europskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje i na to da je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 20. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u svezi sa postupkom izvršenja. VII. Meritum 22. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a u svezi sa izvršenjem pravomoćne sudske odluke, odnosno sudske nagodbe, u razumnom roku. Dalje, apelanti se žale da im je nepoznat ishod postupka, te da im se, u slučaju nepovoljne odluke, uskraćuje pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Najzad, zbog neizvršenja sudske nagodbe u razumnom roku, apelanti se žale na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud primjećuje da su apelanti pokrenuli izvršni postupak radi realizacije svog prava utvrđenog u sudskoj nagodbi broj RS-375/01 od 2. prosinca 2002. godine. Iz predmetne nagodbe proizlazi da apelanti prema izvršeniku imaju potraživanje na temelju neisplaćenih plaća. Glede ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tri bu nal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze. To obuhvaća "pravo na sud" u čijem je okviru pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama, postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20). 25. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Europskog suda za ljudska prava može primijeniti u konkretnom slučaju, obzirom na to da se on, također, odnosi na dužinu postupka u svezi sa izvršenjem pravomoćne presude. 26. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Europskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 27. Ustavni sud zapaža da je postupak izvršenja počeo podnošenjem prijedloga za izvršenje 17. prosinca 2004. godine, odnosno 21. prosinca 2004. godine. Općinski sud je rješenja o izvršenju u oba predmeta donio 21. prosinca 2004. godine. Dostava rješenja o izvršenju izvršeniku u oba predmeta je izvršena putem oglasne ploče suda 22. rujna 2005. godine, tj. devet mjeseci nakon njihovog donošenja. Dakle, postupak izvršenja, u dijelu u kojem je sud bio mjerodavan da ga provede, trajao je devet mjeseci. Složenost predmeta u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 28. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 29. U sklopu postupka izvršenja sud je trebao izvršiti sudsku nagodbu tako što bi izvršenik apelantima isplatio iznose koji su utvrđeni u predmetnoj nagodbi, predmetom i sredstvom koje bi predložili apelanti. Takav postupak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se okarakterizirati kao naročito složen. Analiza razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmet broj I-2674/04 30. Apelant Bašagić je postupak izvršenja sudske nagodbe pokrenuo 17. prosinca 2004. godine. Općinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. prosinca 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda 22. rujna 2005. godine. 31. Glede ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud na temelju predočenog u samoj apelaciji, te na temelju izjašnjenja Općinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 doneseno 21. prosinca 2004. godine, samo tri dana nakon podnošenja prijedloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. rujna 2005. godine. Do dana podnošenja apelacije, tj. 18. srpnja 2007. godine, odnosno do dana dostave izjašnjenja na apelaciju, tj. 10. srpnja 2008. godine, Općinski sud nije odredio izvršenje popisa izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživanja. Na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti je li protiv rješenja o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Općinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavu rješenja o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega sud ni nakon više od dvije godine nije odredio izvršenje popisa izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživanja. 32. S druge strane, može se zaključiti da se apelant više nije obraćao sudu i poduzimao bilo kakve aktivnosti u svezi sa predmetnim izvršenjem. Dakle, i sam apelant je bio neaktivan. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice da je sudsku nagodbu, koja je predmet izvršenja, apelant Bašagić zaključio sa apelantom Rekićem, te da ih u postupku izvršenja i u postupku pred Ustavnim sudom zastupa isti odvjetnik. Dalje, apelantu nije mogla biti nepoznata činjenica da izvršenje putem pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari na adresi naznačenoj u prijedlogu za izvršenje nije moguće, budući da se izvršenje pokušalo provesti i u predmetu apelanta Rekića i da je bilo neuspješno. Međutim, apelantova neaktivnost u predmetnom slučaju nikako ne može biti odlučujuća, niti može opravdati očiglednu neaktivnost Općinskog suda. Naime, sukladno članku 5. Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak je hitne naravi, a u odsustvu bilo kakvih razloga koje predoči sud, a koji bi opravdali činjenicu da postupak nije okončan ni nakon tri godine i šest mjeseci, Ustavni sud smatra da je neaktivnost suda bila odlučujuća za dužinu postupka. Analiza razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmet broj I-2678/04 33. Apelant Rekić je postupak izvršenja sudske nagodbe pokrenuo 21. prosinca 2004. godine. Općinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. prosinca 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda 22. rujna 2005. godine. Općinski sud je 14. lipnja 2007. godine, tj. nakon više od jedne godine, donio Zaključak broj I-2678/04, te je naložio apelantu da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari. Sudski izvršitelj je 21. studenoga 2007. godine, tj. četiri mjeseca nakon donošenja zaključka, izašao na lice mjesta i konstatirao da se na navedenoj adresi ne nalazi izvršenikova imovina. 34. Glede ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud na temelju predočenog u samoj apelaciji, te na temelju izjašnjenja Općinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 doneseno 21. prosinca 2004. godine, samo dva dana nakon podnošenja prijedloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. rujna 2005. godine. Na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti je li protiv rješenja o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Općinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavu rješenja o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega je sudu bilo potrebno više od jedne godine da donese zaključak kojim je apelantu naložio uplatu troškova postupka na ime izlaska na lice mjesta sudskog izvršitelja radi pljenidbe pokretnih stvari. 35. Također, može se zaključiti da je u relevantnom razdoblju apelant u veljači 2006. godine uputio urgenciju Općinskom sudu tražeći hitno postupanje u njegovom predmetu. Dalje, nakon što je sudski izvršitelj u studenome 2007. godine izlaskom na naznačenu adresu konstatirao da tu ne postoji izvršenikova imovina, apelant nije poduzimao nikakve aktivnosti kako bi ubrzao izvršenje. Dakle, apelant nije dostavio drugu adresu na kojoj bi se eventualno mogla nalaziti izvršenikova imovina, niti je sudu predložio, sukladno članku 8. stavak 3. Zakona o izvršnom postupku, novo sredstvo ili predmet izvršenja. Međutim, na temelju predočenog, ni sam sud, nakon propalog pokušaja pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, nije poduzimao aktivnosti koje bi rezultirale okončanjem postupka u smislu članka 63. Zakona o izvršnom postupku. Neaktivnost apelanta Rekića nikako se ne bi mogla smatrati odlučujućom niti biti opravdanje za očiglednu neaktivnost suda. Navod Općinskog suda da apelantov prijedlog nije sadržavao oznaku osobe ovlaštene za zastupanje, odnosno izvršenikovog ravnatelja, nije potkrijepljen dokazom da je od apelanta traženo da taj nedostatak otkloni, kao ni na koji način je apelant doprinio dužini postupka. Kao i slučaju apelanta Bašagića, sud je propustio iznijeti bilo kakve razloge koji bi opravdali trajanje postupka duže od tri godine. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da postoji povreda prava apelanata na izvršenje pravomoćnih i izvršnih sudskih presuda i nagodbi u razumnom roku kada su sudovi, u roku od tri godine, unatoč činjenici da su izvršili određene radnje, propustili vladati postupkom, koristiti raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim razdobljima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2358/07 od 13. prosinca 2007. godine, stavak 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08). Zaključak glede razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 36. Na temelju svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja izvršnog postupka u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu. 37. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 38. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 39. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: 1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 40. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju pravomoćne sudske nagodbe, a kojom su utvrđena njihova potraživanja iz radnog odnosa, povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 41. Budući da su potraživanja apelanata utvrđena pravomoćnom sudskom nagodbom i pravomoćnim rješenjem o izvršenju, nesporno je da navedena potraživanja predstavljaju njihovu imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i vlastitoj jurisprudenciji (vidi Europski sud za ljudska prava, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. listopada 2006. godine, stavak 48), nemogućnost izvršenja konačne odluke suda predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine. 42. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 43. Sukladno zaključku u svezi sa povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelacije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da pravomoćna sudska odluka nije, zbog propusta suda, izvršena u razdoblju dužem od tri godine, a za takvo odlaganje nisu dati relevantni razlozi. Također, postoji povreda prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog toga što redovni sudovi u razdoblju dužem od tri godine nisu izvršili pravomoćno rješenje o izvršenju. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2113/07, rješavajući apelaciju Husnije Bašagića i Seada Rekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Husnije Bašagića i Seada Rekića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što izvršni postupak pred Opštinskim sudom u Cazinu u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04 nije okončan u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04, u skladu sa članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Husnija Bašagić i Sead Rekić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa sudske nagodbe broj RS:375/01 od 2. decembra 2002. godine zakqučene pred Opštinskim sudom u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 8. jula 2008. godine da dostavi odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor dostavio 10. jula 2008. godine, ali nije dostavio na uvid spise br. I-2674/04 i I-2678/04, odnosno nije postupio prema zahtjevu Ustavnog suda od 15. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantima 7. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i odgovora Opštinskog suda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 2. decembra 2002. godine zakqučili sudsku nagodbu broj Rs: 375/01 sa zakonskim zastupnikom poslodavca "Dajxa AA" iz Cazina (u daqnjem tekstu: izvršenik). U skladu sa tom nagodbom, izvršenik je bio u obavezi da na ime neisplaćenih plata, kao i plata koje će da dospiju do 20. aprila 2003. godine, odnosno 1. novembra 2002. godine, apelantu Husniji Bašagiću (u daqnjem tekstu: prvoapelant) isplati iznos od 3.600,00 KM, odnosno apelantu Seadu Rekiću (u daqnjem tekstu: drugoapelant) 2.300,00 KM. Navedeni iznosi su trebali da se isplate obročno, sa rokom dospjelosti posljednje rate 2. februara 2003. godine, odnosno 2. januara 2003. godine. Najzad, u odnosu na drugoapelanta, izvršenik je preuzeo obavezu da će za naredne mjesece redovno da mu isplaćuje platu u visini minimalne plate, onoliko koliko prema zakonu bude iznosila, i to najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec. Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 7. Prvoapelant je 17. decembra 2004. godine Opštinskom sudu podnio predlog za izvršenje na osnovu sudske nagodbe od 2. decembra 2002. godine. Prvoapelant je podnio predlog zbog toga što mu izvršenik nije isplatio dug od 2.400,00 KM, iako je zadwa rata dospjela za isplatu 2. februara 2003. godine. Takođe je predložio da se donese rješenje o izvršenju na izvršenikovim pokretnim stvarima i to popisom, pljenidbom i prodajom njegove robe i pokretnih stvari, a koje podliježu izvršenju. Prvoapelant je predložio da se donese rješenje o izvršenju i zbog činjenice da ne može da naplati novčana potraživawa na izvršenikovim novčanim sredstvima zato što mu je račun blokiran. Opštinski sud je 21. decembra 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2674/04. Predmetno rješenje je 22. septembra 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj tabli suda. Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 8. Drugoapelant je 21. decembra 2004. godine podnio istovjetan predlog za izvršenje Opštinskom sudu na osnovu sudske nagodbe od 2. decembra 2002. godine, budući da mu izvršenik nije isplatio dug u iznosu od 2.250,00 KM, iako je zadwa rata dospjela za isplatu 2. januara 2003. godine. Opštinski sud je 23. decembra 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2678/04. Predmetno rješenje je 22. septembra 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj tabli suda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 9. Opštinski sud je Zakqučkom broj I: 2678/04 od 14. juna 2007. godine drugoapelantu naložio da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe pokretnih stvari. Sudski izvršilac je 21. novembra 2007. godine izašao na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, te konstatovao da se imovina dužnika ne nalazi na naznačenoj adresi Mala Lisa bb Cazin. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti se žale da su im postupanjem Opštinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 11. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što nedopustivo dugo traju postupci izvršewa sudske nagodbe (u trenutku podnošewa apelacije tri godine i šest mjeseci), a na osnovu koje apelanti traže naplatu potraživawa iz radnog odnosa. Apelanti smatraju da je sud u konkretnom slučaju povrijedio i "jednakost pred zakonom" jer oni svoja potraživawa neće moći da realizuju ni ubuduće s obzirom na stav suda u odnosu na uzimanje u rad predmetnih spisa. U prilog ovoj tvrdwi ističu da je apelant Rekić protiv istog izvršenika ostvario potraživanje u iznosu do 7.210,00 KM, te da je sud donio rješenje o izvršenju, ali je "po izjavljenom prigovoru izvršenika donio rješenje kojim se izvršni predlog apelanta ima smatrati tužbom, dakle, upustio se u rješavanje i okončavanje predmeta čiji ishod ide u korist izvršeniku". 12. Takođe, pošto Opštinski sud nije dalje postupao povodom donesenih odluka, apelantima nije poznat konačan ishod postupka. Dakle, smatraju da im se, u slučaju nepovoqne odluke, uskraćuje pravo na djelotvoran pravni lijek. b) Odgovor na apelaciju 13. Opštinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju oba izvršna postupka, onako kako je već predočeno u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 14. Najzad, Opštinski sud je svoje izjašnjenje u vezi sa predmetom broj I-2678/04 zakqučio konstatacijom da je apelant propustio da u fazi podnošewa predloga za izvršenje označi lice ovlašćeno za zastupanje, odnosno izvršenikovog direktora. Takođe je naveo da će od Opštinskog suda u Bihaću da zatraži izvod iz registra kako bi utvrdio izvršenikov konačan sta tus, te će, u zavisnosti od toga, da nastavi izvršni postupak. Opštinski sud se nije izjašwavao u pogledu eventualnih budućih koraka koje će da preduzme u predmetu broj I-2674/04. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, sem ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršewa (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom predlogu. Š...Ć (3) Ako izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može da se sprovede, tražilac izvršewa može da, radi namirewa istog potraživawa, predloži novo sredstvo ili predmet izvršewa o čemu će sud da odluči rješenjem. Član 10 Dostavljanje (1) Po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavljaju se rješenje po predlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zakqučak iz člana 37 ovog zakona. (2) Kod izvršewa na osnovu izvršne isprave ukoliko se stranka kojoj pisano treba da se dostavi ne nalazi na adresi naznačenoj u predlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostavljanje se vrši putem oglasne ta ble suda i za slučaj dostavljanja odluka navedenih u stavu 1 ovog člana. Član 15 Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispuwavawa uslova da se o prigovoru odluči. Član 36 Predlog za izvršenje (1) Predlog za izvršenje mora da sadrži zahtjev za izvršenje u kom će da bude naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršewa i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba da se sprovede, predmet izvršewa ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršewa. Š...Ć (4) Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima u predlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari. Član 63 Obustavljanje izvršewa Š...Ć (3) Izvršenje će da se obustavi ako je postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede. (4) Prije donošewa rješewa o obustavljanju izvršewa iz stava 3 ovog člana sud će da pozove tražioca izvršewa da podnese predlog iz člana 8 stav 3 ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavljanju izvršewa sud će da donese ako predlog ne bude u roku podnesen ili ako je predlog neosnovan. Član 64 Dovršenje izvršewa Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavljanjem izvršewa. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Dalje, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. Apelanti se žale na nemogućnost izvršewa pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošewa apelacije, već trajao tri godine i šest mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno da se izvrši sudska presuda, u konkretnom slučaju, sudska nagodba. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da bi pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebalo da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da postoji već izgrađena praksa Evropskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje i na to da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva u vezi sa postupkom izvršewa. VII. Meritum 22. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a u vezi sa izvršenjem pravosnažne sudske odluke, odnosno sudske nagodbe, u razumnom roku. Dalje, apelanti se žale da im je nepoznat ishod postupka, te da im se, u slučaju nepovoqne odluke, uskraćuje pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Najzad, zbog neizvršewa sudske nagodbe u razumnom roku, apelanti se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud primjećuje da su apelanti pokrenuli izvršni postupak radi realizacije svog prava utvrđenog u sudskoj nagodbi broj RS-375/01 od 2. decembra 2002. godine. Iz predmetne nagodbe proizilazi da apelanti prema izvršeniku imaju potraživanje na osnovu neisplaćenih plata. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da pred sud ili tri bu nal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama, postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, Evropski sud za qudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 25. Ustavni sud smatra da navedeni stav Evropskog suda za qudska prava može da se primijeni u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, takođe, odnosi na dužinu postupka u vezi sa izvršenjem pravosnažne presude. 26. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se, shodno praksi Evropskog suda, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 27. Ustavni sud zapaža da je postupak izvršewa počeo podnošenjem predloga za izvršenje 17. decembra 2004. godine, odnosno 21. decembra 2004. godine. Opštinski sud je rješewa o izvršenju u oba predmeta donio 21. decembra 2004. godine. Dostavljanje rješewa o izvršenju izvršeniku u oba predmeta izvršeno je putem oglasne ta ble suda 22. septembra 2005. godine, tj. devet mjeseci nakon wihovog donošewa. Dakle, postupak izvršewa, u dijelu u kom je sud bio nadležan da ga sprovede, trajao je devet mjeseci. Složenost predmeta u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 28. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 29. U sklopu postupka izvršewa sud je trebalo da izvrši sudsku nagodbu tako što bi izvršenik apelantima isplatio iznose koji su utvrđeni u predmetnoj nagodbi, predmetom i sredstvom koje bi predložili apelanti. Takav postupak, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne može da se okarakteriše kao naročito složen. Analiza razumnosti trajawa postupka u odnosu na predmet broj I-2674/04 30. Apelant Bašagić je postupak izvršewa sudske nagodbe pokrenuo 17. decembra 2004. godine. Opštinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. decembra 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ta ble suda 22. septembra 2005. godine. 31. U pogledu ponašawa izvršnog suda, Ustavni sud na osnovu predočenog u samoj apelaciji, te na osnovu izjašnjenja Opštinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 doneseno 21. decembra 2004. godine, samo tri dana nakon podnošewa predloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ta ble suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. septembra 2005. godine. Do dana podnošewa apelacije, tj. 18. jula 2007. godine, odnosno do dana dostavljanja izjašnjenja na apelaciju, tj. 10. jula 2008. godine, Opštinski sud nije odredio da se izvrši popis izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživawa. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može da se zakquči da li je protiv rješewa o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Opštinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavljanje rješewa o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega sud ni nakon više od dvije godine nije odredio da se izvrši popis izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživawa. 32. S druge strane, može da se zakquči da se apelant više nije obraćao sudu i preduzimao bilo kakve aktivnosti u vezi sa predmetnim izvršenjem. Dakle, i sam apelant je bio neaktivan. Ovakav zakqučak proizilazi iz činjenice da je sudsku nagodbu, koja je predmet izvršewa, zakqučio sa apelantom Rekićem, te da ih u postupku izvršewa i u postupku pred Ustavnim sudom zastupa isti advokat. Dalje, apelantu nije mogla da bude nepoznata činjenica da izvršenje putem p ljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari na adresi naznačenoj u predlogu za izvršenje nije moguće, budući da se izvršenje pokušalo sprovesti i u predmetu apelanta Rekića i da je bilo neuspješno. Međutim, apelantova neaktivnost u predmetnom slučaju nikako ne može da bude odlučujuća, niti može da opravda očiglednu neaktivnost Opštinskog suda. Naime, u skladu sa članom 5 Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak je hitne prirode, a u odsustvu bilo kakvih razloga koje predoči sud, a koji bi opravdali zašto postupak nije okončan ni nakon tri godine i šest mjeseci, Ustavni sud smatra da je neaktivnost suda bila odlučujuća za dužinu postupka. Analiza razumnosti trajawa postupka u odnosu na predmet broj I-2678/04 33. Apelant Rekić je postupak izvršewa sudske nagodbe pokrenuo 21. decembra 2004. godine. Opštinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. decembra 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ta ble suda 22. septembra 2005. godine. Opštinski sud je 14. juna 2007. godine, tj. nakon više od jedne godine, donio Zakqučak broj I-2678/04, te je naložio apelantu da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari. Sudski izvršilac je 21. novembra 2007. godine, tj. četiri mjeseca nakon donošewa zakqučka, izašao na lice mjesta i konstatovao da se na navedenoj adresi ne nalazi izvršenikova imovina. 34. U pogledu ponašawa izvršnog suda, Ustavni sud na osnovu predočenog u samoj apelaciji, te na osnovu izjašnjenja Opštinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 doneseno 21. decembra 2004. godine, samo dva dana nakon podnošewa predloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ta ble suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. septembra 2005. godine. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može da se zakquči da li je protiv rješewa o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Opštinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavljanje rješewa o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega je sudu bilo potrebno više od jedne godine da donese zakqučak kojim je apelantu naložio uplatu troškova postupka na ime izlaska na lice mjesta sudskog izvršioca radi pljenidbe pokretnih stvari. 35. Takođe, može da se zakquči da je u relevantnom periodu apelant u februaru 2006. godine uputio urgenciju Opštinskom sudu tražeći hitno postupanje u njegovom predmetu. Dalje, nakon što je sudski izvršilac u novembru 2007. godine izlaskom na naznačenu adresu konstatovao da tu ne postoji izvršenikova imovina, apelant nije preduzimao nikakve aktivnosti kako bi ubrzao izvršenje. Dakle, apelant nije dostavio drugu adresu na kojoj bi eventualno mogla da se nalazi izvršenikova imovina, niti je sudu predložio, u skladu sa članom 8 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, novo sredstvo ili predmet izvršewa. Međutim, na osnovu predočenog, ni sam sud, nakon propalog pokušaja pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, nije preduzimao aktivnosti koje bi rezultovale okončanjem postupka u smislu člana 63 Zakona o izvršnom postupku. Neaktivnost apelanta Rekića nikako ne bi mogla da se smatra odlučujućom niti da bude opravdanje za očiglednu neaktivnost suda. Navod Opštinskog suda da apelantov predlog nije sadržavao oznaku lica ovlašćenog za zastupanje, odnosno izvršenikovog direktora, nije potkrepljen dokazom da je od apelanta traženo da taj nedostatak otkloni, kao ni na koji način je apelant doprinio dužini postupka. Kao i slučaju apelanta Bašagića, sud je propustio da iznese bilo kakve razloge koji bi opravdali trajanje postupka duže od tri godine. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da postoji povreda prava apelanata na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih presuda i nagodbi u razumnom roku kada su sudovi, u roku od tri godine, uprkos činjenici da su izvršili određene radnje, propustili da vladaju postupkom, koriste raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim periodima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2358/07 od 13. decembra 2007. godine, stav 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08). Zakqučak u pogledu razumnosti trajawa postupka u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 36. Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da dužina trajawa izvršnog postupka u cijelosti može da se stavi na teret Opštinskom sudu. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 38. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 39. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 40. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju zbog neizvršewa rješewa o izvršenju pravosnažne sudske nagodbe, a kojom su utvrđena wihova potraživawa iz radnog odnosa, povrijeđeno i wihovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 41. Budući da su potraživawa apelanata utvrđena pravosnažnom sudskom nagodbom i pravosnažnim rješenjem o izvršenju, nesporno je da navedena potraživawa predstavljaju wihovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, shodno praksi Evropskog suda i sopstvenoj jurisprudenciji (vidi Evropski sud za qudska prava, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2006. godine, stav 48), nemogućnost izvršewa konačne odluke suda predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine. 42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 43. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju ostali navodi apelacije. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da pravosnažna sudska odluka nije, zbog propusta suda, izvršena u periodu dužem od tri godine, a za takvo odlaganje nisu dati relevantni razlozi. Takođe, postoji povreda prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što redovni sudovi u periodu dužem od tri godine nisu izvršili pravosnažno rješenje o izvršenju. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2113/07, rješavajući apelaciju Husnije Bašagića i Seada Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Husnije Bašagića i Seada Rekića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Herce - govine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što izvršni postupak pred Općinskim sudom u Cazinu u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04 nije okončan u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetima br. I-2674/04 i I-2678/04, u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Husnija Bašagić i Sead Rekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnijeli su 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja sudske nagodbe broj RS:375/01 od 2. decembra 2002. godine zaključene pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 8. jula 2008. godine da dostavi odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor dostavio 10. jula 2008. godine, ali nije dostavio na uvid spise br. I-2674/04 i I-2678/04, odnosno nije postupio prema zahtjevu Ustavnog suda od 15. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 7. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i odgovora Općinskog suda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 2. decembra 2002. godine zaključili sudsku nagodbu broj Rs: 375/01 sa zakonskim zastupnikom poslodavca "Dajdža AA" iz Cazina (u daljnjem tekstu: izvršenik). U skladu sa tom nagodbom, izvršenik je bio u obavezi da na ime neisplaćenih plaća, kao i plaća koje će dospjeti do 20. aprila 2003. godine, odnosno 1. novembra 2002. godine, apelantu Husniji Bašagiću (u daljnjem tekstu: prvoapelant) isplati iznos od 3.600,00 KM, odnosno apelantu Seadu Rekiću (u daljnjem tekstu: drugoapelant) 2.300,00 KM. Navedeni iznosi su se trebali isplatiti obročno, sa rokom dospjelosti posljednje rate 2. februara 2003. godine, odnosno 2. januara 2003. godine. Najzad, u odnosu na drugoapelanta, izvršenik je preuzeo obavezu da će mu za naredne mjesece redovno isplaćivati plaću u visini minimalne plaće, onoliko koliko prema zakonu bude iznosila, i to najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec. Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 7. Prvoapelant je 17. decembra 2004. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu sudske nagodbe od 2. decembra 2002. godine. Prvoapelant je podnio prijedlog zbog toga što mu izvršenik nije isplatio dug od 2.400,00 KM, iako je zadnja rata dospjela za isplatu 2. februara 2003. godine. Također je predložio da se donese rješenje o izvršenju na izvršenikovim pokretnim stvarima i to popisom, pljenidbom i prodajom njegove robe i pokretnih stvari, a koje podliježu izvršenju. Prvoapelant je predložio da se donese rješenje o izvršenju i zbog činjenice da ne može naplatiti novčana potraživanja na izvršenikovim novčanim sredstvima zato što mu je račun blokiran. Općinski sud je 21. decembra 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2674/04. Predmetno rješenje je 22. septembra 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj ploči suda. Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 8. Drugoapelant je 21. decembra 2004. godine podnio istovjetan prijedlog za izvršenje Općinskom sudu na osnovu sudske nagodbe od 2. decembra 2002. godine, budući da mu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 izvršenik nije isplatio dug u iznosu od 2.250,00 KM, iako je zadnja rata dospjela za isplatu 2. januara 2003. godine. Općinski sud je 23. decembra 2004. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2678/04. Predmetno rješenje je 22. septembra 2005. godine dostavljeno izvršeniku, odnosno objavljeno je na oglasnoj ploči suda. 9. Općinski sud je Zaključkom broj I: 2678/04 od 14. juna 2007. godine drugoapelantu naložio da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe pokretnih stvari. Sudski izvršilac je 21. novembra 2007. godine izašao na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, te konstatirao da se imovina dužnika ne nalazi na naznačenoj adresi Mala Lisa bb Cazin. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti se žale da su im postupanjem Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 11. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što nedopustivo dugo traju postupci izvršenja sudske nagodbe (u trenutku podnošenja apelacije tri godine i šest mjeseci), a na osnovu koje apelanti traže naplatu potraživanja iz radnog odnosa. Apelanti smatraju da je sud u konkretnom slučaju povrijedio i "jednakost pred zakonom" jer oni svoja potraživanja neće moći realizirati ni ubuduće s obzirom na stav suda u odnosu na uzimanje u rad predmetnih spisa. U prilog ovoj tvrdnji ističu da je apelant Rekić protiv istog izvršenika ostvario potraživanje u iznosu do 7.210,00 KM, te da je sud donio rješenje o izvršenju, ali je "po izjavljenom prigovoru izvršenika donio rješenje kojim se izvršni prijedlog apelanta ima smatrati tužbom, dakle, upustio se u rješavanje i okončavanje predmeta čiji ishod ide u korist izvršeniku". 12. Također, pošto Općinski sud nije dalje postupao povodom donesenih odluka, apelantima nije poznat konačan ishod postupka. Dakle, smatraju da im se, u slučaju nepovoljne odluke, uskraćuje pravo na djelotvoran pravni lijek. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju oba izvršna postupka, onako kako je već predočeno u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 14. Najzad, Općinski sud je svoje izjašnjenje u vezi sa predmetom broj I-2678/04 zaključio konstatacijom da je apelant propustio da u fazi podnošenja prijedloga za izvršenje označi lice ovlašteno za zastupanje, odnosno izvršenikovog direktora. Također je naveo da će zatražiti od Općinskog suda u Bihaću izvod iz registra kako bi utvrdio izvršenikov konačan sta tus, te će, u zavisnosti od toga, nastaviti izvršni postupak. Općinski sud se nije izjašnjavao u pogledu eventualnih budućih koraka koje će preduzeti u predmetu broj I-2674/04. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može, radi namirenja istog potraživanja, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. Član 10. Dostavljanje (1) Po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavljaju se rješenje po prijedlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zaključak iz člana 37. ovog zakona. (2) Kod izvršenja na osnovu izvršne isprave ukoliko se stranka kojoj pisano treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostavljanje se vrši putem oglasne ploče suda i za slučaj dostavljanja odluka navedenih u stavu 1. ovog člana. Član 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 36. Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja. Š...Ć (4) Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari. Član 63. Obustavljanje izvršenja Š...Ć (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavljanju izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavljanju izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Član 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavljanjem izvršenja. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. Apelanti se žale na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, već trajao tri godine i šest mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno da se izvrši sudska presuda, u konkretnom slučaju, sudska nagodba. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Također, Ustavni sud ukazuje na to da postoji već izgrađena praksa Evropskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje i na to da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u vezi sa postupkom izvršenja. VII. Meritum 22. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u vezi sa izvršenjem pravosnažne sudske odluke, odnosno sudske nagodbe, u razumnom roku. Dalje, apelanti se žale da im je nepoznat ishod postupka, te da im se, u slučaju nepovoljne odluke, uskraćuje pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Najzad, zbog neizvršenja sudske nagodbe u razumnom roku, apelanti se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud primjećuje da su apelanti pokrenuli izvršni postupak radi realizacije svog prava utvrđenog u sudskoj nagodbi broj RS-375/01 od 2. decembra 2002. godine. Iz predmetne nagodbe proizlazi da apelanti prema izvršeniku imaju potraživanje na osnovu neisplaćenih plaća. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tri bu nal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama, postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20). 25. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na dužinu postupka u vezi sa izvršenjem pravosnažne presude. 26. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 27. Ustavni sud zapaža da je postupak izvršenja počeo podnošenjem prijedloga za izvršenje 17. decembra 2004. godine, odnosno 21. decembra 2004. godine. Općinski sud je rješenja o izvršenju u oba predmeta donio 21. decembra 2004. godine. Dostavljanje rješenja o izvršenju izvršeniku u oba predmeta izvršeno je putem oglasne ploče suda 22. septembra 2005. godine, tj. devet mjeseci nakon njihovog donošenja. Dakle, postupak izvršenja, u dijelu u kojem je sud bio nadležan da ga provede, trajao je devet mjeseci. Složenost predmeta u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 28. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 29. U sklopu postupka izvršenja sud je trebalo da izvrši sudsku nagodbu tako što bi izvršenik apelantima isplatio iznose koji su utvrđeni u predmetnoj nagodbi, predmetom i sredstvom koje bi predložili apelanti. Takav postupak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se okarakterizirati kao naročito složen. Analiza razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmet broj I-2674/04 30. Apelant Bašagić je postupak izvršenja sudske nagodbe pokrenuo 17. decembra 2004. godine. Općinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. decembra 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda 22. septembra 2005. godine. 31. U pogledu ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud na osnovu predočenog u samoj apelaciji, te na osnovu izjašnjenja Općinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2674/04 doneseno 21. decembra 2004. godine, samo tri dana nakon podnošenja prijedloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. septembra 2005. godine. Do dana podnošenja apelacije, tj. 18. jula 2007. godine, odnosno do dana dostavljanja izjašnjenja na apelaciju, tj. 10. jula 2008. godine, Općinski sud nije odredio da se izvrši popis izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživanja. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da li je protiv rješenja o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Općinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavljanje rješenja o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega sud ni nakon više od dvije godine nije odredio da se izvrši popis izvršenikovih stvari radi naplate apelantovog potraživanja. 32. S druge strane, može se zaključiti da se apelant više nije obraćao sudu i preduzimao bilo kakve aktivnosti u vezi sa predmetnim izvršenjem. Dakle, i sam apelant je bio neaktivan. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice da je sudsku nagodbu, koja je predmet izvršenja, zaključio sa apelantom Rekićem, te da ih u postupku izvršenja i u postupku pred Ustavnim sudom zastupa isti advokat. Dalje, apelantu nije mogla biti nepoznata činjenica da izvršenje putem pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari na adresi naznačenoj u prijedlogu za izvršenje nije moguće, budući da se izvršenje pokušalo provesti i u predmetu apelanta Rekića i da je bilo neuspješno. Međutim, apelantova neaktivnost u predmetnom slučaju nikako ne može biti odlučujuća, niti može opravdati očiglednu neaktivnost Općinskog suda. Naime, u skladu sa članom 5. Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak je hitne prirode, a u odsustvu bilo kakvih razloga koje predoči sud, a koji bi opravdali zašto postupak nije okončan ni nakon tri godine i šest mjeseci, Ustavni sud smatra da je neaktivnost suda bila odlučujuća za dužinu postupka. Analiza razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmet broj I-2678/04 33. Apelant Rekić je postupak izvršenja sudske nagodbe pokrenuo 21. decembra 2004. godine. Općinski sud je rješenje o izvršenju donio 23. decembra 2004. godine. Predmetno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda 22. septembra 2005. godine. Općinski sud je 14. juna 2007. godine, tj. nakon više od jedne godine, donio Zaključak broj I-2678/04, te je naložio apelantu da uplati troškove izlaska na lice mjesta radi pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari. Sudski izvršilac je 21. novembra 2007. godine, tj. četiri mjeseca nakon donošenja zaključka, izašao na lice mjesta i konstatirao da se na navedenoj adresi ne nalazi izvršenikova imovina. 34. U pogledu ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud na osnovu predočenog u samoj apelaciji, te na osnovu izjašnjenja Općinskog suda zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 doneseno 21. decembra 2004. godine, samo dva dana nakon podnošenja prijedloga. Međutim, navedeno rješenje dostavljeno je izvršeniku putem oglasne ploče suda tek devet mjeseci kasnije, tj. 22. septembra 2005. godine. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da li je protiv rješenja o izvršenju izvršenik eventualno ulagao prigovor. Općinski sud ni na koji način nije opravdao, niti ukazao na razloge zbog kojih je za dostavljanje rješenja o izvršenju bilo potrebno devet mjeseci, odnosno zbog čega je sudu bilo potrebno više od jedne godine da donese zaključak kojim je apelantu naložio uplatu troškova postupka na ime izlaska na lice mjesta sudskog izvršioca radi pljenidbe pokretnih stvari. 35. Također, može se zaključiti da je u relevantnom periodu apelant u februaru 2006. godine uputio urgenciju Općinskom sudu tražeći hitno postupanje u njegovom predmetu. Dalje, nakon što je sudski izvršilac u novembru 2007. godine izlaskom na naznačenu adresu konstatirao da tu ne postoji izvršenikova imovina, apelant nije preduzimao nikakve aktivnosti kako bi ubrzao izvršenje. Dakle, apelant nije dostavio drugu adresu na kojoj bi se eventualno mogla nalaziti izvršenikova imovina, niti je sudu predložio, u skladu sa članom 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, novo sredstvo ili predmet izvršenja. Međutim, na osnovu predočenog, ni sam sud, nakon propalog pokušaja pljenidbe izvršenikovih pokretnih stvari, nije preduzimao aktivnosti koje bi rezultirale okončanjem postupka u smislu člana 63. Zakona o izvršnom postupku. Neaktivnost apelanta Rekića nikako se ne bi mogla smatrati odlučujućom niti biti opravdanje za očiglednu neaktivnost suda. Navod Općinskog suda da apelantov prijedlog nije sadržavao oznaku lica ovlaštenog za zastupanje, odnosno izvršenikovog direktora, nije potkrijepljen dokazom da je od apelanta traženo da taj nedostatak otkloni, kao ni na koji način je apelant doprinio dužini postupka. Kao i slučaju apelanta Bašagića, sud je propustio da iznese bilo kakve razloge koji bi opravdali trajanje postupka duže od tri godine. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da postoji povreda prava apelanata na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih presuda i nagodbi u razumnom roku kada su sudovi, u roku od tri godine, usprkos činjenici da su izvršili određene radnje, propustili da vladaju postupkom, koriste raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim periodima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2358/07 od 13. decembra 2007. godine, stav 36, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/08). Zaključak u pogledu razumnosti trajanja postupka u odnosu na predmete br. I-2674/04 i I-2678/04 36. Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja izvršnog postupka u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 38. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 40. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju pravosnažne sudske nagodbe, a kojom su utvrđena njihova potraživanja iz radnog odnosa, povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 41. Budući da su potraživanja apelanata utvrđena pravosnažnom sudskom nagodbom i pravosnažnim rješenjem o izvršenju, nesporno je da navedena potraživanja predstavljaju njihovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i vlastitoj jurisprudenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2006. godine, stav 48), nemogućnost izvršenja konačne odluke suda predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine. 42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 43. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelacije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da pravosnažna sudska odluka nije, zbog propusta suda, izvršena u periodu dužem od tri godine, a za takvo odlaganje nisu dati relevantni razlozi. Također, postoji povreda prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što redovni sudovi u periodu dužem od tri godine nisu izvršili pravosnažno rješenje o izvršenju. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2190/07, rješavajući apelaciju Mustafe Bešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Bešića. Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-265/03. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, Mustafi Bešiću isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mustafa Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Osman Hadžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 26. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj Gž-265/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 21. kolovoza 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. kolovoza 2007. godine. Ustavni sud je 15. svibnja 2009. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavu informacije o tome je li postupio sukladno navodima iz svog odgovora. Kantonalni sud je traženu informaciju dostavio 23. lipnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 15. svibnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02. od 22. studenoga 2002. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud) uvažen je tužbeni zahtjev Novada Sivića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je utvrđeno da je imenovani stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao u dispozitivu presude. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta kao protutužitelja da se utvrdi da je tužitelj samovoljnim postavljanjem ograde pored puta i izgradnjom stepeništa za vlastite potrebe izvršio djelomično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude, te da se tužitelju naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja. 7. Apelant je 21. siječnja 2003. godine protiv ove presude izjavio priziv Kantonalnom sudu putem Općinskog suda zbog svih razloga predviđenih člankom 335. Zakona o parničnom postupku. Općinski sud je 27. ožujka 2003. godine priziv zajedno sa cjelokupnim spisom broj P-7/02 dostavio Kantonalnom sudu. Priziv je u Kantonalnom sudu zaveden pod brojem Gž-265/03. Apelant je priziv dopunio podneskom koji je Kantonalni sud zaprimio 4. travnja 2003. godine. 8. Kantonalni sud je 25. svibnja 2009. godine donio Rješenje broj Gž-265/03. Tim je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud svojim propustom da postupi sukladno članku 217. stavak 3. Zakona o parničnom postupku povrijedio pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u odnosu na "pravo na donošenje odluke u razumnom roku". Naime, navedenim člankom Zakona o parničnom postupku je propisano da će drugostupanjski sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spis. 10. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju od 30. kolovoza 2007. godine Kantonalni sud nije pobio činjenicu da postupak odlučivanja povodom priziva u predmetu broj Gž-265/03 traje dugo. Kao razloge za dužinu postupka sud je istaknuo nedovoljan broj sudaca i veliki broj predmeta kojima je opterećen sudac izvjestitelj. Također je kao razlog za dužinu postupka istaknuto 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 da je sudac izvjestitelj predmete, među kojima je i apelantov predmet, preuzeo 1. svibnja 2007. godine od suca koji je na dužem odsustvu zbog bolesti, te da sudac izvjestitelj, kao član, sudjeluje u radu prvostupanjskih i drugostupanjskih vijeća. Kantonalni sud je svoj odgovor zaključio navodom da će apelantov predmet zbog starosti biti uzet u rad i završen u narednih 30 dana. 12. Kantonalni sud je 23. lipnja 2009. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio informaciju da je 25. svibnja 2009. godine, povodom apelantovog priziva izjavljenog protiv Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02 od 22. studenoga 2002. godine, donio Rješenje broj Gž-265/03. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. Š...Ć (3) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Š...Ć Članak 456. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. Š...Ć VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak odlučivanja povodom njegovog priziva nerazumno dugo traje. Također je naveo da o prizivu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, predmetna apelacija je dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovom prizivu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 23. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 24. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 25. Apelant je postupak pred Kantonalnim sudom pokrenuo pravodobno izjavljenim prizivom protiv prvostupanjske presude 21. siječnja 2003. godine. Cjelokupan spis i priziv dostavljeni su Kantonalnom sudu 27. ožujka 2003. godine. Kantonalni sud je odlučio o prizivu Rješenjem broj Gž-265/03 od 25. svibnja 2009. godine. Naime, tim rješenjem je prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog priziva pred Kantonalnim sudom trajao je punih šest godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 26. Apelant je izjavio priziv protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen njegov protutužbeni zahtjev. Apelant je tim zahtjevom tražio da se utvrdi da je tužitelj samovoljnim postavljanjem ograde pored puta i izgradnjom stepeništa za vlastite potrebe izvršio djelomično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude. Također je tražio da se tužitelju naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja. Ono što je bilo sporno između tužitelja i apelanta, kao tuženog, jeste pitanje u kojoj površini je apelant prodao tužitelju nekretnine označene kao u izreci pobijane presude i u kojem obliku. Međutim, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radi o sporu vlasničkopravne naravi, na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen, kako glede činjeničnih, tako i glede pravnih pitanja. Dakle, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 27. Vezano za ponašanje suda, Ustavni sud navodi da je Kantonalnom sudu bilo potrebno punih šest godina da bi odlučio o apelantovom prizivu. U svom odgovoru na apelaciju od 30. kolovoza 2007. godine Kantonalni sud je kao razloge za dužinu postupka istaknuo nedovoljan broj sudaca i veliki broj predmeta, te zaključio da će konkretni predmet biti završen u narednih 30 dana. Međutim, o apelantovom prizivu je odlučeno tek 25. svibnja 2009. godine i to nakon što se Ustavni sud 15. svibnja 2009. godine ponovno obratio Kantonalnom sudu i zatražio dostavu informacije o tome je li donesena odluka u konkretnom predmetu. 28. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194. stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dalje, kako je već ukazano u stavku 23. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 29. Obzirom na to da je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), sukladno članku 456. stavak 1. citiranog Zakona postupak se trebao okončati prema propisima koji su do tada bili na snazi. U tom smislu, Kantonalni sud nije ni mogao prekršiti obveze o rokovima postupanja propisane člankom 217. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, na što apelant ukazuje kao razlog zbog kojeg mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, iako ranije važeći Zakon o parničnom postupku nije sadržavao ovako precizno propisane rokove za postupanje, u članku 10. je propisivao obvezu da se postupak mora provesti sa što manje odugovlačenja. U konkretnom slučaju, obzirom na to da se ne radi o složenom predmetu, a sam apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka, razlozi koje navodi Kantonalni sud kao opravdanje za dužinu postupka ne mogu se smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, čak i u situaciji kada ne postoji zakonska odredba koja propisuje rok u kojem je drugostupanjski sud, nakon izjavljenog priziva, dužan postupiti. 30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Kantonalnom sudu, da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je ukazao na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. 33. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak povodom apelantovog priziva do trenutka donošenja rješenja Kantonalnog suda trajao punih šest godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 900,00 KM. Ovaj iznos, obzirom na sjedište Kantonalnog suda, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. 34. Na kraju, Ustavni sud napominje da apelacijom nije obuhvaćen postupak pred Općinskim sudom, pa to nije ni bio predmet razmatranja Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je Općinski sud prilikom ponovnog rješavanja ovog predmeta, u smislu prioriteta i garancija koje pruža ustavno pravo na pravično suđenje, dužan uzeti u obzir ukupno dosadašnje trajanje predmetnog postupka, posebno u svjetlu činjenice da je već utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka od šest godina, radi odlučivanja o pravodobno izjavljenom prizivu, može u cijelosti staviti na teret ponašanju mjerodavnog suda. Također, povreda se ogleda i u tome što taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2190/07, rješavajući apelaciju Mustafe Bešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Bešića. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-265/03. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Mustafi Bešiću isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mustafa Bešić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kog zastupa Osman Haxić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj Gž-265/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 21. avgusta 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. avgusta 2007. godine. Ustavni sud je 15. maja 2009. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi informaciju o tome da li je postupio u skladu sa navodima iz svog odgovora. Kantonalni sud je traženu informaciju dostavio 23. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 15. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02 od 22. novembra 2002. godine (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) uvažen je tužbeni zahtjev Novada Sivića (u daqnjem tekstu: tužilac), te je utvrđeno da je imenovani stekao pravo svojine na nepokretnostima označenim kao u dispozitivu presude. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta kao protivtužioca da se utvrdi da je tužilac samovoqnim postavljanjem ograde pored puta i izgradwom stepeništa za sopstvene potrebe izvršio djelimično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude, te da se tužiocu naloži uspostavljanje pređašnjeg posjedovnog stawa. 7. Apelant je 21. januara 2003. godine protiv ove presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu putem Opštinskog suda zbog svih razloga predviđenih članom 335 Zakona o parničnom postupku. Opštinski sud je 27. marta 2003. godine žalbu zajedno sa cjelokupnim spisom broj P-7/02 dostavio Kantonalnom sudu. Žalba je u Kantonalnom sudu zavedena pod brojem Gž-265/03. Apelant je žalbu dopunio podneskom koji je Kantonalni sud zaprimio 4. aprila 2003. godine. 8. Kantonalni sud je 25. maja 2009. godine donio Rješenje broj Gž-265/03. Tim rješenjem je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Opštinskom sudu na ponovni postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud svojim propustom da postupi u skladu sa članom 217 stav 3 Zakona o parničnom postupku povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na "pravo na donošenje odluke u razumnom roku". Naime, navedenim članom Zakona o parničnom postupku je propisano da će drugostepeni sud da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spis. 10. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju od 30. avgusta 2007. godine Kantonalni sud nije osporio činjenicu da postupak odlučivawa povodom žalbe u predmetu broj Gž-265/03 traje dugo. Kao razloge za dužinu postupka sud je istakao nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta kojima je opterećen sudija izvjestilac. Takođe je kao razlog za dužinu postupka istaknuto da je sudija izvjestilac predmete, među kojima je i apelantov predmet, preuzeo 1. maja 2007. godine od sudije koji je na dužem odsustvu zbog bolesti, te da sudija izvjestilac, kao član, učestvuje u radu prvostepenih i drugostepenih vijeća. Kantonalni sud je svoj odgovor zakqučio navodom da će apelantov predmet zbog starosti da bude uzet u rad i završen u narednih 30 dana. 12. Kantonalni sud je 23. juna 2009. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio informaciju da je 25. maja 2009. godine, povodom apelantove žalbe izjavljene protiv Presude Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02 od 22. novembra 2002. godine, donio Rješenje broj Gž-265/03. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 Š...Ć (3) Drugostepeni sud će da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Š...Ć Član 456 (1) Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqwi postupak sprovešće se prema dosadašwim propisima. Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak odlučivawa povodom njegove žalbe nerazumno dugo traje. Takođe je naveo da o žalbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dakle, predmetna apelacija je dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovoj žalbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 23. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 24. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 25. Apelant je postupak pred Kantonalnim sudom pokrenuo blagovremeno izjavljenom žalbom protiv prvostepene presude 21. januara 2003. godine. Cjelokupan spis i žalba dostavljeni su Kantonalnom sudu 27. marta 2003. godine. Kantonalni sud je odlučio o žalbi Rješenjem broj Gž-265/03 od 25. maja 2009. godine. Naime, tim rješenjem je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom trajao je punih šest godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 26. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude kojom je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Apelant je tim zahtjevom tražio da se utvrdi da je tužilac samovoqnim postavljanjem ograde pored puta i izgradwom stepeništa za sopstvene potrebe izvršio djelimično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude. Takođe je tražio da se tužiocu naloži uspostavljanje pređašnjeg posjedovnog stawa. Ono što je bilo sporno između tužioca i apelanta, kao tuženog, jeste pitanje u kojoj površini je apelant prodao tužiocu nepokretnosti označene kao u izreci osporene presude i u kom obliku. Međutim, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radi o sporu svojinskopravne prirode, na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može da se zakquči da je predmetni slučaj složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa. Dakle, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 27. Vezano za ponašanje suda, Ustavni sud navodi da je Kantonalnom sudu bilo potrebno punih šest godina da bi odlučio o apelantovoj žalbi. U svom odgovoru na apelaciju od 30. avgusta 2007. godine Kantonalni sud je kao razloge za dužinu postupka istakao nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta, te zakqučio da će konkretni predmet da bude završen u narednih 30 dana. Međutim, o apelantovoj žalbi je odlučeno tek 25. maja 2009. godine i to nakon što se Ustavni sud 15. maja 2009. godine ponovo obratio Kantonalnom sudu i zatražio da se dostavi informacija o tome da li je donesena odluka u konkretnom predmetu. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194 stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, kako je već ukazano u stavu 23 ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 29. S obzirom na to da je prvostepena presuda donesena prije stupawa na snagu Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), u skladu sa članom 456 stav 1 citiranog Zakona postupak se trebao okončati shodno propisima koji su do tada bili na snazi. U tom smislu, Kantonalni sud nije ni mogao da prekrši obaveze o rokovima postupawa propisane članom 217 stav 3 Zakona o parničnom postupku, na što apelant ukazuje kao razlog zbog kog mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, iako ranije važeći Zakon o parničnom postupku nije sadržavao ovako precizno propisane rokove za postupanje, u članu 10 propisivao je obavezu da postupak mora da se sprovede sa što manje odugovlačewa. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se ne radi o složenom predmetu, a sam apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka, razlozi koje navodi Kantonalni sud kao opravdanje za dužinu postupka ne mogu da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, čak i u situaciji kada ne postoji zakonska odredba koja propisuje rok u kom je drugostepeni sud, nakon izjavljene žalbe, dužan da postupi. 30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da odugovlačenje postupka u cijelosti može da se pripiše Kantonalnom sudu, da dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da, na zahtjev iznesen u apelaciji, odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je ukazao na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. 33. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove žalbe do trenutka donošewa rješewa Kantonalnog suda trajao punih šest godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 900,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. 34. Na kraju, Ustavni sud napominje da apelacijom nije obuhvaćen postupak pred Opštinskim sudom, pa to nije ni bio predmet razmatrawa Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je Opštinski sud prilikom ponovnog rješavawa ovog predmeta, u smislu prioriteta i garancija koje pruža ustavno pravo na pravično suđenje, dužan da uzme u obzir ukupno dosadašnje trajanje predmetnog postupka, posebno u svjetlu činjenice da je već utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Shodno mišljenju Ustavnog suda, povreda ovog prava se ogleda u tome što sveukupno trajanje postupka od šest godina, radi odlučivawa o blagovremeno izjavljenoj žalbi, može u cijelosti da se stavi na teret ponašanju nadležnog suda. Takođe, povreda se ogleda i u tome što taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2190/07, rješavajući apelaciju Mustafe Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Bešića. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-265/03. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Mustafi Bešiću isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mustafa Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj Gž-265/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 21. augusta 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. augusta 2007. godine. Ustavni sud je 15. maja 2009. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi informaciju o tome da li je postupio u skladu sa navodima iz svog odgovora. Kantonalni sud je traženu informaciju dostavio 23. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 15. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02. od 22. novembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud) uvažen je tužbeni zahtjev Novada Sivića (u daljnjem tekstu: tužilac), te je utvrđeno da je imenovani stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao u dispozitivu presude. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta kao protivtužioca da se utvrdi da je tužilac samovoljnim postavljanjem ograde pored puta i izgradnjom stepeništa za vlastite potrebe izvršio djelimično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude, te da se tužiocu naloži uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja. 7. Apelant je 21. januara 2003. godine protiv ove presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu putem Općinskog suda zbog svih razloga predviđenih članom 335. Zakona o parničnom postupku. Općinski sud je 27. marta 2003. godine žalbu zajedno sa cjelokupnim spisom broj P-7/02 dostavio Kantonalnom sudu. Žalba je u Kantonalnom sudu zavedena pod brojem Gž-265/03. Apelant je žalbu dopunio podneskom koji je Kantonalni sud zaprimio 4. aprila 2003. godine. 8. Kantonalni sud je 25. maja 2009. godine donio Rješenje broj Gž-265/03. Tim je rješenjem ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud svojim propustom da postupi u skladu sa članom 217. stav 3. Zakona o parničnom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 postupku povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na "pravo na donošenje odluke u razumnom roku". Naime, navedenim članom Zakona o parničnom postupku je propisano da će drugostepeni sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spis. 10. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju od 30. augusta 2007. godine Kantonalni sud nije osporio činjenicu da postupak odlučivanja povodom žalbe u predmetu broj Gž-265/03 traje dugo. Kao razloge za dužinu postupka sud je istakao nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta kojima je opterećen sudija izvjestilac. Također je kao razlog za dužinu postupka istaknuto da je sudija izvjestilac predmete, među kojima je i apelantov predmet, preuzeo 1. maja 2007. godine od sudije koji je na dužem odsustvu zbog bolesti, te da sudija izvjestilac, kao član, učestvuje u radu prvostepenih i drugostepenih vijeća. Kantonalni sud je svoj odgovor zaključio navodom da će apelantov predmet zbog starosti biti uzet u rad i završen u narednih 30 dana. 12. Kantonalni sud je 23. juna 2009. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio informaciju da je 25. maja 2009. godine, povodom apelantove žalbe izjavljene protiv Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-7/02 od 22. novembra 2002. godine, donio Rješenje broj Gž-265/03. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. Š...Ć (3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Š...Ć Član 456. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak odlučivanja povodom njegove žalbe nerazumno dugo traje. Također je naveo da o žalbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, predmetna apelacija je dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovoj žalbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 24. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 25. Apelant je postupak pred Kantonalnim sudom pokrenuo blagovremeno izjavljenom žalbom protiv prvostepene presude 21. januara 2003. godine. Cjelokupan spis i žalba dostavljeni su Kantonalnom sudu 27. marta 2003. godine. Kantonalni sud je odlučio o žalbi Rješenjem broj Gž-265/03 od 25. maja 2009. godine. Naime, tim rješenjem je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom trajao je punih šest godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 26. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude kojom je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Apelant je tim zahtjevom tražio da se utvrdi da je tužilac samovoljnim postavljanjem ograde pored puta i izgradnjom stepeništa za vlastite potrebe izvršio djelimično zauzimanje apelantovih parcela označenih kao u izreci presude. Također je tražio da se tužiocu naloži uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja. Ono što je bilo sporno između tužioca i apelanta, kao tuženog, jeste pitanje u kojoj površini je apelant prodao tužiocu nekretnine označene kao u izreci osporene presude i u kojem obliku. Međutim, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radi o sporu vlasničkopravne prirode, na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. Dakle, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 27. Vezano za ponašanje suda, Ustavni sud navodi da je Kantonalnom sudu bilo potrebno punih šest godina da bi odlučio o apelantovoj žalbi. U svom odgovoru na apelaciju od 30. augusta 2007. godine Kantonalni sud je kao razloge za dužinu postupka istakao nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta, te zaključio da će konkretni predmet biti završen u narednih 30 dana. Međutim, o apelantovoj žalbi je odlučeno tek 25. maja 2009. godine i to nakon što se Ustavni sud 15. maja 2009. godine ponovo obratio Kantonalnom sudu i zatražio da se dostavi informacija o tome da li je donesena odluka u konkretnom predmetu. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, kako je već ukazano u stavu 23. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 29. S obzirom na to da je prvostepena presuda donesena prije stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), u skladu sa članom 456. stav 1. citiranog Zakona postupak se trebao okončati prema propisima koji su do tada bili na snazi. U tom smislu, Kantonalni sud nije ni mogao prekršiti obaveze o rokovima postupanja propisane članom 217. stav 3. Zakona o parničnom postupku, na što apelant ukazuje kao razlog zbog kojeg mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, iako ranije važeći Zakon o parničnom postupku nije sadržavao ovako precizno propisane rokove za postupanje, u članu 10. propisivao je obavezu da se postupak mora provesti sa što manje odugovlačenja. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se ne radi o složenom predmetu, a sam apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka, razlozi koje navodi Kantonalni sud kao opravdanje za dužinu postupka ne mogu se smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, čak i u situaciji kada ne postoji zakonska odredba koja propisuje rok u kojem je drugostepeni sud, nakon izjavljene žalbe, dužan da postupi. 30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Kantonalnom sudu, da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je ukazao na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. 33. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove žalbe do trenutka donošenja rješenja Kantonalnog suda trajao punih šest godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 900,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. 34. Na kraju, Ustavni sud napominje da apelacijom nije obuhvaćen postupak pred Općinskim sudom, pa to nije ni bio predmet razmatranja Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je Općinski sud prilikom ponovnog rješavanja ovog predmeta, u smislu prioriteta i garancija koje pruža ustavno pravo na pravično suđenje, dužan uzeti u obzir ukupno dosadašnje trajanje predmetnog postupka, posebno u svjetlu činjenice da je već utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka od šest godina, radi odlučivanja o blagovremeno izjavljenoj žalbi, može u cijelosti staviti na teret ponašanju nadležnog suda. Također, povreda se ogleda i u tome što taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 372/07, rješavajući apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 17. rujna 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja se apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu P-62/02 i P-115/05. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu žurno okončanje postupka u predmetima broj P-62/02 i P-115/05, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića u svezi sa prvom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u upravnom postupku radi izdavanja urbanističke suglasnosti u kojemu je Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša donijelo Rješenje broj 05-23-2898/06 od 16. svibnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Goran Mandić i Da vid Mandić (u daljnjem tekstu: apelanti) sa Ilidže su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u sudbenim predmetima radi naknade štete u predmetu P-62/05 i zbog smetanja posjeda u predmetu P-115/05, koji se vode pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i zbog nedonošenja odluke pred mjerodavnim upravnim organima u upravnom postupku po zahtjevu apelanta radi izdavanja urbanističke suglasnosti. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Novi Grad, Službe za urbanizam i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) je 8. svibnja 2009. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski je sud dostavio odgovor i spis u svezi sa sudbenim predmetom P-62/05 15. svibnja 2009. godine, a za predmet P-115/05 odgovor je dostavljen 18. lipnja 2009. godine (spis nije dostavljen). 4. Ministarstvo je dostavilo odgovor 5. lipnja 2009. godine, a Služba 8. lipnja 2009. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnositelju zahtjeva 18. kolovoza 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) Upravni postupak radi dobijanja urbanističke suglasnosti 7. Apelant (Da vid Mandić) je podnio zahtjev Općini Novi Grad, Općinskom tajništvu za urbanizam, komunalne i stambene djelatnosti 7. svibnja 2001. godine radi izdavanja urbanističke suglasnosti. Služba je donijela Zaključak broj 06-23-1143/01, od 12. veljače 2004. godine, kojim je postupak obustavila. 8. Apelant (Goran Mandić) je ponovno, 29. prosinca 2004. godine, podnio zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti Općini Novi grad, Općinskoj službi za opću upravu i MZ, koji je dopunio 25. veljače 2005. godine. 9. Služba je donijela Zaključak broj 06-23-3275/06 od 4. svibnja 2005. godine kojim je postupak prekinut. Apelant je izjavio priziv protiv zaključka 12. svibnja 2005. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-23-11323/05 od 16. kolovoza 2005. godine, kojim je poništilo zaključak od 4. svibnja 2005. godine i predmet vratilo prvostupanjskome organu na ponovno odlučivanje. 10. Apelant je 5. rujna 2005. godine podnio zahtjev načelniku Općine Novi Grad u kojemu je tražio žurno rješavanje svoga predmeta. Apelant je 28. veljače 2006. godine izjavio priziv zbog šutnje administracije. 11. Ministarstvo je donijelo Rješenje 05-23-2898/06 od 16. svibnja 2007. godine kojim se daje urbanistička suglasnost apelantu Davidu Mandiću. 12. Protiv rješenja Ministarstva od 16. svibnja 2007. godine treće osobe su pokrenule upravni spor. b) Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/05 13. "Minasko" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 10. siječnja 2002. godine tužbom pokrenuo sudbeni postupak protiv apelanta (Davida Mandića). Sud je tijekom postupka zakazao veliki broj ročišta, od kojih je održano šest. Apelant nije pristupio na prva tri zakazana ročišta (9. travnja, 3. srpnja i 23. listopada 2002. godine, a za ročište od 11. lipnja 2003. godine apelant je tražio odgodu radi izjašnjenja). 14. Tijekom postupka na ročištu održanom 22. ožujka 2004. godine apelant je uložio protutužbu. Također, tijekom postupka tužitelj (protutuženi) je zatražio mjeru osiguranja. Općinski je sud donio Rješenje P-62/02, od 10. srpnja 2006. godine, kojim ja apelantu zabranio raspolaganje nekretninama. Rješavajući apelantov priziv, Kantonalni je sud donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-00 2552 od 27. listopada 2006. godine kojim je usvojio priziv i prvostupanjsko rješenje preinačio tako što je odbacio zahtjev za izdavanjem privremene mjere. 15. Na ročište koje je zakazano za 25. rujan 2007. godine nije pristupio uredno obaviješteni tužitelj (protutuženi), pa je sud donio Rješenje P-62/02 od 24. rujna 2007. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, a određeno je novo ročište po apelantovoj protutužbi. Tužitelj (protutuženi) je podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje 5. prosinca 2007. godine. Sud je povodom prijedloga za povrat zakazao ročište za 10. siječanj 2008. godine, koje je opozvano pa su zakazana još dva ročišta. Općinski je sud 4. veljače 2009. godine donio rješenje kojim je usvojio prijedlog i Rješenje P-62/02 od 24. rujna 2007. godine stavio izvan snage. 16. Postupak je u tijeku i ročište je zakazano za 17. rujan 2009. godine. c) Sudski postupak radi smetanja posjeda predmet P-115/05 17. Apelanti su 13. siječnja 2005. godine tužbom pokrenuli sudbeni postupak protiv Izeta Musića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. 18. Sud je zakazao 12 ročišta, od kojih je pet održano. Ostala su ročišta odgođena i to uglavnom zbog bolesti tuženoga, osim ročišta koje je zakazano za 21. rujan 2005. godine i 18. prosinac 2006. godine na koje nisu došli ni tuženi a ni punomoćnik apelanata (koji je obavijestio sud da ne može doći zbog zauzetosti u drugom predmetu i zbog službenog puta). Jedno ročište (očevid na licu mjesta) nije održano zbog nedolaska vještaka. 19. Općinski je sud donio rješenje 23. studenoga 2007. godine kojim je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Protiv rješenja tuženi i umješač su izjavili priziv. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 25. svibnja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 2008. godine donio rješenje kojim je priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. 20. Novo pripremno ročište pred Općinskim sudom je bilo zakazano za 25. lipanj 2009. godine. a) Navodi iz apelacije 21. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nedonošenja sudbenih odluka i zbog neodlučivanja upravnih organa. Apelanti navode da postupak pred upravnim organima traje neopravdano dugo (šest godina u momentu podnošenja apelacije) u svezi sa njihovim zahtjevom za izdavanje urbanističke suglasnosti. Također, apelanti navode kako je duljina odlučivanja u sudbenim postupcima pred Općinskim sudom nerazumno duga. Apelanti navode kako su zbog nedonošenja odluka "pretrpjeli nemjerljivu štetu" i kako su im ovakvim ponašanjem suda i upravnih organa povrijeđena "imovinska prava i poslovni planovi". Apelanti se žale kako je razlog za neodlučivanje njihova nacionalna pripadnost. b) Odgovor na apelaciju Općinski sud U svezi sa predmetom P-62/02 22. Općinski je sud kronološki naveo šta se dešavalo u predmetu, te je istaknuo da rasprave uglavnom nisu otvarane "iz razloga što na iste nisu uredno bili pozvani brojni svjedoci, sam tužitelj pa i vještak". Općinski je sud također naveo kako je apelant podnio protutužbu 2004. godine, a tužba je podnijeta 2002. godine. U svezi sa predmetom P-115/05 23. U svezi sa povredom prava apelanata u predmetu P-115/05, Općinski je sud naveo kako je apelacija neutemeljena i kako nije bilo povreda prava iz Europske konvencije. Općinski je sud naveo kako ročišta nisu održana jer "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje". Iz dopisa Općinskoga suda proizlazi kako ročišta uglavnom nisu održana zbog nedolaska i bolesti tuženoga. Organi uprave Služba 24. Služba je u odgovoru navela kako je Da vid Mandić podnio zahtjev upravi, te kako je u zahtjevu dostavio adresu stanovanja. Pokušaj da se obavijesti apelanta nije izvršen jer je poziv koji je poslan apelantu vraćen sa naznakom pošte da je apelant nepoznat na navedenoj adresi. U prilog ovoj tvrdnji Služba je dostavila presliku pisma i dostavnice. Služba je navela kako je, nakon što su apelanti dostavili idejni projekt, zahtjev proslijeđen nadležnome Ministarstvu na rješavanje. Služba je istaknula kako je, i pored čestoga boravka apelanata u Beogradu i velikoga broja predmeta koje rješava, ipak našla vremena za riješi njihov prob lem, i da apelantu kao stranci u postupku izađe u susret, zbog čega smatra da nije bilo kršenja navedenih prava. Ministarstvo 25. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaknulo kako nije bilo povrede prava iz Europske konvencije koje navodi apelant i kako je postupak vođen sukladno relevantnim zakonskim propisima. IV. Relevantni propisi 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 27. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Načelo efikasnost Članak 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, sto obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnome postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Ekonomičnost postupka Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnoga stanja i za donošenje zakonitoga i pravilnoga rješenja." V. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 30. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelanti se pozivaju na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnome roku", zato što redoviti sud i upravni organi nisu u duljem vremenskome razdoblju donijeli odluke o tužbi i protutužbi apelanata, kao i o njihovom zahtjevu za urbanističku suglasnost. 31. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelanti žale na nemogućnost dobijanja konačne odluke u duljem vremenskom razdoblju, kao i odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio kako predmetna apelacija, u svezi sa donošenjem odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti se žale zbog nedonošenja odluke pred Općinskim sudom u predmetu P-62/02 i P-115/05 i zbog neodlučivanja u razumnome roku pred upravnim organima u postupku po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke dozvole, iz čega proizlazi da se žale na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 35. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskoga i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora promatrati u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskoga suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 36. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 37. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje kako određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir Upravni postupak radi dobivanja urbanističke suglasnosti 38. Ustavni sud opaža kako su apelanti pokrenuli upravni postupak pred mjerodavnim upravnim organom radi dobivanja urbanističke suglasnosti. Postupak je pokrenut zahtjevom iz 2001. godine, a Služba je donijela rješenje kojim je obustavila postupak 2004. godine. Apelanti su ponovno podnijeli zahtjev 2004. godine. Ministarstvo je donijelo rješenje 15. lipnja 2007. godine. Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/02 39. Postupak pred redovitim sudom po tužbi tužitelja, a protutužbi apelanta, u predmetu P-62/02 počeo je 10. siječnja 2002. godine i još je u tijeku, dakle traje sedam godina i osam mjeseci. Postupak radi smetanja posjeda u predmetu P-115/05 40. Apelanti sud podnijeli tužbu radi smetanja posjeda 13. siječnja 2005. godine u predmetu P-115/05 i postupak je u tijeku, dakle traje više od četiri godine i osam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom se slučaju radi o tri postupka, jedan koji se vodio pred upravnim organima radi dobivanja urbanističke dozvole i dva koja se vode pred redovitim sudom i to za naknadu štete i radi smetanja posjeda. Upravni postupak 42. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na duljinu postupka radi dobivanja urbanističke suglasnosti. Apelanti su naveli kako su pokrenuli postupak zahtjevom za izdavanje urbanističke suglasnosti od 7. svibnja 2001. godine, a potom su ponovno podnijeli zahtjev 29. prosinca 2004. godine. Ustavni sud primjećuje da su u prvobitnom zahtjevu koji su podnijeli mjerodavnom upravnom organu apelanti dostavili adresu "Džemala Bijedića 179". Također, iz dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizlazi da je poziv za raspravu poslat apelantima na navedenu adresu, ali je on vraćen mjerodavnom organu sa naznakom "nepoznat na adresi". Služba je u odgovoru na apelaciju izjavila da nije mogla obavijestiti apelante o danu i satu održavanja rasprave zbog toga što je adresa apelanata bila nepoznata. Služba je 12. veljače 2004. godine donijela zaključak o obustavi postupka, u kojemu je navedeno: "Postupak je obustavljen pošto se iz cjelokupnog ponašanja podnositelja zahtjeva može zaključiti da je isti nezainteresiran za njegov dalji nastavak". 43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podnijeli novi zahtjev 29. prosinca 2004. godine, Služba donijela zaključak 4. svibnja 2005. godine, koji je ukinulo Ministarstvo rješenjem od 16. kolovoza 2005. godine i predmet vratilo prvostupanjskome organu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud primjećuje kako je Ministarstvo o zahtjevu odlučilo rješenjem od 16. svibnja 2007. godine, dakle dvije godine i šest mjeseci od podnošenja zahtjeva. 44. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na duljinu trajanja postupka po njihovome zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti od 2001. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu dostavili urednu adresu i da ih se pokušavalo obavijestiti o pozivu na raspravu, ali da se u tome nije uspjelo. Također, Ustavni sud primjećuje da je o prvobitnom zahtjevu Služba donijela zaključak o obustavi postupka 12. veljače 2004. godine protiv kojeg apelanti nisu izjavili priziv. 45. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podijeli novi zahtjev u prosincu 2004. godine (u kojemu je navedena druga adresa), Služba donijela zaključak u roku od šest mjeseci, a mjerodavno Ministarstvo je u roku od tri mjeseca odlučilo o prizivu apelanata izjavljenom protiv rješenja. Nadalje, Služba je Ministarstvu, kao mjerodavnom za rješavanje predmeta, dostavila spis 29. ožujka 2006. godine, sukladno odredbama Zakona o prostornome uređenju i Zakona o upravnome postupku. Osim toga, Služba je navela kako je spis dostavila Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekt. Ministarstvo je donijelo rješenje 16. svibnja 2007. godine, dakle, godinu dana i tri mjeseca nakon što mu je spis dostavljen. Ustavni sud primjećuje kako su u razdoblju od prosinca 2004. godine upravni organi poduzimali određene radnje i donosili odluke, te kako je o zahtjevu apelanata odlučeno dvije godine i šest mjeseci nakon što je zahtjev podnijet. Obzirom da se postupak, zbog veličine objekta kao i svih činjenica koje je trebalo razmotriti, može smatrati relativno složenim, a imajući u vidu vremenska razdoblja u kojima su donesene odluke, Ustavni sud smatra kako u ponašanju Službe i mjerodavnoga Ministarstva nije bilo nepotrebnih odugovlačenja, pogotovu ako se uzme u obzir da je spis dostavljen Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekt. Dakle, kako je zahtjev o izdavanju urbanističke dozvole riješen u roku od dvije godine i šest mjeseci, te uzimajući u obzir ponašanje apelanata, Ustavni sud smatra da navedeni postupak nije bio neopravdano dug. Prema navedenome, Ustavni sud zaključuje kako cjelokupna duljina trajanja predmetnoga postupka nije prešla granice razumnoga roka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 46. Ustavni sud zaključuje kako nema povede prava na donošenje odluke po zahtjevu za izdavanje urbanističke dozvole u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Sudbeni postupak U predmetu P-62/02 47. Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud opaža kako je u razdoblju koje se razmatra, a nakon što je u predmetu P-62/02 11. siječnja 2002. godine tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete, a apelant podnio protutužbu 22. ožujka 2004. godine, Općinski sud donio presudu 25. rujna 2006. godine kojom se tužba smatra povučenom. Nakon toga, po prijedlogu tužitelja za povrat u pređašnje stanje 4. veljače 2009. godine Rješenje suda P-62/02, od 25. rujna 2008. godine (kojim se tužba smatra povučenom) je stavljeno izvan snage i postupak je nastavljen. Dakle, sedam godina i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe postupak je u tijeku i još nije odlučeno o tužbi i protutužbi. Dalje, Ustavni sud opaža da je Općinski sud naveo kako je apelant pristupio ročištu nakon što je tužba podnijeta prvi put tek 23. siječnja 2002. godine, dakle godinu dana nakon podnošenja tužbe, jer na prva tri ročišta koja je sud zakazao apelant nije došao. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon toga uredno dolazio na zakazana ročišta, te se ne može smatrati da je apelant doprinio duljini postupka u trajanju od preko sedam godina, koliko postupak traje. Općinski je sud također naveo da je nedolazak svjedoka ili vještaka koji su pozvani na ročište uglavnom bio razlog neodržavanja ročišta. 48. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je dao Općinski sud u predmetu P-62/02 ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala duljina trajanja postupka od sedam godine i osam mjeseci, u kojemu još nije donijeta odluka. Ustavni sud smatra kako redoviti sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala duljina ovoga postupka koji se ne može smatrati osobito složenim da bi opravdao trajanje od sedam godina. Osim toga, nedolazak svjedoka, vještaka i samoga tužitelja (protutuženoga) ne može biti opravdanje za sud koji vodi postupak. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi kako je apelant u konkretnome slučaju doprinio duljini postupka, osim za prva tri ročišta za koja je tražio odgodu, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret uglavnom Općinskom sudu. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako sveukupna duljina konkretnoga postupka u predmetu P-62/02 koji traje više od sedam godina i u kojemu još nije odlučeno ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U predmetu P-115/05 50. Što se tiče ponašanja sudova u predmetu P-115/05 radi smetanja posjeda po tužbi apelanata, Ustavni sud opaža kako je u razdoblju koji se razmatra, a nakon što je podnijeta tužba 13. siječnja 2005. godine, Općinski sud donio rješenje 23. studenoga 2007. godine, kojim je u potpunosti udovoljio tužbenome zahtjevu apelanata. Rješenje Općinskoga suda je ukinuto rješenjem Kantonalnoga suda 21. svibnja 2008. godine i predmet je vraćen Općinskome sudu na ponovni postupak, koji je u tijeku. Dakle, Ustavni sud primjećuje kako je prvostupanjskome sudu trebalo dvije godine i 10 mjeseci da odluči o tužbi za smetanje posjeda, a Kantonalni je sud odlučujući o prizivu ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da su apelanti uredno dolazili na zakazana ročišta, te se ne može smatrati da su doprinijeli duljini postupka u trajanju od preko četiri godine i osam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo kako su bolest tuženoga i neispunjenje "zakonske pretpostavke" za vođenje postupka bile razlog što se zakazana ročišta nisu održavala. 51. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra kako se razlozi koje je dao Općinski sud, odnosno da "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje" ne mogu smatrati relevantnima da bi se opravdala duljina trajanja postupka radi smetanja posjeda, koji je žurne naravi. Osim toga Ustavni sud primjećuje kako je prvostupanjskome sudu trebalo jedna godina i deset mjeseci da odluči, a da je Kantonalni sud u roku od šest mjeseci riješio priziv i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Odluka Kantonalnoga suda je donijeta 25. lipnja 2008. godine, a Općinski je sud novo pripremno ročište zakazao za 25. lipanj 2009. godine, dakle godinu dana nakon što je odlučeno da se postupak ponovno provede. Ustavni sud smatra da Općinski sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala duljina ovoga postupaka koji se ne može smatrati složenim. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelanti u konkretnom slučaju doprinijeli duljini postupka, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret uglavnom Općinskome sudu. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako sveukupna duljina postupka u predmetu P-115/05 koji se vodi pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu utvrđenu povredu u sudbenim postupcima, te da nije došlo do povrede prava apelanata u upravnome postupku, u kojemu je pozitivno odlučeno o njihovome zahtjevu, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da razmatra ostale navode o povredi prava na koje se apelanti žale. VII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u sudbenom postupku pred Općinskim sudom u predmetu P-62/02 kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina i osam mjeseci, u kojemu još nije donijeta odluka, može u potpunosti staviti na teret mjerodavnoga suda, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Ustavni sud zaključuje kako je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u sudbenome postupku pred Općinskim sudom u predmetu P-115/05 kada se ukupno trajanje postupaka u razdoblju od četiri godine i devet mjeseci, u kojemu još nije donijeta odluka po tužbi radi smetanja posjeda, može u glavnom dijelu staviti na teret Općinskome sudu, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka koji je po svojoj naravi žuran. 56. Ustavni sud zaključuje kako nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u upravnome postupku pred mjerodavnim upravnim organima po zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti kada su mjerodavni organi donijeli odluku u roku od dvije godine i šest mjeseci. 57. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 372/07, rješavajući apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja se apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Sarajevu u predmetu P-62/02 i P-115/05. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da hitno okonča postupke u predmetima broj P-62/02 i P-115/05, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića u vezi sa prvom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u upravnom postupku radi izdavawa urbanističke saglasnosti u kom je Ministarstvo prostornog uređewa i zaštite okoliša donijelo Rješenje broj 05-23-2898/06 od 16. maja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Goran Mandić i Da vid Mandić (u daqnjem tekstu: apelanti) sa Ilixe podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u sudskim predmetima radi naknade štete u predmetu P-62/05 i zbog smetawa posjeda u predmetu P-115/05, koji se vode pred Opštinskim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), kao i zbog nedonošewa odluke pred nadležnim upravnim organima u upravnom postupku po zahtjevu apelanta radi izdavawa urbanističke saglasnosti. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Ministarstva prostornog uređewa i zaštite okoliša (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) i Opštine Novi Grad, Službe za urbanizam i stambene poslove (u daqnjem tekstu: Služba) zatraženo je 8. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor i spis u vezi sa sudskim predmetom P-62/05 15. maja 2009. godine, a za predmet P-115/05 odgovor je dostavljen 18. juna 2009. godine (spis nije dostavljen). 4. Ministarstvo je dostavilo odgovor 5. juna 2009. godine, a Služba 8. juna 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 18. avgusta 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. a) Upravni postupak radi dobijawa urbanističke saglasnosti 7. Apelant (Da vid Mandić) podnio je zahtjev Opštini Novi Grad, Opštinskom sekretarijatu za urbanizam, komunalne i stambene djelatnosti 7. maja 2001. godine radi izdavawa urbanističke saglasnosti. Služba je donijela Zakqučak broj 06-23-1143/01, od 12. februara 2004. godine, kojim je postupak obustavila. 8. Apelant (Goran Mandić) je ponovo, 29. decembra 2004. godine, podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti Opštini Novi grad, Opštinskoj službi za opštu upravu i MZ, koji je dopunio 25. februara 2005. godine. 9. Služba je donijela Zakqučak broj 06-23-3275/06 od 4. maja 2005. godine kojim je postupak prekinut. Apelant je izjavio žalbu protiv zakqučka 12. maja 2005. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-23-11323/05 od 16. avgusta 2005. godine, kojim je poništilo zakqučak od 4. maja 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. 10. Apelant je 5. septembra 2005. godine podnio zahtjev načelniku Opštine Novi Grad u kom je tražio hitno rješavanje svog predmeta. Apelant je 28. februara 2006. godine izjavio žalbu zbog ćutawa administracije. 11. Ministarstvo je donijelo Rješenje 05-23-2898/06 od 16. maja 2007. godine kojim se daje urbanistička saglasnost apelantu Davidu Mandiću. 12. Protiv rješewa Ministarstva od 16. maja 2007. godine treća lica su pokrenula upravni spor. b) Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/05 13. "Minasko" d.o.o. Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužilac) je 10. januara 2002. godine tužbom pokrenuo sudski postupak protiv apelanta (Davida Mandića). Sud je u toku postupka zakazao veliki broj ročišta, od kojih je održano šest. Apelant nije pristupio na prva tri zakazana ročišta (9. aprila, 3. jula i 23. oktobra 2002. godine, a za ročište od 11. juna 2003. godine apelant je tražio odgodu radi izjašnjenja). 14. U toku postupka na ročištu održanom 22. marta 2004. godine apelant je uložio protivtužbu. Takođe, u toku postupka tužilac (protivtuženi) je zatražio mjeru osigurawa. Opštinski sud je donio Rješenje P-62/02, od 10. jula 2006. godine, kojim ja apelantu zabranio da raspolaže nekretninama. Rješavajući apelantovu žalbu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-00 2552 od 27. oktobra 2006. godine kojim je usvojio žalbu i prvostepeno rješenje preinačio tako što je odbacio zahtjev za izdavanje privremene mjere. 15. Na ročište koje je zakazano za 25. septembar 2007. godine nije pristupio uredno obaviješteni tužilac (protivtuženi), pa je sud donio Rješenje P-62/02 od 24. septembra 2007. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, a određeno je novo ročište po apelantovoj protivtužbi. Tužilac (protivtuženi) je podnio predlog za povraćaj u pređašnje stanje 5. decembra 2007. godine. Sud je povodom predloga za povraćaj zakazao ročište za 10. januar 2008. godine, koje je opozvano pa su zakazana još dva ročišta. Opštinski sud je 4. februara 2009. godine donio rješenje kojim je usvojio predlog i Rješenje P-62/02 od 24. septembra 2007. godine stavio van snage. 16. Postupak je u toku i ročište je zakazano za 17. septembar 2009. godine. c) Sudski postupak radi smetawa posjeda predmet P-115/05 17. Apelanti su 13. januara 2005. godine tužbom pokrenuli sudski postupak protiv Izeta Musića (u daqnjem tekstu: tuženi), radi smetawa posjeda. 18. Sud je zakazao 12 ročišta, od kojih je pet održano. Ostala ročišta su odgođena i to uglavnom zbog bolesti tuženog, sem ročišta koje je zakazano za 21. septembar 2005. godine i 18. decembar 2006. godine na koje nisu došli ni tuženi a ni punomoćnik apelanata (koji je obavijestio sud da ne može da dođe zbog zauzetosti u drugom predmetu i zbog službenog puta). Jedno ročište (uviđaj na licu mjesta) nije održano zbog nedolaska vještaka. 19. Opštinski sud je donio rješenje 23. novembra 2007. godine kojim je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Protiv rješewa tuženi i umješač su izjavili žalbu. Kantonalni sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) je 25. maja 2008. godine donio rješenje kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. 20. Novo pripremno ročište pred Opštinskim sudom bilo je zakazano za 25. jun 2009. godine. a) Navodi iz apelacije 21. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Međutim, iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošewa sudskih odluka i zbog neodlučivawa upravnih organa. Apelanti navode da postupak pred upravnim organima traje neopravdano dugo (šest godina u momentu podnošewa apelacije) u vezi sa wihovim zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti. Takođe, apelanti navode da je dužina odlučivawa u sudskim postupcima pred Opštinskim sudom nerazumno duga. Apelanti navode da su zbog nedonošewa odluka "pretrpjeli nemjerqivu štetu" i da su im ovakvim ponašanjem suda i upravnih organa povrijeđena "imovinska prava i poslovni planovi". Apelanti se žale da je razlog za neodlučivanje wihova nacionalna pripadnost. b) Odgovor na apelaciju Opštinski sud U vezi sa predmetom P-62/02 22. Opštinski sud je hronološki naveo šta se dešavalo u predmetu, te je istakao da rasprave uglavnom nisu otvarane "iz razloga što na iste nisu uredno bili pozvani brojni svjedoci, sam tužiteq pa i vještak". Opštinski sud je takođe naveo da je apelant podnio protivtužbu 2004. godine, a tužba je podnijeta 2002. godine. U vezi sa predmetom P-115/05 23. U vezi sa povredom prava apelanata u predmetu P-115/05, Opštinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo povreda prava iz Evropske konvencije. Opštinski sud je naveo da ročišta nisu održana jer "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje". Iz dopisa Opštinskog suda proizilazi da ročišta uglavnom nisu održana zbog nedolaska i bolesti tuženog. Organi uprave Služba 24. Služba je u odgovoru navela da je Da vid Mandić podnio zahtjev upravi, te da je u zahtjevu dostavio adresu stanovawa. Pokušaj da se obavijesti apelanta nije izvršen jer je poziv koji je poslan apelantu vraćen sa naznakom pošte da je apelant nepoznat na navedenoj adresi. U prilog ovoj tvrdwi Služba je dostavila foto-kopiju pisma i dostavnice. Služba je navela da je, nakon što su apelanti dostavili idejni projekat, zahtjev proslijeđen nadležnom Ministarstvu na rješavanje. Služba je istakla da je, i pored čestog boravka apelanata u Beogradu i velikog broja predmeta koje rješava, ipak našla vremena da riješi wihov prob lem, i da apelantu kao stranci u postupku izađe u susret, zbog čega smatra da nije bilo kršewa navedenih prava. Ministarstvo 25. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da nije bilo povrede prava iz Evropske konvencije koje navodi apelant i da je postupak vođen u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. IV. Relevantni propisi 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 27. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Načelo efikasnost Član 6 Kad organi i institucije koje imaju javna ovlašćewa da rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, sto obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Ekonomičnost postupka Član 14 Postupak ima da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa." V. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što redovni sud i upravni organi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli odluke o tužbi i protivtužbi apelanata, kao i o wihovom zahtjevu za urbanističku saglasnost. 31. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelanti žale na nemogućnost da dobiju konačnu odluku u dužem vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zakqučio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti se žale zbog nedonošewa odluke pred Opštinskim sudom u predmetu P-62/02 i P-115/05 i zbog neodlučivawa u razumnom roku pred upravnim organima u postupku po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke dozvole, iz čega proizilazi da se žale na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 34. Član 6. stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Ustavni sud ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se posmatra u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 37. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir Upravni postupak radi dobijawa urbanističke saglasnosti 38. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli upravni postupak pred nadležnim upravnim organom radi dobijawa urbanističke saglasnosti. Postupak je pokrenut zahtjevom iz 2001. godine, a Služba je donijela rješenje kojim je obustavila postupak 2004. godine. Apelanti su ponovo podnijeli zahtjev 2004. godine. Ministarstvo je donijelo rješenje 15. juna 2007. godine. Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/02 39. Postupak pred redovnim sudom po tužbi tužioca, a protivtužbi apelanta, u predmetu P-62/02 počeo je 10. januara 2002. godine i još je u toku, dakle traje sedam godina i osam mjeseci. Postupak radi smetawa posjeda u predmetu P-115/05 40. Apelanti sud podnijeli tužbu radi smetawa posjeda 13. januara 2005. godine u predmetu P-115/05 i postupak je u toku, dakle traje više od četiri godine i osam mjeseci. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 41. U konkretnom slučaju radi se o tri postupka, jedan koji se vodio pred upravnim organima radi dobijawa urbanističke dozvole i dva koja se vode pred redovnim sudom i to za naknadu štete i radi smetawa posjeda. Upravni postupak 42. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na dužinu postupka radi dobijawa urbanističke saglasnosti. Apelanti su naveli da su pokrenuli postupak zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti od 7. maja 2001. godine, a zatim su ponovo podnijeli zahtjev 29. decembra 2004. godine. Ustavni sud primjećuje da su u prvobitnom zahtjevu koji su podnijeli nadležnom upravnom organu apelanti dostavili adresu "Xemala Bijedića 179". Takođe, iz dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizilazi da je poziv za raspravu poslat apelantima na navedenu adresu, ali je on vraćen nadležnom organu sa naznakom "nepoznat na adresi". Služba je u odgovoru na apelaciju izjavila da nije mogla da obavijesti apelante o danu i času održavawa rasprave zbog toga što je adresa apelanata bila nepoznata. Služba je 12. februara 2004. godine donijela zakqučak o obustavljanju postupka, u kom je navedeno: "Postupak je obustavljen pošto se iz cjelokupnog ponašawa podnosioca zahtjeva može zakqučiti da je isti nezainteresovan za njegov daqi nastavak". 43. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podnijeli novi zahtjev 29. decembra 2004. godine, Služba donijela zakqučak 4. maja 2005. godine, koji je ukinulo Ministarstvo rješenjem od 16. avgusta 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo o zahtjevu odlučilo rješenjem od 16. maja 2007. godine, dakle dvije godine i šest mjeseci od podnošewa zahtjeva. 44. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na dužinu trajawa postupka po wihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti od 2001. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu dostavili urednu adresu i da ih se pokušavalo obavijestiti o pozivu na raspravu, ali da se u tome nije uspjelo. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je o prvobitnom zahtjevu Služba donijela zakqučak o obustavljanju postupka 12. februara 2004. godine protiv kog apelanti nisu izjavili žalbu. 45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podijeli novi zahtjev u decembru 2004. godine (u kom je navedena druga adresa), Služba donijela zakqučak u roku od šest mjeseci, a nadležno Ministarstvo je u roku od tri mjeseca odlučilo o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješewa. Dalje, Služba je Ministarstvu, kao nadležnom za rješavanje predmeta, dostavila spis 29. marta 2006. godine, u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju i Zakona o upravnom postupku. Sem toga, Služba je navela da je spis dostavila Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekat. Ministarstvo je donijelo rješenje 16. maja 2007. godine, dakle, godinu dana i tri mjeseca nakon što mu je spis dostavljen. Ustavni sud primjećuje da su u periodu od decembra 2004. godine upravni organi preduzimali određene radnje i donosili odluke, te da je o zahtjevu apelanata odlučeno dvije godine i šest mjeseci nakon što je zahtjev podnijet. S obzirom da postupak, zbog veličine objekta kao i svih činjenica koje je trebalo razmotriti, može da se smatra relativno složenim, a imajući u vidu vremenske periode u kojima su donesene odluke, Ustavni sud smatra da u ponašanju Službe i nadležnog Ministarstva nije bilo nepotrebnih odugovlačewa, pogotovo ako se uzme u obzir da je spis dostavljen Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekat. Dakle, kako je zahtjev o izdavanju urbanističke dozvole riješen u roku od dvije godine i šest mjeseci, te uzimajući u obzir ponašanje apelanata, Ustavni sud smatra da navedeni postupak nije bio neopravdano dug. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da cjelokupna dužina trajawa predmetnog postupka nije prešla granice razumnog roka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 46. Ustavni sud zakqučuje da nema povede prava na donošenje odluke po zahtjevu za izdavanje urbanističke dozvole u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sudski postupak U predmetu P-62/02 47. Što se tiče ponašawa sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra, a nakon što je u predmetu P-62/02 11. januara 2002. godine tužilac podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete, a apelant podnio protivtužbu 22. marta 2004. godine, Opštinski sud donio presudu 25. septembra 2006. godine kojom se tužba smatra povučenom. Nakon toga, po prijedlogu tužioca za povraćaj u pređašnje stanje 4. februara 2009. godine Rješenje suda P-62/02, od 25. septembra 2008. godine (kojim se tužba smatra povučenom) je stavljeno van snage i postupak je nastavljen. Dakle, sedam godina i osam mjeseci nakon podnošewa tužbe postupak je u toku i još nije odlučeno o tužbi i protivtužbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud naveo da je apelant pristupio ročištu nakon što je tužba podnijeta prvi put tek 23. januara 2002. godine, dakle godinu dana nakon podnošewa tužbe, jer na prva tri ročišta koja je sud zakazao apelant nije došao. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon toga uredno dolazio na zakazana ročišta, te ne može da se smatra da je apelant doprinio dužini postupka u trajanju od preko sedam godina, koliko postupak traje. Opštinski sud je takođe naveo da je nedolazak svjedoka ili vještaka koji su pozvani na ročište uglavnom bio razlog neodržavawa ročišta. 48. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da, uzeto u cjelini, razlozi koje je dao Opštinski sud u predmetu P-62/02 ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala dužina trajawa postupka od sedam godine i osam mjeseci, u kom još nije donijeta odluka. Ustavni sud smatra da redovni sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala dužina ovog postupka koji ne može da se smatra naročito složenim da bi opravdao trajanje od sedam godina. Sem toga, nedolazak svjedoka, vještaka i samog tužioca (protivtuženog) ne može da bude opravdanje za sud koji vodi postupak. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant u konkretnom slučaju doprinio dužini postupka, sem za prva tri ročišta za koja je tražio odgodu, te smatra da ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može da se stavi na teret uglavnom Opštinskom sudu. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka u predmetu P-62/02 koji traje više od sedam godina i u kom još nije odlučeno ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U predmetu P-115/05 50. Što se tiče ponašawa sudova u predmetu P-115/05 radi smetawa posjeda po tužbi apelanata, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra, a nakon što je podnijeta tužba 13. januara 2005. godine, Opštinski sud donio rješenje 23. novembra 2007. godine, kojim je u potpunosti udovoqio tužbenom zahtjevu apelanata. Rješenje Opštinskog suda ukinuto je rješenjem Kantonalnog suda 21. maja 2008. godine i predmet je vraćen Opštinskom sudu na ponovni postupak, koji je u toku. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom sudu trebalo dvije godine i 10 mjeseci da odluči o tužbi za smetanje posjeda, a Kantonalni sud je odlučujući o žalbi ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da su apelanti uredno dolazili na zakazana ročišta, te ne može da se smatra da su doprinijeli dužini postupka u trajanju od preko četiri godine i osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud naveo da su bolest tuženog i neispunjenje "zakonske pretpostavke" za vođenje postupka bile razlog što se zakazana ročišta nisu održavala. 51. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je dao Opštinski sud, odnosno da "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje" ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala dužina trajawa postupka radi smetawa posjeda, koji je hitne prirode. Sem toga Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom sudu trebalo jedna godina i deset mjeseci da odluči, a da je Kantonalni sud u roku od šest mjeseci riješio žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Odluka Kantonalnog suda donijeta je 25. juna 2008. godine, a Opštinski sud je novo pripremno ročište zakazao za 25. jun 2009. godine, dakle godinu dana nakon što je odlučeno da se postupak ponovo provede. Ustavni sud smatra da Opštinski sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala dužina ovog postupaka koji ne može da se smatra složenim. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da su apelanti u konkretnom slučaju doprinijeli dužini postupka, te smatra da ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može da se stavi na teret uglavnom Opštinskom sudu. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina postupka u predmetu P-115/05 koji se vodi pred Opštinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu utvrđenu povredu u sudskim postupcima, te da nije došlo do povrede prava apelanata u upravnom postupku, u kom je pozitivno odlučeno o wihovom zahtjevu, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da razmatra ostale navode o povredi prava na koje se apelanti žale. VII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u sudskom postupku pred Opštinskim sudom u predmetu P-62/02 kada ukupno trajanje postupka od sedam godina i osam mjeseci, u kom još nije donijeta odluka, može u potpunosti da se stavi na teret nadležnog suda, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u sudskom postupku pred Opštinskim sudom u predmetu P-115/05 kada ukupno trajanje postupaka u periodu od četiri godine i devet mjeseci, u kom još nije donijeta odluka po tužbi radi smetawa posjeda, može u glavnom dijelu da se stavi na teret Opštinskom sudu, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka koji je po svojoj prirodi hitan. 56. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u upravnom postupku pred nadležnim upravnim organima po zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti kada su nadležni organi donijeli odluku u roku od dvije godine i šest mjeseci. 57. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 372/07, rješavajući apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja se apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu P-62/02 i P-115/05. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da hitno okonča postupke u predmetima broj P-62/02 i P-115/05, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Mandića i Davida Mandića u vezi sa prvom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u upravnom postupku radi izdavanja urbanističke saglasnosti u kojem je Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša donijelo Rješenje broj 05-23-2898/06 od 16. maja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Goran Mandić i Da vid Mandić (u daljnjem tekstu: apelanti) sa Ilidže podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u sudskim predmetima radi naknade štete u predmetu P-62/05 i zbog smetanja posjeda u predmetu P-115/05, koji se vode pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i zbog nedonošenja odluke pred nadležnim upravnim organima u upravnom postupku po zahtjevu apelanta radi izdavanja urbanističke saglasnosti. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Novi Grad, Službe za urbanizam i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 8. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor i spis u vezi sa sudskim predmetom P-62/05 15. maja 2009. godine, a za predmet P-115/05 odgovor je dostavljen 18. juna 2009. godine (spis nije dostavljen). 4. Ministarstvo je dostavilo odgovor 5. juna 2009. godine, a Služba 8. juna 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 18. augusta 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) Upravni postupak radi dobijanja urbanističke saglasnosti 7. Apelant (Da vid Mandić) podnio je zahtjev Općini Novi Grad, Općinskom sekretarijatu za urbanizam, komunalne i stambene djelatnosti 7. maja 2001. godine radi izdavanja urbanističke saglasnosti. Služba je donijela Zaključak broj 06-23-1143/01, od 12. februara 2004. godine, kojim je postupak obustavila. 8. Apelant (Goran Mandić) je ponovo, 29. decembra 2004. godine, podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti Općini Novi grad, Općinskoj službi za opću upravu i MZ, koji je dopunio 25. februara 2005. godine. 9. Služba je donijela Zaključak broj 06-23-3275/06 od 4. maja 2005. godine kojim je postupak prekinut. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka 12. maja 2005. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-23-11323/05 od 16. augusta 2005. godine, kojim je poništilo zaključak od 4. maja 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. 10. Apelant je 5. septembra 2005. godine podnio zahtjev načelniku Općine Novi Grad u kojem je tražio hitno rješavanje svog predmeta. Apelant je 28. februara 2006. godine izjavio žalbu zbog šutnje administracije. 11. Ministarstvo je donijelo Rješenje 05-23-2898/06 od 16. maja 2007. godine kojim se daje urbanistička saglasnost apelantu Davidu Mandiću. 12. Protiv rješenja Ministarstva od 16. maja 2007. godine treća lica su pokrenula upravni spor. b) Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/05 13. "Minasko" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 10. januara 2002. godine tužbom pokrenuo sudski postupak protiv apelanta (Davida Mandića). Sud je u toku postupka zakazao veliki broj ročišta, od kojih je održano šest. Apelant nije pristupio na prva tri zakazana ročišta (9. aprila, 3. jula i 23. oktobra 2002. godine, a za ročište od 11. juna 2003. godine apelant je tražio odgodu radi izjašnjenja). 14. U toku postupka na ročištu održanom 22. marta 2004. godine apelant je uložio protutužbu. Također, u toku postupka tužitelj (protutuženi) je zatražio mjeru osiguranja. Općinski sud je donio Rješenje P-62/02, od 10. jula 2006. godine, kojim ja apelantu zabranio da raspolaže nekretninama. Rješavajući apelantovu žalbu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-00 2552 od 27. oktobra 2006. godine kojim je usvojio žalbu i prvostepeno rješenje preinačio tako što je odbacio zahtjev za izdavanje privremene mjere. 15. Na ročište koje je zakazano za 25. septembar 2007. godine nije pristupio uredno obaviješteni tužitelj (protutuženi), pa je sud donio Rješenje P-62/02 od 24. septembra 2007. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, a određeno je novo ročište po apelantovoj protutužbi. Tužitelj (protutuženi) je podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje 5. decembra 2007. godine. Sud je povodom prijedloga za povrat zakazao ročište za 10. januar 2008. godine, koje je opozvano pa su zakazana još dva ročišta. Općinski sud je 4. februara 2009. godine donio rješenje kojim je usvojio prijedlog i Rješenje P-62/02 od 24. septembra 2007. godine stavio van snage. 16. Postupak je u toku i ročište je zakazano za 17. septembar 2009. godine. c) Sudski postupak radi smetanja posjeda predmet P-115/05 17. Apelanti su 13. januara 2005. godine tužbom pokrenuli sudski postupak protiv Izeta Musića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. 18. Sud je zakazao 12 ročišta, od kojih je pet održano. Ostala ročišta su odgođena i to uglavnom zbog bolesti tuženog, osim ročišta koje je zakazano za 21. septembar 2005. godine i 18. decembar 2006. godine na koje nisu došli ni tuženi a ni punomoćnik apelanata (koji je obavijestio sud da ne može doći zbog zauzetosti u drugom predmetu i zbog službenog puta). Jedno ročište (uviđaj na licu mjesta) nije održano zbog nedolaska vještaka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 19. Općinski sud je donio rješenje 23. novembra 2007. godine kojim je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Protiv rješenja tuženi i umješač su izjavili žalbu. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 25. maja 2008. godine donio rješenje kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. 20. Novo pripremno ročište pred Općinskim sudom je bilo zakazano za 25. jun 2009. godine. a) Navodi iz apelacije 21. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja sudskih odluka i zbog neodlučivanja upravnih organa. Apelanti navode da postupak pred upravnim organima traje neopravdano dugo (šest godina u momentu podnošenja apelacije) u vezi sa njihovim zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti. Također, apelanti navode da je dužina odlučivanja u sudskim postupcima pred Općinskim sudom nerazumno duga. Apelanti navode da su zbog nedonošenja odluka "pretrpjeli nemjerljivu štetu" i da su im ovakvim ponašanjem suda i upravnih organa povrijeđena "imovinska prava i poslovni planovi". Apelanti se žale da je razlog za neodlučivanje njihova nacionalna pripadnost. b) Odgovor na apelaciju Općinski sud U vezi sa predmetom P-62/02 22. Općinski sud je hronološki naveo šta se dešavalo u predmetu, te je istakao da rasprave uglavnom nisu otvarane "iz razloga što na iste nisu uredno bili pozvani brojni svjedoci, sam tužitelj pa i vještak". Općinski sud je također naveo da je apelant podnio protutužbu 2004. godine, a tužba je podnijeta 2002. godine. U vezi sa predmetom P-115/05 23. U vezi sa povredom prava apelanata u predmetu P-115/05, Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo povreda prava iz Evropske konvencije. Općinski sud je naveo da ročišta nisu održana jer "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje". Iz dopisa Općinskog suda proizlazi da ročišta uglavnom nisu održana zbog nedolaska i bolesti tuženog. Organi uprave Služba 24. Služba je u odgovoru navela da je Da vid Mandić podnio zahtjev upravi, te da je u zahtjevu dostavio adresu stanovanja. Pokušaj da se obavijesti apelanta nije izvršen jer je poziv koji je poslan apelantu vraćen sa naznakom pošte da je apelant nepoznat na navedenoj adresi. U prilog ovoj tvrdnji Služba je dostavila fotokopiju pisma i dostavnice. Služba je navela da je, nakon što su apelanti dostavili idejni projekat, zahtjev proslijeđen nadležnom Ministarstvu na rješavanje. Služba je istakla da je, i pored čestog boravka apelanata u Beogradu i velikog broja predmeta koje rješava, ipak našla vremena da riješi njihov prob - lem, i da apelantu kao stranci u postupku izađe u susret, zbog čega smatra da nije bilo kršenja navedenih prava. Ministarstvo 25. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da nije bilo povrede prava iz Evropske konvencije koje navodi apelant i da je postupak vođen u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. IV. Relevantni propisi 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 27. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Načelo efikasnost Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, sto obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Ekonomičnost postupka Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja." V. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što redovni sud i upravni organi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli odluke o tužbi i protutužbi apelanata, kao i o njihovom zahtjevu za urbanističku saglasnost. 31. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelanti žale na nemogućnost dobijanja konačne odluke u dužem vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti se žale zbog nedonošenja odluke pred Općinskim sudom u predmetu P-62/02 i P-115/05 i zbog neodlučivanja u razumnom roku pred upravnim organima u postupku po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke dozvole, iz čega proizlazi da se žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 37. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir Upravni postupak radi dobijanja urbanističke saglasnosti 38. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli upravni postupak pred nadležnim upravnim organom radi dobijanja urbanističke saglasnosti. Postupak je pokrenut zahtjevom iz 2001. godine, a Služba je donijela rješenje kojim je obustavila postupak 2004. godine. Apelanti su ponovo podnijeli zahtjev 2004. godine. Ministarstvo je donijelo rješenje 15. juna 2007. godine. Sudski postupak radi naknade štete u predmetu P-62/02 39. Postupak pred redovnim sudom po tužbi tužitelja, a protutužbi apelanta, u predmetu P-62/02 počeo je 10. januara 2002. godine i još je u toku, dakle traje sedam godina i osam mjeseci. Postupak radi smetanja posjeda u predmetu P-115/05 40. Apelanti sud podnijeli tužbu radi smetanja posjeda 13. januara 2005. godine u predmetu P-115/05 i postupak je u toku, dakle traje više od četiri godine i osam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom slučaju radi se o tri postupka, jedan koji se vodio pred upravnim organima radi dobijanja urbanističke dozvole i dva koja se vode pred redovnim sudom i to za naknadu štete i radi smetanja posjeda. Upravni postupak 42. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na dužinu postupka radi dobijanja urbanističke saglasnosti. Apelanti su naveli da su pokrenuli postupak zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti od 7. maja 2001. godine, a zatim su ponovo podnijeli zahtjev 29. decembra 2004. godine. Ustavni sud primjećuje da su u prvobitnom zahtjevu koji su podnijeli nadležnom upravnom organu apelanti dostavili adresu "Džemala Bijedića 179". Također, iz dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizlazi da je poziv za raspravu poslat apelantima na navedenu adresu, ali je on vraćen nadležnom organu sa naznakom "nepoznat na adresi". Služba je u odgovoru na apelaciju izjavila da nije mogla da obavijesti apelante o danu i satu održavanja rasprave zbog toga što je adresa apelanata bila nepoznata. Služba je 12. februara 2004. godine donijela zaključak o obustavi postupka, u kojem je navedeno: "Postupak je obustavljen pošto se iz cjelokupnog ponašanja podnosioca zahtjeva može zaključiti da je isti nezainteresovan za njegov dalji nastavak". 43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podnijeli novi zahtjev 29. decembra 2004. godine, Služba donijela zaključak 4. maja 2005. godine, koji je ukinulo Ministarstvo rješenjem od 16. augusta 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo o zahtjevu odlučilo rješenjem od 16. maja 2007. godine, dakle dvije godine i šest mjeseci od podnošenja zahtjeva. 44. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na dužinu trajanja postupka po njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti od 2001. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu dostavili urednu adresu i da ih se pokušavalo obavijestiti o pozivu na raspravu, ali da se u tome nije uspjelo. Također, Ustavni sud primjećuje da je o prvobitnom zahtjevu Služba donijela zaključak o obustavljanju postupka 12. februara 2004. godine protiv kojeg apelanti nisu izjavili žalbu. 45. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što su apelanti podijeli novi zahtjev u decembru 2004. godine (u kojem je navedena druga adresa), Služba donijela zaključak u roku od šest mjeseci, a nadležno Ministarstvo je u roku od tri mjeseca odlučilo o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja. Nadalje, Služba je Ministarstvu, kao nadležnom za rješavanje predmeta, dostavila spis 29. marta 2006. godine, u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju i Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Služba je navela da je spis dostavila Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekat. Ministarstvo je donijelo rješenje 16. maja 2007. godine, dakle, godinu dana i tri mjeseca nakon što mu je spis dostavljen. Ustavni sud primjećuje da su u periodu od decembra 2004. godine upravni organi poduzimali određene radnje i donosili odluke, te da je o zahtjevu apelanata odlučeno dvije godine i šest mjeseci nakon što je zahtjev podnijet. S obzirom da se postupak, zbog veličine objekta kao i svih činjenica koje je trebalo razmotriti, može smatrati relativno složenim, a imajući u vidu vremenske periode u kojima su donesene odluke, Ustavni sud smatra da u ponašanju Službe i nadležnog Ministarstva nije bilo nepotrebnih odugovlačenja, pogotovo ako se uzme u obzir da je spis dostavljen Ministarstvu na rješavanje kada su apelanti dostavili idejni projekat. Dakle, kako je zahtjev o izdavanju urbanističke dozvole riješen u roku od dvije godine i šest mjeseci, te uzimajući u obzir ponašanje apelanata, Ustavni sud smatra da navedeni postupak nije bio neopravdano dug. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da cjelokupna dužina trajanja predmetnog postupka nije prešla granice razumnog roka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 46. Ustavni sud zaključuje da nema povede prava na donošenje odluke po zahtjevu za izdavanje urbanističke dozvole u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sudski postupak U predmetu P-62/02 47. Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra, a nakon što je u predmetu P-62/02 11. januara 2002. godine tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete, a apelant podnio protutužbu 22. marta 2004. godine, Općinski sud donio presudu 25. septembra 2006. godine kojom se tužba smatra povučenom. Nakon toga, po prijedlogu tužitelja za povrat u pređašnje stanje 4. februara 2009. godine Rješenje suda P-62/02, od 25. septembra 2008. godine (kojim se tužba smatra povučenom) je stavljeno van snage i postupak je nastavljen. Dakle, sedam godina i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe postupak je u toku i još nije odlučeno o tužbi i protutužbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je apelant pristupio ročištu nakon što je tužba podnijeta prvi put tek 23. januara 2002. godine, dakle godinu dana nakon podnošenja tužbe, jer na prva tri ročišta koja je sud zakazao apelant nije došao. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon toga uredno dolazio na zakazana ročišta, te se ne može smatrati da je apelant doprinio dužini postupka u trajanju od preko sedam godina, koliko postupak traje. Općinski sud je također naveo da je nedolazak svjedoka ili vještaka koji su pozvani na ročište uglavnom bio razlog neodržavanja ročišta. 48. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je dao Općinski sud u predmetu P-62/02 ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina trajanja postupka od sedam godine i osam mjeseci, u kojem još nije donijeta odluka. Ustavni sud smatra da redovni sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala dužina ovog postupka koji se ne može smatrati naročito složenim da bi opravdao trajanje od sedam godina. Osim toga, nedolazak svjedoka, vještaka i samog tužitelja (protutuženog) ne može biti opravdanje za sud koji vodi postupak. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju doprinio dužini postupka, osim za prva tri ročišta za koja je tražio odgodu, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret uglavnom Općinskom sudu. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka u predmetu P-62/02 koji traje više od sedam godina i u kojem još nije odlučeno ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu P-115/05 50. Što se tiče ponašanja sudova u predmetu P-115/05 radi smetanja posjeda po tužbi apelanata, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra, a nakon što je podnijeta tužba 13. januara 2005. godine, Općinski sud donio rješenje 23. novembra 2007. godine, kojim je u potpunosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata. Rješenje Općinskog suda ukinuto je rješenjem Kantonalnog suda 21. maja 2008. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, koji je u toku. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom sudu trebalo dvije godine i 10 mjeseci da odluči o tužbi za smetanje posjeda, a Kantonalni sud je odlučujući o žalbi ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da su apelanti uredno dolazili na zakazana ročišta, te se ne može smatrati da su doprinijeli dužini postupka u trajanju od preko četiri godine i osam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo da su bolest tuženog i neispunjenje "zakonske pretpostavke" za vođenje postupka bile razlog što se zakazana ročišta nisu održavala. 51. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je dao Općinski sud, odnosno da "nisu postojale zakonske pretpostavke za održavanje" ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina trajanja postupka radi smetanja posjeda, koji je hitne prirode. Osim toga Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom sudu trebalo jedna godina i deset mjeseci da odluči, a da je Kantonalni sud u roku od šest mjeseci riješio žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Odluka Kantonalnog suda donijeta je 25. juna 2008. godine, a Općinski sud je novo pripremno ročište zakazao za 25. juni 2009. godine, dakle godinu dana nakon što je odlučeno da se postupak ponovo provede. Ustavni sud smatra da Općinski sud nije dao nikakav valjan razlog da bi se opravdala dužina ovog postupaka koji se ne može smatrati složenim. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelanti u konkretnom slučaju doprinijeli dužini postupka, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret uglavnom Općinskom sudu. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina postupka u predmetu P-115/05 koji se vodi pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu utvrđenu povredu u sudskim postupcima, te da nije došlo do povrede prava apelanata u upravnom postupku, u kojem je pozitivno odlučeno o njihovom zahtjevu, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da razmatra ostale navode o povredi prava na koje se apelanti žale. VII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u sudskom postupku pred Općinskim sudom u predmetu P-62/02 kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina i osam mjeseci, u kojem još nije donijeta odluka, može u potpunosti staviti na teret nadležnog suda, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u sudskom postupku pred Općinskim sudom u predmetu P-115/05 kada se ukupno trajanje postupaka u periodu od četiri godine i devet mjeseci, u kojem još nije donijeta odluka po tužbi radi smetanja posjeda, može u glavnom dijelu staviti na teret Općinskom sudu, jer taj sud nije dao valjane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka koji je po svojoj prirodi hitan. 56. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u upravnom postupku pred nadležnim upravnim organima po zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti kada su nadležni organi donijeli odluku u roku od dvije godine i šest mjeseci. 57. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 446/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čauševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 17. rujna 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čauševića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj R1-26/04. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj R1-26/04. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mehmed Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Mi lan Stokrp, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnio je 7. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudbenoga postupka u predmetu Općinskoga suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-340/03 (sada zaveden pod brojem R1-26/04). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, od Općinskoga suda je zatražena 14. veljače 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. Potom je, 11. kolovoza 2009. godine, zatražena od Općinskoga suda dostava Ustavnom sudu na uvid spisa broj R1-26/04. 3. Općinski je sud 25. veljače 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 18. kolovoza 2009. godine traženi spis. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Općinskoga suda je dostavljen apelantu 22. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskoga suda broj P-1717/97 od 24. srpnja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-286/02 od 30. svibnja 2003. godine, utvrđeno je da je tužiteljica Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva temeljem bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2, što je apelant dužan priznati i trpjeti diobu predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, te nakon diobe predati u posjed tužiteljici njezinu imovinu. 7. Apelant je 19. kolovoza 2003. godine podnio tužbu Općinskome sudu protiv tuženih Mehe Čauševića, Fatme Hozdić, Zahide Čaušević, Senije Ćoragić i Sefije Koštić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed. U predmetnoj je tužbi navedeno da su tuženi nasljednici Emine Čaušević koja je umrla nakon okončanja parničnoga postupka utvrđenja bračne tekovine. Također je navedeno da su sve nekretnine i pokretne stvari, koje su bile predmetom prethodno vođenoga parničnoga postupka, u posjedu tuženoga Mehe Čauševića. Nadalje je navedeno da je apelant 18. srpnja 2003. godine uputio poziv tuženome radi sporazumne diobe predmetne imovine, ali kako na njega tuženi nije odgovorio, da se ima smatrati da nije pristao na sporazumnu diobu imovine. Također je navedeno da tuženi odbija predati u posjed apelantu nekretnine koje su isključivo vlasništvo apelanta i u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev Emine Čaušević. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se izvrši dioba nekretnina i pokretne imovine sukladno Presudi Općinskoga suda broj P-1717/97 od 24. srpnja 2001. godine, kao i da se obvežu tuženi da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže navedene u tužbi (koje nisu predmet diobe). 8. U dnevnoj naredbi Općinskoga suda u predmetu broj P-340/00 od 21. lipnja 2004. godine navedeno je da se "iznese predmet u 'P' upisniku kao završen", te da se predmet zavede u "R1" upisnik i dostavi sucu u rad. 9. Apelant je više puta (13. kolovoza i 17. listopada 2004, 7. rujna 2005. i 28. lipnja 2006. godine) upućivao molbe i urgencije Općinskome sudu radi zakazivanja ročišta u predmetnome postupku. 10. Prema dnevnoj naredbi od 29. srpnja 2009. godine, Općinski je sud u predmetu broj R1-26/01 zakazao ročište za 31. kolovoz 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnome roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kako je Presudom Općinskoga suda broj P-1717/97 od 24. srpnja 2001. godine utvrđeno da je tužiteljica Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva temeljem bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2. Obzirom da u predmetnoj presudi nije navedeno da je tužiteljica dužna trpjeti izvršenje diobe imovine, apelant smatra kako nije moguće tražiti diobu u izvršnome ili vanparničnome postupku, te da je iz tog razloga podnio tužbu parničnome sudu. Imajući u vidu da je tužba radi diobe imovine podnesena 19. kolovoza 2003. godine, te da postupak još uvijek traje, apelant traži od Ustavnoga suda da usvoji apelaciju i naloži Općinskome sudu da u određenom roku okonča predmetni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju, Općinski je sud naveo da se predmet ovoga suda broj P-340/00 sada vodi kao predmet broj R1-26/04, budući je predmet postupka dioba nekretnina koja se rješava prema pravilima izvanparničnoga postupka. Nadalje, Općinski je sud naveo kako u tome sudu trenutačno radi samo petoro sudaca, te kako dulje od godinu dana raspisuju natječaj radi popune potrebnoga broja sudaca. Imajući u vidu veliki broj predmeta, a mali broj sudaca, Općinski je sud naveo kako nije u mogućnosti zbog objektivnih okolnosti okončati sve postupke u razumnome roku, te traži od Ustavnog suda da uzme u obzir naprijed navedeno pri odlučivanju o apelaciji. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o izvanparničnome postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 161. U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina. Članak 162. Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike. Prijedlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakoga suvlasnika. Za nepokretnost se moraju navesti zemljišno-knjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu vlasništva, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti. Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Članak 163. Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima prijeporno pravo na stvarima koje su predmetom diobe ili pravo na imovini, da je prijeporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je prijeporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Ako predlagač u roku iz stavka 1. ovoga članka ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen. Članak 164. Sud će po prijmu prijedloga zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Članak 165. Ako suvlasnici ili osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, tijekom postupka postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje. Članak 166. Ako osobe iz članka 165. ovoga zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnoga postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnoga prava, donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba pripasti određena stvar sud će osobito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba pripasti tome suvlasniku. Ako se dioba stvari ima izvršiti njezinom prodajom, prodaja će se dopustiti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnome postupku." 14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 18. Suvlasnik ima pravo zahtijevati diobu stvari i to pravo ne zastarijeva. Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništavan. Članak 19. Suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari. U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud, na zahtjev svakoga od suvlasnika. Članak 20. Ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari. Ako ne uspije dioba prodajom stvari sud može stvari dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika uz obvezu isplate ostalim suvlasnicima naknade prometne vrijednosti stvari, razmjerno njihovim dijelovima. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovome dijelu dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očevidno (prima fa - cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 19. Apelant smatra da je u predmetnome postupku pred Općinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o izvanparničnome postupku radi diobe nekretnina, pa će Ustavni sud prvo ispitati je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv u konkretnome slučaju. Prema praksi Europskoga suda za ljudska prava koncept "građanskih prava i obveza" ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Članak 6. stavak 1. se primjenjuje bez obzira na sta tus stranaka, narav propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari; dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obveze (vidi, inter alia, Europski sud za ljudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. listopada 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Europskoga suda za ljudska prava, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o postupku diobe nekretnina koje su u suvlasništvu apelanta i nasljednika tužiteljice Emine Čaušević. U svezi s tim, Ustavni sud opaža da je postupak utvrđenja suvlasničkih dijelova apelanta i tužiteljice temeljem bračne tekovine okončan Presudom Kantonalnog broj Gž-286/02 od 30. svibnja 2003. godine. Također, Ustavni sud opaža da je apelant, nakon neuspješnog pokušaja za sporazumnu diobu, 19. kolovoza 2003. godine zatražio od suda izvršenje diobe predmetne imovine. Dakle, iako je prošlo šest godina od kako je okončan postupak utvrđenja suvlasništva temeljem bračne tekovine, apelant, zbog neokončanja postupka diobe nekretnina, još uvijek nije u mogućnosti samostalno koristiti i raspolagati svojim dijelom imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka u postupku diobe nekretnina ima odlučujući utjecaj na druga građanska prava apelanta (npr. pravo vlasništva), te da je stoga članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv. a) Relevantna načela 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 24. Osim toga, prema praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 25. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 26. Ustavni sud opaža da je apelant 19. kolovoza 2003. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom radi diobe i predaje u posjed i da postupak u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnoga postupka je razdoblje od oko šest godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. Prije svega, Ustavni sud opaža da su pravomoćnom presudom Općinskoga suda utvrđeni suvlasnički dijelovi apelanta i tužiteljice Emine Čaušević na imovini stečenoj tijekom braka sa dijelovima 1/2. Obzirom da je utvrđen predmet diobe, Općinski je sud u predmetnome postupku trebao izvršiti diobu na jedan od načina predviđenih relevantnim zakonskim odredbama. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenome sudskom postupku. 28. U konkretnom slučaju apelant je 19. kolovoza 2003. godine podnio tužbu Općinskome sudu protiv tuženih radi diobe i predaje u posjed. Predmetnu je tužbu Općinski sud zaveo pod brojem P-340/03. Ustavni sud opaža da je Općinski sud 21. lipnja 2004. godine izdao naredbu da se iznese predmet kao završen u "P" upisniku, te da se zavede u "R1" upisnik, jer se radi o postupku diobe nekretnina koji se vodi prema pravilima izvanparničnoga postupka. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u konkretnom slučaju bio dužan nastaviti postupak u predmetu broj P-340/03, budući se radi o tužbenome zahtjevu za predaju u posjed nekretnina koji se rješava prema pravilima parničnoga postupka. Međutim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmatrati i cijeniti samo duljinu postupka radi diobe imovine, budući je to suština apelantovih navoda iznesenih u predmetnoj apelaciji. Što se tiče postupka radi diobe imovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant podnio tužbu 19. kolovoza 2003. godine, da je Općinski sud tužbu tretirao kao prijedlog, te naložio 21. lipnja 2004. godine da se predmet zavede u "R1" upisnik. Obzirom da apelant nije pokrenuo odgovarajući postupak radi diobe nekretnina, Ustavni sud će razdoblje od deset mjeseci, koliko je proteklo od podnošenja tužbe pa do evidentiranja predmeta u izvanparnični upisnik, staviti na teret apelantu. Nakon toga, Ustavni sud opaža da je Općinski sud tek 29. srpnja 2009. godine zakazao ročište u predmetnome postupku za 31. kolovoz 2009. godine. Dakle, u razdoblju od oko pet godina Općinski sud nije poduzeo nijednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja predmetnoga postupka. 29. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da je Općinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetnome postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudaca u tome sudu. Međutim, Ustavni je sud u točki 24. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskoga suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost suda u razdoblju od oko pet godina. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud, u predmetu koji nije osobito složen, u razdoblju od pet godina ne poduzme nijednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja postupka. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 446/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čauševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čauševića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj R1-26/04. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj R1-26/04. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mehmed Čaušević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Mi lan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 7. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-340/03 (sada zaveden pod brojem R1-26/04). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 14. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Zatim je, 11. avgusta 2009. godine, zatraženo od Opštinskog suda da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj R1-26/04. 3. Opštinski sud je 25. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 18. avgusta 2009. godine traženi spis. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-286/02 od 30. maja 2003. godine, utvrđeno je da je tužiteqka Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva po osnovu bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2, što je apelant dužan da prizna i trpi diobu predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, te da nakon diobe preda u posjed tužiteqi njenu imovinu. 7. Apelant je 19. avgusta 2003. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih Mehe Čauševića, Fatme Hozdić, Zahide Čaušević, Senije Ćoragić i Sefije Koštić (u daqnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed. U predmetnoj tužbi je navedeno da su tuženi nasljednici Emine Čaušević koja je umrla nakon okončawa parničnog postupka utvrđewa bračne tekovine. Takođe je navedeno da su sve nekretnine i pokretne stvari, koje su bile predmet prethodno vođenog parničnog postupka, u posjedu tuženog Mehe Čauševića. Dalje je navedeno da je apelant 18. jula 2003. godine uputio poziv tuženom radi sporazumne diobe predmetne imovine, ali kako na njega tuženi nije odgovorio, da treba da se smatra da nije pristao na sporazumnu diobu imovine. Takođe je navedeno da tuženi odbija da preda u posjed apelantu nekretnine koje su iskqučivo svojina apelanta i u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev Emine Čaušević. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se izvrši dioba nekretnina i pokretne imovine u skladu sa Presudom Opštinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine, kao i da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže navedene u tužbi (koje nisu predmet diobe). 8. U dnevnoj naredbi Opštinskog suda u predmetu broj P-340/00 od 21. juna 2004. godine navedeno je da se "iznese predmet u 'P' upisniku kao završen", te da se predmet zavede u "R1" upisnik i dostavi sudiji u rad. 9. Apelant je više puta (13. avgusta i 17. oktobra 2004, 7. septembra 2005. i 28. juna 2006. godine) upućivao molbe i urgencije Opštinskom sudu radi zakazivawa ročišta u predmetnom postupku. 10. Prema dnevnoj naredbi od 29. jula 2009. godine, Opštinski sud je u predmetu broj R1-26/01 zakazao ročište za 31. avgust 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Presudom Opštinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine utvrđeno da je tužiteqka Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva po osnovu bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2. S obzirom da u predmetnoj presudi nije navedeno da je tužiteqka dužna da trpi da se izvrši dioba imovine, apelant smatra da nije moguće da se traži dioba u izvršnom ili vanparničnom postupku, te da je iz tog razloga podnio tužbu parničnom sudu. Imajući u vidu da je tužba radi diobe imovine podnesena 19. avgusta 2003. godine, te da postupak još uvijek traje, apelant traži od Ustavnog suda da usvoji apelaciju i naloži Opštinskom sudu da u određenom roku okonča predmetni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju, Opštinski sud je naveo da se predmet ovog suda broj P-340/00 sada vodi kao predmet broj R1-26/04, budući da je predmet postupka dioba nekretnina koja se rješava prema pravilima vanparničnog postupka. Dalje, Opštinski sud je naveo da u tom sudu trenutno radi samo petoro sudija, te da duže od godinu dana raspisuju konkurs radi popune potrebnog broja sudija. Imajući u vidu veliki broj predmeta, a mali broj sudija, Opštinski sud je naveo da nije u mogućnosti zbog objektivnih okolnosti da okonča sve postupke u razumnom roku, te traži od Ustavnog suda da uzme u obzir naprijed navedeno pri odlučivanju o apelaciji. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 161 U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina. Član 162 Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može predlogom da pokrene suvlasnik, a predlog mora da obuhvati sve suvlasnike. Predlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika. Za nepokretnost moraju da se navedu zemqišno-kwižni ili katastarski podaci i da se prilože odgovarajući pismeni dokazi o pravu svojine, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti. Predlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Član 163 Ako sud, postupajući po predlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinuće postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Ako predlagač u roku iz stava 1 ovog člana ne pokrene parnicu, smatraće se da je predlog povučen. Član 164 Sud će po prijemu predloga zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i lica koja po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Član 165 Ako suvlasnici ili lica koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, u toku postupka postignu poravnanje o uslovima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje. Član 166 Ako lica iz člana 165 ovog zakona ne postignu poravnanje o uslovima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to neophodno i vještačenje, pa će na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovoqi opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i lica koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Ako dioba stvari se treba da se izvrši njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku." 14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 18 Suvlasnik ima pravo da zahtijeva diobu stvari i to pravo ne zastarjeva. Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništavan. Član 19 Suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari. U slučaju kada suvlasnici ne mogu da postignu sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud, na zahtjev svakog od suvlasnika. Član 20 Ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari. Ako ne uspije dioba prodajom stvari sud može stvari da dosudi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika uz obavezu isplate ostalim suvlasnicima naknade prometne vrijednosti stvari, srazmjerno wihovim dijelovima. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 19. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Opštinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o vanparničnom postupku radi diobe nekretnina, pa će Ustavni sud prvo ispitati da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava koncept "građanskih prava i obveza" ne treba da se tumači iskqučivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6 stav 1 primjenjuje se bez obzira na sta tus stranaka, prirodu propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari; dovoqno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi, inter alia, Evropski sud za qudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o postupku diobe nekretnina koje su u suvlasništvu apelanta i nasljednika tužiteqke Emine Čaušević. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak utvrđivawa suvlasničkih dijelova apelanta i tužiteqke po osnovu bračne tekovine okončan Presudom Kantonalnog broj Gž-286/02 od 30. maja 2003. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon neuspješnog pokušaja za sporazumnu diobu, 19. avgusta 2003. godine zatražio od suda da izvrši diobu predmetne imovine. Dakle, iako je prošlo šest godina od kako je okončan postupak utvrđewa suvlasništva po osnovu bračne tekovine, apelant, zbog neokončawa postupka diobe nekretnina, još uvijek nije u mogućnosti da samostalno koristi i raspolaže svojim dijelom imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka u postupku diobe nekretnina ima odlučujući uticaj na druga građanska prava apelanta (npr. pravo svojine), te da je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. a) Relevantni principi 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se razmatra u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 24. Sem toga, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 25. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 26. Ustavni sud zapaža da je apelant 19. avgusta 2003. godine pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom radi diobe i predaje u posjed i da postupak u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan pe - riod koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pe riod od oko šest godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 27. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su pravosnažnom presudom Opštinskog suda utvrđeni suvlasnički dijelovi apelanta i tužiteqke Emine Čaušević na imovini stečenoj u toku braka sa dijelovima 1/2. S obzirom da je utvrđen predmet diobe, Opštinski sud je u predmetnom postupku trebalo da izvrši diobu na jedan od načina koji su predviđeni relevantnim zakonskim odredbama. Imajući u vidu činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 28. U konkretnom slučaju apelant je 19. avgusta 2003. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih radi diobe i predaje u posjed. Predmetnu tužbu Opštinski sud je zaveo pod brojem P-340/03. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud 21. juna 2004. godine izdao naredbu da se iznese predmet kao završen u "P" upisniku, te da se zavede u "R1" upisnik, jer se radi o postupku diobe nekretnina koji se vodi prema pravilima vanparničnog postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Opštinski sud u konkretnom slučaju bio dužan da nastavi postupak u predmetu broj P-340/03, budući da se radi o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed nekretnina koji se rješava prema pravilima parničnog postupka. Međutim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmatrati i cijeniti samo dužinu postupka radi diobe imovine, budući da je to suština apelantovih navoda koji su izneseni u predmetnoj apelaciji. Što se tiče postupka radi diobe imovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant podnio tužbu 19. avgusta 2003. godine, da je Opštinski sud tužbu tretirao kao predlog, te naložio 21. juna 2004. godine da se predmet zavede u "R1" upisnik. S obzirom da apelant nije pokrenuo odgovarajući postupak radi diobe nekretnina, Ustavni sud će pe riod od deset mjeseci, koliko je proteklo od podnošewa tužbe pa do evidentirawa predmeta u vanparnični upisnik, staviti na teret apelantu. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud tek 29. jula 2009. godine zakazao ročište u predmetnom postupku za 31. avgust 2009. godine. Dakle, u periodu od oko pet godina Opštinski sud nije preduzeo nijednu procesnu radnju s ciljem da vodi i okonča predmetni postupak. 29. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da je Opštinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetnom postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudija u tom sudu. Međutim, Ustavni sud je u tački 24 ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi koje je Opštinski sud naveo ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost suda u periodu od oko pet godina. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud, u predmetu koji nije naročito složen, u periodu od pet godina ne preduzme nijednu procesnu radnju s ciljem da vodi i okonča postupak. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 446/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čauševića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj R1-26/04. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj R1-26/04. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mehmed Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Mi lan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 7. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka u predmetu Općinskog suda u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-340/03 (sada zaveden pod brojem R1-26/04). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 14. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Zatim je, 11. augusta 2009. godine, zatraženo od Općinskog suda da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj R1-26/04. 3. Općinski sud je 25. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 18. augusta 2009. godine traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-286/02 od 30. maja 2003. godine, utvrđeno je da je tužiteljica Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva po osnovu bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2, što je apelant dužan priznati i trpjeti diobu predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, te nakon diobe predati u posjed tužiteljici njenu imovinu. 7. Apelant je 19. augusta 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Mehe Čauševića, Fatme Hozdić, Zahide Čaušević, Senije Ćoragić i Sefije Koštić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed. U predmetnoj tužbi je navedeno da su tuženi nasljednici Emine Čaušević koja je umrla nakon okončanja parničnog postupka utvrđenja bračne tekovine. Također je navedeno da su sve nekretnine i pokretne stvari, koje su bile predmet prethodno vođenog parničnog postupka, u posjedu tuženog Mehe Čauševića. Nadalje je navedeno da je apelant 18. jula 2003. godine uputio poziv tuženom radi sporazumne diobe predmetne imovine, ali kako na njega tuženi nije odgovorio, da se ima smatrati da nije pristao na sporazumnu diobu imovine. Također je navedeno da tuženi odbija da preda u posjed apelantu nekretnine koje su isključivo vlasništvo apelanta i u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev Emine Čaušević. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se izvrši dioba nekretnina i pokretne imovine u skladu sa Presudom Općinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine, kao i da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže navedene u tužbi (koje nisu predmet diobe). 8. U dnevnoj naredbi Općinskog suda u predmetu broj P-340/00 od 21. juna 2004. godine navedeno je da se "iznese predmet u 'P' upisniku kao završen", te da se predmet zavede u "R1" upisnik i dostavi sudiji u rad. 9. Apelant je više puta (13. augusta i 17. oktobra 2004, 7. septembra 2005. i 28. juna 2006. godine) upućivao molbe i urgencije Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta u predmetnom postupku. 10. Prema dnevnoj naredbi od 29. jula 2009. godine, Općinski sud je u predmetu broj R1-26/01 zakazao ročište za 31. au gust 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Presudom Općinskog suda broj P-1717/97 od 24. jula 2001. godine utvrđeno da je tužiteljica Emina Čaušević stekla pravo suvlasništva po osnovu bračne tekovine na nekretninama i pokretnim stvarima pobliže navedenim u izreci presude sa dijelom 1/2. S obzirom da u predmetnoj presudi nije navedeno da je tužiteljica dužna trpjeti da se izvrši dioba imovine, apelant smatra da nije moguće tražiti diobu u izvršnom ili vanparničnom postupku, te da je iz tog razloga podnio tužbu parničnom sudu. Imajući u vidu da je tužba radi diobe imovine podnesena 19. augusta 2003. godine, te da postupak još uvijek traje, apelant traži od Ustavnog suda da usvoji apelaciju i naloži Općinskom sudu da u određenom roku okonča predmetni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je naveo da se predmet ovog suda broj P-340/00 sada vodi kao predmet broj R1-26/04, budući da je predmet postupka dioba nekretnina koja se rješava prema pravilima vanparničnog postupka. Nadalje, Općinski sud je naveo da u tom sudu trenutno radi samo petoro sudija, te da duže od godinu dana raspisuju konkurs radi popune potrebnog broja sudija. Imajući u vidu veliki broj predmeta, a mali broj sudija, Općinski sud je naveo da nije u mogućnosti zbog objektivnih okolnosti okončati sve postupke u razumnom roku, te traži od Ustavnog suda da uzme u obzir naprijed navedeno pri odlučivanju o apelaciji. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 161. U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina. Član 162. Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike. Prijedlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika. Za nepokretnost moraju se navesti zemljišno-knjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu vlasništva, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti. Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Član 163. Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Ako predlagač u roku iz stava 1. ovog člana ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen. Član 164. Sud će po prijemu prijedloga zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Član 165. Ako suvlasnici ili osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, u toku postupka postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje. Član 166. Ako osobe iz člana 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Ako se dioba stvari ima izvršiti njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku." 14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 18. Suvlasnik ima pravo zahtijevati diobu stvari i to pravo ne zastarijeva. Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništavan. Član 19. Suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari. U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud, na zahtjev svakog od suvlasnika. Član 20. Ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguće samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari. Ako ne uspije dioba prodajom stvari sud može stvari dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika uz obavezu isplate ostalim suvlasnicima naknade prometne vrijednosti stvari, srazmjerno njihovim dijelovima. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 19. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Općinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o vanparničnom postupku radi diobe nekretnina, pa će Ustavni sud prvo ispitati da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept "građanskih prava i obveza" ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6. stav 1. se primjenjuje bez obzira na sta tus stranaka, narav propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari; dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prva, Debelić protiv Hrvatske, Presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o postupku diobe nekretnina koje su u suvlasništvu apelanta i nasljednika tužiteljice Emine Čaušević. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak utvrđenja suvlasničkih dijelova apelanta i tužiteljice po osnovu bračne tekovine okončan Presudom Kantonalnog broj Gž-286/02 od 30. maja 2003. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon neuspješnog pokušaja za sporazumnu diobu, 19. augusta 2003. godine zatražio od suda da izvrši diobu predmetne imovine. Dakle, iako je prošlo šest godina od kako je okončan postupak utvrđenja suvlasništva po osnovu bračne tekovine, apelant, zbog neokončanja postupka diobe nekretnina, još uvijek nije u mogućnosti da samostalno koristi i raspolaže svojim dijelom imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka u postupku diobe nekretnina ima odlučujući uticaj na druga građanska prava apelanta (npr. pravo svojine), te da je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. a) Relevantni principi 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 24. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 25. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 26. Ustavni sud zapaža da je apelant 19. augusta 2003. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom radi diobe i predaje u posjed i da postupak u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan pe riod koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocijeni dužine predmetnog postupka je pe riod od oko šest godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeni suvlasnički dijelovi apelanta i tužiteljice Emine Čaušević na imovini stečenoj u toku braka sa dijelovima 1/2. S obzirom da je utvrđen predmet diobe, Općinski sud je u predmetnom postupku trebalo da izvrši diobu na jedan od načina predviđenih relevantnim zakonskim odredbama. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 28. U konkretnom slučaju apelant je 19. augusta 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi diobe i predaje u posjed. Predmetnu tužbu Općinski sud je zaveo pod brojem P-340/03. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 21. juna 2004. godine izdao naredbu da se iznese predmet kao završen u "P" upisniku, te da se zavede u "R1" upisnik, jer se radi o postupku diobe nekretnina koji se vodi prema pravilima vanparničnog postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u konkretnom slučaju bio dužan nastaviti postupak u predmetu broj P-340/03, budući da se radi o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed nekretnina koji se rješava prema pravilima parničnog postupka. Međutim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmatrati i cijeniti samo dužinu postupka radi diobe imovine, budući da je to suština apelantovih navoda iznesenih u predmetnoj apelaciji. Što se tiče postupka radi diobe imovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant podnio tužbu 19. augusta 2003. godine, da je Općinski sud tužbu tretirao kao prijedlog, te naložio 21. juna 2004. godine da se predmet zavede u "R1" upisnik. S obzirom da apelant nije pokrenuo odgovarajući postupak radi diobe nekretnina, Ustavni sud će pe riod od deset mjeseci, koliko je proteklo od podnošenja tužbe pa do evidentiranja predmeta u vanparnični upisnik, staviti na teret apelantu. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tek 29. jula 2009. godine zakazao ročište u predmetnom postupku za 31. au gust 2009. godine. Dakle, u periodu od oko pet godina Općinski sud nije preduzeo nijednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja predmetnog postupka. 29. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da je Općinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetnom postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudija u tom sudu. Međutim, Ustavni sud je u tački 24. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost suda u periodu od oko pet godina. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud, u predmetu koji nije naročito složen, u periodu od pet godina ne preduzme nijednu procesnu radnju u cilju vođenja i okončanja postupka. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 456/07, rješavajući apelaciju Ilije Dovođe, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 17. rujna 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ilije Dovođe, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. prosinca 2006. godine, te protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. prosinca 2006. godine i Presude Kantonalnoga suda Novi Travnik broj K.39/05 od 12. lipnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ilija Dovođa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stojakovića, općina Novi Travnik, kojega zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, odvjetnici iz Zenice, podnio je 29. siječnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. prosinca 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K.39/05 od 12. lipnja 2006. godine, te zbog duljine trajanja predmetnoga postupka. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Vrhovnoga suda, Kantonalnoga suda i Kantonalnoga tužiteljstva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je zatražena 21. veljače 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Kantonalnoga je suda, također, 27. veljače 2009. godine zatražena dostava spisa broj K-30/05. 3. Traženi odgovor Kantonalni je sud dostavio 5. ožujka 2007. godine, Vrhovni sud 6. ožujka 2007. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 13. ožujka 2007. godine. Kantonalni je sud 9. ožujka 2009. godine dostavio i traženi spis. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. kolovoza 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 6. Presudom Kantonalnoga suda broj K-38/01 od 7. veljače 2005. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. Kaznenoga zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci s tim da mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. studenoga 1993. godine do 6. svibnja 1994. godine. Osim toga, navedenom je presudom apelant obvezan naknaditi troškove kaznenoga postupka u visini koja će naknadno biti rješenjem utvrđena, dok je otac oštećenoga/ubijenoga upućen da podnese zahtjev za imovinskopravnu parnicu. 7. Protiv navedene je presude apelant izjavio priziv Vrhovnome sudu koji je Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. listopada 2005. godine priziv usvojio i predmet vratio Kantonalnome sudu na ponovni postupak sa nalogom da Kantonalni sud ponovno izvede dokaze koje je već izveo, a po potrebi da izvede i nove dokaze, posebice one koji su pogodni za provjeru apelantove obrane. U obrazloženju rješenja Vrhovni je sud, između ostaloga, naveo kako "iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud apelanta proglasio krivim zbog kaznenoga djela ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZ RBiH nakon što je utvrdio da je apelant 14. rujna 1992. godine oko 6 sati, u svojstvu vojnoga policajca, došao do ćelije vojnoga zatvora u kojoj je bio pritvoren Ivan Lučić-Jozak, a koji je dan ranije lišio života apelantovoga brata, te je, u namjeri da ga liši života, iz blizine, iz pištolja, pucao u njega dok mu se nalazio iza leđa i time mu nanio smrtne ozljede u vidu prostrela glave sa ulaznim ranama straga desno bočno i izlaznim otvorom u predjelu lica lijevo, što je dovelo do razaranja moždane mase i od kojih je povreda oštećeni umro. Nadalje, Vrhovni je sud istaknuo da je pored ovakvoga utvrđenja Kantonalni sud naveo da nije prihvatio apelantovu obranu prema kojoj je apelant postupao u nužnoj obrani, već da je apelant postupao sa umišljajem. Pri tome je, prema mišljenju Vrhovnoga suda, Kantonalni sud svoj zaključak da apelant nije postupao u nužnoj obrani bazirao isključivo na nalazu vještaka medicinske struke. Osim toga, Vrhovni je sud smatrao da je izostala svestrana ocjena obrane kao i cjelokupnih rezultata provedenih dokaza, te da prvostupanjski sud nije dao razvidne i određene razloge zašto ne prihvaća apelantovu obranu da je djelovao u nužnoj obrani. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni je sud predmet vratio Kantonalnome sudu na ponovni postupak. 8. U ponovljenome postupku Kantonalni je sud donio Presudu broj K-30/05 od 12. lipnja 2006. godine kojom je apelanta proglasio krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZ RBiH koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenoga djela i koji je za apelanta bio povoljniji od novoga kaznenoga zakona, i uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U navedenu kaznu Kantonalni je sud apelantu uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru od 18. studenoga 1993. godine do 6. svibnja 1994. godine, dok je otac oštećenoga/ubijenoga sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon izvedenih brojnih dokaza koji su detaljno opisani u predmetnoj presudi je, između ostaloga, utvrđeno da na temelju nalaza vještaka medicinske struke, sačinjenoga nakon ekshumacije i pregleda tijela ubijenoga, neprijeporno proizlazi da je ubijenome tjelesna ozljeda nanesena jednim hicem iz pištolja kojim je rukovao apelant. Nadalje, vještak je istaknuo da lokacija tjelesne ozljede u potpunosti isključuje mogućnost da je ta ozljeda nastala u trenutku dok su apelant i ubijeni stajali licem okrenuti jedan prema drugome, kako je to apelant iznosio u svojoj obrani, već je apelant ozljedu ubijenom nanio stojeći mu iza leđa, budući da se ulazna rana od metka nalazila sa stražnje, desne bočne strane glave, a izlazna na lijevoj strani lica, što isključuje i mogućnost da je apelant postupao u nužnoj obrani. Nadalje, Kantonalni je sud utvrdio da ovakav nalaz nakon učinjene rekonstrukcije događaja i pregleda tijela ubijenoga u potpunosti isključuje iskaze svjedoka Josipa Stojaka, Gorana Vidovića i Mirsada Mlaće. Pored toga, a imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud zaključio da je apelantova obrana bila usmjerena isključivo na izbjegavanje kaznene odgovornosti, a iskazi navedenih svjedoka su dati sa namjerom da pruže pomoć apelantu i sa ciljem da se potvrdi njegova tvrdnja da je postupao u nužnoj obrani. Osim toga, Kantonalni je sud ustvrdio da iskazi pojedinih svjedoka, dati na glavnome pretresu, znatno odstupaju od onih koje su ti svjedoci dali tijekom istrage, te da su se s tim u vezi svjedoci pravdali protekom dugog vremenskog razdoblja od faze istrage pa do glavnoga pretresa. Kantonalni je sud, nadalje, naveo da je člankom 9. stavak 2. tada važećega Kaznenoga zakona propisano da je nužna obrana ona obrana koja je nužno potrebna da bi učinitelj od sebe ili drugoga odbio istodobni neskrivljeni protupravni napad. Imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant smrtonosnu ozljedu ubijenom zadao jednim metkom stojeći mu iza leđa, te da se takav položaj ubijenoga ne može ni u kojem slučaju ocijeniti kao napadački, Kantonalni je sud zaključio da apelant nije postupao u nužnoj obrani. Nadalje, rješavajući pitanje vinosti kod apelanta Kantonalni je sud zaključio da je apelant postupao sa izravnim umišljajem na što neposredno ukazuje lokacija i način nanesene ozljede. Pored toga, Kantonalni je sud istaknuo da je fotodokumentacija sačinjena prigodom izvršene rekonstrukcije događaja, a sa ciljem provjere iskaza apelanta i svjedoka Josipa Stojaka o položaju apelanta i ubijenoga prigodom izvršenja djela, potvrdila kako apelant iz položaja u kojemu se kako je tvrdio nalazio, nije mogao zadati predmetnu ozljedu ubijenome. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud proglasio apelanta krivim za kazneno djelo ubojstva i uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne izrekao mu navedenu kaznu zatvora. 9. Protiv navedene presude su i apelant i Kantonalno tužiteljstvo izjavili priziv Vrhovnome sudu koji je Presudom broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. prosinca 2006. godine apelantov priziv odbio, a priziv Kantonalnoga tužiteljstva uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni je sud naveo kako su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako Kantonalni sud nije izvršio ocjenu izvedenih dokaza sukladno članku 342. stavak 2. Zakona o kaznenome postupku jer je iskaze svjedoka cijenio selektivno koristeći samo dijelove sadržaja njihovih iskaza i kako je čak propustio navesti u presudi dijelove iskaza svjedoka koji potvrđuju apelantovu tvrdnju da je postupao u nužnoj obrani, te da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Ovo stoga jer je Kantonalni sud "o svim provedenim dokazima u obrazloženju pobijane presude potpuno i određeno naveo kojim dijelovima iskaza pojedinih svjedoka su potvrđeni određeni navodi iz apelantove obrane, ali i razlike koje su glede određenih okolnosti postojale u iskazima saslušanih svjedoka međusobno i u odnosu na iskaz optuženoga, te da ih je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima." Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud na taj način dao potpune i određene razloge zašto je pojedine dokaze prihvatio a pojedine nije. Osim toga, Vrhovni je sud zaključio da iz svega proizlazi da je prvostupanjski sud potpuno i točno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, Vrhovni je sud istaknuo da je utemeljen prizivni navod Kantonalnoga tužiteljstva koji je vezan za utvrđenje Kantonalnoga suda kada je kao olakotnu okolnost apelantu uzeo činjenicu da se događaj desio u vrijeme rata kada je "smrt bila svakodnevna (...)" pa je, uzimajući u obzir ostale utvrđene olakotne okolnosti kao opravdane, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci umjesto ranije izrečene kazne od tri godine i šest mjeseci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenoga prava apelant vidi u duljini trajanja postupka koji je protiv njega vođen više od 12 godina i da je prva procesna radnja poduzeta tek nakon devet godina od događaja. Apelant povredu navedenoga prava vidi i u činjenici da sudovi nisu u presudama naveli objašnjenje i obrazloženje iz kojih razloga je apelant namjeravao lišiti života ubijenoga. Apelant smatra da su sudovi ovako postupili zbog toga što zaduženi tužitelj u momentu optuženja nije imao dokaza da je apelant postupao iz osvete zbog toga što mu je dan prije ubijeni lišio života brata, a što bi impliciralo i drukčiju pravnu kvalifikaciju ovoga djela kao ubojstvo iz bezobzirne osvete. Osim toga, apelant smatra da su sudovi u potpunosti zanemarili pretpostavku nevinosti budući da niti jedna od pobijanih presuda nema zadovoljavajuće obrazloženje o razlozima izvršenja ovoga djela, kao i da nisu bile stvorene pretpostavke za pripremu i iznošenje argumenata i dokaza obrane. Nadalje, apelant smatra da je istraga u njegovom predmetu nedopustivo loše i nemarno vođena jer niti jedan od relevantnih dokaza koji bi bili odlučni u sudskom postupku nije pribavljen ni objezbijeđen - nije izvršena obdukcija ubijenoga odmah nakon što je preminuo niti su utvrđene povrede koje je zadobio, nije izvršen test parafinske rukavice, niti je izvršeno balističko vještačenje oružja kojim je ubojstvo izvršeno. Apelant, također, smatra da ekshumacija leša koja je izvršena 12 godina nakon događaja nije mogla otkloniti sve dileme oko smrti ubijenoga. S tim u vezi, apelant smatra da su pobijane presude nezadovoljavajuće jer ne sadrže ni obrazloženja o ovim pitanjima. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neutemeljenim budući da su sudovi predmetne presude donijeli na temelju svestrane ocjene brojnih dokaza, te da je apelant u prvostupanjskom postupku imao priliku koristiti svoje pravo na obranu i predlagati i izvoditi dokaze. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni je sud naveo da smatra neutemeljenim apelantove navode o nerazumnoj duljini trajanja postupka imajući pri tom u vidu apelantov navod da je prva procesna radnja u ovome postupku poduzeta tek 2003. godine, što nije točno jer je postupak započeo već 1994. godine kada je održan i glavni pretres na kojemu je apelant iznio svoju obranu, a ispitan je i svjedok Josip Stojak. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo je navelo da smatra da su apelantovi navodi u cijelosti neutemeljeni i da su pobijane presude donesene nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o kaznenom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Svako se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Članak 9. 1) Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere iz reda odvjetnika. 2) Ako okrivljeni ili osoba iz članka 63. stavak 3. ovoga zakona, u slučaju obvezne obrane ne uzme branitelja, sud će radi osiguranja obrane postaviti okrivljenome branitelja po službenoj dužnosti kada je to određeno ovim zakonom. 3) Okrivljenome se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane. Članak 12. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku. Članak 234. stavak 1. 1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, or gan koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebice izvršiti sa svakim od njih.(...) Članak 247. 1) Pregled i obdukcija leša poduzet će se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji dvojba ili je očevidno da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u vezi s izvršenjem kaznenoga djela. Ako je leš već zakopan odredit će se ekshumacija s ciljem njegovoga pregleda i obdukcije. 2) Pri obdukciji leša poduzet će se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebice će se opisati podaci o vanjskim i unutarnjim tjelesnim osobinama leša. Članak 249. 1) U svome mišljenju vještaci će osobito navesti koji je neposredni uzrok smrti, šta je taj uzrok izazvalo i kad je smrt nastupila. 2) Ako je na lešu nađena kakva povreda, utvrdit će se je li tu povredu nanio tko drugi, i ako jest, onda čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i je li ona prouzročila smrt. (...) 3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka ima se osobito utvrditi je li smrt prouzročena samom vrstom i općom naravi povrede ili zbog osobnoga svojstva ili osobitoga stanja organizma povrijeđenoga ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojima je povreda izvršena. Članak 342. stavak 2. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnoga suda broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. prosinca 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 10. siječnja 2007. godine a apelacija je podnesena 29. siječnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant, također, smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao neopravdano dugo. I. Pravo na pravično suđenje – razuman rok 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantna načela 22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskoga i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 23. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 24. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 25. Ustavni sud opaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut 26. ožujka 1993. godine podizanjem optužnice protiv apelanta. Međutim, razdoblje koje ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnoga suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). U svezi s navedenim, Ustavni će sud razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnoga suda, dakle razdoblje od 12 godina. Pri tome Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda, postupak trajao ukupno 14 godina i devet mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 26. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja kaznene odgovornosti apelanta za počinjeno kazneno djelo ubojstva. Osim toga, Ustavni sud opaža kako je u konkretnom postupku trebalo izvršiti rekonstrukciju događaja kao i ekshumaciju leša ubijenoga, pa s tim u svezi, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 27. Ustavni je sud ustvrdio da je Kantonalni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnoga suda (14. prosinca 1995. godine), prvi pretres održao 15. svibnja 2003. godine, to jeste nakon 10 godina od podizanja optužnice. Međutim, Ustavni sud opaža da je prvi pretres u ovome predmetu održan 15. travnja 1994. godine pred Okružnim vojnim sudom u Travniku-sjedište Vitez i da je na tome pretresu apelant iznio svoju obranu kao i da je tada saslušan svjedok Josip Stojak. Nakon toga pretres je odložen jer je bilo potrebno iz Travnika pribaviti medicinsku dokumentaciju vezanu za ozljede ubijenoga. Budući da nije bilo moguće pribaviti predmetnu dokumentaciju, a iz razloga nemogućnosti komunikacije organa sa prostora pod kontrolom HVO-a i prostora pod kontrolom Armije BiH, postupak je prekinut do okončanja ratnih sukoba odnosno dok se ne steknu uvjeti za pribavljanje potrebne dokumentacije. Nakon završetaka ratnih sukoba utvrđeno je da predmetna dokumentacija nedostaje i da je potrebno izvršiti rekonstrukciju događaja i ekshumaciju leša ubijenoga, što je u učinjeno. Osim toga, Ustavni sud opaža da je tijekom vođenja postupka došlo i do ukidanja vojnih sudova, te da je predmet proslijeđen prvo 1998. godine Općinskome sudu u Travniku koji je nastavio voditi postupak sve do 2001. godine, kada je ponovno došlo do promjene nadležnosti sudova pa je predmet proslijeđen Kantonalnome sudu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nedostupan sudskim organima tijekom 1996. i 1997. godine, a potom i 2002. i 2003. godine jer je apelant mijenjao adrese ali nije prijavio njihovu promjenu. Ustavni sud primjećuje da su, nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. listopada 2005. godine ukinuo prvobitnu prvostupanjsku Presudu Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. siječnja 2005. godine, i ponovljeni prvostupanjski postupak i prizivni postupak okončani u roku od dvije godine. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se postojanje velikoga broja objektivnih okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju konkretni postupak (ratno stanje, promjena nadležnosti, potreba za vršenjem rekonstrukcije događaja i ekshumacije leša), ne mogu staviti na teret nadležnim sudovima i time ih učiniti odgovornim za duljinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili aktivni i da je tijekom postupka održano više od 10 ročišta. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant promjenom adresa i neprijavljivanjem novih adresa bio nedostupan sudskim organima tijekom 1996. i 1997. godine, kao i 2002. i 2003. godine, znatno doprinio duljini trajanja postupka. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 23. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. prosinca 1995. godine, odnosno ukupnu duljinu postupka od 14 godina i devet mjeseci, apelantov doprinos duljini trajanja postupka kao i objektivne okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju postupak, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 30. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što pobijane presude nisu dovoljno obrazložene i ne sadrže odlučne činjenice o razlozima zbog kojih je ubojstvo učinjeno, da sudovi nisu stvorili pretpostavke za primjenu načela nevinosti i pripreme i iznošenja argumenata i dokaza obrane već da su sudovi vjerovali isključivo nalazu vještaka medicinske struke, pri tome odbijajući izjave svjedoka. Apelant također smatra da je istraga u ovome predmetu vođena loše i nemarno. 31. U svezi sa navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnoga suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova glede procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima sudovi vjeruju na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, nužnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenome pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu učinkovito korištenje raspoloživih pravnih lijekova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). 33. Razmatrajući apelantove navode u svezi sa prihvaćanjem odnosno neprihvaćanjem dokaza i u svezi s tim neprovedbom načela nevinosti i onemogućavanjem obrani iznošenja dokaza, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, prema citiranim odredbama čl. 234. stavak 1, 247, 249. i 342. stavak 2. ZKP FBiH izvršili rekonstrukciju događaja i ekshumaciju i pregled tijela ubijenoga te da su, s tim u svezi, detaljno analizirali nalaz vještaka medicinske struke i izvršenu rekonstrukciju događaja koja je u potpunosti potvrdila nalaz vještaka medicinske struke. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi zaključili da su navedeni, objektivni dokazi u oprečnosti sa izjavama svjedoka, te da su i same izjave pojedinih svjedoka koje su date na glavnom pretresu u oprečnosti sa izjavama tih svjedoka koje su date tijekom istrage. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su nadležni sudovi na temelju navedenih dokaza utvrdili da je apelant djelo izveo sa izravnim umišljajem i da je isključena mogućnost da je apelant postupao u nužnoj obrani, kako su apelant i navedeni svjedoci tvrdili. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova glede ovih pitanja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi i u potpunosti zadovoljavaju standarde članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno niti da je postupak vođen na apelantovu štetu. Ustavni sud primjećuje da je apelantu bilo omogućeno sudjelovanje u predmetnom kaznenom postupku na dvije in - stance i da je apelant tijekom cijeloga postupka imao branitelja. Apelantu je, također, bilo omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza kako bi dokazao svoje tvrdnje u svezi sa vrstom kaznenoga djela i u svezi sa načinom i motivom izvršenja. Osim toga, apelant je imao mogućnost izjaviti prigovore - između ostalog i na način vođenja istrage kao i koristiti pravne lijekove. Ovo osobito ako se ima u vidu da je prvostupanjski sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, kako je već rečeno, izveo mnogobrojne dokaze koji su išli i u prilog i protiv apelanta i koje je, oprečno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prigodom donošenja pobijane odluke i pri tome dao razvidne razloge zašto su određeni dokazi prihvaćeni a drugi nisu. Ova činjenica se mora dovesti u svezu sa zakonskim ovlastima redovitih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti. 34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su svi apelantovi navodi iz apelacije identični prizivnim prigovorima protiv prvostupanjske presude, te da su bili predmetom ocjene drugostupanjskoga suda. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnome kaznenom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni. 35. Na temelju svega navedenoga, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 36. Nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je kazneni postupak protiv apelanta trajao više od 14 godina u slučaju kada zbog brojnih objektivnih okolnosti sudovi nisu bili u mogućnosti postupak okončati u kraćem roku i u slučaju kada je apelant jedno vrijeme bio nedostupan sudskim organima. Također nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi izveli brojne dokaze i svoje odluke detaljno i nedvosmisleno obrazložili i kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je postupak vođen na štetu apelanta. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 456/07, rješavajući apelaciju Ilije Dovođe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Dovođe, podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine, te protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ilija Dovođa (u daqnjem tekstu: apelant) iz Stojakovića, opština Novi Travnik, kog zastupaju Ragib Haxić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine, te zbog dužine trajawa predmetnog postupka. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je, takođe, 27. februara 2009. godine zatraženo da dostavi spis broj K-30/05. 3. Traženi odgovor Kantonalni sud je dostavio 5. marta 2007. godine, Vrhovni sud 6. marta 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 13. marta 2007. godine. Kantonalni sud je 9. marta 2009. godine dostavio i traženi spis. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. avgusta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. februara 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ RBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci s tim da mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine. Sem toga, navedenom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u visini koja će naknadno biti rješenjem utvrđena, dok je otac oštećenog/ubijenog upućen da podnese zahtjev za imovinsko-pravnu parnicu. 7. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine žalbu usvojio i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak sa nalogom da Kantonalni sud ponovno izvede dokaze koje je već izveo, a po potrebi da izvede i nove dokaze, posebno one koji su pogodni za provjeru apelantove odbrane. U obrazloženju rješewa Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da "iz izreke osporavane presude proizilazi da je prvostepeni sud apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz člana 36 stav 1 KZ RBiH nakon što je utvrdio da je apelant 14. septembra 1992. godine oko 6 časova, u svojstvu vojnog policajca, došao do ćelije vojnog zatvora u kojoj je bio pritvoren Ivan Lučić-Jozak, a koji je dan ranije lišio života apelantovog brata, te je, u namjeri da ga liši života, iz blizine, iz pištolja, pucao u njega dok mu se nalazio iza leđa i time mu nanio smrtne ozljede u vidu prostrela glave sa ulaznim ranama straga desno bočno i izlaznim otvorom u predjelu lica lijevo, što je dovelo do razarawa moždane mase i od kojih je povreda oštećeni umro. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je pored ovakvog utvrđewa Kantonalni sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu prema kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, već da je apelant postupao sa umišljajem. Pri tom je, shodno mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud svoj zakqučak da apelant nije postupao u nužnoj odbrani bazirao iskqučivo na nalazu vještaka medicinske struke. Sem toga, Vrhovni sud je smatrao da je izostala svestrana ocjena odbrane kao i cjelokupnih rezultata dokaza koji su provedeni, te da prvostepeni sud nije dao jasne i određene razloge zašto ne prihvata apelantovu odbranu da je djelovao u nužnoj odbrani. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 8. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj K-30/05 od 12. juna 2006. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 KZ RBiH koji je važio u vrijeme izvršewa krivičnog djela i koji je za apelanta bio povoqniji od novog krivičnog zakona, i uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U navedenu kaznu Kantonalni sud je apelantu uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine, dok je otac oštećenog/ubijenog sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon izvedenih brojnih dokaza koji su detaqno opisani u predmetnoj presudi je, između ostalog, utvrđeno da na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, sačinjenog nakon ekshumacije i pregleda tijela ubijenog, nesporno proizilazi da je ubijenom tjelesna ozljeda nanesena jednim hicem iz pištolja kojim je rukovao apelant. Dalje, vještak je istakao da lokacija tjelesne ozljede u potpunosti iskqučuje mogućnost da je ta ozljeda nastala u trenutku dok su apelant i ubijeni stajali licem okrenuti jedan prema drugom, kako je to apelant iznosio u svojoj odbrani, već je apelant ozljedu ubijenom nanio stojeći mu iza leđa, budući da se ulazna rana od metka nalazila sa stražnje, desne bočne strane glave, a izlazna na lijevoj strani lica, što iskqučuje i mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da ovakav nalaz nakon učinjene rekonstrukcije događaja i pregleda tijela ubijenog u potpunosti iskqučuje iskaze svjedoka Josipa Stojaka, Gorana Vidovića i Mirsada Mlaće. Pored toga, a imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zakqučio da je apelantova odbrana bila usmjerena iskqučivo na izbjegavanje krivične odgovornosti, a iskazi navedenih svjedoka su dati sa namjerom da pruže pomoć apelantu i sa ciljem da se potvrdi njegova tvrdwa da je postupao u nužnoj odbrani. Sem toga, Kantonalni sud je utvrdio da iskazi pojedinih svjedoka, dati na glavnom pretresu, znatno odstupaju od onih koje su ti svjedoci dali u toku istrage, te da su se s tim u vezi svjedoci pravdali protekom dugog vremenskog perioda od faze istrage pa do glavnog pretresa. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je članom 9 stav 2 tada važećeg Krivičnog zakona propisano da je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da bi učinilac od sebe ili drugog odbio istovremeni neskrivljeni protivpravni napad. Imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant smrtonosnu ozljedu ubijenom zadao jednim metkom stojeći mu iza leđa, te da takav položaj ubijenog ne može ni u kom se slučaju da se ocijeni kao napadački, Kantonalni sud je zakqučio da apelant nije postupao u nužnoj odbrani. Dalje, rješavajući pitanje vinosti kod apelanta Kantonalni sud je zakqučio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem na šta neposredno ukazuje lokacija i način nanesene ozljede. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je fotodokumentacija sačinjena prilikom izvršene rekonstrukcije događaja, a sa ciljem da se provjere iskazi apelanta i svjedoka Josipa Stojaka o položaju apelanta i ubijenog prilikom izvršewa djela, potvrdila da apelant iz položaja u kom se kako je tvrdio nalazio, nije mogao da zada predmetnu ozljedu ubijenom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je proglasio apelanta krivim za krivično djelo ubistva i uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne izrekao mu navedenu kaznu zatvora. 9. Protiv navedene presude i apelant i Kantonalno tužilaštvo su izjavili žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu Kantonalnog tužilaštva uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da Kantonalni sud nije izvršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa članom 342 stav 2 Zakona o krivičnom postupku jer je iskaze svjedoka cijenio selektivno koristeći samo dijelove sadržaja wihovih iskaza i da je čak propustio da navede u presudi dijelove iskaza svjedoka koji potvrđuju apelantovu tvrdnju da je postupao u nužnoj odbrani, te da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Ovo stoga jer je Kantonalni sud "o svim provedenim dokazima u obrazloženju osporene presude potpuno i određeno naveo kojim dijelovima iskaza pojedinih svjedoka su potvrđeni određeni navodi iz apelantove odbrane ali i razlike koje su u pogledu određenih okolnosti postojale u iskazima saslušanih svjedoka međusobno i u odnosu na iskaz optuženog, te da ih je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima." Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud na taj način dao potpune i određene razloge zašto je pojedine dokaze prihvatio a pojedine nije. Sem toga, Vrhovni sud je zakqučio da iz svega proizilazi da je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je osnovan žalbeni navod Kantonalnog tužilaštva koji je vezan za utvrđenje Kantonalnog suda kada je kao olakšavajuću okolnost apelantu uzeo činjenicu da se događaj desio u vrijeme rata kada je "smrt bila svakodnevna (...)" pa je, uzimajući u obzir ostale utvrđene olakšavajuće okolnosti kao opravdane, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci umjesto ranije izrečene kazne od tri godine i šest mjeseci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u dužini trajawa postupka koji je protiv njega vođen više od 12 godina i da je prva procesna radwa preduzeta tek nakon devet godina od događaja. Apelant povredu navedenog prava vidi i u činjenici da sudovi nisu u presudama naveli objašnjenje i obrazloženje iz kojih razloga je apelant namjeravao da liši života ubijenog. Apelant smatra da su sudovi ovako postupili zbog toga što zaduženi tužilac u momentu optužewa nije imao dokaza da je apelant postupao iz osvete zbog toga što mu je dan prije ubijeni lišio života brata, a što bi impliciralo i drugačiju pravnu kvalifikaciju ovog djela kao ubistvo iz bezobzirne osvete. Sem toga, apelant smatra da su sudovi u potpunosti zanemarili pretpostavku nevinosti budući da niti jedna od osporenih presuda nema zadovoljavajuće obrazloženje o razlozima izvršewa ovog djela, kao i da nisu bile stvorene pretpostavke za pripremu i iznošenje argumenata i dokaza odbrane. Dalje, apelant smatra da je istraga u njegovom predmetu nedopustivo loše i nemarno vođena jer niti jedan od relevantnih dokaza koji bi bili odlučni u sudskom postupku nije pribavljen ni objezbijeđen - nije izvršena obdukcija ubijenog odmah nakon što je preminuo niti su utvrđene povrede koje je zadobio, nije izvršen test parafinske rukavice, niti je izvršeno balističko vještačenje oružja kojim je ubistvo izvršeno. Apelant, takođe, smatra da ekshumacija leša koja je izvršena 12 godina nakon događaja nije mogla da otkloni sve dileme oko smrti ubijenog. S tim u vezi, apelant smatra da su osporene presude nezadovoljavajuće jer ne sadrže ni obrazložewa o ovim pitawima. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim budući da su sudovi predmetne presude donijeli na osnovu svestrane ocjene brojnih dokaza, te da je apelant u prvostepenom postupku imao priliku da koristi svoje pravo na odbranu i da predlaže i izvodi dokaze. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nerazumnoj dužini trajawa postupka imajući pri tom u vidu apelantov navod da je prva procesna radwa u ovom postupku preduzeta tek 2003. godine, što nije tačno jer je postupak započeo već 1994. godine kada je održan i glavni pretres na kom je apelant iznio svoju odbranu, a ispitan je i svjedok Josip Stojak. Sem toga, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i da su osporene presude donesene nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stawa i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 3 Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Član 9 1) Okrivljeni ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere iz reda advokata. 2) Ako okrivljeni ili lice iz člana 63 stav 3 ovog zakona, u slučaju obavezne odbrane ne uzme branioca, sud da bi osigurao odbranu, postaviti okrivljenom branioca po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom. 3) Okrivljenom mora da se obezbijedi dovoqno vremena za pripremanje odbrane. Član 12 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koje učestvuju u postupku. Član 234 stav 1 1) Radi provjeravawa izvedenih dokaza ili utvrđivawa činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, or gan koji vodi postupak može da odredi rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od wih.(...) Član 247 1) Pregled i obdukcija leša preduzeće se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumwa ili je očigledno da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan odrediće se ekshumacija s ciljem njegovog pregleda i obdukcije. 2) Pri obdukciji leša preduzeće se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i s tim ciljem posebno će se opisati podaci o spoljašwim i unutrašwim tjelesnim osobinama leša. Član 249 1) U svom mišljenju vještaci će naročito navesti koji je neposredni uzrok smrti, šta je taj uzrok izazvalo i kad je smrt nastupila. 2) Ako je na lešu nađena kakva povreda, utvrdiće se da li je tu povredu nanio ko drugi, i ako jest, onda čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. (...) 3) U slučaju iz stava 2 ovog člana ima se naročito utvrditi je li smrt prouzročena samom vrstom i opštom prirodom povrede ili zbog ličnog svojstva ili naročitog stawa organizma povrijeđenog ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojima je povreda izvršena. Član 342 stav 2 (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2007. godine a apelacija je podnesena 29. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant, takođe, smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao neopravdano dugo. I. Pravo na pravično suđenje – razuman rok 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 22. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 23. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 24. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 25. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut 26. marta 1993. godine podizanjem optužnice protiv apelanta. Međutim, pe riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, pa do donošewa konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 12 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 14 godina i devet mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 26. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivawa apelantove krivične odgovornosti za počinjeno krivično djelo ubistva. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku trebalo da se izvrši rekonstrukcija događaja kao i ekshumacija leša ubijenog, pa s tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebalo da razmotri. 27. Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), prvi pretres održao 15. maja 2003. godine, to jeste nakon 10 godina od podizawa optužnice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvi pretres u ovom predmetu održan 15. aprila 1994. godine pred Okružnim vojnim sudom u Travniku-sjedište Vitez i da je na tom pretresu apelant iznio svoju odbranu kao i da je tada saslušan svjedok Josip Stojak. Nakon toga pretres je odložen jer je bilo potrebno da se iz Travnika pribavi medicinska dokumentacija vezana za ozljede ubijenog. Budući da nije bilo moguće da se pribavi predmetna dokumentacija, a iz razloga nemogućnosti komunikacije organa sa prostora pod kontrolom HVO-a i prostora pod kontrolom Armije BiH, postupak je prekinut do okončawa ratnih sukoba odnosno dok se ne steknu uslovi za pribavljanje potrebne dokumentacije. Nakon završetaka ratnih sukoba utvrđeno je da predmetna dokumentacija nedostaje i da je potrebno da se izvrši rekonstrukcija događaja i ekshumacija leša ubijenog, što je u učinjeno. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je u toku vođewa postupka došlo i do ukidawa vojnih sudova, te da je predmet proslijeđen prvo 1998. godine Opštinskom sudu u Travniku koji je nastavio da vodi postupak sve do 2001. godine, kada je ponovno došlo do promjene nadležnosti sudova pa je predmet proslijeđen Kantonalnom sudu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, a zatim i 2002. i 2003. godine jer je apelant mijewao adrese ali nije prijavio wihovu promjenu. Ustavni sud primjećuje da su, nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine ukinuo prvobitnu prvostepenu Presudu Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. januara 2005. godine, i ponovljeni prvostepeni postupak i žalbeni postupak okončani u roku od dvije godine. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postojanje velikog broja objektivnih okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju konkretni postupak (ratno stanje, promjena nadležnosti, potreba za vršenjem rekonstrukcije događaja i ekshumacije leša), ne mogu da se stave na teret nadležnim sudovima i da ih se time učini odgovornim za dužinu trajawa postupka. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili aktivni i da je u toku postupka održano više od 10 ročišta. Pri tom Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant promjenom adresa i neprijavqivanjem novih adresa bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, kao i 2002. i 2003. godine, znatno doprinio dužini trajawa postupka. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 23 ove odluke, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 14 godina i devet mjeseci, apelantov doprinos dužini trajawa postupka kao i objektivne okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju postupak, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 30. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što osporene presude nisu dovoqno obrazložene i ne sadrže odlučne činjenice o razlozima zbog kojih je ubistvo učinjeno, da sudovi nisu stvorili pretpostavke da se primijeni princip nevinosti i pripreme i iznošewa argumenata i dokaza odbrane već da su sudovi vjerovali iskqučivo nalazu vještaka medicinske struke, pri tome odbijajući izjave svjedoka. Apelant takođe smatra da je istraga u ovom predmetu vođena loše i nemarno. 31. U vezi sa navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generaklno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to u koje dokaze sudovi imaju povjerenje na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje ukqučuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). 33. Razmatrajući apelantove navode u vezi sa prihvatanjem odnosno neprihvatanjem dokaza i u vezi s tim neprovođenjem principa nevinosti i onemogućavanjem odbrani da iznese dokaze, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, shodno citiranim odredbama čl. 234 stav 1, 247, 249 i 342 stav 2 ZKP FBiH izvršili rekonstrukciju događaja i ekshumaciju i pregled tijela ubijenog te da su, s tim u vezi, detaqno analizirali nalaz vještaka medicinske struke i izvršenu rekonstrukciju događaja koja je u potpunosti potvrdila nalaz vještaka medicinske struke. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi zakqučili da su navedeni, objektivni dokazi u suprotnosti sa izjavama svjedoka, te da su i same izjave pojedinih svjedoka koje su date na glavnom pretresu u suprotnosti sa izjavama tih svjedoka koje su date u toku istrage. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su nadležni sudovi na osnovu navedenih dokaza utvrdili da je apelant djelo izveo sa direktnim umišljajem i da je iskqučena mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani, kako su apelant i navedeni svjedoci tvrdili. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da obrazložewa nadležnih sudova u pogledu ovih pitawa ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi i u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoqno primijenjeno niti da je postupak vođen na apelantovu štetu. Ustavni sud primjećuje da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku na dvije in stance i da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca. Apelantu je, takođe, bilo omogućeno da predlaže i izvodi dokaze kako bi dokazao svoje tvrdnje u vezi sa vrstom krivičnog djela i u vezi sa načinom i motivom izvršewa. Sem toga, apelant je imao mogućnost da izjavquje prigovore - između ostalog i na način vođewa istrage kao i da koristi pravne lijekove. Ovo naročito ako se ima u vidu da je prvostepeni sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, kako je već rečeno, izveo mnogobrojne dokaze koji su išli i u prilog i protiv apelanta i koje je, suprotno apelantovim tvrdwama, i ocijenio prilikom donošewa osporene odluke i pri tom dao jasne razloge zašto su određeni dokazi prihvaćeni a drugi nisu. Ova činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše wihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti. 34. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su svi apelantovi navodi iz apelacije identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te da su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. 35. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 36. Nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta trajao više od 14 godina u slučaju kada zbog brojnih objektivnih okolnosti sudovi nisu bili u mogućnosti da postupak okončaju u kraćem roku i u slučaju kada je apelant jedno vrijeme bio nedostupan sudskim organima. Takođe nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi izveli brojne dokaze i svoje odluke detaqno i nedvosmisleno obrazložili i kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je postupak vođen na štetu apelanta. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 456/07, rješavajući apelaciju Ilije Dovođe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Dovođe, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine, te protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ilija Dovođa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stojakovića, općina Novi Travnik, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je, također, 27. februara 2009. godine zatraženo da dostavi spis broj K-30/05. 3. Traženi odgovor Kantonalni sud je dostavio 5. marta 2007. godine, Vrhovni sud 6. marta 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 13. marta 2007. godine. Kantonalni sud je 9. marta 2009. godine dostavio i traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. augusta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. februara 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci s tim da mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine. Osim toga, navedenom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u visini koja će naknadno biti rješenjem utvrđena, dok je otac oštećenog/ubijenog upućen da podnese zahtjev za imovinskopravnu parnicu. 7. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine žalbu usvojio i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak sa nalogom da Kantonalni sud ponovno izvede dokaze koje je već izveo, a po potrebi da izvede i nove dokaze, posebno one koji su pogodni za provjeru apelantove odbrane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da "iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH nakon što je utvrdio da je apelant 14. septembra 1992. godine oko 6 sati, u svojstvu vojnog policajca, došao do ćelije vojnog zatvora u kojoj je bio pritvoren Ivan Lučić-Jozak, a koji je dan ranije lišio života apelantovog brata, te je, u namjeri da ga liši života, iz blizine, iz pištolja, pucao u njega dok mu se nalazio iza leđa i time mu nanio smrtne ozljede u vidu prostrela glave sa ulaznim ranama straga desno bočno i izlaznim otvorom u predjelu lica lijevo, što je dovelo do razaranja moždane mase i od kojih je povreda oštećeni umro. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pored ovakvog utvrđenja Kantonalni sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu prema kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, već da je apelant postupao sa umišljajem. Pri tom je, prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud svoj zaključak da apelant nije postupao u nužnoj odbrani bazirao isključivo na nalazu vještaka medicinske struke. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da je izostala svestrana ocjena odbrane kao i cjelokupnih rezultata provedenih dokaza, te da prvostepeni sud nije dao jasne i određene razloge zašto ne prihvata apelantovu odbranu da je djelovao u nužnoj odbrani. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 8. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj K-30/05 od 12. juna 2006. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je za apelanta bio povoljniji od novog krivičnog zakona, i uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U navedenu kaznu Kantonalni sud je apelantu uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine, dok je otac oštećenog/ubijenog sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon izvedenih brojnih dokaza koji su detaljno opisani u predmetnoj presudi je, između ostalog, utvrđeno da na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, sačinjenog nakon ekshumacije i pregleda tijela ubijenog, nesporno proizlazi da je ubijenom tjelesna ozljeda nanesena jednim hicem iz pištolja kojim je rukovao apelant. Nadalje, vještak je istakao da lokacija tjelesne ozljede u potpunosti isključuje mogućnost da je ta ozljeda nastala u trenutku dok su apelant i ubijeni stajali licem okrenuti jedan prema drugom, kako je to apelant iznosio u svojoj odbrani, već je apelant ozljedu ubijenom nanio stojeći mu iza leđa, budući da se ulazna rana od metka nalazila sa stražnje, desne bočne strane glave, a izlazna na lijevoj strani lica, što isključuje i mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da ovakav nalaz nakon učinjene rekonstrukcije događaja i pregleda tijela ubijenog u potpunosti isključuje iskaze svjedoka Josipa Stojaka, Gorana Vidovića i Mirsada Mlaće. Pored toga, a imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova odbrana bila usmjerena isključivo na izbjegavanje krivične odgovornosti, a iskazi navedenih svjedoka su dati sa namjerom da pruže pomoć apelantu i sa ciljem da se potvrdi njegova tvrdnja da je postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da iskazi pojedinih svjedoka, dati na glavnom pretresu, znatno odstupaju od onih koje su ti svjedoci dali u toku istrage, te da su se s tim u vezi svjedoci pravdali protekom dugog vremenskog perioda od faze istrage pa do glavnog pretresa. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je članom 9. stav 2. tada važećeg Krivičnog zakona propisano da je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da bi učinitelj od sebe ili drugog odbio istovremeni neskrivljeni protupravni napad. Imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant smrtonosnu ozljedu ubijenom zadao jednim metkom stojeći mu iza leđa, te da se takav položaj ubijenog ne može ni u kojem slučaju ocijeniti kao napadački, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije postupao u nužnoj odbrani. Nadalje, rješavajući pitanje vinosti kod apelanta Kantonalni sud je zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem na šta neposredno ukazuje lokacija i način nanesene ozljede. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je fotodokumentacija sačinjena prilikom izvršene rekonstrukcije događaja, a sa ciljem da se provjere iskazi apelanta i svjedoka Josipa Stojaka o položaju apelanta i ubijenog prilikom izvršenja djela, potvrdila da apelant iz položaja u kojem se kako je tvrdio nalazio, nije mogao zadati predmetnu ozljedu ubijenom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je proglasio apelanta krivim za krivično djelo ubistva i uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne izrekao mu navedenu kaznu zatvora. 9. Protiv navedene presude i apelant i Kantonalno tužilaštvo su izjavili žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu Kantonalnog tužilaštva uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da Kantonalni sud nije izvršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa članom 342. stav 2. Zakona o krivičnom postupku jer je iskaze svjedoka cijenio selektivno koristeći samo dijelove sadržaja njihovih iskaza i da je čak propustio navesti u presudi dijelove iskaza svjedoka koji potvrđuju apelantovu tvrdnju da je postupao u nužnoj odbrani, te da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Ovo stoga jer je Kantonalni sud "o svim provedenim dokazima u obrazloženju osporene presude potpuno i određeno naveo kojim dijelovima iskaza pojedinih svjedoka su potvrđeni određeni navodi iz odbrane apelanta ali i razlike koje su u pogledu određenih okolnosti postojale u iskazima saslušanih svjedoka međusobno i u odnosu na iskaz optuženog, te da ih je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima." Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud na taj način dao potpune i određene razloge zašto je pojedine dokaze prihvatio a pojedine nije. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da iz svega proizlazi da je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je osnovan žalbeni navod Kantonalnog tužilaštva koji je vezan za utvrđenje Kantonalnog suda kada je kao olakšavajuću okolnost apelantu uzeo činjenicu da se događaj desio u vrijeme rata kada je "smrt bila svakodnevna (...)" pa je, uzimajući u obzir ostale utvrđene olakšavajuće okolnosti kao opravdane, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci umjesto ranije izrečene kazne od tri godine i šest mjeseci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u dužini trajanja postupka koji je protiv njega vođen više od 12 godina i da je prva procesna radnja poduzeta tek nakon devet godina od događaja. Apelant povredu navedenog prava vidi i u činjenici da sudovi nisu u presudama naveli objašnjenje i obrazloženje iz kojih razloga je apelant namjeravao lišiti života ubijenog. Apelant smatra da su sudovi ovako postupili zbog toga što zaduženi tužilac u momentu optuženja nije imao dokaza da je apelant postupao iz osvete zbog toga što mu je dan prije ubijeni lišio života brata, a što bi impliciralo i drugačiju pravnu kvalifikaciju ovog djela kao ubistvo iz bezobzirne osvete. Osim toga, apelant smatra da su sudovi u potpunosti zanemarili pretpostavku nevinosti budući da niti jedna od osporenih presuda nema zadovoljavajuće obrazloženje o razlozima izvršenja ovog djela, kao i da nisu bile stvorene pretpostavke za pripremu i iznošenje argumenata i dokaza odbrane. Nadalje, apelant smatra da je istraga u njegovom predmetu nedopustivo loše i nemarno vođena jer niti jedan od relevantnih dokaza koji bi bili odlučni u sudskom postupku nije pribavljen ni objezbijeđen - nije izvršena obdukcija ubijenog odmah nakon što je preminuo niti su utvrđene povrede koje je zadobio, nije izvršen test parafinske rukavice, niti je izvršeno balističko vještačenje oružja kojim je ubistvo izvršeno. Apelant, također, smatra da ekshumacija leša koja je izvršena 12 godina nakon događaja nije mogla otkloniti sve dileme oko smrti ubijenog. S tim u vezi, apelant smatra da su osporene presude nezadovoljavajuće jer ne sadrže ni obrazloženja o ovim pitanjima. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim budući da su sudovi predmetne presude donijeli na osnovu svestrane ocjene brojnih dokaza, te da je apelant u prvostepenom postupku imao priliku da koristi svoje pravo na odbranu i da predlaže i izvodi dokaze. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra neosnovanim apelantove navode o nerazumnoj dužini trajanja postupka imajući pri tom u vidu apelantov navod da je prva procesna radnja u ovom postupku poduzeta tek 2003. godine, što nije tačno jer je postupak započeo već 1994. godine kada je održan i glavni pretres na kojem je apelant iznio svoju odbranu, a ispitan je i svjedok Josip Stojak. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i da su osporene presude donesene nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 3. Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Član 9. 1) Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere iz reda advokata. 2) Ako okrivljeni ili osoba iz člana 63. stav 3. ovog zakona, u slučaju obavezne odbrane ne uzme branioca, sud će radi osiguranja odbrane postaviti okrivljenom branioca po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom. 3) Okrivljenom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Član 12. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku. Član 234. stav 1. 1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, or gan koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.(...) Član 247. 1) Pregled i obdukcija leša preduzet će se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja ili je očigledno da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan odredit će se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije. 2) Pri obdukciji leša preduzet će se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebno će se opisati podaci o vanjskim i unutarnjim tjelesnim osobinama leša. Član 249. 1) U svom mišljenju vještaci će naročito navesti koji je neposredni uzrok smrti, šta je taj uzrok izazvalo i kad je smrt nastupila. 2) Ako je na lešu nađena kakva povreda, utvrdit će se je li tu povredu nanio ko drugi, i ako jest, onda čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i je li ona prouzrokovala smrt. (...) 3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ima se naročito utvrditi je li smrt prouzročena samom vrstom i općom prirodom povrede ili zbog ličnog svojstva ili naročitog stanja organizma povrijeđenog ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojima je povreda izvršena. Član 342. stav 2. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2007. godine a apelacija je podnesena 29. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao neopravdano dugo. I. Pravo na pravično suđenje – razuman rok 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 25. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut 26. marta 1993. godine podizanjem optužnice protiv apelanta. Međutim, pe riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 12 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 14 godina i devet mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 26. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja krivične odgovornosti apelanta za počinjeno krivično djelo ubistva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku trebalo izvršiti rekonstrukciju događaja kao i ekshumaciju leša ubijenog, pa s tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 27. Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), prvi pretres održao 15. maja 2003. godine, to jeste nakon 10 godina od podizanja optužnice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvi pretres u ovom predmetu održan 15. aprila 1994. godine pred Okružnim vojnim sudom u Travniku-sjedište Vitez i da je na tom pretresu apelant iznio svoju odbranu kao i da je tada saslušan svjedok Josip Stojak. Nakon toga pretres je odložen jer je bilo potrebno iz Travnika pribaviti medicinsku dokumentaciju vezanu za ozljede ubijenog. Budući da nije bilo moguće pribaviti predmetnu dokumentaciju, a iz razloga nemogućnosti komunikacije organa sa prostora pod kontrolom HVO-a i prostora pod kontrolom Armije BiH, postupak je prekinut do okončanja ratnih sukoba odnosno dok se ne steknu uvjeti za pribavljanje potrebne dokumentacije. Nakon završetaka ratnih sukoba utvrđeno je da predmetna dokumentacija nedostaje i da je potrebno izvršiti rekonstrukciju događaja i ekshumaciju leša ubijenog, što je u učinjeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u toku vođenja postupka došlo i do ukidanja vojnih sudova, te da je predmet proslijeđen prvo 1998. godine Općinskom sudu u Travniku koji je nastavio voditi postupak sve do 2001. godine, kada je ponovno došlo do promjene nadležnosti sudova pa je predmet proslijeđen Kantonalnom sudu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, a zatim i 2002. i 2003. godine jer je apelant mijenjao adrese ali nije prijavio njihovu promjenu. Ustavni sud primjećuje da su, nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine ukinuo prvobitnu prvostepenu Presudu Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. januara 2005. godine, i ponovljeni prvostepeni postupak i žalbeni postupak okončani u roku od dvije godine. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se postojanje velikog broja objektivnih okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju konkretni postupak (ratno stanje, promjena nadležnosti, potreba za vršenjem rekonstrukcije događaja i ekshumacije leša), ne mogu staviti na teret nadležnim sudovima i time ih učiniti odgovornim za dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili aktivni i da je u toku postupka održano više od 10 ročišta. Pri tom Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant promjenom adresa i neprijavljivanjem novih adresa bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, kao i 2002. i 2003. godine, znatno doprinio dužini trajanja postupka. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 23. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 14 godina i devet mjeseci, apelantov doprinos dužini trajanja postupka kao i objektivne okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju postupak, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 30. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što osporene presude nisu dovoljno obrazložene i ne sadrže odlučne činjenice o razlozima zbog kojih je ubistvo učinjeno, da sudovi nisu stvorili pretpostavke za primjenu principa nevinosti i pripreme i iznošenja argumenata i dokaza odbrane već da su sudovi vjerovali isključivo nalazu vještaka medicinske struke, pri tome odbijajući izjave svjedoka. Apelant također smatra da je istraga u ovom predmetu vođena loše i nemarno. 31. U vezi sa navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). 33. Razmatrajući apelantove navode u vezi sa prihvatanjem odnosno neprihvatanjem dokaza i u vezi s tim neprovođenjem principa nevinosti i onemogućavanjem odbrani iznošenja dokaza, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, prema citiranim odredbama čl. 234. stav 1, 247, 249. i 342. stav 2. ZKP FBiH izvršili rekonstrukciju događaja i ekshumaciju i pregled tijela ubijenog te da su, s tim u vezi, detaljno analizirali nalaz vještaka medicinske struke i izvršenu rekonstrukciju događaja koja je u potpunosti potvrdila nalaz vještaka medicinske struke. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi zaključili da su navedeni, objektivni dokazi u suprotnosti sa izjavama svjedoka, te da su i same izjave pojedinih svjedoka koje su date na glavnom pretresu u suprotnosti sa izjavama tih svjedoka koje su date u toku istrage. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su nadležni sudovi na osnovu navedenih dokaza utvrdili da je apelant djelo izveo sa direktnim umišljajem i da je isključena mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani, kako su apelant i navedeni svjedoci tvrdili. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova u pogledu ovih pitanja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi i u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno niti da je postupak vođen na apelantovu štetu. Ustavni sud primjećuje da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku na dvije in stance i da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca. Apelantu je, također, bilo omogućeno da predlaže i izvodi dokaze kako bi dokazao svoje tvrdnje u vezi sa vrstom krivičnog djela i u vezi sa načinom i motivom izvršenja. Osim toga, apelant je imao mogućnost da izjavljuje prigovore - između ostalog i na način vođenja istrage kao i da koristi pravne lijekove. Ovo naročito ako se ima u vidu da je prvostepeni sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, kako je već rečeno, izveo mnogobrojne dokaze koji su išli i u prilog i protiv apelanta i koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prilikom donošenja osporene odluke i pri tom dao jasne razloge zašto su određeni dokazi prihvaćeni a drugi nisu. Ova činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti. 34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su svi apelantovi navodi iz apelacije identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te da su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. 35. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 36. Nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta trajao više od 14 godina u slučaju kada zbog brojnih objektivnih okolnosti sudovi nisu bili u mogućnosti postupak okončati u kraćem roku i u slučaju kada je apelant jedno vrijeme bio nedostupan sudskim organima. Također nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi izveli brojne dokaze i svoje odluke detaljno i nedvosmisleno obrazložili i kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je postupak vođen na štetu apelanta. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 712/07, rješavajući apelaciju S.H.Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S.H.Ć. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. prosinca 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S.H.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Razija Huseinagić, odvjetnica iz Zenice, podnijela je 27. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. prosinca 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona i Osnovne škole "Kulin ban" Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. siječnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. siječnja, a Općinski sud 31. siječnja 2008. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantici 6. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi isplate razlike plaća, razlike naknade za ishranu i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora. Općinski sud je donio Presudu broj P-470/05 od 20. siječnja 2006. godine kojom je obvezao tužene da apelantici solidarno isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, preciziranim u dispozitivu presude, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantičin tužbeni zahtjev utemeljen u smislu odredaba čl. 30, 37. i 38. stavak 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 53/00) kojima je regulirana osnovica za obračun plaće, pravo na naknadu regresa i visina te naknade, te pravo na naknadu za ishranu i visina te naknade. Sud je, dalje, naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, čiji nalaz je prihvatio kao objektivan i stručan. Dalje, sud je naveo da apelantici, osim osnovne tražbine, pripada i sporedna tražbina iz članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94). U svezi s tim, sud je istaknuo da zakonska zatezna kamata počinje teći od dana dospjelosti svake pojedinačne tražbine, a koje se obračunavaju i isplaćuju jednom mjesečno. Međutim, sud je naveo da je u konkretnom slučaju zakonske zatezne kamate dosudio sukladno podnesenom tužbenom zahtjevu obzirom na odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku prema kojima sud postupa u granicama podnesenog tužbenog zahtjeva. 7. Odlučujući o prizivima tuženih protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. prosinca 2006. godine kojom je priziv Zeničko-dobojskog kantona uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na Zeničko-dobojski kanton odbijen. Priziv Osnovne škole "Kulin ban" Visoko je djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je apelantici dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 9. siječnja 2006. godine pa do isplate. U preostalom dijelu priziv je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio zakonske zatezne kamate, budući da se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama, u smislu članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima. U svezi s tim, sud je naveo da na povremene novčane tražbine zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, u smislu članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima. Obzirom na to da je tužbeni zahtjev apelantica precizirala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 9. siječnja 2006. godine, Kantonalni sud je dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od tog nadnevka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica se žali da je pobijanom odlukom Kantonalnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica se, također, žali da joj je povrijeđeno i pravo iz članka 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u nejednakopravan položaj u odnosu na ostale djelatnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinačno utvrđenog iznosa. Apelantica navodi da je u predmetu broj AP 658/07 dostavljen veliki broj presuda redovitih sudova sa svih instanci u državi iz kojih je vidljivo da su se zakonske zatezne kamate dosuđivale od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. Pri tomu, apelantica se pozvala na odredbe članka 70. Zakona o radu i članka 3. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora koje definiraju obvezu isplate plaća i rokove, te smatra da se, s druge strane, Kantonalni sud pogrešno pozvao na odredbe članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica ne slaže sa stajalištem koje je izraženo u pobijanoj presudi. Prema mišljenju suda, različita pravna shvaćanja sudova ne mogu se dovesti u svezu sa povredama iz Europske konvencije. Sud je, dalje, naveo da je u predmetnom postupku apelantici omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Ustava BiH i Europske konvencije bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, a osobito pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je pobijana presuda Kantonalnog suda zakonita. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Članak 68. Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 70. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koja ne mogu biti dulja od 30 dana. 12. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću uposleniku. 13. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Članak 277. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Članak 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Članak 372. Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremene tražbine), pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Š...Ć VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. prosinca 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 4. siječnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. veljače 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 19. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. 20. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 21. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 658/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. lipnja 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke glede apelantičinih prizivnih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, prema odredbama članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima, povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je istaknuo da se plaće i ostale novčane tražbine iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremene tražbine, u smislu odredaba članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, te da, stoga, nema mjesta za primjenu odredaba članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima glede početka tijeka zakonske zatezne kamate na te tražbine. Također, Ustavni sud je istaknuo da predmetne novčane tražbine dospijevaju točno određenog nadnevka, nakon čega poslodavac pada u docnju, te da, stoga, plaća zakonsku zateznu kamatu od tog dana sukladno odredbama članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima. 22. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 658/07 od 10. lipnja 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantičine navode. VIII. Zaključak 23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantici na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu primjenom odredaba članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima, povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 24. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 712/07, rješavajući apelaciju S.H.Ć., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S.H.Ć. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. S.H.Ć. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Visokog, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), Ministarstva obrazovawa, nauke, kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona i Osnovne škole "Kulin ban" Visoko (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. januara, a Opštinski sud 31. januara 2008. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantkiwi 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih radi isplate razlike plata, razlike naknade za ishranu i razlike naknade za korišćenje godišnjeg odmora. Opštinski sud je donio Presudu broj P-470/05 od 20. januara 2006. godine kom je obavezao tužene da apelantkiwi solidarno isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, preciziranim u dispozitivu presude, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelantkiwin tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbi čl. 30, 37 i 38 stav 2 Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovawa u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 53/00) kojima je regulisana osnovica za obračun plate, pravo na naknadu regresa i visina te naknade, te pravo na naknadu za ishranu i visina te naknade. Sud je, dalje, naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 vještaka finansijske struke, čiji nalaz je prihvatio kao objektivan i stručan. Dalje, sud je naveo da apelantkiwi, osim osnovnog potraživawa, pripada i sporedno potraživanje iz člana 277 Zakona o obligacionim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94). U vezi s tim, sud je istakao da zakonska zatezna kamata počinje da teče od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživawa, a koja se obračunavaju i isplaćuju jednom mjesečno. Međutim, sud je naveo da je u konkretnom slučaju zakonske zatezne kamate dosudio u skladu sa podnesenim tužbenim zahtjevom s obzirom na odredbe člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku shodno kojima sud postupa u granicama podnesenog tužbenog zahtjeva. 7. Odlučujući o žalbama tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine kom je žalba Zeničko-dobojskog kantona uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na Zeničko-dobojski kanton odbijen. Žalba Osnovne škole "Kulin ban" Visoko je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je apelantkiwi dosuđena zakonska zatezna kamata počev od 9. januara 2006. godine pa do isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno dosudio zakonske zatezne kamate, budući da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživawima, u smislu člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, sud je naveo da na povremena novčana potraživawa zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu, u smislu člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev apelantkiwa precizirala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 9. januara 2006. godine, Kantonalni sud je dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od tog datuma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantkiwa se žali da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkiwa se, takođe, žali da joj je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Opšte deklaracije o qudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinačno utvrđenog iznosa. Apelantkiwa navodi da je u predmetu broj AP 658/07 dostavljen veliki broj presuda redovnih sudova sa svih instanci u državi iz kojih je vidqivo da su se zakonske zatezne kamate dosuđivale od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. Pri tome, apelantkiwa se pozvala na odredbe člana 70 Zakona o radu i člana 3 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora koje definišu obavezu isplate plata i rokove, te smatra da se, s druge strane, Kantonalni sud pogrešno pozvao na odredbe člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije proizilazi da se apelantkiwa ne slaže sa stanovištem koje je izraženo u osporenoj presudi. Prema mišljenju suda, različita pravna shvatawa sudova ne mogu da se dovedu u vezu sa povredama iz Evropske konvencije. Sud je, dalje, naveo da je u predmetnom postupku apelantkiwi omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Ustava BiH i Evropske konvencije bez diskriminacije prema bilo kom osnovu, a naročito pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 10. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda zakonita. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68 Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70 Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plate, koji ne mogu biti duži od 30 dana. 12. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Poslodavac je dužan da najmanje jedanput mjesečno obračuna i isplati platu zaposleniku. 13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277 Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279 (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davawa ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može da se zahtijeva kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davawa teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za wihovu isplatu. Član 372 Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavawa, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. Š...Ć VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 4. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantkiwa smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 19. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. 20. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 21. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 658/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazložewa ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je zakqučio da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošewa zahtjeva sudu, prema odredbama člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je istakao da se plate i ostala novčana potraživawa iz radnog odnosa ne mogu da definišu kao povremena potraživawa, u smislu odredbi člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, te da, stoga, nema mjesta za primjenu odredbi člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na ta potraživawa. Takođe, Ustavni sud je istakao da predmetna novčana potraživawa dospijevaju tačno određenog datuma, nakon čega poslodavac pada u docnju, te da, stoga, plaća zakonsku zateznu kamatu od tog dana u skladu sa odredbama člana 277 Zakona o obligacionim odnosima. 22. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zakqučio da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantkiwine navode. VIII. Zakqučak 23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantkiwi na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošewa zahtjeva sudu primjenom odredbi člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 712/07, rješavajući apelaciju S.H.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija S.H.Ć. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S.H.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona i Osnovne škole "Kulin ban" Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. januara, a Općinski sud 31. januara 2008. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantici 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi isplate razlike plaća, razlike naknade za ishranu i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora. Općinski sud je donio Presudu broj P-470/05 od 20. januara 2006. godine kojom je obavezao tužene da apelantici solidarno isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, preciziranim u dispozitivu presude, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredaba čl. 30, 37. i 38. stav 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 53/00) kojima je regulirana osnovica za obračun plaće, pravo na naknadu regresa i visina te naknade, te pravo na naknadu za ishranu i visina te naknade. Sud je, dalje, naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, čiji nalaz je prihvatio kao objektivan i stručan. Dalje, sud je naveo da apelantici, osim osnovnog potraživanja, pripada i sporedno potraživanje iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94). U vezi s tim, sud je istakao da zakonska zatezna kamata počinje teći od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja, a koja se obračunavaju i isplaćuju jednom mjesečno. Međutim, sud je naveo da je u konkretnom slučaju zakonske zatezne kamate dosudio u skladu sa podnesenim tužbenim zahtjevom s obzirom na odredbe člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojima sud postupa u granicama podnesenog tužbenog zahtjeva. 7. Odlučujući o žalbama tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine kojom je žalba Zeničko-dobojskog kantona uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na Zeničko-dobojski kanton odbijen. Žalba Osnovne škole "Kulin ban" Visoko je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je apelantici dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 9. januara 2006. godine pa do isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno dosudio zakonske zatezne kamate, budući da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima, u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, sud je naveo da na povremena novčana potraživanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, u smislu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev apelantica precizirala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 9. januara 2006. godine, Kantonalni sud je dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od tog datuma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica se žali da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, zbog odluke od kada teče kamata, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se, također, žali da joj je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer je na ovaj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike kojima je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinačno utvrđenog iznosa. Apelantica navodi da je u predmetu broj AP 658/07 dostavljen veliki broj presuda redovnih sudova sa svih instanci u državi iz kojih je vidljivo da su se zakonske zatezne kamate dosuđivale od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. Pri tome, apelantica se pozvala na odredbe člana 70. Zakona o radu i člana 3. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora koje definiraju obavezu isplate plaća i rokove, te smatra da se, s druge strane, Kantonalni sud pogrešno pozvao na odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavom koji je izražen u osporenoj presudi. Prema mišljenju suda, različita pravna shvatanja sudova ne mogu se dovesti u vezu sa povredama iz Evropske konvencije. Sud je, dalje, naveo da je u predmetnom postupku apelantici omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Ustava BiH i Evropske konvencije bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, a naročito pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda zakonita. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. 12. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću zaposleniku. 13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: III. Zatezna kamata Kad se duguje Član 277. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamata na kamatu Član 279. (1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno. (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Član 372. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Š...Ć VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 453 od 22. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) pravo na imovinu. 20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 21. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 658/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, prema odredbama člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je istakao da se plaće i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena potraživanja, u smislu odredaba člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da, stoga, nema mjesta za primjenu odredaba člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na ta potraživanja. Također, Ustavni sud je istakao da predmetna novčana potraživanja dospijevaju tačno određenog datuma, nakon čega poslodavac pada u docnju, te da, stoga, plaća zakonsku zateznu kamatu od tog dana u skladu sa odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. 22. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelanticine navode. VIII. Zaključak 23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantici na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu primjenom odredaba člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 921/07, rješavajući apelaciju Alisana Krajšića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Alisana Krajšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. siječnja 2007. godine. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. siječnja 2007. godine. Na temelju članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Općinskog suda u Orašju broj P-234/04 od 6. listopada 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Alisan Krajšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 26. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. siječnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. srpnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. kolovoza 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 27. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 26. lipnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-234/04 od 6. listopada 2006. godine tuženi je obvezan isplatiti apelantu 2.503,48 KM na ime naknade materijalne štete i troškove postupka. Stavkom dva izreke ove presude odbijena je preinaka tužbe za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 2.503,48 KM, počevši od 5. svibnja 2003. godine kao dana nastanka štete pa do isplate. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije upitno da se 30. svibnja 2003. godine desila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali apelant, koji je vozio osobno motorno vozilo, i Marjan Filipović, koji je upravljao traktorom sa prikolicom. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tuženog prema polici osiguranja, a da traktor koji je sudjelovao u prometnoj nezgodi nije bio osiguran. Dalje je utvrđeno da među strankama nije upitno da protiv vozača traktora nije pokrenut prekršajni postupak, a da je protiv apelanta prekinut prekršajni postupak Rješenjem Suda za prekršaje u Orašju od 28. kolovoza 2003. godine. Općinski sud je utvrdio da je vozač traktora isključivo odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće. Općinski sud je apelantu dosudio utvrđeni iznos na ime naknade materijalne štete zbog oštećenja na njegovu vozilu, primjenom odredaba članka 185. stavak 4, a u svezi sa stavkom 1, članka 189. stavak 1, čl. 190, 940. i 941. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, te u svezi sa člankom 82. stavak 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. siječnja 2007. godine djelomično je uvažen priziv tuženog i presuda Općinskog suda preinačena tako da je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio sve pravno relevantne činjenice značajne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, Općinski sud je u tijeku postupka utvrdio da je apelant pretrpio štetu u prometnoj nezgodi u kojoj je bio jedan od sudionika, a da je za nezgodu kriv drugi sudionik (vozač neregistriranog traktora), kao i visinu pretrpljene štete. 9. Kantonalni sud je, međutim, obrazložio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova postupka, temeljeći svoje stajalište na članku 82. stavak 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba, kojim je propisano da "oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Kantonalni sud je zaključio da je utemeljen prigovor o nepostojanju pasivne legitimacije, koji je tuženi iznio u prizivu, jer je prvostupanjski sud trebao odlučiti o apelantovom tužbenom zahtjevu primjenom članka 75. točka 1. navedenog zakona, kojim je propisano da vozač vozila nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim osobama. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je apelant, kao vozač vozila, tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog kod kojega je njegovo vozilo kojim je upravljao u trenutku nezgode osigurano od automobilske odgovornosti prema trećim osobama, a on se ne smatra trećom osobom u smislu citiranog propisa. Kantonalni sud je, također, naveo da je iz odredbe članka 66. istog zakona jasno da se vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila, obvezno osiguravaju za štete pričinjene trećim osobama, što znači da njihov osiguravatelj odgovara za štetu pričinjenu tim osobama, a ne osiguranicima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola proj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije po osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla, političkog i drugog mišljenja. Apelant je istaknuo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio članak 75. točka 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba, jer u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 82. navedenog zakona. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev utemeljen i da se zasniva na pravu oštećene osobe da podnese odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje, ako mu je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik, nije osigurao od automobilske odgovornosti. Naveo je da je slučajnost što je apelant tužio društvo za osiguranje u kojem je i sâm osiguran od automobilske odgovornosti, ali da citirani zakon ne pravi razliku u tome smislu da osiguranici koji su kod jednog osiguravajućeg društva osigurani za štete pričinjene trećim osobama ne mogu tražiti naknadu štete od istog osiguranja po osnovi odgovornosti za neosigurana vozila. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da u drugostupanjskom postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na čiju povredu se žali u apelaciji, kao i da podržava razloge iz svoje presude i smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminirajuća. 12. U odgovoru na apelaciju tuženi je istaknuo da je Kantonalni sud pravilno postupio donoseći pobijanu presudu, jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) relevantne odredbe glase: Članak 66. točka 2. Prema ovom zakonu, obvezno se osiguravaju: 2) vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama; Članak 75. točka 1. Nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim osobama: 1) vozač vozila; Članak 82. st. 1, 2. i 4. (1) Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. (2) Društvo za osiguranje iz stavka 1. ovog članka za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje. Š...Ć (4) Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. siječnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 25. siječnja 2007. godine. Apelacija je podnesena 26. ožujka 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola proj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na imovinu 19. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 20. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda glede povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelant imao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 21. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je Europski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept "imovine" u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nedvojbeno nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Europski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, točka 54). Također, pojam "imovina" uključuje i odštetne zahtjeve glede kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi, Europski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. studenog 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 22. U konkretnom predmetu apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu tražio naknadu materijalne štete od tuženog, navodeći da mu je štetu nanio vozač neregistriranog vozila, a da je on osigurao svoje vozilo kod tuženog. Člankom 82. stavak 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba je eksplicitno propisano da "oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Imajući u vidu relevantnu odredbu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je apelant mogao obrazložiti da ima legitimno očekivanje da će njegov odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je utemeljeno na važećem zakonu, predstavlja "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu? 23. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste je li pobijanom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu. 24. Europski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu, provedbom onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stavak 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti " je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 69). 25. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. travnja 1979, serija A broj 30, stavak 49, i Malone od 2. kolovoza 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, obzirom na to da je pravomoćnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, radi o lišavanju apelanta njegove imovine, u smislu druge rečenice stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Zakonitost miješanja 27. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 28. U svezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku utemeljio na odredbi članka 75. točka 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba, koja se odnosi na prava vozača koji se osigurao za štete od automobilske odgovornosti. Pri tomu Kantonalni sud je obrazložio svoje stajalište činjenicom da je apelant tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog po pravnoj osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama koji on ima kod tuženog. Međutim, Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, redoviti sud vezan samo za činjenične navode tužbe, a ne i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ističe da iz nepobitno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant kao oštećena osoba ima pravo na naknadu štete po osnovi odgovornosti za štetu koju prouzroče neosigurana vozila, a koju oštećena osoba može zahtijevati od bilo kojeg društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, kako je eksplicitno propisano člankom 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba. 29. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je Općinski sud utvrdio da pasivna legitimacija nije upitna u konkretnom parničnom postupku, jer je za predmetnu štetu krivo neosigurano vozilo (traktor sa prikolicom), a prema članku 82. Zakona o osiguranju imovine, i oštećena osoba može takvu štetu potraživati od svakog osiguravajućeg društva. Ustavni sud, dalje, ističe da je Kantonalni sud smatrao da je apelant odredio i ograničio pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva putem ugovora o osiguranju kod tuženog, pa je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran biti stranka u predmetnom sporu, pozivajući se pri tomu na članak 75. točka 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba. Međutim, Ustavni sud ističe da redoviti sudovi u svom postupanju nisu vezani pravnim temeljem koji u tužbi ili tijekom postupka iznesu stranke. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da postoji pravna osnova u odnosu na tuženog, prema odredbi članka 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba, jer navedena odredba predviđa odgovornost od štete nanesene uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio odredbu članka 75. točka 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba, jer navedenom odredbom nije regulirano pitanje odgovornosti za štetu koju prouzroče vlasnici, odnosno korisnici vozila koji se nisu osigurali od automobilske odgovornosti, a što je u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka, čime je apelanta lišio njegove imovine. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno "sukladno zakonu", pa ostali aspekti članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati. 31. Na temelju izloženog Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom Kantonalnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 32. U svjetlu zaključaka glede navodnih povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati navode u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Sud smatra da nije neophodno razmatrati ni navode o povredi prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudbena odluka, koja je osnova miješanja u apelantovu imovinu, utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. 34. Ustavni sud je, primjenom odredbe članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ostavi na pravnoj snazi Presudu Općinskog suda broj P-234/04 od 6. listopada 2006. godine, jer je ustanovio da je Općinski sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise o čemu je dao jasne razloge koji nisu proizvoljni, te da nema razloga da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 921/07, rješavajući apelaciju Alisana Krajšića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Alisana Krajšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. Na osnovu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Opštinskog suda u Orašju broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Alisan Krajšić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kog zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo, Filijala Brčko (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. avgusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 27. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 26. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda u Orašju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine tuženi je obavezan da isplati apelantu 2.503,48 KM na ime naknade materijalne štete i troškove postupka. Stavom dva izreke ove presude odbijeno je preinačenje tužbe za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 2.503,48 KM, počev od 5. maja 2003. godine kao dana nastanka štete pa do isplate. 7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da među strankama nije sporno da se 30. maja 2003. godine desila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali apelant, koji je vozio putničko motorno vozilo, i Marjan Filipović, koji je upravljao traktorom sa prikolicom. Opštinski sud je, dalje, naveo da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tuženog prema polici osigurawa, a da traktor koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći nije bio osiguran. Dalje je utvrđeno da među strankama nije sporno da protiv vozača traktora nije pokrenut prekršajni postupak, a da je protiv apelanta prekinut prekršajni postupak Rješenjem Suda za prekršaje u Orašju od 28. avgusta 2003. godine. Opštinski sud je utvrdio da je vozač traktora iskqučivo odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nesreće. Opštinski sud je apelantu dosudio utvrđeni iznos na ime naknade materijalne štete zbog oštećewa na njegovom vozilu, primjenom odredbi člana 185 stav 4, a u vezi sa stavom 1, člana 189 stav 1, čl. 190, 940 i 941 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, te u vezi sa članom 82 stav 1 Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda Opštinskog suda preinačena tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio sve pravno relevantne činjenice značajne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, Opštinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant pretrpio štetu u saobraćajnoj nesreći u kojoj je bio jedan od učesnika, a da je za nesreću kriv drugi učesnik (vozač neregistrovanog traktora), kao i visinu pretrpljene štete. 9. Kantonalni sud je, međutim, obrazložio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova postupka, zasnivajući svoje stanovište na članu 82 stav 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, kojim je propisano da "oštećeno lice kom je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se sopstvenik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Kantonalni sud je zakqučio da je osnovan prigovor o nepostojanju pasivne legitimacije, koji je tuženi iznio u žalbi, jer je prvostepeni sud trebalo da odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu primjenom člana 75 tačka 1 navedenog zakona, kojim je propisano da vozač vozila nema pravo na naknadu štete po osnovu osigurawa od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim licima. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je apelant, kao vozač vozila, tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog kod koga je njegovo vozilo kojim je upravljao u momentu nesreće osigurano od automobilske odgovornosti prema trećim licima, a on se ne smatra trećim licem u smislu citiranog propisa. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je iz odredbe člana 66 istog zakona jasno da se sopstvenici, odnosno korisnici motornih vozila, obavezno osiguravaju za štete pričinjene trećim licima, što znači da wihov osiguravateq odgovara za štetu pričinjenu tim licima, a ne osiguranicima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije po osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog i drugog mišljewa. Apelant je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 75 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, jer u konkretnom slučaju treba primijeniti član 82 navedenog zakona. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i da se zasniva na pravu oštećenog lica da podnese odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje, ako mu je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se sopstvenik, odnosno korisnik, nije osigurao od automobilske odgovornosti. Naveo je da je slučajnost što je apelant tužio društvo za osiguranje u kom je i sâm osiguran od automobilske odgovornosti, ali da citirani zakon ne pravi razliku u tom smislu da osiguranici koji su kod jednog osiguravajućeg društva osigurani za štete pričinjene trećim licima ne mogu da traže naknadu štete od istog osigurawa po osnovu odgovornosti za neosigurana vozila. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da u drugostepenom postupku pred tim sudom nije bilo kršewa apelantovih prava na čiju povredu se žali u apelaciji, kao i da podržava razloge iz svoje presude i smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije bila proizvoqna i diskriminišuća. 12. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je Kantonalni sud pravilno postupio donoseći osporenu presudu, jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o osiguranju imovine i lica ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) relevantne odredbe glase: Član 66 tačka 2 Shodno ovom zakonu, obavezno se osiguravaju: 2) sopstvenici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim licima; Član 75 tačka 1 Nema pravo na naknadu štete po osnovu osigurawa od automobilske odgovornosti za štete trećim licima: 1) vozač vozila; Član 82 st. 1, 2 i 4 (1) Oštećeno lice kome je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se sopstvenik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. (2) Društvo za osiguranje iz stava 1 ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje. Š...Ć (4) Biro za osiguranje ima pravo na regres prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2007. godine. Apelacija je podnesena 26. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 19. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 20. Preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant imao "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za qudska prava naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumwivo nije ograničeno na svojinu na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako mogu da se smatraju kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Takođe, pojam "imovina" ukqučuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može da obrazloži da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizovani (vidi, Evropski sud za qudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 22. U konkretnom predmetu apelant je tužbom podnesenom Opštinskom sudu tražio naknadu materijalne štete od tuženog, navodeći da mu je štetu nanio vozač neregistrovanog vozila, a da je on osigurao svoje vozilo kod tuženog. Članom 82 stav 1 Zakona o osiguranju imovine i lica je eksplicitno propisano da "oštećeno lice kom je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se sopstvenik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Imajući u vidu relevantnu odredbu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je apelant mogao da obrazloži da ima legitimno očekivanje da će njegov odštetni zahtjev biti realizovan. Ustavni sud zakqučuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je zasnovano na važećem zakonu, predstavlja "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je došlo do miješawa u apelantovu imovinu? 23. Sljedeće pitanje na koje mora da se dâ odgovor jeste da li je osporenom presudom došlo do miješawa u apelantovu imovinu. 24. Evropski sud za qudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti, garantuje pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitawa u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utiče na svojinu, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga mora da se odredi "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69). 25. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom ciqu, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje ne može da se nametne samo zakonskom odredbom koja ispuwava uslove vladavine prava i služi legitimnom ciqu u javnom interesu, nego mora, takođe, da održi razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman ciq, a nosioci prava ne smiju da se podvrgavaju proizvoqnom tretmanu i od wih ne smije da se traži da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67 i 68). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, radi o lišavanju apelanta njegove imovine, u smislu druge rečenice stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zakonitost miješawa 27. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. 28. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana 75 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, koja se odnosi na prava vozača koji se osigurao za štete od automobilske odgovornosti. Pri tome Kantonalni sud je obrazložio svoje stanovište činjenicom da je apelant tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog po pravnom osnovu ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima koji on ima kod tuženog. Međutim, Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, redovni sud vezan samo za činjenične navode tužbe, a ne i pravni osnov tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ističe da iz nesporno utvrđenog činjeničnog stawa proizilazi da apelant kao oštećeno lice ima pravo na naknadu štete po osnovu odgovornosti za štetu koju prouzrokuju neosigurana vozila, a koju oštećeno lice može da zahtijeva od bilo kog društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, kako je eksplicitno propisano članom 82 Zakona o osiguranju imovine i lica. 29. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je Opštinski sud utvrdio da pasivna legitimacija nije sporna u konkretnom parničnom postupku, jer je za predmetnu štetu krivo neosigurano vozilo (traktor sa prikolicom), a shodno članu 82 Zakona o osiguranju imovine, i oštećeno lice može takvu štetu da potražuje od svakog osiguravajućeg društva. Ustavni sud, dalje, ističe da je Kantonalni sud smatrao da je apelant odredio i ograničio pravni osnov svog tužbenog zahtjeva putem ugovora o osiguranju kod tuženog, pa je zakqučio da tuženi nije pasivno legitimisan da bude stranka u predmetnom sporu, pozivajući se pri tome na član 75 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica. Međutim, Ustavni sud ističe da redovni sudovi u svom postupanju nisu vezani pravnim osnovom koji u tužbi ili tokom postupka iznesu stranke. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da postoji pravni osnov u odnosu na tuženog, shodno odredbi člana 82 Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedena odredba predviđa odgovornost od štete nanesene upotrebom vozila čiji se sopstvenik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoqno primijenio odredbu člana 75 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedenom odredbom nije regulisano pitanje odgovornosti za štetu koju prouzrokuju sopstvenici, odnosno korisnici vozila koji se nisu osigurali od automobilske odgovornosti, a što je u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka, čime je apelanta lišio njegove imovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno "u skladu sa zakonom", pa ostali aspekti člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati. 31. Na osnovu izloženog Ustavni sud zakqučuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 32. U svjetlu zakqučaka u pogledu navodnih povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Sud smatra da nije neophodno razmatrati ni navode o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješawa u apelantovu imovinu, zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava. 34. Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odlučio da ostavi na pravnoj snazi Presudu Opštinskog suda broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine, jer je ustanovio da je Opštinski sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise o čemu je dao jasne razloge koji nisu proizvoqni, te da nema razloga da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 921/07, rješavajući apelaciju Alisana Krajšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Alisana Krajšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Općinskog suda u Orašju broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Alisan Krajšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 9. augusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 27. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 26. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine tuženi je obavezan da isplati apelantu 2.503,48 KM na ime naknade materijalne štete i troškove postupka. Stavom dva izreke ove presude odbijena je preinaka tužbe za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 2.503,48 KM, počevši od 5. maja 2003. godine kao dana nastanka štete pa do isplate. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da se 30. maja 2003. godine desila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali apelant, koji je vozio putničko motorno vozilo, i Marjan Filipović, koji je upravljao traktorom sa prikolicom. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tuženog prema polisi osiguranja, a da traktor koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći nije bio osiguran. Dalje je utvrđeno da među strankama nije sporno da protiv vozača traktora nije pokrenut prekršajni postupak, a da je protiv apelanta prekinut prekršajni postupak Rješenjem Suda za prekršaje u Orašju od 28. augusta 2003. godine. Općinski sud je utvrdio da je vozač traktora isključivo odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nesreće. Općinski sud je apelantu dosudio utvrđeni iznos na ime naknade materijalne štete zbog oštećenja na njegovom vozilu, primjenom odredaba člana 185. stav 4, a u vezi sa stavom 1, člana 189. stav 1, čl. 190, 940. i 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te u vezi sa članom 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda preinačena tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio sve pravno relevantne činjenice značajne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant pretrpio štetu u saobraćajnoj nesreći u kojoj je bio jedan od učesnika, a da je za nesreću kriv drugi učesnik (vozač neregistriranog traktora), kao i visinu pretrpljene štete. 9. Kantonalni sud je, međutim, obrazložio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova postupka, zasnivajući svoj stav na članu 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, kojim je propisano da "oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor o nepostojanju pasivne legitimacije, koji je tuženi iznio u žalbi, jer je prvostepeni sud trebalo da odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu primjenom člana 75. tačka 1. navedenog zakona, kojim je propisano da vozač vozila nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim licima. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je apelant, kao vozač vozila, tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog kod koga je njegovo vozilo kojim je upravljao u momentu nesreće osigurano od automobilske odgovornosti prema trećim licima, a on se ne smatra trećim licem u smislu citiranog propisa. Kantonalni sud je, također, naveo da je iz odredbe člana 66. istog zakona jasno da se vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila, obavezno osiguravaju za štete pričinjene trećim licima, što znači da njihov osiguravatelj odgovara za štetu pričinjenu tim licima, a ne osiguranicima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije po osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog i drugog mišljenja. Apelant je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer u konkretnom slučaju treba primijeniti član 82. navedenog zakona. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i da se zasniva na pravu oštećenog lica da podnese odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje, ako mu je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik, nije osigurao od automobilske odgovornosti. Naveo je da je slučajnost što je apelant tužio društvo za osiguranje u kojem je i sâm osiguran od automobilske odgovornosti, ali da citirani zakon ne pravi razliku u tom smislu da osiguranici koji su kod jednog osiguravajućeg društva osigurani za štete pričinjene trećim licima ne mogu tražiti naknadu štete od istog osiguranja po osnovu odgovornosti za neosigurana vozila. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da u drugostepenom postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na čiju povredu se žali u apelaciji, kao i da podržava razloge iz svoje presude i smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminirajuća. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 12. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je Kantonalni sud pravilno postupio donoseći osporenu presudu, jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o osiguranju imovine i lica ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) relevantne odredbe glase: Član 66. tačka 2. Prema ovom zakonu, obavezno se osiguravaju: 2) vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim licima; Član 75. tačka 1. Nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim licima: 1) vozač vozila; Član 82. st. 1, 2. i 4. (1) Oštećeno lice kome je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. (2) Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje. Š...Ć (4) Biro za osiguranje ima pravo na regres prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2007. godine. Apelacija je podnesena 26. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 20. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, pojam "imovina" uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24). 22. U konkretnom predmetu apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu tražio naknadu materijalne štete od tuženog, navodeći da mu je štetu nanio vozač neregistriranog vozila, a da je on osigurao svoje vozilo kod tuženog. Članom 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica je eksplicitno propisano da "oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti". Imajući u vidu relevantnu odredbu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je apelant mogao obrazložiti da ima legitimno očekivanje da će njegov odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je zasnovano na važećem zakonu, predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu? 23. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu. 24. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69). 25. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, radi o lišavanju apelanta njegove imovine, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zakonitost miješanja 27. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 28. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, koja se odnosi na prava vozača koji se osigurao za štete od automobilske odgovornosti. Pri tome Kantonalni sud je obrazložio svoj stav činjenicom da je apelant tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog po pravnom osnovu ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima koji on ima kod tuženog. Međutim, Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, redovni sud vezan samo za činjenične navode tužbe, a ne i pravni osnov tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ističe da iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant kao oštećeno lice ima pravo na naknadu štete po osnovu odgovornosti za štetu koju prouzrokuju neosigurana vozila, a koju oštećeno lice može zahtijevati od bilo kojeg društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, kako je eksplicitno propisano članom 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. 29. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je Općinski sud utvrdio da pasivna legitimacija nije sporna u konkretnom parničnom postupku, jer je za predmetnu štetu krivo neosigurano vozilo (traktor sa prikolicom), a prema članu 82. Zakona o osiguranju imovine, i oštećeno lice može takvu štetu potraživati od svakog osiguravajućeg društva. Ustavni sud, dalje, ističe da je Kantonalni sud smatrao da je apelant odredio i ograničio pravni osnov svog tužbenog zahtjeva putem ugovora o osiguranju kod tuženog, pa je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran da bude stranka u predmetnom sporu, pozivajući se pri tome na član 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica. Međutim, Ustavni sud ističe da redovni sudovi u svom postupanju nisu vezani pravnim osnovom koji u tužbi ili tokom postupka iznesu stranke. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da postoji pravni osnov u odnosu na tuženog, prema odredbi člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedena odredba predviđa odgovornost od štete nanesene upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio odredbu člana 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedenom odredbom nije regulirano pitanje odgovornosti za štetu koju prouzrokuju vlasnici, odnosno korisnici vozila koji se nisu osigurali od automobilske odgovornosti, a što je u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka, čime je apelanta lišio njegove imovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno "u skladu sa zakonom", pa ostali aspekti člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati. 31. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 32. U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Sud smatra da nije neophodno razmatrati ni navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. 34. Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ostavi na pravnoj snazi Presudu Općinskog suda broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine, jer je ustanovio da je Općinski sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise o čemu je dao jasne razloge koji nisu proizvoljni, te da nema razloga da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1318/08, rješavajući apelaciju Zuhdije Miskića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zuhdije Miskića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu broj P-134/02. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj P-134/02 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke Zuhdiji Miskiću isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu i Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zuhdija Miskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnio je 30. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-134/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 8. svibnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. lipnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 2. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. siječnja 2001. godine zaključio ugovor o djelu sa "Tehnikadrvo Kapić" d.o.o. iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi). Obzirom na to da tuženi, prema apelantovom mišljenju, nije ispoštovao ugovorene obveze, odnosno da je ugovoreni posao obavio sa nedostacima koje nije otklonio, apelant mu je 12. listopada 2001. godine dostavio opomenu pred tužbu. Pošto rezultat opomene nije bilo otklanjanje nedostataka na koje je ukazivano, apelant je 25. ožujka 2002. godine podnio Općinskom sudu tužbu radi obeštećenja. 7. Općinski sud je 16. listopada 2003. godine održao ročište kojem su pristupili apelant i njegov odvjetnik, te tuženi. Zbog razloga koje ne iznose ni apelanat ni Općinski sud, ročište je odgođeno za 5. prosinac 2003. godine. Na ročištu od 5. prosinca 2003. godine doneseno je rješenje sukladno članku 454. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), kojim je opozvano Rješenje broj P-134/02 iz zapisnika sa ročišta održanog 16. listopada 2003. godine o zakazivanju glavne rasprave. 8. U razdoblju od 16. rujna 2005. godine do 4. lipnja 2007. godine apelant se šest puta urgencijama obraćao Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta, odnosno glavne rasprave. 9. Općinski sud je dopisom od 4. lipnja 2007. godine, koji je apelantovom opunomoćeniku uručen 12. lipnja 2007. godine, obavijestio apelantovog opunomoćenika da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uvjeti za postupanje po spisu prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. veljače 2007. godine. 10. Apelantov opunomoćenik je nakon obavijesti o Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta još dva puta, tj. 11. rujna 2007. godine i 29. listopada 2007. godine, upućivao urgencije Općinskom sudu da se apelantov predmet uzme u rad. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog toga što postupak u predmetu broj P-134/02 pred Općinskim sudom traje nedopustivo dugo usljed nezakazivanja ročišta. Apelant ističe da rad Općinskog suda postaje potpuno pasivan od 12. kolovoza 2003. godine, te da Sud, i pored njegovih brojnih urgencija za zakazivanje ročišta, to nije učinio, pa postupak traje već pet godina i osam mjeseci. 12. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu, na ime nematerijalne štete, isplati odgovarajući iznos, sukladno stajalištu Ustavnog suda iznesenom u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 938/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je glede apelantove tužbe, zaprimljene 25. ožujka 2002. godine, održao dva ročišta, i to: 16. listopada 2003. godine i 5. prosinca 2003. godine, te da su na oba ročišta bili nazočni apelant i njegov odvjetnik, kao i tuženi. U odgovoru je navedeno i da je apelant u razdoblju od 16. rujna 2005. godine do 4. lipnja 2007. godine u više navrata tražio da se zakažu ročišta u predmetu broj P-134/02. 14. Dalje, Općinski sud navodi da je dopisom od 4. lipnja 2007. godine apelantovog opunomoćenika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uvjeti za postupanje po spisu prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. veljače 2007. godine. Također, apelantov opunomoćenik je obaviješten da će predmetni spis biti uzet u rad kada kronološki dođe na red prema usvojenom Planu obzirom na to da se ne radi o predmetu koji je, sukladno zakonu, određen kao žuran. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06): Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak glede njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći pri tomu da o njegovom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 22. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) a) Relevantna načela 24. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 25. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 26. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe Općinskom sudu 25. ožujka 2002. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak glede apelantove tužbe (do donošenja ove odluke) traje punih sedam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo postupak obeštećenja, zbog neispoštovanih obveza prema ugovoru o djelu koji je zaključio sa tuženim. Na temelju predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako glede činjeničnih, tako glede pravnih pitanja. U svezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu duljinu. 28. Glede ponašanja suda, iz predočenog Ustavnom sudu nedvojbeno proizlazi da je Općinski sud povodom tužbe zaprimljene 25. ožujka 2002. godine prvo ročište zakazao nakon više od godinu dana, tj. 16. listopada 2003. godine. Prema navodima Suda iz odgovora na apelaciju, ovo ročište je odgođeno iako su mu pristupili apelant i njegov opunomoćenik, te tuženi. Ustavnom sudu nisu predočeni razlozi zbog kojih je došlo do odgađanja, odnosno ne može se zaključiti da je odgađanje prouzročio apelant na bilo koji način. Naredno ročište zakazano je i održano 5. prosinca 2003. godine. I ovom ročištu pristupili su apelant i njegov opunomoćenik, te tuženi. Sud je donio rješenje pozivajući se na članak 454. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03). Ovaj članak regulira da će u predmetima u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tomu obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu sukladno odredbama ovog zakona. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da u razdoblju od 5. prosinca 2003. godine pa do 22. svibnja 2008. godine, kada je Općinski sud dostavio svoj odgovor na apelaciju, nije zakazano niti jedno ročište, niti je Sud poduzeo bilo koju drugu procesnu radnju sukladno zakonu koja bi okončala postupak. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istaknuo da je 4. lipnja 2007. godine apelantovog opunomoćenika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad kronološki dođe na red prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. veljače 2007. godine, kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetu koji je, sukladno zakonu, žuran. 29. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dalje, kako je već ukazano u stavku 25. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U tome smislu, Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta ne može biti opravdanje za trajanje postupka dulje od sedam godina u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen i kad se iz predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio duljini postupka. Ovo tim prije što je postupak u konkretnom slučaju, u trenutku donošenja Plana, tj. 1. veljače 2007. godine, već trajao više od četiri godine, te da Općinski sud od 2003. godine nije poduzeo niti jednu procesnu radnju koja bi vodila okončanju postupka. Najzad, Općinski sud, izuzimajući Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta, nije ponudio niti jedan drugi razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 30. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Općinskom sudu, te da duljina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 31. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom na to da u apelaciji nema specifičnih navoda koji bi ukazivali na povredu ovog prava, izuzimajući one koje je Ustavni sud već ocijenio u svezi sa povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 33. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. 34. Imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju postupak glede apelantove tužbe do trenutka donošenja ove odluke traje punih sedam godina, te da predmetni postupak nije žuran, apelantu se određuje naknada u visini od 1.050,00 KM. Ovaj iznos, obzirom na sjedište Općinskog suda, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odštete po osnovi neizmirenih obveza proisteklih iz ugovora o djelu može u razdoblju duljem od sedam godina, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1318/08, rješavajući apelaciju Zuhdije Miskića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zuhdije Miskića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Cazinu broj P-134/02. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-134/02 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavaljanja ove odluke Zuhdiji Miskiću isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazin u i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zuhdija Miskić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kog zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku pred Opštinskim sudom u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj P-134/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 8. maja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 2. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 5. januara 2001. godine zakqučio ugovor o djelu sa "Tehnikadrvo Kapić" d.o.o. iz Cazina (u daqnjem tekstu: tuženi). S obzirom na to da tuženi, prema apelantovom mišljenju, nije ispoštovao ugovorene obaveze, odnosno da je ugovoreni posao obavio sa nedostacima koje nije otklonio, apelant mu je 12. oktobra 2001. godine dostavio opomenu pred tužbu. Pošto rezultat opomene nije bilo otklawanje nedostataka na koje je ukazivano, apelant je 25. marta 2002. godine podnio Opštinskom sudu tužbu radi obeštećewa. 7. Opštinski sud je 16. oktobra 2003. godine održao ročište kom su pristupili apelant i njegov advokat, te tuženi. Zbog razloga koje ne iznose ni apelanat ni Opštinski sud, ročište je odloženo za 5. decembar 2003. godine. Na ročištu od 5. decembra 2003. godine doneseno je rješenje u skladu sa članom 454 stav 2 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 53/03), kojim je opozvano Rješenje broj P-134/02 iz zapisnika sa ročišta održanog 16. oktobra 2003. godine o zakazivanju glavne rasprave. 8. U periodu od 16. septembra 2005. godine do 4. juna 2007. godine apelant se šest puta urgencijama obraćao Opštinskom sudu radi zakazivawa ročišta, odnosno glavne rasprave. 9. Opštinski sud je dopisom od 4. juna 2007. godine, koji je apelantovom punomoćniku uručen 12. juna 2007. godine, obavijestio apelantovog punomoćnika da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uslovi za postupanje po spisu prema Planu rješavawa starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine. 10. Apelantov punomoćnik je nakon obavještewa o Planu rješavawa starih i zaostalih predmeta još dva puta, tj. 11. septembra 2007. godine i 29. oktobra 2007. godine, upućivao urgencije Opštinskom sudu da se apelantov predmet uzme u rad. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što postupak u predmetu broj P-134/02 pred Opštinskim sudom traje nedopustivo dugo usljed nezakazivawa ročišta. Apelant ističe da rad Opštinskog suda postaje potpuno pasivan od 12. avgusta 2003. godine, te da Sud, i pored njegovih brojnih urgencija za zakazivanje ročišta, to nije učinio, pa postupak traje već pet godina i osam mjeseci. 12. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu, na ime nematerijalne štete, isplati odgovarajući iznos, u skladu sa stanovištem Ustavnog suda iznesenim u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 938/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). b) Odgovor na apelaciju 13. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je povodom apelantove tužbe, zaprimljene 25. marta 2002. godine, održao dva ročišta, i to: 16. oktobra 2003. godine i 5. decembra 2003. godine, te da su na oba ročišta bili prisutni apelant i njegov advokat, kao i tuženi. U odgovoru je navedeno i da je apelant u periodu od 16. septembra 2005. godine do 4. juna 2007. godine u više navrata tražio da se zakažu ročišta u predmetu broj P-134/02. 14. Dalje, Opštinski sud navodi da je dopisom od 4. juna 2007. godine apelantovog punomoćnika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uslovi za postupanje po spisu prema Planu rješavawa starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine. Takođe, apelantov punomoćnik je obaviješten da će predmetni spis biti uzet u rad kada hronološki dođe na red prema usvojenom Planu s obzirom na to da se ne radi o predmetu koji je, u skladu sa zakonom, određen kao hitan. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06): Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći pri tome da o njegovom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) a) Relevantni principi 24. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 26. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe Opštinskom sudu 25. marta 2002. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe (do donošewa ove odluke) traje punih sedam godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 27. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Opštinskom sudu pokrenuo postupak obeštećewa, zbog neispoštovanih obaveza prema ugovoru o djelu koji je zakqučio sa tuženim. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može da se zakquči da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitawa. U vezi s tim, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 28. U pogledu ponašawa suda, iz predočenog Ustavnom sudu nedvosmisleno proizilazi da je Opštinski sud povodom tužbe zaprimljene 25. marta 2002. godine prvo ročište zakazao nakon više od godinu dana, tj. 16. oktobra 2003. godine. Shodno navodima Suda iz odgovora na apelaciju, ovo ročište je odloženo iako su mu pristupili apelant i njegov punomoćnik, te tuženi. Ustavnom sudu nisu predočeni razlozi zbog kojih je došlo do odlagawa, odnosno ne može da se zakquči da je odlaganje uzrokovao apelant na bilo koji način. Naredno ročište zakazano je i održano 5. decembra 2003. godine. I ovom ročištu pristupili su apelant i njegov punomoćnik, te tuženi. Sud je donio rješenje pozivajući se na član 454 stav 2 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03). Ovaj član reguliše da će u predmetima u kojima je do dana stupawa na snagu ovog zakona već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu sa odredbama ovog zakona. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da u periodu od 5. decembra 2003. godine pa do 22. maja 2008. godine, kada je Opštinski sud dostavio svoj odgovor na apelaciju, nije zakazano niti jedno ročište, niti je Sud preduzeo bilo koju drugu procesnu radnju u skladu sa zakonom koja bi okončala postupak. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je istakao da je 4. juna 2007. godine apelantovog punomoćnika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad hronološki dođe na red prema Planu rješavawa starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine, kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetu koji je, u skladu sa zakonom, hitan. 29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, kako je već ukazano u stavu 25 ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U tom smislu, Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta ne može da bude opravdanje za trajanje postupka duže od sedam godina u predmetu koji ne može da se ocijeni kao složen i kad se iz predočenog ne može da zakquči da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini postupka. Ovo tim prije što je postupak u konkretnom slučaju, u trenutku donošewa Plana, tj. 1. februara 2007. godine, već trajao više od četiri godine, te da Opštinski sud od 2003. godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju koja bi vodila okončanju postupka. Najzad, Opštinski sud, izuzimajući Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta, nije ponudio niti jedan drugi razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 30. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može da pripiše Opštinskom sudu, te da dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 31. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u apelaciji nema specifičnih navoda koji bi ukazivali na povredu ovog prava, izuzimajući one koje je Ustavni sud već ocijenio u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 33. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. 34. Imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove tužbe do trenutka donošewa ove odluke traje punih sedam godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 1.050,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Opštinskog suda, apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odštete po osnovu neizmirenih obaveza proisteklih iz ugovora o djelu može u periodu dužem od sedam godina, u odlučujućoj mjeri, da stavi na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1318/08, rješavajući apelaciju Zuhdije Miskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zuhdije Miskića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu broj P-134/02. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj P-134/02 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavaljanja ove odluke Zuhdiji Miskiću isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zuhdija Miskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-134/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 8. maja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 2. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. januara 2001. godine zaključio ugovor o djelu sa "Tehnikadrvo Kapić" d.o.o. iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi). S obzirom na to da tuženi, prema apelantovom mišljenju, nije ispoštovao ugovorene obaveze, odnosno da je ugovoreni posao obavio sa nedostacima koje nije otklonio, apelant mu je 12. oktobra 2001. godine dostavio opomenu pred tužbu. Pošto rezultat opomene nije bilo otklanjanje nedostataka na koje je ukazivano, apelant je 25. marta 2002. godine podnio Općinskom sudu tužbu radi obeštećenja. 7. Općinski sud je 16. oktobra 2003. godine održao ročište kojem su pristupili apelant i njegov advokat, te tuženi. Zbog razloga koje ne iznose ni apelanat ni Općinski sud, ročište je odgođeno za 5. decembar 2003. godine. Na ročištu od 5. decembra 2003. godine doneseno je rješenje u skladu sa članom 454. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), kojim je opozvano Rješenje broj P-134/02 iz zapisnika sa ročišta održanog 16. oktobra 2003. godine o zakazivanju glavne rasprave. 8. U periodu od 16. septembra 2005. godine do 4. juna 2007. godine apelant se šest puta urgencijama obraćao Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta, odnosno glavne rasprave. 9. Općinski sud je dopisom od 4. juna 2007. godine, koji je apelantovom opunomoćeniku uručen 12. juna 2007. godine, obavijestio apelantovog opunomoćenika da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uvjeti za postupanje po spisu prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine. 10. Apelantov opunomoćenik je nakon obavijesti o Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta još dva puta, tj. 11. septembra 2007. godine i 29. oktobra 2007. godine, upućivao urgencije Općinskom sudu da se apelantov predmet uzme u rad. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što postupak u predmetu broj P-134/02 pred Općinskim sudom traje nedopustivo dugo usljed nezakazivanja ročišta. Apelant ističe da rad Općinskog suda postaje potpuno pasivan od 12. augusta 2003. godine, te da Sud, i pored njegovih brojnih urgencija za zakazivanje ročišta, to nije učinio, pa postupak traje već pet godina i osam mjeseci. 12. Dalje, apelant je zatražio da se Vladi Unsko-sanskog kantona naloži da mu, na ime nematerijalne štete, isplati odgovarajući iznos, u skladu sa stavom Ustavnog suda iznesenim u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 938/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je povodom apelantove tužbe, zaprimljene 25. marta 2002. godine, održao dva ročišta, i to: 16. oktobra 2003. godine i 5. decembra 2003. godine, te da su na oba ročišta bili prisutni apelant i njegov advokat, kao i tuženi. U odgovoru je navedeno i da je apelant u periodu od 16. septembra 2005. godine do 4. juna 2007. godine u više navrata tražio da se zakažu ročišta u predmetu broj P-134/02. 14. Dalje, Općinski sud navodi da je dopisom od 4. juna 2007. godine apelantovog opunomoćenika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad budu ispunjeni uvjeti za postupanje po spisu prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine. Također, apelantov opunomoćenik je obaviješten da će predmetni spis biti uzet u rad kada hronološki dođe na red prema usvojenom Planu s obzirom na to da se ne radi o predmetu koji je, u skladu sa zakonom, određen kao hitan. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06): 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći pri tome da o njegovom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) a) Relevantni principi 24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 26. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe Općinskom sudu 25. marta 2002. godine i do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe (do donošenja ove odluke) traje punih sedam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo postupak obeštećenja, zbog neispoštovanih obaveza prema ugovoru o djelu koji je zaključio sa tuženim. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 28. U pogledu ponašanja suda, iz predočenog Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je Općinski sud povodom tužbe zaprimljene 25. marta 2002. godine prvo ročište zakazao nakon više od godinu dana, tj. 16. oktobra 2003. godine. Prema navodima Suda iz odgovora na apelaciju, ovo ročište je odgođeno iako su mu pristupili apelant i njegov opunomoćenik, te tuženi. Ustavnom sudu nisu predočeni razlozi zbog kojih je došlo do odgađanja, odnosno ne može se zaključiti da je odgađanje uzrokovao apelant na bilo koji način. Naredno ročište zakazano je i održano 5. decembra 2003. godine. I ovom ročištu pristupili su apelant i njegov opunomoćenik, te tuženi. Sud je donio rješenje pozivajući se na član 454. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03). Ovaj član regulira da će u predmetima u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu sa odredbama ovog zakona. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da u periodu od 5. decembra 2003. godine pa do 22. maja 2008. godine, kada je Općinski sud dostavio svoj odgovor na apelaciju, nije zakazano niti jedno ročište, niti je Sud preduzeo bilo koju drugu procesnu radnju u skladu sa zakonom koja bi okončala postupak. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je 4. juna 2007. godine apelantovog opunomoćenika obavijestio da će predmetni spis biti uzet u rad kad hronološki dođe na red prema Planu rješavanja starih i zaostalih predmeta, koji je usvojen 1. februara 2007. godine, kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetu koji je, u skladu sa zakonom, hitan. 29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, kako je već ukazano u stavu 25. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U tom smislu, Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta ne može biti opravdanje za trajanje postupka duže od sedam godina u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen i kad se iz predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini postupka. Ovo tim prije što je postupak u konkretnom slučaju, u trenutku donošenja Plana, tj. 1. februara 2007. godine, već trajao više od četiri godine, te da Općinski sud od 2003. godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju koja bi vodila okončanju postupka. Najzad, Općinski sud, izuzimajući Plan za rješavanje starih i zaostalih predmeta, nije ponudio niti jedan drugi razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 30. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Općinskom sudu, te da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 31. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u apelaciji nema specifičnih navoda koji bi ukazivali na povredu ovog prava, izuzimajući one koje je Ustavni sud već ocijenio u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. 34. Imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove tužbe do trenutka donošenja ove odluke traje punih sedam godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 1.050,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Općinskog suda, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odštete po osnovu neizmirenih obaveza proisteklih iz ugovora o djelu može u periodu dužem od sedam godina, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1402/07, rješavajući apelaciju Slobodana Vasiljevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Vasiljevića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. ožujka 2007. godine i Rješenje Općinskog suda u Visokom broj Dn. 685/05 od 13. veljače 2006. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Visokom, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slobodan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa odvjetnik Zahid Hadžić, podnio je 12. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. ožujka 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn-685/05 od 13. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Visoko i Doma zdravlja Visoko zatraženo je 23. lipnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. lipnja, Općina Visoko 2. srpnja, a Dom zdravlja Visoko 3. srpnja 2007. godine. Općinski sud je uz odgovor dostavio i preslik spisa. Kantonalni sud je 16. srpnja 2009. godine, po isticanju ostavljenog roka 3. srpnja 2009. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda, Općine Visoko i Doma zdravlja Visoko su dostavljeni apelantu 13. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pred Općinskim sudom vodio parnični postupak protiv Doma zdravlja Visoko sa poliklinikom Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog Općine Visoko (u daljnjem tekstu: umješač) radi utvrđivanja i ispravka upisa nekretnina. 7. Presudom Općinskog suda broj P-301/02 od 25. rujna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1339/04 od 9. ožujka 2005. godine, utvrđeno je da je upis 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 nekretnina u zk.ul. broj 1332 k.o Visoko, označenih kao k.č. broj 175/2 oranica, Međa, površine 780 m², prema novoj evidenciji nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), izvršen u korist tuženog, bez pravne osnove, te je naloženo da na temelju te presude Služba za geodetske poslove i katastar nekretnina umješača izvrši upis prema novoj evidenciji nekretnina u apelantovu korist, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka pod prijetnjom prinudne ovrhe. Točkom dva izreke presude odbijen je apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na temelju valjanih isprava dopusti uknjižbu navedenih nekretnina. U obrazloženju presude je navedeno da je, na temelju uvida u zk.ul. za predmetnu nekretninu, sud utvrdio da su te nekretnine uknjižene kao apelantovo suvlasništvo po osnovi Rješenja istog suda broj O-84/90 od 14. ožujka 1990. godine, pa je apelant, u smislu članka 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, legitimiran tražiti zaštitu vlasništva na cijeloj stvari. Iz preslika katastarskog plana, izdanog 3. rujna 2002. godine, sud je utvrdio da je apelant upisan kao posjednik predmetne parcele. Dalje je navedeno da se kupoprodajni ugovor, na koji se pozivao tuženi, ne odnosi na predmetnu parcelu, te je utvrđeno da je apelantova tužba koja je podnesena 20. rujna 2002. godine pravodobna, u smislu članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 36/90 i 3/93), jer je podnesena u roku od tri godine od stupanja na snagu novog premjera za Općinu Visoko (stupio na snagu 28. studenog 2001. godine). Obzirom na navedeno, sud je zaključio da je prigodom izlaganja nekretnina upis na tuženog izvršen oprečno članku 77. stavak 1. točka 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva (da se naloži tuženom da mu na temelju valjanih isprava dopusti uknjižbu navedenih nekretnina) obzirom na to da se izlaganje i upis trebaju izvršiti na temelju citiranog članka, a apelant ima navedene isprave, zemljišnoknjižni upis i katastarske planove, te je neutemeljeno tražiti dodatne isprave za njegov upis. 8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj Dn-685/05 od 13. veljače 2006. godine kojim je odbio uknjižbu vlasništva po pravomoćnoj Presudi istog suda broj P-301/02 od 25. rujna 2003. godine. Sud je obrazložio da je uvidom u predmetnu presudu, kojom je naložen upis prema novoj evidenciji u apelantovu korist, utvrdio da nije navedena vrsta prava s kojom bi apelant bio uknjižen, te je, stoga, apelantu, sukladno članku 40. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), ostavljen rok od 30 dana da otkloni nedostatke. Budući da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke, sud je odbio zahtjev za uknjižbu. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. ožujka 2007. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv, te je potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neutemeljen navod iznesen u prizivu da je predmetnom presudom Općinskog suda upis na nekretninama glede sadržaja i opsega upisa definiran, jer iz izreke presude to ne proizlazi zato što se presudom Općinskog suda samo utvrđuje da je upis predmetnih nekretnina u korist tuženog bez pravnog temelja, ali se ne navodi vrsta prava koje se upisuje u zemljišnu knjigu, u smislu članka 28. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Prema zaključku Kantonalnog suda, takva presuda ne može činiti pravni temelj za uknjižbu. Zbog navedenih razloga, sud je zaključio da je prvostupanjski sud, nakon što je uočio nedostatke u prijedlogu za uknjižbu, pravilno postupio kada je, u smislu članka 40. Zakona o zemljišnim knjigama, naložio apelantu da otkloni nedostatke, te kad je na temelju stavka 2. navedenog članka, obzirom na to da apelant nije u ostavljenom roku otklonio nedostatke, odbio izvršiti uknjižbu vlasništva po presudi. Dalje, sud je pojasnio da je člankom 40. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama regulirano odbacivanje zahtjeva ukoliko se ne otklone nedostaci, a da se rješenje o odbijanju zahtjeva za uknjižbu može donijeti na temelju članka 43. stavak 2. toga zakona, te da je Općinski sud u tome smislu trebao zahtjev za uknjižbu odbaciti. Međutim, pošto je ishod postupka za apelanta isti i odbijanjem zahtjeva, kao i odbacivanjem, prema zaključku Kantonalnog suda, ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su pobijanim rješenjima redovitih sudova povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kronologiju predmetnog postupka, te ističe da je u predmetnoj presudi jasno utemeljena "obveza upisa u apelantovu korist prema novom popisu nekretnina" i navodi da je vrsta prava jasno regulirana u presudi zbog čega smatra da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili Zakon o zemljišnim knjigama na apelantovu štetu. Obzirom na to da je predmetnom presudom utvrđeno da je tuženi bez pravnog temelja uknjižen na predmetnim nekretninama, apelant smatra da mu je na taj način oduzeta imovina. Dalje, apelant navodi da je izvršenje pravomoćne presude integralni dio suđenja, te da je pogrešan zaključak redovitih sudova da presuda Općinskog suda ne može činiti pravni temelj za uknjižbu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istaknuo da se apelantovi navodi ne bi mogli uvažiti kao utemeljeni, jer je pobijana odluka tog suda donesena u svemu sukladno odredbama članka 40. stavak 2. i članka 43. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama, te, stoga, u predmetnom postupku nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. 12. Općinski sud je naveo kronologiju postupka, te istaknuo da smatra da apelacija nije utemeljena. 13. Umješač predlaže da se apelacija odbaci kao neuredna (jer nije podnesena na posebnom formularu), ili da se, obzirom na to da je apelant tijekom postupka pred nadležnim sudovima imao mogućnost dokazivati činjenice na kojim temelji svoj zahtjev, odbije kao neutemeljena. 14. Tuženi je naveo da je suglasan sa odgovorom na apelaciju koji je dao umješač. V. Relevantni propisi 15. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 28. stavak 1. točka 1. Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu 1. U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava: 1) vlasništvo, suvlasništvo, zajedničko vlasništvo,... Članak 40. Otklanjanje nedostataka 1. Ukoliko se zahtijevanom upisu suprotstavlja neki nedostatak, koji se može otkloniti, nadležni zemljišnoknjižni ref - er ent određuje rok za otklanjanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku spomenutog roka podnositelj zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni ref er ent zemljišnoknjižnog ureda donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev. 2. Određivanje roka za otklanjanje nedostataka se upisuje u zemljišnoknjižnom ulošku. Zabilježba važi do donošenja rješenja o spomenutom zahtjevu, sukladno članku 36. stavak 1. ovog zakona. Zabilježba se briše donošenjem rješenja o spomenutom zahtjevu. Članak 43. Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni ref er ent donosi rješenje hoće li zahtjev potpuno ili djelomično prihvatiti. 2. Zemljišnoknjižni ref er ent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1)se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda; 2)osoba nije ovlaštena zahtijevati upis; 3) ravni temelj upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata; 4)postoji neka druga smetnja koja sprečava upis. 16. Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93,4-93, 13/94 i 20/95) u relevantnom dijelu glasi: Članak 77. Utvrđivanje prava na nekretninama vrši se na osnovi: 1. stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju. ... 2. pravomoćnih odluka nadležnog tijela, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su temelj za upis prava u katastru nekretnina; 3. podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Ako ne postoje dokazi o pravu na nekretninama iz toč.1. do 3. prethodnog stavka, upis prava na nekretninama može se odrediti na temelju drugih provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjava stranaka i dr.). VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. ožujka 2007. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelant je primio 16. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 12. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 22. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu. 23. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 24. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog odbijanja njegovog prava na uknjižbu, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je presudom Općinskog suda, po osnovi koje je tražio uknjižbu, utvrđeno da je tuženi uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, te da je na taj način apelant lišen imovine, odnosno nekretnine koju je naslijedio i koja je njegovo isključivo vlasništvo i da mu je na taj način imovina oduzeta bez pravne osnove. 25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stajalište da pojam "imovina", u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da se radi o pravu iz navedenog članka. 26. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-301/02 od 25. rujna 2003. godine, koja u konkretnom slučaju predstavlja izvršni naslov za upis u zemljišne knjige, utvrđeno da je upis predmetne nekretnine prema novoj evidenciji nekretnina izvršen u korist tuženog, bez pravnog temelja, te je naloženo nadležnoj službi umješača da na osnovi te presude izvrši upis prema novom popisu nekretnina u apelantovu korist. Obzirom na navedeno, nepobitno je da predmetna nekretnina predstavlja apelantovu imovinu zaštićenu člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 27. Dalje, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se tumačiti u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61). 28. Ustavni sud smatra da pobijane odluke, koje se, u biti, odnose na izvršenje presude Općinskog suda, predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Stoga je daljnja zadaća Ustavnog suda da ispita je li miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, te da, ovisno o odgovoru na to pitanje, utvrdi je li miješanje u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti. 29. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje je li miješanje predviđeno zakonom, odnosno jesu li odluke redovitih sudova arbitrarne. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su predmet pobijanja apelacijom rješenja donesena u postupku glede apelantovog zahtjeva za uknjižbu u zemljišne knjige. Međutim, prigodom razmatranja ovih pitanja Ustavni sud polazi od činjenice da se predmetni postupak praktički odnosi na izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-301/02 od 25. rujna 2003. godine, kojom je utvrđeno da je upis predmetne nekretnine izvršen u korist tuženog bez pravnog temelja, te je naloženo da se na osnovi te presude izvrši upis prema novom popisu nekretnina u apelantovu korist. 30. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u postupku uknjiženja primjenjuju odredbe Zakona o zemljišnim knjigama kojim se uređuju vođenje, održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama. U konkretnom slučaju je, prema apelantovom mišljenju, upitno odbijanje zahtjeva za upis zbog toga što predmetna presuda ne sadrži vrstu prava koju sud treba upisati na apelanta. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je nepobitno da je člankom 28. Zakona o zemljišnim knjigama regulirano koja se prava upisuju u zemljišnu knjigu. Međutim, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi očigledno pogrešno tumačili predmetnu odredbu zakona kad su odbili apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na apelanta, zato što je predmetnom presudom utvrđeno da je bez pravnog temelja upis koji je izvršen na tuženog, te je naloženo da se izvrši upis predmetnih nekretnina na apelanta. U takvoj situaciji presudom Općinskog suda, kojom je utvrđeno da je upis na tuženog bez pravnog temelja, praktično je određena i vrsta prava koja se upisuju na apelanta. Naime, to faktično i pravno znači da je sud dužan uspostaviti prijašnje stanje upisa, a prema kojem je (prema stanju spisa) apelant u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik, a u katastru kao posjednik predmetne nekretnine. Ovo osobito imajući u vidu da je pravni temelj presude Općinskog suda (utvrđenja da je bez pravne osnove upis na tuženog) članak 77. stavak 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, a kojim je regulirano da se utvrđivanje prava na nekretninama vrši prvenstveno na temelju stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi, potom, zaključenih ugovora i podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Dakle, apelant je prije izlaganja podataka u postupku uspostave novog popisa nekretnina, koji je u Općini Visoko uspostavljen 28. studenog 2001. godine, nepobitno u zemljišnoj knjizi bio upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, a u katastru kao posjednik. Stoga, imajući u vidu da je u parničnom postupku utvrđeno da se kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je izvršen upis na tuženog ne odnosi na predmetnu nekretninu, Ustavni sud smatra da nisu postojale prepreke za apelantov upis na predmetnim nekretninama sa vrstom prava koje je imao prije upisa predmetnih nekretnina na tuženog. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi nisu mogli primjenom članka 28. Zakona o zemljišnim knjigama (koji ima generalni karakter u smislu navođenja koje se sve vrste prava mogu upisivati u zemljišne knjige), a u svezi sa člankom 40, odnosno 43. Zakona, odbiti apelantov zahtjev za uknjižbu. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da su se redoviti sudovi, donoseći pobijana rješenja pogrešnim tumačenjem odredaba Zakona o zemljišnim knjigama, nezakonito umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je, stoga, povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud neće provoditi daljnju analizu glede toga je li "miješanje" bilo u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti. Ostali navodi 32. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 33. Povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju postoji u situaciji kad su redoviti sudovi pogrešnim tumačenjem odredaba Zakona o zemljišnim knjigama odbili apelantov zahtjev za upis-uknjižbu prava na nekretninama. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1402/07, rješavajući apelaciju Slobodana Vasiljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Vasiljevića. Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine i Rješenje Opštinskog suda u Visokom broj Dn. 685/05 od 13. februara 2006. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Visokom, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Visokom da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Slobodan Vasiljević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kog zastupa advokat Zahid Haxić, podnio je 12. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine i Rješewa Opštinskog suda u Visokom (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Dn-685/05 od 13. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Opštine Visoko i Doma zdravlja Visoko zatraženo je 23. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. juna, Opština Visoko 2. jula, a Dom zdravlja Visoko 3. jula 2007. godine. Opštinski sud je uz odgovor dostavio i kopiju spisa. Kantonalni sud je 16. jula 2009. godine, po isticanju ostavljenog roka 3. jula 2009. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda, Opštine Visoko i Doma zdravlja Visoko su dostavljeni apelantu 13. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je pred Opštinskim sudom vodio parnični postupak protiv Doma zdravlja Visoko sa poliklinikom Visoko (u daqnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog Opštine Visoko (u daqnjem tekstu: umješač) radi utvrđivawa i ispravke upisa nepokretnosti. 7. Presudom Opštinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1339/04 od 9. marta 2005. godine, utvrđeno je da je upis nepokretnosti u zk.ul. broj 1332 k.o Visoko, označenih kao k.č. broj 175/2 oranica, Međa, površine 780 m², prema novoj evidenciji nepokretnosti (u daqnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), izvršen u korist tuženog, bez pravnog osnova, te je naloženo da na osnovu te presude Služba za geodetske poslove i katastar nepokretnosti umješača izvrši upis prema novoj evidenciji nepokretnosti u apelantovu korist, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka pod prijetwom prinudnog izvršewa. Tačkom dva izreke presude odbijen je apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na osnovu valjanih isprava dozvoli ukwižbu navedenih nepokretnosti. U obrazloženju presude je navedeno da je, na osnovu uvida u zk.ul. za predmetnu nepokretnost, sud utvrdio da su te nepokretnosti ukwižene kao apelantova susvojina po osnovu Rješewa istog suda broj O-84/90 od 14. marta 1990. godine, pa je apelant, u smislu člana 50 Zakona o svojinskopravnim odnosima, legitimisan da traži zaštitu svojine na cijeloj stvari. Iz kopije katastarskog plana, izdate 3. septembra 2002. godine, sud je utvrdio da je apelant upisan kao posjednik predmetne parcele. Dalje je navedeno da se kupoprodajni ugovor, na koji se pozivao tuženi, ne odnosi na predmetnu parcelu, te je utvrđeno da je apelantova tužba koja je podnesena 20. septembra 2002. godine blagovremena, u smislu člana 82 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 36/90 i 3/93), jer je podnesena u roku od tri godine od stupawa na snagu novog premjera za Opštinu Visoko (stupio na snagu 28. novembra 2001. godine). S obzirom na navedeno, sud je zakqučio da je prilikom izlagawa nepokretnosti upis na tuženog izvršen suprotno članu 77 stav 1 tačka 1 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti. Sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva (da se naloži tuženom da mu na osnovu valjanih isprava dozvoli ukwižbu navedenih nepokretnosti) s obzirom na to da se izlaganje i upis treba da izvrše na osnovu citiranog člana, a apelant ima navedene isprave, zemqišnokwižni upis i katastarske planove, te je neosnovano tražiti dodatne isprave za njegov upis. 8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Opštinski sud je donio Rješenje broj Dn-685/05 od 13. februara 2006. godine kojim je odbio ukwižbu svojine po pravosnažnoj Presudi istog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine. Sud je obrazložio da je uvidom u predmetnu presudu, kom je naložen upis prema novoj evidenciji u apelantovu korist, utvrdio da nije navedena vrsta prava s kojom bi apelant bio ukwižen, te je, stoga, apelantu, u skladu sa članom 40 Zakona o zemqišnim kwigama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), ostavljen rok od 30 dana da otkloni nedostatke. Budući da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke, sud je odbio zahtjev za ukwižbu. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je potvrđeno rješenje Opštinskog suda. U obrazloženju rješewa je navedeno da je neosnovan navod iznesen u žalbi da je predmetnom presudom Opštinskog suda upis na nepokretnostima u pogledu sadržine i obima upisa definisan, jer iz izreke presude to ne proizilazi zato što se presudom Opštinskog suda samo utvrđuje da je upis predmetnih nepokretnosti u korist tuženog bez pravnog osnova, ali se ne navodi vrsta prava koje se upisuje u zemqišnu kwigu, u smislu člana 28 stav 1 Zakona o zemqišnim kwigama. Shodno zakqučku Kantonalnog suda, takva presuda ne može da čini pravni osnov za ukwižbu. Zbog navedenih razloga, sud je zakqučio da je prvostepeni sud, nakon što je uočio nedostatke u predlogu za ukwižbu, pravilno postupio kada je, u smislu člana 40 Zakona o zemqišnim kwigama, naložio apelantu da otkloni nedostatke, te kad je na osnovu stava 2 navedenog člana, s obzirom na to da apelant nije u ostavljenom roku otklonio nedostatke, odbio da izvrši ukwižbu svojine po presudi. Dalje, sud je pojasnio da je članom 40 stav 2 Zakona o zemqišnim kwigama regulisano odbacivanje zahtjeva ukoliko se ne otklone nedostaci, a da se rješenje o odbijanju zahtjeva za ukwižbu može da donese na osnovu člana 43 stav 2 tog zakona, te da je Opštinski sud u tom smislu trebalo zahtjev za ukwižbu da odbaci. Međutim, pošto je ishod postupka za apelanta isti i odbijanjem zahtjeva, kao i odbacivanjem, shodno zakqučku Kantonalnog suda, ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su osporenim rješewima redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da je u predmetnoj presudi jasno zasnovana "obaveza upisa u apelantovu korist prema novoj evidenciji nepokretnosti " i navodi da je vrsta prava jasno regulisana u presudi zbog čega smatra da su redovni sudovi proizvoqno primijenili Zakon o zemqišnim kwigama na apelantovu štetu. S obzirom na to da je predmetnom presudom utvrđeno da je tuženi bez pravnog osnova ukwižen na predmetnim nepokretnostima, apelant smatra da mu je na taj način oduzeta imovina. Dalje, apelant navodi da je izvršenje pravosnažne presude integralni dio suđewa, te da je pogrešan zakqučak redovnih sudova da presuda Opštinskog suda ne može da čini pravni osnov za ukwižbu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da se apelantovi navodi ne bi mogli da uvaže kao osnovani, jer je osporena odluka tog suda donesena u svemu u skladu sa odredbama člana 40 stav 2 i člana 43 stav 2 Zakona o zemqišnim kwigama, te, stoga, u predmetnom postupku nije moglo da dođe do povrede apelantovih ustavnih prava. 12. Opštinski sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da smatra da apelacija nije osnovana. 13. Umješač predlaže da se apelacija odbaci kao neuredna (jer nije podnesena na posebnom obrascu), ili da se, s obzirom na to da je apelant tokom postupka pred nadležnim sudovima imao mogućnost da dokazuje činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, odbije kao neosnovana. 14. Tuženi je naveo da je saglasan sa odgovorom na apelaciju koji je dao umješač. V. Relevantni propisi 15. Zakon o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 28 stav 1 tačka 1 Prava koja se upisuju u zemqišnu kwigu 1. U zemqišnu kwigu upisuju se sljedeća prava: 1) svojina, susvojina, zajednička svojina,... Član 40 Otklawanje nedostataka 1. Ukoliko se zahtijevanom upisu suprotstavlja neki nedostatak, koji može da se otkloni, nadležni zemqišnokwižni ref er ent određuje rok za otklawanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku pomenutog roka podnosilac zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni ref er ent zemqišnokwižnog ureda donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev. 2. Određivanje roka za otklawanje nedostataka se upisuje u zemqišnokwižnom ulošku. Zabilježba važi do donošewa rješewa o pomenutom zahtjevu, u skladu sa članom 36 stav 1 ovog zakona. Zabilježba se briše donošenjem rješewa o pomenutom zahtjevu. Član 43 Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemqišnokwižni ref - er ent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti. 2. Zemqišnokwižni ref er ent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1)se zemqišnokwižni organ ne nalazi u zemqišnokwi - žnom području dotičnog zemqišnokwižnog ureda; 2)lice nije ovlašćeno da zahtijeva upis; 3)pravni osnov upisa nije vidqiv iz predočenih dokumenata; 4)postoji neka druga smetwa koja sprečava upis. 16. Zakon o premjeru i katastru nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93,4-93, 13/94 i 20/95) u relevantnom dijelu glasi: Član 77. Utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši se na osnovu: 1.stawa upisanog prava u zemqišnoj kwizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju. ... 2.pravosnažnih odluka nadležnog organa, zakqučenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava u katastru nepokretnosti; 3.podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Ako ne postoje dokazi o pravu na nepokretnostima iz tač. 1 do 3 prethodnog stava, upis prava na nepokretnostima može da se odredi na osnovu drugih sprovedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjava stranaka i dr.). VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da su tim rješewima povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 22. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 24. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog odbijawa njegovog prava na ukwižbu, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je presudom Opštinskog suda, po osnovu koje je tražio ukwižbu, utvrđeno da je tuženi ukwižen kao sopstvenik predmetne nepokretnosti, te da je na taj način apelant lišen imovine, odnosno nepokretnosti koju je naslijedio i koja je njegova iskqučiva svojina i da je mu je na taj način imovina oduzeta bez pravnog osnova. 25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stanovište da pojam "imovina", u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne ukqučuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoqno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da se radi o pravu iz navedenog člana. 26. U konkretnom slučaju iz stawa spisa proizilazi da je pravosnažnom Presudom Opštinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, koja u konkretnom slučaju predstavlja izvršni naslov za upis u zemqišne kwige, utvrđeno da je upis predmetne nepokretnostio prema novoj evidenciji nepokretnosti izvršen u korist tuženog, bez pravnog osnova, te je naloženo nadležnoj službi umješača da na osnovu te presude izvrši upis prema novoj evidenciji nepokretnosti u apelantovu korist. S obzirom na navedeno, nesporno je da predmetna nepokretnost predstavlja apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Dalje, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 28. Ustavni sud smatra da osporene odluke, koje se, u suštini, odnose na izvršenje presude Opštinskog suda, predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Stoga je daqwi zadatak Ustavnog suda da ispita da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, te da, zavisno od odgovora na to pitanje, utvrdi da li je miješanje u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. 29. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješawa u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud treba da dâ odgovor na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, odnosno da li su odluke redovnih sudova arbitrarne. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da su predmet osporavawa apelacijom rješewa donesena u postupku povodom apelantovog zahtjeva za ukwižbu u zemqišne kwige. Međutim, prilikom razmatrawa ovih pitawa Ustavni sud polazi od činjenice da se predmetni postupak praktično odnosi na izvršenje pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, kom je utvrđeno da je upis predmetne nepokretnosti izvršen u korist tuženog bez pravnog osnova, te je naloženo da se na osnovu te presude izvrši upis prema novoj evidenciji nepokretnosti u apelantovu korist. 30. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u postupku ukwižewa primjenjuju odredbe Zakona o zemqišnim kwigama kojim se uređuju vođenje, održavanje i uspostavljanje zemqišnih kwiga, kao i upis nepokretnosti i prava na nepokretnostima. U konkretnom slučaju je, prema apelantovom mišljenju, sporno odbijanje zahtjeva za upis zbog toga što predmetna presuda ne sadrži vrstu prava koju sud treba da upiše na apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je članom 28 Zakona o zemqišnim kwigama regulisano koja se prava upisuju u zemqišnu kwigu. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno pogrešno tumačili predmetnu odredbu zakona kad su odbili apelantov zahtjev za upis prava svojine na apelanta, zato što je predmetnom presudom utvrđeno da je bez pravnog osnova upis koji je izvršen na tuženog, te je naloženo da se izvrši upis predmetnih nepokretnosti na apelanta. U takvoj situaciji presudom Opštinskog suda, kom je utvrđeno da je upis na tuženog bez pravnog osnova, praktično je određena i vrsta prava koja se upisuju na apelanta. Naime, to faktički i pravno znači da je sud dužan da uspostavi pethodno stanje upisa, a prema kom je (prema stanju spisa) apelant u zemqišnim kwigama bio upisan kao susopstvenik, a u katastru kao posjednik predmetne nepokretnosti. Ovo naročito imajući u vidu da je pravni osnov presude Opštinskog suda (utvrđewa da je bez pravnog osnova upis na tuženog) član 77 stav 1 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti, a kojim je regulisano da se utvrđivanje prava na nepokretnosti vrši prvenstveno na osnovu stawa upisanog prava u zemqišnoj kwizi, zatim, zakqučenih ugovora i podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Dakle, apelant je prije izlagawa podataka u postupku uspostavljanja nove evidencije nepokretnosti, koja je u Opštini Visoko uspostavljena 28. novembra 2001. godine, nesporno u zemqišnoj kwizi bio upisan kao susopstvenik predmetne nepokretnosti, a u katastru kao posjednik. Stoga, imajući u vidu da je u parničnom postupku utvrđeno da se kupoprodajni ugovor na osnovu kog je izvršen upis na tuženog ne odnosi na predmetnu nepokretnost, Ustavni sud smatra da nisu postojale prepreke za apelantov upis na predmetnim nepokretnostima, sa vrstom prava koje je imao prije upisa predmetnih nepokretnosti na tuženog. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu mogli primjenom člana 28 Zakona o zemqišnim kwigama (koji ima generalni karakter u smislu navođewa koje se sve vrste prava mogu da upisuju u zemqišne kwige), a u vezi sa članom 40, odnosno 43 Zakona, odbiti apelantov zahtjev za ukwižbu. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi, donoseći osporena rješewa pogrešnim tumačenjem odredbi Zakona o zemqišnim kwigama, nezakonito umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je, stoga, povrijeđen član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zakqučak, Ustavni sud neće sprovoditi daqnju analizu u pogledu toga da li je "miješanje" bilo u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. Ostali navodi 32. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zakqučak 33. Povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju postoji u situaciji kad su redovni sudovi pogrešnim tumačenjem odredbi Zakona o zemqišnim kwigama odbili apelantov zahtjev za upis-ukwižbu prava na nepokretnostima. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1402/07, rješavajući apelaciju Slobodana Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Vasiljevića. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine i Rješenje Općinskog suda u Visokom broj Dn. 685/05 od 13. februara 2006. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Visokom, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slobodan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa advokat Zahid Hadžić, podnio je 12. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn-685/05 od 13. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Visoko i Doma zdravlja Visoko zatraženo je 23. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. juna, Općina Visoko 2. jula, a Dom zdravlja Visoko 3. jula 2007. godine. Općinski sud je uz odgovor dostavio i kopiju spisa. Kantonalni sud je 16. jula 2009. godine, po istjecanju ostavljenog roka 3. jula 2009. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda, Općine Visoko i Doma zdravlja Visoko su dostavljeni apelantu 13. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pred Općinskim sudom vodio parnični postupak protiv Doma zdravlja Visoko sa poliklinikom Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog Općine Visoko (u daljnjem tekstu: umješač) radi utvrđivanja i ispravke upisa nekretnina. 7. Presudom Općinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1339/04 od 9. marta 2005. godine, utvrđeno je da je upis nekretnina u zk.ul. broj 1332 k.o Visoko, označenih kao k.č. broj 175/2 oranica, Međa, površine 780 m², prema novoj evidenciji nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), izvršen u korist tuženog, bez pravnog osnova, te je naloženo da na osnovu te presude Služba za geodetske poslove i katastar nekretnina umješača izvrši upis prema novoj evidenciji nekretnina u apelantovu korist, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom dva izreke presude odbijen je apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na osnovu valjanih isprava dopusti uknjižbu navedenih nekretnina. U obrazloženju presude je navedeno da je, na osnovu uvida u zk.ul. za predmetnu nekretninu, sud utvrdio da su te nekretnine uknjižene kao apelantovo suvlasništvo po osnovu Rješenja istog suda broj O-84/90 od 14. marta 1990. godine, pa je apelant, u smislu člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, legitimiran da traži zaštitu vlasništva na cijeloj stvari. Iz kopije katastarskog plana, izdate 3. septembra 2002. godine, sud je utvrdio da je apelant upisan kao posjednik predmetne parcele. Dalje je navedeno da se kupoprodajni ugovor, na koji se pozivao tuženi, ne odnosi na predmetnu parcelu, te je utvrđeno da je apelantova tužba koja je podnesena 20. septembra 2002. godine pravovremena, u smislu člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 36/90 i 3/93), jer je podnesena u roku od tri godine od stupanja na snagu novog premjera za Općinu Visoko (stupio na snagu 28. novembra 2001. godine). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je prilikom izlaganja nekretnina upis na tuženog izvršen suprotno članu 77. stav 1. tačka 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva (da se naloži tuženom da mu na osnovu valjanih isprava dopusti uknjižbu navedenih nekretnina) s obzirom na to da se izlaganje i upis treba da izvrše na osnovu citiranog člana, a apelant ima navedene isprave, zemljišnoknjižni upis i katastarske planove, te je neosnovano tražiti dodatne isprave za njegov upis. 8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj Dn-685/05 od 13. februara 2006. godine kojim je odbio uknjižbu vlasništva po pravosnažnoj Presudi istog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine. Sud je obrazložio da je uvidom u predmetnu presudu, kojom je naložen upis prema novoj evidenciji u apelantovu korist, utvrdio da nije navedena vrsta prava s kojom bi apelant bio uknjižen, te je, stoga, apelantu, u skladu sa članom 40. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02 i 19/03), ostavljen rok od 30 dana da otkloni nedostatke. Budući da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke, sud je odbio zahtjev za uknjižbu. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neosnovan navod iznesen u žalbi da je predmetnom presudom Općinskog suda upis na nekretninama u pogledu sadržaja i obima upisa definiran, jer iz izreke presude to ne proizlazi zato što se presudom Općinskog suda samo utvrđuje da je upis predmetnih nekretnina u korist tuženog bez pravnog osnova, ali se ne navodi vrsta prava koje se upisuje u zemljišnu knjigu, u smislu člana 28. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Prema zaključku Kantonalnog suda, takva presuda ne može činiti pravni osnov za uknjižbu. Zbog navedenih razloga, sud je zaključio da je prvostepeni sud, nakon što je uočio nedostatke u prijedlogu za uknjižbu, pravilno postupio kada je, u smislu člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama, naložio apelantu da otkloni nedostatke, te kad je na osnovu stava 2. navedenog člana, s obzirom na to da apelant nije u ostavljenom roku otklonio nedostatke, odbio da izvrši uknjižbu vlasništva po presudi. Dalje, sud je pojasnio da je članom 40. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama regulirano odbacivanje zahtjeva ukoliko se ne otklone nedostaci, a da se rješenje o odbijanju zahtjeva za uknjižbu može donijeti na osnovu člana 43. stav 2. tog zakona, te da je Općinski sud u tom smislu trebalo zahtjev za uknjižbu da odbaci. Međutim, pošto je ishod postupka za apelanta isti i odbijanjem zahtjeva, kao i odbacivanjem, prema zaključku Kantonalnog suda, ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da je u predmetnoj presudi jasno zasnovana "obaveza upisa u apelantovu korist prema novoj evidenciji nekretnina" i navodi da je vrsta prava jasno regulirana u presudi zbog čega smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili Zakon o zemljišnim knjigama na apelantovu štetu. S obzirom na to da je predmetnom presudom utvrđeno da je tuženi bez pravnog osnova uknjižen na predmetnim nekretninama, apelant smatra da mu je na taj način oduzeta imovina. Dalje, apelant navodi da je izvršenje pravosnažne presude integralni dio suđenja, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da presuda Općinskog suda ne može činiti pravni osnov za uknjižbu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da se apelantovi navodi ne bi mogli uvažiti kao osnovani, jer je osporena odluka tog suda donesena u svemu u skladu sa odredbama člana 40. stav 2. i člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, te, stoga, u predmetnom postupku nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. 12. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da smatra da apelacija nije osnovana. 13. Umješač predlaže da se apelacija odbaci kao neuredna (jer nije podnesena na posebnom obrascu), ili da se, s obzirom na to da je apelant tokom postupka pred nadležnim sudovima imao mogućnost da dokazuje činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, odbije kao neosnovana. 14. Tuženi je naveo da je saglasan sa odgovorom na apelaciju koji je dao umješač. V. Relevantni propisi 15. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02,19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 28. stav 1. tačka 1. Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu 1. U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava: 1) vlasništvo, suvlasništvo, zajedničko vlasništvo,... Član 40. Otklanjanje nedostataka 1. Ukoliko se zahtijevanom upisu suprotstavlja neki nedostatak, koji se može otkloniti, nadležni zemljišnoknjižni ref - er ent određuje rok za otklanjanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku spomenutog roka podnosilac zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni ref er ent zemljišno - knjižnog ureda donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev. 2. Određivanje roka za otklanjanje nedostataka se upisuje u zemljišnoknjižnom ulošku. Zabilježba važi do donošenja rješenja o spomenutom zahtjevu, u skladu sa članom 36. stav 1. ovog zakona. Zabilježba se briše donošenjem rješenja o spomenutom zahtjevu. Član 43. Odlučivanje o upisu 1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni ref er ent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti. 2. Zemljišnoknjižni ref er ent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1)se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda; 2)lice nije ovlašteno da zahtijeva upis; 3)pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata; 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis. 16. Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93,4-93, 13/94 i 20/95) u relevantnom dijelu glasi: Član 77. Utvrđivanje prava na nekretninama vrši se na osnovu: 1.stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju. ... 2.pravosnažnih odluka nadležnog organa, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava u katastru nekretnina; 3.podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Ako ne postoje dokazi o pravu na nekretninama iz tač.1. do 3. prethodnog stava, upis prava na nekretninama može se odrediti na osnovu drugih provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjava stranaka i dr.). VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 753 od 7. marta 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 22. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 24. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog odbijanja njegovog prava na uknjižbu, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je presudom Općinskog suda, po osnovu koje je tražio uknjižbu, utvrđeno da je tuženi uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, te da je na taj način apelant lišen imovine, odnosno nekretnine koju je naslijedio i koja je njegovo isključivo vlasništvo i da mu je na taj način imovina oduzeta bez pravnog osnova. 25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da se radi o pravu iz navedenog člana. 26. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, koja u konkretnom slučaju predstavlja izvršni naslov za upis u zemljišne knjige, utvrđeno da je upis predmetne nekretnine prema novoj evidenciji nekretnina izvršen u korist tuženog, bez pravnog osnova, te je naloženo nadležnoj službi umješača da na osnovu te presude izvrši upis prema novoj evidenciji nekretnina u apelantovu korist. S obzirom na navedeno, nesporno je da predmetna nekretnina predstavlja apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Dalje, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 28. Ustavni sud smatra da osporene odluke, koje se, u suštini, odnose na izvršenje presude Općinskog suda, predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Stoga je daljnji zadatak Ustavnog suda da ispita da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, te da, zavisno od odgovora na to pitanje, utvrdi da li je miješanje u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. 29. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, odnosno da li su odluke redovnih sudova arbitrarne. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku povodom apelantovog zahtjeva za uknjižbu u zemljišne knjige. Međutim, prilikom razmatranja ovih pitanja Ustavni sud polazi od činjenice da se predmetni postupak praktično odnosi na izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-301/02 od 25. septembra 2003. godine, kojom je utvrđeno da je upis predmetne nekretnine izvršen u korist tuženog bez pravnog osnova, te je naloženo da se na osnovu te presude izvrši upis prema novoj evidenciji nekretnina u apelantovu korist. 30. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u postupku uknjiženja primjenjuju odredbe Zakona o zemljišnim knjigama kojim se uređuju vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama. U konkretnom slučaju je, prema apelantovom mišljenju, sporno odbijanje zahtjeva za upis zbog toga što predmetna presuda ne sadrži vrstu prava koju sud treba da upiše na apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je članom 28. Zakona o zemljišnim knjigama regulirano koja se prava upisuju u zemljišnu knjigu. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno pogrešno tumačili predmetnu odredbu zakona kad su odbili apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na apelanta, zato što je predmetnom presudom utvrđeno da je bez pravnog osnova upis koji je izvršen na tuženog, te je naloženo da se izvrši upis predmetnih nekretnina na apelanta. U takvoj situaciji presudom Općinskog suda, kojom je utvrđeno da je upis na tuženog bez pravnog osnova, praktično je određena i vrsta prava koja se upisuju na apelanta. Naime, to faktički i pravno znači da je sud dužan da uspostavi prijašnje stanje upisa, a prema kojem je (prema stanju spisa) apelant u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik, a u katastru kao posjednik predmetne nekretnine. Ovo osobito imajući u vidu da je pravni osnov presude Općinskog suda (utvrđenja da je bez pravnog osnova upis na tuženog) član 77. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, a kojim je regulirano da se utvrđivanje prava na nekretninama vrši prvenstveno na osnovu stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi, zatim, zaključenih ugovora i podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju. Dakle, apelant je prije izlaganja podataka u postupku uspostavljanja nove evidencije nekretnina, koja je u Općini Visoko uspostavljena 28. novembra 2001. godine, nesporno u zemljišnoj knjizi bio upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, a u katastru kao posjednik. Stoga, imajući u vidu da je u parničnom postupku utvrđeno da se kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je izvršen upis na tuženog ne odnosi na predmetnu nekretninu, Ustavni sud smatra da nisu postojale prepreke za apelantov upis na predmetnim nekretninama sa vrstom prava koje je imao prije upisa predmetnih nekretnina na tuženog. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu mogli primjenom člana 28. Zakona o zemljišnim knjigama (koji ima generalni karakter u smislu navođenja koje se sve vrste prava mogu upisivati u zemljišne knjige), a u vezi sa članom 40, odnosno 43. Zakona, odbiti apelantov zahtjev za uknjižbu. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi, donoseći osporena rješenja pogrešnim tumačenjem odredaba Zakona o zemljišnim knjigama, nezakonito umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je, stoga, povrijeđen člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud neće provoditi daljnju analizu u pogledu toga da li je "miješanje" bilo u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. Ostali navodi 32. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 33. Povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju postoji u situaciji kad su redovni sudovi pogrešnim tumačenjem odredaba Zakona o zemljišnim knjigama odbili apelantov zahtjev za upis-uknjižbu prava na nekretninama. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2473/07, rješavajući apelaciju Velimira Vukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Velimira Vukića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-I-05 00 1385. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 080-I-05 00 1385, sukladno članku II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Velimiru Vukiću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Velimir Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, selo Tutnjevac, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije donesena odluka u postupku izvršenja Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-434/98 od 27. studenoga 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 13. studenoga 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. studenoga 2007. godine. 4. Ustavni sud je 14. svibnja 2009. godine zatražio od Osnovnog suda sudski spis. 5. Osnovni sud je dostavio traženi spis 27. svibnja 2009. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Presudom Osnovnog suda broj K-438/98 od 27. studenoga 2000. godine odbijena je optužba protiv apelanta da je počinio kazneno djelo nedopuštene trgovine iz članka 129. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske. Optužba je odbijena zbog toga što je javni tužitelj odustao od optužbe. Istom presudom je određeno da se na temelju članka 215. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske apelantu: "...imaju vratiti privremeno oduzeti predmeti, tj. 13 teladi ukupne težine 2.101 kg, koji su mu oduzeti na osnovu potvrde Policijske stanice Bijeljina broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine ili umjesto istih protuvrijednost u konvertibilnim markama dobivenu na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimanja, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom mjera prinudnog izvršenja". 9. Apelant je na temelju navedene pravomoćne i izvršne presude kao tražitelj izvršenja 13. lipnja 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - Centar javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik). Apelant je prijedlog podnio radi naplate revaloriziranog duga na ime oduzetih stvari u visini od 12.489,59 KM i na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 7.645,59 KM, što ukupno iznosi 20.135,18 KM. 10. Nakon što je apelant, na traženje suda od 6. srpnja 2005. godine, dostavio uređen prijedlog za izvršenje, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine. Tim rješenjem je odredio izvršenje u apelantovu korist protiv izvršenika radi naplate revaloriziranog duga za oduzete stvari u visini od 12.489,00 KM. Istodobno je naloženo Razvojnoj banci Jugoistočne Eu rope Banja Luka, u kojoj proračunski potrošači imaju tekući račun, da nakon pravomoćnosti ovog rješenja izvrši isplatu navedenog novčanog iznosa sa izvršenikovog računa na apelantov tekući račun. Istim rješenjem su utvrđeni troškovi izvršenja u iznosu od 500,00 KM. 11. Osnovni sud je, odlučujući o prigovoru izvršenikovog zakonskog zastupnika - Pravobraniteljstva Republike Srpske sa sjedištem u Bijeljini, donio Rješenje broj I-1385/05 od 7. ožujka 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio prigovor protiv Rješenja o izvršenju broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine, obustavio izvršenje u cijelosti, te ukinuo sve provedene izvršne radnje. 12. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je na temelju provedenih dokaza ocijenio da je izvršenikov prigovor utemeljen zbog toga što u izvršnoj Presudi Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. studenoga 2000. godine nije određena izvršenikova obveza da apelantu vrati telad, odnosno protuvrijednost oduzete teladi. Sud je, dalje, naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova - CJS Bijeljina, od apelanta oduzelo predmetnu robu prilikom obavljanja svoje redovne djelatnosti i predalo je u mjerodavnost Ministarstvu trgovine i snabdijevanja - Republičkoj tržnoj inspekciji. Republička tržna inspekcija je Rješenjem broj 05/2-324-III-5-187/96 od 9. prosinca 1996. godine zvanično i oduzela predmetnu robu od apelanta. Sud je, dalje, istakao da je apelant, radi pribavljanja nove izvršne isprave, vodio i parnični postupak u kojem je kao izvršenika označio Općinu Bijeljina. Dalje, istaknuto je da se iz pravomoćnog Rješenja Osnovnog suda broj P-836/02 od 27. kolovoza 2004. godine vidi da je tužba u toj pravnoj stvari povučena. Sud je zaključio da navedena izvršna presuda, prema članku 27. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske, nije podobna za izvršenje jer u njoj nije označen izvršenik. 13. Osnovni sud je Rješenjem broj I-1385/05 od 27. travnja 2006. godine odbio apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe. 14. Odlučujući o apelantovim prizivima, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 012-0-Gž-06-000 360 od 27. lipnja 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio oba priziva, ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj I-1385/05 od 7. ožujka 2006. godine i Rješenje broj I-1385/05 od 27. travnja 2006. godine, te predmet vratio na ponovni postupak. 15. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. studenoga 2000. godine donesena u kaznenom postupku, da je pravomoćna i izvršna 6. siječnja 2001. godine, da nije ispunjena obveza iz konkretne presude u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude, a ni do donošenja konkretne odluke. Sud je ocijenio da je iz navedene presude jasno tko je tražitelj izvršenja, zatim da su predmet, vrsta i opseg obveze odredivi, tako da se u izvršnom postupku, sukladno elementima iz izvršne isprave, može lako i potpuno odrediti predmet izvršenja. Sud je, također, obrazložio da je pitanje tko je izvršenik "trebalo utvrditi uvidom u spis Osnovnog suda broj K-431/98 i to konkretno u potvrdu Policijske stanice u Bijeljini broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine, koja je citirana u izreci izvršne isprave, koja, također, daje odredivost izvršenika u konkretnom izvršnom postupku. Uvidom u ovu potvrdu (ili krivični spis) može se odrediti ko je tražiocu izvršenja oduzeo predmetnu telad ili po čijem nalogu i u čiju korist su telad oduzeta, te onaj ko je to učinio izvršenik je u ovom predmetu". 16. Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je to utjecalo na pravilnost donesene odluke vezane za izvršenje, a, također, i na odluku koja se odnosi na plaćanje sudske pristojbe. Dalje je obrazloženo da sud nije izveo dokaze kako je to propisano Zakonom o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) na temelju kojih bi mogao izvesti pravilne zaključke. 17. Osnovni sud je u ponovnom postupku, postupajući sukladno uputama Okružnog suda, Rješenjem broj 080-I-05 00 1385 od 3. siječnja 2007. godine odbio izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine, te je to rješenje u cijelosti ostavio na snazi. Sud je, također, usvojio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe, te je izvršenika obvezao da plati sudsku pristojbu na prijedlog i Rješenje o izvršenju broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine u iznosu od 500,00 KM. Sud je zaključio da tijekom izvršnog postupka izvršenik nije sudu dostavio dokaz da su telad vraćena apelantu, te je, sukladno članku 49. Zakona o izvršnom postupku, donio navedenu odluku. 18. Okružni sud je, odlučujući o izvršenikovom prizivu, donio Rješenje broj 012-0-Gž-07-000 318 od 24. svibnja 2007. godine kojim je Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001 385 od 3. siječnja 2007. godine ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 19. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je priziv osnovano ukazao na to da se izvršenje na predaju predmetnih stvari, koje se nisu mogle naći kod izvršenika niti kod treće osobe, trebalo provesti na temelju članka 198. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu: ZIP). Također je navedeno da se vrijednost stvari nije mogla utvrditi na način na koji se i postupilo budući da je vještak ove stvari mogao vještačiti tek nakon rješenja suda, odnosno nakon što sudski izvršitelj utvrdi da tih stvari nema ni kod izvršenika ni kod treće osobe. Također je trebalo nalaz vještaka dostaviti izvršeniku i saslušati tog vještaka. Sud je istakao da iz dokaza spisa proizlazi da je vrijednost stvari utvrđivana prije nego što je utvrđeno da tih stvari nema kod izvršenika, da je konkretno vještačenje obavio vještak na apelantov zahtjev a bez rješenja suda i to u vrijeme prije pokretanja izvršnog postupka, te da izvršeniku nije ostavljena mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka ekonomske struke. Time je počinjena povreda odredaba postupka iz članka 227. stavak 1. točka 2. ZPP u svezi sa člankom 236. ZPP i člankom 21. stavak 1. ZIP-a. 20. Osnovni sud je, postupajući sukladno uputama Okružnog suda, Rješenjem broj 080-0-I-05-001385 od 19. listopada 2007. godine odredio vještačenje koje će izvršiti sudski vještak ekonomske struke na okolnost utvrđivanja protuvrijednosti stvari oduzetih 4. prosinca 1996. godine. Sud je nalaz sa mišljenjem vještaka od 5. prosinca 2007. godine dostavio apelantu i izvršeniku. Apelant je na taj nalaz podneskom od 21. siječnja 2008. godine dao prigovor i dostavio nalaz drugog vještaka. 21. Izvršenik je podneskom od 30. lipnja 2008. godine pobio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je angažirao apelant, a podneskom od 10. listopada 2008. godine je obavijestio Osnovni sud da Rješenje broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine nije izvršno, te da Trezoru RS treba dati nalog da obustavi izvršenje tog rješenja obzirom na tijek ponovnog postupka. Također, podneskom od 7. ožujka 2009. godine izvršenik je predložio da sud nastavi postupak sukladno Odluci Okružnog suda broj 012-0-Gž-07 000 318 od 24. svibnja 2007. godine. Prema dokazima iz spisa, Osnovni sud nije poduzimao daljnje aktivnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Presude Osnovnog suda broj K-484/98 od 27. studenoga 2000. godine i nedonošenja pravomoćne odluke u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj I-1385/ 05, odnosno broj 080-I-05 00 1385, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istakao da je navedenom presudom Osnovnog suda odbijena optužba protiv njega zbog nedopuštene trgovine stokom, te da je naloženo MUP-u Bijeljina da mu izvrši povrat oduzete stoke ili isplati protuvrijednost u konvertibilnim markama u roku od 15 dana. Međutim, apelant je naveo da: "Republika Srpska nije u stanju izvršiti povrat oduzete imovine, na taj način je ugrožen i moj opstanak jer sam nezaposlen bez ikakvih primanja, osim onih koje ostvarujem od malo zemlje koju obrađujem". Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i naloži da se u što kraćem roku donese odluka, izvrši isplata protuvrijednosti oduzete imovine, te da mu se naknadi nematerijalna šteta prouzrokovana navedenim ponašanjem. b) Odgovor na apelaciju 23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao redoslijed radnji koje je poduzimao sve do 23. studenoga 2007. godine u izvršnom predmetu broj I-1385/05 koji je u međuvremenu dobio drugi broj 080-I-05 00 1385. Osnovni sud je naglasio da je, imajući u vidu da u izvršnom postupku priziv ne zadržava tijek izvršnog postupka, rješenje od 11. kolovoza 2005. godine i Rješenje broj 080-0-I-05-001 385 od 3. siječnja 2007. godine dostavio Razvojnoj banci Banja Luka na provođenje, a prema uputi navedene banke rješenja je dostavio Ministarstvu financija - Sektoru za trezor i upravljanje dugom. Međutim, sud je naglasio da je Okružni sud, odlučujući o izvršenikovom prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001385 od 3. siječnja 2007. godine, izvršenikov priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Sud smatra da nije prekršio apelantovo pravo na koje se on poziva. V. Relevantni propisi 24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. Članak 15. Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Članak 166. stavak 5. Sud će rješenjem o izvršenju obvezati banku da dostavi izvješće o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenog rješenjem o izvršenju. Izvješće obuhvaća promjene na računu za razdoblje od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora sadržavati svaku transakciju na računu. Š...Ć 25. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. st. 3. i 4. Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 30. Apelant se žali na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant pri tome navodi da Osnovni sud još nije donio pravomoćnu odluku u postupku izvršenja, iako je prema zakonu bio obvezan hitno riješiti konkretni predmet, budući da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. studenoga 2000. godine pravomoćna i izvršna. Pravo na pravičan postupak 31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 33. Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak odnosi na apelantovo novčano potraživanje na ime protuvrijednosti oduzetih stvari. Dakle, radi se o zahtjevu da se u izvršnom postupku omogući izvršenje pravomoćne i izvršne presude, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. a) Relevantna načela 34. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 35. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješće 1997-IV). 36. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Predmetni izvršni postupak pokrenut je 13. lipnja 2005. godine kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje koji je dopunio 6. srpnja 2005. godine. Prema dokazima iz spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, predmet je pred Osnovnim sudom i postupak je još u tijeku. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje pravomoćne i izvršne presude radi naplate duga na ime oduzetih stvari traje duže od četiri godine i još nije okončan. c) Analiza postupka 38. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Europski sud, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198. stavak 30. i Zim - mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, stavak 24). 39. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje mjerodavni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. U konkretnom slučaju, pravomoćnom presudom je određeno da se apelantu vrate privremeno oduzete stvari, koje su mu bile oduzete na temelju potvrde mjerodavne Policijske stanice, ili da mu se, umjesto toga, isplati protuvrijednost u konvertibilnim markama dobivena na temelju važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimanja istih stvari. U konkretnom slučaju to znači da sud treba na apelantov prijedlog utvrditi mogućnost povrata određenih stvari ili, u suprotnom, utvrditi novčanu protuvrijednost tih stvari na način i na temelju elemenata koji su određeni u navedenoj presudi. Osnovni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud uočava da se, imajući u vidu cjelokupno stanje dokaza u spisima, konkretni predmet može smatrati relativno jednostavnim predmetom. 40. Što se tiče ponašanja mjerodavne javne vlasti, Ustavni sud je na temelju dokaza iz spisa utvrdio da je Osnovni sud o izvršenikovom prigovoru na prvostupanjsko Rješenje broj I-1385/05 od 11. kolovoza 2005. godine odlučio tek nakon šest mjeseci. Također, Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon što je Okružni sud vratio predmet na ponovni postupak rješenjem od 27. lipnja 2006. godine, postupio tek nakon šest mjeseci kada je donio Rješenje broj 080-I-05 00 1385 od 3. siječnja 2007. godine. Nakon što je Okružni sud rješenjem od 24. svibnja 2007. godine opet vratio predmet na ponovno odlučivanje zbog propusta Osnovnog suda da provede postupak sukladno zakonu, Osnovni sud je tek 19. listopada 2007. godine donošenjem rješenja odredio vještačenje i započeo ponovni postupak sukladno uputama Okružnog suda, a odluka nije donesena ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostupanjski sud kojem je trebalo duže od četiri godine, a činjenice koje su relevantne za okončanje postupka izvršenja još nisu utvrđene. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud pravio velike vremenske razmake između pojedinih radnji koje je poduzimao i da više od godinu i šest mjeseci nije ra dio ništa na predmetu, iako je izvršenik 30. lipnja 2008. godine pobio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je apelant angažirao. Osim toga, Ustavni sud uočava da je Okružni sud dva puta ukidao rješenja prvostupanjskog suda i predmet vraćao na ponovni postupak zbog propusta Osnovnog suda da izvršni postupak provede sukladno zakonu. 42. Ustavni sud uočava da je Osnovnom sudu opravdanje u konkretnom slučaju to što je dva rješenja, kojima je bio usvojen apelantov prijedlog, dostavio mjerodavnoj banci na postupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti navedeno opravdanje jer se u suštini radilo o rješenjima koja nisu postala pravomoćna i izvršna u konkretnom postupku. 43. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje mjerodavnih sudova, prvenstveno Osnovnog suda. Također, smatra da se razdoblje odlučivanja u izvršnom postupku povodom prijedloga za izvršenje, koji traje duže od četiri godine, ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 44. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio nerazumnoj dužini postupka, te primjećuje da je apelant svojim intervencijama i dopisima pokušao ostvariti što hitnije rješavanje predmeta. 45. Obzirom na činjenicu da izvršni postupak traje više od četiri godine i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 46. Apelant, također, smatra da mu je nedonošenjem pravomoćne odluke Osnovnog suda u konkretnom predmetu, iako postoji pravomoćna Presuda broj K-434/98 od 27. studenoga 2000. godine, povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da nemogućnost da se osigura donošenje odluke povodom prijedloga za izvršenje s ciljem izvršenja konačne presude u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 (vidi Europski sud za ljudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. listopada 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stavak 47). Zbog razloga koji su navedeni u ovoj odluci, u kontekstu ispitivanja kršenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnog slučaja. Zbog toga je i povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. veljače 2009. godine, stavak 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kompenzacija 47. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 48. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je postupak izvršenja povodom apelantovog prijedloga pokrenut 13. lipnja 2005. godine, zatim činjenicu da još nije pravomoćno okončan, te da je izvršni postupak hitne naravi, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.200,00 KM. Obzirom na zaključak Ustavnog suda da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu došlo najviše zbog propusta Osnovnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud ovu povredu vidi u činjenici da postupak izvršenja povodom apelantovog prijedloga, u kojem je sud dužan postupati hitno, traje duže od četiri godine, a za takvo ponašanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem. 50. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2473/07, rješavajući apelaciju Velimira Vukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Velimira Vukića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajawa izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Bijeqini broj 080-I-05 00 1385. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeqini da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 080-I-05 00 1385, u skladu sa članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Velimiru Vukiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeqini i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Velimir Vukić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, selo Tutnjevac, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije donesena odluka u postupku izvršewa Presude Osnovnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 13. novembra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. novembra 2007. godine. 4. Ustavni sud je 14. maja 2009. godine zatražio od Osnovnog suda sudski spis. 5. Osnovni sud je dostavio traženi spis 27. maja 2009. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Presudom Osnovnog suda broj K-438/98 od 27. novembra 2000. godine odbijena je optužba protiv apelanta da je počinio krivično djelo nedozvoljene trgovine iz člana 129 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske. Optužba je odbijena zbog toga što je javni tužilac odustao od optužbe. Istom presudom je određeno da se na osnovu člana 215 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske apelantu: "...imaju vratiti privremeno oduzeti predmeti, tj. 13 teladi ukupne težine 2.101 kg, koji su mu oduzeti na osnovu potvrde Policijske stanice Bijeqina broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine ili umjesto istih protuvrijednost u konvertibilnim markama dobivenu na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimawa, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti ove presude pod prijetwom mjera prinudnog izvršewa". 9. Apelant je na osnovu navedene pravosnažne i izvršne presude kao tražilac izvršewa 13. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio predlog za izvršenje protiv Ministarstva unutrašwih poslova Republike Srpske - Centar javne bezbjednosti Bijeqina (u daqnjem tekstu: izvršenik). Apelant je predlog podnio radi naplate revalorizovanog duga na ime oduzetih stvari u visini od 12.489,59 KM i na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 7.645,59 KM, što ukupno iznosi 20.135,18 KM. 10. Nakon što je apelant, na traženje suda od 6. jula 2005. godine, dostavio uređen predlog za izvršenje, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine. Tim rješenjem je odredio izvršenje u apelantovu korist protiv izvršenika radi naplate revalorizovanog duga za oduzete stvari u visini od 12.489,00 KM. Istovremeno je naloženo Razvojnoj banci Jugoistočne Evrope Bawa Luka, u kojoj buxetski potrošači imaju tekući račun, da nakon pravosnažnosti ovog rješewa izvrši isplatu navedenog novčanog iznosa sa izvršenikovog računa na apelantov tekući račun. Istim rješenjem su utvrđeni troškovi izvršewa u iznosu od 500,00 KM. 11. Osnovni sud je, odlučujući o prigovoru izvršenikovog zakonskog zastupnika - Pravobranilaštva Republike Srpske sa sjedištem u Bijeqini, donio Rješenje broj I-1385/05 od 7. marta 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio prigovor protiv Rješewa o izvršenju broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine, obustavio izvršenje u cijelosti, te ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. 12. Osnovni sud je u obrazloženju rješewa, između ostalog, naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza ocijenio da je izvršenikov prigovor osnovan zbog toga što u izvršnoj Presudi Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine nije određena izvršenikova obaveza da apelantu vrati telad, odnosno protivvrijednost oduzete teladi. Sud je, dalje, naveo da je Ministarstvo unutrašwih poslova - CJB Bijeqina, od apelanta oduzelo predmetnu robu prilikom obavljanja svoje redovne djelatnosti i predalo je u nadležnost Ministarstvu trgovine i snabdijevawa - Republičkoj tržnoj inspekciji. Republička tržna inspekcija je Rješenjem broj 05/2-324-III-5-187/96 od 9. decembra 1996. godine zvanično i oduzela predmetnu robu od apelanta. Sud je, dalje, istakao da je apelant, radi pribavljanja nove izvršne isprave, vodio i parnični postupak u kom je kao izvršenika označio Opštinu Bijeqina. Dalje, istaknuto je da se iz pravosnažnog Rješewa Osnovnog suda broj P-836/02 od 27. avgusta 2004. godine vidi da je tužba u toj pravnoj stvari povučena. Sud je zakqučio da navedena izvršna presuda, shodno članu 27 stav 1 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske, nije podobna za izvršenje jer u woj nije označen izvršenik. 13. Osnovni sud je Rješenjem broj I-1385/05 od 27. aprila 2006. godine odbio apelantov predlog za oslobađanje od plaćawa sudske takse. 14. Odlučujući o apelantovim žalbama, Okružni sud u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 012-0-Gž-06-000 360 od 27. juna 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio obje žalbe, ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj I-1385/05 od 7. marta 2006. godine i Rješenje broj I-1385/05 od 27. aprila 2006. godine, te predmet vratio na ponovni postupak. 15. Okružni sud je u obrazloženju rješewa naveo da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine donesena u krivičnom postupku, da je pravosnažna i izvršna 6. januara 2001. godine, da nije ispunjena obaveza iz konkretne presude u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, a ni do donošewa konkretne odluke. Sud je ocijenio da je iz navedene presude jasno ko je tražilac izvršewa, zatim da su predmet, vrsta i obim obaveze odredivi, tako da u izvršnom postupku, u skladu sa elementima iz izvršne isprave, može lako i potpuno da se odredi predmet izvršewa. Sud je, takođe, obrazložio da je pitanje ko je izvršenik "trebalo utvrditi uvidom u spis Osnovnog suda broj K-431/98 i to konkretno u potvrdu Policijske stanice u Bijeqini broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine, koja je citirana u izreci izvršne isprave, koja, također, daje odredivost izvršenika u konkretnom izvršnom postupku. Uvidom u ovu potvrdu (ili krivični spis) može se odrediti ko je tražiocu izvršewa oduzeo predmetnu telad ili po čijem nalogu i u čiju korist su telad oduzeta, te onaj ko je to učinio izvršenik je u ovom predmetu". 16. Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je to uticalo na pravilnost donesene odluke vezane za izvršenje, a, takođe, i na odluku koja se odnosi na plaćanje sudske takse. Dalje je obrazloženo da sud nije izveo dokaze kako je to propisano Zakonom o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daqnjem tekstu: ZPP) na osnovu kojih bi mogao da izvede pravilne zakqučke. 17. Osnovni sud je u ponovnom postupku, postupajući u skladu sa uputstvima Okružnog suda, Rješenjem broj 080-I-05 00 1385 od 3. januara 2007. godine odbio izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine, te je to rješenje u cijelosti ostavio na snazi. Sud je, takođe, usvojio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćawa sudske takse, te je izvršenika obavezao da plati sudsku taksu na predlog i Rješenje o izvršenju broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine u iznosu od 500,00 KM. Sud je zakqučio da tokom izvršnog postupka izvršenik nije sudu dostavio dokaz da su telad vraćena apelantu, te je, u skladu sa članom 49 Zakona o izvršnom postupku, donio navedenu odluku. 18. Okružni sud je, odlučujući o izvršenikovoj žalbi, donio Rješenje broj 012-0-Gž-07-000 318 od 24. maja 2007. godine kojim je Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001 385 od 3. januara 2007. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 19. Okružni sud je u obrazloženju rješewa naveo da je žalba osnovano ukazala na to da je izvršenje na predaju predmetnih stvari, koje nisu mogle da se nađu kod izvršenika niti kod trećeg lica, trebalo da se sprovede na osnovu člana 198 Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daqnjem tekstu: ZIP). Takođe je navedeno da vrijednost stvari nije mogla da se utvrdi na način na koji se i postupilo budući da je vještak ove stvari mogao da vještači tek nakon rješewa suda, odnosno nakon što sudski izvršilac utvrdi da tih stvari nema ni kod izvršenika ni kod trećeg lica. Takođe je trebalo da se nalaz vještaka dostavi izvršeniku i da se taj vještak sasluša. Sud je istakao da iz dokaza spisa proizilazi da je vrijednost stvari utvrđivana prije nego što je utvrđeno da tih stvari nema kod izvršenika, da je konkretno vještačenje obavio vještak na apelantov zahtjev a bez rješewa suda i to u vrijeme prije pokretawa izvršnog postupka, te da izvršeniku nije ostavljena mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka ekonomske struke. Time je počinjena povreda odredbi postupka iz člana 227 stav 1 tačka 2 ZPP u vezi sa članom 236 ZPP i članom 21 stav 1 ZIP-a. 20. Osnovni sud je, postupajući u skladu sa uputstvima Okružnog suda, Rješenjem broj 080-0-I-05-001385 od 19. oktobra 2007. godine odredio vještačenje koje će da izvrši sudski vještak ekonomske struke na okolnost utvrđivawa protivvrijednosti stvari oduzetih 4. decembra 1996. godine. Sud je nalaz sa mišljenjem vještaka od 5. decembra 2007. godine dostavio apelantu i izvršeniku. Apelant je na taj nalaz podneskom od 21. januara 2008. godine dao prigovor i dostavio nalaz drugog vještaka. 21. Izvršenik je podneskom od 30. juna 2008. godine osporio nalaz i mišljenje vještaka kog je angažovao apelant, a podneskom od 10. oktobra 2008. godine je obavijestio Osnovni sud da Rješenje broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine nije izvršno, te da Trezoru RS treba dati nalog da obustavi izvršenje tog rješewa s obzirom na tok ponovnog postupka. Takođe, podneskom od 7. marta 2009. godine izvršenik je predložio da sud nastavi postupak u skladu sa Odlukom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07 000 318 od 24. maja 2007. godine. Shodno dokazima iz spisa, Osnovni sud nije preduzimao daqnje aktivnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je zbog neizvršewa Presude Osnovnog suda broj K-484/98 od 27. novembra 2000. godine i nedonošewa pravosnažne odluke u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj I-1385/ 05, odnosno broj 080-I-05 00 1385, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je navedenom presudom Osnovnog suda odbijena optužba protiv njega zbog nedozvoljene trgovine stokom, te da je naloženo MUP-u Bijeqina da mu izvrši povraćaj oduzete stoke ili isplati protivvrijednost u konvertibilnim markama u roku od 15 dana. Međutim, apelant je naveo da: "Republika Srpska nije u stanju izvršiti povrat oduzete imovine, na taj način je ugrožen i moj opstanak jer sam nezaposlen bez ikakvih primawa, osim onih koje ostvarujem od malo zemlje koju obrađujem". Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i naloži da se u što kraćem roku donese odluka, izvrši isplata protivvrijednosti oduzete imovine, te da mu se naknadi nematerijalna šteta prouzrokovana navedenim ponašanjem. b) Odgovor na apelaciju 23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao redoslijed radwi koje je preduzimao sve do 23. novembra 2007. godine u izvršnom predmetu broj I-1385/05 koji je u međuvremenu dobio drugi broj 080-I-05 00 1385. Osnovni sud je naglasio da je, imajući u vidu da u izvršnom postupku žalba ne zadržava tok izvršnog postupka, rješenje od 11. avgusta 2005. godine i Rješenje broj 080-0-I-05-001 385 od 3. januara 2007. godine dostavio Razvojnoj banci Bawa Luka na sprovođenje, a shodno uputstvu navedene banke rješewa je dostavio Ministarstvu finansija - Sektoru za trezor i upravljanje dugom. Međutim, sud je naglasio da je Okružni sud, odlučujući o izvršenikovoj žalbi protiv Rješewa Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001385 od 3. januara 2007. godine, izvršenikovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Sud smatra da nije prekršio apelantovo pravo na koje se on poziva. V. Relevantni propisi 24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. Član 15 Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispuwavawa uslova da se o prigovoru odluči. Član 166 stav 5 Sud će rješenjem o izvršenju da obaveže banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoqna za namirenje potraživawa određenog rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za pe riod od 30 dana do donošewa rješewa o izvršenju i mora da sadrži svaku transakciju na računu. Š...Ć 25. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 st. 3 i 4 Drugostepeni sud će da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 30. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant pri tome navodi da Osnovni sud još nije donio pravosnažnu odluku u postupku izvršewa, iako je prema zakonu bio obavezan da hitno riješi konkretni predmet, budući da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine pravosnažna i izvršna. Pravo na pravičan postupak 31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovlje nim sudom. Š...Ć 33. Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak odnosi na apelantovo novčano potraživanje na ime protivvrijednosti oduzetih stvari. Dakle, radi se o zahtjevu da se u izvršnom postupku omogući izvršenje pravosnažne i izvršne presude, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. a) Relevantni principi 34. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaj 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Predmetni izvršni postupak pokrenut je 13. juna 2005. godine kada je apelant podnio predlog za izvršenje koji je dopunio 6. jula 2005. godine. Prema dokazima iz spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, predmet je pred Osnovnim sudom i postupak je još u toku. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog predloga za izvršenje pravosnažne i izvršne presude radi naplate duga na ime oduzetih stvari traje duže od četiri godine i još nije okončan. c) Analiza postupka 38. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198 stav 30 i Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). 39. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju, pravosnažnom presudom je određeno da se apelantu vrate privremeno oduzete stvari, koje su mu bile oduzete na osnovu potvrde nadležne Policijske stanice, ili da mu se, umjesto toga, isplati protivvrijednost u konvertibil nim markama dobivena na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimawa istih stvari. U konkretnom slučaju to znači da sud treba na apelantov predlog da utvrdi mogućnost povraćaja određenih stvari ili da, u suprotnom, utvrdi novčanu protivvrijednost tih stvari na način i na osnovu elemenata koji su određeni u navedenoj presudi. Osnovni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud uočava da, imajući u vidu cjelokupno stanje dokaza u spisima, konkretni predmet može da se smatra relativno jednostavnim predmetom. 40. Što se tiče ponašawa nadležne javne vlasti, Ustavni sud je na osnovu dokaza iz spisa utvrdio da je Osnovni sud o izvršenikovom prigovoru na prvostepeno Rješenje broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine odlučio tek nakon šest mjeseci. Takođe, Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon što je Okružni sud vratio predmet na ponovni postupak rješenjem od 27. juna 2006. godine, postupio tek nakon šest mjeseci kada je donio Rješenje broj 080-I-05 00 1385 od 3. januara 2007. godine. Nakon što je Okružni sud rješenjem od 24. maja 2007. godine opet vratio predmet na ponovno odlučivanje zbog propusta Osnovnog suda da sprovede postupak u skladu sa zakonom, Osnovni sud je tek 19. oktobra 2007. godine donošenjem rješewa odredio vještačenje i započeo ponovni postupak u skladu sa uputstvima Okružnog suda, a odluka nije donesena ni u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud kom je trebalo duže od četiri godine, a činjenice koje su relevantne za okončanje postupka izvršewa još nisu utvrđene. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud pravio velike vremenske razmake između pojedinih radwi koje je preduzimao i da više od godinu i šest mjeseci nije ra dio ništa na predmetu, iako je izvršenik 30. juna 2008. godine osporio nalaz i mišljenje vještaka kog je apelant angažovao. Sem toga, Ustavni sud uočava da je Okružni sud dva puta ukidao rješewa prvostepenog suda i predmet vraćao na ponovni postupak zbog propusta Osnovnog suda da izvršni postupak sprovede u skladu sa zakonom. 42. Ustavni sud uočava da je Osnovnom sudu opravdanje u konkretnom slučaju to što je dva rješewa, kojima je bio usvojen apelantov predlog, dostavio nadležnoj banci na postupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da ne može da se prihvati navedeno opravdanje jer se u suštini radilo o rješewima koja nisu postala pravosnažna i izvršna u konkretnom postupku. 43. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudova, prvenstveno Osnovnog suda. Takođe, smatra da pe riod odlučivawa u izvršnom postupku povodom predloga za izvršenje, koji traje duže od četiri godine, ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 44. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio nerazumnoj dužini postupka, te primjećuje da je apelant svojim intervencijama i dopisima pokušao da ostvari što hitnije rješavanje predmeta. 45. S obzirom na činjenicu da izvršni postupak traje više od četiri godine i da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti da se pripiše Osnovnom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 46. Apelant, takođe, smatra da mu je nedonošenjem pravosnažne odluke Osnovnog suda u konkretnom predmetu, iako postoji pravosnažna Presuda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da nemogućnost da se obezbijedi donošenje odluke povodom predloga za izvršenje s ciljem da se izvrši konačna presuda u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stava člana 1 Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za qudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stav 47). Zbog razloga koji su navedeni u ovoj odluci, u kontekstu ispitivawa kršewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnog slučaja. Zbog toga je i povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kompenzacija 47. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da izuzetno, na apelantov zahtjev, odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 48. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je postupak izvršewa povodom apelantovog predloga pokrenut 13. juna 2005. godine, zatim činjenicu da još nije pravosnažno okončan, te da je izvršni postupak hitne prirode, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iznosi 1.200,00 KM. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda da je do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu došlo najviše zbog propusta Osnovnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 49. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ovu povredu vidi u činjenici da postupak izvršewa povodom apelantovog predloga, u kom je sud dužan da postupa hitno, traje duže od četiri godine, a za takvo ponašanje nisu ponuđeni razlozi koji bi mogli da se smatraju razumnim opravdanjem. 50. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2473/07, rješavajući apelaciju Velimira Vukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Velimira Vukića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-I-05 00 1385. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 080-I-05 00 1385, u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Velimiru Vukiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Velimir Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, selo Tutnjevac, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije donesena odluka u postupku izvršenja Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 13. novembra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. novembra 2007. godine. 4. Ustavni sud je 14. maja 2009. godine zatražio od Osnovnog suda sudski spis. 5. Osnovni sud je dostavio traženi spis 27. maja 2009. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 8. Presudom Osnovnog suda broj K-438/98 od 27. novembra 2000. godine odbijena je optužba protiv apelanta da je počinio krivično djelo nedopuštene trgovine iz člana 129. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Optužba je odbijena zbog toga što je javni tužilac odustao od optužbe. Istom presudom je određeno da se na osnovu člana 215. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske apelantu: "...imaju vratiti privremeno oduzeti predmeti, tj. 13 teladi ukupne težine 2.101 kg, koji su mu oduzeti na osnovu potvrde Policijske stanice Bijeljina broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine ili umjesto istih protuvrijednost u konvertibilnim markama dobivenu na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimanja, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom mjera prinudnog izvršenja". 9. Apelant je na osnovu navedene pravosnažne i izvršne presude kao tražilac izvršenja 13. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - Centar javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik). Apelant je prijedlog podnio radi naplate revaloriziranog duga na ime oduzetih stvari u visini od 12.489,59 KM i na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 7.645,59 KM, što ukupno iznosi 20.135,18 KM. 10. Nakon što je apelant, na traženje suda od 6. jula 2005. godine, dostavio uređen prijedlog za izvršenje, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine. Tim rješenjem je odredio izvršenje u apelantovu korist protiv izvršenika radi naplate revaloriziranog duga za oduzete stvari u visini od 12.489,00 KM. Istovremeno je naloženo Razvojnoj banci Jugoistočne Evrope Banja Luka, u kojoj budžetski potrošači imaju tekući račun, da nakon pravosnažnosti ovog rješenja izvrši isplatu navedenog novčanog iznosa sa izvršenikovog računa na apelantov tekući račun. Istim rješenjem su utvrđeni troškovi izvršenja u iznosu od 500,00 KM. 11. Osnovni sud je, odlučujući o prigovoru izvršenikovog zakonskog zastupnika - Pravobranilaštva Republike Srpske sa sjedištem u Bijeljini, donio Rješenje broj I-1385/05 od 7. marta 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio prigovor protiv Rješenja o izvršenju broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine, obustavio izvršenje u cijelosti, te ukinuo sve provedene izvršne radnje. 12. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza ocijenio da je izvršenikov prigovor osnovan zbog toga što u izvršnoj Presudi Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine nije određena izvršenikova obaveza da apelantu vrati telad, odnosno protivvrijednost oduzete teladi. Sud je, dalje, naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova - CJS Bijeljina, od apelanta oduzelo predmetnu robu prilikom obavljanja svoje redovne djelatnosti i predalo je u nadležnost Ministarstvu trgovine i snabdijevanja - Republičkoj tržnoj inspekciji. Republička tržna inspekcija je Rješenjem broj 05/2-324-III-5-187/96 od 9. decembra 1996. godine zvanično i oduzela predmetnu robu od apelanta. Sud je, dalje, istakao da je apelant, radi pribavljanja nove izvršne isprave, vodio i parnični postupak u kojem je kao izvršenika označio Općinu Bijeljina. Dalje, istaknuto je da se iz pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj P-836/02 od 27. augusta 2004. godine vidi da je tužba u toj pravnoj stvari povučena. Sud je zaključio da navedena izvršna presuda, prema članu 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske, nije podobna za izvršenje jer u njoj nije označen izvršenik. 13. Osnovni sud je Rješenjem broj I-1385/05 od 27. aprila 2006. godine odbio apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske takse. 14. Odlučujući o apelantovim žalbama, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 012-0-Gž-06-000 360 od 27. juna 2006. godine. Tim rješenjem je usvojio obje žalbe, ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj I-1385/05 od 7. marta 2006. godine i Rješenje broj I-1385/05 od 27. aprila 2006. godine, te predmet vratio na ponovni postupak. 15. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine donesena u krivičnom postupku, da je pravosnažna i izvršna 6. januara 2001. godine, da nije ispunjena obaveza iz konkretne presude u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, a ni do donošenja konkretne odluke. Sud je ocijenio da je iz navedene presude jasno ko je tražilac izvršenja, zatim da su predmet, vrsta i obim obaveze odredivi, tako da se u izvršnom postupku, u skladu sa elementima iz izvršne isprave, može lako i potpuno odrediti predmet izvršenja. Sud je, također, obrazložio da je pitanje ko je izvršenik "trebalo utvrditi uvidom u spis Osnovnog suda broj K-431/98 i to konkretno u potvrdu Policijske stanice u Bijeljini broj No-021590 od 4. decembra 1996. godine, koja je citirana u izreci izvršne isprave, koja, također, daje odredivost izvršenika u konkretnom izvršnom postupku. Uvidom u ovu potvrdu (ili krivični spis) može se odrediti ko je tražiocu izvršenja oduzeo predmetnu telad ili po čijem nalogu i u čiju korist su telad oduzeta, te onaj ko je to učinio izvršenik je u ovom predmetu". 16. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je to utjecalo na pravilnost donesene odluke vezane za izvršenje, a, također, i na odluku koja se odnosi na plaćanje sudske takse. Dalje je obrazloženo da sud nije izveo dokaze kako je to propisano Zakonom o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) na osnovu kojih bi mogao da izvede pravilne zaključke. 17. Osnovni sud je u ponovnom postupku, postupajući u skladu sa uputstvima Okružnog suda, Rješenjem broj 080-I-05 00 1385 od 3. januara 2007. godine odbio izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine, te je to rješenje u cijelosti ostavio na snazi. Sud je, također, usvojio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, te je izvršenika obavezao da plati sudsku taksu na prijedlog i Rješenje o izvršenju broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine u iznosu od 500,00 KM. Sud je zaključio da tokom izvršnog postupka izvršenik nije sudu dostavio dokaz da su telad vraćena apelantu, te je, u skladu sa članom 49. Zakona o izvršnom postupku, donio navedenu odluku. 18. Okružni sud je, odlučujući o izvršenikovoj žalbi, donio Rješenje broj 012-0-Gž-07-000 318 od 24. maja 2007. godine kojim je Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001 385 od 3. januara 2007. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 19. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je žalba osnovano ukazala na to da je izvršenje na predaju predmetnih stvari, koje se nisu mogle naći kod izvršenika niti kod trećeg lica, trebalo da se provede na osnovu člana 198. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu: ZIP). Također je navedeno da vrijednost stvari nije mogla da se utvrdi na način na koji se i postupilo budući da je vještak ove stvari mogao vještačiti tek nakon rješenja suda, odnosno nakon što sudski izvršilac utvrdi da tih stvari nema ni kod izvršenika ni kod trećeg lica. Također je trebalo da se nalaz vještaka dostavi izvršeniku i da se taj vještak sasluša. Sud je istakao da iz dokaza spisa proizlazi da je vrijednost stvari utvrđivana prije nego što je utvrđeno da tih stvari nema kod izvršenika, da je konkretno vještačenje obavio vještak na apelantov zahtjev a bez rješenja suda i to u vrijeme prije pokretanja izvršnog postupka, te da izvršeniku nije ostavljena mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka ekonomske struke. Time je počinjena povreda odredaba postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 236. ZPP i članom 21. stav 1. ZIP-a. 20. Osnovni sud je, postupajući u skladu sa uputstvima Okružnog suda, Rješenjem broj 080-0-I-05-001385 od 19. oktobra 2007. godine odredio vještačenje koje će da izvrši sudski vještak ekonomske struke na okolnost utvrđivanja protivvrijednosti stvari oduzetih 4. decembra 1996. godine. Sud je nalaz sa mišljenjem vještaka od 5. decembra 2007. godine dostavio apelantu i izvršeniku. Apelant je na taj nalaz podneskom od 21. januara 2008. godine dao prigovor i dostavio nalaz drugog vještaka. 21. Izvršenik je podneskom od 30. juna 2008. godine osporio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je angažirao apelant, a podneskom od 10. oktobra 2008. godine je obavijestio Osnovni sud da Rješenje broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine nije izvršno, te da Trezoru RS treba dati nalog da obustavi izvršenje tog rješenja s obzirom na tok ponovnog postupka. Također, podneskom od 7. marta 2009. godine izvršenik je predložio da sud nastavi postupak u skladu sa Odlukom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07 000 318 od 24. maja 2007. godine. Prema dokazima iz spisa, Osnovni sud nije preduzimao daljnje aktivnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Presude Osnovnog suda broj K-484/98 od 27. novembra 2000. godine i nedonošenja pravosnažne odluke u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj I-1385/ 05, odnosno broj 080-I-05 00 1385, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je navedenom presudom Osnovnog suda odbijena optužba protiv njega zbog nedopuštene trgovine stokom, te da je naloženo MUP-u Bijeljina da mu izvrši povrat oduzete stoke ili isplati protivvrijednost u konvertibilnim markama u roku od 15 dana. Međutim, apelant je naveo da: "Republika Srpska nije u stanju izvršiti povrat oduzete imovine, na taj način je ugrožen i moj opstanak jer sam nezaposlen bez ikakvih primanja, osim onih koje ostvarujem od malo zemlje koju obrađujem". Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i naloži da se u što kraćem roku donese odluka, izvrši isplata protivvrijednosti oduzete imovine, te da mu se naknadi nematerijalna šteta prouzrokovana navedenim ponašanjem. b) Odgovor na apelaciju 23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao redoslijed radnji koje je preduzimao sve do 23. novembra 2007. godine u izvršnom predmetu broj I-1385/05 koji je u međuvremenu dobio drugi broj 080-I-05 00 1385. Osnovni sud je naglasio da je, imajući u vidu da u izvršnom postupku žalba ne zadržava tok izvršnog postupka, rješenje od 11. augusta 2005. godine i Rješenje broj 080-0-I-05-001 385 od 3. januara 2007. godine dostavio Razvojnoj banci Banja Luka na provođenje, a prema uputstvu navedene banke rješenja je dostavio Ministarstvu finansija - Sektoru za trezor i upravljanje dugom. Međutim, sud je naglasio da je Okružni sud, odlučujući o izvršenikovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-I-05-001385 od 3. januara 2007. godine, izvršenikovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Sud smatra da nije prekršio apelantovo pravo na koje se on poziva. V. Relevantni propisi 24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. Član 15. Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 166. stav 5. Sud će rješenjem o izvršenju obavezati banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenog rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za pe riod od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora da sadrži svaku transakciju na računu. Š...Ć 25. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 30. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant pri tome navodi da Osnovni sud još nije donio pravosnažnu odluku u postupku izvršenja, iako je prema zakonu bio obavezan hitno riješiti konkretni predmet, budući da je Presuda Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine pravosnažna i izvršna. Pravo na pravičan postupak 31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 33. Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak odnosi na apelantovo novčano potraživanje na ime protivvrijednosti oduzetih stvari. Dakle, radi se o zahtjevu da se u izvršnom postupku omogući izvršenje pravosnažne i izvršne presude, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. a) Relevantni principi 34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaj 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Predmetni izvršni postupak pokrenut je 13. juna 2005. godine kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje koji je dopunio 6. jula 2005. godine. Prema dokazima iz spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, predmet je pred Osnovnim sudom i postupak je još u toku. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje pravosnažne i izvršne presude radi naplate duga na ime oduzetih stvari traje duže od četiri godine i još nije okončan. c) Analiza postupka 38. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198. stav 30. i Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). 39. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju, pravosnažnom presudom je određeno da se apelantu vrate privremeno oduzete stvari, koje su mu bile oduzete na osnovu potvrde nadležne Policijske stanice, ili da mu se, umjesto toga, isplati protivvrijednost u konvertibilnim markama dobivena na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DM na dan oduzimanja istih stvari. U konkretnom slučaju to znači da sud treba na apelantov prijedlog da utvrdi mogućnost povrata određenih stvari ili da, u suprotnom, utvrdi novčanu protivvrijednost tih stvari na način i na osnovu elemenata koji su određeni u navedenoj presudi. Osnovni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, Ustavni sud uočava da se, imajući u vidu cjelokupno stanje dokaza u spisima, konkretni predmet može smatrati relativno jednostavnim predmetom. 40. Što se tiče ponašanja nadležne javne vlasti, Ustavni sud je na osnovu dokaza iz spisa utvrdio da je Osnovni sud o izvršenikovom prigovoru na prvostepeno Rješenje broj I-1385/05 od 11. augusta 2005. godine odlučio tek nakon šest mjeseci. Također, Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon što je Okružni sud vratio predmet na ponovni postupak rješenjem od 27. juna 2006. godine, postupio tek nakon šest mjeseci kada je donio Rješenje broj 080-I-05 00 1385 od 3. januara 2007. godine. Nakon što je Okružni sud rješenjem od 24. maja 2007. godine opet vratio predmet na ponovno odlučivanje zbog propusta Osnovnog suda da provede postupak u skladu sa zakonom, Osnovni sud je tek 19. oktobra 2007. godine donošenjem rješenja odredio vještačenje i započeo ponovni postupak u skladu sa uputstvima Okružnog suda, a odluka nije donesena ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud kojem je trebalo duže od četiri godine, a činjenice koje su relevantne za okončanje postupka izvršenja još nisu utvrđene. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud pravio velike vremenske razmake između pojedinih radnji koje je preduzimao i da više od godinu i šest mjeseci nije ra dio ništa na predmetu, iako je izvršenik 30. juna 2008. godine osporio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je apelant angažirao. Osim toga, Ustavni sud uočava da je Okružni sud dva puta ukidao rješenja prvostepenog suda i predmet vraćao na ponovni postupak zbog propusta Osnovnog suda da izvršni postupak provede u skladu sa zakonom. 42. Ustavni sud uočava da je Osnovnom sudu opravdanje u konkretnom slučaju to što je dva rješenja, kojima je bio usvojen apelantov prijedlog, dostavio nadležnoj banci na postupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti navedeno opravdanje jer se u suštini radilo o rješenjima koja nisu postala pravosnažna i izvršna u konkretnom postupku. 43. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudova, prvenstveno Osnovnog suda. Također, smatra da se pe riod odlučivanja u izvršnom postupku povodom prijedloga za izvršenje, koji traje duže od četiri godine, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 44. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio nerazumnoj dužini postupka, te primjećuje da je apelant svojim intervencijama i dopisima pokušao da ostvari što hitnije rješavanje predmeta. 45. S obzirom na činjenicu da izvršni postupak traje više od četiri godine i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 46. Apelant, također, smatra da mu je nedonošenjem pravosnažne odluke Osnovnog suda u konkretnom predmetu, iako postoji pravosnažna Presuda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da nemogućnost da se osigura donošenje odluke povodom prijedloga za izvršenje s ciljem izvršenja konačne presude u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stav 47). Zbog razloga koji su navedeni u ovoj odluci, u kontekstu ispitivanja kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnog slučaja. Zbog toga je i povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kompenzacija 47. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 48. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je postupak izvršenja povodom apelantovog prijedloga pokrenut 13. juna 2005. godine, zatim činjenicu da još nije pravosnažno okončan, te da je izvršni postupak hitne prirode, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.200,00 KM. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu došlo najviše zbog propusta Osnovnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ovu povredu vidi u činjenici da postupak izvršenja povodom apelantovog prijedloga, u kojem je sud dužan da postupa hitno, traje duže od četiri godine, a za takvo ponašanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem. 50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3702/08, rješavajući apelaciju Nusreta Čančara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusreta Čančara. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-4/07. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nusret Čančar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 28. studenoga 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj P-418/05 (Gž-4/07). Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere, međutim, nije precizirao na što bi se privremena mjera trebala odnositi. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatražena je 27. veljače 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 23. ožujka 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 15. travnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2564/03-A od 20. travnja 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara). Tim je rješenjem apelantu 17. studenoga 2002. godine prestao radni odnos. Također je tražio i da se poništi rješenje od 29. studenoga 2002. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje od 17. studenoga 2002. godine. Apelant je zahtijevao i da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispunjava uvjete stručne spreme. 7. Postupajući povodom pravodobno izjavljenog priziva na presudu Općinskog suda, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. rujna 2005. godine proglasio stvarno nemjerodavnim i spis uputio Sudu BiH kao stvarno mjerodavnom sudu. 8. Sud BiH je spis sa prizivom od Kantonalnog suda zaprimio 8. studenoga 2005. godine pod brojem P-418/05. 9. Apelant se tijekom 2007. i 2008. godine u više navrata urgencijama obraćao Sudu BiH. Pri tome je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu čije rješenje za njega ima egzistencijalni značaj. 10. Sud BiH je 15. siječnja 2007. godine u odgovoru na apelantovu urgenciju od 10. siječnja 2007. godine obavijestio apelanta da je njegov predmet dostavljen Apelacijskom odjelu Suda BiH i da se vodi pod brojem Gž-4/07. Sud je istakao da se zbog velikog broja predmeta i potrebe hitnog rješavanja predmeti uzimaju u rad po kronološkom redu, tj. po redu kako su dostavljeni drugostupanjskom vijeću, te da će apelantov predmet biti uzet u rad kada dođe na red. U odgovoru na apelantovu urgenciju od 9. srpnja 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelacijsko vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da sud, uz sva nastojanja vezana za to pitanje, nije u mogućnosti sve prispjele predmete iz radnih sporova riješiti hitno. Također je konstatirano da će apelantov predmet biti uzet u rad kada kronološki bude na redu. 11. Sud BiH je Presudom broj Gž-4/07 od 1. prosinca 2008. godine odbio apelantov priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je time što Sud BiH povodom njegovog priziva nije postupao duže od tri godine pobijano "pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu", tj. pravo na suđenje u razumnom roku. To je rezultiralo povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se radi o sporu koji je građanskopravne naravi i za čiji je konačan ishod, tj. donošenje odluke u razumnom roku, posebno zainteresiran budući da je ishod ovog postupka odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa. 13. U apelaciji nisu izneseni navodi kojima bi bile potkrijepljene apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 b) Odgovor na apelaciju 14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je predmetni spis, koji je 8. studenoga 2005. godine zaprimljen od Kantonalnog suda, u pisarnici Suda BiH pogrešno zaveden kao prvostupanjski spis broj P-418/05. Postupajuća sutkinja je uz popratni akt broj P-418/05 od 15. siječnja 2007. godine predmetni spis dostavila Apelacijskom vijeću Suda BiH radi odlučivanja o prizivu. Sa predmetnim spisom, u kojem se trebalo odlučiti o apelantovom prizivu, zadužena je postupajuća sutkinja. Naime, ona je, nakon što je saznala da je u ovom predmetu ona donijela prvostupanjsku presudu kao sutkinja Općinskog suda, o tome obavijestila pisarnicu Suda BiH. Sljedeći sudac je 8. studenoga 2008. godine zadužen sa predmetnim spisom pod brojem Gž-4/07. Nakon toga, 1. prosinca 2008. godine, Vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-4/07 kojom je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen i potvrđena prvostupanjska presuda. Sud BiH je odgovor zaključio konstatacijom da su navedene okolnosti utjecale na to da su od dana zaprimanja predmetnog spisa, tj. 8. studenoga 2005. godine, do donošenja odluke o apelantovom prizivu protekle tri godine i 22 dana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 15. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 184. Š...Ć (3) Drugostupanjsko vijeće će održati sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog vijeća primi spise povodom priziva. (4) Drugostupanjsko vijeće će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 353. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, Sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Članak 367. Predmeti iz mjerodavnosti Suda, primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dostavit će se Sudu. Članak 368. U razdoblju od tri mjeseca nakon početka primjene ovog zakona, rokovi iz članka (...) i članka 184. stavak 3. ovog zakona mogu se izuzetno produžiti za najduže 30 dana, ako, obzirom na postojeći raspored ročišta svakog pojedinačnog suca, zakazivanje ročišta u navedenim rokovima ne bi bilo moguće. Članak 369. Ovaj zakon stu pa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH". VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak povodom njegovog priziva u sporu radnopravne naravi traje više od tri godine. Pri tome je naveo da o prizivu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovom prizivu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 24. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 25. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 26. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 27. Apelant je pravodobno izjavljenim prizivom na prvostupanjsku presudu pokrenuo postupak pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. rujna 2005. godine proglasio nemjerodavnim i predmet ustupio Sudu BiH. Sud BiH je apelantov priziv sa cjelokupnim spisom zaprimio 8. studenoga 2005. godine. Sud BiH je o prizivu odlučio Presudom broj Gž-4/07 od 1. prosinca 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog priziva pred Sudom BiH trajao je pune tri godine. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. Apelant je pravodobno izjavio priziv na prvostupanjsku presudu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara) kojim mu je 17. studenoga 2002. godine prestao radni odnos, kao i rješenje od 29. studenoga 2002. godine kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje od 17. studenoga 2002. godine, te zahtjev da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispunjava uvjete stručne spreme. Na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se radi o kompliciranom predmetu, kako glede činjeničnih, tako i glede pravnih pitanja. U svezi s tim, Ustavni sud zaključuje da složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 29. Vezano za ponašanje suda, iz odgovora Suda BiH na apelaciju proizlazi da su bile potrebne dvije godine i 11 mjeseci da se utvrdi koji sudac, odnosno vijeće, u samom Sudu BiH treba postupati povodom zaprimljenog predmeta, te nakon toga još otprilike dva mjeseca da se odluči o apelantovom prizivu. Na drugoj strani, u odgovorima na apelantove urgencije, Sud BiH je kao razloge za nepostupanje isticao veliki broj predmeta koji zahtijevaju hitno postupanje, te da će apelantov predmet biti riješen kada kronološki dođe na red. Međutim, u odgovoru na urgenciju od 9. srpnja 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelacijsko vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da Sud, uz sva nastojanja vezana za to pitanje, nije u mogućnosti sve prispjele predmete iz radnih sporova riješiti hitno. Prema tome, apelant je obaviješten da će njegov predmet biti uzet u rad kada kronološki bude na redu, iako je predmet zaprimljen u 2005. godini. 30. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194. stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavku 28. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 31. U konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja, sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku, pred Sudom BiH ima karakter hitnog postupka. Dakle, radilo se o predmetu u kojem je Sud BiH trebao iskazati naročitu marljivost, što je već i istaknuto u stavku 29. ove odluke. Na temelju predočenog, Ustavni sud je zaključio da pogrešno zavođenje predmeta u pisarnici Suda BiH kao prvostupanjskog spisa, zatim protek razdoblja od dvije godine da bi se ova greška otklonila, dodjeljivanje predmeta sucu koji je donio presudu koja se prizivom pobija, pa ponovno određivanje drugog suca izvjestitelja ne mogu zadovoljiti kriterij marljivosti glede postupanja u predmetima koji su zakonom određeni kao hitni. U isto vrijeme, sud je pismeno obavještavao apelanta da će njegov predmet biti uzet u rad kada kronološki dođe na red. Dalje, obzirom na to da je apelantov priziv u Sudu BiH zaprimljen 8. studenoga 2005. godine, rokovi za postupanje drugostupanjskog vijeća, propisani člankom 184. st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku, nisu se mogli produžiti u smislu članka 368. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ako se uzme u obzir da je apelantov priziv zaprimljen nakon proteka roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona. Najzad, u konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja se ticala apelantovog statusa i osobnog svojstva. Naime, apelant je imao poseban interes za donošenje odluke u razumnom roku jer je ishod ovog postupka bio odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa, a iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio odugovlačenju postupka odlučivanja o prizivu. 32. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Sudu BiH, da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 33. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i činjenicu da se iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu i iz same apelacije nije moglo zaključiti u čemu se ogledaju povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ti apelantovi navodi nisu ni razmatrani. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da se ova povreda ogleda u činjenici da se sveukupno trajanje postupka od tri godine, radi odlučivanja o pravodobno izjavljenom prizivu u parnici koja se tiče radnog spora, može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju mjerodavnog suda. Također, Ustavni sud ističe da mjerodavni sud nije obrazložio niti opravdao ovako dugo trajanje postupka. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3702/08, rješavajući apelaciju Nusreta Čančara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusreta Čančara. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-4/07. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nusret Čančar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj P-418/05 (Gž-4/07). Apelant je zatražio i da se donese privremena mjera, međutim, nije precizirao na šta bi privremena mjera trebala da se odnosi. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 27. februara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 23. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 15. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Pr-2564/03-A od 20. aprila 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Savjet ministara). Tim rješenjem je apelantu 17. novembra 2002. godine prestao radni odnos. Takođe je tražio i da se poništi rješenje od 29. novembra 2002. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje od 17. novembra 2002. godine. Apelant je zahtijevao i da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispuwava uslove stručne spreme. 7. Postupajući povodom blagovremeno izjavljene žalbe na presudu Opštinskog suda, Kantonalni sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. septembra 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim i spis uputio Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu. 8. Sud BiH je spis sa žalbom od Kantonalnog suda zaprimio 8. novembra 2005. godine pod brojem P-418/05. 9. Apelant se tokom 2007. i 2008. godine u više navrata urgencijama obraćao Sudu BiH. Pri tome je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu čije rješenje za njega ima egzistencijalni značaj. 10. Sud BiH je 15. januara 2007. godine u odgovoru na apelantovu urgenciju od 10. januara 2007. godine obavijestio apelanta da je njegov predmet dostavljen Apelacionom odjeljenju Suda BiH i da se vodi pod brojem Gž-4/07. Sud je istakao da se zbog velikog broja predmeta i potrebe hitnog rješavawa predmeti uzimaju u rad po hronološkom redu, tj. po redu kako su dostavljeni drugostepenom vijeću, te da će apelantov predmet biti uzet u rad kad dođe na red. U odgovoru na apelantovu urgenciju od 9. jula 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelaciono vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da sud, uz sva nastojawa vezana za to pitanje, nije u mogućnosti da sve prispjele predmete iz radnih sporova riješi hitno. Takođe je konstatovano da će apelantov predmet biti uzet u rad kada hronološki bude na redu. 11. Sud BiH je Presudom broj Gž-4/07 od 1. decembra 2008. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je time što Sud BiH povodom njegove žalbe nije postupao duže od tri godine osporeno "pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu", tj. pravo na suđenje u razumnom roku. To je rezultovalo povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se radi o sporu koji je građanskopravne prirode i za čiji je konačan ishod, tj. donošenje odluke u razumnom roku, posebno zainteresovan budući da je ishod ovog postupka odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa. 13. U apelaciji nisu izneseni navodi kojima bi bile potkrijepljene apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je predmetni spis, koji je 8. novembra 2005. godine zaprimljen od Kantonalnog suda, u pisarnici Suda BiH pogrešno zaveden kao prvostepeni spis broj P-418/05. Postupajuća sutkiwa je uz popratni akt broj P-418/05 od 15. januara 2007. godine predmetni spis dostavila Apelacionom vijeću Suda BiH radi odlučivawa o žalbi. Sa predmetnim spisom, u kom je trebalo da se odluči o apelantovoj žalbi, zadužena je postupajuća sutkiwa. Naime, ona je, nakon što je saznala da je u ovom predmetu ona donijela prvostepenu presudu kao sutkiwa Opštinskog suda, o tome obavijestila pisarnicu Suda BiH. Sljedeći sudija je 8. novembra 2008. godine zadužen sa predmetnim spisom pod brojem Gž-4/07. Nakon toga, 1. decembra 2008. godine, Vijeće Apelacionog odjeljewa Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-4/07 kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Sud BiH je odgovor zakqučio konstatacijom da su navedene okolnosti uticale na to da su od dana zaprimawa predmetnog spisa, tj. 8. novembra 2005. godine, do donošewa odluke o apelantovoj žalbi protekle tri godine i 22 dana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 15 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 184 Š...Ć (3) Drugostepeno vijeće će da održi sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise povodom žalbe. (4) Drugostepeno vijeće će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 353 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, Sud će uvijek da obraća posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. Član 367 Predmeti iz nadležnosti Suda, primljeni u rad kod drugih sudova do stupawa na snagu ovog zakona, dostaviće se Sudu. Član 368 U periodu od tri mjeseca nakon početka primjene ovog zakona, rokovi iz člana (...) i člana 184 stav 3 ovog zakona mogu izuzetno da se produže za najduže 30 dana, ako, s obzirom na postojeći raspored ročišta svakog pojedinačnog sudije, zakazivanje ročišta u navedenim rokovima ne bi bilo moguće. Član 369 Ovaj zakon stu pa na snagu osmog dana od dana objavqivawa u "Službenom glasniku BiH". VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak povodom njegove žalbe u sporu radnopravne prirode traje više od tri godine. Pri tome je naveo da o žalbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovoj žalbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 24. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 26. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 27. Apelant je blagovremeno izjavljenom žalbom na prvostepenu presudu pokrenuo postupak pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. septembra 2005. godine proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH. Sud BiH je apelantovu žalbu sa cjelokupnim spisom zaprimio 8. novembra 2005. godine. Sud BiH je o žalbi odlučio Presudom broj Gž-4/07 od 1. decembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove žalbe pred Sudom BiH trajao je pune tri godine. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 28. Apelant je blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Savjet ministara) kojim mu je 17. novembra 2002. godine prestao radni odnos, kao i rješenje od 29. novembra 2002. godine kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje od 17. novembra 2002. godine, te zahtjev da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispuwava uslove stručne spreme. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može da se zakquči da se radi o komplikovanom predmetu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa. U vezi s tim, Ustavni sud zakqučuje da složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 29. Vezano za ponašanje suda, iz odgovora Suda BiH na apelaciju proizilazi da su bile potrebne dvije godine i 11 mjeseci da se utvrdi koji sudija, odnosno vijeće, u samom Sudu BiH treba da postupa povodom zaprimljenog predmeta, te nakon toga još otprilike dva mjeseca da se odluči o apelantovoj žalbi. Na drugoj strani, u odgovorima na apelantove urgencije, Sud BiH je kao razloge za nepostupanje isticao veliki broj predmeta koji zahtijevaju hitno postupanje, te da će apelantov predmet biti riješen kada hronološki dođe na red. Međutim, u odgovoru na urgenciju od 9. jula 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelaciono vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da Sud, uz sva nastojawa vezana za to pitanje, nije u mogućnosti da sve prispjele predmete iz radnih sporova riješi hitno. Shodno tome, apelant je obaviješten da će njegov predmet biti uzet u rad kada hronološki bude na redu, iako je predmet zaprimljen u 2005. godini. 30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194 stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavu 28 ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 31. U konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja, u skladu sa članom 353 Zakona o parničnom postupku, pred Sudom BiH ima karakter hitnog postupka. Dakle, radilo se o predmetu u kom je Sud BiH trebalo da iskaže naročitu marqivost, što je već i istaknuto u stavu 29 ove odluke. Na osnovu predočenog, Ustavni sud je zakqučio da pogrešno zavođenje predmeta u pisarnici Suda BiH kao prvostepenog spisa, zatim protek perioda od dvije godine da bi se ova greška otklonila, dodjeqivanje predmeta sudiji koji je donio presudu koja se žalbom osporava, pa ponovno određivanje drugog sudije izvjestioca ne mogu zadovoqiti kriterijum marqivosti u pogledu postupawa u predmetima koji su zakonom određeni kao hitni. U isto vrijeme, sud je pismeno obavještavao apelanta da će njegov predmet biti uzet u rad kada hronološki dođe na red. Dalje, s obzirom na to da je apelantova žalba u Sudu BiH zaprimljena 8. novembra 2005. godine, rokovi za postupanje drugostepenog vijeća, propisani članom 184 st. 4 i 5 Zakona o parničnom postupku, nisu mogli da se produže u smislu člana 368 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ako se uzme u obzir da je apelantova žalba zaprimljena nakon što je protekao rok od tri mjeseca od dana stupawa na snagu zakona. Najzad, u konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja se ticala apelantovog statusa i ličnog svojstva. Naime, apelant je imao poseban interes za donošenje odluke u razumnom roku jer je ishod ovog postupka bio odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa, a iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da je apelant na bilo koji način doprinio odugovlačenju postupka odlučivawa o žalbi. 32. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da odugovlačenje postupka u cijelosti može da se pripiše Sudu BiH, da dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 33. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i činjenicu da iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu i iz same apelacije nije moglo da se zakquči u čemu se ogledaju povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, ti apelantovi navodi nisu ni razmatrani. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da se ova povreda ogleda u činjenici da sveukupno trajanje postupka od tri godine, radi odlučivawa o blagovremeno izjavljenoj žalbi u parnici koja se tiče radnog spora, može, u odlučujućoj mjeri, da se stavi na teret ponašanju nadležnog suda. Takođe, Ustavni sud ističe da nadležni sud nije obrazložio niti opravdao ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov predlog da se donese privremena mjera. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3702/08, rješavajući apelaciju Nusreta Čančara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusreta Čančara. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-4/07. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nusret Čančar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj P-418/05 (Gž-4/07). Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere, međutim, nije precizirao na šta bi privremena mjera trebala da se odnosi. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 27. februara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 23. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 15. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2564/03-A od 20. aprila 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara). Tim je rješenjem apelantu 17. novembra 2002. godine prestao radni odnos. Također je tražio i da se poništi rješenje od 29. novembra 2002. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje od 17. novembra 2002. godine. Apelant je zahtijevao i da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispunjava uvjete stručne spreme. 7. Postupajući povodom blagovremeno izjavljene žalbe na presudu Općinskog suda, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. septembra 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim i spis uputio Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu. 8. Sud BiH je spis sa žalbom od Kantonalnog suda zaprimio 8. novembra 2005. godine pod brojem P-418/05. 9. Apelant se tokom 2007. i 2008. godine u više navrata urgencijama obraćao Sudu BiH. Pri tome je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu čije rješenje za njega ima egzistencijalni značaj. 10. Sud BiH je 15. januara 2007. godine u odgovoru na apelantovu urgenciju od 10. januara 2007. godine obavijestio apelanta da je njegov predmet dostavljen Apelacionom odjelu Suda BiH i da se vodi pod brojem Gž-4/07. Sud je istakao da se zbog velikog broja predmeta i potrebe hitnog rješavanja predmeti uzimaju u rad po hronološkom redu, tj. po redu kako su dostavljeni drugostepenom vijeću, te da će apelantov predmet biti uzet u rad kad dođe na red. U odgovoru na apelantovu urgenciju od 9. jula 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelaciono vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da sud, uz sva nastojanja vezana za to pitanje, nije u mogućnosti da sve prispjele predmete iz radnih sporova riješi hitno. Također je konstatirano da će apelantov predmet biti uzet u rad kada hronološki bude na redu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/09 11. Sud BiH je Presudom broj Gž-4/07 od 1. decembra 2008. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je time što Sud BiH povodom njegove žalbe nije postupao duže od tri godine osporeno "pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu", tj. pravo na suđenje u razumnom roku. To je rezultiralo povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se radi o sporu koji je građanskopravne prirode i za čiji je konačan ishod, tj. donošenje odluke u razumnom roku, posebno zainteresiran budući da je ishod ovog postupka odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa. 13. U apelaciji nisu izneseni navodi kojima bi bile potkrijepljene apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je predmetni spis, koji je 8. novembra 2005. godine zaprimljen od Kantonalnog suda, u pisarnici Suda BiH pogrešno zaveden kao prvostepeni spis broj P-418/05. Postupajuća sutkinja je uz popratni akt broj P-418/05 od 15. januara 2007. godine predmetni spis dostavila Apelacionom vijeću Suda BiH radi odlučivanja o žalbi. Sa predmetnim spisom, u kojem je trebalo da se odluči o apelantovoj žalbi, zadužena je postupajuća sutkinja. Naime, ona je, nakon što je saznala da je u ovom predmetu ona donijela prvostepenu presudu kao sutkinja Općinskog suda, o tome obavijestila pisarnicu Suda BiH. Sljedeći sudija je 8. novembra 2008. godine zadužen sa predmetnim spisom pod brojem Gž-4/07. Nakon toga, 1. decembra 2008. godine, Vijeće Apelacionog odjela Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-4/07 kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Sud BiH je odgovor zaključio konstatacijom da su navedene okolnosti utjecale na to da su od dana zaprimanja predmetnog spisa, tj. 8. novembra 2005. godine, do donošenja odluke o apelantovoj žalbi protekle tri godine i 22 dana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 184. Š...Ć (3) Drugostepeno vijeće će održati sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise povodom žalbe. (4) Drugostepeno vijeće će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 353. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, Sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Član 367. Predmeti iz nadležnosti Suda, primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dostavit će se Sudu. Član 368. U periodu od tri mjeseca nakon početka primjene ovog zakona, rokovi iz člana (...) i člana 184. stav 3. ovog zakona mogu se izuzetno produžiti za najduže 30 dana, ako, s obzirom na postojeći raspored ročišta svakog pojedinačnog sudije, zakazivanje ročišta u navedenim rokovima ne bi bilo moguće. Član 369. Ovaj zakon stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH". VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak povodom njegove žalbe u sporu radnopravne prirode traje više od tri godine. Pri tome je naveo da o žalbi nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovoj žalbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 26. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u drža - vama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 27. Apelant je blagovremeno izjavljenom žalbom na prvostepenu presudu pokrenuo postupak pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud se Rješenjem broj Gž-1334/04 od 2. septembra 2005. godine proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH. Sud BiH je apelantovu žalbu sa cjelokupnim spisom zaprimio 8. novembra 2005. godine. Sud BiH je o žalbi odlučio Presudom broj Gž-4/07 od 1. decembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove žalbe pred Sudom BiH trajao je pune tri godine. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. Apelant je blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara) kojim mu je 17. novembra 2002. godine prestao radni odnos, kao i rješenje od 29. novembra 2002. godine kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje od 17. novembra 2002. godine, te zahtjev da bude vraćen na posao i raspoređen na poslove za koje ispunjava uvjete stručne spreme. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu ne može da se zaključi da se radi o kompliciranom predmetu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 29. Vezano za ponašanje suda, iz odgovora Suda BiH na apelaciju proizlazi da su bile potrebne dvije godine i 11 mjeseci da se utvrdi koji sudija, odnosno vijeće, u samom Sudu BiH treba da postupa povodom zaprimljenog predmeta, te nakon toga još otprilike dva mjeseca da se odluči o apelantovoj žalbi. Na drugoj strani, u odgovorima na apelantove urgencije, Sud BiH je kao razloge za nepostupanje isticao veliki broj predmeta koji zahtijevaju hitno postupanje, te da će apelantov predmet biti riješen kada hronološki dođe na red. Međutim, u odgovoru na urgenciju od 9. jula 2007. godine predsjednica Suda BiH je obavijestila apelanta da Apelaciono vijeće Suda BiH trenutno rješava predmete zaprimljene u 2006. godini, te da Sud, uz sva nastojanja vezana za to pitanje, nije u mogućnosti da sve prispjele predmete iz radnih sporova riješi hitno. Prema tome, apelant je obaviješten da će njegov predmet biti uzet u rad kada hronološki bude na redu, iako je predmet zaprimljen u 2005. godini. 30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavu 28. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 31. U konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja, u skladu sa članom 353. Zakona o parničnom postupku, pred Sudom BiH ima karakter hitnog postupka. Dakle, radilo se o predmetu u kojem je Sud BiH trebalo da iskaže naročitu marljivost, što je već i istaknuto u stavu 29. ove odluke. Na osnovu predočenog, Ustavni sud je zaključio da pogrešno zavođenje predmeta u pisarnici Suda BiH kao prvostepenog spisa, zatim protek perioda od dvije godine da bi se ova greška otklonila, dodjeljivanje predmeta sudiji koji je donio presudu koja se žalbom osporava, pa ponovno određivanje drugog sudije izvjestioca ne mogu zadovoljiti kriterij marljivosti u pogledu postupanja u predmetima koji su zakonom određeni kao hitni. U isto vrijeme, sud je pismeno obavještavao apelanta da će njegov predmet biti uzet u rad kada hronološki dođe na red. Dalje, s obzirom na to da je apelantova žalba u Sudu BiH zaprimljena 8. novembra 2005. godine, rokovi za postupanje drugostepenog vijeća, propisani članom 184. st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku, nisu se mogli produžiti u smislu člana 368. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ako se uzme u obzir da je apelantova žalba zaprimljena nakon proteka roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona. Najzad, u konkretnom slučaju se radilo o parnici iz radnog odnosa koja se ticala apelantovog statusa i ličnog svojstva. Naime, apelant je imao poseban interes za donošenje odluke u razumnom roku jer je ishod ovog postupka bio odlučujući za rješavanje njegovog radnopravnog statusa, a iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zaključi da je apelant na bilo koji način doprinio odugovlačenju postupka odlučivanja o žalbi. 32. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da odugovlačenje postupka u cijelosti može da se pripiše Sudu BiH, da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 33. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i činjenicu da se iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu i iz same apelacije nije moglo zaključiti u čemu se ogledaju povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ti apelantovi navodi nisu ni razmatrani. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da se ova povreda ogleda u činjenici da se sveukupno trajanje postupka od tri godine, radi odlučivanja o blagovremeno izjavljenoj žalbi u parnici koja se tiče radnog spora, može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda. Također, Ustavni sud ističe da nadležni sud nije obrazložio niti opravdao ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1274Uredba o izmjenama Uredbe o obliku službene policijske iskaznice i značke (hrvatski jezik) 1 Uredba o izmjenama Uredbe o obliku službene policijske iskaznice i značke (srpski jezik) 1 Uredba o izmjenama Uredbe o obliku službene policijske iskaznice i značke (bosanski jezik) 2 1275Uredba o dopuni Uredbe o dodjeli i oduzimanju činova policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine2 1276Odluka o izmjenama i dopunama Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 2 1277Odluka o davanju suglasnosti na Nacrt Aneksa Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (hrvatski jezik) 3 Odluka o davanju saglasnosti na Nacrt Aneksa Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (srpski jezik) 3 Odluka o davanju saglasnosti na Nacrt Aneksa Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (bosanski jezik) 3 1278Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 4 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 4 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 5 1279Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 5 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 5 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 6 1280Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 6 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 6 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 7 1281Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 7 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 7 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 8 1282Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 8 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 8 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 8 1283Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 9 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 9 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 9 1284Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Poticaj za poljoprivredu" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva 10 1285Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (hrvatski jezik) 12 Odluka o prenosu okončanog projekta iz Programa investirawa sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (srpski jezik) 12 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2007. godine (bosanski jezik) 12 1286Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa raspodjele sredstava s kriterijima raspodjele sredstava dijela tekućih transfera, utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu obrazovanja i znanosti (hrvatski jezik) 13 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa raspodjele sredstava s kriterijima raspodjele sredstava dijela tekućih transfera, utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu obrazovawa i nauke (srpski jezik) 13 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa raspodjele sredstava s kriterijima raspodjele sredstava dijela tekućih transfera, utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federal - nom ministarstvu obrazovanja i nauke (bosanski jezik)13 1287Odluka o davanju prethodne suglasnosti i ovlaštenja za potpisivanje Sporazuma o suradnji na implementiranju Projekta "Pomoć Bosni i Hercegovini pri usklađivanju modela tržišta električne energije sa EU direktivama" (hrvatski jezik) 13 Odluka o davanju prethodne saglasnosti i ovlaštewa za potpisivanje Sporazuma o saradwi na implementaciji Projekta "Pomoć Bosni i Hercegovini pri usklađi - vanju modela tržišta električne energije sa EU direktivama" (srpski jezik) 14 Odluka o davanju prethodne saglasnosti i ovlaštenja za potpisivanje Sporazuma o saradnji na implementaciji Projekta "Pomoć Bosni i Hercegovini pri usklađivanju modela tržišta električne energije sa EU direktivama" (bosanski jezik) 14 1288Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu za finansiranje Foruma parlamentaraca za I. i II. kvartal 2009. godine 14 1289Odluka o davanju suglasnosti za sufinanciranje programa nabave i montaže emisione opreme za potrebe poboljšanja i proširenja pokrivenosti signalom RTV FBiH u 2009. godini po općinama i lokacijama (hrvatski jezik) 14 Odluka o davanju saglasnosti za sufinansiranje programa nabavke i montaže emisione opreme za potrebe poboqšawa i proširewa pokrivenosti signalom RTV FBiH u 2009. godini po opštinama i lokacijama (srpski jezik) 15 Odluka o davanju saglasnosti za sufinansiranje programa nabavke i montaže emisione opreme za potrebe poboljšanja i proširenja pokrivenosti signalom RTV FBiH u 2009. godini po općinama i lokacijama (bosanski jezik) 16 1290Rješenje broj 775/09 (hrvatski jezik) 17 Rješenje broj 775/09 (srpski jezik) 17 Rješenje broj 775/09 (bosanski jezik) 17 1291Rješenje o prijedlogu za imenovanje jednog člana Upravnog odbora kompanije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" d.d. Banja Luka iz Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 18 Rješenje o prijedlogu za imenovanje jednog člana Upravnog odbora kompanije "Elektroprenos Bosne i Hercegovine" d.d. Bawa Luka iz Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 18 Rješenje o prijedlogu za imenovanje jednog člana Upravnog odbora kompanije "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" d.d. Banja Luka iz Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 18 1292Rješenje o prijedlogu predstavnika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine 18 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o tarifi naknada (hrvatski jezik) 19 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o tarifi naknada (bosanski jezik) 19 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1451/07 (hrvatski jezik) 19 Odluka broj AP 1451/07 (srpski jezik) 23 Odluka broj AP 1451/07 (bosanski jezik) 26 Odluka broj AP 1781/07 (hrvatski jezik) 29 Odluka broj AP 1781/07 (srpski jezik) 36 Odluka broj AP 1781/07 (bosanski jezik) 42 Odluka broj AP 1072/07 (hrvatski jezik) 48 Odluka broj AP 1072/07 (srpski jezik) 51 Odluka broj AP 1072/07 (bosanski jezik) 54 Odluka broj AP 1431/07 (hrvatski jezik) 57 Odluka broj AP 1431/07 (srpski jezik) 59 Odluka broj AP 1431/07 (bosanski jezik) 61 Odluka broj AP 1499/07 (hrvatski jezik) 63 Odluka broj AP 1499/07 (srpski jezik) 67 Odluka broj AP 1499/07 (bosanski jezik) 70 Odluka broj AP 2113/07 (hrvatski jezik) 73 Odluka broj AP 2113/07 (srpski jezik) 77 Odluka broj AP 2113/07 (bosanski jezik) 81 Odluka broj AP 2190/07 (hrvatski jezik) 85 Odluka broj AP 2190/07 (srpski jezik) 87 Odluka broj AP 2190/07 (bosanski jezik) 90 Odluka broj AP 372/07 (hrvatski jezik) 92 Odluka broj AP 372/07 (srpski jezik) 96 Odluka broj AP 372/07 (bosanski jezik) 100 Odluka broj AP 446/08 (hrvatski jezik) 104 Odluka broj AP 446/08 (srpski jezik) 107 Odluka broj AP 446/08 (bosanski jezik) 110 Odluka broj AP 456/07 (hrvatski jezik) 113 Odluka broj AP 456/07 (srpski jezik) 117 Odluka broj AP 456/07 (bosanski jezik) 122 Odluka broj AP 712/07 (hrvatski jezik) 126 Odluka broj AP 712/07 (srpski jezik) 128 Odluka broj AP 712/07 (bosanski jezik) 130 Odluka broj AP 921/07 (hrvatski jezik) 132 Odluka broj AP 921/07 (srpski jezik) 135 Odluka broj AP 921/07 (bosanski jezik) 138 Odluka broj AP 1318/08 (hrvatski jezik) 141 Odluka broj AP 1318/08 (srpski jezik) 144 Odluka broj AP 1318/08 (bosanski jezik) 146 Odluka broj AP 1402/07 (hrvatski jezik) 149 Odluka broj AP 1402/07 (srpski jezik) 152 Odluka broj AP 1402/07 (bosanski jezik) 155 Odluka broj AP 2473/07 (hrvatski jezik) 158 Odluka broj AP 2473/07 (srpski jezik) 162 Odluka broj AP 2473/07 (bosanski jezik) 166 Odluka broj AP 3702/08 (hrvatski jezik) 170 Odluka broj AP 3702/08 (srpski jezik) 172 Odluka broj AP 3702/08 (bosanski jezik) 175 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel: 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2009. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2009. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku