Aktio

Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije

O imenovanju Radne grupe za izradu propisa iz oblasti ukapljenog naftnog gasa (LPG)

575 Na osnovu člana 56. stav 2. i člana 70. Zakona o organizaciji uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i odredaba Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU RADNE GRUPE ZA IZRADU PROPISA IZ OBLASTI UKAPLJENOG NAFTNOG GASA (LPG) 1.Imenuje se Radna grupa za izradu propisa iz oblasti ukapljenog naftnog gasa (LPG) (u daljnjem tekstu: Radna grupa), u sastavu: –AMIRA PINTUL, predsjednik - Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije; –DARKO PRANJIĆ, član - Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije; –NEDŽAD NUMIĆ, č lan - Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije; –EMIR LAGUMDŽIJA, član - Istraživačko-razvojni centar za gasnu tehniku (IGT); –ALMIR HEBIB OVIĆ, sekretar - Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije. 2.Radna grupa iz tačke 1. ovog Rješenja ima zadatak da u skladu sa članom 60. stav 5. Uredbe o organizaciji i regulaciji sektora gasne privrede ("Službene novine Federacije BiH", broj 83/07), izradi propis iz oblasti ukapljenog naftnog gasa (LPG) u roku od 60 dana od dana donošenja ovog rješenja. 3.Za učešće u radu Radne grupe, predsjedniku, članovima i sekretaru pripada naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe. Visinu naknade, na prijedlog predsjednika Komisije, posebnim rješenjem utvrđuje federalni ministar energije, rudarstva i industrije, nakon prihvatanja izvještaja o izvršenju poslova i zadataka. 4.Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj UP/I-05-34-135/08 19. maja/svibnja 2008. godine Mostar Ministar mr. Vahid Hećo, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1255/06, rješavajući apelaciju Mahmuta Smailhodžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. travnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mahmuta Smailhodžića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-675/05 od 28. veljače 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-987/04 od 7. travnja 2005. godine. Na temelju članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Čapljini broj P-256/03 od 10. rujna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mahmut Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojega zastupa Faruk Ćupina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 24. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-675/05 od 28. veljače 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-987/04 od 7. travnja 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. svibnja 2006. godine i 8. lipnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od sudionika u postupku, Elektroprivrede HZ HB d.o.o. Mostar, Direkcije za prijenos električne energije u Mostaru (u daljnjem tekstu: tužena), zatražena je 4. srpnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 14. kolovoza 2006. godine, tužena 17. srpnja 2006, godine, dok Vrhovni i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužene su dostavljeni apelantu 8. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-256/03 od 10. rujna 2004. godine tužena je obvezana s apelantom zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojemu je on nositelj stanarskoga prava, a kojim tužena prodaje, a apelant kupuje, stan koji se nalazi u Čapljini, u ulici Tasovčići broj 55, ulaz I, kat I, stan broj 55. Presudom je utvrđeno da će cijena stana koji je predmetom ugovora, a iznosi 16.128, 00 KM, biti plaćena certifikatima u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, sve u roku od 15 dana, a u oprečnom će ova presuda zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnoga stana i predstavljati osnovu za uknjižbu u zemljišnim knjigama s 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. tuženog na ime apelanta, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Tužena je dužna apelantu naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.681,34 KM. 7. Na temelju utvrđenih činjenica i provedenih dokaza prvostupanjski je sud zaključio, kao neprijeporno, da je apelant 1977. godine sa F.R zaključio ugovor o zamjeni stanova, te da predmetni stan nije imao obilježje službenoga stana, kao i da je tužena dala svoju suglasnost na navedeni ugovor o zamjeni u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. Općinski je sud ustvrdio da je nužno za karakter službenoga stana da se to svojstvo stana kao "službenoga" ustvrdi općim aktom ili drugim aktom davatelja stana na korištenje, što tuženi tijekom postupka nije uspio dokazati niti je predlagao izvedbu dokaza na tu okolnost. Isto tako, sud je ustvrdio da je apelant stan koji je napustio za vrijeme rata vratio u posjed 1. kolovoza 2003. godine na temelju Odluke CRPC-a od 4. ožujka 2003. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. travnja 1992. godine bio u posjedu predmetnoga stana punih 16 godina. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. travnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. veljače 2006. godine, priziv tužene je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je apelant postao korisnikom prijepornoga stana ugovorom o zamjeni stanova od 29. srpnja 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na temelju Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. listopada 1977. godine, istodobno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Nadalje, u obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da prijeporni stan nije mogao biti predmetom otkupa, a što proističe iz klauzule na posljednjoj stranici ugovora u kojoj stoji da se radi o tzv. "službenom stanu". Stavkom 3. članka 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) je izričito ustvrđeno da se stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti, ne smatraju stanom u smislu ovoga zakona. Prema tomu, takvi se stanovi nisu mogli niti mijenjati niti otkupljivati. Tužena nije mogla dati suglasnost za zamjenu takvoga službenog stana, jer je to protivno odredbama članka 32. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, te je navedeni ugovor o zamjeni stana ništav (članak 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima). Stavkom 2. članka 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) je također ustvrđeno da se stanovi koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obnašanja službene djelatnosti ne smatraju stanom u smislu ovoga zakona, pa prema tomu ne mogu biti predmetom otkupa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su pobijane odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. On navodi da je ugovorom o zamjeni stanova od 29. srpnja 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na temelju Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. listopada 1977. godine, postao nositeljem stanarskoga prava na prijepornome stanu. Apelant smatra da prijeporni stan nije imao karakter "službenoga stana", pa je stanarsko pravo koje je uživao raniji korisnik moglo biti preneseno na njega, što je i učinjeno. S druge strane, tužena nije, što je i sama navodila tijekom prvostupanjskoga postupka, tijekom rasprave ponudila dokaze da se radi o službenome stanu. Stan je apelant koristio punih 16 godina, pa mu se, sukladno odredbama članka 49. Zakona o stambenim odnosima, i ne može otkazati ugovor o korištenju stana. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je ovaj sud donio i Presudu broj 007-0-Gž-06-000095, prigodom čijeg donošenja je imao u vidu dokaz koji nije prezentiran u apelantovom predmetu, a to je Odluka tužene broj 599/02 od 12. veljače 1992. godine o skidanju četiri stana, među kojima je i predmetni stan, sa evidencije službenih stanova. Oni su pretvoreni u stanove za rješavanje stambenih potreba uposlenika. Obzirom da se radi o dvije oprečne odluke o istovjetnim predmetima, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud donese pravilnu odluku imajući u vidu i ove navode. 11. U odgovoru na apelaciju tužene se navodi da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda pravilne i utemeljene na činjenici da je na samom ugovoru o zamjeni stanova utvrđeno da se radi o službenim stanovima. U odluci Povjerenstva CRPC-a stoji da je apelant bio u posjedu stana, a ne nositelj stanarskoga prava. Tuženoj, kako se navodi u odgovoru na apelaciju, nije poznato da su njezina tijela uprave donijela ikad odluku da se predmetni stanovi, uključujući i apelantov, skinu sa evidencije službenih stanova. Tužena predlaže da se apelacija, zbog toga što ne postoji povreda apelantovih ustavnih prava, odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Članak 4. Ne smatraju se stanom u smislu ovoga zakona: Š...Ć 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojarni i u drugim vojnim objektima, na zračnim lukama, u kolodvorima, ložionicama, i sl., stanovi za čuvare pruga, putova, brana, vodoprivrednih objekata, za domar e, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i sl., stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i sl. Š...Ć Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućega akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan." 13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) "Članak 5. Odredbe ovoga zakona ne odnose se na prodaju stanova: 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obnašanja službene djelatnosti." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. veljače 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 14. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. veljače 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. travnja 2005. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede navedenoga apelantovoga prava, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant tit u lar prava koja spadaju u opseg zaštite članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da je predmet spora utvrđivanje ispunjava li apelant uvjete za zaključenje ugovora o otkupu stana i ima li opravdana očekivanja da bi, zaključivanjem tog ugovora, stekao imovinu, proizlazi da je apelant, kao korisnik predmetnog stana, nositelj prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku odnosno ekonomsku vrijednost, prema tomu imovinu, u smislu značenja članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. studenoga 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99). 20. Pojam "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Europskoga suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenoga 1983, serija A, br. 70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. studenoga 1995, serija A, br. 332, točka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za zaključenje ugovora o otkupu predmetnoga stana, za koje apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekne pravo vlasništva na prijepornom stanu otkupom, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Europske konvencije i uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 21. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Europskoga suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvoga stavka, jeste opće naravi i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istoga stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva istoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stranica 29, stavak 51). 22. Apelant nije posebice obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepravilno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su se Kantonalni i Vrhovni sud umiješali u njegovu imovinu i što su ga na proizvoljan način lišili njegovoga prava da zaključenjem ugovora o otkupu stekne pravo vlasništva na prijepornome stanu. 23. Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da pobijane presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim se apelantu pobija pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana, jer je navodno "službeni", nedvojbeno predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje apelanta njegovoga prava da na prijepornome stanu stekne pravo vlasništva, što predstavlja legitimno očekivanje u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 24. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta stanarskoga prava odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 25. Europski sud za ljudska prava razlikuje tzv. formalno i de facto lišavanje prava vlasništva. Pod formalnim lišavanjem prava imovine podrazumijeva se oduzimanje imovine na temelju akta zakonodavne, izvršne odnosno sudbene vlasti ili, pak, akta privatnopravnoga karaktera koji ima za posljedicu da se gasi pravo titulara imovine, a da se na istom predmetu imovine uspostavlja vlasništvo države ili drugih osoba privatnoga prava. Za lišavanje prava vlasništva nije i nužno da je država već preuzela i posjed stvari. U formalne oblike lišavanja prava vlasništva spadaju npr. nacionalizacija, konfiskacija ili eksproprijacija bez naknade. S druge strane, de facto lišavanje prava vlasništva ne počiva ni na kakvom formalnom pravnom aktu, bilo općem ili pojedinačnom. Ono postoji kada država poduzima mjere koje imaju za posljedicu da je tit u lar prava de facto lišen mogućnosti uživanja svojega prava iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju tako da je, u djelovanjima, formalno i de facto lišavanje prava imovine izjednačeno. S druge strane, pravo na imovinu je ograničeno kada se njezin tit u lar ometa ili sprečava u vršenju ovoga prava. Do lišavanja ili ograničavanja prava na imovinu može doći samo kada je to predviđeno zakonom i kad se to čini u javnom odnosno općem interesu. U oba se slučaja radi o zahvatima u pravo na imovinu pojedinca koje država pravda ostvarivanjem legitimnih političkih ili gospodarskih odnosno socijalnih ciljeva. Ovakvi javni interesi su ujedno i opći jer služe zadovoljavanju potreba čitavoga društva ili pak realiziranju pravnopolitičkih ciljeva od kojih dobrobit imaju svi članovi društva. 26. Imajući u vidu navedena načela, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatira da je tijekom postupka utvrđeno, a što je i obrazloženo prvostupanjskom presudom, da tužena nikad nije tijekom postupka predočila dokaz da je samoupravnim sporazumom ili općim aktom davatelja stana na korištenje utvrđeno svojstvo predmetnoga stana kao službenoga u smislu odredbe stavka 3. članka 4. Zakona o stambenim odnosima. Iz tih razloga, uglavnom, predmetni stan po mišljenju prvostupanjskoga suda i nije mogao biti izuzet od otkupa samo na temelju navoda tužene strane pred sudom da se radi o službenome stanu, jer tužena, a što je nužan pravni uvjet definiranja karaktera službenoga stana, nije tijekom vođenja parničnoga postupka imala i prezentirala formalnu odluku o tomu da je predmetni stan utvrđen kao službeni. Da bi neki stan bio smatran službenim, pa dakle time i izuzet od otkupa, nužno je ispunjenje i formalnoga uvjeta da upravna tijela davatelja stana na korištenje donesu odluku da se neki stan proglašava službenim, kako i nalaže članak 4. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima, što tužena nije mogla dokazati da je učinila. Iz tih razloga, predmetni je stan morao biti tretiran kao stan čiji nositelj stanarskoga prava ima pravo na otkup, što je prvostupanjskom presudom i ustvrđeno. 27. Nadalje, Ustavni sud opaža da Kantonalni i Vrhovni sud nisu prihvatili činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskome postupku, iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnoga prava, kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, za koju je on opravdano očekivao da će je steći. Stanarsko pravo na prijepornome stanu, koje se smatra imovinom, apelant je stekao zaključivanjem ugovora o zamjeni stanova od 29. srpnja 1977. godine sa F.R., odnosno na temelju Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. listopada 1977. godine, istodobno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Činjenica je da je apelant, kao izbjeglica, predmetni stan vratio u posjed 1. kolovoza 2003. godine, pa je zaključkom Odjela za opću upravu i kulturu Općine Čapljina, broj 02-372-341/1 o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 4. ožujka 2003. godine, apelantu potvrđeno da je 1. travnja 1992. godine bio u posjedu predmetnoga stana. U nedostatku formalne odluke upravnih tijela tužene, ovi se pojedinačni akti o zamjeni i povratu imovine imaju smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa, pa se drukčije odlučenje Kantonalnog i Vrhovnog suda ukazuje kao nepravilno i neutemeljeno. 28. Dakle, kako je već i ranije navedeno, država ne može lišiti apelanta prava na imovinu osim pod uvjetima propisanim zakonom. U konkretnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoljno primijenili odredbe članka 4. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom proglasiti za službeni stan davatelj stana na korištenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav sta tus. Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovitim sudovima neprijeporno utvrđeno da tuženi nije mogao prezentirati akt kojim su predmetni i susjedni stanovi proglašeni za službene stanove. Stoga, Ustavni sud nalazi da donošenje pobijanih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda predstavlja akte kojima su proizvoljno protumačene navedene zakonske odredbe. Dakle, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni i Vrhovni sud prigodom donošenja pobijanih presuda nisu vodili dovoljno računa o činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud, što je dovelo do proizvoljnosti u primjeni odredaba materijalnog zakona. 29. Prema navedenome, presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojima se ukida prvostupanjska presuda kojom je tužena dužna kao prodavatelj sa apelantom, kao nositeljem stanarskoga prava, zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo, povrijeđeno je njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na poštivanje doma 30. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o povredi prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Donošenjem presuda kojima mu se pobija pravo na otkup stana za koji je utvrđeno da nije službeni povrijeđeno je apelantovo pravo na imovinu, jer su sudbene odluke kojima je to pravo pobijano donesene proizvoljnom primjenom materijalnog prava, obzirom da upravna tijela davatelja stana na korištenje nisu nikada donijela formalnu odluku da se stan proglasi službenim, sukladno članku 4. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1255/06, rješavajući apelaciju Mahmuta Smailhoxića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mahmuta Smailhoxića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. Na osnovu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na snazi Presuda Opštinskog suda u Čapqini broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mahmut Smailhoxić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čapqine, kog zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. maja 2006. godine i 8. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda u Čapqini (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), kao i od učesnika u postupku, Elektroprivrede HZ HB d.o.o. Mostar, Direkcije za prenos električne energije u Mostaru (u daqnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. avgusta 2006. godine, tužena 17. jula 2006, godine, dok Vrhovni i Opštinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužene dostavljeni su apelantu 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Čapqini (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine tužena je obavezana da sa apelantom zakquči ugovor o kupoprodaji stana na kom je on nosilac stanarskog prava, a kojim tužena prodaje, a apelant kupuje, stan koji se nalazi u Čapqini, u ulici Tasovčići broj 55, ulaz I, sprat I, stan broj 55. Presudom je utvrđeno da će cijena stana koji je predmet ugovora, a koja iznosi 16.128,00 KM, biti plaćena sertifikatima u roku od 30 dana od dana zakqučewa ugovora, sve u roku od 15 dana, a u suprotnom će ova presuda zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i predstavljaće osnov za ukwižbu u zemqišnim kwigama sa tuženog na ime apelanta, sve u roku od 30 dana i pod prijetwom izvršewa. Tužena je dužna da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.681,34 KM. 7. Na osnovu utvrđenih činjenica i dokaza koji su sprovedeni prvostepeni sud je zakqučio, kao nesporno, da je apelant 1977. godine sa F.R zakqučio ugovor o zamjeni stanova, te da predmetni stan nije imao svojstvo službenog stana, kao i da je tužena dala svoju saglasnost na navedeni ugovor o zamjeni u smislu relevantnih odredbu Zakona o stambenim odnosima. Opštinski sud je utvrdio da je neophodno za karakter službenog stana da se to svojstvo stana kao "službenog" utvrdi opštim aktom ili drugim aktom davaoca stana na korišćenje, što tuženi u toku postupka nije uspio da dokaže niti je predlagao da se izvedu dokazi na tu okolnost. Isto tako, sud je utvrdio da je apelant stan koji je napustio za vrijeme rata vratio u posjed 1. avgusta 2003. godine na osnovu Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana punih 16 godina. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je apelant postao korisnik spornog stana ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zakqučenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, i istovremeno ustupio svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zakqučio ugovor o zamjeni. Dalje, u obrazloženju drugostepene presude se navodi da sporni stan nije mogao da bude predmet otkupa, a što proističe iz klauzule na posljedwoj strani ugovora u kojoj stoji da se radi o tzv. "službenom stanu". Stavom 3 člana 4 Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) izričito je utvrđeno da se stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti, ne smatraju stanom u smislu ovog zakona. Shodno tome, takvi stanovi nisu mogli niti da se mijewaju niti otkupquju. Tužena nije mogla da da saglasnost za zamjenu takvog službenog stana, jer je to protivno odredbama člana 32 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, te je navedeni ugovor o zamjeni stana ništavan (član 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima). Stavom 2 člana 5 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) takođe je utvrđeno da se stanovi koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti ne smatraju stanom u smislu ovog zakona, pa shodno tome ne mogu da budu predmet otkupa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. On navodi da je ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zakqučenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelant smatra da sporni stan nije imao karakter "službenog stana", pa je stanarsko pravo koje je uživao raniji korisnik moglo da bude preneseno na njega, što je i učinjeno. Sa druge strane, tužena nije, što je i sama navodila tokom prvostepenog postupka, u toku rasprave ponudila dokaze da se radi o službenom stanu. Stan je apelant koristio punih 16 godina, pa, u skladu sa odredbama člana 49 Zakona o stambenim odnosima, i ne može da mu se otkaže ugovor o korišćenju stana. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda navodi se da je ovaj sud donio i Presudu broj 007-0-Gž-06-000095, prilikom čijeg donošewa je imao u vidu dokaz koji nije prezentovan u apelantovom predmetu, a to je Odluka tužene broj 599/02 od 12. februara 1992. godine o skidanju četiri stana, među kojima je i predmetni stan, sa evidencije službenih stanova. Oni su pretvoreni u stanove za rješavanje stambenih potreba zaposlenika. S obzirom da se radi o dvije suprotne odluke o istovjetnim predmetima, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud donese pravilnu odluku imajući u vidu i ove navode. 11. U odgovoru na apelaciju tužene navodi se da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda pravilne i zasnovane na činjenici da je na samom ugovoru o zamjeni stanova utvrđeno da se radi o službenim stanovima. U odluci Komisije CRPC-a stoji da je apelant bio u posjedu stana, a ne nosilac stanarskog prava. Tuženoj, kako se navodi u odgovoru na apelaciju, nije poznato da su njeni organi uprave donijeli ikad odluku da se predmetni stanovi, ukqučujući i apelantov, skinu sa evidencije službenih stanova. Tužena predlaže da se apelacija, zbog toga što ne postoji povreda apelantovih ustavnih prava, odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Član 4 Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: Š...Ć 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama, i sl., stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i sl., stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i sl. Š...Ć Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan." 13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) "Član 5 Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova: 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode Š...Ć, što ukqučuje: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede navedenog apelantovog prava, Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je apelant tit u lar prava koja spadaju u obim zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora utvrđivanje da li apelant ispuwava uslove za zakqučenje ugovora o otkupu stana i da li ima opravdana očekivawa da bi, zakqučivanjem tog ugovora, stekao imovinu, proizilazi da je apelant, kao korisnik predmetnog stana, nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis svojinske interese koji imaju određenu imovinsku odnosno ekonomsku vrijednost, shodno tome imovinu, u smislu značewa člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99). 20. Pojam "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "posjed" koji se štiti može da bude samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za qudska prava, Pine Val ley De - vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo da zakquči ugovor o otkupu predmetnog stana, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekne pravo svojine na spornom stanu otkupom, te stoga predstavlja imovinu u smislu značewa odredbi Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava kojima je utvrđeno da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opšte prirode i izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješawa države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 22. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neki od principa koji su sadržani u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno, odnosno proizvoqno primijenili materijalno pravo tako što su se Kantonalni i Vrhovni sud umiješali u njegovu imovinu i što su ga na proizvoljan način lišili njegovog prava da zakqučenjem ugovora o otkupu stekne pravo svojine na spornom stanu. 23. Ustavni sud podsjeća da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zakqučuje da osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo da zakquči ugovor o otkupu stana, jer je navodno "službeni", nesumwivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje apelanta njegovog prava da na spornom stanu stekne pravo svojine, što predstavlja legitimno očekivanje u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenqivo drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može da se liši imovine. 24. Ustavni sud mora, kao sljedeće, da ispita da li je lišavanje apelanta stanarskog prava odnosno imovine bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 25. Evropski sud za qudska prava razlikuje tzv. formalno i de facto lišavanje prava svojine. Pod formalnim lišavanjem prava imovine podrazumijeva se oduzimanje imovine na osnovu akta zakonodavne, izvršne odnosno sudske vlasti ili, pak, akta privatnopravnog karaktera koji ima za posljedicu da se gasi pravo titulara imovine, a da se na istom predmetu imovine uspostavlja svojina države ili drugih lica privatnog prava. Za lišavanje prava svojine nije i neophodno da je država već preuzela i posjed stvari. U formalne oblike lišavawa prava svojine spadaju npr. nacionalizacija, konfiskacija ili eksproprijacija bez naknade. Sa druge strane, de facto lišavanje prava svojine ne počiva ni na kakvom formalnom pravnom aktu, bilo opštem ili pojedinačnom. Ono postoji kada država preduzima mjere koje imaju za posljedicu da je tit u lar prava de facto lišen mogućnosti da uživa svoje pravo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tako da je, u dejstvima, formalno i de facto lišavanje prava imovine izjednačeno. Sa druge strane, pravo na imovinu je ograničeno kada se njen tit u - lar ometa ili sprečava u vršenju ovog prava. Do lišavawa ili ograničavawa prava na imovinu može da dođe samo kada je to predviđeno zakonom i kad se to čini u javnom odnosno opštem interesu. U oba slučaja radi se o zahvatima u pravo na imovinu pojedinca koje država pravda ostvarivanjem legitimnih političkih ili privrednih odnosno socijalnih ciljeva. Ovakvi javni interesi su ujedno i opšti jer služe da se zadovolje potrebe čitavog društva ili pak realizuju pravnopolitički ciljevi od kojih dobrobit imaju svi članovi društva. 26. Imajući u vidu navedene prin cipe, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatuje da je u toku postupka utvrđeno, a što je i obrazloženo prvostepenom presudom, da tužena nikad nije u toku postupka predočila dokaz da je samoupravnim sporazumom ili opštim aktom davaoca stana na korišćenje utvrđeno svojstvo predmetnog stana kao službenog u smislu odredbe stava 3 člana 4 Zakona o stambenim odnosima. Iz tih razloga, uglavnom, predmetni stan po mišljenju prvostepenog suda i nije mogao da bude izuzet od otkupa samo na osnovu navoda tužene strane pred sudom da se radi o službenom stanu, jer tužena, a što je neophodan pravni uslov da se definiše karakter službenog stana, nije u toku vođewa parničnog postupka imala i prezentovala formalnu odluku o tome da je predmetni stan utvrđen kao službeni. Da bi neki stan bio smatran službenim, pa dakle time i izuzet od otkupa, neophodno je da se ispuni i formalni uslov da upravni organi davaoca stana na korišćenje donesu odluku da se neki stan proglašava službenim, kako i nalaže član 4 stav 3 Zakona o stambenim odnosima, što tužena nije mogla da dokaže da je učinila. Iz tih razloga, predmetni stan je morao da bude tretiran kao stan čiji nosilac stanarskog prava ima pravo na otkup, što je prvostepenom presudom i utvrđeno. 27. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud nisu prihvatili činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, iz čega je proistekla i proizvoqna primjena materijalnog prava, kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, za koju je on opravdano očekivao da će je steći. Stanarsko pravo na spornom stanu, koje se smatra imovinom, apelant je stekao kada je zakqučio ugovor o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, a istovremeno je ustupio svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zakqučio ugovor o zamjeni. Činjenica je da je apelant, kao izbjeglica, predmetni stan vratio u posjed 1. avgusta 2003. godine, pa je zakqučkom Odjela za opštu upravu i kulturu Opštine Čapqina, broj 02-372-341/1 o dozvoli izvršewa odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine, apelantu potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana. U nedostatku formalne odluke upravnih organa tužene, ovi pojedinačni akti o zamjeni i povraćaju imovine treba da se smatraju kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa, pa se drugačije odlučenje Kantonalnog i Vrhovnog suda ukazuje kao nepravilno i neosnovano. 28. Dakle, kako je već i ranije navedeno, država ne može da liši apelanta prava na imovinu sem pod uslovima koji su propisani zakonom. U konkretnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoqno primijenili odredbe člana 4 stav 3 Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom da proglasi za službeni stan davalac stana na korišćenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao da ima takav sta tus. Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da tuženi nije mogao da prezentuje akt kojim su predmetni i susjedni stanovi proglašeni za službene stanove. Stoga, Ustavni sud smatra da donošenje osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda predstavlja akte kojim su proizvoqno protumačene navedene zakonske odredbe. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošewa osporenih presuda nisu vodili dovoqno računa o činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, što je dovelo do proizvoqnosti u primjeni odredbi materijalnog zakona. 29. Shodno navedenom, presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojima se ukida prvostepena presuda kojom je tužena dužna kao prodavalac sa apelantom, kao nosiocem stanarskog prava, da zakquči ugovor o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo, povrijeđeno je njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštovanje doma 30. Imajući u vidu zakqučke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o povredi prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Donošenjem presuda kojima mu se osporava pravo na otkup stana za koji je utvrđeno da nije službeni povrijeđeno je apelantovo pravo na imovinu, jer su sudske odluke kojima je to pravo osporeno donesene proizvoqnom primjenom materijalnog prava, s obzirom da upravni organi davaoca stana na korišćenje nisu nikad donijeli formalnu odluku da se stan proglasi službenim, u skladu sa članom 4 stav 3 Zakona o stambenim odnosima. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1255/06, rješavajući apelaciju Mahmuta Smailhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mahmuta Smailhodžića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine. Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Čapljini broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mahmut Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. maja 2006. godine i 8. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od učesnika u postupku, Elektroprivrede HZ HB d.o.o. Mostar, Direkcije za prijenos električne energije u Mostaru (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. augusta 2006. godine, tužena 17. jula 2006, godine, dok Vrhovni i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužene su dostavljeni apelantu 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine tužena je obavezana da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem je on nositelj stanarskog prava, a kojim tužena prodaje, a apelant kupuje, stan koji se nalazi u Čapljini, u ulici Tasovčići broj 55, ulaz I, sprat I, stan broj 55. Presudom je utvrđeno da će cijena stana koji je predmet ugovora, a iznosi 16.128, 00 KM, biti plaćena certifikatima u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, sve u roku od 15 dana, a u suprotnom će ova presuda zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i predstavljati osnovu za uknjižbu u zemljišnim knjigama sa tuženog na ime apelanta, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Tužena je dužna apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.681,34 KM. 7. Na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio, kao nesporno, da je apelant 1977. godine sa F.R zaključio ugovor o zamjeni stanova, te da predmetni stan nije imao svojstvo službenog stana, kao i da je tužena dala svoju saglasnost na navedeni ugovor o zamjeni u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je utvrdio da je nužno za karakter službenog stana da se to svojstvo stana kao "službenog" utvrdi općim aktom ili drugim aktom davaoca stana na korištenje, što tuženi u toku postupka nije uspio dokazati niti je predlagao izvođenje dokaza na tu okolnost. Isto tako, sud je utvrdio da je apelant stan koji je napustio za vrijeme rata vratio u posjed 1. augusta 2003. godine na osnovu Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana punih 16 godina. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju drugostepene 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. presude je navedeno da je apelant postao korisnik spornog stana ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, istovremeno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Nadalje, u obrazloženju drugostepene presude se navodi da sporni stan nije mogao biti predmet otkupa, a što proističe iz klauzule na posljednjoj strani ugovora u kojoj stoji da se radi o tzv. "službenom stanu". Stavom 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) je izričito utvrđeno da se stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti, ne smatraju stanom u smislu ovog zakona. Prema tome, takvi stanovi se nisu mogli niti mijenjati niti otkupljivati. Tužena nije mogla dati saglasnost za zamjenu takvog službenog stana, jer je to protivno odredbama člana 32. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te je navedeni ugovor o zamjeni stana ništav (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Stavom 2. člana 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) je također utvrđeno da se stanovi koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti ne smatraju stanom u smislu ovog zakona, pa prema tome ne mogu biti predmet otkupa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. On navodi da je ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelant smatra da sporni stan nije imao karakter "službenog stana", pa je stanarsko pravo koje je uživao raniji korisnik moglo biti preneseno na njega, što je i učinjeno. S druge strane, tužena nije, što je i sama navodila tokom prvostepenog postupka, u toku rasprave ponudila dokaze da se radi o službenom stanu. Stan je apelant koristio punih 16 godina, pa mu se, u skladu sa odredbama člana 49. Zakona o stambenim odnosima, i ne može otkazati ugovor o korištenju stana. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je ovaj sud donio i Presudu broj 007-0-Gž-06-000095, prilikom čijeg donošenja je imao u vidu dokaz koji nije prezentiran u apelantovom predmetu, a to je Odluka tužene broj 599/02 od 12. februara 1992. godine o skidanju četiri stana, među kojima je i predmetni stan, sa evidencije službenih stanova. Oni su pretvoreni u stanove za rješavanje stambenih potreba zaposlenika. S obzirom da se radi o dvije suprotne odluke o istovjetnim predmetima, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud donese pravilnu odluku imajući u vidu i ove navode. 11. U odgovoru na apelaciju tužene se navodi da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda pravilne i utemeljene na činjenici da je na samom ugovoru o zamjeni stanova utvrđeno da se radi o službenim stanovima. U odluci Komisije CRPC-a stoji da je apelant bio u posjedu stana, a ne nosilac stanarskog prava. Tuženoj, kako se navodi u odgovoru na apelaciju, nije poznato da su njeni organi uprave donijeli ikad odluku da se predmetni stanovi, uključujući i apelantov, skinu sa evidencije službenih stanova. Tužena predlaže da se apelacija, zbog toga što ne postoji povreda apelantovih ustavnih prava, odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Član 4. Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: Š...Ć 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama, i sl., stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i sl., stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i sl. Š...Ć Član 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan." 13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) "Član 5. Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova: 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti." VI. Dopustivost 14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede navedenog apelantovog prava, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant tit u lar prava koja spadaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora utvrđivanje ispunjava li apelant uvjete za zaključenje ugovora o otkupu stana i ima li opravdana očekivanja da bi, zaključivanjem tog ugovora, stekao imovinu, proizlazi da je apelant, kao korisnik predmetnog stana, nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku odnosno ekonomsku vrijednost, prema tome imovinu, u smislu značenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99). 20. Pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekne pravo vlasništva na spornom stanu otkupom, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 22. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su se Kantonalni i Vrhovni sud umiješali u njegovu imovinu i što su ga na proizvoljan način lišili njegovog prava da zaključenjem ugovora o otkupu stekne pravo vlasništva na spornom stanu. 23. Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana, jer je navodno "službeni", nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje apelanta njegovog prava da na spornom stanu stekne pravo vlasništva, što predstavlja legitimno očekivanje u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 24. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta stanarskog prava odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti. 25. Evropski sud za ljudska prava razlikuje tzv. formalno i de facto lišavanje prava vlasništva. Pod formalnim lišavanjem prava imovine podrazumijeva se oduzimanje imovine na osnovu akta zakonodavne, izvršne odnosno sudske vlasti ili, pak, akta privatnopravnog karaktera koji ima za posljedicu da se gasi pravo titulara imovine, a da se na istom predmetu imovine uspostavlja vlasništvo države ili drugih lica privatnog prava. Za lišavanje prava vlasništva nije i nužno da je država već preuzela i posjed stvari. U formalne oblike lišavanja prava vlasništva spadaju npr. nacionalizacija, konfiskacija ili eksproprijacija bez naknade. S druge strane, de facto lišavanje prava vlasništva ne počiva ni na kakvom formalnom pravnom aktu, bilo općem ili pojedinačnom. Ono postoji kada država preduzima mjere koje imaju za posljedicu da je tit u lar prava de facto lišen mogućnosti da uživa svoje pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tako da je, u dejstvima, formalno i de facto lišavanje prava imovine izjednačeno. S druge strane, pravo na imovinu je ograničeno kada se njen tit u lar ometa ili sprečava u vršenju ovog prava. Do lišavanja ili ograničavanja prava na imovinu može da dođe samo kada je to predviđeno zakonom i kad se to čini u javnom odnosno općem interesu. U oba slučaja se radi o zahvatima u pravo na imovinu pojedinca koje država pravda ostvarivanjem legitimnih političkih ili privrednih odnosno socijalnih ciljeva. Ovakvi javni interesi su ujedno i opći jer služe zadovoljavanju potreba čitavog društva ili pak realizaciji pravnopolitičkih ciljeva od kojih dobrobit imaju svi članovi društva. 26. Imajući u vidu navedene prin cipe, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatuje da je u toku postupka utvrđeno, a što je i obrazloženo prvostepenom presudom, da tužena nikad nije u toku postupka predočila dokaz da je samoupravnim sporazumom ili općim aktom davaoca stana na korištenje utvrđeno svojstvo predmetnog stana kao službenog u smislu odredbe stava 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima. Iz tih razloga, uglavnom, predmetni stan po mišljenju prvostepenog suda i nije mogao biti izuzet od otkupa samo na osnovu navoda tužene strane pred sudom da se radi o službenom stanu, jer tužena, a što je neophodan pravni uvjet definisanja karaktera službenog stana, nije u toku vođenja parničnog postupka imala i prezentirala formalnu odluku o tome da je predmetni stan utvrđen kao službeni. Da bi neki stan bio smatran službenim, pa dakle time i izuzet od otkupa, neophodno je ispunjenje i formalnog uvjeta da upravni organi davaoca stana na korištenje donesu odluku da se neki stan proglašava službenim, kako i nalaže član 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, što tužena nije mogla da dokaže da je učinila. Iz tih razloga, predmetni stan je morao da bude tretiran kao stan čiji nosilac stanarskog prava ima pravo na otkup, što je prvostepenom presudom i utvrđeno. 27. Nadalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud nisu prihvatili činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnog prava, kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, za koju je on opravdano očekivao da će je steći. Stanarsko pravo na spornom stanu, koje se smatra imovinom, apelant je stekao zaključivanjem ugovora o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, istovremeno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Činjenica je da je apelant, kao izbjeglica, predmetni stan vratio u posjed 1. augusta 2003. godine, pa je zaključkom Odjela za opću upravu i kulturu Općine Čapljina, broj 02-372-341/1 o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine, apelantu potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana. U nedostatku formalne odluke upravnih organa tužene, ovi se pojedinačni akti o zamjeni i povratu imovine imaju smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa, pa se drukčije odlučenje Kantonalnog i Vrhovnog suda ukazuje kao nepravilno i neutemeljeno. 28. Dakle, kako je već i ranije navedeno, država ne može lišiti apelanta prava na imovinu osim pod uvjetima propisanim zakonom. U konkretnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom proglasiti za službeni stan davalac stana na korištenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav sta tus. Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da tuženi nije mogao prezentirati akt kojim su predmetni i susjedni stanovi proglašeni za službene stanove. Stoga, Ustavni sud nalazi da donošenje osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda predstavlja akte kojim su proizvoljno protumačene navedene zakonske odredbe. Dakle, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih presuda nisu vodili dovoljno računa o činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, što je dovelo do proizvoljnosti u primjeni odredaba materijalnog zakona. 29. Prema navedenom, presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojima se ukida prvostepena presuda kojom je tužena dužna kao prodavatelj sa apelantom, kao nositeljem stanarskog prava, zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, povrijeđeno je njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštivanje doma 30. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Donošenjem presuda kojima mu se osporava pravo na otkup stana za koji je utvrđeno da nije službeni povrijeđeno je apelantovo pravo na imovinu, jer su sudske odluke kojima je to pravo osporeno donesene proizvoljnom primjenom materijalnog prava, s obzirom da upravni organi davaoca stana na korištenje nisu nikad donijeli formalnu odluku da se stan proglasi službenim, u skladu sa članom 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1646/06, rješavajući apelaciju Ramiza Aljića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. travnja 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Ramiza Aljića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-399/04 od 30. ožujka 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevo, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Ramiza Aljića u odnosu na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj Gž-399/04. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ramiz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle je podnio 5. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. broj Gž-399/04 od 30. ožujka 2006. godine. Apelant je 21. kolovoza 2006. godine dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 1. studenog 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 22. siječnja 2008. godine zatražen na uvid spis broj Gž-399/04. 3. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je 13. veljače 2008. godine dostavio na uvid spis Gž-399/04. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. lipnja 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate razlike plaće za svibanj, lipanj i srpanj 2000. godine, što ukupno iznosi 2.771,20 KM, te tražio naknadu za uporabu godišnjeg odmora (regresa) za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu u iznosu od 1.460,70 KM i za 2002. godinu u iznosu od 1.577,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U historijatu tužbe apelant je naveo da je uposlen kao sudac Općinskog suda u Živinicama i da mu, sukladno Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji Federacije BiH, nisu isplaćivane plaće za navedeno razdoblje, kao i regres za godišnji odmor ni za jednu od tri navedene godine. 7. Općinski sud, postupajući glede tužbe, donio je Presudu broj Pr-561/02 od 2. lipnja 2003. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće za svibanj, lipanj i srpanj 2000. godine isplati ukupan iznos od 2.771,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati naknadu za uporabu godišnjeg odmora za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu iznos od 1.315,90 KM i za 2002. godinu iznos od 1.577,90 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.666,50 KM, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 8. U obrazloženju Presude Općinski sud navodi da je uvidom u rješenja o uporabi godišnjeg odmora utvrđeno da je apelant kao sudac Općinskog suda u Živinicama koristio godišnji odmor 2000. godine, 2001. godine i 2002. godine na način kako je to navedeno u citiranim rješenjima. Uvidom u pregled neisplaćenih plaća također je utvrđeno da je apelantu obračunato, a nije isplaćeno 2.771, 20 KM na ime razlike plaće za razdoblje svibanj, lipanj i srpanj 2000. godine. Ovaj sud je ocijenio da je Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji lex specijalis u odnosu na sve druge propise, te je primjenjujući odredbe čl. 34, 35. i 36. navedenog zakona, obzirom da nije upitno da nisu isplaćene razlike plaća za svibanj, lipanj i srpanj 2000. godine, usvojio tužbeni zahtjev u tome dijelu. Također, ovaj sud je ocijenio da je utemeljen apelantov zahtjev za isplatu regresa - naknade za uporabu godišnjeg odmora zbog toga što je člankom 13. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano da uposleniku pripada pravo na regres za uporabu godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, a odredba članka 36. ovog ugovora obvezuje poslodavca na isplatu. Dalje, sud ističe da pravni temelj tužbenog zahtjeva proizlazi iz članka 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Federacije BiH, a činjenica da Vlada Tuzlanskog kantona nije osigurala financijska sredstva u proračunu Kantona za isplatu ovih naknada ne utječe na apelantovo pravo koje je utvrđeno Općim kolektivnim ugovorom, a koji ih obvezuje. Na koncu, sud navodi da je visinu naknade za neisplaćeni regres utvrdio na temelju potvrde Računovodstva Općinskog suda Živinice, koji je visinu obračunao na osnovi 70% plaće suca, kako je propisano Općim kolektivnim ugovorom. 9. Odlučujući o prizivu tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-399/04 od 30. ožujka 2006. godine kojom je priziv tuženog djelomično usvojio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantu na ime regresa za navedene godine isplatiti tražene iznose sa kamatama i apelantov zahtjev u ovom dijelu se odbija, kao i u dijelu odluke o troškovima spora, te je svaka stranka dužna snositi svoje troškove spora. U preostalom dijelu priziv je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena. 10. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud navodi da je neutemeljen prizivni prigovor da ne postoji osnova da se tuženi obveže isplatiti regres obzirom da je člankom 41. točka 3. Zakona o sudačkoj i tužilačkoj funkciji propisano da sucu pripada pravo na regres za uporabu godišnjeg odmora, i to je upravo osnova koju je sud trebao imati u vidu i koja jeste temelj za utvrđivanje da apelantu prapada pravo na regres. Također, nastavlja dalje sud, nije utemeljen ni prigovor iznesen u prizivu da ne postoje propisi na osnovi kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres, jer je ona utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na suce, kako je to pravilno prihvatio prvostupanjski sud. Međutim, ovaj sud smatra da priziv pravilno ukazuje na to da je sud pogrešno primijenio članak 13. Općeg kolektivnog ugovora. Naime, članak 13. Općeg kolektivnog ugovora, ističe sud, propisuje da visina regresa iznosi 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u razdoblju koje prethodi uporabi godišnjeg odmora, a ne 70% plaće suca kako je odlučio prvostupanjski sud. Za utvrđivanje visine regresa sud je koristio potvrdu suda kod kojeg apelant radi, a ne statističke podatke o prosječnim primanjima u Federaciji BiH. 11. Kantonalni sud, dalje, navodi da se iz potvrda Suda u Živinicama ne vidi kada je apelant koristio godišnji odmor, a apelant nije predložio da se provedu dokazi u svezi sa utvrđivanjem kada je on u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor, te sud nije mogao koristiti statističke podatke o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi i sam odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Obzirom da nije bilo postupovnih razloga predviđenih člankom 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost da se radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ova odlučna činjenica utvrdi na osnovi rasprave pred tim sudom, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba članka 7. ZPP, a radi pravilne primjene članka 13. Općeg kolektivnog ugovora, priziv tuženog usvojio, te apelantov tužbeni zahtjev za naknadu regresa za 2000. i 2001. godinu odbio. Kantonalni sud, dalje, ističe da je Opći kolektivni ugovor, kao relevantni materijalni propis, na osnovi kojeg se mogla utvrđivati visina prava na regres, važio za tuženog do 2. travnja 2002. godine, kada je tuženi potpisao Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti, koji propisuje visinu regresa u iznosu od 70% plaće uposlenika. Međutim, nastavlja sud, ni nakon potpisivanja granskog kolektivnog ugovora, o pravu na regres i nekim drugim materijalnim primanjima nije se moglo odlučivati ni sukladno tom kolektivnom ugovoru obzirom da je tuženi, potpisujući navedeni ugovor, suspendirao primjenu njegovih odredaba koje se odnose, između ostalog, i na regres, te zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je o apelantovom pravu na regres za 2002. godinu odlučivao sukladno Općem kolektivnom ugovoru. Na koncu, sud navodi da nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u dijelu koji se odnosi na regres upravo zbog navedenih razloga. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni postupovnog zakona. Apelant smatra da je Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tomu kada je koristio godišnji odmor i koristeći podatak o prosječnoj plaći koji se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor. Apelant ističe da se Kantonalni sud ne može pozivati na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe članka 13. Općeg kolektivnog ugovora, kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelant, također, u dopuni apelacije tvrdi da Kantonalni sud odluku o prizivu nije donio u "razumnom roku" iako se u konkretnom slučaju radi o predmetu iz radnog odnosa koji zahtijeva žurno postupanje, te predlaže da Ustavni sud obveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu za svaku godinu nedonošenja odluke o prizivu isplati iznos od 300,00 KM. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 41. Sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišnji odmor. Članak 82. Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudbene i tužiteljske vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se sa ovim zakonom, a do sukladnosti primjenjivat će se odredbe ovog zakona." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 2. Članak 41. se mijenja i glasi: Sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu prigodom odlasku u mirovinu, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade. Članak 3. Poslije članka 41. dodaje se novi članak 41.a koji glasi: Članak 41.a Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za suce kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužitelje, uskladiti sa odredbama ovog zakona." 15. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 13. Uposleniku pripada regres za uporabu godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 7. Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi upitne činjenice o kojima ovisi utemeljenost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojime temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje." 17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Članak 224. Drugostupanjski sud može na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave: 2) odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu; 5) preinačiti prvostupanjsku presudu. Članak 229. (1) Drugostupanjski sud će na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: Š...Ć 3) ako je poslije održane rasprave, na temelju novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostupanjskoj presudi." 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u FBiH, koji su 2. travnja 2002. godine u Tuzli zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provedbe i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u tijelima uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovi rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove Sindikata, uposlene u službama i tijelima organa uprave i sudbene vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Članak 2. Sporazumne strane su suglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja V - 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovi rada', dok se u proračunu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna financijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti. Članak 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge proračunske korisnike, prema mogućnostima proračuna Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a sukladno Općem kolektivnom ugovoru." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-399/04 od 30. ožujka 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 12. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. lipnja 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-399/04 od 30. ožujka 2006. godine ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija Presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 26. Postupak pred redovitim sudovima u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor i neisplaćene razlike plaće koje pripadaju apelantu kao prava iz radnog odnosa. 27. U odgovoru na pitanje je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti temeljnih prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom i izvesti nepobitan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obveza", pa se na postupke u svezi sa radnim odnosom i pravima iz radnoga odnosa primjenjuje članak 6. Europske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/2007 od 31. ožujka 2003. godine, točka 51; Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti broj CH/99/3015 od 7. ožujka 2005. godine, točka 15). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise izuzevši ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko je došlo do povrede postupovnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 29. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). 30. U konkretnom slučaju apelant smatra da ga je Kantonalni sud pogrešnom i proizvoljnom primjenom Zakona o parničnom postupku, te pogrešnim pozivanjem na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe članka 13. Općeg kolektivnog ugovora, lišio naknade za uporabu godišnjeg odmora. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tomu kada je koristio godišnji odmor, te uporabom podataka o prosječnoj plaći koji se objavljuju u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao je sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovitih sudova, te načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tome pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U svezi s tim postoje brojni primjeri u sudbenoj praksi kada je Ustavni sud ocjenjivao činjenično stanje i dokaze redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. rujna 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu temeljnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u analizu načina na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise. 32. Ustavni sud podsjeća da je obveza redovitih sudova da izravno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima, promatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stajalištu Ustavni sud podsjeća na odredbu članka II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državna tijela i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i temeljne slobode navedene u stavku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 33. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li Kantonalni sud primijenio zakone i druge propise u prizivnom postupku proizvoljno ili ne. U tome smislu Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, prigodom odlučivanja o prizivu, istaknuo da je neutemeljen prizivni prigovor tuženog kako ne postoji pravni temelj da se tuženi obveže isplatiti regres, jer je člankom 41. točka 3. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji propisano da sucu pripada pravo na regres za uporabu godišnjeg odmora, te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovu. Također, Kantonalni sud je istaknuo kako nije utemeljen prigovor da ne postoje propisi na osnovi kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres obzirom da je visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovome dijelu, primjenjuje i na suce, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 34. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. članak 13. Općeg kolektivnog ugovora, jer je dosudio apelantu naknadu za regres za 2000. i 2001. godinu u visini 70% plaće suca, a ne 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u razdoblju koje prethodi uporabi godišnjeg odmora, a i za 2002. godinu, jer je Opći kolektivni ugovor za tuženog prestao važiti 2. travnja 2002. godine, kada je potpisan Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog nedostatka postupovnih razloga predviđenih člankom 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost otvoriti se rasprava pred tim sudom radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (kada je apelant koristio godišnji odmor), jer apelant nije ni predlagao da se izvedu ti dokazi, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja, radi pravilne primjene članka 13. Općeg kolektivnog ugovora, odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud visinu regresa apelantu odredio na temelju članka 13. Općeg kolektivnog ugovora i dosudio apelantu iznos od 70% plaće suca iako je navedenim člankom propisano da "uposleniku pripada regres za uporabu godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku". Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno dosudio apelantu naknadu za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je člankom 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku propisano da drugostupanjski sud može zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je dužan prema novom parničnom zakonodastvu potpuno ili pravilno utvrđeno činjenično stanje ocijeniti sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava na što je obvezan po službenoj dužnosti. Sud je imao mogućnost, sukladno navedenom propisu, zakazati raspravu pred drugostupanjskim sudom i izvesti nove ili već izvedene dokaze, kao što je uvid u rješenja o uporabi godišnjeg odmora na osnovi kojeg bi utvrdio prijepornu činjenicu - kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor i na temelju tako utvrđene činjenice uz uporabu statističkih podataka o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, sam odlučiti o visini naknade za uporabu godišnjeg odmora na koju nepobitno, sukladno članku 41. stavak 3. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji, apelant ima pravo. 36. Kantonalni sud u svojem obrazloženju se poziva na pravilo o teretu dokazivanja iz članka 7. Zakona o parničnom postupku i navodi da nije mogao otvoriti raspravu i pravilno primijeniti članak 13. Općeg kolektivnog ugovora, jer apelant nije predložio da se provedu dokazi uvidom u rješenja o uporabi godišnjeg odmora na temelju kojeg bi utvrdio kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor. Međutim, uvidom u spise predmeta Ustavni sud je utvrdio da je u tijeku prvostupanjskog postupka, koji je vođen i završen prema pravilima prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud proveo navedeni dokaz, tj. izvršio je uvid u rješenja o uporabi godišnjeg odmora za apelanta od 13. srpnja 2000. godine, 22. lipnja 2001. godine, 20. lipnja 2002. godine, 20. kolovoza 2002. godine i 11. lipnja 2002. godine. Prema članku 7. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je bio ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, pa je u konkretnom slučaju sud i proveo već spomenuti dokaz. Dakle, apelant je proizvoljnom i pogrešnom primjenom postupovnog zakona lišen naknade za uporabu godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni temelj reguliran Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta. 37. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 2587/05 od 23. svibnja 2007. godine u kojoj je zahtjev apelanta, koji je, također, nositelj sudačke funkcije, za naknadu regresa odbijen i u kojoj je Ustavni sud zaključio "da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisana u Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom postupovnog prava povrijeđeno apalantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 39. U dopuni apelacije od 21. kolovoza 2006. godine apelant se žali na duljinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom glede priziva koji je uložio tuženi protiv prvostupanjske presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Kantonalnog suda broj Gž-399/04 u kojem je tuženi uložio priziv protiv Presude Općinskog suda broj Pr-561/02 od 2. lipnja 2003. godine. 40. U odnosu na apelantove navode o neopravdano dugom trajanju prizivnog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 18. ožujka 2004. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 30. ožujka 2006. godine. Dakle, razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koje je, prema apelantovom mišljenju, trajalo nerazumno dugo, jeste razdoblje od dvije godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, bez obzira na eventualne rezultate razmatranja složenosti predmeta i ponašanja apelanta i suda i njihovom doprinosu duljini postupka, dvije godine nisu nerazumno dugo razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovom prizivu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju trajanje prizivnog postupka od skoro dvije godine nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da je duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Pravo na imovinu 41. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na temelju kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva iako takvo stajalište ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira sa ovlastima koje drugostupanjski sud ima sukladno postupovnom zakonu. 43. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3, članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1646/06, rješavajući apelaciju Ramiza Aqića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Ramiza Aqića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevo, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Aqića u odnosu na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj Gž-399/04. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ramiz Aqić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle je podnio 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine. Apelant je 21. avgusta 2006. godine dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 1. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 22. januara 2008. godine zatražen na uvid spis broj Gž-399/04. 3. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je 13. februara 2008. godine dostavio na uvid spis Gž-399/04. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 5. juna 2001. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog radi isplate razlike plate za maj, juni i juli 2000. godine, što ukupno iznosi 2.771,20 KM, te tražio naknadu za korišćenje godišnjeg odmora (regresa) za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu u iznosu od 1.460,70 KM i za 2002. godinu u iznosu od 1.577,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Opštinskog suda u Živinicama i da mu, u skladu sa Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji Federacije BiH, nisu isplaćivane plate za navedeni pe riod, kao i regres za godišwi odmor ni za jednu od tri navedene godine. 7. Opštinski sud, postupajući povodom tužbe, donio je Presudu broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine kom je obavezao tuženog da apelantu na ime razlike plate za maj, juni i juli 2000. godine isplati ukupan iznos od 2.771,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati naknadu za korišćenje godišnjeg odmora za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu iznos od 1.315,90 KM i za 2002. godinu iznos od 1.577,90 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.666,50 KM, sve u roku od 8 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 8. U obrazloženju Presude Opštinski sud navodi da je uvidom u rješewa o korišćenju godišnjeg odmora utvrđeno da je apelant kao sudija Opštinskog suda u Živinicama koristio godišwi odmor 2000. godine, 2001. godine i 2002. godine na način kako je to navedeno u citiranim rješewima. Uvidom u pregled neisplaćenih plata takođe je utvrđeno da je apelantu obračunato, a nije isplaćeno 2.771, 20 KM na ime razlike plate za pe riod maj, juni i juli 2000. godine. Ovaj sud je ocijenio da je Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji lex specijalis u odnosu na sve druge propise, te je primjenjujući odredbe čl. 34, 35 i 36 navedenog zakona, s obzirom na to da nije sporno da nisu isplaćene razlike plata za maj, juni i juli 2000. godine, usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Takođe, ovaj sud je ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu regresa - naknade za korišćenje godišnjeg odmora zbog toga što je članom 13 Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije (u daqnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, a odredba člana 36 ovog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. ugovora obavezuje poslodavca na isplatu. Dalje, sud ističe da pravni osnov tužbenog zahtjeva proizilazi iz člana 162 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Federacije BiH, a činjenica da Vlada Tuzlanskog kantona nije obezbijedila finansijska sredstva u buxetu Kantona za isplatu ovih naknada ne utiče na apelantovo pravo koje je utvrđeno Opštim kolektivnim ugovorom, a koji ih obavezuje. Na kraju, sud navodi da je visinu naknade za neisplaćeni regres utvrdio na osnovu potvrde Računovodstva Opštinskog suda Živinice, koji je visinu obračunao na osnovu 70% plate sudije, kako je propisano Opštim kolektivnim ugovorom. 9. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine kom je žalbu tuženog djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je tuženi obavezan da apelantu na ime regresa za navedene godine isplati tražene iznose sa kamatama i apelantov zahtjev u ovom dijelu se odbija, kao i u dijelu odluke o troškovima spora, te je svaka stranka dužna da snosi svoje troškove spora. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. 10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je neosnovan žalbeni prigovor da ne postoji osnov da se tuženi obaveže da isplati regres s obzirom na to da je članom 41 tačka 3 Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora, i to je upravo osnov koji je sud trebalo da ima u vidu i koji jeste osnov za utvrđivanje da apelantu prapada pravo na regres. Takođe, nastavlja dalje sud, nije osnovan ni prigovor iznesen u žalbi da ne postoje propisi na osnovu kojih bi mogla da se utvrdi visina prava na regres, jer je ona utvrđena Opštim kolektivnim ugovorom, koji se kao opšti propis, u nedostatku propisa lex specijalis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, kako je to pravilno prihvatio prvostepeni sud. Međutim, ovaj sud smatra da žalba pravilno ukazuje na to da je sud pogrešno primijenio član 13 Opšteg kolektivnog ugovora. Naime, član 13 Opšteg kolektivnog ugovora, ističe sud, propisuje da visina regresa iznosi 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korišćenju godišnjeg odmora, a ne 70% plate sudije kako je odlučio prvostepeni sud. Za utvrđivanje visine regresa sud je koristio potvrdu suda kod koga apelant radi, a ne statističke podatke o prosječnim primawima u Federaciji BiH. 11. Kantonalni sud, dalje, navodi da se iz potvrda Suda u Živinicama ne vidi kada je apelant koristio godišwi odmor, a apelant nije predložio da se sprovedu dokazi u vezi sa utvrđivanjem kada je on u svakoj godini za koju traži regres koristio godišwi odmor, te sud nije mogao da koristi statističke podatke o prosječno ostvarenim platama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi i sam odluči o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da nije bilo procesnih razloga predviđenih članom 217 stav 2 Zakona o parničkom postupku, nije postojala mogućnost da se radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa ova odlučna činjenica utvrdi na osnovu rasprave pred tim sudom, pa je primjenom pravila o teretu dokazivawa iz odredbi člana 7 ZPP, a radi pravilne primjene člana 13 Opšteg kolektivnog ugovora, žalbu tuženog usvojio, te apelantov tužbeni zahtjev za naknadu regresa za 2000. i 2001. godinu odbio. Kantonalni sud, dalje, ističe da je Opšti kolektivni ugovor, kao relevantni materijalni propis, na osnovu kog je mogla da se utvrđuje visina prava na regres, važio za tuženog do 2. aprila 2002. godine, kada je tuženi potpisao Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, koji propisuje visinu regresa u iznosu od 70% plate zaposlenika. Međutim, nastavlja sud, ni nakon potpisivawa granskog kolektivnog ugovora, o pravu na regres i nekim drugim materijalnim primawima nije moglo da se odlučuje ni u skladu sa tim kolektivnim ugovorom s obzirom na to da je tuženi, potpisujući navedeni ugovor, suspendovao primjenu njegovih odredbi koje se odnose, između ostalog, i na regres, te zakqučuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je o apelantovom pravu na regres za 2002. godinu odlučivao u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom. Na kraju, sud navodi da nije mogao da primijeni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u dijelu koji se odnosi na regres upravo zbog navedenih razloga. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoqnoj primjeni procesnog zakona. Apelant smatra da je Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Opštinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišwi odmor i koristeći podatak o prosječnoj plati koji se objavquje u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao sam da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišwi odmor. Apelant ističe da se Kantonalni sud ne može da poziva na pravila o teretu dokazivawa iz odredbe člana 7 Zakona o parničkom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13 Opšteg kolektivnog ugovora, kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelant, takođe, u dopuni apelacije tvrdi da Kantonalni sud odluku o žalbi nije donio u "razumnom roku" iako se u konkretnom slučaju radi o predmetu iz radnog odnosa koji zahtijeva hitno postupanje, te predlaže da Ustavni sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu za svaku godinu nedonošewa odluke o žalbi isplati iznos od 300,00 KM. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 41 Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišwi odmor. Član 82 Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitawa sudske i tužilačke vlasti polazeći od uslova iz ovog zakona kao minimalnih uskladiće se sa ovim zakonom, a do usklađivawa primjewivaće se odredbe ovog zakona." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2 Član 41 se mijewa i glasi: Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišwi odmor, 3. jubilarne nagrade. Član 3 Poslije člana 41 dodaje se novi član 41a koji glasi: Član 41a Kantoni su dužni da u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitawa iz čl. 1 i 2 ovog zakona, za sudije kantonalnih i opštinskih sudova, odnosno za kantonalne i opštinske tužioce, usklade sa odredbama ovog zakona." 15. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 13 Zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 16. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 7 Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice o kojima zavisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojime zasnivaju svoje zahtjeve i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje." 17. U Zakonu o parničkom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 211 (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredbi parničkog postupka u prvostepenom postupku potrebno da održi raspravu pred drugostepenim sudom. Član 224 Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 2) da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu; 5) da preinači prvostepenu presudu. Član 229 (1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođewa već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi." 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su 2. aprila 2002. godine u Tuzli zakqučili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitawa sprovođewa i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na glavu V - 'Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove Sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: službenici). Član 2 Sporazumne strane su saglasne da se odloži primjena odredbi Kolektivnog ugovora, i to čl. 24, 31 i 32 iz glave V - 'Plate i dodaci na plate i naknade po osnovu rada', dok se u buxetu Tuzlanskog kantona ne obezbijede potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4 Isplata regresa službenicima će biti regulisana na isti način kao i za sve druge buxetske korisnike, shodno mogućnostima buxeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-399/04 od 30. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 26. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišwi odmor i neisplaćene razlike plate koje pripadaju apelantu kao prava iz radnog odnosa. 27. U odgovoru na pitanje da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zakqučak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", pa se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6 Evropske konvencije (vidi, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu broj CH/99/2007 od 31. marta 2003. godine, tačka 51; Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti broj CH/99/3015 od 7. marta 2005. godine, tačka 15). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji, uopšteno nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise izuzev ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 29. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6 Evropske konvencije ne može da tumači restriktivno (vidi, Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 30. U konkretnom slučaju apelant smatra da ga je Kantonalni sud pogrešnom i proizvoqnom primjenom Zakona o parničkom postupku, te pogrešnim pozivanjem na pravila o teretu dokazivawa iz odredbe člana 7 Zakona o parničkom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13 Opšteg kolektivnog ugovora, lišio naknade za korišćenje godišnjeg odmora. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Opštinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišwi odmor, te korišćenjem podataka o prosječnoj plati koji se objavquju u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao je sam da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišwi odmor. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa i ocjene dokaza od redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U vezi s tim postoje brojni primjeri u sudskoj praksi kada je Ustavni sud ocjewivao činjenično stanje i dokaze redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoqnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u analizu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise. 32. Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da direktno obezbjeđuju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stanovištu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji dejstvuju unutar entiteta, primjewivaće i poštivati qudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine." 33. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Kantonalni sud primijenio zakone i druge propise u žalbenom postupku proizvoqno ili ne. U tom smislu Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud, prilikom odlučivawa o žalbi, istakao da je neosnovan žalbeni prigovor tuženog da ne postoji pravni osnov da se tuženi obaveže da isplati regres, jer je članom 41 tačka 3 Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora, te je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov. Takođe, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan prigovor da ne postoje propisi na osnovu kojih bi mogla da se utvrdi visina prava na regres s obzirom na to da je visina utvrđena Opštim kolektivnim ugovorom, koji se kao opšti propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, što je pravilno utvrdio prvostepeni sud. 34. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. član 13 Opšteg kolektivnog ugovora, jer je dosudio apelantu naknadu za regres za 2000. i 2001. godinu u visini 70% plate sudije, a ne 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korišćenju godišnjeg odmora, a i za 2002. godinu, jer je Opšti kolektivni ugovor za tuženog prestao da važi 2. aprila 2002. godine, kada je potpisan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog nedostatka procesnih razloga predviđenih članom 217 stav 2 Zakona o parničkom postupku, nije postojala mogućnost da se otvori rasprava pred tim sudom radi pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa (kada je apelant koristio godišwi odmor), jer apelant nije ni predlagao da se izvedu ti dokazi, te je primjenom pravila o teretu dokazivawa, radi pravilne primjene člana 13 Opšteg kolektivnog ugovora, odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Opštinski sud visinu regresa apelantu odredio na osnovu člana 13 Opšteg kolektivnog ugovora i dosudio apelantu iznos od 70% plate sudije iako je navedenim članom propisano da "zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku". Dakle, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno dosudio apelantu naknadu za godišwi odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je članom 217 stav 2 Zakona o parničkom postupku propisano da drugostepeni sud može da zakaže raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je dužan da prema novom parničkom zakonodastvu potpuno ili pravilno utvrđeno činjenično stanje ocjenjuje sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava na šta je obavezan po zvaničnoj dužnosti. Sud je imao mogućnost da, u skladu sa navedenim propisom, zakaže raspravu pred drugostepenim sudom i izvede nove ili već izvedene dokaze, kao što je uvid u rješewa o korišćenju godišnjeg odmora na osnovu kog bi utvrdio spornu činjenicu - kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišwi odmor i na osnovu tako utvrđene činjenice uz korišćenje statističkih podataka o prosječno ostvarenim platama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, sam odluči o visini naknade za korišćenje godišnjeg odmora na koju nesporno, u skladu sa članom 41 stav 3 Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, apelant ima pravo. 36. Kantonalni sud u svom obrazloženju poziva se na pravilo o teretu dokazivawa iz člana 7 Zakona o parničkom postupku i navodi da nije mogao da otvori raspravu i pravilno primijeni član 13 Opšteg kolektivnog ugovora, jer apelant nije predložio da se sprovedu dokazi uvidom u rješewa o korišćenju godišnjeg odmora na osnovu kog bi utvrdio kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišwi odmor. Međutim, uvidom u spise predmeta Ustavni sud je utvrdio da je u toku prvostepenog postupka, koji je vođen i završen prema pravilima prijašnjeg Zakona o parničkom postupku, sud sproveo navedeni dokaz, tj. izvršio je uvid u rješewa o korišćenju godišnjeg odmora za apelanta od 13. jula 2000. godine, 22. juna 2001. godine, 20. juna 2002. godine, 20. avgusta 2002. godine i 11. juna 2002. godine. Shodno članu 7 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku, sud je bio ovlašćen da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, pa je u konkretnom slučaju sud i sproveo već pomenuti dokaz. Dakle, apelant je proizvoqnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korišćenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov regulisan Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a visina utvrđena Opštim kolektivnim ugovorom koji se, kao opšti propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta. 37. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je zahtjev apelanta, koji je, takođe, nosilac sudijske funkcije, za naknadu regresa odbijen i u kojoj je Ustavni sud zakqučio "da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji regulišu visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju proizvoqnom primjenom procesnog prava povrijeđeno apalantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 39. U dopuni apelacije od 21. avgusta 2006. godine apelant se žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom povodom žalbe koju je izjavio tuženi protiv prvostepene presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Kantonalnog suda broj Gž-399/04 u kom je tuženi izjavio žalbu protiv Presude Opštinskog suda broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine. 40. U odnosu na apelantove navode o neopravdano dugom trajanju žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 18. marta 2004. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 30. marta 2006. godine. Dakle, pe riod u kom Kantonalni sud nije donio odluku, a koji je, prema apelantovom mišljenju, trajao nerazumno dugo, jeste pe riod od dvije godine. Shodno mišljenju Ustavnog suda, bez obzira na eventualne rezultate razmatrawa složenosti predmeta i ponašawa apelanta i suda i wihovom doprinosu dužini postupka, dvije godine nisu nerazumno dug pe riod u kom Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju trajanje žalbenog postupka od skoro dvije godine nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajawa postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Pravo na imovinu 41. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi mogao da utvrdi visinu tužbenog zahtjeva iako takvo stanovište ne odgovara stanju spisa predmeta, niti koresponduje sa ovlašćewima koje drugostepeni sud ima u skladu sa procesnim zakonom. 43. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1646/06, rješavajući apelaciju Ramiza Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Ramiza Aljića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevo, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Aljića u odnosu na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj Gž-399/04. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ramiz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine. Apelant je 21. augusta 2006. godine dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 22. januara 2008. godine zatražen na uvid spis broj Gž-399/04. 3. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je 13. februara 2008. godine dostavio na uvid spis Gž-399/04. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. juna 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate razlike plaće za maj, juni i juli 2000. godine, što ukupno iznosi 2.771,20 KM, te tražio naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu u iznosu od 1.460,70 KM i za 2002. godinu u iznosu od 1.577,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U historijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Općinskog suda u Živinicama i da mu, u skladu sa Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji Federacije BiH, nisu isplaćivane plaće za navedeni pe - riod, kao i regres za godišnji odmor ni za jednu od tri navedene godine. 7. Općinski sud, postupajući povodom tužbe, donio je Presudu broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće za maj, juni i juli 2000. godine isplati ukupan iznos od 2.771,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu iznos od 1.315,90 KM i za 2002. godinu iznos od 1.577,90 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.666,50 KM, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 8. U obrazloženju Presude Općinski sud navodi da je uvidom u rješenja o korištenju godišnjeg odmora utvrđeno da je apelant kao sudija Općinskog suda u Živinicama koristio godišnji odmor 2000. godine, 2001. godine i 2002. godine na način kako je to navedeno u citiranim rješenjima. Uvidom u pregled neisplaćenih plaća također je utvrđeno da je apelantu obračunato, a nije isplaćeno 2.771, 20 KM na ime razlike plaće za pe riod maj, juni i juli 2000. godine. Ovaj sud je ocijenio da je Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji lex specijalis u odnosu na sve druge propise, te je primjenjujući odredbe čl. 34, 35. i 36. navedenog zakona, s obzirom na to da nije sporno da nisu isplaćene razlike plaća za maj, juni i juli 2000. godine, usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Također, ovaj sud je ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu regresa - naknade za korištenje godišnjeg odmora zbog toga što je članom 13. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, a odredba člana 36. ovog ugovora obavezuje poslodavca na isplatu. Dalje, sud ističe da pravni osnov tužbenog zahtjeva proizlazi iz člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH, a činjenica da Vlada Tuzlanskog kantona nije osigurala finansijska sredstva u budžetu Kantona za isplatu ovih naknada ne utječe na apelantovo pravo koje je utvrđeno Općim kolektivnim ugovorom, a koji ih obavezuje. Na kraju, sud navodi da je visinu naknade za neisplaćeni regres utvrdio na osnovu potvrde Računovodstva Općinskog suda Živinice, koji je visinu obračunao na osnovu 70% plaće sudije, kako je propisano Općim kolektivnim ugovorom. 9. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine kojom je žalbu tuženog djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime regresa za navedene godine isplati tražene iznose sa kamatama i apelantov zahtjev u ovom dijelu se odbija, kao i u dijelu odluke o troškovima spora, te je svaka stranka dužna snositi svoje troškove spora. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. 10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je neosnovan žalbeni prigovor da ne postoji osnov da se tuženi obaveže da isplati regres s obzirom na to da je članom 41. tačka 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, i to je upravo osnov koji je sud trebalo da ima u vidu i koji jeste osnov za utvrđivanje da apelantu prapada pravo na regres. Također, nastavlja dalje sud, nije osnovan ni prigovor iznesen u žalbi da ne postoje propisi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres, jer je ona utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, kako je to pravilno prihvatio prvostepeni sud. Međutim, ovaj sud smatra da žalba pravilno ukazuje na to da je sud pogrešno primijenio član 13. Općeg kolektivnog ugovora. Naime, član 13. Općeg kolektivnog ugovora, ističe sud, propisuje da visina regresa iznosi 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korištenju godišnjeg odmora, a ne 70% plaće sudije kako je odlučio prvostepeni sud. Za utvrđivanje visine regresa sud je koristio potvrdu suda kod koga apelant radi, a ne statističke podatke o prosječnim primanjima u Federaciji BiH. 11. Kantonalni sud, dalje, navodi da se iz potvrda Suda u Živinicama ne vidi kada je apelant koristio godišnji odmor, a apelant nije predložio da se provedu dokazi u vezi sa utvrđivanjem kada je on u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor, te sud nije mogao koristiti statističke 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. podatke o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi i sam odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da nije bilo procesnih razloga predviđenih članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost da se radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ova odlučna činjenica utvrdi na osnovu rasprave pred tim sudom, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba člana 7. ZPP, a radi pravilne primjene člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, žalbu tuženog usvojio, te apelantov tužbeni zahtjev za naknadu regresa za 2000. i 2001. godinu odbio. Kantonalni sud, dalje, ističe da je Opći kolektivni ugovor, kao relevantni materijalni propis, na osnovu kojeg se mogla utvrđivati visina prava na regres, važio za tuženog do 2. aprila 2002. godine, kada je tuženi potpisao Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, koji propisuje visinu regresa u iznosu od 70% plaće uposlenika. Međutim, nastavlja sud, ni nakon potpisivanja granskog kolektivnog ugovora, o pravu na regres i nekim drugim materijalnim primanjima nije se moglo odlučivati ni u skladu sa tim kolektivnim ugovorom s obzirom na to da je tuženi, potpisujući navedeni ugovor, suspendirao primjenu njegovih odredaba koje se odnose, između ostalog, i na regres, te zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je o apelantovom pravu na regres za 2002. godinu odlučivao u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Na kraju, sud navodi da nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u dijelu koji se odnosi na regres upravo zbog navedenih razloga. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog zakona. Apelant smatra da je Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišnji odmor i koristeći podatak o prosječnoj plaći koji se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor. Apelant ističe da se Kantonalni sud ne može pozivati na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelant, također, u dopuni apelacije tvrdi da Kantonalni sud odluku o žalbi nije donio u "razumnom roku" iako se u konkretnom slučaju radi o predmetu iz radnog odnosa koji zahtijeva hitno postupanje, te predlaže da Ustavni sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu za svaku godinu nedonošenja odluke o žalbi isplati iznos od 300,00 KM. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 41. Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: 3. regres za godišnji odmor. Član 82. Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se sa ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2. Član 41. mijenja se i glasi: Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade: 1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade. Član 3. Poslije člana 41. dodaje se novi član 41.a koji glasi: Član 41.a Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona." 15. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 13. Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku." 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 7. Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojime zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje." 17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 224. Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; 5) preinačiti prvostepenu presudu. Član 229. (1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi." 18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su 2. aprila 2002. godine u Tuzli zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove Sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2. Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja V - 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada', dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Član 4. Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-399/04 od 30. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 26. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor i neisplaćene razlike plaće koje pripadaju apelantu kao prava iz radnog odnosa. 27. U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", pa se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/2007 od 31. marta 2003. godine, tačka 51; Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti broj CH/99/3015 od 7. marta 2005. godine, tačka 15). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise izuzevši ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 29. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 30. U konkretnom slučaju apelant smatra da ga je Kantonalni sud pogrešnom i proizvoljnom primjenom Zakona o parničnom postupku, te pogrešnim pozivanjem na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, lišio naknade za korištenje godišnjeg odmora. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišnji odmor, te korištenjem podataka o prosječnoj plaći koji se objavljuju u "Službenim novinama Federacije BiH", mogao je sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U vezi s tim postoje brojni primjeri u sudskoj praksi kada je Ustavni sud ocjenjivao činjenično stanje i dokaze redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u analizu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise. 32. Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 33. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Kantonalni sud primijenio zakone i druge propise u žalbenom postupku proizvoljno ili ne. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o žalbi, istakao da je neosnovan žalbeni prigovor tuženog da ne postoji pravni osnov da se tuženi obaveže da isplati regres, jer je članom 41. tačka 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, te je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov. Također, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan prigovor da ne postoje propisi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres s obzirom na to da je visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, što je pravilno utvrdio prvostepeni sud. 34. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. član 13. Općeg kolektivnog ugovora, jer je dosudio apelantu naknadu za regres za 2000. i 2001. godinu u visini 70% plaće sudije, a ne 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korištenju godišnjeg odmora, a i za 2002. godinu, jer je Opći kolektivni ugovor za tuženog prestao da važi 2. aprila 2002. godine, kada je potpisan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog nedostatka procesnih razloga predviđenih članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost da se otvori rasprava pred tim sudom radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (kada je apelant koristio godišnji odmor), jer apelant nije ni predlagao da se izvedu ti dokazi, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja, radi pravilne primjene člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud visinu regresa apelantu odredio na osnovu člana 13. Općeg kolektivnog ugovora i dosudio apelantu iznos od 70% plaće sudije iako je navedenim članom propisano da "zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku". Dakle, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno dosudio apelantu naknadu za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da drugostepeni sud može zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je dužan da prema novom parničnom zakonodastvu potpuno ili pravilno utvrđeno činjenično stanje ocjenjuje sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava na šta je obavezan po službenoj dužnosti. Sud je imao mogućnost da, u skladu sa navedenim propisom, zakaže raspravu pred drugostepenim sudom i izvede nove ili već izvedene dokaze, kao što je uvid u rješenja o korištenju godišnjeg odmora na osnovu kojeg bi utvrdio spornu činjenicu - kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor i na osnovu tako utvrđene činjenice uz korištenje statističkih podataka o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, sam odluči o visini naknade za korištenje godišnjeg odmora na koju nesporno, u skladu sa članom 41. stav 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, apelant ima pravo. 36. Kantonalni sud u svom obrazloženju poziva se na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 7. Zakona o parničnom postupku i navodi da nije mogao otvoriti raspravu i pravilno primijeniti član 13. Općeg kolektivnog ugovora, jer apelant nije predložio da se provedu dokazi uvidom u rješenja o korištenju godišnjeg odmora na osnovu kojeg bi utvrdio kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor. Međutim, uvidom u spise predmeta Ustavni sud je utvrdio da je u toku prvostepenog postupka, koji je vođen i završen prema pravilima prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud proveo navedeni dokaz, tj. izvršio je uvid u rješenja o korištenju godišnjeg odmora za apelanta od 13. jula 2000. godine, 22. juna 2001. godine, 20. juna 2002. godine, 20. augusta 2002. godine i 11. juna 2002. godine. Prema članu 7. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je bio ovlašten da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, pa je u konkretnom slučaju sud i proveo već spomenuti dokaz. Dakle, apelant je proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta. 37. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je zahtjev apelanta, koji je, također, nosilac sudijske funkcije, za naknadu regresa odbijen i u kojoj je Ustavni sud zaključio "da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom procesnog prava povrijeđeno apalantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 39. U dopuni apelacije od 21. augusta 2006. godine apelant se žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom povodom žalbe koju je izjavio tuženi protiv prvostepene presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Kantonalnog suda broj Gž-399/04 u kojem je tuženi izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine. 40. U odnosu na apelantove navode o neopravdano dugom trajanju žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 18. marta 2004. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 30. marta 2006. godine. Dakle, pe riod u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koji je, prema apelantovom mišljenju, trajao nerazumno dugo, jeste pe riod od dvije godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, bez obzira na eventualne rezultate razmatranja složenosti predmeta i ponašanja apelanta i suda i njihovom doprinosu dužini postupka, dvije godine nisu nerazumno dug pe riod u kojem Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju trajanje žalbenog postupka od skoro dvije godine nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Pravo na imovinu 41. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira sa ovlaštenjima koje drugostepeni sud ima u skladu sa procesnim zakonom. 43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3304/06, rješavajući apelaciju Mine Ćejvanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. travnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Mine Ćejvanović. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskog suda Velika Kladuša broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da Mini Ćejvanović, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnome roku u smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se apelacija Mine Ćejvanović podnesena u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-82/04 i broj 023-0-P-06-000 262 u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mina Ćejvanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnijela je 11. prosinca 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnome roku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) povodom tužbe koja je registrirana pod brojem P-82/04, a radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice, i povodom tužbe registrirane u istome sudu pod brojem 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda u predmetu. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom je tražila da se naloži Osmanu Murtiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg kata kuće koji je koristila do nasilnoga istjerivanja, a koju je sagradila sa tuženim, i koja se nalazi u Velikoj Kladuši, ul. 5. korpusa 63, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru obzirom na to da Općinski sud već više od godinu dana nije odlučio o mjeri osiguranja za apelantičino vraćanje u prostorije kuće, a koju je predložila u tužbi podnesenoj Općinskom sudu zbog smetanja posjeda. Apelantica je 7. kolovoza 2007. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije u odnosu na predmetni postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva u predmetu broj P-82/04 u kojoj je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se tuženom zabranjuje otuđenje nekretnine (kuća i zemljište) stečene u tijeku izvanbračne zajednice obzirom na to da Općinski sud nije odlučio o mjeri osiguranja koja se, također, odnosi na zabranu otuđenja navedenih nekretnina. Apelantica se žali i na 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. srpnja 2007. godine kojim je sud naložio apelantici da dopuni i ispravi tužbu podnesenu 5. ožujka 2004. godine. Apelantica je 24. ožujka 2008. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije koja se odnosi na prigovor na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine kojim je odbijen kao neutemeljen njezin prijedlog vezan za određivanje mjere osiguranja u predmetnome postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. siječnja 2008. godine kojim je odbijen njezin priziv i prvostupanjsko rješenje potvrđeno, te ponovno ističe neaktivnost Općinskog suda u svezi sa podnesenim tužbama ovome sudu. 2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 3304/06 od 16. siječnja 2007. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantičin zahtjev za donošenjem privremene mjere u predmetu broj P-023-0-P-06-000 262. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 18. prosinca 2006. godine, 22. kolovoza i 18. listopada 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Općinski je sud dostavio odgovore na apelaciju 20. prosinca 2006. godine, 31. kolovoza i 1. studenoga 2007. godine, a 26. prosinca 2007. godine rješenje o određivanju mjere osiguranja u predmetu broj P-82/04, a koja se odnosi na zabranu otuđenja nekretnina stečenih u tijeku izvanbračne zajednice. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 30. studenoga 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. Postupak u predmetu broj P-82/04 7. Apelantica je 5. ožujka 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice. Tužba je registrirana pod brojem P-82/04. Apelantica je u tužbi navela da je 4. listopada 1975. godine sa tuženim osnovala izvanbračnu zajednicu u kojoj su stekli dvoje djece i koja je trajala neprekidno do podnošenja tužbe, pa i kasnije. Za vrijeme trajanja zajednice zajedničkim su radom i novčanim sredstvima kupili zemljište i sagradili kuću. Radi osiguranja svoga dijela imovine stečene u izvanbračnoj zajednici, apelantica je tražila da se uknjiži sa ½ vlasništva na zemljištu i kući, što je tuženi odbio, pa je apelantica podnijela tužbu, o kojoj je postupak u tijeku, da se ustvrdi da je suvlasnica sa ½ dijela na stečenoj imovini. 8. Općinski je sud radi određivanja mjere osiguranja zabrane tuženome otuđenja predmetnih nekretnina pobliže opisanih u prijedlogu za određivanjem mjere osiguranja nakon ročišta održanih 2, 30. i 31. listopada, 7. i 19. studenoga 2007. godine, donio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine kojim je odbijen kao neutemeljen apelantičin prijedlog kojim je tražila određivanje mjere osiguranja kojom se zabranjuje tuženome otuđenje prijepornih nekretnina. 9. U obrazloženju rješenja sud je, između ostaloga, naveo da apelantica nije dokazala da postoji opasnost da bi bez donošenja predložene mjere osiguranja tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje apelantičinih potraživanja na način da će predmetne nekretnine prodati, odnosno otuđiti ili na drugi način s njima raspolagati. Sud je ocijenio da su proizvoljne i apelantičine tvrdnje da tuženi namjerava otuđiti zajedničke stvari. Sud je, također, konstatirao da nije ispunjen uvjet iz članka 269. stavak 2. Zakona o parničnome postupku, jer apelantica nije postupila prema rješenju suda od 7. studenoga 2007. godine i nije u ostavljenome roku položila jamstvo u iznosu od 7.000,00 KM za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. 10. Ustavni sud konstatira da iz dopune apelacije od 24. ožujka 2008. godine proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj -001-0-Gž-08-000 016 od 8. siječnja 2008. godine odbio apelantičin priziv na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. 11. Općinski je sud donio Rješenje broj P-82/04 od 27. srpnja 2007. godine kojim je vratio na dopunu i ispravku apelantičinu tužbu od 5. ožujka 2004. godine, radi obuhvaćanja svih suvlasnika na prijepornim nekretninama. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelantičinoj tužbi u predmetnome slučaju. Postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 12. Apelantica je 23. veljače 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženoga zbog smetanja posjeda. Tužba je registrirana pod brojem 023-0-P-06-000 262. Apelantica je u tužbi navela da ju je tuženi 6. veljače 2006. godine istjerao iz kuće koju je zajedno sa njim gradila u tijeku izvanbračne zajednice, te da ni uz pomoć policije nije uspjela nagovoriti tuženoga da sa djetetom ostane u prostorijama jednog kata, dok se ne riješi parnični spor oko utvrđenja prava vlasništva. Apelantica je zatražila da sud donese mjeru osiguranja kojom se nalaže tuženome da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg kata predmetne kuće, a koji je koristila do nasilnoga istjerivanja. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelantičinoj tužbi u ovome predmetnome slučaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da su joj nedonošenjem odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 i broj 023-0-P-03-000 262 povrijeđena ustavna prava i to pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je istaknula da su protekle skoro tri godine od podnošenja tužbe za utvrđivanje izvanbračne tekovine, potom da Općinski sud preko godinu dana nije donio rješenje o prijedlogu za određivanjem sudske mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u tijeku izvanbračne zajednice. Također, da za 10 mjeseci sud nije donio odluku o tužbi za smetanje posjeda (sa teškom posljedicom, kako za apelanticu, tako i za njezino dijete), i nije odlučio o prijedlogu o privremenoj mjeri osiguranja kojom se od suda zahtijeva da je vrati u prostorije za stanovanje u zajednički izgrađenoj kući. Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. Apelantica se u dopuni apelacije od 24. ožujka 2008. godine žali i na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine kojim je odbijen kao neutemeljen njezin prijedlog vezan za određivanjem mjere osiguranja u predmetnome postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. siječnja 2008. godine, a koje je doneseno nakon njezinoga priziva na prvostupanjsko rješenje. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj P-82/04, Općinski je sud istaknuo da je apelantica tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretninama stečenim tijekom izvanbračne zajednice podnijela 5. ožujka 2004. godine, te da predmet nije uzet u rad do 1. veljače 2007. godine zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta i neriješenih predmeta iz 80-ih godina, te da sud kontinuirano, već niz godina, radi sa smanjenim brojem sudaca u parničnome referatu. Također, Općinski je sud naveo da je u studenome 2005. godine, sukladno uputama Visokoga sudbenoga i tužiteljskoga vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) donesen plan i pro gram rješavanja starih predmeta žurne naravi, te da se apelantičin predmet, prema svojoj pravnoj naravi, ne smatra predmetom žurne naravi. Preraspodjela spisa je izvršena 1. veljače 2007. godine i sudac koji je zadužen u predmetu je 23. ožujka 2007. godine dostavio tužbu tuženome na odgovor. U odgovoru na dopunu apelacije od 7. kolovoza 2007. godine Općinski je sud naveo da je prijedlog za određivanjem mjere osiguranja dostavljen tuženome 28. kolovoza 2007. godine, te da će nakon proteka roka za davanjem pismenoga odgovora (osam dana) sud na ročištu donijeti odluku o mjeri osiguranja. U odgovoru od 9. listopada 2007. godine Općinski je sud istaknuo da na ročištu zakazanome i održanome 2. listopada 2007. godine sud nije donio odluku o predloženoj mjeri osiguranja jer su i apelantica i tuženi predložili veliki broj dokaza, pa je sud zakazao naredno ročište za 30. listopad 2007. godine. Nadalje, Općinski je sud naveo da je, vezano za tijek parničnoga postupka o apelantičinoj tužbi, apelantičin punomoćnik dopunio tužbu i na strani tuženika označio tuženike od 2 do 48, kao nepoznatoga boravišta, nakon čega je sud presliku tužbe i podneska o dopuni tužbe 28. kolovoza 2007. godine dostavio JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) radi postavljanja staratelja za zaseban slučaj tuženicima koji su nepoznatoga boravišta. Sud je, nadalje, naveo da ga je Centar za socijalni rad obavijestio da zbog nedostataka financijskih sredstava za poduzimanje upravnih radnji u upravnome postupku radi postavljanja staratelja tuženicima za zaseban slučaj nije u mogućnosti provesti upravne radnje u upravnome postupku. Zbog navedenoga razloga sud tužbu nije dostavio na odgovor jer Centar za socijalni rad nije postavio tuženicima staratelja za zaseban slučaj što ima utjecaj na daljnje poduzimanje radnji u parničnome postupku. Općinski je sud 26. prosinca 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine kojim je odbio kao neutemeljen apelantičin prijedlog radi određivanja mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnina stečenih u tijeku izvanbračne zajednice. 15. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Općinski je sud naveo da je apelantica podnijela tužbu sudu 23. veljače 2006. godine sa prijedlogom za donošenjem privremene mjere osiguranja kojom se nalaže tuženome da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg kata prijeporne kuće. Općinski je sud, nadalje, naveo da je predmet zadužio sudac kojemu je prestao mandat u sudu 30. studenoga 2006. godine, te da ga je drugi sudac zadužio 24. kolovoza 2007. godine, a da je rješenjem od 27. kolovoza 2007. godine apelantici vraćen prijedlog za određivanjem mjere osiguranja na ispravku i dopunu, te da je postupak još uvijek u tijeku. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 20. Prema odredbama članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenome predmetu okončan. 21. U konkretnome slučaju, postupak o predmetu apelacije je u tijeku pred Općinskim sudom i potpuno je neizvjesno na koji će se način okončati, te hoće li ili ne njegov rezultat biti povreda prava na koja se apelantica poziva u ovome dijelu apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu preuranjeni, te u tom dijelu apelaciju smatra nedopustivom zbog toga što je preuranjena. 22. Međutim, glede apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud podsjeća da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a člankom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisana je obveza Bosne i Hercegovine i svih sudova, agencija, državnih tijela i posrednih tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, da primjenjuju i poštuju ljudska prava i temeljne slobode navedene u članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da se prigodom primjene odredaba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranoga formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano nužno je uzeti u obzir određene okolnosti svakoga pojedinoga predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 25. Apelantica se žali da u razdoblju preko tri godine Općinski sud još nije donio odluku u predmetu broj P-82/04, a u predmetu broj 023-0-P-03-000 262 preko jedne godine iz čega proizlazi da se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se bit apelacije odnosi na povredu prava na donošenje odluke o građanskim pravima i obvezama u razumnome roku. 26. Ustavni sud podsjeća da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnoga i sudskoga sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da ustroji svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. svibnja 2002. godine). 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 28. Apelantica navodi da joj je zbog nedonošenja odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva i predmetu broj 023-0-P-03-000 262 zbog smetanja posjeda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć 30. U konkretnome slučaju, potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojemu su se ustvrđivala apelantičina "građanska prava i obveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20, i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 31. U konkretnome slučaju, apelantica je tužbom pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice i parnični postupak zbog smetanja posjeda. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskome pravu dobije konačna odluka u razumnome roku, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Razdoblje koje se uzima u obzir 32. U konkretnome slučaju, postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice je započeo 5. ožujka 2004. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, a postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 202 zbog smetanja posjeda je započeo 23. veljače 2006. godine. Postupak je još uvijek u tijeku pred Općinskim sudom, dakle, može se zaključiti da postupak u predmetu broj P-82/04 do donošenja odluke o apelaciji traje preko četiri godine, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 traje preko dvije godine. U predmetnim slučajevima postupci još nisu okončani. 33. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30, i Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 34. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba ustvrditi (vidi Europski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. veljače 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Europski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). U konkretnome slučaju, spor se odnosi na utvrđivanja prava suvlasništva i smetanje posjeda. Navedeni sporovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu se okarakterizirati kao osobito složeni. b) Ponašanje podnositeljice apelacije 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnome roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 36. Ustavni će sud prvo ispitati apelantičino ponašanje u odnosu na predmet broj P-82/04. Apelantica je, kako je već navedeno, 5. ožujka 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice. Apelantica je 29. rujna 2005. godine zatražila da sud donese mjeru osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u tijeku izvanbračne zajednice. Prema predmetnoj tužbi sud nije poduzeo nikakve radnje u predmetnome slučaju do 1. veljače 2007. godine, dakle, dvije godine, 10 mjeseci i 26 dana od dana podnošenja tužbe. Apelantičin je punomoćnik 23. ožujka 2007. godine predao u spis zk. izvadak za nekretnine koje su predmetom tužbenoga zahtjeva (što je prema navodima suda bio obvezan dostaviti uz tužbu). Nakon uvida u zk. izvadak sud je konstatirao da je tužba bila neuredna, jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka, pa je Rješenjem broj P-82/04 od 27. srpnja 2007. godine naloženo apelantici da dopuni tužbu. Apelantica je 7. kolovoza 2007. godine dopunila tužbu. Kako su novooznačeni tuženici od 2 do 48 nepoznatoga boravišta, apelantičin je punomoćnik predložio da im se postavi privremeni zastupnik. 37. U odnosu na postupak koji se vodi u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Ustavni sud konstatira da je on pokrenut tužbom zbog smetanja posjeda 23. veljače 2006. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, sa prijedlogom za donošenjem mjere osiguranja kojom se nalaže tuženome da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg kata kuće. Sud je 27. kolovoza 2007. godine vratio apelantici prijedlog za donošenjem mjere osiguranja na ispravku i dopunu. Ustavni sud konstatira da je od podnošenja tužbe do uzimanja predmeta u rad protekla ukupno jedna godina, 6 mjeseci i četiri dana i da postupak još nije okončan. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud opaža da je apelantica postupala prema zahtjevu Općinskog suda i svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 39. Ustavni sud opaža da je predmet broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva sud uzeo u razmatranje i zakazao pripremno ročište nakon tri godine i 18 dana. Prvo je ročište sud održao 27. srpnja 2007. godine i na temelju uvida u zk. izvadak konstatirao da je tužba neuredna jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka kao tuženi, pa je naložio apelantici da ispravi i dopuni tužbu. Apelantica je 7. kolovoza 2007. godine dopunila tužbu i predložila da se novooznačenim tuženicima od 2 do 48 obzirom na to da su nepoznatoga boravišta, postavi privremeni zastupnik. Sud je 28. kolovoza 2007. godine od Centra za socijalni rad zatražio da postavi staratelja za zaseban slučaj obzirom na to da su tuženi nepoznatoga boravišta. Evidentno je da sud tužbu na odgovor nije dostavio oprečnoj strani do 29. listopada 2007. godine zbog toga što Centar za socijalni rad zbog nedostatka financijskih sredstava nije postavio staratelja za zaseban slučaj tuženicima nepoznatoga boravišta. 40. Ustavni sud opaža da je Općinski sud kao glavni razlog nedonošenja odluke naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Istodobno, Općinski je sud naveo da već niz godina radi sa smanjenim brojem sudaca u parničnome postupku, te da je zbog neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, sukladno uputama VSTV donio u prosincu 2005. godine plan i pro gram rješavanja starih predmeta žurne naravi. Preraspodjela spisa je izvršena 1. veljače 2007. godine i sudac koji je zadužen u predmetu je 23. ožujka 2007. godine dostavio tužbu tuženome na odgovor. 41. Ustavni sud smatra da i pored niza čimbenika koji su utjecali na duljinu postupka u ovome predmetu (veliki broj neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, problemi kadrovske naravi, nedostatak sudaca), iako predstavlja objektivnu činjenicu, ne može osloboditi sud od odgovornosti za neaktivnost. Ustavni sud primjećuje da je sud 27. srpnja 2007. godine na pripremnome ročištu nakon što je ostvario uvid u zk. izvadak za nekretnine koje su bile predmetom tužbenoga zahtjeva konstatirao da je tužba bila neuredna, te da je apelantica ovaj dokaz trebala dostaviti uz tužbu. Međutim, to se ne može smatrati apelantičinim doprinosom za odugovlačenje postupka obzirom na to da sud za tri godine i 18 dana tužbu nije uzeo u razmatranje, a da je apelantica nakon poziva suda u roku od 10 dana dopunila tužbu. 42. Imajući u vidu okolnosti u ovome slučaju, Ustavni sud konstatira da odgovornost za neaktivnost suda u razdoblju od 5. ožujka 2004. godine do 27. srpnja 2007. godine, tj. tri godine i 18 dana u predmetu broj P-82/04 snosi isključivo sud. 43. Ustavni sud konstatira da je predmet broj 023-0-P-06-000 262, zbog smetanja posjeda, sud uzeo u razmatranje nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana nakon podnošenja tužbe i još uvijek se nalazi u radu, iako je odlučivanje o tužbama zbog smetanja posjeda žurne naravi ex lege. Obzirom na to da se radi o postupku koji se vodi u istome sudu kao i predmet P-82/04, razlozi koje je sud istaknuo su iste naravi kao i u predmetnome postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđivanja prava suvlasništva, kao što je već konstatirano u prethodnome dijelu ove odluke. Ustavni sud konstatira da je velika preopterećenost suda zaostalim brojem predmeta, kao i problemi kadrovske naravi, limitirajući čimbenik koji je utjecao na učinkovitost suda. Međutim, nedostaci u ustroju pravosudnoga sustava ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i zahtjevima i jamstvima iz članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvata kao opravdanje, pošto su države ugovornice dužne ustrojiti administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. veljače 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Prema stalnome načelu precedenta, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenoga zaostajanja svojih sudova pod uvjetom da smjesta poduzmu, kako i priliči, radnje da se popravi takva izvanredna situacija (vidi Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, str. 11-13). Poduzete se mjere procjenjuju u odnosu na njihovu učinkovitost (vidi Europski sud za ljudska prava, Neubeck protiv Njemačke, Izvješće od 12. prosinca 1983. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 13, 32-33.) a procjenjuje se i jesu li provedene pravodobno. Mjere poduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Europski sud za ljudska prava, Marijnissen protiv Nizozemske, Izvješća od 12. ožujka 1984. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 83, 90). Pri ovoj procjeni uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Europski sud za ljudska prava, Un ion Alimentaria S.A. protiv Španjolske, presuda od 7. srpnja 1989. godine, serija A, broj 157, str. 15). 44. Sukladno navedenome, Ustavni sud ne smatra pravodobnim radnje koje je Općinski sud poduzeo u predmetu broj P-82/05 obzirom na to da su one poduzete nakon tri godine i 18 dana, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana od podnošenja tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene radnje Općinski je sud mogao i morao poduzeti i mnogo ranije, čak i u situaciji kada su suci Općinskog suda zaduženi velikim brojem predmeta. 45. Uzimajući u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud smatra da odgađanje donošenja odluke o apelantičinim tužbama u navedenim predmetima predstavlja prekoračenje "razumnoga roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da je, prema tomu, došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. 47. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantičin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u zasebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda. 48. U konkretnome slučaju, u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva ne radi se o predmetu koji zahtijeva zasebnu žurnost, te bi apelantici za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (četiri godine) trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda koji zahtijeva zasebnu žurnost za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (dvije godine) trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM. Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu broj P-82/04 iznos od 600,00 KM, i u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, iznos od 600,00 KM, tj. ukupno 1.200,00 KM. Na isplatu naknade je obvezan Unsko-sanski kanton obzirom na ustroj sudova i utvrđenu odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluka u razumnome roku. Ustavni sud konstatira da glede apelantičinog zahtjeva za naknadom troškova apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost za ovaj vid naknade. Ostali navodi 49. U odnosu na apelantičine prizivne navode koji se odnose na Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. srpnja 2007. godine, Ustavni sud konstatira da neće ulaziti u ispitivanje ovih apelantičinih navoda obzirom na to da se rješenje Općinskog suda odnosi na odluku suda za dopunu tužbe koja je podnesena sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u tijeku izvanbračne zajednice, i da je doneseno u fazi sudskoga postupka i ne predstavlja konačnu odluku koja se može pobijati apelacijom. 50. Ustavni sud konstatira da je bespredmetno odlučivati o privremenoj mjeri u predmetu broj P-82/04, vezano za zabranu otuđenja nekretnina stečenih u tijeku izvanbračne zajednice obzirom na to da je Općinski sud Rješenjem broj 023-0-P-07-000 450 od 4. prosinca 2007. godine odlučio odbiti kao neutemeljen apelantičin prijedlog za određivanjem mjere osiguranja, a koja je zatražena s ciljem zabrane tuženome da otuđi nekretnine stečene u tijeku izvanbračne zajednice, pobliže opisane u izreci navedenoga rješenja. 51. U odnosu na apelantičine prizivne navode koje je istaknula u dopuni apelacije od 24. ožujka 2008. godine, a koji se odnose na odluku Kantonalnog i Općinskog suda glede određivanja mjere osiguranja u predmetnome postupku broj P-82/04, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Ustavnog suda postupak određivanja sudske mjere osiguranja ne predstavlja postupak u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa u kontekstu navedenoga smatra da nema temelja da se ovi prizivni navodi zasebno razmatraju. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je odgađanje u postupanju povodom apelantičinih tužbi za smetanje posjeda i utvrđenje prava suvlasništva takve naravi da predstavlja kršenje "razumnoga roka" iz navedenih članaka. 53. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3304/06, rješavajući apelaciju Mine Ćejvanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Mine Ćejvanović. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo da se donese odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda Velika Kladuša broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daqnjeg odlagawa, donese odluku u predmetu broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da Mini Ćejvanović, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se apelacija Mine Ćejvanović koja je podnesena u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-82/04 i broj 023-0-P-06-000 262 u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mina Ćejvanović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku pred Opštinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) povodom tužbe koja je registrovana pod brojem P-82/04, a radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice, i povodom tužbe koja je registrovana u istom sudu pod brojem 023-0-P-06-000 262 zbog smetawa posjeda u predmetu. Apelantkiwa je podnijela zahtjev da se donese privremena mjera kojom je tražila da se naloži Osmanu Murtiću (u daqnjem tekstu: tuženi) da odmah dozvoli apelantkiwi da nastavi da koristi prostorije srednjeg sprata kuće koji je koristila do nasilnog istjerivawa, a koju je sagradila sa tuženim, i koja se nalazi u Velikoj Kladuši, ul. 5. korpusa 63, dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelantkiwa je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru s obzirom na to da Opštinski sud već više od godinu dana nije odlučio o mjeri obezbjeđewa za apelantkiwino vraćanje u prostorije kuće, a koju je predložila u tužbi koja je podnesena Opštinskom sudu zbog smetawa posjeda. Apelantkiwa je 7. avgusta 2007. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije u odnosu na predmetni postupak radi utvrđivawa prava susopstveništva u predmetu broj P-82/04 u kojoj je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se tuženom zabranjuje otuđenje nekretnine (kuća i zemqište) koja je stečena u toku vanbračne zajednice s obzirom na to da Opštinski sud nije odlučio o mjeri obezbjeđewa koja se, takođe, odnosi na zabranu otuđewa nekretnina koje su navedene. Apelantkiwa se žali i na Rješenje Opštinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je sud naložio apelantkiwi da dopuni i ispravi tužbu koja je podnesena 5. marta 2004. godine. Apelantkiwa je 24. marta 2008. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije koja se odnosi na prigovor na Rješenje Opštinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njen predlog vezan za određivanje mjere obezbjeđewa u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine kojim je odbijena njena žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno, te ponovo ističe neaktivnost Opštinskog suda u vezi sa podnesenim tužbama ovom sudu. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3304/06 od 16. januara 2007. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantkiwin zahtjev da se donese privremena mjera u predmetu broj P-023-0-P-06-000 262. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 18. decembra 2006. godine, 22. avgusta i 18. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Opštinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 20. decembra 2006. godine, 31. avgusta i 1. novembra 2007. godine, a 26. decembra 2007. godine rješenje o određivanju mjere obezbjeđewa u predmetu broj P-82/04, a koja se odnosi na zabranu otuđewa nekretnina koje su stečene u toku vanbračne zajednice. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 30. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Postupak u predmetu broj P-82/04 7. Apelantkiwa je 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice. Tužba je registrovana pod brojem P-82/04. Apelantkiwa je u tužbi navela da je 4. oktobra 1975. godine sa tuženim zasnovala vanbračnu zajednicu u kojoj su stekli dvoje djece i koja je trajala neprekidno do podnošewa tužbe, pa i kasnije. Za vrijeme trajawa zajednice zajedničkim radom i novčanim sredstvima su kupili zemqište i sagradili kuću. Radi obezbjeđewa svog dijela imovine koja je stečena u vanbračnoj zajednici, apelantkiwa je tražila da se ukwiži sa ½ svojine na zemqištu i kući, što je tuženi odbio, pa je apelantkiwa podnijela tužbu, o kojoj je postupak u toku, da se utvrdi da je susopstvenik sa ½ dijela na stečenoj imovini. 8. Opštinski sud je radi određivawa mjere obezbjeđewa zabrane tuženom otuđewa predmetnih nekretnina koje su pobliže opisane u predlogu za određivanje mjere obezbjeđewa nakon ročišta koja su održana 2, 30. i 31. oktobra, 7. i 19. novembra 2007. godine, donio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantkiwin predlog kojim je tražila da se odredi mjera obezbjeđewa kojom se zabranjuje tuženom otuđenje nekretnina koje su sporne. 9. U obrazloženju rješewa sud je, između ostalog, naveo da apelantkiwa nije dokazala da postoji opasnost da bi bez donošewa predložene mjere obezbjeđewa tuženi mogao da spriječi ili znatno oteža ostvarenje apelantkiwinih potraživawa na način da će predmetne nekretnine da proda, odnosno otuđi ili da na drugi način s wima raspolaže. Sud je ocijenio da su proizvoqne i apelantkiwine tvrdnje da tuženi namjerava da otuđi zajedničke stvari. Sud je, takođe, konstatovao da nije ispunjen uslov iz člana 269 stav 2 Zakona o parničnom postupku, jer apelantkiwa nije postupila shodno rješenju suda od 7. novembra 2007. godine i nije u ostavljenom roku položila jemstvo u iznosu od 7.000,00 KM za štetu koja bi protivniku obezbjeđewa mogla da nastane određivanjem i sprovođenjem mjere obezbjeđewa. 10. Ustavni sud konstatuje da iz dopune apelacije od 24. marta 2008. godine proizilazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj -001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine odbio apelantkiwinu žalbu na Rješenje Opštinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 11. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je vratio na dopunu i ispravku apelantkiwinu tužbu od 5. marta 2004. godine, radi obuhvatawa svih susopstvenika na nekretninama koje su sporne. Opštinski sud do donošewa ove odluke nije odlučio o apelantkiwinoj tužbi u predmetnom slučaju. Postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 12. Apelantkiwa je 23. februara 2006. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog zbog smetawa posjeda. Tužba je registrovana pod brojem 023-0-P-06-000 262. Apelantkiwa je u tužbi navela da ju je tuženi 6. februara 2006. godine istjerao iz kuće koju je zajedno sa wim gradila u toku vanbračne zajednice, te da ni uz pomoć policije nije uspjela da nagovori tuženog da sa djetetom ostane u prostorijama jednog sprata, dok se ne riješi parnični spor oko utvrđewa prava svojine. Apelantkiwa je zatražila da sud donese mjeru obezbjeđewa kojom se nalaže tuženom da odmah dozvoli apelantkiwi da nastavi da koristi prostorije srednjeg sprata predmetne kuće, a koji je koristila do nasilnog istjerivawa. Opštinski sud do donošewa ove odluke nije odlučio o apelantkiwinoj tužbi u ovom predmetnom slučaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantkiwa navodi da su joj zbog toga što nije donesena odluka Opštinskog suda u predmetu broj P-82/04 i broj 023-0-P-03-000 262 povrijeđena ustavna prava i to pravo na pravično suđenje zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa je istakla da su protekle skoro tri godine od kad je podnesena tužba da se utvrdi vanbračna tekovina, zatim da Opštinski sud preko godinu dana nije donio rješenje o predlogu da se odredi sudska mjera obezbjeđewa zabrane otuđewa nekretnine (kuća i zemqište) koja je stečena u toku vanbračne zajednice. Takođe, da za 10 mjeseci sud nije donio odluku o tužbi za smetanje posjeda (sa teškom posljedicom, kako za apelantkinju, tako i za njeno dijete), i nije odlučio o predlogu o privremenoj mjeri obezbjeđewa kojom se od suda zahtijeva da je vrati u prostorije za stanovanje u zajednički izgrađenoj kući. Apelantkiwa traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. Apelantkiwa se u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine žali i na Rješenje Opštinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njen predlog vezan za određivanje mjere obezbjeđewa u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine, a koje je doneseno nakon njene žalbe na prvostepeno rješenje. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj P-82/04, Opštinski sud je istakao da je apelantkiwa tužbu radi utvrđewa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene tokom vanbračne zajednice podnijela 5. marta 2004. godine, te da predmet nije uzet u rad do 1. februara 2007. godine zbog toga što je sud preopterećen velikim brojem predmeta i neriješenih predmeta iz 80-ih godina, te da sud kontinuirano, već niz godina, radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom referatu. Takođe, Opštinski sud je naveo da je u novembru 2005. godine, u skladu sa uputstvima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daqnjem tekstu: VSTV) donesen plan i pro gram rješavawa starih predmeta hitne prirode, te da se apelantkiwin predmet, shodno svojoj pravnoj prirodi, ne smatra predmetom hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. U odgovoru na dopunu apelacije od 7. avgusta 2007. godine Opštinski sud je naveo da je predlog da se odredi mjera obezbjeđewa dostavljen tuženom 28. avgusta 2007. godine, te da će nakon što protekne rok za davanje pismenog odgovora (osam dana) sud na ročištu da donese odluku o mjeri obezbjeđewa. U odgovoru od 9. oktobra 2007. godine Opštinski sud je istakao da na ročištu koje je zakazano i održano 2. oktobra 2007. godine sud nije donio odluku o predloženoj mjeri obezbjeđewa jer su i apelantkiwa i tuženi predložili veliki broj dokaza, pa je sud zakazao naredno ročište za 30. oktobar 2007. godine. Dalje, Opštinski sud je naveo da je, vezano za tok parničnog postupka o apelantkiwinoj tužbi, apelantkiwin punomoćnik dopunio tužbu i na strani tuženika označio tuženike od 2 do 48, kao nepoznatog boravišta, nakon čega je sud kopiju tužbe i podneska o dopuni tužbe 28. avgusta 2007. godine dostavio JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: Centar za socijalni rad) radi postavljanja staraoca za poseban slučaj tuženicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je, dalje, naveo da ga je Centar za socijalni rad obavijestio da zbog nedostataka finansijskih sredstava za preduzimanje upravnih radwi u upravnom postupku radi postavljanja staraoca tuženicima za poseban slučaj nije u mogućnosti da sprovede upravne radnje u upravnom postupku. Zbog razloga koji je naveden sud tužbu nije dostavio na odgovor jer Centar za socijalni rad nije postavio tuženicima staraoca za poseban slučaj što ima uticaj na daqnje preduzimanje radwi u parničnom postupku. Opštinski sud je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantkiwin predlog radi određivawa mjere obezbjeđewa zabrane otuđewa nekretnina koje su stečene u toku vanbračne zajednice. 15. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Opštinski sud je naveo da je apelantkiwa podnijela tužbu sudu 23. februara 2006. godine sa predlogom da se donese privremena mjera obezbjeđewa kojom se nalaže tuženom da odmah dozvoli apelantkiwi da nastavi da koristi prostorije srednjeg sprata sporne kuće. Opštinski sud je, dalje, naveo da je predmet zadužio sudija kom je prestao mandat u sudu 30. novembra 2006. godine, te da ga je drugi sudija zadužio 24. avgusta 2007. godine, a da je rješenjem od 27. avgusta 2007. godine apelantkiwi vraćen predlog da se odredi mjera obezbjeđewa na ispravku i dopunu, te da je postupak još uvijek u toku. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 alineja 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 20. Shodno odredbama člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu okončan. 21. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Opštinskim sudom i potpuno je neizvjesno na koji način će da se okonča, te da li će ili ne njegov rezultat da bude povreda prava na koja se apelantkiwa poziva u ovom dijelu apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantkiwini navodi o kršenju prava na imovinu preuranjeni, te u tom dijelu apelaciju smatra nedopustivom zbog toga što je preuranjena. 22. Međutim, u pogledu apelantkiwinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a članom II/6 Ustava Bosne i Hercegovine propisana je obaveza Bosne i Hercegovine i svih sudova, agencija, državnih organa i posrednih organa kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, da primjenjuju i poštuju qudska prava i osnovne slobode koje su navedene u članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da prilikom primjene odredbi iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano neophodno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 25. Apelantkiwa se žali da u periodu preko tri godine Opštinski sud još nije donio odluku u predmetu broj P-82/04, a u predmetu broj 023-0-P-03-000 262 preko jedne godine iz čega proizilazi da se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da se suština apelacije odnosi na povredu prava na donošenje odluke o građanskim pravima i obavezama u razumnom roku. 26. Ustavni sud podsjeća da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da se pripiše pojedincu. Sem toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo da se donese odluka u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 28. Apelantkiwa navodi da joj je zbog toga što nije donesena odluka Opštinskog suda u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivawa prava susopstveništva i predmetu broj 023-0-P-03-000 262 zbog smetawa posjeda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 30. U konkretnom slučaju, potrebno je, prije svega, da se odgovori na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kom su se utvrđivala apelantkiwina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazujena sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 31. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je tužbom pred Opštinskim sudom pokrenula parnični postupak radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice i parnični postupak zbog smetawa posjeda. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 32. U konkretnom slučaju, postupak pred Opštinskim sudom u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice je započeo 5. marta 2004. godine kad je apelantkiwa podnijela tužbu Opštinskom sudu, a postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 202 zbog smetawa posjeda je započeo 23. februara 2006. godine. Postupak je još uvijek u toku pred Opštinskim sudom, dakle, može da se zakquči da postupak u predmetu broj P-82/04 do donošewa odluke o apelaciji traje preko četiri godine, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 traje preko dvije godine. U predmetnim slučajevima postupci još nisu okončani. 33. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, i Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 34. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da se utvrde (vidi Evropski sud za qudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče činjenica i pravnih pitawa (vidi Evropski sud za qudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). U konkretnom slučaju, spor se odnosi na utvrđivawa prava susopstveništva i smetanje posjeda. Navedeni sporovi, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne mogu da se okarakterišu kao naročito složeni. b) Ponašanje podnositeqke apelacije 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 36. Ustavni sud će prvo da ispita apelantkiwino ponašanje u odnosu na predmet broj P-82/04. Apelantkiwa je, kako je već navedeno, 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice. Apelantkiwa je 29. septembra 2005. godine zatražila da sud donese mjeru obezbjeđewa zabrane otuđewa nekretnine (kuća i zemqište) koja je stečena u toku vanbračne zajednice. Prema predmetnoj tužbi sud nije preduzeo nikakve radnje u predmetnom slučaju do 1. februara 2007. godine, dakle, dvije godine, 10 mjeseci i 26 dana od dana podnošewa tužbe. Apelantkiwin punomoćnik je 23. marta 2007. godine predao u spis zk. izvadak za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva (što je shodno navodima suda bio obavezan da dostavi uz tužbu). Nakon uvida u zk. izvadak sud je konstatovao da je tužba bila neuredna, jer nisu obuhvaćeni svi susopstvenici iz zk. izvatka, pa je Rješenjem broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine naloženo apelantkiwi da dopuni tužbu. Apelantkiwa je 7. avgusta 2007. godine dopunila tužbu. Kako su novooznačeni tuženici od 2 do 48 nepoznatog boravišta, apelantkiwin punomoćnik je predložio da im se postavi privremeni zastupnik. 37. U odnosu na postupak koji se vodi u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Ustavni sud konstatuje da je on pokrenut tužbom zbog smetawa posjeda 23. februara 2006. godine kad je apelantkiwa podnijela tužbu Opštinskom sudu, sa predlogom da se donese mjera obezbjeđewa kojom se nalaže tuženom da odmah dozvoli apelantkiwi da nastavi da koristi prostorije srednjeg sprata kuće. Sud je 27. avgusta 2007. godine vratio apelantkiwi predlog da se donese mjera obezbjeđewa na ispravku i dopunu. Ustavni sud konstatuje da je od podnošewa tužbe do uzimawa predmeta u rad protekla ukupno jedna godina, 6 mjeseci i četiri dana i da postupak još nije okončan. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa postupala shodno zahtjevu Opštinskog suda i svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 39. Ustavni sud zapaža da je predmet broj P-82/04 radi utvrđivawa prava susopstveništva sud uzeo u razmatranje i zakazao pripremno ročište nakon tri godine i 18 dana. Prvo ročište sud je održao 27. jula 2007. godine i na osnovu uvida u zk. izvadak konstatovao da je tužba neuredna jer nisu obuhvaćeni svi susopstvenici iz zk. izvatka kao tuženi, pa je naložio apelantkiwi da ispravi i dopuni tužbu. Apelantkiwa je 7. avgusta 2007. godine dopunila tužbu i predložila da se novooznačenim tuženicima od 2 do 48 s obzirom na to da su nepoznatog boravišta, postavi privremeni zastupnik. Sud je 28. avgusta 2007. godine od Centra za socijalni rad zatražio da postavi staraoca za poseban slučaj s obzirom na to da su tuženi nepoznatog boravišta. Evidentno je da sud tužbu na odgovor nije dostavio suprotnoj strani do 29. oktobra 2007. godine zbog toga što Centar za socijalni rad zbog nedostatka finansijskih sredstava nije postavio staraoca za poseban slučaj tuženicima nepoznatog boravišta. 40. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud kao glavni razlog nedonošewa odluke naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Istovremeno, Opštinski sud je naveo da već niz godina radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom postupku, te da je zbog neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, u skladu sa uputstvima VSTV donio u decembru 2005. godine plan i pro gram rješavawa starih predmeta hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. 41. Ustavni sud smatra da i pored niza faktora koji su uticali na dužinu postupka u ovom predmetu (veliki broj neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, problemi kadrovske prirode, nedostatak sudija), iako predstavlja objektivnu činjenicu, ne može da oslobodi sud od odgovornosti za neaktivnost. Ustavni sud primjećuje da je sud 27. jula 2007. godine na pripremnom ročištu nakon što je ostvario uvid u zk. izvadak za nekretnine koje su bile predmet tužbenog zahtjeva konstatovao da je tužba bila neuredna, te da je apelantkiwa ovaj dokaz trebala da dostavi uz tužbu. Međutim, to ne može da se smatra apelantkiwinim doprinosom za odugovlačenje postupka s obzirom na to da sud za tri godine i 18 dana tužbu nije uzeo u razmatranje, a da je apelantkiwa nakon poziva suda u roku od 10 dana dopunila tužbu. 42. Imajući u vidu okolnosti u ovom slučaju, Ustavni sud konstatuje da odgovornost za neaktivnost suda u periodu od 5. marta 2004. godine do 27. jula 2007. godine, tj. tri godine i 18 dana u predmetu broj P-82/04 snosi iskqučivo sud. 43. Ustavni sud konstatuje da je predmet broj 023-0-P-06-000 262, zbog smetawa posjeda, sud uzeo u razmatranje nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana nakon podnošewa tužbe i još uvijek se nalazi u radu, iako je odlučivanje o tužbama zbog smetawa posjeda hitne prirode ex lege. S obzirom na to da se radi o postupku koji se vodi u istom sudu kao i predmet P-82/04, razlozi koje je sud istakao su iste prirode kao i u predmetnom postupku koji je apelantkiwa pokrenula radi utvrđivawa prava susopstveništva, kao što je već konstatovano u prethodnom dijelu ove odluke. Ustavni sud konstatuje da je velika preopterećenost suda zaostalim brojem predmeta, kao i problemi kadrovske prirode, limitirajući faktor koji je uticao na djelotvornost suda. Međutim, nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i zahtjevima i garancijama iz člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj se preopterećenost sudstva generalno ne prihvata kao opravdanje, pošto su države ugovornice dužne da organizuju administriranje pravde tako da razni sudovi ispuwavaju zahtjeve člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Shodno stalnom principu precedenta, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostajawa svojih sudova pod uslovom da smjesta preduzmu, kako i priliči, radnje da se popravi takva vanredna situacija (vidi Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, str. 11-13). Mjere koje su preduzete procjenjuju se u odnosu na wihovu djelotvornost (vidi Evropski sud za qudska prava, Neubeck protiv Wemačke, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 13, 32-33.) a procjenjuje se i da li su sprovedene pravovremeno. Mjere koje su preduzete kasnije ne mogu da nadoknade činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Evropski sud za qudska prava, Marijnissen protiv Holandije, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 83, 90). Pri ovoj procjeni uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Evropski sud za qudska prava, Un ion Alimentaria S.A. protiv Španije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 157, str. 15). 44. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne smatra pravovremenim radnje koje je Opštinski sud preduzeo u predmetu broj P-82/05 s obzirom na to da su one preduzete nakon tri godine i 18 dana, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana od podnošewa tužbe. Shodno mišljenju Ustavnog suda, radnje koje su navedene Opštinski sud je mogao i morao da preduzme i mnogo ranije, čak i u situaciji kad su sudije Opštinskog suda zadužene velikim brojem predmeta. 45. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odgađanje donošewa odluke o apelantkiwinim tužbama u navedenim predmetima predstavlja prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je, shodno tome, došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantkiwa traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. 47. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantkiwin zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 48. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivawa prava susopstveništva ne radi se o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantkiwi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka (četiri godine) trebalo da se isplati iznos od po 150 KM, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 zbog smetawa posjeda koji zahtijeva posebnu hitnost za svaku godinu odgađawa da se donese odluka (dvije godine) trebalo da se isplati iznos od po 300,00 KM. Ustavni sud smatra da apelantkiwi treba da se isplati na ime nematerijalne štete, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-82/04 iznos od 600,00 KM, i u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, iznos od 600,00 KM, tj. ukupno 1.200,00 KM. Na isplatu naknade je obavezan Unsko-sanski kanton s obzirom na organizaciju sudova i utvrđenu odgovornost Opštinskog suda za nedonošenje odluka u razumnom roku. Ustavni sud konstatuje da u pogledu apelantkiwinog zahtjeva za naknadu troškova apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost za ovaj vid naknade. Ostali navodi 49. U odnosu na apelantkiwine žalbene navode koji se odnose na Rješenje Opštinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine, Ustavni sud konstatuje da neće da ulazi u ispitivanje ovih apelantkiwinih navoda s obzirom na to da se rješenje Opštinskog suda odnosi na odluku suda za dopunu tužbe koja je podnesena sudu radi utvrđivawa prava susopstveništva na nekretninama koje su stečene u toku vanbračne zajednice, i da je doneseno u fazi sudskog postupka i ne predstavlja konačnu odluku koja može da se osporava apelacijom. 50. Ustavni sud konstatuje da je bespredmetno da se odlučuje o privremenoj mjeri u predmetu broj P-82/04, vezano za zabranu otuđewa nekretnina koje su stečene u toku vanbračne zajednice s obzirom na to da je Opštinski sud Rješenjem broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine odlučio da odbije kao neosnovan apelantkiwin predlog da se odredi mjera obezbjeđewa, a koja je zatražena s ciljem zabrane tuženom da otuđi nekretnine koje su stečene u toku vanbračne zajednice, pobliže opisane u izreci rješewa koje je navedeno. 51. U odnosu na apelantkiwine žalbene navode koje je istakla u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine, a koji se odnose na odluku Kantonalnog i Opštinskog suda u pogledu određivawa mjere obezbjeđewa u predmetnom postupku broj P-82/04, Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Ustavnog suda postupak određivawa sudske mjere obezbjeđewa ne predstavlja postupak u kom se utvrđuju apelantova građanska prava u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa u kontekstu navedenog smatra da nema osnova da se ovi žalbeni navodi posebno razmatraju. VIII. Zakqučak 52. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju povodom apelantkiwinih tužbi za smetanje posjeda i utvrđenje prava susopstveništva takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz članova koji su navedeni. 53. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3304/06, rješavajući apelaciju Mine Ćejvanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Mine Ćejvanović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda Velika Kladuša broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da Mini Ćejvanović, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se apelacija Mine Ćejvanović podnesena u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-82/04 i broj 023-0-P-06-000 262 u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mina Ćejvanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) povodom tužbe koja je registrirana pod brojem P-82/04, a radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice, i povodom tužbe registrirane u istom sudu pod brojem 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda u predmetu. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražila da se naloži Osmanu Murtiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata kuće koji je koristila do nasilnog istjerivanja, a koju je sagradila sa tuženim, i koja se nalazi u Velikoj Kladuši, ul. 5. korpusa 63, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru s obzirom na to da Općinski sud već više od godinu dana nije odlučio o mjeri osiguranja za apelanticino vraćanje u prostorije kuće, a koju je predložila u tužbi podnesenoj Općinskom sudu zbog smetanja posjeda. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije u odnosu na predmetni postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva u predmetu broj P-82/04 u kojoj je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se tuženom zabranjuje otuđenje nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice s obzirom na to da Općinski sud nije odlučio o mjeri osiguranja koja se, također, odnosi na zabranu otuđenja navedenih nekretnina. Apelantica se žali i na Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je sud naložio apelantici da dopuni i ispravi tužbu podnesenu 5. marta 2004. godine. Apelantica je 24. marta 2008. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije koja se odnosi na prigovor na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/08. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njezin prijedlog vezan za određivanje mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine kojim je odbijena njezina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno, te ponovo ističe neaktivnost Općinskog suda u vezi sa podnesenim tužbama ovom sudu. 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3304/06 od 16. januara 2007. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetu broj P-023-0-P-06-000 262. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 18. decembra 2006. godine, 22. augusta i 18. oktobra 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Općinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 20. decembra 2006. godine, 31. augusta i 1. novembra 2007. godine, a 26. decembra 2007. godine rješenje o određivanju mjere osiguranja u predmetu broj P-82/04, a koja se odnosi na zabranu otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 30. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Postupak u predmetu broj P-82/04 7. Apelantica je 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice. Tužba je registrirana pod brojem P-82/04. Apelantica je u tužbi navela da je 4. oktobra 1975. godine sa tuženim zasnovala izvanbračnu zajednicu u kojoj su stekli dvoje djece i koja je trajala neprekidno do podnošenja tužbe, pa i kasnije. Za vrijeme trajanja zajednice zajedničkim radom i novčanim sredstvima su kupili zemljište i sagradili kuću. Radi osiguranja svoga dijela imovine stečene u izvanbračnoj zajednici, apelantica je tražila da se uknjiži sa ½ vlasništva na zemljištu i kući, što je tuženi odbio, pa je apelantica podnijela tužbu, o kojoj je postupak u toku, da se utvrdi da je suvlasnica sa ½ dijela na stečenoj imovini. 8. Općinski sud je radi određivanja mjere osiguranja zabrane tuženom otuđenja predmetnih nekretnina pobliže opisanih u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja nakon ročišta održanih 2, 30. i 31. oktobra, 7. i 19. novembra 2007. godine, donio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin prijedlog kojim je tražila određivanje mjere osiguranja kojom se zabranjuje tuženom otuđenje spornih nekretnina. 9. U obrazloženju rješenja sud je, između ostalog, naveo da apelantica nije dokazala da postoji opasnost da bi bez donošenja predložene mjere osiguranja tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje apelanticinih potraživanja na način da će predmetne nekretnine prodati, odnosno otuđiti ili na drugi način s njima raspolagati. Sud je ocijenio da su proizvoljne i apelanticine tvrdnje da tuženi namjerava otuđiti zajedničke stvari. Sud je, također, konstatirao da nije ispunjen uvjet iz člana 269. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer apelantica nije postupila prema rješenju suda od 7. novembra 2007. godine i nije u ostavljenom roku položila jemstvo u iznosu od 7.000,00 KM za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. 10. Ustavni sud konstatira da iz dopune apelacije od 24. marta 2008. godine proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj -001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine odbio apelanticinu žalbu na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 11. Općinski sud je donio Rješenje broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je vratio na dopunu i ispravku apelanticinu tužbu od 5. marta 2004. godine, radi obuhvatanja svih suvlasnika na spornim nekretninama. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelanticinoj tužbi u predmetnom slučaju. Postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 12. Apelantica je 23. februara 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog zbog smetanja posjeda. Tužba je registrirana pod brojem 023-0-P-06-000 262. Apelantica je u tužbi navela da ju je tuženi 6. februara 2006. godine istjerao iz kuće koju je zajedno sa njim gradila u toku izvanbračne zajednice, te da ni uz pomoć policije nije uspjela nagovoriti tuženog da sa djetetom ostane u prostorijama jednog sprata, dok se ne riješi parnični spor oko utvrđenja prava vlasništva. Apelantica je zatražila da sud donese mjeru osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata predmetne kuće, a koji je koristila do nasilnog istjerivanja. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelanticinoj tužbi u ovom predmetnom slučaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da su joj nedonošenjem odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 i broj 023-0-P-03-000 262 povrijeđena ustavna prava i to pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su protekle skoro tri godine od podnošenja tužbe za utvrđivanje izvanbračne tekovine, zatim da Općinski sud preko godinu dana nije donio rješenje o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice. Također, da za 10 mjeseci sud nije donio odluku o tužbi za smetanje posjeda (sa teškom posljedicom, kako za apelanticu, tako i za njezino dijete), i nije odlučio o prijedlogu o privremenoj mjeri osiguranja kojom se od suda zahtijeva da je vrati u prostorije za stanovanje u zajednički izgrađenoj kući. Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. Apelantica se u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine žali i na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njezin prijedlog vezan za određivanje mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine, a koje je doneseno nakon njezine žalbe na prvostepeno rješenje. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj P-82/04, Općinski sud je istakao da je apelantica tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretninama stečenim tokom izvanbračne zajednice podnijela 5. marta 2004. godine, te da predmet nije uzet u rad do 1. februara 2007. godine zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta i neriješenih predmeta iz 80-ih godina, te da sud kontinuirano, već niz godina, radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom referatu. Također, Općinski sud je naveo da je u novembru 2005. godine, u skladu sa uputstvima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) donesen plan i pro gram rješavanja starih predmeta hitne prirode, te da se apelanticin predmet, prema svojoj pravnoj prirodi, ne smatra predmetom hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. U odgovoru na dopunu apelacije od 7. augusta 2007. godine Općinski sud je naveo da je prijedlog za određivanje mjere osiguranja dostavljen tuženom 28. augusta 2007. godine, te da će nakon proteka roka za davanje pismenog odgovora (osam dana) sud na ročištu donijeti odluku o mjeri osiguranja. U odgovoru od 9. oktobra 2007. godine Općinski sud je istakao da na ročištu zakazanom i održanom 2. oktobra 2007. godine sud nije donio odluku o predloženoj mjeri osiguranja jer su i apelantica i tuženi predložili veliki broj dokaza, pa je sud zakazao naredno ročište za 30. oktobar 2007. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, vezano za tok parničnog postupka o apelanticinoj tužbi, apelanticin punomoćnik dopunio tužbu i na strani tuženika označio tuženike od 2 do 48, kao nepoznatog boravišta, nakon čega je sud kopiju tužbe i podneska o dopuni tužbe 28. augusta 2007. godine dostavio JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) radi postavljanja staraoca za poseban slučaj tuženicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je, nadalje, naveo da ga je Centar za socijalni rad obavijestio da zbog nedostataka finansijskih sredstava za preduzimanje upravnih radnji u upravnom postupku radi postavljanja staraoca tuženicima za poseban slučaj nije u mogućnosti provesti upravne radnje u upravnom postupku. Zbog navedenog razloga sud tužbu nije dostavio na odgovor jer Centar za socijalni rad nije postavio tuženicima staraoca za poseban slučaj što ima utjecaj na daljnje preduzimanje radnji u parničnom postupku. Općinski sud je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog radi određivanja mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice. 15. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu sudu 23. februara 2006. godine sa prijedlogom za donošenje privremene mjere osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata sporne kuće. Općinski sud je, nadalje, naveo da je predmet zadužio sudija kojem je prestao mandat u sudu 30. novembra 2006. godine, te da ga je drugi sudija zadužio 24. augusta 2007. godine, a da je rješenjem od 27. augusta 2007. godine apelantici vraćen prijedlog za određivanje mjere osiguranja na ispravku i dopunu, te da je postupak još uvijek u toku. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 20. Prema odredbama člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu okončan. 21. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Općinskim sudom i potpuno je neizvjesno na koji će se način okončati, te hoće li ili ne njegov rezultat biti povreda prava na koja se apelantica poziva u ovom dijelu apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu preuranjeni, te u tom dijelu apelaciju smatra nedopustivom zbog toga što je preuranjena. 22. Međutim, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisana je obaveza Bosne i Hercegovine i svih sudova, agencija, državnih organa i posrednih organa kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, da primjenjuju i poštuju ljudska prava i osnovne slobode navedene u članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano neophodno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 25. Apelantica se žali da u periodu preko tri godine Općinski sud još nije donio odluku u predmetu broj P-82/04, a u predmetu broj 023-0-P-03-000 262 preko jedne godine iz čega proizlazi da se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na povredu prava na donošenje odluke o građanskim pravima i obavezama u razumnom roku. 26. Ustavni sud podsjeća da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 28. Apelantica navodi da joj je zbog nedonošenja odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva i predmetu broj 023-0-P-03-000 262 zbog smetanja posjeda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 30. U konkretnom slučaju, potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 31. U konkretnom slučaju, apelantica je tužbom pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice i parnični postupak zbog smetanja posjeda. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 32. U konkretnom slučaju, postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice je započeo 5. marta 2004. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, a postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 202 zbog smetanja posjeda je započeo 23. februara 2006. godine. Postupak je još uvijek u toku pred Općinskim sudom, dakle, može se zaključiti da postupak u predmetu broj P-82/04 do donošenja odluke o apelaciji traje preko četiri godine, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 traje preko dvije godine. U predmetnim slučajevima postupci još nisu okončani. 33. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, i Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 34. U vezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). U konkretnom slučaju, spor se odnosi na utvrđivanja prava suvlasništva i smetanje posjeda. Navedeni sporovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu se okarakterizirati kao naročito složeni. b) Ponašanje podnositeljice apelacije 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 36. Ustavni sud će prvo ispitati apelanticino ponašanje u odnosu na predmet broj P-82/04. Apelantica je, kako je već navedeno, 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice. Apelantica je 29. septembra 2005. godine zatražila da sud donese mjeru osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice. Prema predmetnoj tužbi sud nije preduzeo nikakve radnje u predmetnom slučaju do 1. februara 2007. godine, dakle, dvije godine, 10 mjeseci i 26 dana od dana podnošenja tužbe. Apelanticin punomoćnik je 23. marta 2007. godine predao u spis zk. izvadak za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva (što je prema navodima suda bio obavezan dostaviti uz tužbu). Nakon uvida u zk. izvadak sud je konstatirao da je tužba bila neuredna, jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka, pa je Rješenjem broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine naloženo apelantici da dopuni tužbu. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dopunila tužbu. Kako su novooznačeni tuženici od 2 do 48 nepoznatog boravišta, apelanticin punomoćnik je predložio da im se postavi privremeni zastupnik. 37. U odnosu na postupak koji se vodi u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Ustavni sud konstatira da je on pokrenut tužbom zbog smetanja posjeda 23. februara 2006. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, sa prijedlogom za donošenje mjere osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata kuće. Sud je 27. augusta 2007. godine vratio apelantici prijedlog za donošenje mjere osiguranja na ispravku i dopunu. Ustavni sud konstatira da je od podnošenja tužbe do uzimanja predmeta u rad protekla ukupno jedna godina, 6 mjeseci i četiri dana i da postupak još nije okončan. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica postupala prema zahtjevu Općinskog suda i svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 39. Ustavni sud zapaža da je predmet broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva sud uzeo u razmatranje i zakazao pripremno ročište nakon tri godine i 18 dana. Prvo ročište sud je održao 27. jula 2007. godine i na osnovu uvida u zk. izvadak konstatirao da je tužba neuredna jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka kao tuženi, pa je naložio apelantici da ispravi i dopuni tužbu. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dopunila tužbu i predložila da se novooznačenim tuženicima od 2 do 48 s obzirom na to da su nepoznatog boravišta, postavi privremeni zastupnik. Sud je 28. augusta 2007. godine od Centra za socijalni rad zatražio da postavi staraoca za poseban slučaj s obzirom na to da su tuženi nepoznatog boravišta. Evidentno je da sud tužbu na odgovor nije dostavio suprotnoj strani do 29. oktobra 2007. godine zbog toga što Centar za socijalni rad zbog nedostatka finansijskih sredstava nije postavio staraoca za poseban slučaj tuženicima nepoznatog boravišta. 40. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao glavni razlog nedonošenja odluke naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Istovremeno, Općinski sud je naveo da već niz godina radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom postupku, te da je zbog neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, u skladu sa uputstvima VSTV donio u decembru 2005. godine plan i pro - gram rješavanja starih predmeta hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. 41. Ustavni sud smatra da i pored niza faktora koji su utjecali na dužinu postupka u ovom predmetu (veliki broj neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, problemi kadrovske prirode, nedostatak sudija), iako predstavlja objektivnu činjenicu, ne može osloboditi sud od odgovornosti za neaktivnost. Ustavni sud primjećuje da je sud 27. jula 2007. godine na pripremnom ročištu nakon što je ostvario uvid u zk. izvadak za nekretnine koje su bile predmet tužbenog zahtjeva konstatirao da je tužba bila neuredna, te da je apelantica ovaj dokaz trebala dostaviti uz tužbu. Međutim, to se ne može smatrati apelanticinim doprinosom za odugovlačenje postupka s obzirom na to da sud za tri godine i 18 dana tužbu nije uzeo u razmatranje, a da je apelantica nakon poziva suda u roku od 10 dana dopunila tužbu. 42. Imajući u vidu okolnosti u ovom slučaju, Ustavni sud konstatira da odgovornost za neaktivnost suda u periodu od 5. marta 2004. godine do 27. jula 2007. godine, tj. tri godine i 18 dana u predmetu broj P-82/04 snosi isključivo sud. 43. Ustavni sud konstatira da je predmet broj 023-0-P-06-000 262, zbog smetanja posjeda, sud uzeo u razmatranje nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana nakon podnošenja tužbe i još uvijek se nalazi u radu, iako je odlučivanje o tužbama zbog smetanja posjeda hitne prirode ex lege. S obzirom na to da se radi o postupku koji se vodi u istom sudu kao i predmet P-82/04, razlozi koje je sud istakao su iste prirode kao i u predmetnom postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđivanja prava suvlasništva, kao što je već konstatirano u prethodnom dijelu ove odluke. Ustavni sud konstatira da je velika preopterećenost suda zaostalim brojem predmeta, kao i problemi kadrovske prirode, limitirajući faktor koji je utjecao na djelotvornost suda. Međutim, nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i zahtjevima i garancijama iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvata kao opravdanje, pošto su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Prema stalnom principu precedenta, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostajanja svojih sudova pod uvjetom da smjesta preduzmu, kako i priliči, radnje da se popravi takva izvanredna situacija (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, str. 11-13). Preduzete mjere se procjenjuju u odnosu na njihovu djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Neubeck protiv Njemačke, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 13, 32-33.) a procjenjuje se i jesu li provedene pravovremeno. Mjere preduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marijnissen protiv Holandije, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 83, 90). Pri ovoj procjeni uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Un - ion Alimentaria S.A. protiv Španije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 157, str. 15). 44. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne smatra pravovremenim radnje koje je Općinski sud preduzeo u predmetu broj P-82/05 s obzirom na to da su one preduzete nakon tri godine i 18 dana, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana od podnošenja tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene radnje Općinski sud je mogao i morao preduzeti i mnogo ranije, čak i u situaciji kada su sudije Općinskog suda zadužene velikim brojem predmeta. 45. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odgađanje donošenja odluke o apelanticinim tužbama u navedenim predmetima predstavlja prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, prema tome, došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. 47. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 48. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva ne radi se o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantici za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (četiri godine) trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda koji zahtijeva posebnu hitnost za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (dvije godine) trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM. Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-82/04 iznos od 600,00 KM, i u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, iznos od 600,00 KM, tj. ukupno 1.200,00 KM. Na isplatu naknade je obavezan Unsko-sanski kanton s obzirom na organizaciju sudova i utvrđenu odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluka u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da u pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost za ovaj vid naknade. Ostali navodi 49. U odnosu na apelanticine žalbene navode koji se odnose na Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine, Ustavni sud konstatira da neće ulaziti u ispitivanje ovih apelanticinih navoda s obzirom na to da se rješenje Općinskog suda odnosi na odluku suda za dopunu tužbe koja je podnesena sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice, i da je doneseno u fazi sudskog postupka i ne predstavlja konačnu odluku koja se može osporavati apelacijom. 50. Ustavni sud konstatira da je bespredmetno odlučivati o privremenoj mjeri u predmetu broj P-82/04, vezano za zabranu otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice s obzirom na to da je Općinski sud Rješenjem broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine odlučio odbiti kao neosnovan apelanticin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, a koja je zatražena s ciljem zabrane tuženom da otuđi nekretnine stečene u toku izvanbračne zajednice, pobliže opisane u izreci navedenog rješenja. 51. U odnosu na apelanticine žalbene navode koje je istakla u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine, a koji se odnose na odluku Kantonalnog i Općinskog suda u pogledu određivanja mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Ustavnog suda postupak određivanja sudske mjere osiguranja ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa u kontekstu navedenog smatra da nema osnova da se ovi žalbeni navodi posebno razmatraju. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju povodom apelanticinih tužbi za smetanje posjeda i utvrđenje prava suvlasništva takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. KAZALO PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 561Zakon o preuzimanju prava i obveza osnivača nad ustanovama socijalne skrbi u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 1 Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 2 Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 4 562Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 5 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine(srpski jezik) 6 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6 563Odluka o potvrđivanju Odluke o imenovanju zamjenika federalnog pravobranitelja-federalnog pravobranioca (hrvatski jezik) 7 Odluka o potvrđivanju odluke o imenovanju zamjenika federalnog pravobranioca-federalnog pravobranitelja (srpski jezik) 7 Odluka o potvrđivanju Odluke o imenovanju zamjenika federalnog pravobranioca-federalnog pravobranitelja (bosanski jezik) 7 DOM NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 564Odluka o izmjenama Odluke o izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova radnih tijela Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 8 Odluka o izmjenama Odluke o izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova radnih tijela Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 8 Odluka o izmjenama Odluke o izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova radnih tijela Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 8 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 565Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministar- stva odbrane 9 566Uredba o izmjenama Uredbe o načinu izdavanja suglasnosti za obavljanje posebnog obrta (hrvatski jezik)9 Uredba o izmjenama Uredbe o načinu izdavawa saglasnosti za obavljanje posebnog obrta (srpski jezik)9 Uredba o izmjenama Uredbe o načinu izdavanja saglasnosti za obavljanje posebnog obrta (bosanski jezik) 10 567Uredba o izmjenama Uredbe o vezanim i posebnim obrtima (hrvatski jezik) 10 Uredba o izmjenama Uredbe o vezanim i posebnim obrtima (srpski jezik) 10 Uredba o izmjenama Uredbe o vezanim i posebnim obrtima (bosanski jezik) 10 568Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu za sufinanciranje projekta IFAD 697 BA, za II. kvartal 2008. godine 10 569Odluka o odobravanju utroška sredstava sa podračuna broj 338-690-22151630-22 evidentiranog na Jedinstve- nom računu Riznice-Trezora Federalnog ministarstva financija/finansija Gen der centru Federacije BiH 11 570Odluka o odobravanju utroška sredstava tekućeg granta "Trans fer za podršku Fondaciji za stambeno zbrinjavanje RVI i braniteljske populacije " utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu, Federalnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata/Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (hrvatski jezik) 11 Odluka o odobravanju utroška sredstava tekućeg granta "Trans fer za podršku Fondaciji za stambeno zbrinjavanje RVI i boračke populacije " utvrđenog Budžetom Federa- cije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu, Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata/ Federalnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (bosanski jezik)12 571Odluka o raspodjeli sredstava "Transfer za implemen- taciju i uvođenje u prava neratnih invalida" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike12 572Odluka o odobravanju utroška sredstava "Tansfer Save- zu logoraša BiH i partnerskim sudionicima - Projekt provedbe Odluke MSP, utvrđenih Proračunom Fede- racije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Fede- ralnom ministarstvu rada i socijalne politike 12 573Odluka o davanju suglasnosti stranoj nevladinoj organizaciji FONDAZIONE "GESU MISERICOR- DIOSO" Onlus, Italija, Sassuolo (MO),Via Fossetta 37, za osnivanje predstavništva u Federaciji Bosne i Hercegovine 13 FEDERALNO MINISTARSTVO UNUTARNJIH/UNUTRAŠNJIH POSLOVA 574Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o nagradama policijskih službenika (hrvatski jezik)13 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o nagradama policijskih službenika (srpski jezik) 14 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o nagradama policijskih službenika (bosanski jezik) 14 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 575Rješenje o imenovanju Radne grupe za izradu propisa iz oblasti ukapljenog naftnog gasa (LPG) 15 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1255/06 (hrvatski jezik) 15 Odluka broj AP 1255/06 (srpski jezik) 18 Odluka broj AP 1255/06 (bosanski jezik) 22 Odluka broj AP 1646/06 (hrvatski jezik) 25 Odluka broj AP 1646/06 (srpski jezik) 30 Odluka broj AP 1646/06 (bosanski jezik) 34 Odluka broj AP 3304/06 (hrvatski jezik) 39 Odluka broj AP 3304/06 (srpski jezik) 44 Odluka broj AP 3304/06 (bosanski jezik) 49 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "UNIONINVESTPLASTIKA d.d. Semizovac - Za tiskaru: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku Poštovani pretplatnici i korisnici, u pripremi je novi njeb por tal JP NIO Službeni list BiH, kako bi se korisnicima naših usluga omogućila kvalitetnija i potpunija informacija u vezi službenih objava i oglasa objavljenih na nivou države, entiteta i Kantona Sarajevo. Web por tal će biti u funkciji sredinom mjeseca juna/lipnja 2008. godine. Molimo sve pretplatnike i korisnike da, ukoliko imaju primjedbe ili sugestije, iste pošalju na naše e-mail adrese, što će nam biti veoma dragocjeno iskustvo i vodilja prilikom uređivanja novog portala.