O imenovanju Radne grupe za izradu
230 Na osnovu člana 70. st. 1. i 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 30. stav 2. Odluke o veterinarskoj svjedodžbi o zdravstvenom stanju životinja i pošiljaka životinjskog porijekla u unutarnjem i međunarodnom prometu ("Službeni glasnik BiH", broj 33/03), odredaba Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU RADNE GRUPE ZA IZRADU PRIJEDLOGA ODLUKA O NAKNADAMA I NAČINU NJIHOVE RASPODJELE NA PODRUČJU VETERINARSTVA U Radnu grupu za izradu prijedloga odluka o naknadama i načinu njihove raspodjele na području veterinarstva, imenuju se: 1.DAMIR KAHRIMANOVI Ć, dr. vet. med., predsjednik, FMPViŠ 2.EKREM IMŠIROVIĆ, dr. vet. med., član, FMPViŠ 3.NIHAD ČAPLJIĆ, dr. vet. med., član, FMPViŠ 4.ANTO DUGONJIĆ, dipl. pravnik, član, FMF II. Radna grupa iz tačke I. ovog Rješenja ima zadatak da izradi prijedlog Odluke o visini naknade i načinu raspodjele sredstava za svjedodžbe o zdravstvenom stanju životinje i Odluke o visini naknade i načinu raspodjele sredstava za obavljene veterinarsko- zdravstvene preglede. III. Rok za obavljanje poslova i radnih zadataka Radne grupe iz tačke I. ovog Rješenja je do 90 dana od dana dostavljanja ovog Rješenja. IV. Radna grupa je obavezna nakon izvršenih poslova i zadataka dostaviti izvještaj o radu federalnom ministru poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva najkasnije u roku od sedam dana od dana isteka roka za završetak poslova i zadataka. V. Nakon davanja saglasnosti na izvještaj o radu Radna grupa iz tačke I. ovog Rješenja, sačinit će se Rješenje o utvrđivanju visine naknade za rad u radnoj grupi. VI. Ovo Rješenje obajavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-2-24-168/08 12. februara/veljače 2008. godine Sarajevo Ministar mr. sci. Damir Ljubić, s. r. VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 22. Zakona o namještenicima ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE Član 1. Obrazuje se Komisija za provođenje internog oglasa (u daljnjem tekstu: Komisija), radi prijema dva viša referenta daktilografskih poslova na računaru, u radni odnos u Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u sastavu: 1.AMIRA KARAMEHIĆ - predsjednik Komisije 2.FIKRETA ČEHIĆ - član Komisije 3.MILICA JANEČEK - član Komisije Član 2. Komisija će razmotriti sve prijave podnesene na interni oglas, utvrditi listu kandidata koji ispunjavaju sve uvjete internog oglasa i listu kandidata koji ne ispunjavaju uvjete internog oglasa, za prijem višeg referenta daktilografskih poslova na računam u radni odnos u Vrhovni sud Federacije Bosne i Hrcegovine, sastaviti zapisnik i navedene liste i zapisnik dostaviti predsjedniku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, radi donošenja odluke o prijemu namještenika u radni odnos. Član 3. Članovi Komisije imaju pravo na naknadu, čija visina će se utvditi posebnim rješenjem. Član 4. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 069-0-Su-08-000421 13. marta/ožujka 2008. godine Sarajevo Predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH Amir Jaganjac, s. r. Na osnovu člana 22. Zakona o namještenicima ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE Član 1. Obrazuje se Komisija za provođenje javnog oglasa (u daljnjem tekstu: Komisija), radi prijema višeg samostalnog referenta pripremnog postupka, na određeno vrijeme u radni odnos u Vrhovni sud Federacije Bosne i Hrcegovine u sastavu: 1.AMIRA KARAMEHIĆ - predsjednik Komisije 2.ALMA HAJDAREVIĆ - član Komisije 3.FIKRETA ČEHIĆ - član Komisije Član 2. Komisija će razmotriti sve prijave podnesene na javni oglas, utvrditi listu kandidata koji ispunjavaju sve uvjete javnog oglasa i listu kandidata koji ne ispunjavaju uvjete javnog oglasa, za prijem višeg samostalnog referenta pripremnog postupka u radni Broj 14 – Strana 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. odnos na određeno vrijeme u Vrhovni sud Federacije Bosne i Hrcegovine, sastaviti zapisnik i navedene liste i zapisnik dostaviti predsjedniku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, radi donošenja odluke o prijemu namještenika u radni odnos. Član 3. Članovi Komisije imaju pravo na naknadu, čija visina će se utvditi posebnim rješenjem. Član 4. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 069-0-Su-08-000435 17. marta/ožujka 2008. godine Sarajevo Predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH Amir Jaganjac, s. r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Mostaru, za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama koje je donijelo Opštinsko vijeće Lukavac, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi s Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik opštine Lukavac", broj 9/02,3/03 i 6/03) i Odluka o izmje nama i dopunama Odluke o komunalnim taksama ("Službe - ni glasnik opštine Lukavac", broj 8/04), u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1. nisu u sagla - snosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku opštine Lukavac". Obrazloženje Kantonalni sud u Mostaru (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), u postupku rješavawa upravnog spora po tužbi tužioca "Derby Games" d.o.o. Mostar, protiv rješewa Fede - ralnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, broj 07-15-142/07 od 11.6.2007. godine, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Herce - govine, predočio je dana 6.11.2007. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi s utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama (u daqnjem tekstu: odluke). U zahtjevu se navodi da, koristeći ustavna ovlašćewa iz člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva predočava ustavno pitanje utvrđivawa usklađenosti odluka navedenih u izreci ove presude sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenim odlukama visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, i to bez realno utvrđenih kriterija iz kojih bi te razlike proizilazile, što podnosilac zahtjeva smatra povredom ustavnog principa jednakosti pred zakonom. Predložio je da Ustavni sud Federacije, nakon održane rasprave, donese presudu kojom se utvrđuje da ove odluke nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev podnosioca zahtjeva, tužilac "Derby Games" d.o.o. Mostar, između ostalog, ističe da im je osporenim odlukama Opštinskog vijeća Lukavac određena komunalna taksa na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima, a jedini kriterij za te razlike jeste djelatnost koje obavljaju imaoci firmi, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija iz kojih bi one proizilazile. Stoga smatraju da se imaoci firmi stavljaju u nejednak položaj, odnosno da ne uživaju jednakost pred zakonom, što je suprotno odredbi člana II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministar - stvo financija Sarajevo, svojim aktom broj 05-15-7695/07 od 13.12.2007. godine je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federacije da odgovor treba tražiti od Ministarstva finansija Tuzlanskog kantona, sa obrazloženjem da su propisi o komunalnim taksama u nadležnosti kantona. U odgovoru koji je Ustavnom sudu Federacije dana 17.12.2007. godine dostavilo Opštinsko pravobraniteqstvo Lukavac, navedeno je da je sporne odluke donijelo Opštinsko vijeće Lukavac 13.9.2002. godine, na osnovu Zakona o komunalnim taksama ("Službeni list SRBiH", br. 21/77, 33/88 i 26/89) i člana 34. i 102. Statuta opštine Lukavac ("Službeni glasnik opštine Lukavac", br. 11/00 i 5/02). U članu 1. pomenutog zakona propisano je da opština svojom odlukom propisuje komunalne takse, a u članu 3. taksativno su nabrojani predmeti i usluge za koje se plaća komunalna taksa. Na osnovu pomenutih propisa donesena je sporna odluka gdje su taksativno nabrojani obaveznici plaćawa komunalne takse za svaku istaknutu firmu, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama i objektima kojima se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje za koje je propisana kako mjesečna tako i godišwa taksa. Prema navodima pravobraniteqstva "Derby Games" d.o.o. Mostar kao pravna osoba nije dovedeno u neravnopravan položaj sa drugim obaveznicima plaćawa komunalnih taksi za istaknute firme koje se bave istom ili sličnom djelatnošću. Na osnovu člana 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom predmetu su: Kantonalni sud u Mostaru, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo finansija / Federalno ministarstvo financija Sarajevo i Opštinsko vijeće Lukavac. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19. februara 2008. godine, kojoj je od stranaka prisustvovala pravobranite - qica opštine Lukavac i načelnik opštine Lukavac. Smatraju da Opštinsko vijeće Lukavac, donošenjem ovakvih odluka, nije prekršilo odredbu člana II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na "jednakost pred zakonom". Konkretno, osporivši tvrdnju pokretača postupka pred Ustavnim sudom Federacije da su različiti iznosi komunalne takse određeni bez realno utvrđenih kriterija, ove stranke su istakle da su te razlike utvrđene prema vrstama djelatnosti i području grada, uz tvrdnju, da je upravo to najrealniji kriterij za određivanje visine godišnje takse za istaknutu firmu. Nakon iznesene diskusije predložili su da Sud utvrdi da su osporene odluke zajedno sa Tarifom komunalnih taksi koja je wihov sastavni dio, u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u iskqučivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Na osnovu ovog ustavnog ovlašćewa Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 29 Članom 13. ovog Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave, pored ostalog, pripadaju javni prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave (član 13. c) ), te drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (član 13. h) ). Članom VI.4.c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "opštinsko vijeće usvaja opštinski buxet i donosi propise o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostalog, propisano je da "u zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao i provedbene propise o oporezivanju" (član 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, u skladu sa zakonom" (član 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je u konkretnom slučaju Opštinsko vijeće Lukavac ovlašćeno donositi propise- odluke o uvođenju naknada i taksi na svome području. Ali, kada su u pitanju dijelovi osporenih odluka koji se odnose na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1., Ustavni sud Federacije utvrdio je da iste u tom dijelu nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je, pored ostalog, da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, navedenim odlukama Opštinskog vijeća Lukavac, kojim se utvrđuje visina takse za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima, kojim se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose - visinu takse. Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da, s obzirom na način kako je to propisano navedenim odlukama, imaoci istaknutih firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje komunalne takse po tom osnovu, što po ocjeni Ustavnog suda Federacije nije u skladu sa pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisana jednakost osoba pred zakonom. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u izreci ove presude navedene odluke, u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1., nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, prof. dr Nedjeqko Milićević, mr Kata Sewak, prof. dr Kasim Trnka i mr Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-24/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr Mirko Bošković, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Mostaru, za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama koje je donijelo Općinsko vijeće Lukavac, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi s Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik općine Lukavac", broj 9/02, 3/03 i 6/03) i Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama ("Službeni glasnik općine Lukavac", broj 8/04), u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1. nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku općine Lukavac". Obrazloženje Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), u postupku rješavanja upravnog spora po tužbi tužioca "Derby Games" d.o.o. Mostar, protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, broj 07-15-142/07 od 11.6.2007. godine, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, predočio je dana 6.11.2007. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi s utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama (u daljnjem tekstu: odluke). U zahtjevu se navodi da, koristeći ustavna ovlaštenja iz člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva predočava ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti odluka navedenih u izreci ove presude sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenim odlukama visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, i to bez realno utvrđenih kriterija iz kojih bi te razlike proizilazile, što podnosilac zahtjeva smatra povredom ustavnog principa jednakosti pred zakonom. Predložio je da Ustavni sud Federacije, nakon održane rasprave, donese presudu kojom se utvrđuje da ove odluke nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev podnosioca zahtjeva, tužilac "Derby Games" d.o.o. Mostar, između ostalog, ističe da im je osporenim odlukama Općinskog vijeća Lukavac određena komunalna taksa na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima, a jedini kriterij za te razlike jeste djelatnost koje obavljaju imaoci firmi, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija iz kojih bi one proizilazile. Stoga smatraju da se imaoci firmi stavljaju u nejednak položaj, odnosno da ne uživaju jednakost pred zakonom, što je suprotno odredbi člana II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija Sarajevo, svojim aktom broj 05-15-7695/07 od 13.12.2007. godine je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federacije da odgovor treba tražiti od Ministarstva finansija Tuzlanskog kantona, sa obrazloženjem da su propisi o komunalnim taksama u nadležnosti kantona. U odgovoru koji je Ustavnom sudu Federacije dana 17.12.2007. godine dostavilo Općinsko pravobraniteljstvo Lukavac, navedeno je da je sporne odluke donijelo Općinsko vijeće Lukavac 13.9.2002. godine, na osnovu Zakona o komunalnim taksama ("Službeni list SRBiH", br. 21/77, 33/88 i 26/89) i člana 34. i 102. Statuta općine Lukavac ("Službeni glasnik općine Lukavac", br. 11/00 i 5/02). U članu 1. pomenutog zakona propisano je da općina svojom odlukom propisuje komunalne takse, a u članu 3. taksativno su nabrojani predmeti i usluge za koje se plaća komunalna taksa. Na osnovu pomenutih propisa donesena je sporna odluka gdje su taksativno nabrojani obaveznici plaćanja komunalne takse za svaku istaknutu firmu, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama i objektima kojima se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje za koje je propisana kako mjesečna tako i godišnja taksa. Prema navodima pravobraniteljstva "Derby Games" d.o.o. Mostar kao pravna osoba nije dovedeno u neravnopravan položaj sa drugim obaveznicima plaćanja komunalnih taksi za istaknute firme koje se bave istom ili sličnom djelatnošću. Broj 14 – Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Na osnovu člana 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom predmetu su: Kantonalni sud u Mostaru, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo finansija / Federalno ministarstvo financija Sarajevo i Općinsko vijeće Lukavac. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19. februara 2008. godine, kojoj je od stranaka prisustvovala pravobranite - ljica općine Lukavac i načelnik općine Lukavac. Smatraju da Općinsko vijeće Lukavac, donošenjem ovakvih odluka, nije prekršilo odredbu člana II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sve osobe na teritoriji Fede - racije uživaju pravo na "jednakost pred zakonom". Konkretno, osporivši tvrdnju pokretača postupka pred Ustavnim sudom Federacije da su različiti iznosi komunalne takse određeni bez realno utvrđenih kriterija, ove stranke su istakle da su te razlike utvrđene prema vrstama djelatnosti i području grada, uz tvrdnju, da je upravo to najrealniji kriterij za određivanje visine godišnje takse za istaknutu firmu. Nakon iznesene diskusije predložili su da Sud utvrdi da su osporene odluke zajedno sa Tarifom komunalnih taksi koja je njihov sastavni dio, u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Na osnovu ovog ustavnog ovlaštenja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Članom 13. ovog Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave, pored ostalog, pripadaju javni prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave (član 13. c) ), te drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (član 13. h) ). Članom VI.4.c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "općinsko vijeće usvaja općinski budžet i donosi propise o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostalog, propisano je da "u zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao i provedbene propise o oporezivanju" (član 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, u skladu sa zakonom" (član 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je u konkretnom slučaju Općinsko vijeće Lukavac ovlašteno donositi propise-odluke o uvođenju naknada i taksi na svome području. Ali, kada su u pitanju dijelovi osporenih odluka koji se odnose na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1., Ustavni sud Federacije utvrdio je da iste u tom dijelu nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercego - vine propisano je, pored ostalog, da sve osobe na teritoriji Fede - racije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, navedenim odlukama Općinskog vijeća Lukavac, kojim se utvrđuje visina takse za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima, kojim se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose - visinu takse. Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da, s obzirom na način kako je to propisano navedenim odlukama, imaoci istaknutih firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje komunalne takse po tom osnovu, što po ocjeni Ustavnog suda Federacije nije u skladu sa pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisana jednakost osoba pred zakonom. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u izreci ove presude navedene odluke, u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi - Tarifni broj 1., nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtija - rević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Marti - nović, prof. dr. Nedjeljko Milićević, mr. Kata Senjak, prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-24/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Mostaru, za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim pristojbama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim pristojbama koje je donijelo Općinsko vijeće Lukavac, na temelju članka IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u svezi s Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 19. veljače 2008. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim pristojbama ("Službeni glasnik općine Lukavac", broj 9/02, 3/03 i 6/03) i Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim pristojbama ("Službeni glasnik općine Lukavac", broj 8/04), u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih pristojbi - Tarifni broj 1. nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku općine Lukavac". Obrazloženje Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), u postupku rješavanja upravnog spora po tužbi tužitelja "Derby Games" d.o.o. Mostar, protiv rješenja Federal - nog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj: 07-15-142/07 od 11.6.2007. godine, na temelju članka IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, predočio je dana 6.11.2007. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u svezi s utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komunalnim pristojbama i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim pristojbama (u daljnjem tekstu: odluke). U zahtjevu se navodi da, koristeći ustavna ovlaštenja iz članka IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnositelj zahtjeva predočava ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti odluka navedenih u izreci ove presude sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je člankom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenim odlukama visina godišnje pristojbe određena je u bitno različitim iznosima, i to bez realno utvrđenih kriterija iz kojih bi te razlike proizilazile, što podnositelj zahtjeva smatra povredom ustavnog principa jednakosti pred zakonom. Predložio je da Ustavni sud Federacije, nakon održane rasprave, donese presudu kojom se utvrđuje da ove odluke nisu sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev podnositelja zahtjeva, tužitelj "Derby Games" d.o.o. Mostar, između ostalog, ističe da im je osporenim odlukama Općinskog vijeća Lukavac određena komunalna pristojba na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima, a jedini kriterij za te razlike jeste djelatnost koje obavljaju imatelji firmi, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija iz kojih bi one proizilazile. Stoga smatraju da se imatelji firmi stavljaju u nejednak položaj, odnosno da ne uživaju jednakost pred Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 31 zakonom, što je suprotno odredbi članka II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija Sarajevo, svojim aktom broj: 05-15-7695/07 od 13.12.2007. godine je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federacije da odgovor treba tražiti od Ministarstva financija Tuzlanskog kantona, sa obrazloženjem da su propisi o komunalnim pristojbama u nadležnosti kantona. U odgovoru koji je Ustavnom sudu Federacije dana 17.12.2007. godine dostavilo Općinsko pravobraniteljstvo Lukavac, navedeno je da je sporne odluke donijelo Općinsko vijeće Lukavac 13.9.2002. godine, na temelju Zakona o komu - nalnim pristojbama ("Službeni list SRBiH", br. 21/77, 33/88 i 26/89) i članka 34. i 102. Statuta općine Lukavac ("Službeni glasnik općine Lukavac", br. 11/00 i 5/02). U članku 1. pome - nutog zakona propisano je da općina svojom odlukom propisuje komunalne pristojbe, a u članku 3. taksativno su nabrojani predmeti i usluge za koje se plaća komunalna pristojba. Na temelju pomenutih propisa donesena je sporna odluka gdje su taksativno nabrojani obveznici plaćanja komunalne pristojbe za svaku istaknutu firmu, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama i objektima kojima se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje za koje je propisana kako mjesečna tako i godišnja pristojba. Prema navodima pravobraniteljstva "Derby Games" d.o.o. Mostar kao pravna osoba nije dovedeno u neravnopravan položaj sa drugim obveznicima plaćanja komunalnih pristojbi za istaknute firme koje se bave istom ili sličnom djelatnošću. Na temelju članka 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom predmetu su: Kantonalni sud u Mostaru, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija Sarajevo i Općinsko vijeće Lukavac. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19. veljače 2008. godine, kojoj je od stranaka prisustvovala pravobrani - teljica općine Lukavac i načelnik općine Lukavac. Smatraju da Općinsko vijeće Lukavac, donošenjem ovakvih odluka, nije prekršilo odredbu članka II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na "jednakost pred zakonom". Konkretno, osporivši tvrdnju pokretača postupka pred Ustavnim sudom Federacije da su različiti iznosi komunalne pristojbe određeni bez realno utvrđenih kriterija, ove stranke su istakle da su te razlike utvrđene prema vrstama djelatnosti i području grada, uz tvrdnju, da je upravo to najrealniji kriterij za određivanje visine godišnje pristojbe za istaknutu firmu. Nakon iznesene diskusije predložili su da Sud utvrdi da su osporene odluke zajedno sa Tarifom komunalnih pristojbi koja je njihov sastavni dio, sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII točka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o financijama i financijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Temeljem ovog ustavnog ovlaštenja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Člankom 13. ovog Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave, pored ostalog, pripadaju javni prihodi i to: naknade i pristojbe sukladno propisima jedinica lokalne samouprave (članak 13. c) ), te drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (članak 13. h)). Člankom VI.4.c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "općinsko vijeće usvaja općinski proračun i donosi propise o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno financiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostalog, propisano je da "u zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i pristojbama, kao i provedbene propise o oporezivanju" (članak 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne pristojbe i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, sukladno zakonu" (članak 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je u konkretnom slučaju Općinsko vijeće Lukavac ovlašteno donositi propise-odluke o uvođenju naknada i pristojbi na svome području. Ali, kada su u pitanju dijelovi osporenih odluka koji se odnose na Tarifu komunalnih pristojbi - Tarifni broj 1., Ustavni sud Federacije utvrdio je da iste u tom dijelu nisu sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, člankom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je, pored ostalog, da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, navedenim odlukama Općinskog vijeća Lukavac, kojim se utvrđuje visina pristojbe za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima, kojim se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje pristojbe određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose - visinu pristojbe. Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da, s obzirom na način kako je to propisano navedenim odlukama, imatelji istaknutih firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje komunalne pristojbe po tom osnovu, što po ocjeni Ustavnog suda Federacije nije sukladno s pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisana jednakost osoba pred zakonom. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u izreci ove presude navedene odluke, u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih pristojbi - Tarifni broj 1., nisu sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, prof. dr. Nedjeljko Milićević, mr. Kata Senjak, prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, suci Suda. Broj U-24/07 19. veljače 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, v. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđi - vanje ustavnosti Odluke o posebnoj taksi za finansiranje sporta i fizičke kulture Opštinskog vijeća Livno, na osnovu člana IV.C.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi s Amandmanima XIV i LXXIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da Odluka o posebnoj taksi za finansiranje sporta i fizičke kulture ("Službeni glasnik Opštine Livno", broj 4/06) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Opštine Livno". Obrazloženje Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva ) podnio je dana 14.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o posebnoj taksi za finansiranje sporta i Broj 14 – Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. fizičke kulture Opštinskog vijeća Livno, broj 01-02-693/06 od 25.4.2006. godine (u daqnjem tekstu : osporena odluka). Podnosilac zahtjeva navodi da je Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano da je u iskqučivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Prema mišljenju podnosioca zahtjeva Opštinsko vijeće nije ovlašćeno donositi odluke kojim se uvode porezi kao iskqučivi prihod opštinskog buxeta. U zahtjevu se ističe da u Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/96, 32/98 i 54/01) koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporene odluke, nije postojao pravni osnov za uvođenje posebne takse na osnovu odluke Opštinskog vijeća. Članom 3. navedenog zakona izričito je propisano šta predstavlja prihod kantona, te je utvrđena nadležnost kantona za donošenje određenih zakona iz oblasti oporezivawa. Prema članu 7. stav 3. ovog Zakona, zakonodavna tijela donose zakone o kantonalnim taksama (sudske takse, upravne takse i dr.). Isto tako ovim Zakonom je u članu 9. propisano da se za finansiranje obrazovawa, kulture i sporta zakonom mogu uvoditi doprinosi. Naglašava se da je propisivanje posebne takse za finansiranje sporta i fizičke kulture neutemeljeno jer je Opštinsko vijeće Livno uvelo poreze / takse za finansiranje djelatnosti koje su u nadležnosti kantona ( sport i kultura), u visini od 0,1% na ukupan prihod po godišnjem obračunu i završnom računu, čime je uvedena nova vrsta javnih prihoda, iako Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine nije utvrđeno pravo Federacije, kantona ili opštine na uvođenje poreza iz ukupnog prihoda pravnog lica. Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi da se osporena odluka temeqi na istim principima i istom instrumentariju prikupljanja prihoda kao i Odluka Opštinskog vijeća Livno broj 02-05-1030/04 od 3.6.2004. godine ("Službeni glasnik Opštine Livno", broj 2/04), za koju je Ustavni sud Federacije presudom broj U-29/04 od 9.11.2005. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, ističe, da je Federalno ministarstvo finansija/ Fede ralno ministarstvo financija aktom broj 05-14-768/07 od 27.3.2007. godine iniciralo da Opštinsko vijeće Livno prei - spita zakonitost posebne takse i da u roku od 30 dana poništi osporenu odluku, što Opštinsko vijeće nije učinilo. Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da je osporena odluka u suprotnosti sa Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 9. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine, koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporene odluke. Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 16. u vezi sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Fede - racije BiH", broj 6/95 i 37/03), pozvao Opštinsko vijeće Livno kao drugu stranu u postupku da dostavi odgovor na navode podnosioca u roku od 15 dana. U ostavljenom roku Opštinsko vijeće Livno nije dostavilo traženi odgovor. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19.2.2008. godine, na koju je ispred podnosioca zahtjeva pristupio Hajrudin Haximehanović, pomoćnik federalnog ministra finansija za fiskalne odnose. Ispred donosioca osporenog akta, Opštinskog vijeća Livno nije pristupio niko. Na javnoj raspravi predstavnik podnosioca zahtjeva je u svom izlaganju istakao da se podnosilac zahtjeva rukovodio odlukom Ustavnog suda Federacije iz 2004. godine kod utvrđi - vawa ustavnosti Odluke Opštinskog vijeća Livno, kada je Ustavni sud Federacije navedenu Odluku ocijenio neustavnom u okviru postojećih odredaba Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine. Obzirom da je donesena nova Odluka i da postoje zahtjevi i primjedbe privrednih subjekata zbog donošewa neustavnih odluka, Opštinsko vijeće Livno je upozoreno da je osporena odluka neustavna i da u roku od 30 dana ista treba da se stavi van snage. Kako se to nije ispoštovalo, podnesen je zahtjev Ustavnom sudu Federacije za ocjenu ustavnosti jer osporena odluka nije u skladu sa Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine i Amand - manom VIII tačka d.) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da je u iskqučivoj nadležnosti Federacije fiskalna politika, te da osporena odluka nije u skladu sa nadležnostima kantona, a to je finansiranje kulture i sporta. Predložio je da se osporena odluka Opštinskog vijeća ocijeni neustavnom. Nakon održane javne rasprave, Ustavni sud Federacije, krećući se u okviru postavljenog zahtjeva, odlučio je kao u izreci presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u iskqučivoj nadležnosti Federacije, pored ostalog "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Na osnovu navedenih ustavnih ovlašćewa Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je bila uređena pripadnost javnih prihoda na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odnosi u finansiranju ustavom utvrđenih funkcija Federacije i kantona. Ovim Zakonom, koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporene odluke, pripadnost svih javnih prihoda u Federaciji bila je podijeljena između Federacije (član 4.) i kantona (član 7.), dok je članom 8. stav 1. bilo propisano da opštinama pripadaju javni prihodi u skladu s kantonalnim propisima. Stavom 2. istog člana bilo je regulisano da opštinska vijeća donose propise o opštinskim taksama (komunalne takse, novčane kazne i drugo ), kao i propise o oporezivanju ( porez od poqoprivrede, porez na imovinu, porez na prihod od imovine), te da opštine i na drugi način osiguravaju potrebno finansiranje. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđena je podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti. Tako je, između ostalog propisano da je kanton iskqučivo nadležan za utvrđivanje i provođenje kulturne politike u što spada i sport i fizička kultura. Takođe članom III. 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "kantonima pripadaju sve ovlasti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti.". Amandmanom XV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine regulisano je da svaki kanton može prenijeti svoje nadležnosti na opštinu i grad na svom teritoriju ili na federalnu vlast. U konkretnom slučaju, u postupku koji je proveden pred Ustavnim sudom Federacije nije utvrđeno da je Kanton 10 - Livno na opštine na svom teritoriju prenio svoje nadležnosti u oblasti sporta i fizičke kulture. Polazeći od citiranih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Opštinsko vijeće Livno nije moglo propisati plaćanje posebnih taksi za finansiranje djelatnosti sporta i fizičke kulture kako je to propisano u osporenoj odluci, zbog čega ona nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 33 Martinović, prof. dr Nedjeqko Milićević, mr Kata Sewak, prof. dr Kasim Trnka i mr Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-26/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr Mirko Bošković, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Odluke o posebnoj taksi za finansiranje sporta i tjelesne kulture Općinskog vijeća Livno, na osnovu člana IV.C.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi s Amandmanima XIV i LXXIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da Odluka o posebnoj taksi za finansiranje sporta i tjelesne kulture ("Službeni glasnik Općine Livno", broj 4/06) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Općine Livno". Obrazloženje Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je dana 14.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o posebnoj taksi za finansiranje sporta i tjelesne kulture Općinskog vijeća Livno, broj 01-02-693/06 od 25.4.2006. godine (u daljnjem tekstu: osporena odluka). Podnosilac zahtjeva navodi da je Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Prema mišljenju podnosioca zahtjeva Općinsko vijeće nije ovlašteno donositi odluke kojim se uvode porezi kao isključivi prihod općinskog budžeta. U zahtjevu se ističe da u Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Herce - govine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/96, 32/98 i 54/01) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke, nije postojao pravni osnov za uvođenje posebne takse na osnovu odluke Općinskog vijeća. Članom 3. navedenog Zakona izričito je propisano šta predstavlja prihod kantona, te je utvrđena nadležnost kantona za donošenje određenih zakona iz oblasti oporezivanja. Prema članu 7. stav 3. ovog Zakona, zakonodavna tijela donose zakone o kantonalnim taksama (sudske takse, upravne takse i dr.). Isto tako ovim Zakonom je u članu 9. propisano da se za finansiranje obrazovanja, kulture i sporta zakonom mogu uvoditi doprinosi. Naglašava se da je propisi - vanje posebne takse za finansiranje sporta i tjelesne kulture neutemeljeno jer je Općinsko vijeće Livno uvelo poreze / takse za finansiranje djelatnosti koje su u nadležnosti kantona ( sport i kultura), u visini od 0,1% na ukupan prihod po godišnjem obračunu i završnom računu, čime je uvedena nova vrsta javnih prihoda, iako Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine nije utvrđeno pravo Federacije, kantona ili općine na uvođenje poreza iz ukupnog prihoda pravnog lica. Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi da se osporena odluka temelji na istim principima i istom instrumentariju prikupljanja prihoda kao i Odluka Općinskog vijeća Livno broj 02-05-1030/04 od 3.6.2004. godine ("Službeni glasnik Općine Livno", broj 2/04), za koju je Ustavni sud Federacije presudom broj U-29/04 od 9.11.2005. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, ističe, da je Federalno ministarstvo finansija / Federalno ministarstvo financija aktom broj 05-14-768/07 od 27.3.2007. godine iniciralo da Općinsko vijeće Livno preispita zakonitost posebne takse i da u roku od 30 dana poništi osporenu odluku, što Općinsko vijeće nije učinilo. Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da je osporena odluka u suprotnosti sa Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 9. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke. Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 16. u vezi sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), pozvao Općinsko vijeće Livno kao drugu stranu u postupku da dostavi odgovor na navode podnosioca u roku od 15 dana. U ostavljenom roku Općinsko vijeće Livno nije dostavilo traženi odgovor. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19.2.2008. godine, na koju je ispred podnosioca zahtjeva pristupio Hajrudin Hadžimehanović, pomoćnik federalnog ministra finansija za fiskalne odnose. Ispred donosioca osporenog akta, Općinskog vijeća Livno nije pristupio niko. Na javnoj raspravi predstavnik podnosioca zahtjeva je u svom izlaganju istakao da se podnosilac zahtjeva rukovodio odlukom Ustavnog suda Federacije iz 2004. godine kod utvrđivanja ustavnosti Odluke Općinskog vijeća Livno, kada je Ustavni sud Federacije navedenu Odluku ocijenio neustavnom u okviru postojećih odredaba Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine. Obzirom da je donesena nova Odluka i da postoje zahtjevi i primjedbe privrednih subjekata zbog donošenja neustavnih odluka, Općinsko vijeće Livno je upozoreno da je osporena odluka neustavna i da u roku od 30 dana ista treba da se stavi van snage. Kako se to nije ispoštovalo, podnesen je zahtjev Ustavnom sudu Federacije za ocjenu ustavnosti jer osporena odluka nije u skladu sa Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmanom VIII tačka d.) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije fiskalna politika, te da osporena odluka nije u skladu sa nadležnostima kantona, a to je finansiranje kulture i sporta. Predložio je da se osporena odluka Općinskog vijeća ocijeni neustavnom. Nakon održane javne rasprave, Ustavni sud Federacije, krećući se u okviru postavljenog zahtjeva, odlučio je kao u izreci presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i Herce - go vine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federacije, pored ostalog "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Na osnovu navedenih ustavnih ovlaštenja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je bila uređena pripadnost javnih prihoda na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odnosi u finansiranju ustavom utvrđenih funkcija Federacije i kantona. Ovim Zakonom, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke pripadnost svih javnih prihoda u Federaciji bila je podijeljena između Federacije (član 4.) i kantona (član 7.), dok je članom 8. stav 1. bilo propisano da općinama pripadaju javni prihodi u skladu s kantonalnim propisima. Stavom 2. istog člana bilo je regulirano da općinska vijeća donose propise o općinskim taksama ( komunalne takse, novčane kazne i drugo ), kao i propise o oporezivanju ( porez od poljoprivrede, porez na imovinu, porez na prihod od imovine), te da općine i na drugi način osiguravaju potrebno finansiranje. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđena je podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti. Tako je, između ostalog propisano da je kanton isključivo nadležan za Broj 14 – Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. utvrđivanje i provođenje kulturne politike u što spada i sport i tjelesna kultura. Takođe članom III. 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "kantonima pripadaju sve ovlasti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti.". Amandmanom XV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine regulirano je da svaki kanton može prenijeti svoje nadležnosti na općinu i grad na svom teritoriju ili na federalnu vlast. U konkretnom slučaju, u postupku koji je proveden pred Ustavnim sudom Federacije nije utvrđeno da je Kanton 10 - Livno na općine na svom teritoriju prenio svoje nadležnosti u oblasti sporta i tjelesne kulture. Polazeći od citiranih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Općinsko vijeće Livno nije moglo propisati plaćanje posebnih taksi za finansiranje djelatnosti sporta i tjelesne kulture kako je to propisano u osporenoj odluci, zbog čega ona nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, prof. dr. Nedjeljko Milićević, mr. Kata Senjak, prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-26/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđi - vanje ustavnosti Odluke o posebnoj pristojbi za financiranje športa i tjelesne kulture Općinskog vijeća Livno, na temelju članka IV.C.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u svezi s Amandmanima XIV i LXXIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave na sjednici održanoj 19.veljače 2008. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da Odluka o posebnoj pristojbi za financiranje športa i tjelesne kulture ("Službeni glasnik Općine Livno", broj 4/06) nije u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Općine Livno". Obrazloženje Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je dana 14.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o posebnoj pristojbi za financiranje športa i tjelesne kulture Općinskog vijeća Livno, broj 01-02-693/06 od 25.4.2006. godine (u daljnjem tekstu: osporena odluka). Podnositelj zahtjeva navodi da je Amandmanom VIII. točka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije "donošenje propisa o finan - cijama i financijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Prema mišljenju podnositelja zahtjeva Općinsko vijeće nije ovlašteno donositi odluke kojim se uvode porezi kao isključivi prihod općinskog proračuna. U zahtjevu se ističe da u Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Herce - govine i financiranju Federacije Bosne i Hercego vine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/96, 32/98 i 54/01) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke, nije postojao pravni osnov za uvođenje posebne pristojbe na osnovu odluke Općin - skog vijeća. Člankom 3. navedenog Zakona izričito je propisano šta predstavlja prihod kantona, te je utvrđena nadležnost kantona za donošenje određenih zakona iz oblasti oporezivanja. Prema članku 7. stavak 3. ovog Zakona, zakonodavna tijela donose zakone o kantonalnim pristojbama (sudske pristojbe, upravne pristojbe i dr.). Isto tako ovim Zakonom je u članku 9. propisano da se za financiranje obrazovanja, kulture i športa zakonom mogu uvoditi doprinosi. Naglašava se da je propisivanje posebne pristojbe za financiranje športa i tjelesne kulture neutemeljeno jer je Općinsko vijeće Livno uvelo poreze/pristojbe za financiranje djelatnosti koje su u nadležnosti kantona (šport i kultura), u visini od 0,1% na ukupan prihod po godišnjem obračunu i završnom računu, čime je uvedena nova vrsta javnih prihoda, iako Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine nije utvrđeno pravo Federacije, kantona ili općine na uvođenje poreza iz ukupnog prihoda pravne osobe. Nadalje, podnositelj zahtje va navodi da se osporena odluka temelji na istim principima i istom instrumentariju prikupljanja prihoda kao i Odluka Općinskog vijeća Livno broj 02-05-1030/04 od 3.6.2004. godine ("Službeni glasnik Općine Livno", broj 2/04), za koju je Ustavni sud Federacije presudom broj U-29/04 od 9.11.2005. godine utvrdio da nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, ističe, da je Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija aktom broj 05-14-768/07 od 27.3.2007. godine iniciralo da Općinsko vijeće Livno preispita zakonitost posebne pristojbe i da u roku od 30 dana poništi osporenu odluku, što Općinsko vijeće nije učinilo. Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da je osporena odluka u suprotnosti sa Amandmanom VIII. točka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 9. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke. Ustavni sud Federacije je sukladno sa člankom 16. u svezi sa člankom 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), pozvao Općinsko vijeće Livno kao drugu stranu u postupku da dostavi odgovor na navode podnositelja u roku od 15 dana. U ostavljenom roku Općinsko vijeće Livno nije dostavilo traženi odgovor. U ovom predmetu održana je javna rasprava 19.2.2008. godine, na koju je ispred podnositelja zahtjeva pristupio Hajrudin Hadžimehanović, pomoćnik federalnog ministra financija za fiskalne odnose. Ispred donositelja osporenog akta, Općinskog vijeća Livno nije pristupio nitko. Na javnoj raspravi predstavnik podnositelja zahtjeva je u svom izlaganju istakao da se podnositelj zahtjeva rukovodio odlukom Ustavnog suda Federacije iz 2004. godine kod utvrđivanja ustavnosti Odluke Općinskog vijeća Livno, kada je Ustavni sud Federacije navedenu Odluku ocijenio neustavnom u okviru postojećih odredaba Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine. Obzirom da je donesena nova Odluka i da postoje zahtjevi i primjedbe privrednih subjekata zbog donošenja neustavnih odluka, Općinsko vijeće Livno je upozoreno da je osporena odluka neustavna i da u roku od 30 dana ista treba da se stavi van snage. Kako se to nije ispoštovalo, podnesen je zahtjev Ustavnom sudu Federacije za ocjenu ustavnosti jer osporena odluka nije sukladna sa Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmanom VIII točka d.) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije fiskalna politika, te da osporena odluka nije sukladna sa nadležnostima kantona, a to je financiranje kulture i sporta. Predložio je da se osporena odluka Općinskog vijeća ocijeni neustavnom. Nakon održane javne rasprave, Ustavni sud Federacije, krećući se u okviru postavljenog zahtjeva, odlučio je kao u izreci presude iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i Herce - govine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federacije, pored ostalog "donošenje propisa o financijama i financijskim Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 35 institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije". Na temelju navedenih ustavnih ovlaštenja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Herce - govine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je bila uređena pripadnost javnih prihoda na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odnosi u financiranju ustavom utvrđenih funkcija Federacije i kantona. Ovim Zakonom, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke, pripadnost svih javnih prihoda u Federaciji bila je podijeljena između Federacije (članak 4.) i kantona (članak 7.), dok je člankom 8. stavak 1. bilo propisano da općinama pripadaju javni prihodi sukladno kantonalnim propisima. Stavkom 2. istog članka bilo je regulirano da općinska vijeća donose propise o općinskim pristojbama ( komunalne pristojbe, novčane kazne i drugo ), kao i propise o oporezivanju (porez od poljoprivrede, porez na imovinu, porez na prihod od imovine), te da općine i na drugi način osiguravaju potrebno financiranje. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđena je podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti. Tako je, između ostalog propisano da je kanton isključivo nadležan za utvrđivanje i provođenje kulturne politike u što spada i šport i tjelesna kultura. Također člankom III. 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da "kantonima pripadaju sve ovlasti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti.". Amandmanom XV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine regulirano je da svaki kanton može prenijeti svoje nadležnosti na općinu i grad na svom teritoriju ili na federalnu vlast. U konkretnom slučaju, u postupku koji je proveden pred Ustavnim sudom Federacije nije utvrđeno da je Kanton 10 - Livno na općine na svom teritoriju prenio svoje nadležnosti u oblasti športa i tjelesne kulture. Polazeći od citiranih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Općinsko vijeće Livno nije moglo propisati plaćanje posebnih pristojbi za financiranje djelatnosti športa i tjelesne kulture kako je to propisano u osporenoj odluci, zbog čega ona nije sukladna s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, prof. dr. Nedjeljko Milićević, mr. Kata Senjak, prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, suci Suda. Broj U-26/07 19. veljače 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, v. r. DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Na osnovu čl. 6.3. i 9.7. Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02 i 13/03), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, donijela je ODLUKU 1 O PRIVREMENOM UREĐ IVAWU TEHNIČKIH NORMATIVA ZA IZGRADWU NADZE MNIH ELEKTROENERGETSKIH OBJEKATA 1.Ovom Odlukom se privremeno, do donošewa novih tehničkih normativa za izgradnju nadzemnih elektro - energetskih objekata od strane nadležnog državnog tijela, kao tehnički normativi sa kojima se usklađuje gradwa objekata u zonama sigurnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine, preuzimaju normativi utvrđeni Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona 1kV do 400 kV ("Službeni list SFRJ", broj 65/88). 2.Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavqivawa u "Službenom glasniku BiH" i objaviće se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 05-28-190-10/07 27. februara 2008. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na osnovu čl. 6.3. i 9.7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02 i 13/03), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, donijela je ODLUKU 2 O PRIVREMENOM UREĐIVANJU TEHNI ČKIH NORMATIVA ZA IZGRADNJU NADZEMNIH ELEKTROENER GETSKIH OBJEKATA 1.Ovom Odlukom se privremeno, do donošenja novih tehni - čkih normativa za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih objekata od strane nadležnog državnog tijela, kao tehnički normativi sa kojima se usklađuje gradnja objekata u zonama sigurnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine, preuzimaju normativi utvrđeni Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona 1kV do 400 kV ("Službeni list SFRJ", broj 65/88). 2.Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH" i objavit će se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 05-28-190-10/07 27. februara 2008. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na temelju čl. 6.3. i 9.7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02 i 13/03), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine, donijela je ODLUKU 3 O PRIVREMENOM UREĐIVANJU TEHNI ČKIH NORMATIVA ZA IZGRADNJU NADZEMNIH ELEKTROENER GETSKIH OBJEKATA 1.Ovom Odlukom se privremeno, do donošenja novih tehničkih normativa za izgradnju nadzemnih elektroener get - skih objekata od strane mjerodavnog državnog tijela, kao tehnički normativi sa kojima se usklađuje gradnja objekata u zonama sigurnosti na teritoriju Bosne i Hercegovine, preuzi - maju normativi utvrđeni Pravilnikom o tehničkim normativi - ma za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona 1kV do 400 kV ("Službeni list SFRJ", broj 65/88). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 22/08 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 22/08 3 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 22/08 Broj 14 – Strana 36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 2.Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH" i objavit će se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 05-28-190-10/07 27. veljače 2008. godine Tuzla Predsjedatelj Komisije Mirsad Salkić, v. r. KONKURENCIJSKI SAVJET/ VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d) i člana 43 stav (2), a u vezi s čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05 i 76/07), a po Prijavi namjere koncentracije privrednog subjekta Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Holandija i privrednog subjekta Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, podnesenoj po advokatu Seadu Miqkoviću, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, dana 04.12.2007. godine broj 01-01-26-041-II/07, Konkurencijski savjet, na 61. (šezdeset i prvoj) sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, je donio RJEŠEWE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini koja nastaje indirek - tnim sticanjem 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer- Strasse 1. 1220 Beč, Austrija od strane privrednog subjekta Intersnack In ter na - tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Holandija. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji se upisuje u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Dana 04.12.2007. godine Konkurencijski savjet je zaprimio Prijavu namjere koncentracije od strane privrednog subjekta Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Holandija (dalje u tekstu: Intersnack ili Podnosilac prijave), kojeg zastupa advokat Sead Miqković, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, indirektnim sticanjem 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Hermann- Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija (dalje u tekstu: Kelly). Uvidom u dostavljenu Prijavu namjere koncentracije (u daqnjem tekstu: Prijava) utvrđeno je da ista nije kompletna, te da je treba dopuniti u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji i Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je zatražena dopuna Prijave dana 17.02.2008. godine (akt broj 01-01-26-041-2-II/07). Podnosilac prijave je Prijavu dopunio i traženu dokumentaciju dostavio dana 11.01.2008. godine (akt broj 01-01-26-041-5-II/07). Po prijemu tražene dokumentacije Konkurencijski savjet je utvrdio da je Prijava kompletna, te izdao Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 24.01.2008. godine pod brojem 01-01-26-041-6-II/07. Podnosilac Prijave je naveo da će prijava predmetne koncentracije, osim u Bosni i Hercegovini, biti podnesena i konkurencijskim tijelima u Wemačkoj, Austriji i Bugarskoj. Savezni ured za privredno povezivanje u svrhu ograničewa konkurencije u Wemačkoj je već odobrio ovaj pravni posao. Konkurencijski savjet je utvrdio da je prijava podnesena u Zakonom predviđenom roku u smislu člana 16. stav (1) Zakona. Konkurencijski savjet u postupku ocjene predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekti Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Holandija i Kelly Gesellschafft mbH, Hermann- Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija. 1.1. Intersnack Privredni subjekt Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, je društvo sa ograničenom odgovornošću, registrovano u Registru privrednih društava kod Privredne komore Flevoland, Holandija, pod brojem registracije 09159572. Privredni subjekt Intersnack In ter na - tional B.V. je hold ing društvo i sva učešća društva Intersnack B.V. su u vlasništvu Intersnack Knabber Gebäck GmbH & Co KG, SR Wemačka. Privredni subjekt Intersnack proizvodi i prodaje sljedeća slana trajna peciva: pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Slana trajna peciva koja proizvodi Intersnack prodaju se u velikom broju zemalja (a samo u ograničenim količinama i u BiH) pod brendovima Chio, funny-frisch, Pom-Bär, Goldfischli i drugim tržišnim markama. Privredni subjekt Intersnack takođe proizvodi i proizvode za treće strane koji se prodaju pod imenima ovih trećih strana tj. privatne oznake supermarketa. Privredni subjekat Intersnack u vlasništvu nema 10% ili više kapitala/učešća ili prava glasa u bilo kojem pravnom subjektu u BiH, niti ima pravnih subjekata na relevantnom tržištu u kojima su članovi uprave/nadzornog odbora u isto vrijeme i članovi uprave/nadzornog odbora Intersnack-a. 1.2. Kelly Privredni subjekat Kelly Gesellschaft m.b.H. je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa s jedištem u Hermann-Gebäuer-Strasse 1, 1220 Beč, Austrija. Registrovano je dana 09.07.1965. godine u Registru privrednih društava Privrednog suda Beč pod brojem registracije FN 108978m. Privredni subjekat Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Schubertring 6, AT-1010 Beč, Austrija je vlasnik 99,9% udjela u privrednom subjektu Kelly. Privredni subjekat Kelly proizvodi i prodaje širok spektar slanih trajnih peciva: pržene ploškice od krompira, slani biskviti, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, kokice, tor ti lla čips, itd.) i slane jezgre. Kelly svoje proizvode prodaje uglavnom u Austriji pod tržišnim markama Kelly i Soletti, a takođe proizvodi peciva za treće strane koje ove proizvode prodaju pod vlastitim oznakama. Privredni subjekt Kelly posluje u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u jugoistočnoj i istočnoj Evropi, putem supsidijarnog društva Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići (dalje u tekstu: Kelly SEE). 1.3. Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa registrovanim sjedištem u Zavidovićima, Vozuća bb, registrovano u Registru privrednih društava kod Opštinskog suda u Zenici pod brojem registracije 1-9325. Kelly SEE je vlasnik fabrike krompirovog čipsa koja se nalazi u Zavidovićima, Vozuća bb. Osnovne djelatnosti subjekta Kelly SEE su obrada i čuvanje krompira (proizvodwa 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 37 čipsa), proizvodwa škroba i proizvoda od škroba, veleprodaja voća i povrća, kao i druge povezane djelatnosti koje se odnose na proizvodnju čipsa. Direktor subjekta Kelly SEE, Haris Abdurahmanović, Brčanska 16, 71000 Sarajevo, je ujedno i direktor privrednog subjekta Lora d.o.o. Sarajevo. 2. Ukupni prihod učesnika koncentracije U smislu odredbe člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, obaveza prijave namjere koncentracije privrednih subjekata postoji ako ostvareni ukupni godišwi prihod učesnika koncentra - cije, ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu, iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Ukupni godišwi prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine prikazani su u Tabeli 1. Tabela 1. Intersnack Kelly Svijet (..)* 1 (..)* KM Bosna i Hercegovina (..)* KM (..)* KM Time su ispunjeni uslovi iz člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, jer ukupan zajednički godišwi prihodi učesnika koncentracije iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Privredni subjekt Kelly indirektno posjeduje vlasnička učešća u privrednom subjektu Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, Vozuća bb, Zavidovići, BiH, čime je ispunjen i drugi uslov - da je najmanje jedan privredni subjekt učesnik koncentracije registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine. 3. Pravni osnov i oblik predmetne koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Ugovor o prodaji i prenosu učešća potpisan dana 27.11.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor) između privrednog subjekta Intersnack i privrednog subjekta Erste Donau Verwaltungs GmbH. Nevedenim Ugovorom stranke su se sporazumjele da privredni subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, u svojstvu prodavca, prodaje i prenosi svoj udio u društvu Kelly (indirektno putem društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H.) na subjekt Intersnack, u svojstvu kupca, pod uslovima navedenim u Ugovoru. Namjeravanu transakciju će provesti privredni subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, supsidijarno društvo u 100,0% vlasništvu privrednog subjekta Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main, a koje je iskqučivi vlasnik društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft mbH, čija su učešća neposredni predmet prodaje u skladu sa Ugovorom. Takođe, i subjekt Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H. kao direk tni ciq predmetne koncentracije, i društvo Erste Donau, koje djeluje u svojstvu prodavca, su iskqučivo kontrolisani subjekti posebne namjene Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main ("Bankhaus Metzler"). Oba subjekta djeluju u svojstvu hold ing subjekata i nisu aktivni učesnici na tr žištu. Prema tome, stvarni ciq ovog pravnog posla je dru štvo Kelly, koje je 99,9% vlasništvo privrednog subjekta Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft mbH. Ugovorena kupo pro dajna cijena za ovu transakciju iznosi ukupno (..)* KM ((..)* EUR). U skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) Zakona, pravni oblik ove koncentracije je indirektno sticanje 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly od strane privrednog subjekta Intersnack, a na osnovu Ugovora. 4. Relevantno tržište predmetne koncentracije Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Relevantno tržište proizvoda predmetne koncentracije je tržište slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini, koje ukqučuje pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proizvode (npr. ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Relevantno geografsko tržište predmetne koncen tracije je teritorija Bosne i Hercegovine budući da učesnici predmetne koncentracije djeluju na istome. Prema navedenom, pod relevantnim tržištem predmetne koncentracije Konkurenijski savjet podrazumijeva tržište slanih trajnih peciva na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 4.1. Analiza relevantnog tržišta Podnosilac prijave je u Prijavi namjere koncentracije dostavio podatke o tržišnom učešću učesnika koncen tra cije na relevantnom tržištu, kao i tržišni udio wihovih konkurenata. Izvor navedenih podataka je agencija za istraživanje GfK BH d.o.o., Skenderija 44, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: GfK). U sljedećoj tabeli (tabela 2.) prikazani su tržišna učešća učesnika koncentracije i wihovih konkurenata na relevantnom tržištu: Tabela 2. R.br.Proizvođač Količina (tona)Količina (%) 1 Marbo, Srbija (..)* 22,20 2 Kellys, Austrija (..)* 6,40 3 Štark, Srbija (..)* 8,70 4 Bambi Banat, Srbija (..)* 12,50 5 Mogyi, Mađarska (..)* 4,10 6 Swisslion, Švajcarska (..)* 5,40 7 Aleksandrija, Srbija (..)* 4,50 8 Corn flips Majevica, BiH (..)* 3,00 9 Koestlin, Hrvatska (..)* 3,70 10 Fritolay, SAD (..)* 1,50 11 Unija inn, BiH (..)* 2,40 12 Vispak, BiH (..)* 2,10 13 Franck, Hrvatska (..)* 1,00 14 Ostali (..)* 22,50 15 UKUPNO (..)* 100,00 Dakle, privredni subjekat Kelly ima udio na tržištu Bosne i Hercegovine od 6,4%, dok udio privrednog subjekta Intersnack na relevantnom tržištu iznosi manje od 1,0%, odnosno 0,7%, te iz tog razloga nije prikazan u Tabeli 2, već je uračunat pod stavkom 14. Tabele 2 - Ostali. 5. Procjena efekata predmetne koncentracije U skladu sa članom 17. Zakona, Konkurencijski savjet je izvršio analizu pozitivnih i negativnih efekata namje - ravane koncentracije odnosno razmotrio sve relevantne činjenice, te ocijenio da se ovom koncentracijom ne stvara, 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu, u smislu člana 38. Zakona o konkurenciji Broj 14 – Strana 38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. odnosno ne jača dominantni položaj na relevantnom tržištu slanih trajnih peciva na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema podacima o tržišnim učešćima učesnika koncentracije i wihovih konkurenata (Tabela 2.) vidqivo je da na relevantnom tržištu postoji jaka konkurencija, te predmetnom koncentracijom ne dolazi do značajne promjene tržišnih učešća, obzirom da je učešće Intersnacka na relevantnom tržištu relativno nizko. Nakon provođewa koncentracije, učešće privrednog subjekta Intersnack na tržištu u BiH dostiglo bi 7,1% prema podacima agencije GfK, te je Konkurencijski savjet utvrdio da predmetna koncentracija neće sprečavati, ograničavati ili narušavati tržišnu konkurenciju na relevantnom tržištu. Prilikom ocjene predmetne koncentracije, Konkuren - cijski savjet je imao u vidu i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o ex-teritorijalnoj koncentraciji, obzirom da učesnici koncentracije djeluju na svjetskom nivou, te da predmetna koncentracija ima uticaj na tržištu Bosne i Hercegovine putem djelovawa registrovanog supsidijarnog privrednog subjekta Kelly SEE Zavidovići, te indirektno prodajom proizvoda iz asortimana učesnika predmetne koncentracije. Prema navedenim podacima i činjenicama Konkurencijski savjet je odlučio kao u dispozitivu ovoga Rješewa. 6. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu sa članom 2 stav (1) tarifni broj 107 tačka d) pod 1) Odluke o administrativnim taksama u vezi s procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) dužan je platiti administrativnu taksu u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objavqivawa ovoga Rješewa. Broj 01-01-26-041-10-II/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sawa Božić, s. r. Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d) i člana 43 stav (2), a u vezi s čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05 i 76/07), a po Prijavi namjere koncentracije privrednog subjekta Intersnack In - ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska i privrednog subjekta Kelly Gesellschaf ft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, podnesenoj po advokatu Seadu Miljkoviću, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, dana 04.12.2007. godine broj 01-01-26-041-II/07, Konkurencijsko vijeće, na 61. (šezdeset i prvoj) sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, je donijelo RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini koja nastaje indirektnim sticanjem 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija od strane privrednog subjekta Intersnack In ter na - tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji se upisuje u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Dana 04.12.2007. godine Konkurencijsko vijeće je zaprimilo Prijavu namjere koncentracije od strane privrednog subjekta Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska (dalje u tekstu: Intersnack ili Podnosilac prijave), kojeg zastupa advokat Sead Miljković, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, indirektnim sticanjem 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Her - mann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija (dalje u tekstu: Kelly). Uvidom u dostavljenu Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) utvrđeno je da ista nije kompletna, te da je treba dopuniti u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji i Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je zatražena dopuna Prijave dana 17.02.2008. godine (akt broj 01-01-26-041-2-II/07). Podnosilac prijave je Prijavu dopunio i traženu dokumentaciju dostavio dana 11.01.2008. godine (akt broj 01-01-26- 041-5-II/07). Po prijemu tražene dokumentacije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava kompletna, te izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 24.01.2008. godine pod brojem 01-01-26-041-6-II/07. Podnosilac Prijave je naveo da će prijava predmetne koncentracije, osim u Bosni i Hercegovini, biti podnesena i konkurencijskim tijelima u Njemačkoj, Austriji i Bugarskoj. Savezni ured za privredno povezivanje u svrhu ograničenja konkurencije u Njemačkoj je već odobrio ovaj pravni posao. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je prijava podnesena u Zakonom predviđenom roku u smislu člana 16. stav (1) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekti Intersnack In - ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska i Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija. 1.1. Intersnack Privredni subjekt Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, je društvo sa ograničenom odgovornošću, registrovano u Registru privrednih društava kod Privredne komore Flevoland, Nizozemska, pod brojem registracije 09159572. Privredni subjekt Intersnack In ter na tional B.V. je hold ing društvo i svi udjeli društva Intersnack B.V. su u vlasništvu Intersnack Knabber Gebäck GmbH & Co KG, SR Njemačka. Privredni subjekt Intersnack proizvodi i prodaje sljedeća slana trajna peciva: pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Slana trajna peciva koja proizvodi Intersnack prodaju se u velikom broju zemalja (a samo u ograničenim količinama i u BiH) pod brendovima Chio, funny-frisch, Pom-Bar, Goldfischli i drugim tržišnim markama. Privredni subjekt Intersnack također proizvodi i proizvode za treće strane koji se prodaju pod imenima ovih trećih strana tj. privatne oznake supermarketa. Privredni subjekat Intersnack u vlasništvu nema 10% ili više kapitala/udjela ili prava glasa u bilo kojem pravnom subjektu u BiH, niti ima pravnih subjekata na relevantnom tržištu u kojima su članovi uprave/nadzornog odbora u isto vrijeme i članovi uprave/nadzornog odbora Intersnack-a. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 39 1.2. Kelly Privredni subjekat Kelly Gesellschaft m.b.H. je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Hermann- Gebäuer- Strasse 1, 1220 Beč, Austrija. Registrovano je dana 09.07.1965. godine u Registru privrednih društava Privrednog suda Beč pod brojem registracije FN 108978m. Privredni subjekat Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Schubertring 6, AT-1010 Beč, Austrija je vlasnik 99,9% udjela u privrednom subjektu Kelly. Privredni subjekt Kelly proizvodi i prodaje širok spektar slanih trajnih peciva: pržene ploškice od krompira, slani biskviti, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, kokice, tor ti lla čips, itd.) i slane jezgre. Kelly svoje proizvode prodaje uglavnom u Austriji pod tržišnim markama Kelly i Soletti, a također proizvodi peciva za treće strane koje ove proizvode prodaju pod vlastitim oznakama. Privredni subjekt Kelly posluje u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u jugoistočnoj i istočnoj Evropi, putem supsidijarnog društva Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići (dalje u tekstu: Kelly SEE) 1.3. Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa registrovanim sjedištem u Zavidovićima, Vozuća bb, registrovano u Registru privrednih društava kod Općinskog suda u Zenici pod brojem registracije 1-9325. Kelly SEE je vlasnik fabrike krompirovog čipsa koja se nalazi u Zavidovićima, Vozuća bb. Osnovne djelatnosti subjekta Kelly SEE su obrada i čuvanje krompira (proizvodnja čipsa), proizvodnja škroba i proizvoda od škroba, veleprodaja voća i povrća, kao i druge povezane djelatnosti koje se odnose na proizvodnju čipsa. Direktor subjekta Kelly SEE, Haris Abdurahmanović, Brčanska 16, 71000 Sarajevo, je ujedno i direktor privrednog subjekta Lora d.o.o. Sarajevo. 2. Ukupni prihod učesnika koncentracije U smislu odredbe člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, obaveza prijave namjere koncentracije privrednih subjekata postoji ako ostvareni ukupni godišnji prihod učesnika koncentracije, ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu, iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Ukupni godišnji prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine prikazani su u Tabeli 1. Tabela 1. Intersnack Kelly Svijet (..)* 1 KM (..)* KM Bosna i Hercegovina (..)* KM (..)* KM Time su ispunjeni uvjeti iz člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, jer ukupan zajednički godišnji prihod učesnika koncentracije iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Privredni subjekt Kelly indirektno posjeduje vlasničke udjele u privrednom subjektu Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, Vozuća bb, Zavidovići, BiH, čime je ispunjen i drugi uvjet - da je najmanje jedan privredni subjekt učesnik koncentracije registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine. 3. Pravni osnov i oblik predmetne koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Ugovor o prodaji i prenosu udjela potpisan dana 27.11.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor) između privrednog subjekta Intersnack i privrednog subjekta Erste Donau Verwaltungs GmbH. Nevedenim Ugovorom stranke su se sporazumjele da privredni subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, u svojstvu prodavca, prodaje i prenosi svoj udio u društvu Kelly (indirektno putem društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H.) na subjekt Intersnack, u svojstvu kupca, pod uvjetima navedenim u Ugovoru. Namjeravanu transakciju će provesti privredni subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, supsidijarno društvo u 100,0% vlasništvu privrednog subjekta Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main, a koje je isključivi vlasnik društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft mbH, čiji su udjeli neposredni predmet prodaje u skladu sa Ugovorom. Također, i subjekt Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H. kao direktni cilj predmetne koncentracije, i društvo Erste Donau, koje djeluje u svojstvu prodavca, su isključivo kontrolisani subjekti posebne npmjene Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main ("Bankhaus Metzler"). Oba subjekta djeluju u svojstvu hold ing subjekata i nisu aktivni učesnici na tržištu. Prema tome, stvarni cilj ovog pravnog posla je društvo Kelly, koje je 99,9% vlasništvo privrednog subjekta Erste Kelly Beteiligungsge - sellschaft mbH. Ugovorena kupoprodajna cijena za ovu transakciju iznosi ukupno (..)* KM ((..)* EUR). U skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) Zakona, pravni oblik ove koncentracije je indirektno sticanje 99,9% dionica u privrednom subjektu Kelly od strane privrednog subjekta Intersnack, a na osnovu Ugovora. 4. Relevantno tržište predmetne koncentracije Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda /usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Relevantno tržište proizvoda predmetne koncentracije je tržište slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini, koje uključuje pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proizvode (npr. ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Relevantno geografsko tržište predmetne koncentracije je teritorija Bosne i Hercegovine budući da učesnici predmetne koncentracije djeluju na istome. Prema navedenom, pod relevantnim tržištem predmetne koncentracije Konkurenijsko vijeće podrazumijeva tržište slanih trajnih peciva na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 4.1. Analiza relevantnog tržišta Podnosilac prijave je u Prijavi namjere koncentracije dostavio podatke o tržišnom udjelu učesnika koncentracije na relevantnom tržištu, kao i tržišni udio njihovih konkurenata. Izvor navedenih podataka je agencija za istraživanje GfK BH d.o.o., Skenderija 44, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: GfK). U sljedećoj tabeli (tabela 2.) prikazani su tržišni udjeli učesnika koncentracije i njihovih konkurenata na relevantnom tržištu: Tabela 2. R.br.Proizvođač Količina (tona) Količina (%) 1 Marbo, Srbija (..)* 22,20 2 Kellys, Austrija (..)* 6,40 3 Štark, Srbija (..)* 8,70 4 Bambi Banat, Srbija (..)* 12,50 5 Mogyi, Mađarska (..)* 4,10 6 Swisslion, Švicarska (..)* 5,40 7 Aleksandrija, Srbija (..)* 4,50 8 Corn flips Majevica, BiH (..)* 3,00 9 Koestlin, Hrvatska (..)* 3,70 10 Fritolay, SAD (..)* 1,50 11 Unija inn, BiH (..)* 2,40 12 Vispak, BiH (..)* 2,10 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu, u smislu člana 38. Zakona o konkurenciji Broj 14 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 13 Franck, Hrvatska (..)* 1,00 14 Ostali (..)* 22,50 15 UKUPNO (..)* 100,00 Dakle, privredni subjekat Kelly ima udio na tržištu Bosne i Hercegovine od 6,4%, dok udio privrednog subjekta Intersnack na relevantnom tržištu iznosi manje od 1,0%, odnosno 0,7%, te iz tog razloga nije prikazan u Tabeli 2, već je uračunat pod stavkom 14. Tabele 2 - Ostali. 5. Procjena efekata predmetne koncentracije U skladu sa članom 17. Zakona, Konkurencijsko vijeće je izvršilo analizu pozitivnih i negativnih efekata namjeravane koncentracije odnosno razmotrilo sve relevantne činjenice, te ocijenilo da se ovom koncentracijom ne stvara, odnosno ne jača dominantni položaj na relevantnom tržištu slanih trajnih peciva na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema podacima o tržišnim udjelima učesnika koncentracije i njihovih konkurenata (Tabela 2.) vidljivo je da na relevantnom tržištu postoji jaka konkurencija, te predmetnom koncentracijom ne dolazi do značajne promjene tržišnih udjela, obzirom da je udio Intersnacka na relevantnom tržištu relativno nizak. Nakon provođenja koncentracije, udio privrednog subjekta Intersnack na tržištu u BiH dostigao bi 7,1% prema podacima agencije GfK, te je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da predmetna koncentracija neće sprečavati, ograničavati ili narušavati tržišnu konkurenciju na relevantnom tržištu. Prilikom ocjene predmetne koncentracije, Konkurencijsko vijeće je imalo u vidu i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o ex-teritorijalnoj koncentraciji, obzirom da učesnici koncentracije djeluju na svjetskom nivou, te da predmetna koncentracija ima uticaj na tržištu Bosne i Hercegovine putem djelovanja registrovanog supsidijarnog privrednog subjekta Kelly SEE Zavidovići, te indirektno prodajom proizvoda iz asortimana učesnika predmetne koncentracije. Prema navedenim podacima i činjenicama Konkurencijsko vijeće je odlučilo kao u dispozitivu ovoga Rješenja. 6. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu sa članom 2 stav (1) tarifni broj 107 tačka d) pod 1) Odluke o administrativnim taksama u vezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) dužan je platiti administrativnu taksu u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objavljivanja ovoga Rješenja. Broj 01-01-26-041-10-II/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sanja Božić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) točka e), članka 42. stavak (1) točka d) i članak 43. stavak (2), a u svezi s čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05 i 76/07), a po Prijavi namjere koncentracije gospodarskog subjekta Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska i gospodarskog subjekta Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, podnesenoj po odvjetniku Seadu Miljkoviću, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, dana 04.12.2007. godine broj 01-01-26-041-II/07, Konkurencijsko vijeće, na 61. (šezdeset i prvoj) sjednici održanoj 19. veljače 2008. godine, je donijelo RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini koja nastaje indirektnim stjecanjem 99,9% dionica u gospodarskom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Ge bauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija od strane gospodarskog subjekta Intersnack In ter na - tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji se upisuje u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Dana 04.12.2007. godine Konkurencijsko vijeće je zaprimilo Prijavu namjere koncentracije od strane gospodarskog subjekta Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska (dalje u tekstu: Intersnack ili Podnositelj prijave), kojeg zastupa odvjetnik Sead Miljković, Fra Anđela Zvizdovića 1, 71000 Sarajevo, indirektnim stjecanjem 99,9% dionica u gospodarskom subjektu Kelly Gesellschafft mbH, Hermann-Gebauer-Strasse 1. 1220 Beč, Austrija (dalje u tekstu: Kelly). Uvidom u dostavljenu Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) utvrđeno je da ista nije kompletna, te da je treba dopuniti u smislu članka 30. stavak (1) Zakona o konkurenciji i Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je zatražena dopuna Prijave dana 17.02.2008. godine (akt broj 01-01-26-041-2-II/07). Podnositelj prijave je Prijavu dopunio i traženu dokumentaciju dostavio dana 11.01.2008. godine (akt broj 01-01-26- 041-5-II/07). Po prijemu tražene dokumentacije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava kompletna, te izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, sukladno članku 30. stavak (3) Zakona, dana 24.01.2008. godine pod brojem 01-01-26- 041-6-II/07. Podnositelj Prijave je naveo da će prijava predmetne koncentracije, osim u Bosni i Hercegovini, biti podnesena i konkurencijskim tijelima u Njemačkoj, Austriji i Bugarskoj. Savezni ured za gospodarsko povezivanje u svrhu ograničenja konkurencije u Njemačkoj je već odobrio ovaj pravni posao. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je prijava podnesena u Zakonom predviđenom roku u smislu članka 16. stavak (1) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: 1. Sudionici koncentracije Sudionici koncentracije su gospodarski subjekti Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, Nizozemska i Kelly Gesellschafft mbH, Hermann- Gebauer- Strasse 1. 1220 Beč, Austrija. 1.1. Intersnack Gospodarski subjekt Intersnack In ter na tional B.V., Vaartnjeg 158, 8243 PP Lelystad, je društvo sa ograničenom odgovor - nošću, registrovano u Registru gospodarskih društava kod Gospo darske komore Flevoland, Nizozemska, pod brojem registracije 09159572. Gospodarski subjekt Intersnack In ter na - tional B.V. je hold ing društvo i svi udjeli društva Intersnack B.V. su u vlasništvu Intersnack Knabber Gebäck GmbH & Co KG, SR Njemačka. Gospodarski subjekt Intersnack proizvodi i prodaje sljedeća slana trajna peciva: pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Slana trajna peciva koja proizvodi Intersnack prodaju se u velikom broju zemalja (a samo u ograničenim količinama i u BiH) pod brendovima Chio, funny-frisch, Pom-Bär, Goldfischli i 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 41 drugim tržišnim markama. Gospodarski subjekt Intersnack također proizvodi i proizvode za treće strane koji se prodaju pod imenima ovih trećih strana tj. privatne oznake supermarketa. Gospodarski subjekat Intersnack u vlasništvu nema 10% ili više kapitala/udjela ili prava glasa u bilo kojem pravnom subjektu u BiH, niti ima pravnih subjekata na relevantnom tržištu u kojima su članovi uprave/nadzornog odbora u isto vrijeme i članovi uprave/nadzornog odbora Intersnack-a. 1.2. Kelly Gospodarski subjekat Kelly Gesellschaft m.b.H. je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Her mann- Gebäuer-Strasse 1, 1220 Beč, Austrija. Registrirano je dana 09.07.1965. godine u Registru gospodarskih društava Gospodarskog suda Beč pod brojem registracije FN 108978m. Gospodarski subjekat Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Schubertring 6, AT-1010 Beč, Austrija je vlasnik 99,9% udjela u gospodarskom subjektu Kelly. Gospodarski subjekt Kelly proizvodi i prodaje širok spektar slanih trajnih peciva: pržene ploškice od krompira, slani biskviti, specijalne proizvode (ekstrudirani proizvodi, kokice, tor ti lla čips, itd.) i slane jezgre. Kelly svoje proizvode prodaje uglavnom u Austriji pod tržišnim markama Kelly i Soletti, a također proizvodi peciva za treće strane koje ove proizvode prodaju pod vlastitim oznakama. Gospodarski subjekt Kelly posluje u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u jugoistočnoj i istočnoj Evropi, putem supsidijarnog društva Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići (dalje u tekstu: Kelly SEE). 1.3 Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, je društvo sa ograničenom odgovornošću, sa registrovanim sjedištem u Zavidovićima, Vozuća bb, registrovano u Registru gospodarskih društava kod Općinskog suda u Zenici pod brojem registracije 1-9325. Kelly SEE je vlasnik fabrike krompirovog čipsa koja se nalazi u Zavidovićima, Vozuća bb. Osnovne djelatnosti subjekta Kelly SEE su obrada i čuvanje krompira (proizvodnja čipsa), proizvodnja skroba i proizvoda od skroba, veleprodaja voća i povrća, kao i druge povezane djelatnosti koje se odnose na proizvodnju čipsa. Direktor subjekta Kelly SEE, Haris Abdurahmanović, Brčanska 16, 71000 Sarajevo, je ujedno i direktor privrednog subjekta Lora d.o.o. Sarajevo. 2. Ukupni prihod učesnika koncentracije U smislu odredbe članka 14. stavak (1) točka a) Zakona, obaveza prijave namjere koncentracije gospodarskih subjekata postoji ako ostvareni ukupni godišnji prihod sudionika koncentracije, ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu, iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Ukupni godišnji prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine prikazani su u Tabeli 1. Tablica 1. Intersnack Kelly Svijet (..)* 1 KM (..)* KM Bosna i Hercegovina (..)* KM (..)* KM Time su ispunjeni uvjeti iz članka 14. stavak (1) točka a) Zakona, jer ukupan zajednički godišnji prihodi sudionika koncentracije iznosi preko 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji. Gospodarski subjekt Kelly indirektno posjeduje vlasničke udjele u gospodarskom subjektu Kelly South East Eu rope d.o.o. Zavidovići, Vozuća bb, Zavidovići, BiH, čime je ispunjen i drugi uvjet - da je najmanje jedan gospodarski subjekt sudionik koncentracije registriran na teritoriju Bosne i Hercegovine. 3. Pravni temelj i oblik predmetne koncentracije Pravni temelj predmetne koncentracije je Ugovor o prodaji i prenosu udjela potpisan dana 27.11.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor) između gospodarskog subjekta Intersnack i gospodar - skog subjekta Erste Donau Verwaltungs GmbH. Nevedenim Ugovorom stranke su se sporazumjele da gospodarski subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, u svojstvu prodavca, prodaje i prenosi svoj udjel u društvu Kelly (indirektno putem društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H.) na subjekt Intersnack, u svojstvu kupca, pod uvjetima navedenim u Ugovoru. Namjeravanu transakciju će provesti gospodarski subjekt Erste Donau Verwaltungs GmbH, supsidijarno društvo u 100,0% vlasništvu gospodarskog subjekta Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main, a koje je isključivi vlasnik društva Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft mbH, čiji su udjeli neposredni predmet prodaje sukladno Ugovoru. Također, i subjekt Erste Kelly Beteiligungsgesellschaft m.b.H. kao direktni cilj predmetne koncentracije, i društvo Erste Donau, koje djeluje u svojstvu prodavca, su isključivo kontrolisani subjekti posebne namjene Bank B. Metzler seel. Sohn & Co. u Frank furt am Main ("Bankhaus Metzler"). Oba subjekta djeluju u svojstvu hold ing subjekata i nisu aktivni sudionici na tržištu. Prema tome, stvarni cilj ovog pravnog posla je društvo Kelly, koje je 99,9% vlasništvo gospodarskog subjekta Erste Kelly Beteiligun - gsgesellschaft mbH. Ugovorena kupoprodajna cijena za ovu transakciju iznosi ukupno (..)* KM ((..)* EUR). Sukladno članku 12. stavak (1) točka b) Zakona, pravni oblik ove koncentracije je indirektno stjecanje 99,9% dionica u gospodarskom subjektu Kelly od strane gospodarskog subjekta Intersnack, a na temelju Ugovora. 4. Mjerodavno tržište predmetne koncentracije Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom tržištu. Mjerodavno tržište proizvoda predmetne koncentracije je tržište slanih trajnih peciva u Bosni i Hercegovini, koje uključuje pržene ploškice od krompira, slane biskvite, specijalne proi - zvode (npr. ekstrudirani proizvodi, krompirov čips, grickalice, kokice, tor ti lla čips, grickalice od tijesta) i slane jezgre. Mjerodavno zemljopisno tržište predmetne koncentracije je teritorij Bosne i Hercegovine budući da sudionici predmetne koncentracije djeluju na istome. Prema navedenom, pod mjerodavnim tržištem predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće podrazumijeva tržište slanih trajnih peciva na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. 4.1. Analiza mjerodavnog tržišta Podnositelj prijave je u Prijavi namjere koncentracije dostavio podatke o tržišnom udjelu sudionika koncentracije na mjerodavnom tržištu, kao i tržišni udjel njihovih konkurenata. Izvor navedenih podataka je agencija za istraživanje GfK BH d.o.o., Skenderija 44, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: GfK). U sljedećoj tablici (tablica 2.) prikazani su tržišni udjeli sudionika koncentracije i njihovih konkurenata na mjerodavnom tržištu: 1 (..)* - podatci predstavljaju poslovnu tajnu, u smislu članka 38. Zakona o konkurenciji Broj 14 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Tablica 2. R.br.Proizvođač Količina (tona) Količina (%) 1 Marbo, Srbija (..)* 22,20 2 Kellys, Austrija (..)* 6,40 3 Stark, Srbija (..)* 8,70 4 Bambi Banat, Srbija (..)* 12,50 5 Mogyi, Mađarska (..)* 4,10 6 Swisslion, Švicarska (..)* 5,40 7 Aleksandrija, Srbija (..)* 4,50 8 Corn flips Majevica, BiH (..)* 3,00 9 Koestlin, Hrvatska (..)* 3,70 10 Fritolay, SAD (..)* 1,50 11 Unija inn, BiH (..)* 2,40 12 Vispak, BiH (..)* 2,10 13 Franck, Hrvatska (..)* 1,00 14 Ostali (..)* 22,50 15 UKUPNO (..)* 100,00 Dakle, godspodarski subjekt Kelly ima udjel na tržištu Bosne i Hercegovine od 6,4%, dok udjel gospodarskog subjekta Intersnack na mjerodavnom tržištu iznosi manje od 1,0%, odnosno 0,7%, te iz tog razloga nije prikazan u Tablici 2, već je uračunat pod stavkom 14. Tablice 2 - Ostali. 5. Procjena učinaka predmetne koncentracije Sukladno članku 17. Zakona, Konkurencijsko vijeće je izvršilo analizu pozitivnih i negativnih učinaka namjeravane koncentracije odnosno razmotrilo sve mjerodavne činjenice, te ocijenilo da se ovom koncentracijom ne stvara, odnosno ne jača prevladavajući položaj na mjerodavnom tržištu slanih trajnih peciva na teritoriju Bosne i Hercegovine. Prema podacima o tržišnim udjelima sudionika koncentracije i njihovih konkurenata (Tablica 2.) vidljivo je da na mjerodavnom tržištu postoji jaka konkurencija, te predmetnom koncentracijom ne dolazi do značajne promjene tržišnih udjela, obzirom da je udjel Intersnacka na mjerodavnom tržištu relativno nizak. Nakon provođenja koncentracije, udjel gospodarskog subjekta Intersnack na tržištu u BiH dostigao bi 7,1% prema podacima agencije GfK, te je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da predmetna koncentracija neće sprječavati, ograničavati ili narušavati tržišnu konkurenciju na mjerodavnom tržištu. Prilikom ocjene predmetne koncentracije, Konkurencijsko vijeće je imalo u vidu i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o ex-teritorijalnoj koncentraciji, obzirom da sudionici koncentracije djeluju na svjetskoj razini, te da predmetna koncentracija ima utjecaj na tržištu Bosne i Hercegovine putem djelovanja registrovanog supsidijarnog gospodarskog subjekta Kelly SEE Zavidovići, te indirektno prodajom proizvoda iz asortimana sudionika predmetne koncentracije. Prema navedenim podacima i činjenicama Konkurencijsko vijeće je odlučilo kao u izreci ovoga Rješenja. 6. Administrativna pristojba Na ovo Rješenje podnositelj Prijave, sukladno članku 2. stavak (1) tarifni broj 107 točka d) pod 1) Odluke o administrativnim pristojbama u svezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) dužan je platiti administrativnu pristojbu u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objave ovoga Rješenja. Broj 01-01-26-041-10-II/07 19. veljače 2008. godine Sarajevo Predsjednica Sanja Božić, v. r. Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. tačka d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18., te u skladu sa članom 24. stav (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, zastupanog po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, i privrednog subjekta Grupa espresso d.o.o. Qubuški Bana Jelačića b.b., Qubuški, Bosna i Hercegovina zaprimljenu pod brojem 01-05-26-036-II/07 dana 23.10.2007. godine, Konkurencijski savjet, na 61. (šezdeset - prvoj) sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, je donio sljedeće RJEŠEWE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini sticanjem većinskog vlasničkog učešća od strane privrednog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija u privrednom subjektu Grupa espresso d.o.o. Qubuški, Bana Jelačića b.b., Qubuški, Bosna i Hercegovina. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasnicima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijski savjet je, u smislu člana 16. stav (1) Zakona o konkurenciji, dana 23.10.2007. godine zaprimio Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-036-II/07 (u daqnjem tekstu: Prijava), privrednog subjekta Jul ius Meinl Industriehol ding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija (u daqnjem tekstu: Podnosilac prijave ili Jul ius Meinl) zastupan po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, po kojoj namjerava kupiti većinsko učešće privrednog subjekta Grupa espresso d.o.o. Qubuški Bana Jelačića b.b., Qubuški, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: Grupa espresso). Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon) i čl. 8., 9. 10. Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te u skladu sa članom 31. istog Zakona Konkurencijski savjet je zatražio dopunu dana 23.11.2007. godine broj 01-05-26-036-1-II/07. Podnosilac prijave je u skladu sa zahtjevima Kon ku ren - cijskog savjeta dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 04.12.2007. godine broj 01-05-26-036-2-II/07 i dana 21.12.2007. godine broj 01-05-26-036-3-II/07. Nakon toga Konkurencijski savjet je dana 16.01.2008. godine broj 01-05-26-036-6-II/07 Podnosiocu Prijave izdao Potvrdu o prijemu kompetne i uredne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. stav (2) Zakona. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 43 Konkurencijski savjet u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdio sljedeće činjenice: Konkurencijski savjet je utvrdio da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici koncentracije 1.1. Privredni subjekt Jul ius Meinl Privredni subjekt Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, je registrovan u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 24405 dana 22.12.1986. godine i u većinskom vlasništvu (94,4%) je privrednog društva Cas tor Hold ing GmbH (dalje u tekstu: Cas tor Hold ing) koji predstavlja društvo-maticu svojih privrednih društavakćeri koje se nalaze u Republici Austriji, Republici Italiji, regiji Centralno - Istočne Evrope, Saveznoj Republici Wemačkoj i Ruskoj Federaciji, a koje čine Jul ius Meinl Grupu. Predmet poslovawa privrednog subjekta Jul ius Meinl je upravljanje i koordinacija svih pravnih subjekata koja su u potpunom ili većinskom vlasništvu Jul ius Meinl Grupe u skladu sa nalozima i instrukcijama privrednog društva Cas tor Hold ing. Glavna djelatnost Jul ius Meinl Grupe je proizvodwa kafe. Privredno društvo Cas tor Hold ing je registrovano u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 45735 dana 08.03.1991. godine. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog društva Cas tor Hold ing su rukovođenje i upravljanje imovinom i poslovanjem u svim društvima-kćerima Jul ius Meinl Grupe kroz vršenje konsolidacije godišwih finansijskih izvještaja. Prema podacima iz Prijave privredni subjekt Jul ius Meinl, odnosno privredno društvo Cas tor Hold ing te Jul ius Meinl Grupa nema supsidijarnih društava niti učešća u bilo kojem društvu u Bosni i Hercegovini, ali je prisutno na tržištu Bosne i Hercegovine preko privrednog subjekta Grupe espresso, koji obavlja distribuciju njegovih proizvoda. 1.2. Privredni subjekt Grupa espresso Privredni subjekt Grupa espresso d.o.o. Qubuški, Bana Jelačića b.b., Qubuški, Bosna i Hercegovina, registrovano je dana 11.04.2000. godine u Opštinskom sudu Široki Brijeg pod brojem 1-3322. Osnivač privrednog subjektu Grupa espresso je fizičko lice Jozo Petrović (JMB(..)* 1 ) Klobuk, općina Qubuški, Bosna i Hercegovina, sa osnovnim kapitalom u visini od 2.000,00 KM i u svom sastavu ima dvije registrovane poslovne jedinice/podružnice, i to Podružnicu Sarajevo, Ismeta A. Šerbe 30, Sarajevo i Podružnicu Bawa Luka, Wegoševa 46, Bawa Luka. Predmet poslovawa privrednog subjekta Grupa espresso u 2006. godinu je bila distribucija i prodaja kafe i prirodne flaširane vode za piće, servisiranje kafe-aparata i aparata za vodu. Privredni subjekt Grupa espresso u 2006. godini je prodao svoj pogon odnosno cjelokupnu opremu vezanu za proizvodnju prirodne flaširane vode privrednom društvu Bio Natura d.o.o. Qubuški, Nikole Kordića bb, Qubuški, kao i sve ugovore sa klijentima vezane za prodaju prirodne flaširane vode. Privredni subjekt Grupa espresso nema supsidijarnih društava niti učešća u drugim privrednim subjektima u Bosni i Hercegovini. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijski savjet je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primijenio odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Detaqni ugovor o prenosu učešća (u daqnjem tekstu: Ugovor) sklopljen dana 15. oktobra 2007. godine u Širokom Brijegu, Bosna i Hercegovina između privrednog subjekta Jul ius Meinl i fizičkog lica Joze Petrovića (JMB 1612965152740), Klobuk, opština Qubuški, Bosna i Hercegovina, osnivačem i jedinim članom privrednog subjekta Grupa espresso. Predmetnim Ugovorom Jozo Petrović je privrednom subjektu Jul ius Meinl prodao 90,0% osnovnog kapitala privrednog subjekta Grupa espresso, po cijeni od 2.151.413,00 KM (1.100.000,00 EUR), dok je zadržao vlasničko učešće od 10,0% osnovnog kapitala u istom privrednom subjektu. Pravni oblik predmetne koncentracije je sticanje kontrole kupovinom većine učešća u osnovnom kapitala privrednog subjekta Grupa espresso od strane privrednog subjekta Jul ius Meinl, u skladu sa članom 12. stav (1) Zakona. 4. Obaveza prijave namjere koncentracije Ukupni prihodi privrednih subjekata učesnika predmetne koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tabela 1. Ukupni prihod (KM)Cas tor Hold ing /Jul ius Meinl Group Grupa espresso Svijet (..)** (..)** Bosna i Hercegovina (..)** (..)** Ukupni prihod učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, odnosno privredni subjekt Cas tor Hold ing/Jul ius Meinl Group je ostvario prihod 174.882.870,00 KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da jedan od učesnika koncentracije registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine podnosilac Prijave, na osnovu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, je obavezan podnijeti Prijavu. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proiz - vode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjewivi s obzirom na wihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cjelokupnu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoqno ujednačenim uslovima koji to tržište bitno razlikuje od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržište proizvoda predmetne koncentracije je tržište espresso kafe. Relevantnim geografskim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište Bosne i Hercegovine, budući da učesnici koncentracije djeluju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se prodaja espresso kafe na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 14 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 6. Analiza relevantnog tržišta Privredni subjekt Jul ius Meinl Group proizvodi espresso kafu i preko privrednog subjekta Grupa espresso distribuira u Bosni i Hercegovini, pri čemu se 70,0% uvezenih proizvoda distribuira u maloprodaju, a 30,0% u veleprodaju. Privredni subjekt Grupa espresso uvezenu espresso kafu dalje plasira na tržište Bosne i Hercegovine preko privrednih subjekta Krušik d.o.o., Bijeqina, Trimix d.o.o. Bjelina, Mendeš d.o.o., Brčko, Voće tran sit d.o.o., Tuzla, Adilagić d.o.o., Sanski Most i San dra Com merce d.o.o., Bihać. Grupa espresso je na teritoriji Bosne i Hercegovine prisutna kao jedini dis trib uter kafe privrednog subjekta Cas tor Hold ing, odnosno Jul ius Meinl te ne prodaje niti distribuira kafu niti jednog drugog privrednog subjekta. Po podacima navedenim u Prijavi struktura tržišnih učešća učesnika koncentracije i njegovih glavnih konkurenata na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini (31.12.2006. godine) je: Tabela 2. R.b Naziv privrednog subjekta Tržišno učešće% 1. Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo 15,0 2. Doncaffe In ter na tional d.o.o. Sarajevo 13,0 3. Vispak d.d. Visoko 10,0 4. Franck d.o.o. Sarajevo 8,0 5. Nes tle Adri atic BH doo Sarajevo 5,0 6. Eurovip doo Čitluk 5,0 7. Procaffe d.o.o. Sarajevo 4,0 8. Miocaffe doo Čitluk 4,0 9. Cas tor Hold ing GmbH/ Jul ius Meinl/ Grupa espresso 4,0 10. Marcaffe d.o.o. Kiseljak 3,0 11. MB Impex d.o.o. Bawa Luka 2,0 12. Ostali 27,0 UKUPNO 100,0 Prema podacima (Tabela 2) najaveće tržišno učešće na relevantnom tržištu od 15,0% ima privredni subjekt Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo te privredni subjekt Doncaffe In ter na tional d.o.o. Sarajevo sa tržišnim učešćem od 13,0% dok učesnici koncentracije imaju tržišno učešće od 4,0% 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je, nakon procjene i analize podataka, u smislu člana 17. Zakona, i utvrđenih činjenica u postupku donošewa predmetnog Rješewa ocijenio da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da privredni subjekat Jul ius Meinl djeluje u Bosni i Hercegovini preko privrednog subjekta Grupa espresso te će tržišna učešća ostati nepromijenjena i da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Predmetnom koncentracijom privredno društvo Cas tor Hold ing, odnosno privredno duštvo Jul ius Meinl kupuje svog ekskluzivnog distributera u Bosni i Hercegovini te na taj način tržišna učešća privrednih subjekta učesnika koncentracije ostaju nepromijenjena nakon provođewa predmetne koncentracije. Konkurencijski savjet je utvrdio da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara niti jača dominantan položaj na relevantnom tržištu prodaje espresso kafe u Bosni i Hercegovini te je odlučio kao u dispozitivu ovog Rješewa. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje Podnosilac prijave, u skladu sa članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administartivnim taksama u vezi sa procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješewa odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 01-05-26-036-8-II/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sawa Božić, s. r. Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. tačka d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18., te u skladu sa članom 24. stav (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, zastupanog po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, i privrednog subjekta Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina, zaprimljenu pod brojem 01-05-26-036-II/07 dana 23.10.2007. godine, Konkurencijsko vijeće, na 61. (šezdesetprvoj) sjednici održanoj 19. februara 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini sticanjem većinskog vlasničkog udjela od strane privrednog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija u privrednom subjektu Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je, u smislu člana 16. stav (1) Zakona o konkurenciji, dana 23.10.2007. godine zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-036-II/07 (u daljnjem tekstu Prijava), privrednog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija (u daljnjem tekstu: Podnosilac prijave ili Jul ius Meinl) zastupan po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, po kojoj namjerava kupiti većinski udio privrednog subjekta Grupa espresso d.o.o. Ljubuški Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Grupa espresso). Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 8., 9. 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te u skladu sa članom 31. istog Zakona Konkurencijsko vijeće je zatražilo dopunu dana 23.11.2007. godine broj 01-05-26- 036-1-II/07. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 45 Podnosilac prijave je u skladu sa zahtjevima Konkuren - cijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 04.12.2007. godine broj 01-05-26-036-2-II/07 i dana 21.12.2007. godine broj 01-05-26-036-3-II/07. Nakon toga Konkurencijsko vijeće je dana 16.01.2008. godine broj 01-05-26-036-6-II/07 Podnosiocu Prijave izdalo Potvrdu o prijemu kompetne i uredne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. Stav (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici koncentracije 1.1. Privredni subjekt Jul ius Meinl Privredni subjekt Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, je registrovan u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 24405 dana 22.12.1986. godine i u većinskom vlasništvu (94,4%) je privrednog društva Cas tor Hold ing GmbH (dalje u tekstu: Cas tor Hold ing) koji predstavlja društvo-maticu svojih privrednih društava-kćeri koje se nalaze u Republici Austriji, Republici Italiji, regiji Centralno - Istočne Evrope, Saveznoj Republici Njemačkoj i Ruskoj Federaciji, a koje čine Jul ius Meinl Grupu. Predmet poslovanja privrednog subjekta Jul ius Meinl je upravljanje i koordinacija svih pravnih subjekata koji su u potpunom ili većinskom vlasništvu Jul ius Meinl Grupe u skladu sa nalozima i instrukcijama privrednog društva Cas tor Hold ing. Glavna djelatnost Jul ius Meinl Grupe je proizvodnja kafe. Privredno društvo Cas tor Hold ing je registrovano u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 45735 dana 08.03.1991. godine. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog društva Cas tor Hold ing su rukovođenje i upravljanje imovinom i poslovanjem u svim društvima-kćerima Jul ius Meinl Grupe kroz vršenje konsolidacije godišnjih finansijskih izvještaja. Prema podacima iz Prijave privredni subjekt Jul ius Meinl, odnosno privredno društvo Cas tor Hold ing te Jul ius Meinl Grupa nema supsidijarnih društava niti udjela u bilo kojem društvu u Bosni i Hercegovini, ali je prisutno na tržištu Bosne i Hercegovine preko privrednog subjekta Grupe espresso, koji obavlja distribuciju njegovih proizvoda. 1.2. Privredni subjekt Grupa espresso Privredni subjekt Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina, registrovano je dana 11.04.2000. godine u Općinskom sudu Široki Brijeg pod brojem 1-3322. Osnivač privrednog subjektu Grupa espresso je fizičko lice Jozo Petrović (JMB (..)* 1) Klobuk, općina Ljubuški, Bosna i Hercegovina, sa osnovnim kapitalom u visini od 2.000,00 KM i u svom sastavu ima dvije registrovane poslovne jedinice / podružnice, i to Podružnicu Sarajevo, Ismeta A. Šerbe 30, Sarajevo i Podružnicu Banja Luka, Njegoševa 46, Banja Luka. Predmet poslovanja privrednog subjekta Grupe espresso u 2006. godinu je bila distribucija i prodaja kafe i prirodne flaširane vode za piće, servisiranje kafe-aparata i aparata za vodu. Privredni subjekt Grupa espresso 2006. godine je prodao svoj pogon odnosno cjelokupnu opremu vezanu za proizvodnju prirodne flaširane vode privrednom društvu Bio Natura d.o.o. Ljubuški, Nikole Kordića bb, Ljubuški, kao i sve ugovore s klijentima vezane za prodaju prirodne flaširane vode. Privredni subjekt Grupa espresso nema supsidijarnih društava niti udjela u drugim privrednim subjektima u Bosni i Hercegovini. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Detaljni ugovor o prenosu udjela (u daljnjem tekstu: Ugovor) sklopljen dana 15. oktobra 2007. godine u Širokom Brijegu, Bosna i Hercegovina, između privrednog subjekta Jul ius Meinl i fizičkog lica Joze Petrovića (JMB 1612965152740), Klobuk, općina Ljubuški, Bosna i Hercegovina, osnivačem i jedinim članom privrednog subjekta Grupa espresso. Predmetnim Ugovorom Jozo Petrović je privrednom subjektu Jul ius Meinl prodao 90,0% osnovnog kapitala privrednog subjekta Grupe espresso, po cijeni od 2.151.413,00 KM (1.100.000,00 EUR), dok je zadržao vlasnički udio od 10,0% osnovnog kapitala u istom privrednom subjektu. Pravni oblik predmetne koncentracije je sticanje kontrole kupovinom većine udjela u osnovnom kapitala privrednog subjekta Grupa espresso od strane privrednog subjekta Jul ius Meinl, u skladu sa članom 12. stav (1) Zakona. 4. Obaveza prijave namjere koncentracije Ukupni prihodi privrednih subjekata učesnika predmetne koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tabela 1. Ukupni prihod (KM)Cas tor Hold ing /Jul ius Meinl Group Grupa espresso Svijet (..)* (..)* Bosna i Hercegovina (..)* (..)* Ukupni prihod učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, odnosno privredni subjekt Cas tor Hold ing /Jul ius Meinl Group je ostvario prihod 174.882.870,00 KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da je jedan od učesnika koncentracije registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine podnosilac Prijave, na osnovu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona, je obavezan podnijeti Prijavu. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjivi s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cjelokupnu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koji to tržište bitno razlikuju od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržište proizvoda predmetne koncentracije je tržište espresso kafe. Relevantnim geografskim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište Bosne i Hercegovine, budući da učesnici koncentracije djeluju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se prodaja espresso kafe na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 1 (..)** - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 14 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 6. Analiza relevantnog tržišta Privredni subjekt Jul ius Meinl Group proizvodi espresso kafu i preko privrednog subjekta Grupa espresso distribuira u Bosni i Hercegovini, pri čemu se 70,0% uvezenih proizvoda distribuira u maloprodaju, a 30,0% u veleprodaju. Privredni subjekt Grupa espresso uvezenu espresso kafu dalje plasira na tržište Bosne i Hercegovine preko privrednih subjekata Krušik d.o.o., Bijeljina, Trimix d.o.o. Bjelina, Mendeš d.o.o., Brčko, Voće tran sit d.o.o., Tuzla, Adilagić d.o.o., Sanski Most i San dra Com merce d.o.o., Bihać. Grupa espresso je na teritoriji Bosne i Hercegovine prisutna kao jedini dis trib uter kafe privrednog subjekta Cas tor Hold ing, odnosno Jul ius Meinl te ne prodaje niti distribuira kafu niti jednog drugog privrednog subjekta. Po podacima navedenim u Prijavi struktura tržišnih udjela učesnika koncentracije i njegovih glavnih konkurenata na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini (31.12.2006. godine) je: Tabela 2. R.b. Naziv privrednog subjekta Tržišni udio% 1.Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo 15,0 2.Doncaffe In ter na tional d.o.o. Sarajevo 13,0 3.Vispak d.d. Visoko 10,0 4.Franck d.o.o. Sarajevo 8,0 5.Nes tle Adri atic BH doo Sarajevo 5,0 6.Eurovip doo Čitluk 5,0 7.Procaffe d.o.o. Sarajevo 4,0 8.Miocaffe doo Čitluk 4,0 9.Cas tor Hold ing GmbH/ Jul ius Meinl/ Grupa espresso 4,0 10.Marcaffe d.o.o. Kiseljak 3,0 11.MB Impex d.o.o. Banja Luka 2,0 12.Ostali 27,0 UKUPNO 100,0 Prema podacima (Tabela 2) najaveći tržišni udio na mjerodavnom tržištu od 15,0% ima privredni subjekt Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo te privredni subjekt Doncaffe In - ter na tional d.o.o. Sarajevo sa tržišnim udjelom od 13,0% dok učesnici koncentracije imaju tržišni udio od 4,0%. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka, u smislu člana 17. Zakona, i utvrđenih činjenica u postupku donošenja predmetnog Rješenja ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da privredni subjekat Jul ius Meinl djeluje u Bosni i Hercegovini preko privrednog subjekta Grupa espresso te će tržišni udjeli ostati nepromijenjeni i da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Predmetnom koncentracijom privredno društvo Cas tor Hold ing, odnosno privredno duštvo Jul ius Meinl kupuje svog ekskluzivnog distributera u Bosni i Hercegovini te na taj način tržišni udjeli privrednih subjekta učesnika koncentracije ostaju nepromijenjeni nakon provođenja predmetne koncentracije. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara i niti jača dominantan položaj na relevantnom tržištu prodaje espresso kafe u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u dispozitivu ovog Rješenja. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje Podnosilac prijave, u skladu s članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administartivnim taksama u vezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Su - dom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-05-26-036-8-II/07 19. februara 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sanja Božić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) pod e) članka 42. točka d) u svezi s čl. 12., 14., 16. i 18., te sukladno članku 24. stavak (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između gospodarskog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, zastupanog po odvjetniku Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, i gospodarskog subjekta Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina, zaprimljenu pod brojem 01-05-26-036-II/07 dana 23.10.2007. godine, Konkurencijsko vijeće, na 61. (šezdesetprvoj) sjednici održanoj 19. veljače 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini stjecanjem većinskog vlasničkog udjela od strane gospodarskog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija u gospodarskom subjektu Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina. 2.Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je, u smislu članka 16. stavak (1) Zakona o konkurenciji, dana 23.10.2007. godine zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-036-II/07 (u daljnjem tekstu Prijava), gospodarskog subjekta Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija (u daljnjem tekstu: Podnositelj prijave ili Jul ius Meinl) zastupan po odvjetniku Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevo, po kojoj namjerava kupiti većinski udjel gospodarskog subjekta Grupa espresso d.o.o. Ljubuški Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Grupa espresso). Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu članka 30. stavak (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 8., 9. 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te sukladno članku 31. istog Zakona Konkurencijsko vijeće je zatražilo dopunu dana 23.11.2007. godine broj 01-05-26- 036-1-II/07. Podnositelj prijave je sukladno zahtjevima Konku ren cijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 04.12.2007. godine broj 01-05-26-036-2-II/07 i dana 21.12.2007. godine broj 01-05-26-036-3-II/07. Nakon toga Konkurencijsko vijeće je dana 16.01.2008. godine broj 01-05-26-036-6-II/07 Podnositelju Prijave izdalo Potvrdu o prijemu kompetne i uredne Prijave, u smislu članka 30. stavak (3) Zakona. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 47 Podnositelj prijave je naveo da nema obvezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorija Bosne i Hercegovine, u smislu članka 30. stavak (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu članka 16. stavak (1) Zakona. 1. Sudionici koncentracije 1.1. Gospodarski subjekt Jul ius Meinl Gospodarski subjekt Jul ius Meinl Industrieholding GmbH, G. 3-7 1160, Beč, Republika Austrija, je registriran u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 24405 dana 22.12.1986. godine i u većinskom vlasništvu (94,4%) je gospodarskog društva Cas tor Hold ing GmbH (dalje u tekstu: Cas tor Hold ing) koji predstavlja društvo-maticu svojih gospodarskih društva-kćeri koje se nalaze u Republici Austriji, Republici Italiji, regiji Centralno - Istočne Eu rope, Saveznoj Republici Njemačkoj i Ruskoj Federaciji, a koje čine Jul ius Meinl Grupu. Predmet poslovanja gospodarskog subjekta Jul ius Meinl je upravljanje i koordiniranje svih pravnih subjekata koja su u potpunom ili većinskom vlasništvu Jul ius Meinl Grupe sukladno nalozima i instrukcijama gospodarskog društva Cas tor Hold ing. Glavna djelatnost Jul ius Meinl Grupe je proizvodnja kafe. Gospodarsko društvo Cas tor Hold ing je registrirano u Trgovačkom sudu Beč, broj HRB 45735 dana 08.03.1991. godine. Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog društva Cas tor Hold ing su rukovođenje i upravljanje imovinom i poslovanjem svih društava-kćeri Jul ius Meinl Grupe kroz vršenje konsolidiranja godišnjih financijskih izvještaja. Prema podacima iz Prijave gospodarski subjekt Jul ius Meinl, odnosno gospodarsko društvo Cas tor Hold ing te Jul ius Meinl Grupa nema supsidijarnih društava niti udjela u bilo kojem društvu u Bosni i Hercegovini, ali je prisutan na tržištu Bosne i Hercegovine preko gospodarskog subjekta Grupe espresso, koji obavlja distribuciju njegovih proizvoda. 1.2. Gospodarski subjekt Grupa espresso Gospodarski subjekt Grupa espresso d.o.o. Ljubuški, Bana Jelačića b.b., Ljubuški, Bosna i Hercegovina, registrirano je dana 11.04.2000. godinu u Općinskom sudu Široki Brijeg pod brojem 1-3322. Utemeljitelj gospodarskog subjekta Grupa espresso je fizičko lice Jozo Petrović (JMB (..)* 1) Klobuk, općina Ljubuški, Bosna i Hercegovina sa temeljnim kapitalom u visini od 2.000,00 KM i u svom sastavu ima dvije registrirane poslovne jedinice/podružnice i to Podružnicu Sarajevo, Ismeta A. Šerbe 30, Sarajevo i Podružnicu Banja Luka, Njegoševa 46, Banja Luka. Predmet poslovanja gospodarskog subjekta Grupe espresso u 2006. godinu je bila distribuiranje i prodaja kafe i prirodne flaširane vode za piće, servisiranje kafe-aparata i aparata za vodu. Gospodarski subjekt Grupa espresso 2006. godine je prodao svoj pogon odnosno cjelokupnu opremu vezanu za proizvodnju prirodne flaširane vode gospodarskom društvu Bio Natura d.o.o. Ljubuški, Nikole Kordića bb, Ljubuški, kao i sve ugovore s klijentima vezane za prodaju prirodne flaširane vode. Gospodarski subjekt Grupa espresso nema supsidijarnih društava niti udjela u drugim gospodarskim subjektima u Bosni i Hercegovini. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata. 3. Pravni temelj i oblik koncentracije Pravni temelj predmetne koncentracije je Detaljni ugovor o prijenosu udjela (u daljnjem tekstu: Ugovor) sklopljen dana 15. listopada 2007. godine u Širokom Brijegu, Bosna i Hercegovina, između gospodarskog subjekta Jul ius Meinl i fizičkog lica Joze Petrovića (JMB 1612965152740), Klobuk, općina Ljubuški, Bosna i Hercegovina, utemeljiteljem i jedinim članom gospodarskog subjekta Grupa espresso. Predmetnim Ugovorom Jozo Petrović je gospodarskom subjektu Jul ius Meinl prodao 90,0% temeljnog kapitala gospodarskog subjekta Grupe espresso, po cijeni od 2.151.413,00 KM (1.100.000,00 EUR), dok je zadržao vlasnički udjel od 10,0% temeljnog kapitala u istom gospodarskom subjektu. Pravni oblik predmetne koncentracije je stjecanje kontrole kupovinom većine udjela u temeljnom kapitala gospodarskog subjekta Grupa espresso od strane gospodarskog subjekta Jul ius Meinl, sukladno članku 12. stavak (1) Zakona. 4. Obveza prijave namjere koncentracije Ukupni prihodi gospodarskih subjekata sudionika predmetne koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tablica 1. Ukupni prihod (KM)Cas tor Hold ing /Jul ius Meinl Group Grupa espresso Svijet (..)** (..)** Bosna i Hercegovina (..)** (..)** Ukupni prihod sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, odnosno gospodarski subjekt Cas tor Hold ing/Jul ius Meinl Group je ostvario prihod 174.882.870,00 KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da je jedan od sudionika koncentracije registriran na teritoriju Bosne i Hercegovine podnositelj Prijave, na temelju članka 14. stavak (1) točka a) Zakona, je obvezan podnijeti Prijavu. 5. Mjerodavno tržište Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom tržištu. Prema odredbi članka 4. Odluke o utvrđivanju mjero davnog tržišta mjerodavno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenljivi s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitetu, namjenu, cijenu ili način uporabe. Nadalje, prema članku 5. Odluke o utvrđivanju mjero davnog tržišta mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu obuhvaća cjelokupan ili dio teritorija Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini mjerodavnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koji to tržište bitno razlikuje od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim zemljopisnim tržištima. Mjerodavno tržišta proizvoda predmetne koncentracije je tržište espresso kafe. Mjerodavnim zemljopisnim tržištem predmetne koncen tra - cije smatra se tržište Bosne i Hercegovine, budući da sudionici koncentracije djeluju na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog, mjerodavnim tržištem predmetne koncentracije smatra se prodaja espresso kafe na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. 6. Analiza mjerodavnog tržišta Gospodarski subjekt Jul ius Meinl Group proizvodi espresso kafu i preko gospodarskog subjekta Grupa espresso distribuira je u Bosni i Hercegovini, pri čemu se 70,0% uvezenih proizvoda distribuira u maloprodaju, a 30,0% u veleprodaju. Gospodarski 1 (..)* - podatci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 14 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. subjekt Grupa espresso uvezenu espresso kafu dalje plasira na tržište Bosne i Hercegovine preko gospodarskih subjekta Krušik d.o.o., Bijeljina, Trimix d.o.o. Bjelina, Mendeš d.o.o., Brčko, Voće tran sit d.o.o., Tuzla, Adilagić d.o.o., Sanski Most i San dra Com merce d.o.o., Bihać. Grupa espresso je na teritoriju Bosne i Hercegovine prisutna kao jedini dis trib uter kafe gospodarskog subjekta Cas tor Hold - ing, odnosno Jul ius Meinl te ne prodaje niti distribuira kafu niti jednog drugog gospodarskog subjekta. Po podatcima navedenim u Prijavi struktura tržišnih udjela sudionika koncentracije i njegovih glavnih konkurenata na tržištu espresso kafe u Bosni i Hercegovini (31.12.2006. godine) je: Tablica 2. R.b Naziv gospodarskog subjekta Tržišni udjel% 1. Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo 15,0 2. Doncaffe In ter na tional d.o.o. Sarajevo 13,0 3. Vispak d.d. Visoko 10,0 4. Franck d.o.o. Sarajevo 8,0 5. Nes tle Adri atic BH doo Sarajevo 5,0 6. Eurovip doo Čitluk 5,0 7. Procaffe d.o.o. Sarajevo 4,0 8. Miocaffe doo Čitluk 4,0 9. Cas tor Hold ing GmbH/ Jul ius Meinl/ Grupa espresso 4,0 10. Marcaffe d.o.o. Kiseljak 3,0 11. MB Impex d.o.o. Banja Luka 2,0 12. Ostali 27,0 UKUPNO 100,0 Prema podatcima (Tablica 2) najveći tržišni udjel na mjerodavnom tržištu od 15,0% ima gospodarski subjekt Grand kafa-DK trade d.o.o. Sarajevo te gospodarski subjekt Doncaffe In ter na tional d.o.o. Sarajevo sa tržišnim udjelom od 13,0% dok sudionici koncentracije imaju tržišni udjel od 4,0%. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka, u smislu članka 17. Zakona, i utvrđenih činjenica u postupku donošenja predmetnog Rješenja ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da gospodarski subjekt Jul ius Meinl djeluje u Bosni i Hercegovini preko gospodarskog subjekta Grupa espresso te će tržišni udjeli ostati nepromijenjeni i da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na mjerodavnom tržištu. Predmetnom koncentracijom gospodarsko društvo Cas tor Hold ing, odnosno gospodarsko duštvo Jul ius Meinl kupuje svog ekskluzivnog distributera u Bosni i Hercegovini te na taj način tržišni udjeli gospodarskih subjekta sudionika koncentracije ostaju nepromijenjeni nakon provođenja predmetne koncentracije. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom gospodarskih subjekata ne stvara i niti jača prevladavajući položaj na mjerodavnom tržištu prodaje espresso kafe u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u izreci ovog Rješenja. 8. Administrativna pristojba Na ovo Rješenje Podnositelj prijave, sukladno članku 2. tarifni broj 107. stavak (1) točka d) 1) Odluke o administartivnim pristojbama u svezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obvezan je platiti administrativnu pristojbu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegove objave. Broj 01-05-26-036-8-II/07 19. veljače 2008. godine Sarajevo Predsjednica Sanja Božić, v. r. CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 39. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine na 2. sjednici od 27. februara 2008. godine, donosi ODLUKU 1 O POVLAČEWU IZ OPTICAJA NOV ČANICA, APOENA 1 KONVERTIB ILNE MARKE 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Centralna banka) povlači iz opticaja novčanice, apoena 1 konvertibilne marke, koje se nalaze u opticaju kao zakonsko sredstvo plaćawa u skladu sa Odlukom o izdavanju i puštanju u opticaj novčanica konvertibilne marke ("Službeni glasnik BiH", broj 10/98). 2.Povlačenje novčanica iz tačke 1. ove Odluke obavljaće komercijalne banke počev od 1. januara 2009. godine, zakqučno do 31. marta 2009. godine. Centralna banka će, povučene novčanice iz tačke 1. ove Odluke, primati od komercijalnih banaka putem izdvojenih trezora. 3.Imaoci novčanica iz tačke 1. ove Odluke mogu nesmetano vršiti plaćawa tim novčanicama u prometu, zakqučno do 31. decembra 2008. godine. 4.Počev od 1. januara 2009. godine, novčanice iz tačke 1. ove Odluke prestaju biti zakonsko sredstvo plaćawa i ne mogu se primati u prometu za podmirivanje bilo kakvih obaveza. 5.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavqivawa u "Službenom glasniku BiH", a objaviće se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 310 /08 27. februara 2008. godine Sarajevo Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner mr Kemal Kozarić, s. r. Na osnovu člana 39. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 2. sjednici od 27. februara 2008. godine, donosi ODLUKU 2 O POVLAČENJU IZ OPTICAJA NOVČANICA, APO ENA 1 KONVERTIBILNE MARKE 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) povlači iz opticaja novčanice, apoena 1 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 49 konvertibilne marke, koje se nalaze u opticaju kao zakonsko sredstvo plaćanja u skladu sa Odlukom o izdavanju i puštanju u opticaj novčanica konvertibilne marke ("Službeni glasnik BiH", broj 10/98). 2.Povlačenje novčanica iz tačke 1. ove Odluke obavljat će komercijalne banke počev od 1. januara 2009. godine, zaključno do 31. marta 2009. godine. Centralna banka će, povučene novčanice iz tačke 1. ove Odluke, primati od komercijalnih banaka putem izdvojenih trezora. 3.Imaoci novčanica iz tačke 1. ove Odluke mogu nesmetano vršiti plaćanja tim novčanicama u prometu, zaključno do 31. decembra 2008. godine. 4.Počev od 1. januara 2009. godine, novčanice iz tačke 1. ove Odluke prestaju biti zakonsko sredstvo plaćanja i ne mogu se primati u prometu za podmirivanje bilo kakvih obaveza. 5.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 310 /08 27. februara 2008. godine Sarajevo Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner mr. Kemal Kozarić, s. r. Na osnovi članka 39. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 2. sjednici od 27. veljače 2008. godine, donosi ODLUKU 1 O POVLAČENJU IZ OPTJECAJA NOVČANICA, APOENA 1 KONVERTIBILNE MARKE 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) povlači iz optjecaja novčanice, apoena 1 konvertibilne marke, koje se nalaze u optjecaju kao zakon - sko sredstvo plaćanja u skladu sa Odlukom o izdavanju i puštanju u optjecaj novčanica konvertibilne marke ("Službeni glasnik BiH", broj 10/98). 2.Povlačenje novčanica iz točke 1. ove Odluke obavljat će komercijalne banke počev od 1. siječnja 2009. godine, zaključno do 31. ožujka 2009. godine. Centralna banka će, povučene novčanice iz točke 1. ove Odluke, primati od komercijalnih banaka putem izdvojenih trezora. 3.Imatelji novčanica iz točke 1. ove Odluke mogu nesmetano vršiti plaćanja tim novčanicama u prometu, zaključno do 31. prosinca 2008. godine. 4.Počev od 1. siječnja 2009. godine, novčanice iz točke 1. ove Odluke prestaju biti zakonsko sredstvo plaćanja i ne mogu se primati u prometu za podmirivanje bilo kakvih obveza. 5.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 310/08 27. veljače 2008. godine Sarajevo Predsjedatelj Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner mr. Kemal Kozarić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 149/06, rješavajući apelaciju Ra - dio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Haxiomerovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 2 Odbija se kao neosnovana apelacija Ra dio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Haxiomerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ra dio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Haxiomerović (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine. 2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1053/04 od 17. novembra 2005. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu, zato što je bila preuranjena. Naime, u postupku odlučivawa o apelaciji utvrđeno je da su apelanti prije podnošewa apelacije u kojoj osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda izjavili reviziju protiv te presude i da je postupak rješavawa revizije u toku na Vrhovnom sudu. Ustavni sud je zakqučio da bi donošenjem svoje odluke prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Apelantima je u Odluci o dopustivosti kom je odbačena wihova apelacija kao nedozvoljena ostavljena mogućnost da nakon donošewa odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, bez obzira na razloge i vrstu te odluke, ponovo podnesu apelaciju Ustavnom sudu. 3. S obzirom na to da je, rješavajući o reviziji apelanata, Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-987/04 od 26. oktobra 2005. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu, apelanti su ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 27. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Zijada Haxiomerovića (u daqnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni sud nije dostavio odgovor, a tužilac je dostavio odgovor 20. februara 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, tužiočev odgovor na apelaciju je 26. decembra 2007. godine upućen apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 8. Presudom Kantonalnog suda broj P-51/03 od 25. juna 2003. godine apelanti su, kao tuženi, obavezani da Zijadu Haxiomeroviću (u daqnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom od 2. aprila 2003. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelanti su, takođe, obavezani da izreku ove presude nakon njene pravosnažnosti objave na RTV Federacije BiH, u terminu emisije politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana pod prijetwom izvršewa. Tužiočev tužbeni zahtjev, koji je iznosio 40.000,00 KM, odbijen je u preostalom dijelu kao previsok i neosnovan. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je u dokaznom postupku u kom su sprovedeni dokazi salušanjem stranaka i brojnih svjedoka izvršen i uvid u dokumentaciju priloženu u spisu i transkript emisije "60 minuta" od 10. marta 2003. godine u dijelu koji se odnosi na tužioca. Kantonalni sud je utvrdio da je tužilac 14. februara 2003. godine apelantima uputio demanti informacije koja se odnosi na njega i da su apelanti tužiočev faks primili istog dana, ali da demanti informacije nije objavljen. Kao nesporno među strankama je utvrđeno da je u spornom prilogu emisije objavljeno da "snage podjele sada predvodi mostarska SDA sa svojom perjanicom načelnikom Općine Stari grad Zijadom Haxiomerovićem. Podsjetimo da je Haxiomerović, među ostalima, nedavno izjavio da bi se ujedinjenjem Mostara otvorio prostor za hrvatski prodor u bošwački teritorij. Priča o nacionalnoj podjeli teritorija u Mostaru, koju Zijad Haxiomerović pokušava prodati frustriranim građanima ovog grada, izgleda, ne važi za njega. Ovo što vidite iza mene je Haxiomerovićeva vila koja se nalazi u zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada. I dok tijekom radnog dana Bošwake poziva da ostanu u svom ratnom getu i ne dopuste takozvani hrvatski prodor, Zijad Haxiomerović vikendom lješkari u svojoj vili u većinskom hrvatskom dijelu grada. Kao što vidite, to je lijep objekat koji jedan općinski načelnik, koji drži do sebe i koji je još iz SDA, sebi i svojoj obiteqi treba i mora priuštiti, za nacionalne interese, a u inat štrajkovima prosvjetara, zdravstvenih i sudskih radnika i ekonomskom slomu općine kojoj je na čelu". Uvidom u kopiju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole od 4. novembra 1976. godine, koja glasi na imena Himzije i Ahmeta Haxiomerovića i koju apelanti nisu osporavali, utvrđeno je da sopstvenik i korisnik zgrade koja je u emisiji prikazana kao tužiočeva svojina nije tužilac, nego njegovi roditeqi sa kojima on i njegova porodica ne žive zajedno. Dalje, iz iskaza autora priloga emisije Jukića, kao svjedoka, utvrđeno je da povodom spornog priloga u emisiji autor nije kontaktirao sa tužiocem, niti na pouzdan način provjerio informacije koje je objavio, ne uzimajući u obzir princip zaštite tužiočeve privatnosti. Kantonalni sud smatra da se u spornoj emisiji, na način kako je prezentovana informacija, može jedino steći utisak kako se radi o vili koja je lična tužiočeva svojina i da ju je on sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji koja vlada u Mostaru. 10. Kantonalni sud nije uvažio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta Bakira Haxiomerovića, utvrdivši da je ovaj apelant na špici emisije najavljen kao urednik iz čega jasno proizilazi da je kao urednik emisije odgovoran u smislu čl. 2 i 3 Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, prema kojima za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način nadziralo sadržinu tog izražavawa, ako su namjerno ili zbog nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice. U konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da drugotuženi, kao urednik emisije, predstavlja lice koje nadzire sadržinu izražavawa u emisiji, pa iz te okolnosti proizilazi njegova odgovornost. 11. Dalje, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stawa o iznošenju neistinitih činjenica o tuženom, Kantonalni sud, ocjenjujući odredbe Zakona o zaštiti od klevete, zakqučio je da su apelanti namjerno ili zbog nepažnje zanemarili neistinitost izražavawa, kao i princip zaštite tužiočeve privatnosti. Utvrđujući obilježja klevete koju su apelanti izvršili u odnosu na tužioca, Kantonalni sud navodi da apelanti nisu iznijeli stanovište, ideju ili mišljenje o djelovanju tužioca kao javnog službenika, što on kao tadašwi načelnik Opštine Stari grad nesporno jeste, nego da je riječ o iznošenju netačnih činjenica iz njegovog privatnog života, o vili u njegovoj svojini u kojoj on leškari i koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji građana Mostara, čime je nanesena šteta tužiočevom ugledu. Kantonalni sud smatra da je prekoračen i veći stepen tolerancije od onog koji se, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva kada su javnim službenicima upućene kritike i koje oni moraju da tolerišu u intenzivnijoj mjeri nego obični građani, jer se svjesno izlažu pomnijem ispitivanju wihovih riječi i djela pred sudom javnosti, time što se dijelovi navoda emisije odnose na tužiočevu privatnost, a ne na njegov politički angažman ili vršenje njegove funkcije. Navodeći član 10 Evropske konvencije shodno kom svako ima pravo na slobodu izražavawa, ali i da ostvarivanje te slobode, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe određenim uslovima ili ograničewima koja su u demokratskom društvu neophodna, između ostalog i radi zaštite ugleda i prava drugih, Kantonalni sud smatra da je sloboda izražavawa kao osnovni princip demokratskog društva prekoračena iznošenjem netačnih informacija iz tužiočevog privatnog života. U tom smislu, Kantonalni sud je jasno razgraničio navode priloga u emisiji koji se odnose na tužiočev politički angažman u kom se implicira da je protiv ujedinjenja Mostara i za njegovu nacionalnu podjelu, smatrajući da se ne radi o kleveti, nego o izražavanju mišljewa apelanata koje je zaštićeno zakonskim propisima, pa, stoga, ti navodi nisu uzeti u obzir pri određivanju visine naknade štete, nego samo navodi u kojima se za tužioca kaže da je sopstvenik vile, da on kao opštinski načelnik sebi i svojoj porodici treba i mora da priušti tako lijep objekat, a za nacionalne interese. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio i odgovornost apelanata u smislu odredbi člana 6 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete koji predviđa odgovornost za štetu nastalu iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica za lica koja su znala da je neko izražavanje neistinito ili su nepažwom zanemarila neistinitost tog izražavawa, a ono se odnosi na neistinite činjenice. Isto tako, Kantonalni sud je utvrdio da apelanti nisu postupili ni u smislu člana 19 Zakona o medijima shodno kom su mediji dužni da objave tačne, nepristrasne i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje qudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, jer je očigledno da činjenice iz spornog priloga nisu provjerene ili su namjerno pogrešno interpretirane. 12. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2005. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ocijenio sve sprovedene dokaze, da je nesporno utvrđeno da je o tužiocu iznesena netačna činjenica koja ima sva obilježja klevete, jer takva činjenica s obzirom na svoju sadržinu i okolnosti pod kojima je data škodi tužiočevom ugledu, te da su na taj način ispunjeni osnovni uslovi da se utvrdi građanska odgovornost tuženika za štetu nanesenu tužiočevom ugledu. U pogledu određivawa visine naknade za nematerijalnu štetu, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno utvrdio i pravilno primijenio odredbe člana 200 ZOO i člana 10 Zakona o zaštiti od klevete, posebno ocjenjujući okolnost da apelanti nisu objavili tužiočev demanti koji im je uputio i da dosuđeni iznos predstavlja zadovoljenje tužiocu za nematerijalno dobro kog je lišen i pruža mu zadovoqstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo. 13. Osvrćući se na navode žalbe apelanata da je prvostepenom odlukom narušena wihova sloboda izražavawa, Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 51 Vrhovni sud konstatuje da su ovi žalbeni navodi neosnovani, jer apelanti imaju pravo da izražavaju stanovište prema svim događajima, pojavama, licima, predmetima i djelatnostima, ali imaju i dužnost da provjeravaju istinitost činjenica o kojima pišu, te da poštuju privatnost, dostojanstvo i ugled građana, a izdavač treba da vodi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugom štetu. Vrhovni sud, takođe, smatra da apelanti nisu dokazali da je osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta i da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe člana 386 stav 2 ZPP-a kada je odlučio o troškovima postupka. 14. Protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine reviziju apelanata odbacio kao nedozvoljenu, jer vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti su nakon odluke o reviziji ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj najvećim dijelom ponavljaju stanovišta i argumentaciju koje su iznosili tokom prvostepenog i drugostepenog sudskog postupka. Ističu da su osporene sudske odluke donesene suprotno članu 10 Evropske konvencije koji, štiteći slobodu izražavawa, dozvoljava da se iznose i informacije koje mogu da ogorče, uznemire i uvrijede, posebno ako se uzme u obzir da iz prakse Evropskog suda za qudska prava proizilazi da su granice dozvoljenog kritikovawa političara, što je u konkretnom slučaju tužilac, šire nego u odnosu na građane i da se mjere prema interesu otvorenog razmatrawa političkih pitawa. Takođe, apelanti tvrde da je konotacija teksta u spornom dijelu priloga emisije iskqučivo političke prirode, a autorov ciq je bio da prikaže tužiočevo političko licemjerje. Apelanti ukazuju da sudovi nisu dovoqno pažqivo ocijenili pasivnu legitimaciju drugotuženog apelanta u smislu odredbi člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete, te da je drugostepeni sud pogrešno zakqučio da je teret dokazivawa o nedostatku pasivne legitimacije bio na drugotuženom, a ne na tužiocu koji je morao da dokaže koji krug lica može biti odgovoran za štetu. Dalje, apelanti osporavaju i način na koji su sudovi donijeli odluke o troškovima postupka, jer su donesene na osnovu slobodne procjene, a ne na osnovu uspjeha u parnici. Dopunom apelacije od 7. januara 2007. godine apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 i navode citat iz odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite", smatrajući da time potvrđuju navode iz apelacije. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evrop ske konvencije, te pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Tužilac smatra da su redovni sudovi poštivali sve zakonske propise i da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata kao stranaka u postupku. Ističe da su navodi u apelaciji neargumentovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Ciq Zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi da se postigne da: a) pravo na slobodu izražavawa, zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržinu izražavawa, kao i način na koji je iznesena i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinite činjenice, identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržinom tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavawa štete Član 8 Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku da podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa." Broj 14 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Rješenje o odbačenoj reviziji Vrhovnog suda broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine apelanti su primili 14. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenqive u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelanti smatraju da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno ocijenili sprovedene dokaze i pogrešno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, da je drugotuženi apelant pasivno legitimisan, da je previsoko određena naknada nematerijalne štete dodijeljene tužiocu i da su troškovi parničkog postupka nezakonito određeni, dakle, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti da je na drugi način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. 28. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sloboda izražavawa 29. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) h) Slobodu izražavawa." Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti suda." 30. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavawa neophodan preduslov za funkcionisanje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, garancija svih drugih qudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantovanim qudskim pravima i slobodama sudovi moraju da vode računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavawa, s ciljem zaštite nekog drugog qudskog prava zagarantovanog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila koji je u demokratskom društvu dozvoljen samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavawa i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zagarantovana prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od kqučnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamovanih qudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavawa apso - lutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 53 pravnim državama gotovo nijedno qudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan, ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 33. Član 10 Evropske konvencije je strukturisan tako da prvi stav definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može da miješa u uživanje slobode izražavawa. 34. Za član 10 Evropske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavawa, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema wima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za qudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za qudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za qudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine) u kom je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kom je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija". 35. Kako su i Evropski sud za qudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može da dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može da se da dokaz (vidi, Evropski sud za qudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješawa u slobodu izražavawa može da se primijeni samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržina prava na slobodu izražavawa uvijek ostaje netaknuta. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivawa prava na slobodu izražavawa. Uopšteno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničewa slobode izražavawa je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaqno razrađuju uslove za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uslove za primjenu tih odredbi i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 37. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8 Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uslov propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa. Shodno mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzeti prije podnošewa tužbe. Osim toga, shodno odredbama člana 6 stav 5 Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema opštem shvatanju javnosti, značajno utiče na pitawa od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavawa. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavawa samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) ciq miješawa je zaštita jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju da slijede ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavawa. U predmetu To - lstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za qudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za qudska prava je zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavawa propisano je zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidqiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 40. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošewa štete njegovom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda, što je legitiman ciq predviđen u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije. 41. Ustavni sud još mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna ciqu koji želi da se ostvari. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" da se zaštiti tužiočev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. 42. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da sporno izražavanje u TV emisiji "60 minuta" sadrži činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima dokazano i nesporno utvrđeno da nisu istiniti: da je tužilac sopstvenik vile u zapadnom dijelu Mostara, koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji u Mostaru. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može da dokaže, a za istinitost vrijednosnih ocjena ne mogu da se daju dokazi, pa stoga ne može da prihvati navode apelanata da se radi o komentarisanju političkog angažmana i tužiočevog političkog licemjerja, budući da su u spornoj emisiji, osim iznošewa stanovišta i mišljewa o tužiočevom štetnom političkom dejstvovanju koji ne predstavljaju klevetu, iznesene i tvrdnje koje su sadržavale i činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu istiniti. 43. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac nakon objavqivawa spornog izražavawa reagovao i Broj 14 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. tražio od tuženih apelanata da objave opoziv neistinitog izražavawa, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je, shodno mišljenju Ustavnog suda, ispunio preduslov za sudsku zaštitu propisan članom 8 Zakona o kleveti. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja i kontekst emisije u kom su dati mišljenje, stanovišta i kritičke ocjene tužiočevog političkog dejstvovawa, sudovi su zakqučili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiočevoj svojini na vili, koja je u stvarnosti svojina njegovih roditelja, tužiocu učinjena kleveta i nanesena šteta tužiočevom ugledu. 44. Uz to, Ustavni sud smatra da komentari o tužiočevom političkom dejstvovanju jesu pitanje od političkog i javnog interesa, pa je obavještavanje javnosti o tome, odnosno o tužiočevom angažmanu u toj sferi, legitiman ciq novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na iznošenje netačne činjenice, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata da objektivno izvijeste javnost o ovom pitanju, niti su uloženi razumni napori da se provjere ili potvrde činjenice koje su iznijeli, iako je te činjenice bilo jednostavno provjeriti i direktnim kontaktom sa tužiocem. Isto tako, apelanti nisu objavili tužiočev demanti, čime su onemogućili naknadno ublažavanje štetnih posljedica izražavawa neistinith činjenica u odnosu na tužioca. Zbog istih razloga ne stoje ni navodi apelanata iz dopune apelacije u kojima se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 od 9. novembra 2006. godine i citiraju dio obrazložewa te odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi i da su činjenice bile neistinite." U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da apelanti nisu uložili ne samo razuman nego bilo kakav napor u potvrđivanje činjenica za koje se ispostavilo da su neistinite, a naknadno, na tužiočev zahtjev, nisu objavili ni demanti tih činjenica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zakqučili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavawa. 45. Ustavni sud smatra, s obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između izražavawa apelanata, odnosno slobode medija, s jedne strane, i zaštite tužiočevog ugleda, s druge strane, koja je zahtijevala konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavawa. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavawa medija i tužiočevog prava na zaštitu ugleda. Takođe, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene. 46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 47. S obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata, niti je primjena zakona bila proizvoqna, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema ni povrede slobode izražavawa apelanata iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu izdat nalog da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom i imalo ciq da "zaštiti prava drugih", a kao takvo bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu". 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 149/06, rješavajući apelaciju Ra dio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ra dio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ra dio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine. 2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1053/04 od 17. novembra 2005. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu, zato što je bila preuranjena. Naime, u postupku odlučivanja o apelaciji utvrđeno je da su apelanti prije podnošenja apelacije u kojoj osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda izjavili reviziju protiv te presude i da je postupak rješavanja revizije u toku na Vrhovnom sudu. Ustavni sud je zaključio da bi donošenjem svoje odluke prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Apelantima je u Odluci o dopustivosti kojom je odbačena njihova apelacija kao nedopuštena ostavljena mogućnost da nakon donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, bez obzira na razloge i vrstu te odluke, ponovo podnesu apelaciju Ustavnom sudu. 3. S obzirom na to da je, rješavajući o reviziji apelanata, Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-987/04 od 26. oktobra 2005. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, apelanti su ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 27. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Zijada Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni sud nije dostavio odgovor, a tužilac je dostavio odgovor 20. februara 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 55 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tužiočev odgovor na apelaciju je 26. decembra 2007. godine upućen apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Presudom Kantonalnog suda broj P-51/03 od 25. juna 2003. godine apelanti su, kao tuženi, obavezani da Zijadu Hadžiomeroviću (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom od 2. aprila 2003. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelanti su, također, obavezani da izreku ove presude nakon njene pravosnažnosti objave na RTV Federacije BiH, u terminu emisije politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužiočev tužbeni zahtjev, koji je iznosio 40.000,00 KM, odbijen je u preostalom dijelu kao previsok i neosnovan. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je u dokaznom postupku u kojem su provedeni dokazi salušanjem stranaka i brojnih svjedoka izvršen i uvid u dokumentaciju priloženu u spisu i transkript emisije "60 minuta" od 10. marta 2003. godine u dijelu koji se odnosi na tužioca. Kantonalni sud je utvrdio da je tužilac 14. februara 2003. godine apelantima uputio demanti informacije koja se odnosi na njega i da su apelanti tužiočev faks primili istog dana, ali da demanti informacije nije objavljen. Kao nesporno među strankama je utvrđeno da je u spornom prilogu emisije objavljeno da "snage podjele sada predvodi mostarska SDA sa svojom perjanicom načelnikom Općine Stari Grad Zijadom Hadžiomerovićem. Podsjetimo da je Hadžiomerović, među ostalima, nedavno izjavio da bi se ujedinjenjem Mostara otvorio prostor za hrvatski prodor u bošnjački teritorij. Priča o nacionalnoj podjeli teritorija u Mostaru, koju Zijad Hadžiomerović pokušava prodati frustriranim građanima ovog grada, izgleda, ne važi za njega. Ovo što vidite iza mene je Hadžiomerovićeva vila koja se nalazi u zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada. I dok tijekom radnog dana Bošnjake poziva da ostanu u svom ratnom getu i ne dopuste takozvani hrvatski prodor, Zijad Hadžiomerović vikendom lješkari u svojoj vili u većinskom hrvatskom dijelu grada. Kao što vidite, to je lijep objekat koji jedan općinski načelnik, koji drži do sebe i koji je još iz SDA, sebi i svojoj obitelji treba i mora priuštiti, za nacionalne interese, a u inat štrajkovima prosvjetara, zdravstvenih i sudskih radnika i ekonomskom slomu općine kojoj je na čelu". Uvidom u kopiju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole od 4. novembra 1976. godine, koja glasi na imena Himzije i Ahmeta Hadžiomerovića i koju apelanti nisu osporavali, utvrđeno je da vlasnik i korisnik zgrade koja je u emisiji prikazana kao tužiočevo vlasništvo nije tužilac, nego njegovi roditelji sa kojima on i njegova porodica ne žive zajedno. Dalje, iz iskaza autora priloga emisije Jukića, kao svjedoka, utvrđeno je da povodom spornog priloga u emisiji autor nije kontaktirao sa tužiocem, niti na pouzdan način provjerio informacije koje je objavio, ne uzimajući u obzir princip zaštite tužiočeve privatnosti. Kantonalni sud smatra da se u spornoj emisiji, na način kako je prezentirana informacija, može jedino steći utisak kako se radi o vili koja je lično tužiočevo vlasništvo i da ju je on sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji koja vlada u Mostaru. 10. Kantonalni sud nije uvažio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta Bakira Hadžiomerovića, utvrdivši da je ovaj apelant na špici emisije najavljen kao urednik iz čega jasno proizlazi da je kao urednik emisije odgovoran u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, prema kojima za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način nadziralo sadržaj tog izražavanja, ako su namjerno ili zbog nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice. U konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da drugotuženi, kao urednik emisije, predstavlja lice koje nadzire sadržaj izražavanja u emisiji, pa iz te okolnosti proizlazi njegova odgovornost. 11. Dalje, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja o iznošenju neistinitih činjenica o tuženom, Kantonalni sud, ocjenjujući odredbe Zakona o zaštiti od klevete, zaključio je da su apelanti namjerno ili zbog nepažnje zanemarili neistinitost izražavanja, kao i princip zaštite tužiočeve privatnosti. Utvrđujući obilježja klevete koju su apelanti izvršili u odnosu na tužioca, Kantonalni sud navodi da apelanti nisu iznijeli stav, ideju ili mišljenje o djelovanju tužioca kao javnog službenika, što on kao tadašnji načelnik Općine Stari Grad nesporno jeste, nego da je riječ o iznošenju netačnih činjenica iz njegovog privatnog života, o vili u njegovom vlasništvu u kojoj on leškari i koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji građana Mostara, čime je nanesena šteta tužiočevom ugledu. Kantonalni sud smatra da je prekoračen i veći stepen tolerancije od onog koji se, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva kada su javnim službenicima upućene kritike i koje oni moraju tolerirati u intenzivnijoj mjeri nego obični građani, jer se svjesno izlažu pomnijem ispitivanju njihovih riječi i djela pred sudom javnosti, time što se dijelovi navoda emisije odnose na tužiočevu privatnost, a ne na njegov politički angažman ili vršenje njegove funkcije. Navodeći član 10. Evropske konvencije prema kojem svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali i da ostvarivanje te slobode, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima ili ograničenjima koja su u demokratskom društvu neophodna, između ostalog i radi zaštite ugleda i prava drugih, Kantonalni sud smatra da je sloboda izražavanja kao osnovni princip demokratskog društva prekoračena iznošenjem netačnih informacija iz tužiočevog privatnog života. U tom smislu, Kantonalni sud je jasno razgraničio navode priloga u emisiji koji se odnose na tužiočev politički angažman u kojem se implicira da je protiv ujedinjenja Mostara i za njegovu nacionalnu podjelu, smatrajući da se ne radi o kleveti, nego o izražavanju mišljenja apelanata koje je zaštićeno zakonskim propisima, pa, stoga, ti navodi nisu uzeti u obzir pri određivanju visine naknade štete, nego samo navodi u kojima se za tužioca kaže da je vlasnik vile, da on kao općinski načelnik sebi i svojoj porodici treba i mora priuštiti tako lijep objekt, a za nacionalne interese. Također, Kantonalni sud je utvrdio i odgovornost apelanata u smislu odredaba člana 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete koji predviđa odgovornost za štetu nastalu iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica za lica koja su znala da je neko izražavanje neistinito ili su nepažnjom zanemarila neistinitost tog izražavanja, a ono se odnosi na neistinite činjenice. Isto tako, Kantonalni sud je utvrdio da apelanti nisu postupili ni u smislu člana 19. Zakona o medijima prema kojem su mediji dužni objaviti tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, jer je očigledno da činjenice iz spornog priloga nisu provjerene ili su namjerno pogrešno interpretirane. 12. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2005. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ocijenio sve provedene dokaze, da je nesporno utvrđeno da je o tužiocu iznesena netačna činjenica koja ima sva obilježja klevete, jer takva činjenica s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data škodi tužiočevom ugledu, te da su na taj način ispunjeni osnovni uvjeti da se utvrdi građanska odgovornost tuženika za štetu nanesenu tužiočevom ugledu. U pogledu određivanja visine naknade za nematerijalnu štetu, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno utvrdio i pravilno primijenio odredbe člana 200. ZOO i člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, posebno ocjenjujući okolnost da apelanti nisu objavili tužiočev demanti koji im je uputio i da dosuđeni iznos predstavlja zadovoljenje tužiocu za nematerijalno dobro kojeg je lišen i pruža mu zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo. Broj 14 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 13. Osvrćući se na navode žalbe apelanata da je prvostepenom odlukom narušena njihova sloboda izražavanja, Vrhovni sud konstatira da su ovi žalbeni navodi neosnovani, jer apelanti imaju pravo da izražavaju stav prema svim događajima, pojavama, licima, predmetima i djelatnostima, ali imaju i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima pišu, te poštivati privatnost, dostojanstvo i ugled građana, a izdavač treba voditi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu. Vrhovni sud, također, smatra da apelanti nisu dokazali da je osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta i da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a kada je odlučio o troškovima postupka. 14. Protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu, jer vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti su nakon odluke o reviziji ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj najvećim dijelom ponavljaju stavove i argumentaciju koje su iznosili tokom prvostepenog i drugostepenog sudskog postupka. Ističu da su osporene sudske odluke donesene suprotno članu 10. Evropske konvencije koji, štiteći slobodu izražavanja, dopušta da se iznose i informacije koje mogu ogorčiti, uznemiriti i uvrijediti, posebno ako se uzme u obzir da iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi da su granice dopuštenog kritiziranja političara, što je u konkretnom slučaju tužilac, šire nego u odnosu na građane i da se mjere prema interesu otvorenog razmatranja političkih pitanja. Također, apelanti tvrde da je konotacija teksta u spornom dijelu priloga emisije isključivo političke prirode, a autorov cilj je bio da prikaže tužiočevo političko licemjerje. Apelanti ukazuju da sudovi nisu dovoljno pažljivo ocijenili pasivnu legitimaciju drugotuženog apelanta u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, te da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je teret dokazivanja o nedostatku pasivne legitimacije bio na drugotuženom, a ne na tužiocu koji je morao dokazati koji krug lica može biti odgovoran za štetu. Dalje, apelanti osporavaju i način na koji su sudovi donijeli odluke o troškovima postupka, jer su donesene na osnovu slobodne procjene, a ne na osnovu uspjeha u parnici. Dopunom apelacije od 7. januara 2007. godine apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 i navode citat iz odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite", smatrajući da time potvrđuju navode iz apelacije. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Tužilac smatra da su redovni sudovi poštivali sve zakonske propise i da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata kao stranaka u postupku. Ističe da su navodi u apelaciji neargumentirani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj Zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja štete Član 8. Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja." VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 57 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Rješenje o odbačenoj reviziji Vrhovnog suda broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine apelanti su primili 14. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelanti smatraju da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, da je drugotuženi apelant pasivno legitimiran, da je previsoko određena naknada nematerijalne štete dodijeljene tužiocu i da su troškovi parničnog postupka nezakonito određeni, dakle, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti da je na drugi način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. 28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja 29. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." 30. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zagarantirana prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan, ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Broj 14 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 33. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 34. Za član 10. Evropske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine) u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija". 35. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, naložiti ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 37. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvaćanju javnosti, značajno utječe na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) cilj miješanja je zaštita jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu To lstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavanja propisano je zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 40. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda, što je legitiman cilj predviđen u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. 41. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" da se zaštiti tužiočev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 42. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da sporno izražavanje u TV emisiji "60 minuta" sadrži činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima dokazano i nesporno utvrđeno da nisu istiniti: da je tužilac vlasnik vile u zapadnom dijelu Mostara, koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji u Mostaru. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, a za istinitost vrijednosnih ocjena ne mogu se dati dokazi, pa stoga ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o komentiranju političkog angažmana i tužiočevog političkog licemjerja, budući da su u spornoj emisiji, osim iznošenja stavova i mišljenja o tužiočevom štetnom političkom djelovanju koji ne predstavljaju klevetu, iznesene i tvrdnje koje su sadržavale i činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu istiniti. 43. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac nakon objavljivanja spornog izražavanja reagirao i tražio od tuženih apelanata da objave opoziv neistinitog izražavanja, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunio preduvjet za sudsku zaštitu propisan članom 8. Zakona o kleveti. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja i kontekst emisije u kojem su dati mišljenje, stavovi i kritičke ocjene tužiočevog političkog djelovanja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiočevom vlasništvu na vili, koja je u stvarnosti vlasništvo njegovih roditelja, tužiocu učinjena kleveta i nanesena šteta tužiočevom ugledu. 44. Uz to, Ustavni sud smatra da komentari o tužiočevom političkom djelovanju jesu pitanje od političkog i javnog interesa, pa je obavještavanje javnosti o tome, odnosno o tužiočevom angažmanu u toj sferi, legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na iznošenje netačne činjenice, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata da objektivno izvijeste javnost o ovom pitanju, niti su uloženi razumni napori da se provjere ili potvrde činjenice koje su iznijeli, iako je te činjenice Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 59 bilo jednostavno provjeriti i neposrednim kontaktom sa tužiocem. Isto tako, apelanti nisu objavili tužiočev demanti, čime su onemogućili naknadno ublažavanje štetnih posljedica izražavanja neistinith činjenica u odnosu na tužioca. Zbog istih razloga ne stoje ni navodi apelanata iz dopune apelacije u kojima se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 od 9. novembra 2006. godine i citiraju dio obrazloženja te odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi i da su činjenice bile neistinite." U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da apelanti nisu uložili ne samo razuman nego bilo kakav napor u potvrđivanje činjenica za koje se ispostavilo da su neistinite, a naknadno, na tužiočev zahtjev, nisu objavili ni demanti tih činjenica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. 45. Ustavni sud smatra, s obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između izražavanja apelanata, odnosno slobode medija, s jedne strane, i zaštite tužiočevog ugleda, s druge strane, koja je zahtijevala konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiočevog prava na zaštitu ugleda. Također, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene. 46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 47. S obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata, niti je primjena zakona bila proizvoljna, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede slobode izražavanja apelanata iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu izdat nalog da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom i imalo cilj da "zaštiti prava drugih", a kao takvo bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu". 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 149/06, rješavajući apelaciju Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. veljače 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-91/04 od 26. listopada 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radiotelevizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 3. prosinca 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-91/04 od 26. listopada 2004. godine. 2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1053/04 od 17. studenog 2005. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu, zato što je bila preuranjena. Naime, u postupku odlučivanja o apelaciji utvrđeno je da su apelanti prije podnošenja apelacije u kojoj pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda uložili reviziju protiv te presude i da je postupak rješavanja revizije u tijeku na Vrhovnom sudu. Ustavni sud je zaključio da bi donošenjem svoje odluke prije odluke Vrhovnog suda o uloženoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Apelantima je u Odluci o dopustivosti kojom je odbačena njihova apelacija kao nedopuštena ostavljena mogućnost da nakon donošenja odluke Vrhovnog suda o uloženoj reviziji, bez obzira na razloge i vrstu te odluke, ponovno podnesu apelaciju Ustavnom sudu. 3. Obzirom na to da je, rješavajući o reviziji apelanata, Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-987/04 od 26. listopada 2005. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, apelanti su ponovno podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 27. siječnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku Zijada Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 2. veljače 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni sud nije dostavio odgovor, a tužitelj je dostavio odgovor 20. veljače 2006. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, tužiteljev odgovor na apelaciju je 26. prosinca 2007. godine upućen apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Presudom Kantonalnog suda broj P-51/03 od 25. lipnja 2003. godine apelanti su, kao tuženi, obvezani Zijadu Hadžiomeroviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplatiti iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom od 2. travnja 2003. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Apelanti su, također, obvezani izreku ove presude nakon njezine pravomoćnosti objaviti na RTV Federacije BiH, u terminu emisije politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužiteljev tužbeni zahtjev, koji je iznosio 40.000,00 KM, odbijen je u preostalom dijelu kao previsok i neutemeljen. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je u dokaznom postupku u kojem su provedeni dokazi salušanjem 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. stranaka i brojnih svjedoka izvršen i uvid u dokumentaciju priloženu u spisu i transkript emisije "60 minuta" od 10. ožujka 2003. godine u dijelu koji se odnosi na tužitelja. Kantonalni sud je utvrdio da je tužitelj 14. veljače 2003. godine apelantima uputio demanti informacije koja se odnosi na njega i da su apelanti tužiteljev faks primili istoga dana, ali da demanti informacije nije objavljen. Kao nepobitno među strankama je utvrđeno da je u upitnom prilogu emisije objavljeno da "snage podjele sada predvodi mostarska SDA sa svojom perjanicom načelnikom Općine Stari grad Zijadom Hadžiomerovićem. Podsjetimo da je Hadžiomerović, među ostalima, nedavno izjavio da bi se ujedinjenjem Mostara otvorio prostor za hrvatski prodor u bošnjački teritorij. Priča o nacionalnoj podjeli teritorija u Mostaru, koju Zijad Hadžiomerović pokušava prodati frustriranim građanima ovog grada, izgleda, ne važi za njega. Ovo što vidite iza mene je Hadžiomerovićeva vila koja se nalazi u zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada. I dok tijekom radnog dana Bošnjake poziva da ostanu u svom ratnom getu i ne dopuste takozvani hrvatski prodor, Zijad Hadžiomerović vikendom lješkari u svojoj vili u većinskom hrvatskom dijelu grada. Kao što vidite, to je lijep objekat koji jedan općinski načelnik, koji drži do sebe i koji je još iz SDA, sebi i svojoj obitelji treba i mora priuštiti, za nacionalne interese, a u inat štrajkovima prosvjetara, zdravstvenih i sudskih radnika i ekonomskom slomu općine kojoj je na čelu". Uvidom u preslik urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole od 4. studenog 1976. godine, koja glasi na imena Himzije i Ahmeta Hadžiomerovića i koju apelanti nisu pobijali, utvrđeno je da vlasnik i korisnik zgrade koja je u emisiji prikazana kao tužiteljevo vlasništvo nije tužitelj, nego njegovi roditelji sa kojima on i njegova obitelj ne žive zajedno. Dalje, iz iskaza autora priloga emisije Jukića, kao svjedoka, utvrđeno je da glede prijepornog priloga u emisiji autor nije kontaktirao sa tužiteljem, niti na pouzdan način provjerio informacije koje je objavio, ne uzimajući u obzir načelo zaštite tužiteljeve privatnosti. Kantonalni sud smatra da se u upitnoj emisiji, na način kako je prezentirana informacija, može jedino steći dojam kako se radi o vili koja je osobno tužiteljevo vlasništvo i da ju je on sebi priuštio usprkos teškoj ekonomskoj situaciji koja vlada u Mostaru. 10. Kantonalni sud nije uvažio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta Bakira Hadžiomerovića, utvrdivši da je ovaj apelant na špici emisije najavljen kao urednik iz čega jasno proizlazi da je kao urednik emisije odgovoran u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, prema kojima za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način nadzirala sadržaj tog izražavanja, ako su namjerno ili zbog nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice. U konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da drugotuženi, kao urednik emisije, predstavlja osobu koja nadzire sadržaj izražavanja u emisiji, pa iz te okolnosti proizlazi njezina odgovornost. 11. Dalje, na temelju nepobitno utvrđenog činjeničnog stanja o iznošenju neistinitih činjenica o tuženom, Kantonalni sud, ocjenjujući odredbe Zakona o zaštiti od klevete, zaključio je da su apelanti namjerno ili zbog nepažnje zanemarili neistinitost izražavanja, kao i načelo zaštite tužiteljeve privatnosti. Utvrđujući obilježja klevete koju su apelanti izvršili u odnosu na tužitelja, Kantonalni sud navodi da apelanti nisu iznijeli stajalište, ideju ili mišljenje o djelovanju tužitelja kao javnog službenika, što on kao tadašnji načelnik Općine Stari grad nepobitno jeste, nego da je riječ o iznošenju netočnih činjenica iz njegova privatnog života, o vili u njegovom vlasništvu u kojoj on leškari i koju je sebi priuštio usprkos teškoj ekonomskoj situaciji građana Mostara, čime je nanesena šteta tužiteljevom ugledu. Kantonalni sud smatra da je prekoračen i veći stupanj tolerancije od onog koji se, u smislu prakse Europskog suda, zahtijeva kada su javnim službenicima upućene kritike i koje oni moraju tolerirati u intenzivnijoj mjeri nego obični građani, jer se svjesno izlažu pomnijem ispitivanju njihovih riječi i djela pred sudom javnosti, time što se dijelovi navoda emisije odnose na tužiteljevu privatnost, a ne na njegov politički angažman ili obnašanje njegove funkcije. Navodeći članak 10. Europske konvencije prema kojem svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali i da ostvarivanje te slobode, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima ili ograničenjima koja su u demokratskom društvu neophodna, između ostalog, i radi zaštite ugleda i prava drugih, Kantonalni sud smatra da je sloboda izražavanja kao temeljno načelo demokratskog društva prekoračeno iznošenjem netočnih informacija iz tužiteljevog privatnog života. U tome smislu, Kantonalni sud je jasno razgraničio navode priloga u emisiji koji se odnose na tužiteljev politički angažman u kojem se implicira da je protiv ujedinjenja Mostara i za njegovu nacionalnu podjelu, smatrajući da se ne radi o kleveti, nego o izražavanju mišljenja apelanata koje je zaštićeno zakonskim propisima, pa, stoga, ti navodi nisu uzeti u obzir prigodom određivanja visine naknade štete, nego samo navodi u kojima se za tužitelja kaže da je vlasnik vile, da on kao općinski načelnik sebi i svojoj obitelji treba i mora priuštiti tako lijep objekt, a za nacionalne interese. Također, Kantonalni sud je utvrdio i odgovornost apelanata u smislu odredaba članka 6. stavak 4. Zakona o zaštiti od klevete koji predviđa odgovornost za štetu nastalu iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica za osobe koje su znale da je neko izražavanje neistinito ili su nepažnjom zanemarile neistinitost tog izražavanja, a ono se odnosi na neistinite činjenice. Isto tako, Kantonalni sud je utvrdio da apelanti nisu postupili ni u smislu članka 19. Zakona o medijima prema kojem su mediji dužni objaviti točne, nepristrane i objektivne informacije, utemeljene na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, jer je očigledno da činjenice iz upitnog priloga nisu provjerene ili su namjerno pogrešno interpretirane. 12. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-91/04 od 26. listopada 2005. godine odbio kao neutemeljene prizive apelanata i prvostupanjsku presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ocijenio sve provedene dokaze, da je nepobitno utvrđeno da je o tužitelju iznesena netočna činjenica koja ima sva obilježja klevete, jer takva činjenica obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je dana škodi tužiteljevom ugledu, te da su na taj način ispunjeni temeljni uvjeti da se utvrdi građanska odgovornost tuženika za štetu nanesenu tužiteljevom ugledu. Glede određivanja visine naknade za nematerijalnu štetu, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno utvrdio i pravilno primijenio odredbe članka 200. ZOO i članka 10. Zakona o zaštiti od klevete, posebice ocjenjujući okolnost da apelanti nisu objavili tužiteljev demanti koji im je uputio i da dosuđeni iznos predstavlja zadovoljenje tužitelju za nematerijalno dobro kojeg je lišen i pruža mu zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo. 13. Osvrćući se na navode priziva apelanata da je prvostupanjskom odlukom narušena njihova sloboda izražavanja, Vrhovni sud konstatira da su ovi prizivni navodi neutemeljeni, jer apelanti imaju pravo izražavati stajalište prema svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima, ali imaju i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima pišu, te poštivati privatnost, dostojanstvo i ugled građana, a nakladnik treba voditi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu. Vrhovni sud, također, smatra da apelanti nisu dokazali da je utemeljen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta i da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe članka 386. stavak 2. ZPP-a kada je odlučio o troškovima postupka. 14. Protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. listopada 2004. godine apelanti su uložili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev-987/04 od 20. listopada 2005. godine reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu, jer vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 61 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti su nakon odluke o reviziji ponovno podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj najvećim dijelom ponavljaju stajališta i argumentaciju koje su iznosili tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog sudbenog postupka. Ističu da su pobijane sudbene odluke donesene protivno članku 10. Europske konvencije koji, štiteći slobodu izražavanja, dopušta da se iznose i informacije koje mogu ogorčiti, uznemiriti i uvrijediti, posebice ako se uzme u obzir da iz prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da su granice dopuštenog kritiziranja političara, što je u konkretnom slučaju tužitelj, šire nego u odnosu na građane i da se mjere prema interesu otvorenog razmatranja političkih pitanja. Također, apelanti tvrde da je konotacija teksta u upitnom dijelu priloga emisije isključivo političke naravi, a autorov cilj je bio prikazati tužiteljevo političko licemjerje. Apelanti ukazuju da sudovi nisu dovoljno pozorno ocijenili pasivnu legitimaciju drugotuženog apelanta u smislu odredaba članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete, te da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je teret dokazivanja o nedostatku pasivne legitimacije bio na drugotuženom, a ne na tužitelju koji je morao dokazati koji krug osoba može biti odgovoran za štetu. Dalje, apelanti pobijaju i način na koji su sudovi donijeli odluke o troškovima postupka, jer su donesene na temelju slobodne procjene, a ne na temelju uspjeha u parnici. Dopunom apelacije od 7. siječnja 2007. godine apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 i navode citat iz odluke: "U načelu, obrana na osnovi iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite", smatrajući da time potvrđuju navode iz apelacije. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 16. Tužitelj smatra da su redoviti sudovi poštivali sve zakonske propise i da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata kao stranaka u postupku. Ističe da su navodi u apelaciji neargumentirani, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj Zakona Članak 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju Zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postignuti da: a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99) predstavlja jednu od bitnih osnova demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja od go - vorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način obnašala nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudbenog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prigodom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obveza ublažavanja štete Članak 8. Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebite mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito štetniku podnijeti zahtjev za ispravak tog izražavanja." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Us - tavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv pre su de, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učin ko vi ti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u ro ku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio od lu ku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. listopada 2004. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, Rješenje o odbačenoj reviziji Vrhovnog suda broj Rev-987/04 od 20. listopada 2005. godine apelanti su primili 14. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Na koncu, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Broj 14 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelanti smatraju da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, da je drugotuženi apelant pasivno legitimiran, da je previsoko određena naknada nematerijalne štete dodijeljene tužitelju i da su troškovi parničnog postupka nezakonito određeni, dakle, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka ocjenjuje se na temelju postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Nasuprot navodima iz apelacije, redoviti sudovi su jasno i precizno obrazložili na temelju kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti da je na drugi način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. 28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Sloboda izražavanja 29. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." 30. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama sudovi moraju voditi računa o tomu da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog ustavom, može biti tek iznimka od ovog pravila koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeno načelo, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zagarantirana prava novinara, nego to znači ugroziti jedno od ključnih načela demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokraciju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i upitan, ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 33. Članak 10. Europske konvencije je strukturiran tako da prvi stavak definira zaštićene slobode, a drugi stavak propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 34. Za članak 10. Europske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili odista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj članak štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stajališta, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. prosinca 1976. godine). Europski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Europski sud za ljudska prava, Castells protiv Španjolske, presuda iz 1992. godine) u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio španjolsku vladu, optužujući je u tisku da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 63 naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju kaznenim postupcima, posebice kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija". 35. Kako su i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s istim pitanjem ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Europski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Usto, čak i u pogledu činjenica, priznaje se obrana na temelju iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunjske, presuda iz 1999. godine). U načelu, obrana na osnovi iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu, naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 37. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da članak 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obvezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito da štetniku podnese zahtjev za ispravak tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članku Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama članka 6. stavak 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja, prema općem shvaćanju javnosti, značajno utječe na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna osoba), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Sukladno stavku 2. članka 10. Europske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) cilj miješanja je zaštita jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu To lstoy Miloslavski (vidi, Europski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Europski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju, pobijane presude su donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavanja propisano je zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 40. Pobijane presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiteljevog ugleda, što je legitiman cilj predviđen u stavku 2. članka 10. Europske konvencije. 41. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "žurna društvena potreba" da se zaštiti tužiteljev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 42. U konkretnom slučaju redoviti sudovi su utvrdili da prijeporno izražavanje u TV emisiji "60 minuta" sadrži činjenične navode za koje je u postupku pred redovitim sudovima dokazano i nepobitno utvrđeno da nisu istiniti: da je tužitelj vlasnik vile u zapadnom dijelu Mostara, koju je sebi priuštio usprkos teškoj ekonomskoj situaciji u Mostaru. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, a za istinitost vrijednosnih ocjena ne mogu se dati dokazi, pa stoga ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o komentiranju političkog angažmana i tužiteljevog političkog licemjerja, budući da su u upitnoj emisiji, osim iznošenja stajališta i mišljenja o tužiteljevom štetnom političkom djelovanju koji ne predstavljaju klevetu, iznesene i tvrdnje koje su sadržavale i činjenične navode za koje je u postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da nisu istiniti. 43. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi utvrdili da je tužitelj nakon objavljivanja upitnog izražavanja reagirao i tražio od tuženih apelanata da objave opoziv neistinitog izražavanja, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunio preduvjet za sudbenu zaštitu propisan člankom 8. Zakona o kleveti. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja i kontekst emisije u kojem su dani mišljenje, stajališta i kritičke ocjene tužiteljevog političkog djelovanja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiteljevom vlasništvu na vili, koja je u stvarnosti vlasništvo njegovih roditelja, tužitelju učinjena kleveta i nanesena šteta tužiteljevom ugledu. 44. Usto, Ustavni sud smatra da komentari o tužiteljevom političkom djelovanju jesu pitanje od političkog i javnog interesa, pa je obavještavanje javnosti o tomu, odnosno o tužiteljevom angažmanu u toj sferi, legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju, obzirom na iznošenje netočne činjenice, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata da objektivno izvijeste javnost o ovom pitanju, niti su uloženi razumni napori da se provjere ili potvrde činjenice koje su iznijeli, iako je te činjenice bilo jednostavno provjeriti i izravnim kontaktom sa tužiteljem. Isto tako, apelanti nisu objavili tužiteljev demanti, čime su onemogućili naknadno ublažavanje štetnih posljedica izražavanja neistinith činjenica u odnosu na tužitelja. Zbog istih razloga ne stoje ni navodi apelanata iz dopune apelacije u kojima se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 od 9. studenog 2006. godine i citiraju dio obrazloženja te odluke: "U načelu, obrana na osnovi iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi i da su činjenice bile neistinite." U konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da apelanti nisu uložili ne samo razuman nego bilo kakav napor u potvrđivanje činjenica za koje se ispostavilo da su neistinite, a naknadno, na tužiteljev zahtjev, nisu objavili ni demanti tih činjenica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano Broj 14 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. 45. Ustavni sud smatra, obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi donošenjem pobijanih presuda pravilno ocijenili da postoji "žurna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između izražavanja apelanata, odnosno slobode medija, s jedne strane, i zaštite tužiteljevog ugleda, s druge strane, koja je zahtijevala konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Prema tomu, Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama, prema načelu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiteljevog prava na zaštitu ugleda. Također, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi nisu izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene. 46. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. VIII. Zaključak 47. Obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata, niti je primjena zakona bila proizvoljna, nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede slobode izražavanja apelanata iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je sudbenom presudom u građanskoj parnici apelantu izdan nalog da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu i imalo cilj "zaštititi prava drugih", a kao takvo bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu". 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 840/06, rješavajući apelaciju Z.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Z.K. Utvrđuje se povreda člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenje Opštinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. avgusta 2005. godine. Nalaže se Opštinskom sudu u Travniku da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove Odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Z.K. podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. avgusta 2005. godine, u odnosu na član II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Z.K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Viteza je podnio 16. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Travniku (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-63/03 od 24. avgusta 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud zabranio sprovođenje Rješewa Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine do donošewa meritorne odluke Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda je zatraženo 16. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 16. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. avgusta 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 840/06 od 23. marta 2006. godine kom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Rješenjem Opštinskog suda broj P-63/03 od 24. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM zbog toga što je, shodno ocjeni suda, u podnesku upućenom Opštinskom sudu od 16. avgusta 2005. godine vrijeđao sud navodeći da "otvoreno sumwa u korupciju sudije Milice Vukić i tužioca Mehe Bradića, protiv kojih je podnio krivične prijave". U tom podnesku apelant je, osim toga, naveo da "kako oni rade u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu čovjeku dok, u našim uslovima, dođe do svojih legitimnih prava ostaje da se razboli, poludi ili umre". 8. Redovni sudovi su utvrdili da ovakav način obraćawa sudu prevazilazi uobičajenu komunikaciju između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako konkretnog sudije i tužioca, tako i suda u cjelini, pa su ocijenili da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407 stav 1 Zakona o parničkom postupku Federacije Bosne i Hercegovine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 65 ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03), apelantu izreći novčanu kaznu u iznosu od 200 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što mu je navedena novčana kazna izrečena zbog izražene sumnje u pristrasnost suda. On navodi da je opravdanim razlozima izrazio svoju sumnju "u korektan, zakonit, profesionalan i djelotvoran rad suda" koji je odlučivao o njegovom predmetu, te izražava čuđenje da se "kažwava sumwa". Neshvatqivo je, navodi se dalje u apelaciji, da izvršni postupak, kojim se apelant vraća na posao po pravosnažnoj presudi, traje tako dugo, čime se ugrožavaju njegova qudska prava. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda se navodi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, jer je sud postupao u okviru člana 407 Zakona o parničkom postupku FBiH. 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da osporenim rješewima nisu povrijeđena apelantova prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi i pravo na slobodu izražavawa. Apelant je u podnesku od 12. avgusta 2005. godine naveo da "otvoreno sumwa u korumpiranost sudije Milice Vukić", a Kantonalni sud je smatrao da ovakav način komunikacije stranke sa sudom prevazilazi uobičajeni način komunicirawa koji treba da se ostvari između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako sudije, tako i suda u cjelini, pa sud ocjenjuje da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407 stav 1 Zakona o parničkom postupku FBiH, izreći novčanu kaznu apelantu. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničkom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 407 stav 1 Novčanom kaznom od 100 do 1000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Član 412 Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 15. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 16. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 17. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti apelacije, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Maxarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 18. Član 9 Evropske konvencije garantuje pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i ubraja se u najosjetqivija prava u društvu kao cjelini pošto se bave specifičnim ličnim pitawima, te se, stoga, nalaze u osnovu koncepta demokratskih sloboda. Sa ovakvim određenjem ovog ustavnog prava ne može da se poveže izražavanje pojedinca u obraćanju sudu za koje je sud ocijenio da je, navodno, uvredqivog karaktera i da podliježe sankciji sa pravima koja su zaštićena ovim članom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Shodno tome, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zakqučiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi sa navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelant "žrtva" njegovog kršewa, pa osporena sudska rješewa ne pokreću pitawa povrede navedenog prava iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Broj 14 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da je tim rješewima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavawa Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) h) Slobodu izražavawa." Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješawa javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti suda." 22. Konkretna apelacija pokreće pitanje da li je sud u postupku koji se odnosio na izvršenje pravosnažne presude opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđawa suda primjenjujući odredbe člana 407 stav 1 Zakona o parničkom postupku FBiH, odnosno da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavawa iz člana 10 Evropske konvencije. 23. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Wen jasan ciq je sprečavanje vrijeđawa, klevetawa i narušavawa ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažwavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je, navodno, zasnovano na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nosilaca pravosudnih funkcija za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zakqučuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantuju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi. 24. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciji se odnosi na činjenicu da je podnesak koji je apelant dostavio Opštinskom sudu neosnovano ocijenjen kao uvredqiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, shodno članu 407 stav 1 Zakona o parničkom postupku FBiH, izrečena novčana kazna zbog vrijeđawa suda. Iz spisa je vidqivo da je Opštinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 200 KM, ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čija sadržina je iznesena u činjeničnom stanju ovog predmeta, uvredqivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebno preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da je riječ o uvredi, jer je prihvatio argumente nižestepenog suda kao validne. 25. Ustavni sud zapaža da sudovi, pri kvalifikaciji i ocjeni apelantovog dopisa, nisu ispoqili potreban nivo nepristrasnosti i objektivnosti, uzimajući kao utvrđeno da je apelantov tekst upućen sudu uvredqive sadržine. Apelant je naveo da on sumwa u nepristrasnost suda ne izričući eksplicite riječi uvredqive sadržine, a sama sumwa ne može da se uzme kao pravna činjenica dovoqna da se dokaže namjera narušavawa autoriteta suda. Praksa Evropskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, pri procjeni usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakvo subjektivno, lično stanovište, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđewa. To je suština zahtjeva za nepristrasnost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Lična nepristrasnost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristrasan u smislu da pruži dovoqno garancija da će u svakom pogledu iskqučiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristrasnost (vidi, Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000- V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30). 26. Međutim, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, zbog kog mu je izrečena novčana kazna, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničkom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrasno utvrđene i koje se zasnivaju na "izražavanju sumnje", a ne na validnim činjenicama i dokazima. Time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tome da je apelantove navode okvalifikovao kao vrijeđanje suda, čime se, navodno, narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatuje da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu da razumiju kao uvreda, jer su napisane s ciljem skretawa pažnje da postupak izvršewa odluke traje predugo, i prema svojoj prirodi ne narušavaju autoritet suda. I, najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakteriše činjenica da je sud koji je osudio apelanta na novčanu kaznu bio isti sud koji je, navodno, bio vrijeđan apelantovim dopisom. To je sasvim dovoqno da se izraze opravdane sumnje u nepristrasnost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može da ima nikakve lične interese i razloge pri prosuđivanju konkretnih činjenica, niti ocjewivati da li su određene riječi i tekst uvredqivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Zbog tih razloga ne može da se smatra dovoqno nepristrasnim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio lična osjećawa i eventualnu povrijeđenost, kao i shvatanje da je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi, Evropski sud za qudska prava, Kyprianou protiv Kipra, odluka od 27. januara 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Osim toga, očigledno je da apelant nije imao prilike da pred drugostepenim sudom bude uopšte saslušan u vezi sa okolnostima izrečene kazne u prvostepenom postupku. 27. Dakle, stav 2 člana 10 Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavawa mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora da ima mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog dejstvovawa. To predstavlja zaštitu od proizvoqnosti u nametanju ograničewa prava slobode izražavawa. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavawa bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi ukqučuju, kako je navedeno u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristrasnosti pravosuđa. Shodno tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele da zaštite, na primjer, autoritet i nepristrasnost pravosuđa, ono mora da se svede na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije da prelazi preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio da se izreknu nesrazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku pravosuđa sud, vjerovatno, ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te, stoga, ne bi bio dozvoljen prema stavu 2 člana 10 Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni ciq bude jasan, što znači da država mora da bude u Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 67 stanju jasno ukazati na razlog ometawa prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristrasnosti sudskih organa. 28. Ovo tumačenje mora da razmotri Ustavni sud i utvrdi da li je apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom na to da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničewa slobode izražavawa da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristrasnost suda ne mogu da kvalifikuju kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo. 29. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoqnoj mjeri objektivno analizirali sadržinu apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može da utvrdi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristrasnost suda, zaista sadrži navode uvredqive sadržine čiji je ciq bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje na to da se ubrza izvršni postupak, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dat u formi izražavawa sumnje, ne pruža dovoqno osnova da se zakquči da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavawa i narušio granice postavljene stavom 2 člana 10 Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Osim toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti da bude saslušan znači lišiti ga ne samo mogućnosti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist nego i povrijediti zaštićenu slobodu izražavawa koja je apelantu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Apelantovo pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi izricanjem novčane kazne apelantovo izražavanje sumnje u nepristrasnost suda kvalifikovali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 840/06, rješavajući apelaciju Z.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Z.K. Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenje Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Z.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza podnio je 16. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 16. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 16. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. augusta 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 840/06 od 23. marta 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Općinskog suda broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM zbog toga što je, prema ocjeni suda, u podnesku upućenom Općinskom sudu od 16. augusta 2005. godine vrijeđao sud navodeći da "otvoreno sumnja u korupciju sutkinje Milice Vukić i tužioca Mehe Bradića, protiv kojih je podnio krivične prijave". U tom podnesku apelant 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. je, osim toga, naveo da "kako oni rade u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću čovjeku dok, u našim uvjetima, dođe do svojih legitimnih prava ostaje da se razboli, poludi ili umre". 8. Redovni sudovi su utvrdili da ovakav način obraćanja sudu prevazilazi uobičajenu komunikaciju između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako konkretnog sudije i tužioca, tako i suda u cjelini, pa su ocijenili da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03), apelantu izreći novčanu kaznu u iznosu od 200 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što mu je navedena novčana kazna izrečena zbog izražene sumnje u pristranost suda. On navodi da je opravdanim razlozima izrazio svoju sumnju "u korektan, zakonit, profesionalan i djelotvoran rad suda" koji je odlučivao o njegovom predmetu, te izražava čuđenje da se "kažnjava sumnja". Neshvatljivo je, navodi se dalje u apelaciji, da izvršni postupak, kojim se apelant vraća na posao po pravosnažnoj presudi, traje tako dugo, čime se ugrožavaju njegova ljudska prava. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, jer je sud postupao u okviru člana 407. Zakona o parničnom postupku FBiH. 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i pravo na slobodu izražavanja. Apelant je u podnesku od 12. augusta 2005. godine naveo da "otvoreno sumnja u korumpiranost sutkinje Milice Vukić", a Kantonalni sud je smatrao da ovakav način komunikacije stranke sa sudom prevazilazi uobičajeni način komuniciranja koji se treba ostvariti između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako sudije, tako i suda u cjelini, pa sud ocjenjuje da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izreći novčanu kaznu apelantu. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 407. stav 1. Novčanom kaznom od 100 do 1000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Član 412. Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 18. Član 9. Evropske konvencije garantira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i ubraja se u najosjetljivija prava u društvu kao cjelini pošto se bave specifičnim ličnim pitanjima, te se, stoga, nalaze u osnovi koncepta demokratskih sloboda. Sa ovakvim određenjem ovog ustavnog prava ne može se povezati izražavanje pojedinca u obraćanju sudu za koje je sud ocijenio da je, navodno, uvredljivog karaktera i da podliježe sankciji sa pravima koja su zaštićena ovim članom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prema tome, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi sa navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelant "žrtva" njegovog kršenja, pa osporena sudska rješenja ne pokreću pitanja povrede navedenog prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 69 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." 22. Konkretna apelacija pokreće pitanje da li je sud u postupku koji se odnosio na izvršenje pravosnažne presude opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, odnosno da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. 23. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je, navodno, zasnovano na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nosilaca pravosudnih funkcija za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi. 24. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciji odnosi se na činjenicu da je podnesak koji je apelant dostavio Općinskom sudu neosnovano ocijenjen kao uvredljiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, prema članu 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 200 KM, ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čiji sadržaj je iznesen u činjeničnom stanju ovog predmeta, uvredljivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebno preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da je riječ o uvredi, jer je prihvatio argumente nižestepenog suda kao validne. 25. Ustavni sud zapaža da sudovi, pri kvalifikaciji i ocjeni apelantovog dopisa, nisu ispoljili potreban nivo nepristranosti i objektivnosti, uzimajući kao utvrđeno da je apelantov tekst upućen sudu uvredljivog sadržaja. Apelant je naveo da on sumnja u nepristranost suda ne izričući eksplicite riječi uvredljivog sadržaja, a sama sumnja ne može se uzeti kao pravna činjenica dovoljna da se dokaže namjera narušavanja autoriteta suda. Praksa Evropskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, pri procjeni usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakav subjektivni, lični stav, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljno garancija da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi, Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30). 26. Međutim, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, zbog kojeg mu je izrečena novčana kazna, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrano utvrđene i koje se zasnivaju na "izražavanju sumnje", a ne na validnim činjenicama i dokazima. Time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tome da je apelantove navode okvalificirao kao vrijeđanje suda, čime se, navodno, narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatira da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu razumjeti kao uvreda, jer su napisane s ciljem skretanja pažnje da postupak izvršenja odluke traje predugo, i prema svojoj prirodi ne narušavaju autoritet suda. I, najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud koji je osudio apelanta na novčanu kaznu bio isti sud koji je, navodno, bio vrijeđan apelantovim dopisom. To je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve lične interese i razloge pri prosuđivanju konkretnih činjenica, niti ocjenjivati da li su određene riječi i tekst uvredljivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Zbog tih razloga ne može se smatrati dovoljno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio lična osjećanja i eventualnu povrijeđenost, kao i shvatanje da je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kyprianou protiv Kipra, odluka od 27. januara 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Osim toga, očigledno je da apelant nije imao prilike da pred drugostepenim sudom bude uopće saslušan u vezi sa okolnostima izrečene kazne u prvostepenom postupku. 27. Dakle, stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio da se izreknu nesrazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku sudstva sud, vjerovatno, ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te, stoga, ne bi bio dopušten prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa. Broj 14 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 28. Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi da li je apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristranost suda ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo. 29. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje na to da se ubrza izvršni postupak, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dat u formi izražavanja sumnje, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Osim toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti da bude saslušan znači lišiti ga ne samo mogućnosti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist nego i povrijediti zaštićenu slobodu izražavanja koja je apelantu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi izricanjem novčane kazne apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 840/06, rješavajući apelaciju Z.K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Tu dor Pantiru, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Z.K. Utvrđuje se povreda članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine i Rješenje Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. kolovoza 2005. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. kolovoza 2005. godine, u odnosu na članak II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Z.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza je podnio 16. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-63/03 od 24. kolovoza 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio provedbu Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda je zatraženo 16. ožujka 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. srpnja 2007. godine, a Kantonalni sud 16. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. kolovoza 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 840/06 od 23. ožujka 2006. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Općinskog suda broj P-63/03 od 24. kolovoza 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM zbog toga što je, prema ocjeni suda, u podnesku upućenom Općinskom sudu od 16. kolovoza 2005. godine vrijeđao sud navodeći da "otvoreno sumnja u korupciju sutkinje Milice Vukić i tužitelja Mehe Bradića, protiv kojih je podnio kaznene prijave". U tome podnesku apelant je, osim toga, naveo da "kako oni rade u Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću čovjeku dok, u našim uvjetima, dođe do svojih legitimnih prava ostaje da se razboli, poludi ili umre". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 71 8. Redoviti sudovi su utvrdili da ovakav način obraćanja sudu prevazilazi uobičajenu komunikaciju između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako konkretnog suca i tužitelja, tako i suda u cjelini, pa su ocijenili da je bilo neophodno, sukladno odredbi članka 407. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03), apelantu izreći novčanu kaznu u iznosu od 200 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tomu što mu je navedena novčana kazna izrečena zbog izražene sumnje u pristranost suda. On navodi da je opravdanim razlozima izrazio svoju sumnju "u korektan, zakonit, profesionalan i učinkovit rad suda" koji je odlučivao o njegovom predmetu, te izražava čuđenje da se "kažnjava sumnja". Neshvatljivo je, navodi se dalje u apelaciji, da izvršni postupak, kojim se apelant vraća na posao po pravomoćnoj presudi, traje tako dugo, čime se ugrožavaju njegova ljudska prava. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, jer je sud postupao u okviru članka 407. Zakona o parničnom postupku FBiH. 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da pobijanim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i pravo na slobodu izražavanja. Apelant je u podnesku od 12. kolovoza 2005. godine naveo da "otvoreno sumnja u korumpiranost sutkinje Milice Vukić", a Kantonalni sud je smatrao da ovakav način komunikacije stranke sa sudom prevazilazi uobičajeni način komuniciranja koji se treba ostvariti između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako suca, tako i suda u cjelini, pa sud ocjenjuje da je bilo neophodno, sukladno odredbi članka 407. stavak 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izreći novčanu kaznu apelantu. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 407. stavak 1. Novčanom kaznom od 100 do 1000 konvertibilnih maraka sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku. Članak 412. Ako osoba koja je novčano kažnjena po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud razmjerno visini izrečene kazne sukladno odredbama Kaznenog zakona, ali koji ne može biti dulji od petnaest dana." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 16. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dostatno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 18. Članak 9. Europske konvencije garantira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i ubraja se u najosjetljivija prava u društvu kao cjelini pošto se bave specifičnim osobnim pitanjima, te se, stoga, nalaze u osnovi koncepta demokratskih sloboda. Sa ovakvim određenjem ovog ustavnog prava ne može se povezati izražavanje pojedinca u obraćanju sudu za koje je sud ocijenio da je, navodno, uvredljivog karaktera i da podliježe sankciji sa pravima koja su zaštićena ovim člankom Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Prema tomu, u svezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u svezi sa navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje toga prava zaštićenog Ustavom i Europskom konvencijom, niti da je apelant "žrtva" njegovog kršenja, pa pobijana sudbena rješenja ne pokreću pitanja povrede navedenog prava iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neutemeljeni. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. prosinca 2005. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelant je primio 19. siječnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 16. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Broj 14 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." 22. Konkretna apelacija pokreće pitanje je li sud u postupku koji se odnosio na izvršenje pravomoćne presude opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe članka 407. stavak 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, odnosno je li u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije. 23. Gledano sa stajališta sudbene prakse, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u svezi sa ovim predmetom, u biti, kaznena prema svojoj naravi. Njezin jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nositelja sudačke funkcije, te ličnosti sudionika u sudbenom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivnje u ovom slučaju je, navodno, utemeljeno na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nositelja pravosudnih funkcija za što mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne činitelje, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Europska konvencija i pozitivni propisi. 24. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciji se odnosi na činjenicu da je podnesak koji je apelant dostavio Općinskom sudu neutemeljeno ocijenjen kao uvredljiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, prema članku 407. stavak 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 200 KM, ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čiji sadržaj je iznesen u činjeničnom stanju ovog predmeta, uvredljivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebice preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostupanjskog suda da je riječ o uvredi, jer je prihvatio argumente nižestupanjskog suda kao validne. 25. Ustavni sud zapaža da sudovi, prigodom kvalifikacije i ocjene apelantovog dopisa, nisu ispoljili potrebnu razinu nepristranosti i objektivnosti, uzimajući kao utvrđeno da je apelantov tekst upućen sudu uvredljivog sadržaja. Apelant je naveo da on sumnja u nepristranost suda ne izričući eksplicite riječi uvredljivog sadržaja, a sama sumnja ne može se uzeti kao pravna činjenica dostatna da se dokaže namjera narušavanja autoriteta suda. Praksa Europskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, prigodom procjene usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakvo subjektivno, osobno stajalište, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja osobna predubjeđenja. To je bit zahtjeva za nepristranost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Osobna nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dostatno garancija da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi, Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, točka 22, CEDEX 2000-V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. listopada 1982, serija A, broj 53, točka 30). 26. Međutim, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, zbog kojeg mu je izrečena novčana kazna, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrano utvrđene i koje se temelje na "izražavanju sumnje", a ne na validnim činjenicama i dokazima. Time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tomu da je apelantove navode okvalificirao kao vrijeđanje suda, čime se, navodno, narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatira da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu razumjeti kao uvreda, jer su napisane s ciljem skretanja pozornosti da postupak izvršenja odluke traje predugo, i prema svojoj naravi ne narušavaju autoritet suda. I, najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud koji je osudio apelanta na novčanu kaznu bio isti sud koji je, navodno, bio vrijeđan apelantovim dopisom. To je sasvim dostatno da se izraze opravdane sumnje u nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve osobne interese i razloge pri prosuđivanju konkretnih činjenica, niti ocjenjivati jesu li određene riječi i tekst uvredljivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Zbog tih razloga ne može se smatrati dostatno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio osobna osjećanja i eventualnu povrijeđenost, kao i shvaćanje da je on osobno pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi, Europski sud za ljudska prava, Kyprianou protiv Cipra, odluka od 27. siječnja 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, toč. 31-35). Osim toga, očigledno je da apelant nije imao prilike pred drugostupanjskim sudom biti uopće saslušan u svezi sa okolnostima izrečene kazne u prvostupanjskom postupku. 27. Dakle, stavak 2. članka 10. Europske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da osoba mora imati mogućnost predvidjeti sa osnovanom sigurnošću posljedice svojeg djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim člankom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" u svrhu zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavku 2. članka 10. Europske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti pravosuđa. Prema tomu, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, primjerice, autoritet i nepristranost pravosuđa, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio da se izreknu nerazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku pravosuđa sud, vjerojatno, ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te, stoga, ne bi bio dopušten prema stavku 2. članka 10. Europske konvencije. Bitno je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih tijela. 28. Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi je li apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz članka Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 73 II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije povrijeđeno. Obzirom na to da članak 10. Europske konvencije prihvaća ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristranost suda ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dani u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo. 29. Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi nisu u dostatnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičnom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost suda, odista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje na to da se ubrza izvršni postupak, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dan u obliku izražavanja sumnje, ne pruža dostatno osnove da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavkom 2. članka 10. Europske konvencije ili uvrijedio sud. Osim toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti da bude saslušan znači lišiti ga ne samo mogućnosti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist nego i povrijediti zaštićenu slobodu izražavanja koja je apelantu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. VIII. Zaključak 30. Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije je povrijeđeno time što su redoviti sudovi izricanjem novčane kazne apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovoga autoriteta. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 884/06, rješavajući apelaciju Ferida Djedovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ferida Djedovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove Odluke. Odbacuje se apelacija Ferida Djedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine kao nedozvoljena, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ferid Djedović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kog zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Opštinskog suda Orašje (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda i učesnika u postupku, JP "Elektroprivreda" HZHB d.o.o. Mostar, Distribucija električne energije Posavskog kantona Orašje (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud i tuženi 4. maja 2006. godine, Opštinski sud 5. maja 2006. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog. Apelant je u tužbi, u sporu iz radnog odnosa, predložio da sud nakon sprovedenog postupka donese presudu kom se utvrđuje da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen sta tus zaposlenika na čekanju i da je Rješenjem broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine nezakonito prestao radni odnos apelantu kod tuženog, te da se navedena rješewa ponište uz obavezu tuženog da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću rasporedi na poslove u skladu sa njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetwom prinudnog izvršewa, kao i da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove postupka. U podnesenoj tužbi apelant nije označio vrijednost spora. 7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelant tokom postupka ostao pri navodima tužbe, a na "pripremnom ročištu precizirana je vrijednost predmeta spora na 10.100,00 KM, koji je proširen tako što je poslije prvog stava u podnesenom tužbenom zahtjevu dodano "utvrđuje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. se da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na prioritetno upošljavanje". 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Presude Opštinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine i prvostepena presuda je potvrđena. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. U obrazloženju Rješewa je navedeno da je Vrhovni sud ispitao osporenu odluku u smislu člana 241 Zakona o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), nakon čega je odlučio kao u izreci imajući u vidu stanje spisa iz kog proizilazi "da je apelant u momentu podnošewa tužbe, odnosno 21. avgusta 2003. godine, propustio da označi vrijednost spora iako nema određena novčana potraživawa. Međutim, na pripremnom ročištu apelantov punomoćnik je označio vrijednost spora na 10.000,00 KM i do zakqučewa glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Odredbom člana 237 tačka 2 ZPP revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmetnog spora do 10.000,00 KM, a suprotna strana se tome nije protivila, mora da se uzme da stranke ne mogu da osporavaju revizijom drugostepenu presudu, jer apelant kao tužilac nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM. Zbog iznesenog, primjenom člana 247 tačka 1 ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3e), f) i k), II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na rad i člana 5 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelant posebno ističe da je revizija u konkretnom predmetu zakonom dozvoljena, te da su time što je Vrhovni sud odbacio reviziju povrijeđena njegova prava, prije svega pravo na pravičan postupak, a kao posljedica toga i pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Apelant navodi da je iz svih zapisnika i presuda nižih sudova vidqivo da je označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM, što je saglasno članu 237 stav 2 ZPP. Apelant smatra da su i ostala navedena prava povrijeđena tako što je sud odbio tužbeni zahtjev kojim je on zahtijevao da se utvrdi nezakonitost utvrđewa njegovog statusa kao zaposlenika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i njegovo pravo na prioritetno zapošljavanje. Apelant navodi da je diskriminisan zbog toga što je radno mjesto na kom je ra dio bilo upražnjeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, uprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto zaposleno lice druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na osporene odluke (apelant je u vezi sa navedenom okolnosti naveo dva konkretna primjera). b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je, donoseći svoju Odluku broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine, kom je potvrđena Presuda Opštinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, u svemu postupio u skladu sa Zakonom o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00, u daqnjem tekstu: Zakon), te u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u presudi. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji, jer mu je omogućen pristup u razumnom roku. Apelant je pred sudom pokrenuo radni spor i sud je povodom njegove tužbe postupio prije nego što je Federalna komisija za implementaciju člana 143 Zakona odlučila o njegovoj žalbi. To što je tuženi primio u radni odnos diplomiranog pravnika, koji je druge nacionalnosti nego apelant, samo po sebi ne znači da je izvršena diskriminacija prema nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju na radno mjesto primljeno lice koje ima viši stepen stručne spreme od apelanta, a član 143 tačka 8 Zakona zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju zaposli druga lica iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. 12. U odgovoru Opštinskog suda postupajući sudija navodi da je Opštinski sud donio presudu naglašavajući vrijednost spora od 10.100,00 KM, kom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je u postupku utvrđeno da je tuženi apelantu, shodno članu 143 Zakona, uspostavio radno-pravni sta tus zaposlenika na čekanju od 19. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a zatim donio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine s pravom na otpremninu, što je u skladu sa članom 143 st. 1 i 4 Zakona. S obzirom na to da je članom 143 stav 8 Zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da poslodavac ne može u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1 i 2 navedenog člana, ako je to lice nezaposleno, sud je našao da zaposlenje drugog radnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa nije suprotno članu 143 stav 8 Zakona, jer zaposleni radnik ima viši stepen stručne spreme od apelanta. 13. Opštinski sud je naveo da mu nije poznato zbog čega je Vrhovni sud odredio vrijednost spora na 10.000,00 KM, jer je vrijednost spora apelantov punomoćnik označio na pripremnom ročištu 6. aprila 2004. godine na iznos od 10.100, 00 KM i ta vrijednost spora je naznačena u Presudi ovog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, kao i Presudi Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. 14. Tuženi osporava navode apelacije, ističući da apelantova prava nisu oštećena ni po jednom osnovu, jer je imao pravično i fer-suđenje i nije bio diskriminisan prema nacionalnoj osnovi. Shodno članu 143 Zakona, apelantu nije pripadalo pravo na povratak na radno mjesto. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 237 stav 2 Revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 konvertibilnih maraka. Član 241 Revizioni sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po zvaničnoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničkog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 247 stav 2 Revizija je nedozvoljena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može da izjavi." Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 75 VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine protiv kog nema efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedeno rješenje primio 25. januara 2006, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija u vezi sa odlukom Vrhovnog suda ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugostepenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i prvostepenu Presudu Opštinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda glasi: "(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio." Član 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) apelacija je preuranjena;" 21. Imajući u vidu navedene odredbe Pravila Ustavnog suda i zakqučak Ustavnog suda u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda, slijedi da je preuranjen dio apelacije u vezi sa osporenom odlukom Kantonalnog i Opštinskog suda. Naime, kada bi Ustavni sud razmatrao dio apelacije koji se odnosi na presude Opštinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, bilo bi neophodno meritorno rješavati apelantovu tužbu, odnosno ispitivati da li je i materijalno pravo u nižestepenim presudama arbitrarno primijenjeno. Budući da je ovo prvenstvena nadležnost Vrhovnog suda, Ustavni sud bi u tom slučaju prejudicirao ishod postupka pred redovnim sudovima, što nije njegova nadležnost u situaciji kakva je apelantova. Međutim, nakon što Vrhovni sud postupi po ovoj odluci Ustavnog suda, nezavisno od vrste odluke Vrhovnog suda, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19 stav 3 Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) navesti i ovu odluku Ustavnog suda. VII. Meritum 22. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. Apelantova žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje, prije svega, odnosi se na proizvoqnu primjenu procesnog prava u osporenom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom, u odnosu na dopuštenost revizije, jer apelant tvrdi da je vrijednost konkretnog predmeta spora označio na ročištu, i to na iznos od 10.100,00 KM. 25. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, uopšteno, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, Broj 14 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administrovanjem pravde" i radom sudstva (idem). 27. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjewivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničkom postupku Federacije BiH (u daqnjem tekstu: ZPP) u kom odredba člana 8 propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, "na osnovu slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno". 28. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na primjeni ZPP, polazeći od toga da je apelant u momentu podnošewa tužbe, 21. avgusta 2003. godine, propustio da označi vrijednost spora iako nema određena novčana potraživawa. Međutim, činjenica je da je na pripremnom ročištu apelantov punomoćnik označio vrijednost spora na 10.100,00 KM i do zakqučewa glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Vrhovni sud je, i pored toga, zakqučio "kako se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmeta spora do 10.000,00 KM a suprotna strana se tome nije protivila, mora da se uzme da stranke ne mogu da osporavaju revizijom drugostepenu presudu, jer apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM". 29. Ustavni sud podsjeća da su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, u svojim odlukama naznačili da je vrijednost predmetnog spora 10.100,00 KM, na šta ukazuju i dokazi u spisima konkretnog predmeta (osporene presude Kantonalnog i Opštinskog suda, apelantova tužba u kojoj nije označena vrijednost spora, zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 6. aprila 2004. godine u kom je apelantov punomoćnik označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM). 30. Ustavni sud zapaža da konstatacija u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, da se "apelant u tužbi opredijelio za vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10,000,00 KM", u odnosu na navedene dokaze u spisima (prema kojima apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, ali je na pripremnom ročištu označio vrijednost spora na iznos od 10.100,00 KM), ukazuje da konkretno obrazloženje nije u dovoqnoj mjeri argumentovano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega je Vrhovni sud izveo zakqučak u svom obrazloženju da je apelant označio vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM, pa ne postoje zakonski uslovi da se odluči o izjavljenoj reviziji, što se doima kao proizvoqna ocjena dokaza i proizvoqna primjena procesnog prava. 31. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižqive i savjesne ocjene dokaza, jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebalo detaqnije da ispita da li izvedeni zakqučak, koji je dat u obrazloženju osporene odluke, zadovoljava zahtjeve ZPP, ali i zahtjeve člana 6 Evropske konvencije, koja ima snagu ustavnih odredbi i nadređena je svakom zakonu. 32. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da pažqivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku koji su u vezi sa određivanjem vrijednosti predmeta spora, te slijedeći to, primijeni relevantne procesnopravne propise, te da za svoju odluku dâ jasne i razumqive razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 237 stav 2 Zakona o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03), jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava član 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se osporena odluka Vrhovnog suda ne zasniva na dokazima koji sa sigurnošću ukazuju da je Vrhovni sud izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a, s druge strane, očigledna je proizvoqna primjena relevantne odredbe procesnog zakona prilikom donošewa osporene odluke Vrhovnog suda. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 884/06, rješavajući apelaciju Ferida Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ferida Djedovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 77 od devedeset dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odbacuje se apelacija Ferida Djedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine kao nedopuštena, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ferid Djedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku, JP "Elektroprivreda" HZHB d.o.o. Mostar, Distribucija električne energije Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud i tuženi 4. maja 2006. godine, Općinski sud 5. maja 2006. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog. Apelant je u tužbi, u sporu iz radnog odnosa, predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen sta tus uposlenika na čekanju i da je Rješenjem broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine nezakonito prestao radni odnos apelantu kod tuženog, te da se navedena rješenja ponište uz obavezu tuženog da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću rasporedi na poslove u skladu sa njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove postupka. U podnesenoj tužbi apelant nije označio vrijednost spora. 7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelant tokom postupka ostao pri navodima tužbe, a na "pripremnom ročištu precizirana je vrijednost predmeta spora na 10.100,00 KM, koji je proširen tako što je poslije prvog stava u podnesenom tužbenom zahtjevu dodano "utvrđuje se da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na prioritetno upošljavanje". 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine i prvostepena presuda je potvrđena. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Vrhovni sud ispitao osporenu odluku u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je odlučio kao u izreci imajući u vidu stanje spisa iz kojeg proizlazi "da je apelant u momentu podnošenja tužbe, odnosno 21. augusta 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik je označio vrijednost spora na 10.000,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Odredbom člana 237. tačka 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmetnog spora do 10.000,00 KM, a suprotna strana se tome nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu osporavati revizijom drugostepenu presudu, jer apelant kao tužilac nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM. Zbog iznesenog, primjenom člana 247. tačka 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k), II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na rad i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelant posebno ističe da je revizija u konkretnom predmetu zakonom dopuštena, te da su time što je Vrhovni sud odbacio reviziju povrijeđena njegova prava, prije svega pravo na pravičan postupak, a kao posljedica toga i pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Apelant navodi da je iz svih zapisnika i presuda nižih sudova vidljivo da je označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM, što je saglasno članu 237. stav 2. ZPP. Apelant smatra da su i ostala navedena prava povrijeđena tako što je sud odbio tužbeni zahtjev kojim je on zahtijevao da se utvrdi nezakonitost utvrđenja njegovog statusa kao uposlenika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i njegovo pravo na prioritetno upošljavanje. Apelant navodi da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je ra dio bilo upražnjeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, usprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na osporene odluke (apelant je u vezi sa navedenom okolnosti naveo dva konkretna primjera). b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je, donoseći svoju Odluku broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, u svemu postupio u skladu sa Zakonom o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon), te u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u presudi. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji, jer mu je omogućen pristup u razumnom roku. Apelant je pred sudom pokrenuo radni spor i sud je povodom njegove tužbe postupio prije nego što je Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona odlučila o njegovoj žalbi. To što je tuženi primio u radni odnos diplomiranog pravnika, koji je druge nacionalnosti nego apelant, samo po sebi ne znači da je izvršena Broj 14 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. diskriminacija prema nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju na radno mjesto primljeno lice koje ima viši stepen stručne spreme od apelanta, a član 143. tačka 8. Zakona zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju uposli druga lica iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. 12. U odgovoru Općinskog suda postupajući sudija navodi da je Općinski sud donio presudu naglašavajući vrijednost spora od 10.100,00 KM, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je u postupku utvrđeno da je tuženi apelantu, prema članu 143. Zakona, uspostavio radno-pravni sta tus zaposlenika na čekanju od 19. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a zatim donio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine s pravom na otpremninu, što je u skladu sa članom 143. st. 1. i 4. Zakona. S obzirom na to da je članom 143. stav 8. Zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. navedenog člana, ako je to lice nezaposleno, sud je našao da zaposlenje drugog radnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa nije suprotno članu 143. stav 8. Zakona, jer zaposleni radnik ima viši stepen stručne spreme od apelanta. 13. Općinski sud je naveo da mu nije poznato zbog čega je Vrhovni sud odredio vrijednost spora na 10.000,00 KM, jer je vrijednost spora apelantov opunomoćenik označio na pripremnom ročištu 6. aprila 2004. godine na iznos od 10.100, 00 KM i ta vrijednost spora je naznačena u Presudi ovog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, kao i Presudi Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. 14. Tuženi osporava navode apelacije, ističući da apelantova prava nisu oštećena ni po jednom osnovu, jer je imao pravično i fer-suđenje i nije bio diskriminiran prema nacionalnoj osnovi. Prema članu 143. Zakona, apelantu nije pripadalo pravo na povratak na radno mjesto. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 237. stav 2. Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 konvertibilnih maraka. Član 241. Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 247. stav 2. Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedeno rješenje primio 25. januara 2006, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u vezi sa odlukom Vrhovnog suda ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugostepenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i prvostepenu Presudu Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: "(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio." Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) apelacija je preuranjena;" 21. Imajući u vidu navedene odredbe Pravila Ustavnog suda i zaključak Ustavnog suda u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda, slijedi da je preuranjen dio apelacije u vezi sa osporenom odlukom Kantonalnog i Općinskog suda. Naime, kada bi Ustavni sud razmatrao dio apelacije koji se odnosi na presude Općinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, bilo bi neophodno meritorno rješavati apelantovu tužbu, odnosno ispitivati da li je i materijalno pravo u nižestepenim presudama arbitrarno primijenjeno. Budući da je ovo prvenstvena nadležnost Vrhovnog suda, Ustavni sud bi u tom slučaju prejudicirao ishod postupka pred redovnim sudovima, što nije njegova nadležnost u situaciji kakva je apelantova. Međutim, nakon što Vrhovni sud postupi po ovoj odluci Ustavnog suda, nezavisno od vrste odluke Vrhovnog suda, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) navesti i ovu odluku Ustavnog suda. VII. Meritum 22. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 79 e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Apelantova žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje, prije svega, odnosi se na proizvoljnu primjenu procesnog prava u osporenom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom, u odnosu na dopuštenost revizije, jer apelant tvrdi da je vrijednost konkretnog predmeta spora označio na ročištu, i to na iznos od 10.100,00 KM. 25. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 27. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenjivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u kojem odredba člana 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, "na osnovu slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno". 28. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na primjeni ZPP, polazeći od toga da je apelant u momentu podnošenja tužbe, 21. augusta 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, činjenica je da je na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik označio vrijednost spora na 10.100,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Vrhovni sud je, i pored toga, zaključio "kako se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmeta spora do 10.000,00 KM a suprotna strana se tome nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu osporavati revizijom drugostepenu presudu, jer apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM". 29. Ustavni sud podsjeća da su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, u svojim odlukama naznačili da je vrijednost predmetnog spora 10.100,00 KM, na šta ukazuju i dokazi u spisima konkretnog predmeta (osporene presude Kantonalnog i Općinskog suda, apelantova tužba u kojoj nije označena vrijednost spora, zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 6. aprila 2004. godine u kojem je apelantov opunomoćenik označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM). 30. Ustavni sud zapaža da konstatacija u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, da se "apelant u tužbi opredijelio za vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10,000,00 KM", u odnosu na navedene dokaze u spisima (prema kojima apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, ali je na pripremnom ročištu označio vrijednost spora na iznos od 10.100,00 KM), ukazuje da konkretno obrazloženje nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega je Vrhovni sud izveo zaključak u svom obrazloženju da je apelant označio vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM, pa ne postoje zakonski uvjeti da se odluči o izjavljenoj reviziji, što se doima kao proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena procesnog prava. 31. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebalo detaljnije da ispita da li izvedeni zaključak, koji je dat u obrazloženju osporene odluke, zadovoljava zahtjeve ZPP, ali i zahtjeve člana 6. Evropske konvencije, koja ima snagu ustavnih odredaba i nadređena je svakom zakonu. 32. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da pažljivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku koji su u vezi sa određivanjem vrijednosti predmeta spora, te slijedeći to, primijeni relevantne procesnopravne propise, te da za svoju odluku dâ jasne i razumljive razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03), jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava član 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Broj 14 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osporena odluka Vrhovnog suda ne zasniva na dokazima koji sa sigurnošću ukazuju da je Vrhovni sud izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a, s druge strane, očigledna je proizvoljna primjena relevantne odredbe procesnog zakona prilikom donošenja osporene odluke Vrhovnog suda. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 884/06, rješavajući apelaciju Ferida Djedovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenog 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ferida Djedovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-162/05 od 5. prosinca 2005. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od devedeset dana od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove Odluke. Odbacuje se apelacija Ferida Djedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-67/04 od 12. listopada 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine kao nedopuštena, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ferid Djedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 16. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-162/05 od 5. prosinca 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-67/04 od 13. listopada 2004. godine i Presude Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i sudionika u postupku, JP "Elektroprivreda" HZHB d.o.o. Mostar, Distribucija električne energije Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. travnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud i tuženi 4. svibnja 2006. godine, Općinski sud 5. svibnja 2006. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. rujna 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog. Apelant je u tužbi, u sporu iz radnog odnosa, predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. siječnja 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen sta tus uposlenika na čekanju i da je Rješenjem broj IV-7-16/01 od 10. siječnja 2001. godine nezakonito prestao radni odnos apelantu kod tuženog, te da se navedena rješenja ponište uz obvezu tuženoga da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u poduzeću rasporedi na poslove sukladno njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudne ovrhe, kao i da se tuženi obveže da apelantu nadoknadi troškove postupka. U podnesenoj tužbi apelant nije označio vrijednost spora. 7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelant tijekom postupka ostao pri navodima tužbe, a na "pripremnom ročištu precizirana je vrijednost predmeta spora na 10.100,00 KM, koji je proširen tako što je poslije prvog stavka u podnesenom tužbenom zahtjevu dodano "utvrđuje se da je tuženi povrijedio tužiteljevo pravo na prioritetno upošljavanje". 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. listopada 2004. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv Presude Općinskog suda broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine i prvostupanjska presuda je potvrđena. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. prosinca 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. listopada 2004. godine. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Vrhovni sud ispitao pobijanu odluku u smislu članka 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je odlučio kao u izreci imajući u vidu stanje spisa iz kojeg proizlazi "da je apelant u momentu podnošenja tužbe, odnosno 21. kolovoza 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik je označio vrijednost spora na 10.000,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Odredbom članka 237. točka 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Obzirom da se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmetnog spora do 10.000,00 KM, a oprečna strana se tomu nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu pobijati revizijom drugostupanjsku 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 81 presudu, jer apelant kao tužitelj nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM. Zbog iznesenog, primjenom članka 247. točka 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.(e), (f) i (k), II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svezi sa pravom na rad i članka 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelant posebice ističe da je revizija u konkretnom predmetu zakonom dopuštena, te da su time što je Vrhovni sud odbacio reviziju povrijeđena njegova prava, prije svega pravo na pravičan postupak, a kao posljedica toga i pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Apelant navodi da je iz svih zapisnika i presuda nižih sudova vidljivo da je označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM, što je suglasno članku 237. stavak 2. ZPP. Apelant smatra da su i ostala navedena prava povrijeđena tako što je sud odbio tužbeni zahtjev kojim je on zahtijevao da se utvrdi nezakonitost utvrđenja njegovog statusa kao uposlenika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i njegovo pravo na prioritetno upošljavanje. Apelant navodi da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je ra dio bilo upražnjeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, usprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto uposlena osoba druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na pobijane odluke (apelant je u svezi sa navedenom okolnosti naveo dva konkretna primjera). b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je, donoseći svoju Odluku broj Gž-67/04 od 13. listopada 2004. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine, u svemu postupio sukladno Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon), te u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dano u presudi. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji, jer mu je omogućen pristup u razumnom roku. Apelant je pred sudom pokrenuo radni spor i sud je povodom njegove tužbe postupio prije nego što je Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. Zakona odlučila o njegovom prizivu. To što je tuženi primio u radni odnos diplomiranog odvjetnika, koji je druge nacionalnosti nego apelant, samo po sebi ne znači da je izvršena diskriminacija prema nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju na radno mjesto primljena osoba koja ima viši stupanj stručne spreme od apelanta, a članak 143. točka 8. Zakona zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju uposli druge osobe iste kvalifikacije ili istog stupnja stručne spreme. 12. U odgovoru Općinskog suda postupajući sudac navodi da je Općinski sud donio presudu naglašavajući vrijednost spora od 10.100,00 KM, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen, jer je u postupku utvrđeno da je tuženi apelantu, prema članku 143. Zakona, uspostavio radno-pravni sta tus uposlenika na čekanju od 19. siječnja 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine, a potom donio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. svibnjem 2000. godine s pravom na otpremninu, što je sukladno članku 143. st. 1. i 4. Zakona. Obzirom da je člankom 143. stavak 8. Zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. navedenog članka, ako je ta osoba neuposlena, sud je našao da uposlenje drugog djelatnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa nije oprečno članku 143. stavak 8. Zakona, jer uposleni djelatnik ima viši stupanj stručne spreme od apelanta. 13. Općinski sud je naveo da mu nije poznato zbog čega je Vrhovni sud odredio vrijednost spora na 10.000,00 KM, jer je vrijednost spora apelantov opunomoćenik označio na pripremnom ročištu 6. travnja 2004. godine na iznos od 10.100,00 KM i ta vrijednost spora je naznačena u Presudi ovog suda broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine, kao i Presudi Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. listopada 2004. godine. 14. Tuženi pobija navode apelacije, ističući da apelantova prava nisu oštećena ni po jednoj osnovi, jer je imao pravično i fer-suđenje i nije bio diskriminiran prema nacionalnoj osnovi. Prema članku 143. Zakona, apelantu nije pripadalo pravo na povratak na radno mjesto. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Članak 237. stavak 2. Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000 konvertibilnih maraka. Članak 241. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Članak 247. stavak 2. Revizija je nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je uložila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija uložena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može uložiti." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. prosinca 2005. godine protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedeno rješenje primio 25. siječnja 2006, a apelacija je podnesena 16. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u svezi sa odlukom Vrhovnog suda ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Broj 14 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 20. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na drugostupanjsku Presudu Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 12. listopada 2004. godine i prvostupanjsku Presudu Općinskog suda broj P-178/03 od 4. lipnja 2004. godine Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi: "(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio." Članak 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) apelacija je preuranjena;" 21. Imajući u vidu navedene odredbe Pravila Ustavnog suda i zaključak Ustavnog suda u odnosu na pobijanu odluku Vrhovnog suda, slijedi da je preuranjen dio apelacije u vezi sa pobijanom odlukom Kantonalnog i Općinskog suda. Naime, kada bi Ustavni sud razmatrao dio apelacije koji se odnosi na presude Općinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, bilo bi neophodno meritorno rješavati apelantovu tužbu, odnosno ispitivati je li i materijalno pravo u nižestupanjskim presudama arbitrarno primijenjeno. Budući da je ovo prvenstvena nadležnost Vrhovnog suda, Ustavni sud bi u tome slučaju prejudicirao rezultat postupka pred redovitim sudovima, što nije njegova nadležnost u situaciji kakva je apelantova. Međutim, nakon što Vrhovni sud postupi po ovoj odluci Ustavnog suda, neovisno o vrsti odluke Vrhovnog suda, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu članka 19. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom formularu apelacije pod točkom 8.a) navesti i ovu odluku Ustavnog suda. VII. Meritum 22. Apelant pobija odluku Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne naravi, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Apelantov priziv u svezi sa pravom na pravično suđenje, prije svega, odnosi se na proizvoljnu primjenu procesnog prava u pobijanom sudbenom postupku pred Vrhovnim sudom, u odnosu na dopuštenost revizije, jer apelant tvrdi da je vrijednost konkretnog predmeta spora označio na ročištu, i to na iznos od 10.100,00 KM. 25. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena temeljna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 26. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na jednakopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostupanjske odluke, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 27. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovitim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi sa izvođenjem i ocjenjivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u kojem odredba članka 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, "na temelju slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno". 28. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju odluku utemeljio na primjeni ZPP, polazeći od toga da je apelant u trenutku podnošenja tužbe, 21. kolovoza 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, činjenica je da je na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik označio vrijednost spora na 10.100,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 83 spora. Vrhovni sud je, i pored toga, zaključio "kako se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmeta spora do 10.000,00 KM a oprečna strana se tomu nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu pobijati revizijom drugostupanjsku presudu, jer apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM". 29. Ustavni sud podsjeća da su nižestupanjski sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, u svojim odlukama naznačili da je vrijednost predmetnog spora 10.100,00 KM, na što ukazuju i dokazi u spisima konkretnog predmeta (pobijane presude Kantonalnog i Općinskog suda, apelantova tužba u kojoj nije označena vrijednost spora, zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 6. travnja 2004. godine u kojem je apelantov opunomoćenik označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM). 30. Ustavni sud zapaža da konstatacija u obrazloženju pobijane odluke Vrhovnog suda, da se "apelant u tužbi opredijelio za vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10,000,00 KM", u odnosu na navedene dokaze u spisima (prema kojima apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, ali je na pripremnom ročištu označio vrijednost spora na iznos od 10.100,00 KM), ukazuje da konkretno obrazloženje nije u dostatnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na temelju čega je Vrhovni sud izveo zaključak u svojem obrazloženju da je apelant označio vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM, pa ne postoje zakonski uvjeti da se odluči o uloženoj reviziji, što se doima kao proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena procesnog prava. 31. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje pobijane odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljava li izvedeni zaključak, koji je dan u obrazloženju pobijane odluke, zahtjeve ZPP, ali i zahtjeve članka 6. Europske konvencije, koja ima snagu ustavnih odredaba i nadređena je svakom zakonu. 32. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obvezu da pažljivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku koji su u svezi sa određivanjem vrijednosti predmeta spora, te slijedeći to, primijeni relevantne procesnopravne propise, te da za svoju odluku dâ jasne i razumljive razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03), jer pobijana odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se pobijana odluka Vrhovnog suda ne temelji na dokazima koji sa sigurnošću ukazuju da je Vrhovni sud izvršio svoju obvezu da navede jasne razloge na kojima je utemeljio svoju odluku, odnosno kada pobijana odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a, s druge strane, očigledna je proizvoljna primjena relevantne odredbe procesnog zakona prigodom donošenja pobijane odluke Vrhovnog suda. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1328/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Vidačaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zvonimira Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Slu žbe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Vidačak (u daqnjem tekstu: apelant) iz Šibenika, koga zastupa Krešimir Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. avgusta 2006. godine. Apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene Presude Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine do donošewa odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, kao i Fudbalskog kluba "Borac" iz Banje Luke (u daqnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 5. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i učesnik u postupku su odgovorili na apelaciju 26. aprila 2007. godine, a Osnovni sud 30. aprila 2007. godine 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1328/06 od 13. juna 2006. godine kom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine usvojen je otkaz ugovora o korišćenju stana koji se nalazi u Bawoj Luci, u Ulici Sime Matavulja broj 6, a koji su zakqučili 28. januara 1977. godine pod brojem 555 SIZ stanovawa Bawa Luka i apelant. Istovremeno, apelant je obavezan da učesniku u postupku, Fudbalskom klubu "Borac", kao tužiocu, naknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 262, 50 KM u roku od 15 dana. I, konačno, istom presudom je određena privremena mjera kom je zabranjeno Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Bawa Luka, da prinudno sprovede izvršenje povodom zakqučka o dozvoli izvršewa broj I-08-4205/01 od 1. februara 2002. godine iseljenjem V.J. iz spornog stana do pravosnažnog okončawa konkretnog postupka. 8. Osnovni sud je pri donošenju prvostepene presude pošao od utvrđenih činjenica da je tužilac dodijelio sporni stan apelantu Rješenjem broj 470 od 14. jula 1976. godine, da je apelant kao profesionalni fudbaler sa tužiocem sporazumno raskinuo ugovor o školovanju, stručnom i sportskom usavršavanju sa 14. julom 1981. godine i da su sve međusobne obaveze prema tom sporazumu izmirene, da je apelant sa članovima svoga porodičnog domaćinstva prestao da koristi sporni stan 4. aprila 1983. godine kad je prešao u Šibenik, da stan nije koristio od tog datuma i da, u skladu s tim, ispuwava zakonske uslove za otkaz stanarskog prava jer duže od 7 godina nije koristio stan, niti se ubraja u izbjeglice i raseljena lica koji, shodno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o korišćenju napuštene imovine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) imaju pravo na vraćanje stana u posjed. 9. Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o stanu, uz zahtjev za naknadu parničkih troškova i predlogom za izdavanje privremene mjere, odbijen u cijelosti. 10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine tužiočeva revizija je uvažena, drugostepena Presuda Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine potvrđena u st. 1 i 2 izreke. U pogledu odlučivawa o predlogu za određivanje sudske mjere obezbjeđewa, Vrhovni sud se proglasio nenadležnim i u tom dijelu predmet ustupio Osnovnom sudu na odlučivanje. 11. Vrhovni sud je utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o korišćenju stana postojale do 30. aprila 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantan pe riod nekorišćewa stana samo do tog datuma stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se " Š...Ć može nosiocu stanarskog prava dati otkaz o korišćenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina" pod uslovima koji su određeni ovim zakonom, a apelant de facto više od 7 godina nije koristio predmetni stan. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulisano pitanje vraćawa imovine (tzv. imovinski zakoni) je određeno da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišćen u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S obzirom na to da je apelant prije ovog roka prestao da koristi stan i trajno se preselio u drugo mjesto, ne može da se smatra izbjeglicom, odnosno raseljenim licem koje je stan napustilo u navedenom periodu, a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni član 47 Zakona o stambenim odnosima o otkazu stanarskog prava zbog nekorišćewa stana. Vrhovni sud je zakqučio da apelant nije koristio stan duže od zakonom propisanog roka i da nema sta tus izbjeglice ili raseljenog lica na kog bi mogle da se primijene zakonske odredbe o vraćanju stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, takođe, navodi da je tim presudama povrijeđeno i njegovo pravo iz Aneksa 7 Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i člana 12 tačka 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima. Apelant navodi da je nesmetano koristio predmetni stan sve do početka ratnih sukoba, kad se u taj stan uselilo treće lice. Apelant navodi da ga tog prava na imovinu, koje sadržava korišćenje stana, niko ne može da liši osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom, a otkaz ugovora o korišćenju stana koji je pokrenuo učesnik u postupku ne sadržava taj javni interes. S obzirom na to da je stanarsko pravo imovinskog karaktera i da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, Presudu Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presudu Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine proglasi nevažećim, a Presudu Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine potvrdi. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je ovaj sud konkretnu reviziju riješio na osnovu odredbi člana 47 stav 4 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99) u vezi sa primjenom člana 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 31/99) i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda je iznesen tok cjelokupnog postupka pred redovnim sudovima i utvrđeno da navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani i da apelaciju treba odbiti. 15. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku, Fudbalskog kluba "Borac", navodi se da pravni osnov za odluku sudova predstavlja Zakon o stambenim odnosima kojim je regulisan način dodjele, korišćewa, uslova za prestanak korišćewa i otkaz ugovora o korišćenju stana. Apelant je stekao stanarsko pravo na legalan i legitiman način, što nije sporno. Međutim, od 1983. godine ni apelant niti član njegovog porodičnog domaćinstva nisu boravili u Bawoj Luci, niti koristili stan. Stan je koristio FK "Borac", koji je dodjeqivao stan svojim radnicima. Zbog zakonskih razloga koje su ocijenili Osnovni i Vrhovni sud, apelantu je otkazano stanarsko pravo na zakonit način čime nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99): Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 85 "Član 47 Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može da se da i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s wim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci. Š...Ć" 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01): "Član 2 stav 3 Svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zakqučeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatraće se privremenim korisnikom. Član 5 Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora da se podnese u roku od petnaest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona. Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana iz člana 2 stav 5 i člana 18b stav 1 ovog zakona, kao i člana 83a stav 4 Zakona o preuzimanju ZOSO ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine. Član 14 Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6 ZOSO (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišćen u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode Š...Ć, što ukqučuje: (...) k) Pravo na imovinu. (...)." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Prilikom razmatrawa da li je povrijeđeno navedeno apelantovo pravo Ustavni sud najprije mora da utvrdi da li je apelant tit u lar prava koja se ubrajaju u obim zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora otkaz stanarskog prava, odnosno njegovo vraćanje u skladu sa imovinskim zakonima, i da se stanarsko pravo smatra apelantovom imovinom, proizilazi da je apelant nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis sopstveničke interese koji imaju određenu imovinsku, odnosno ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tome, imovinu u smislu značewa člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Pojam "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br.70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno predstavlja "posjed", odnosno imovinu u smislu značewa odredbi Evropske konvencije, i koji uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud podsjeća na svoje prijašnje odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava kojima je utvrđeno da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opšte prirode i izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može da desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj Broj 14 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješawa države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Holy Mon as ter - ies protiv Grčke od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 26. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 27. Ustavni sud podsjeća da, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zakqučuje da osporene presude Vrhovnog i Osnovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo na vraćanje stanarskog prava, nesumwivo predstavljaju miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje svoje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenqivo drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima se pojedinac može da liši imovine. 28. Ustavni sud mora, kao sljedeće, da ispita da li je lišavanje apelanta stanarskog prava, odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 29. Shodno prvom stavu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može da bude lišen imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korišćenju napuštene imovine. Zakonom o stambenim odnosima je predviđeno da može da se otkaže stanarsko pravo svakom licu koje, pod uslovima predviđenim zakonom, stan ne koristi duže od 5 godina, a taj uslov u konkretnom slučaju je ispunjen. Pravnu prirodu tog otkaza ne mijewa činjenica da su sudovi, tek 2002. godine, a povodom tužbe učesnika u postupku, utvrdili da je proteklo više od 5 godina od nekorišćewa stana apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, u stvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta usljed ratnih sukoba koji su otpočeli 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je pravo na osnovu člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimawa imovine do kojih je došlo prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će se ovo pravo obezbijediti svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kom osnovu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini shodno kom je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan ciq u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 usvojio stanovište da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćawa imovine wihovim predratnim korisnicima. 30. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelant napustio Banju Luku i sporni stan još 1983. godine i da apelant nije živio u navedenom stanu 30. aprila 1991. godine, jer je imao prebivalište u Šibeniku, a ne u Bawoj Luci. Zbog tih razloga nije bilo moguće primijeniti odredbe o statusu izbjeglica i raseljenih lica na apelanta, s jedne strane, i činjenicu da je apelant, odlaskom u Šibenik i ne koristeći stan nevezano za ratne sukobe skoro 7 godina, ispunio uslove da sopstvenik stana pokrene predlog za otkaz stana zbog razloga navedenih u čl. 47 i 48 Zakona o stambenim odnosima. Dakle, Opštinski i Vrhovni sud nisu prihvatili apelantove navode da on ima sta tus izbjeglice i da prema tom osnovu polaže pravo na vraćanje stanarskog prava s obzirom na to da i sam apelant nije sporio da je predmetni stan napustio 1983. godine. 31. Izuzimajući odluku CRPC-a kom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, upravni organi nisu donosili takvu odluku, što je bila redovna i uobičajena praksa u nespornim slučajevima, nego su, u skladu sa zakonskim odredbama, takvi slučajevi prosljeđivani sudovima. Sud je potvrdio otkaz stanarskog prava i utvrdio da se na apelanta ne mogu da primijene tzv. imovinski zakoni s obzirom na to da 1. aprila 1992. nije koristio stan, niti je imao sta tus izbjeglice ili raseljenog lica koji bi mu omogućavao da povrati stanarsko pravo. Konačno, u tim činjenicama ne postoji proizvoqna primjena zakonskih odredbi, niti te činjenice ukazuju da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu, niti da su proizvoqno primijenili materijalno pravo. 32. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korišćenju napuštene imovine kao takve predstavljaju izraz javnog interesa i da li su ta zakonska rješewa koja su primijenjena na konkretan slučaj proporcionalna ciqu koji želi da se postigne. Nesporan je javni interes da se pitawa stambenih odnosa i, konkretno, izbjegličkog statusa u vezi s tim regulišu na zakonit način. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su se Vrhovni i Osnovni sud prilikom donošewa osporenih presuda, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu tako da su ga lišili imovine primjenjujući relevantne zakone, odnosno radi postizawa legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu, pri čemu su redovni sudovi vodili dovoqno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji želi da se ostvari, s druge strane. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge, polazeći od odgovarajuće primjene zakonskih propisa. 33. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivnopravne propise ne može da smatra proizvoqnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđena ustavna prava pojedinca na imovinu kada se država, primjenjujući zakon, proporcionalno upliće u nečija prava, jer zaštita prava na imovinu podrazumijeva ne samo zakonito uplitanje u ta zaštićena prava nego i postizanje pravične ravnoteže između tih prava i miješawa države. U konkretnom slučaju to miješanje je bilo proporcionalno ciqu koji želi da se postigne u demokratskom društvu i nije rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 87 34. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 35. Apelantovo pravo na imovinu nije povrijeđeno kad se zbog potpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pravilne primjene materijalnog prava nekom licu ospori pravo na vraćanje stanarskog prava, a te odluke su rezultat zakonitog miješawa suda u imovinu pojedinca koje je srazmjerno ciqu koji želi da se ostvari u demokratskom društvu. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1328/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Vidačaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zvonimira Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zvonimir Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibenika, koga zastupa Krešimir Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. augusta 2006. godine. Apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene Presude Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, kao i Fudbalskog kluba "Borac" iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 5. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i učesnik u postupku su odgovorili na apelaciju 26. aprila 2007. godine, a Osnovni sud 30. aprila 2007. godine 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1328/06 od 13. juna 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana koji se nalazi u Banjoj Luci, u Ulici Sime Matavulja broj 6, a koji su zaključili 28. januara 1977. godine pod brojem 555 SIZ stanovanja Banja Luka i apelant. Istovremeno, apelant je obavezan da učesniku u postupku, Fudbalskom klubu "Borac", kao tužiocu, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 262, 50 KM u roku od 15 dana. I, konačno, istom presudom je određena privremena mjera kojom je zabranjeno Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, da prinudno provede izvršenje povodom zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-4205/01 od 1. februara 2002. godine iseljenjem V. J. iz spornog stana do pravosnažnog okončanja konkretnog postupka. 8. Osnovni sud je pri donošenju prvostepene presude pošao od utvrđenih činjenica da je tužilac dodijelio sporni stan apelantu Rješenjem broj 470 od 14. jula 1976. godine, da je apelant kao profesionalni fudbaler sa tužiocem sporazumno raskinuo ugovor o školovanju, stručnom i sportskom usavršavanju sa 14. julom 1981. godine i da su sve međusobne obaveze prema tom sporazumu izmirene, da je apelant sa članovima svoga porodičnog domaćinstva prestao da koristi sporni stan 4. aprila 1983. godine kad je prešao u Šibenik, da stan nije koristio od tog datuma i da, u skladu s tim, ispunjava zakonske uvjete za otkaz stanarskog prava jer duže od 7 godina nije koristio stan, niti se ubraja u izbjeglice i raseljena lica koji, prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) imaju pravo na povrat stana u posjed. 9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o stanu, uz zahtjev za naknadu parničnih troškova i prijedlogom za izdavanje privremene mjere, odbijen u cijelosti. 10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine tužiočeva revizija je uvažena, drugostepena Presuda Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine potvrđena u st. 1. i 2. izreke. U pogledu odlučivanja o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja, Vrhovni sud se proglasio nenadležnim i u tom dijelu predmet ustupio Osnovnom sudu na odlučivanje. 11. Vrhovni sud je utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o korištenju stana postojale do 30. aprila 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantan pe riod nekorištenja stana samo do tog datuma stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se " Š...Ć može nosiocu stanarskog prava dati otkaz o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina" pod uvjetima koji su određeni ovim zakonom, a apelant de facto više od 7 godina nije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. koristio predmetni stan. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulirano pitanje povrata imovine (tzv. imovinski zakoni) je određeno da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S obzirom na to da je apelant prije ovog roka prestao koristiti stan i trajno se preselio u drugo mjesto, ne može se smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem koje je stan napustilo u navedenom periodu, a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni član 47. Zakona o stambenim odnosima o otkazu stanarskog prava zbog nekorištenja stana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije koristio stan duže od zakonom propisanog roka i da nema sta tus izbjeglice ili raseljenog lica na kojeg bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o povratu stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, navodi da je tim presudama povrijeđeno i njegovo pravo iz Aneksa 7. Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i člana 12. tačka 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima. Apelant navodi da je nesmetano koristio predmetni stan sve do početka ratnih sukoba, kad se u taj stan uselilo treće lice. Apelant navodi da ga tog prava na imovinu, koje sadržava korištenje stana, niko ne može lišiti osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, a otkaz ugovora o korištenju stana koji je pokrenuo učesnik u postupku ne sadržava taj javni interes. S obzirom na to da je stanarsko pravo imovinskog karaktera i da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, Presudu Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presudu Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine proglasi nevažećim, a Presudu Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine potvrdi. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je ovaj sud konkretnu reviziju riješio na osnovu odredaba člana 47. stav 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99) u vezi sa primjenom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 31/99) i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda je iznesen tok cjelokupnog postupka pred redovnim sudovima i utvrđeno da navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani i da apelaciju treba odbiti. 15. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku, Fudbalskog kluba "Borac", navodi se da pravni osnov za odluku sudova predstavlja Zakon o stambenim odnosima kojim je reguliran način dodjele, korištenja, uvjeta za prestanak korištenja i otkaz ugovora o korištenju stana. Apelant je stekao stanarsko pravo na legalan i legitiman način, što nije sporno. Međutim, od 1983. godine ni apelant niti član njegovog porodičnog domaćinstva nisu boravili u Banjoj Luci, niti koristili stan. Stan je koristio FK "Borac", koji je dodjeljivao stan svojim radnicima. Zbog zakonskih razloga koje su ocijenili Osnovni i Vrhovni sud, apelantu je otkazano stanarsko pravo na zakonit način čime nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99): "Član 47. Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci. Š...Ć" 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01): "Član 2. stav 3. Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom. Član 5. Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju ZOSO ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine. Član 14. Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 89 VII. Meritum 22. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu. (...)." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Prilikom razmatranja da li je povrijeđeno navedeno apelantovo pravo Ustavni sud najprije mora utvrditi da li je apelant tit u lar prava koja se ubrajaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora otkaz stanarskog prava, odnosno njegov povrat u skladu sa imovinskim zakonima, i da se stanarsko pravo smatra apelantovom imovinom, proizlazi da je apelant nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku, odnosno ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tome, imovinu u smislu značenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br.70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno predstavlja "posjed", odnosno imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije, i koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud podsjeća na svoje prijašnje odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Holy Mon as ter - ies protiv Grčke od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 26. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 27. Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporene presude Vrhovnog i Osnovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo na povrat stanarskog prava, nesumnjivo predstavljaju miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje svoje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 28. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelanta stanarskog prava, odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 29. Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine. Zakonom o stambenim odnosima je predviđeno da se može otkazati stanarsko pravo svakom licu koje, pod uvjetima predviđenim zakonom, stan ne koristi duže od 5 godina, a taj je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. Pravnu prirodu tog otkaza ne mijenja činjenica da su sudovi, tek 2002. godine, a povodom tužbe učesnika u postupku, utvrdili da je proteklo više od 5 godina od nekorištenja stana apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, ustvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta usljed ratnih sukoba koji su otpočeli 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je pravo na osnovu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će se ovo pravo osigurati svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojem je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 usvojio stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u Broj 14 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. 30. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelant napustio Banju Luku i sporni stan još 1983. godine i da apelant nije živio u navedenom stanu 30. aprila 1991. godine, jer je imao prebivalište u Šibeniku, a ne u Banjoj Luci. Zbog tih razloga nije bilo moguće primijeniti odredbe o statusu izbjeglica i raseljenih lica na apelanta, s jedne strane, i činjenicu da je apelant, odlaskom u Šibenik i ne koristeći stan nevezano za ratne sukobe skoro 7 godina, ispunio uvjete da vlasnik stana pokrene prijedlog za otkaz stana zbog razloga navedenih u čl. 47. i 48. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, Općinski i Vrhovni sud nisu prihvatili apelantove navode da on ima sta tus izbjeglice i da prema tom osnovu polaže pravo na povrat stanarskog prava s obzirom na to da i sam apelant nije sporio da je predmetni stan napustio 1983. godine. 31. Izuzimajući odluku CRPC-a kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, upravni organi nisu donosili takvu odluku, što je bila redovna i uobičajena praksa u nespornim slučajevima, nego su, u skladu sa zakonskim odredbama, takvi slučajevi prosljeđivani sudovima. Sud je potvrdio otkaz stanarskog prava i utvrdio da se na apelanta ne mogu primijeniti tzv. imovinski zakoni s obzirom na to da 1. aprila 1992. nije koristio stan, niti je imao sta tus izbjeglice ili raseljenog lica koji bi mu omogućavao da povrati stanarsko pravo. Konačno, u tim činjenicama ne postoji proizvoljna primjena zakonskih odredaba, niti te činjenice ukazuju da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu, niti da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. 32. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine kao takve predstavljaju izraz javnog interesa i da li su ta zakonska rješenja koja su primijenjena na konkretan slučaj proporcionalna cilju koji se želi postići. Nesporan je javni interes da se pitanja stambenih odnosa i, konkretno, izbjegličkog statusa u vezi s tim reguliraju na zakonit način. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su se Vrhovni i Osnovni sud prilikom donošenja osporenih presuda, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu tako da su ga lišili imovine primjenjujući relevantne zakone, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu, pri čemu su redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge, polazeći od odgovarajuće primjene zakonskih propisa. 33. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava pojedinca na imovinu kada se država, primjenjujući zakon, proporcionalno upliće u nečija prava, jer zaštita prava na imovinu podrazumijeva ne samo zakonito uplitanje u ta zaštićena prava nego i postizanje pravične ravnoteže između tih prava i miješanja države. U konkretnom slučaju to miješanje je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu i nije rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu. 34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Apelantovo pravo na imovinu nije povrijeđeno kad se zbog potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava nekom licu ospori pravo na povrat stanarskog prava, a te odluke su rezultat zakonitog miješanja suda u imovinu pojedinca koje je srazmjerno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1328/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Vidačaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Tu dor Pantiru, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 28. rujna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zvonimira Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-266/02 od 28. ožujka 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zvonimir Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibenika, kojeg zastupa Krešimir Zubak, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. svibnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/02 od 28. ožujka 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. kolovoza 2006. godine. Apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pobijane Presude Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, kao i Fudbalskog kluba "Borac" iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: sudionik u postupku) zatraženo je 5. travnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i sudionik u postupku su odgovorili na apelaciju 26. travnja 2007. godine, a Osnovni sud 30. travnja 2007. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 91 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. svibnja 2007. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1328/06 od 13. lipnja 2006. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. ožujka 2002. godine usvojen je otkaz ugovora o uporabi stana koji se nalazi u Banjaluci, u Ulici Sime Matavulja broj 6, a koji su zaključili 28. siječnja 1977. godine pod brojem 555 SIZ stanovanja Banjaluka i apelant. Istodobno, apelant je obvezan sudioniku u postupku, Fudbalskom klubu "Borac", kao tužitelju, naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 262, 50 KM u roku od 15 dana. I, konačno, istom presudom je određena privremena mjera kojom je zabranjeno Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske, Odsjek Banjaluka, da prinudno provede izvršenje glede zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-4205/01 od 1. veljače 2002. godine iseljenjem V. J. iz upitnog stana do pravomoćnog okončanja konkretnog postupka. 8. Osnovni sud je prigodom donošenja prvostupanjske presude pošao od utvrđenih činjenica da je tužitelj dodijelio upitni stan apelantu Rješenjem broj 470 od 14. srpnja 1976. godine, da je apelant kao profesionalni nogometaš sa tužiteljem sporazumno raskinuo ugovor o školovanju, stručnom i sportskom usavršavanju sa 14. srpnjem 1981. godine i da su sve međusobne obveze prema tome sporazumu izmirene, da je apelant sa članovima svoga obiteljskoga kućanstva prestao koristiti upitni stan 4. travnja 1983. godine kad je prešao u Šibenik, da stan nije koristio od tog nadnevka i da, sukladno tome, ispunjava zakonske uvjete za otkaz stanarskog prava jer dulje od 7 godina nije koristio stan, niti se ubraja u izbjeglice i raseljene osobe koje, prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi napuštene imovine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) imaju pravo na povrat stana u posjed. 9. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1467/02 od 12. studenog 2003. godine apelantov priziv je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o stanu, uz zahtjev za naknadu parničnih troškova i prijedlogom za izdavanje privremene mjere, odbijen u cijelosti. 10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine tužiteljeva revizija je uvažena, drugostupanjska Presuda Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. studenog 2003. godine preinačena tako da je apelantov priziv odbijen i Presuda Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. ožijka 2002. godine potvrđena u st. 1. i 2. izreke. Glede odlučivanja o prijedlogu za određivanje sudbene mjere osiguranja, Vrhovni sud se proglasio nenadležnim i u tome dijelu predmet ustupio Osnovnom sudu na odlučivanje. 11. Vrhovni sud je utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o uporabi stana postojale do 30. travnja 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantno razdoblje nekorištenja stana samo do toga nadnevka stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se " Š...Ć može nositelju stanarskog prava dati otkaz o uporabi stana iz razloga što stan ne koristi dulje od šest mjeseci ali najdulje do pet godina" pod uvjetima koji su određeni ovim zakonom, a apelant de facto više od 7 godina nije koristio predmetni stan. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulirano pitanje povrata imovine (tzv. imovinski zakoni) je određeno da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva imaju pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine bez obzira na to je li stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to je li stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. travnja 1991. godine. Obzirom da je apelant prije ovog roka prestao koristiti stan i trajno se preselio u drugo mjesto, ne može se smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenom osobom koja je stan napustila u navedenom razdoblju a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni članak 47. Zakona o stambenim odnosima o otkazu stanarskog prava zbog nekorištenja stana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije koristio stan dulje od zakonom propisanog roka i da nema sta tus izbjeglice ili raseljene osobe na koje bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o povratu stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, također, navodi da je tim presudama povrijeđeno i njegovo pravo iz Aneksa 7. Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i članka 12. točka 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim osobama. Apelant navodi da je nesmetano koristio predmetni stan sve do početka ratnih sukoba, kad se u taj stan uselila treća osoba. Apelant navodi da ga tog prava na imovinu, koje sadržava uporabu stana, nitko ne može lišiti osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, a otkaz ugovora o uporabi stana koji je pokrenuo sudionik u postupku ne sadržava taj javni interes. Obzirom da je stanarsko pravo imovinskog karaktera i da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, Presudu Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine i Presudu Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. ožujka 2002. godine proglasi nevažećim, a Presudu Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. studenog 2003. godine potvrdi. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je ovaj sud konkretnu reviziju riješio na temelju odredaba članka 47. stavak 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99) u svezi sa primjenom članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 31/99) i da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda je iznesen tijek cjelokupnog postupka pred redovitim sudovima i utvrđeno da navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu utemeljeni i da apelaciju treba odbiti. 15. U odgovoru na apelaciju sudionika u postupku, Fudbalskog kluba "Borac", navodi se da pravni temelj za odluku sudova predstavlja Zakon o stambenim odnosima kojim je reguliran način dodjele, uporabe, uvjeta za prestanak uporabe i otkaz ugovora o uporabi stana. Apelant je stekao stanarsko pravo na legalan i legitiman način, što nije prijeporno. Međutim, od 1983. godine ni apelant niti član njegovog obiteljskog kućanstva nisu boravili u Banjaluci, niti koristili stan. Stan je koristio FK "Borac", koji je dodjeljivao stan svojim djelatnicima. Zbog zakonskih razloga koje su ocijenili Osnovni i Vrhovni sud, apelantu je otkazano stanarsko pravo na zakonit način čime nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, pa apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99): Broj 14 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. "Članak 47. Otkaz ugovora o uporabi stana nositelju stanarskog prava može se dati i kad on i članovi obiteljskog kućanstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu osobno koristiti stan neprekidno dulje od šest mjeseci. Š...Ć" 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01): "Članak 2. stavak 3. Svako stanarsko pravo ili ugovor o uporabi zaključeni u razdoblju između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine prestaju važiti. U smislu ovog zakona, osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članku smatrat će se privremenim korisnikom. Članak 5. Zahtjev za povrat stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Iznimno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz članka 2. stavak 5. i članka 18.b stavak 1. ovog zakona, kao i članka 83.a stavak 4. Zakona o preuzimanju ZOSO ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. listopad 1999. godine. Članak 14. Nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva definiran u članku 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine bez obzira na to je li stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to je li stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. travnja 1991. godine. Osoba koja je napustila svoj stan u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenom osobom sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustila." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. prosinca 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 5. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu. (...)." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Prigodom razmatranja je li povrijeđeno navedeno apelantovo pravo Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant tit u lar prava koja se ubrajaju u opseg zaštite članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da je predmet spora otkaz stanarskog prava, odnosno njegov povrat sukladno imovinskim zakonima, i da se stanarsko pravo smatra apelantovom imovinom, proizlazi da je apelant nositelj prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku, odnosno ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. studenog 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tomu, imovinu u smislu značenja članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 24. Pojam "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenog 1983, serija A, br.70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd. i drugi, presuda od 29. studenog 1995, serija A, br. 332, točka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno predstavlja "posjed", odnosno imovinu u smislu značenja odredaba Europske konvencije, i koji uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Ustavni sud podsjeća na svoje prijašnje odluke i jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, jeste opće naravi i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva istog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Holy Mon as ter - ies protiv Grčke od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stavak 51). 26. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već smatra Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 93 da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 27. Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da pobijane presude Vrhovnog i Osnovnog suda, kojim se apelantu pobija pravo na povrat stanarskog prava, nedvojbeno predstavljaju miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje svoje imovine. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 28. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta stanarskog prava, odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno principu proporcionalnosti. 29. Prema prvom stavku članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nitko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. U konkretnom slučaju redoviti sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi napuštene imovine. Zakonom o stambenim odnosima je predviđeno da se može otkazati stanarsko pravo svakoj osobi koja, pod uvjetima predviđenim zakonom, stan ne koristi dulje od 5 godina, a taj je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. Pravnu narav tog otkaza ne mijenja činjenica da su sudovi, tek 2002. godine, a glede tužbe sudionika u postupku, utvrdili da je proteklo više od 5 godina od nekorištenja stana apelanta i članova njegovog obiteljskog kućanstva. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, ustvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih osoba da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta usljed ratnih sukoba koji su otpočeli 30. travnja 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih osoba je pravo na temelju članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će se ovo pravo osigurati svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojem je povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 usvojio stajalište da faktičko stanje, zatečeno 30. travnja 1991. godine, treba biti polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje poduzmu nadležna tijela oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem povrata imovine njihovim predratnim korisnicima. 30. U konkretnom slučaju redoviti sudovi su utvrdili da je apelant napustio Banjaluku i upitni stan još 1983. godine i da apelant nije živio u navedenom stanu 30. travnja 1991. godine, jer je imao prebivalište u Šibeniku, a ne u Banjaluci. Zbog tih razloga nije bilo moguće primijeniti odredbe o statusu izbjeglica i raseljenih osoba na apelanta, s jedne strane, i činjenicu da je apelant, odlaskom u Šibenik i ne koristeći stan nevezano za ratne sukobe skoro 7 godina, ispunio uvjete da vlasnik stana pokrene prijedlog za otkaz stana zbog razloga navedenih u čl. 47. i 48. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, Općinski i Vrhovni sud nisu prihvatili apelantove navode da on ima sta tus izbjeglice i da prema toj osnovi polaže pravo na povrat stanarskog prava obzirom na to da i sam apelant nije pobijao da je predmetni stan napustio 1983. godine. 31. Izuzimajući odluku CRPC-a kojom je potvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, upravna tijela nisu donosila takvu odluku, što je bila redovita i uobičajena praksa u nepobitnim slučajevima, nego su, sukladno zakonskim odredbama, takvi slučajevi prosljeđivani sudovima. Sud je potvrdio otkaz stanarskog prava i utvrdio da se na apelanta ne mogu primijeniti tzv. imovinski zakoni obzirom da 1. travnja 1992. nije koristio stan, niti je imao sta tus izbjeglice ili raseljene osobe koji bi mu omogućavao da povrati stanarsko pravo. Konačno, u tim činjenicama ne postoji proizvoljna primjena zakonskih odredaba, niti te činjenice ukazuju da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu, niti da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. 32. Sljedeće pitanje koje se nameće u svezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste predstavljaju li citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi napuštene imovine kao takve izraz javnog interesa i jesu li ta zakonska rješenja koja su primijenjena na konkretan slučaj proporcionalna cilju koji se želi postići. Nepobitan je javni interes da se pitanja stambenih odnosa i, konkretno, izbjegličkog statusa u svezi s tim reguliraju na zakonit način. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su se Vrhovni i Osnovni sud prigodom donošenja pobijanih presuda, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu tako da su ga lišili imovine primjenjujući relevantne zakone, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu, pri čemu su redoviti sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge, polazeći od odgovarajuće primjene zakonskih propisa. 33. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su redoviti sudovi tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava pojedinca na imovinu kada se država, primjenjujući zakon, proporcionalno upliće u nečija prava, jer zaštita prava na imovinu podrazumijeva ne samo zakonito uplitanje u ta zaštićena prava nego i postizanje pravične ravnoteže između tih prava i miješanja države. U konkretnom slučaju to miješanje je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu i nije rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu. 34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Apelantovo pravo na imovinu nije povrijeđeno kad se zbog potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava nekoj osobi pobije pravo na povrat stanarskog prava, a te odluke su rezultat zakonitog miješanja suda u imovinu pojedinca koje je razmjerno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. Broj 14 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1789/06, rješavajući apelaciju Branislave Kubiček, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branislave Kubiček podnesena zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Tuzli broj P-1742/05. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branislava Kubiček (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Podgorice podnijela je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1742/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 19. marta 2007. godine zatražen odgovor na apelaciju a od učesnika u postupku, Maksude i Fahrudina Ajdaslića (u daqnjem tekstu: prvotuženi), JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daqnjem tekstu: drugotuženi) i Javnog stambenog preduzeća Tuzla (u daqnjem tekstu: trećetuženi), 13. avgusta 2007. godine. Od Opštinskog suda je 13. avgusta 2007. godine zatraženo i da dostavi na uvid spis broj P-1742/05. 3. Opštinski sud je 6. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 21. avgusta 2007. godine spis tog suda broj P-1742/05 na uvid. Drugotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 28. avgusta 2007. godine, trećetuženi 29. avgusta 2007. godine, a prvotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda, drugotuženog i trećetuženog su dostavljeni apelantkiwi 28. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je 27. septembra 2005. godine Opštinskom sudu podnijela tužbu radi raskida kupoprodajnog Ugovora o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. juna 2001. godine zakqučili prvotuženi i drugotuženi, i raskida Ugovora o korišćenju stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000 godine, koji su zakqučili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi van snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na korišćenje broj 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. novembra 2000. godine i da se predmetni stan woj vrati u posjed. Apelantkiwa je predložila da Opštinski sud donese rješenje kojim će usvojiti privremenu mjeru tako da se prvotuženim zabrani raspolaganje stanom koji se nalazi u Tuzli, Ul. Stupine B-6, ulaz 5, stan broj 31 (u daqnjem tekstu: predmetni stan) do okončawa ovog spora. 7. Apelantkiwa je podnescima od 23. novembra i 15. decembra 2006. godine, te podneskom od 6. februara 2006. godine urgirala da se postupi u ovom predmetu, a prvenstveno je tražila da se odluči o podnesenom zahtjevu za usvajanje privremene mjere. 8. Apelantkiwa je podneskom od 9. marta 2006. godine precizirala tužbeni zahtjev tako što je predložila da sud utvrdi da je ništav kupoprodajni Ugovor o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su zakqučili 14. juna 2001. godine prvotuženi i drugotuženi, i Ugovor o korišćenju stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000 godine, koji su zakqučili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi van snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na korišćenje broj 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. novembra 2000 godine i da joj se predmetni stan vrati u posjed. 9. Povodom zahtjeva ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: om buds man) od 5. juna 2006. godine, Opštinski sud je ombudsmanu 12. juna 2006. godine dostavio izjašnjenje o stanju u predmetu tog suda broj P-1742/05. 10. Opštinski sud je rješenjem od 19. juna 2006. godine vratio apelantkiwi tužbu i predlog za određivanje mjere obezbjeđewa od 27. septembra 2005. godine radi dopune i uređewa u roku od osam dana sa upozorenjem da će se tužba i predlog za određivanje mjere obezbjeđewa smatrati povučenim ako ne budu dopunjeni u ostavljenom roku, a ukoliko budu vraćeni bez dopune, biće odbačeni. 11. Apelantkiwa je podneskom od 18. jula 2006. godine dostavila uređenu tužbu, kao i predlog za određivanje mjere obezbjeđewa uz napomenu sudu da je podneskom od 9. marta 2006. godine uredila tužbu. 12. Apelantkiwa je ponovo podneskom od 22. januara 2007. godine uredila tužbu tako što je predložila da sud utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o korišćenju predmetnog stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000. godine, koji su zakqučili trećetuženi i prvotužena Meksuda Ajdaslić, tako da on ne proizvodi pravno dejstvo i da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. juna 2001. godine zakqučili prvotuženi i drugotuženi, tako da on ne proizvodi pravno dejstvo i da su, u skladu sa navedenim, tuženi dužni da trpe da se prvotuženi izbrišu, kao susopstvenici sa dijelom ½ u kwizi položenih ugovora Opštinskog suda broj 158/2001, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla na predmetnom stanu, pod prijetwom prinudnog izvršewa. Apelantkiwa je predložila da sud odredi privremenu mjeru obezbjeđewa kom se zabranjuje prvotuženim da raspolažu predmetnim stanom, te urgirala da se dostavi tužba radi odgovora i postupawa povodom predloga za izdavanje privremene mjere obezbjeđewa. 13. Opštinski sud je 12. juna 2007. godine dostavio tužbu i predlog za određivanje privremene mjere obezbjeđewa tuženim radi odgovora. 14. Trećetuženi je dostavio odgovor na tužbu Opštinskom sudu 18. juna 2007. godine, a prvotuženi 29. juna 2007. godine. 15. Opštinski sud je Rješenjem broj P-1742/05 od 14. avgusta 2007. godine odredio mjeru obezbjeđewa kom se prvotuženim-protivnicima obezbjeđewa zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom uz obavezu zabilježbe ove mjere obezbjeđewa u kwigu položenih ugovora Opštinskog suda broj 158/01, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla, zk.ul. broj 9630. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 95 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantkiwa smatra da joj je time što sud nije postupio povodom njene tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa navodi da je tužba primljena u sud 27. septembra 2005. godine i da, pored više urgencija, predmet nije uzet u rad, niti je tužba poslata tuženim radi odgovora. Apelantkiwa ističe da se 2. februara 2006. godine obratila Uredu ombudsmana koji je od Opštinskog suda zatražio da ga u roku od deset dana obavijesti o postupanju u predmetu P-1742/05. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da je tužba podnesena 27. septembra 2005. godine a da je uređujući sudija predmet dobio u rad 19. oktobra 2005. godine, te da je podneskom od 9. marta 2006. godine apelantkiwa precizirala tužbeni zahtjev. Sud, dalje, navodi da je povodom zahtjeva ombudsmana dostavljeno izjašnjenje 12. juna 2006. godine. Takođe, sud ističe da apelantkiwina tužba nije dostavljena radi odgovora i da su u tom dijelu apelantkiwini navodi tačni. Međutim, rješenjem od 19. juna 2006. godine apelantkiwi je naloženo da dopuni i uredi tužbu, što ona nije učinila u podnesku od 18. jula 2006. godine, već tek 22. januara 2007. godine, kada je posredstvom punomoćnika dostavila podnesak označen kao uređena tužba. Na kraju, Opštinski sud napominje da je predmetom zadužen dodatni sudija koji u referatu ima veliki broj predmeta iz prijašwih godina-počev od 1998. godine, koji zahtijevaju da se hitno riješe s obzirom na to da se radi o radnim i stambenim predmetima. 18. U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da smatra da nema tendencioznog odnosa prema apelantkiwi i da su, shodno sopstvenoj praksi, u predmetima pred Opštinskim sudom u kojima su tužioci ili tuženi približno isti odnos i dinamika postupawa. Takođe, navode da i oni nisu ponekad zadovoqni brzinom postupawa suda, ali im je objašnjeno da je sud pretrpan predmetima i da se oni uzimaju u rad prema redoslijedu prijema tužbe. 19. Trećetuženi smatra da nema potrebe davati poseban odgovor na apelaciju, jer se ona odnosi na postupanje Opštinskog suda, a u principu smatraju da je apelacija preuranjena i da apelantkiwa nije ispunila sva pravna sredstva moguća prema zakonu. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 67 Nakon prethodnog ispitivawa tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: Š...Ć 8. da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66 ovog zakona. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 334 st. 1, 2 i 5 Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, predlozi i saopštewa koji se daju van rasprave podnose se pismeno (podnesci). Podnesci moraju da budu razumqivi i moraju da sadržavaju sve ono što je potrebno da bi se po wima moglo da postupi. Oni naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, wihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca. Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci predaju se sudu u dovoqnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Član 336 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo da postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke i dopune uz navode šta treba da ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. Š...Ć Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 23. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 24. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, Broj 14 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. odnosno, nezavisno od proteka roka, nije donio odluku o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije. VII. Meritum 27. Apelantkiwa smatra da joj je zbog toga što nije donesena odluka povodom njene tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...)." 29. Ustavni sud konstatuje da je apelantkiwa u skladu sa odredbama Zakona o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) podnijela tužbu Opštinskom sudu radi utvrđewa apsolutne ništavosti ugovora o korišćenju i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantkiwinom slučaju zadatak Opštinskog suda jeste uvrđivanje da li su ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje apsolutne ništavosti kupoprodajnog ugovora i ugovora o korišćenju stana. Dakle, parnički postupak povodom apelantkiwine tužbe je spor građanskopravne prirode u kom se utvrđuju apelantkiwina građanska prava pri čemu je apelantkiwa zainteresovana da se konačna odluka o njenom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantkiwinom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u vezi sa dužinom trajawa postupka koji su pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 32. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 27. septembra 2005. godine, kada je apelantkiwa podnijela tužbu Opštinskom sudu radi raskida i poništewa ugovora, te predaje stana u posjed. Pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak se ubraja u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 33. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničkog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 34. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelantkiwa je zatražila da Opštinski sud donese odluku kom će utvrditi da su apsolutno ništavi ugovor o korišćenju predmetnog stana i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te predložila sudu da izda privremenu mjeru obezbjeđewa kom se prvotuženim zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom. 35. U konkretnom slučaju spor se odnosi na utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i ugovora o korišćenju stana. Takav spor, shodno mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Apelantkiwino ponašanje 36. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelantkiwa svojim ponašanjem doprinijela da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelantkiwa podnijela tužbu 27. septembra 2005. godine, a nakon toga podneskom od 9. marta 2006. godine uredila tužbu koja ponovo nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po woj moglo da postupi. Takođe, apelantkiwa je, nakon što joj je sud rješenjem od 19. juna 2006. godine vratio tužbu radi dopune i uređewa, postupajući po nalogu suda, 18. jula 2006. godine, u ostavljenom roku, uredila tužbu i predlog za usvajanje privremene mjere obezbjeđewa, ali je ponovo 22. januara 2007. godine konačno uredila tužbu. Dakle, apelantkiwa je sudu podnijela neurednu tužbu koju nije ispravila ni podneskom od 9. marta 2006. godine, kao ni podneskom od 18. jula 2006. godine, nego tek podneskom od 22. januara 2007. godine, nakon godinu i četiri mjeseca od podnošewa prvobitne tužbe, nakon čega su se stekli uslovi da se donese odluka povodom predložene mjere obezbjeđewa i dostavi tužba na odgovor. 38. Na osnovu uvida u spis broj P-1742/05 može da se utvrdi da je apelantkiwa nastojala da obezbijedi rješavanje svoje tužbe direktnim pismenim urgencijama upućenim Opštinskom sudu 23. novembra i 15. decembra 2005. godine i 6. februara 2006. godine, te se zbog toga što Opštinski sud nije postupao po njenoj tužbi obraćala i ombudsmanu. Ustavni sud ističe da tri podneska kojim je apelantkiwa urgirala nastavak postupka, kao i njeno obraćanje ombudsmanu nisu mogli da proizvedu očekivani učinak, kada je sama apelantkiwa propustila da podnese urednu tužbu, odnosno da je bez odlagawa u cijelosti uredi. 39. Ustavni sud, na osnovu izloženog, zakqučuje da je apelantkiwino ponašanje značajno doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 97 za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 41. Kad je riječ o ponašanju Opštinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da, nakon što je apelantkiwa podnijela tužbu i predlog za donošenje privremene mjere 27. septembra 2005. godine, sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 19. juna 2006. godine, kada je donio rješenje kojim je vratio apelantkiwi tužbu i predlog za usvajanje privremene mjere radi uređewa u roku od osam dana. Dakle, sud nije više od osam mjeseci od dana podnošewa tužbe preduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantkiwinih urgencija od 23. novembra i 15. decembra 2005. godine i 6. februara 2006. godine, već, kao što je navedeno, 19. juna 2006. godine nakon što su ombudsmani 5. juna 2006. godine zatražili od suda da dostavi izvještaj zbog nepostupawa po tužbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud, i nakon što je apelantkiwa dostavila 18. jula 2006. godine uređenu tužbu i zahtjev za usvajanje privremene mjere obezbjeđewa, nije postupio po tužbi. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je apelantkiwa ponovo 22. januara 2007. godine dostavila uređenu tužbu, a da je sud, nakon više od četiri mjeseca, 12. juna 2007. godine dostavio tužbu radi odgovora a nakon više od šest mjeseci rješenjem od 14. avgusta 2007. godine odlučio o predloženoj privremenoj mjeri obezbjeđewa. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je Opštinski sud u predmetnom slučaju postupao neažurno i da nema razumnog obrazložewa za odugovlačenje postupka u periodu od podnošewa tužbe do 19. juna 2006. godine, kada sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, zatim, od 18. jula 2006. godine do 14. avgusta 2007. godine, kada je sud samo dostavio tužbu radi odgovora i odlučio o predloženoj mjeri obezbjeđewa. Imajući u vidu činjenicu da je Opštinski sud u periodu od više od dvije godine od podnošewa tužbe samo dostavio tužbu na odgovor i odlučio o predlogu za određivanje privremene mjere obezbjeđewa, te činjenicu da je bez obzira na protek vremena apelantkiwin predmet još uvijek u fazi zakazivawa pripremnog ročišta i da je neizvjesno kada će Opštinski sud donijeti odluku o apelantkiwinoj tužbi, Ustavni sud zakqučuje da se navedeni pe riod ne može da smatra razumnim rokom koji je sudu bio nužno potreban da donese odluku u ovom slučaju. Ustavni sud zapaža da su intervali između pojedinih procesnih radwi bili neprimjereno dugi i poziva se, mu ta tis mu tan dis, na svoje stanovište izneseno u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koje u relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." 42. Ustavni sud skreće pažnju i na relevantne odredbe Zakona o parničkom postupku, koje propisuju da postupak treba sprovesti bez odugovlačewa. 43. U konkretnom slučaju Opštinski sud je iznio objektivne razloge koji su, i pored evidentne neažurnosti tog suda, doprinijeli odugovlačenju postupka i koji u dovoqnoj mjeri opravdavaju dužinu trajawa predmetnog postupka. To je, prije svega, apelantkiwin propust da podnese urednu tužbu, odnosno da po rješenju suda potpuno uredi tužbu. 44. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da se apelantkiwin propust da svoju tužbu uredi u skladu sa Zakonom o parničkom postupku, koji je doprinio odugovlačenju postupku, ne može da stavi na teret Opštinskom sudu. 45. Osim navedenog razloga, Ustavni sud zapaža da veliki broj predmeta kojim je zadužen postupajući sudija, iako ne oslobađa sud obaveze da postupa u razumnom roku, objektivno utiče na ažurnost postupawa. U principu, takav navod ne bi trebalo da bude izgovor u situacijama kada je u parničkom postupku od podnošewa tužbe do dostavljanja tužbe radi odgovora prošlo više od dvije godine i da je predmet još uvijek u fazi zakazivawa pripremnog ročišta. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne za slučaj privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je apelantkiwa u cijelosti postupila u skladu sa rješewima Opštinskog suda od 19. juna 2006. godine i 22. januara 2007. godine, konačno uredila tužbu, odnosno čim su se stekli formalno-pravni uslovi za to, postupajući sudija je odmah uzeo predmet u rad, dostavio tužbu tuženim na odgovor i odlučio o predloženoj mjeri obezbjeđewa. Opštinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da apelantkiwa ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzrokovan preopterećenošću referata postupajućeg sudije, iako je pokazao određenu neažurnost u svom dejstvovanju, kako je to već obrazloženo. 46. U takvoj situaciji, uz prethodnu konstataciju o apelantkiwinoj odgovornosti za odugovlačenje postupka zbog propusta da podnese urednu tužbu, te da je potpuno dopuni i uredi u skladu sa nalogom suda i pozitivnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da na apelantkiwinu stranu preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna odluka. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu donošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 48. U okviru zakqučka o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 49. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je sama apelantkiwa, u pretežnom dijelu, doprinijela odlaganju u postupanju po njenoj tužbi, pa iako je evidentna i neažurnost Opštinskog suda, odlaganje nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 50. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 51. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1789/06, rješavajući apelaciju Branislave Kubiček, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je Broj 14 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branislave Kubiček podnesena zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj P-1742/05. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branislava Kubiček (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice podnijela je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1742/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 19. marta 2007. godine zatražen odgovor na apelaciju a od učesnika u postupku, Maksude i Fahrudina Ajdaslića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Javnog stambenog preduzeća Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), 13. augusta 2007. godine. Od Općinskog suda je 13. augusta 2007. godine zatraženo i da dostavi na uvid spis broj P-1742/05. 3. Općinski sud je 6. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 21. augusta 2007. godine spis tog suda broj P-1742/05 na uvid. Drugotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 28. augusta 2007. godine, trećetuženi 29. augusta 2007. godine, a prvotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda, drugotuženog i trećetuženog dostavljeni su apelantici 28. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je 27. septembra 2005. godine Općinskom sudu podnijela tužbu radi raskida kupoprodajnog Ugovora o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. juna 2001. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, i raskida Ugovora o korištenju stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000 godine, koji su zaključili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi izvan snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na korištenje broj 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. novembra 2000. godine i da se predmetni stan njoj vrati u posjed. Apelantica je predložila da Općinski sud donese rješenje kojim će usvojiti privremenu mjeru tako da se prvotuženim zabrani raspolaganje stanom koji se nalazi u Tuzli, Ul. Stupine B-6, ulaz 5, stan broj 31 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do okončanja ovog spora. 7. Apelantica je podnescima od 23. novembra i 15. decembra 2006. godine, te podneskom od 6. februara 2006. godine urgirala da se postupi u ovom predmetu, a prvenstveno je tražila da se odluči o podnesenom zahtjevu za usvajanje privremene mjere. 8. Apelantica je podneskom od 9. marta 2006. godine precizirala tužbeni zahtjev tako što je predložila da sud utvrdi da je ništav kupoprodajni Ugovor o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su zaključili 14. juna 2001. godine prvotuženi i drugotuženi, i Ugovor o korištenju stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000 godine, koji su zaključili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi izvan snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na korištenje broj 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. novembra 2000 godine i da joj se predmetni stan vrati u posjed. 9. Povodom zahtjeva ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: om buds man) od 5. juna 2006. godine, Općinski sud je ombudsmanu 12. juna 2006. godine dostavio izjašnjenje o stanju u predmetu tog suda broj P-1742/05. 10. Općinski sud je rješenjem od 19. juna 2006. godine vratio apelantici tužbu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja od 27. septembra 2005. godine radi dopune i uređenja u roku od osam dana sa upozorenjem da će se tužba i prijedlog za određivanje mjere osiguranja smatrati povučenim ako ne budu dopunjeni u ostavljenom roku, a ukoliko budu vraćeni bez dopune, bit će odbačeni. 11. Apelantica je podneskom od 18. jula 2006. godine dostavila uređenu tužbu, kao i prijedlog za određivanje mjere osiguranja uz napomenu sudu da je podneskom od 9. marta 2006. godine uredila tužbu. 12. Apelantica je ponovo podneskom od 22. januara 2007. godine uredila tužbu tako što je predložila da sud utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 713/2000 od 13. decembra 2000. godine, koji su zaključili trećetuženi i prvotužena Meksuda Ajdaslić, tako da on ne proizvodi pravno djelovanje i da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. juna 2001. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, tako da on ne proizvodi pravno djelovanje i da su, u skladu sa navedenim, tuženi dužni trpjeti da se prvotuženi izbrišu, kao suvlasnici sa dijelom ½ u knjizi položenih ugovora Općinskog suda broj 158/2001, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla na predmetnom stanu, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je predložila da sud odredi privremenu mjeru osiguranja kojom se zabranjuje prvotuženim da raspolažu predmetnim stanom, te urgirala da se dostavi tužba radi odgovora i postupanja povodom prijedloga za izdavanje privremene mjere osiguranja. 13. Općinski sud je 12. juna 2007. godine dostavio tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja tuženim radi odgovora. 14. Trećetuženi je dostavio odgovor na tužbu Općinskom sudu 18. juna 2007. godine, a prvotuženi 29. juna 2007. godine. 15. Općinski sud je Rješenjem broj P-1742/05 od 14. augusta 2007. godine odredio mjeru osiguranja kojom se prvotuženim-protivnicima osiguranja zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom uz obavezu uknjižbe ove mjere osiguranja u knjigu položenih ugovora Općinskog suda broj 158/01, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla, zk.ul. broj 9630. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je time što sud nije postupio povodom njene tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužba primljena u sud 27. septembra 2005. godine i da, pored više urgencija, predmet nije uzet u rad, niti je tužba poslata tuženim radi odgovora. Apelantica ističe da se 2. februara 2006. godine obratila Uredu ombudsmana koji je od Općinskog suda zatražio da ga u roku od deset dana obavijesti o postupanju u predmetu P-1742/05. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je tužba podnesena 27. septembra 2005. godine a da je uređujući sudija predmet dobio u rad 19. oktobra 2005. godine, te da je podneskom od 9. marta 2006. godine apelantica precizirala tužbeni zahtjev. Sud, dalje, navodi da je povodom zahtjeva ombudsmana dostavljeno izjašnjenje 12. juna 2006. godine. Također, sud ističe da apelanticina tužba nije dostavljena radi odgovora i da su u tom dijelu apelanticini navodi tačni. Međutim, rješenjem od 19. juna 2006. godine apelantici je naloženo da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 99 dopuni i uredi tužbu, što ona nije učinila u podnesku od 18. jula 2006. godine, već tek 22. januara 2007. godine, kada je posredstvom opunomoćenika dostavila podnesak označen kao uređena tužba. Na kraju, Općinski sud napominje da je predmetom zadužen dodatni sudija koji u referatu ima veliki broj predmeta iz prijašnjih godina-počevši od 1998. godine, koji zahtijevaju da se hitno riješe s obzirom na to da se radi o radnim i stambenim predmetima. 18. U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da smatra da nema tendencioznog odnosa prema apelantici i da su, prema vlastitoj praksi, u predmetima pred Općinskim sudom u kojima su tužioci ili tuženi približno isti odnos i dinamika postupanja. Također, navode da i oni nisu ponekad zadovoljni brzinom postupanja suda, ali im je objašnjeno da je sud pretrpan predmetima i da se oni uzimaju u rad prema redoslijedu prijema tužbe. 19. Trećetuženi smatra da nema potrebe davati poseban odgo - vor na apelaciju, jer se ona odnosi na postupanje Općinskog suda, a u principu smatraju da je apelacija preuranjena i da apelan tica nije ispunila sva pravna sredstva moguća prema zakonu. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 67. Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: Š...Ć 8. da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 334. st. 1, 2. i 5. Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave podnose se pismeno (podnesci). Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Oni naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i opunomoćenika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnosioca. Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Član 336. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 24. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno, nezavisno od proteka roka, nije donio odluku o apelanticinom tužbenom zahtjevu. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. VII. Meritum 27. Apelantica smatra da joj je zbog toga što nije donesena odluka povodom njene tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)." 29. Ustavni sud konstatira da je apelantica u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o korištenju i ugovora o kupoprodaji Broj 14 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. predmetnog stana. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelanticinom slučaju zadatak Općinskog suda jeste uvrđivanje da li su ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđenje apsolutne ništavosti kupoprodajnog ugovora i ugovora o korištenju stana. Dakle, parnični postupak povodom apelanticine tužbe je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelanticina građanska prava pri čemu je apelantica zainteresirana da se konačna odluka o njenom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelanticinom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u vezi sa dužinom trajanja postupka koji su pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 32. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 27. septembra 2005. godine, kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu radi raskida i poništenja ugovora, te predaje stana u posjed. Pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 33. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 34. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelantica je zatražila da Općinski sud donese odluku kojom će utvrditi da su apsolutno ništavi ugovor o korištenju predmetnog stana i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te predložila sudu da izda privremenu mjeru osiguranja kojom se prvotuženim zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom. 35. U konkretnom slučaju spor se odnosi na utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i ugovora o korištenju stana. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Apelanticino ponašanje 36. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelantica svojim ponašanjem doprinijela da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelantica podnijela tužbu 27. septembra 2005. godine, a nakon toga podneskom od 9. marta 2006. godine uredila tužbu koja ponovo nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. Također, apelantica je, nakon što joj je sud rješenjem od 19. juna 2006. godine vratio tužbu radi dopune i uređenja, postupajući po nalogu suda, 18. jula 2006. godine, u ostavljenom roku, uredila tužbu i prijedlog za usvajanje privremene mjere osiguranja, ali je ponovo 22. januara 2007. godine konačno uredila tužbu. Dakle, apelantica je sudu podnijela neurednu tužbu koju nije ispravila ni podneskom od 9. marta 2006. godine, kao ni podneskom od 18. jula 2006. godine, nego tek podneskom od 22. januara 2007. godine, nakon godinu i četiri mjeseca od podnošenja prvobitne tužbe, nakon čega su se stekli uvjeti da se donese odluka povodom predložene mjere osiguranja i dostavi tužba na odgovor. 38. Na osnovu uvida u spis broj P-1742/05 može se utvrditi da je apelantica nastojala osigurati rješavanje svoje tužbe direktnim pismenim urgencijama upućenim Općinskom sudu 23. novembra i 15. decembra 2005. godine i 6. februara 2006. godine, te se zbog toga što Općinski sud nije postupao po njenoj tužbi obraćala i ombudsmanu. Ustavni sud ističe da tri podneska kojim je apelantica urgirala nastavak postupka, kao i njeno obraćanje ombudsmanu nisu mogli proizvesti očekivani učinak, kada je sama apelantica propustila da podnese urednu tužbu, odnosno da je bez odgađanja u cijelosti uredi. 39. Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da je apelanticino ponašanje značajno doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 41. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da, nakon što je apelantica podnijela tužbu i prijedlog za donošenje privremene mjere 27. septembra 2005. godine, sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 19. juna 2006. godine, kada je donio rješenje kojim je vratio apelantici tužbu i prijedlog za usvajanje privremene mjere radi uređenja u roku od osam dana. Dakle, sud nije više od osam mjeseci od dana podnošenja tužbe preduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelanticinih urgencija od 23. novembra i 15. decembra 2005. godine i 6. februara 2006. godine, već, kao što je navedeno, 19. juna 2006. godine nakon što su ombudsmani 5. juna 2006. godine zatražili od suda da dostavi izvještaj zbog nepostupanja po tužbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud, i nakon što je apelantica dostavila 18. jula 2006. godine uređenu tužbu i zahtjev za usvajanje privremene mjere osiguranja, nije postupio po tužbi. Također, Ustavni sud konstatira da je apelantica ponovo 22. januara 2007. godine dostavila uređenu tužbu, a da je sud, nakon više od četiri mjeseca, 12. juna 2007. godine dostavio tužbu radi odgovora a nakon više od šest mjeseci rješenjem od 14. augusta 2007. godine odlučio o predloženoj privremenoj mjeri osiguranja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud u predmetnom slučaju postupao neažurno i da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe do 19. juna 2006. godine, kada sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, zatim, od 18. jula 2006. godine do 14. augusta 2007. godine, kada je sud samo dostavio tužbu radi odgovora i odlučio o predloženoj mjeri osiguranja. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u periodu od više od dvije godine od podnošenja tužbe samo dostavio tužbu na odgovor i odlučio o prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja, te činjenicu da je bez obzira na protek vremena apelanticin predmet još uvijek u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i da je neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelanticinoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio nužno potreban da donese odluku u ovom slučaju. Ustavni sud zapaža da su intervali između pojedinih procesnih radnji bili neprimjereno dugi i poziva se, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 101 iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." 42. Ustavni sud skreće pažnju i na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, koje propisuju da postupak treba provesti bez odugovlačenja. 43. U konkretnom slučaju Općinski sud je iznio objektivne razloge koji su, i pored evidentne neažurnosti tog suda, doprinijeli odugovlačenju postupka i koji u dovoljnoj mjeri opravdavaju dužinu trajanja predmetnog postupka. To je, prije svega, apelanticin propust da podnese urednu tužbu, odnosno da po rješenju suda potpuno uredi tužbu. 44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelanticin propust da svoju tužbu uredi u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, koji je doprinio odugovlačenju postupku, ne može staviti na teret Općinskom sudu. 45. Osim navedenog razloga, Ustavni sud zapaža da veliki broj predmeta kojim je zadužen postupajući sudija, iako ne oslobađa sud obaveze da postupa u razumnom roku, objektivno utječe na ažurnost postupanja. U principu, takav navod ne bi trebalo da bude izgovor u situacijama kada je u parničnom postupku od podnošenja tužbe do dostavljanja tužbe radi odgovora prošlo više od dvije godine i da je predmet još uvijek u fazi zakazivanja pripremnog ročišta. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne za slučaj privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zim mer - mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je apelantica u cijelosti postupila u skladu sa rješenjima Općinskog suda od 19. juna 2006. godine i 22. januara 2007. godine, konačno uredila tužbu, odnosno čim su se stekli formalno-pravni uvjeti za to, postupajući sudija je odmah uzeo predmet u rad, dostavio tužbu tuženim na odgovor i odlučio o predloženoj mjeri osiguranja. Općinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzrokovan preopterećenošću referata postupajućeg sudije, iako je pokazao određenu neažurnost u svom djelovanju, kako je to već obrazloženo. 46. U takvoj situaciji, uz prethodnu konstataciju o apelanticinoj odgovornosti za odugovlačenje postupka zbog propusta da podnese urednu tužbu, te da je potpuno dopuni i uredi u skladu sa nalogom suda i pozitivnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da na apelanticinu stranu preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna odluka. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 48. U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sama apelantica, u pretežnom dijelu, doprinijela odgađanju u postupanju po njenoj tužbi, pa iako je evidentna i neažurnost Općinskog suda, odgađanje nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 51. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1789/06, rješavajući apelaciju Branislave Kubiček, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenog 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Branislave Kubiček podnesena zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj P-1742/05. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branislava Kubiček (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice je podnijela 19. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1742/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 19. ožujka 2007. godine zatražen odgovor na apelaciju a od sudionika u postupku, Maksude i Fahrudina Ajdaslića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Javnog stambenog poduzeća Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), 13. kolovoza 2007. godine. Od Općinskog suda je 13. kolovoza 2007. godine zatraženo i da dostavi na uvid spis broj P-1742/05. 3. Općinski sud je 6. travnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 21. kolovoza 2007. godine spis tog suda broj P-1742/05 na uvid. Drugotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 28. kolovoza 2007. godine, trećetuženi 29. kolovoza 2007. godine, a prvotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda, drugotuženog i trećetuženog su dostavljeni apelantici 28. rujna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je 27. rujna 2005. godine Općinskom sudu podnijela tužbu radi raskida kupoprodajnog Ugovora o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. lipnja 2001. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, i raskida Ugovora o uporabi stana broj 713/2000 od 13. prosinca 2000 godine, koji su zaključili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi izvan snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na uporabu broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. studenog 2000. godine i da se predmetni stan njoj vrati u posjed. Apelantica je predložila da Općinski sud donese rješenje kojim će usvojiti privremenu mjeru tako da se prvotuženim zabrani raspolaganje stanom koji se nalazi u Tuzli, Ul. Stupine B-6, ulaz 5, stan broj 31 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do okončanja ovog spora. 7. Apelantica je podnescima od 23. studenog i 15. prosinca 2006. godine, te podneskom od 6. veljače 2006. godine urgirala da se postupi u ovom predmetu, a prvenstveno je tražila da se odluči o podnesenom zahtjevu za usvajanje privremene mjere. 8. Apelantica je podneskom od 9. ožujka 2006. godine precizirala tužbeni zahtjev tako što je predložila da sud utvrdi da je ništav kupoprodajni Ugovor o prodaji stana broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su zaključili 14. lipnja 2001. godine prvotuženi i drugotuženi, i Ugovor o uporabi stana broj 713/2000 od 13. prosinca 2000 godine, koji su zaključili prvotuženi i trećetuženi, te predložila da se stavi izvan snage Rješenje drugotuženog o dodjeli stana na uporabu broj 09/1-sl.V.010/3-22/93-1 od 29. studenog 2000 godine i da joj se predmetni stan vrati u posjed. 9. Povodom zahtjeva ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: om buds man) od 5. lipnja 2006. godine, Općinski sud je ombudsmanu 12. lipnja 2006. godine dostavio izjašnjenje o stanju u predmetu tog suda broj P-1742/05. 10. Općinski sud je rješenjem od 19. lipnja 2006. godine vratio apelantici tužbu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja od 27. rujna 2005. godine radi dopune i uređenja u roku od osam dana sa upozorenjem da će se tužba i prijedlog za određivanje mjere osiguranja smatrati povučenim ako ne budu dopunjeni u ostavljenom roku, a ukoliko budu vraćeni bez dopune, bit će odbačeni. 11. Apelantica je podneskom od 18. srpnja 2006. godine dostavila uređenu tužbu, kao i prijedlog za određivanje mjere osiguranja uz napomenu sudu da je podneskom od 9. ožujka 2006. godine uredila tužbu. 12. Apelantica je ponovno podneskom od 22. siječnja 2007. godine uredila tužbu tako što je predložila da sud utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o uporabi predmetnog stana broj 713/2000 od 13. prosinca 2000. godine, koji su zaključili trećetuženi i prvotužena Meksuda Ajdaslić, tako da on ne proizvodi pravno djelovanje i da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 09/1-1710-1578-FŠ, koji su 14. lipnja 2001. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, tako da on ne proizvodi pravno djelovanje i da su, sukladno navedenom, tuženi dužni trpjeti da se prvotuženi izbrišu, kao suvlasnici sa dijelom ½ u knjizi položenih ugovora Općinskog suda broj 158/2001, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla na predmetnom stanu, pod prijetnjom prinudne ovrhe. Apelantica je predložila da sud odredi privremenu mjeru osiguranja kojom se zabranjuje prvotuženim da raspolažu predmetnim stanom, te urgirala da se dostavi tužba radi odgovora i postupanja povodom prijedloga za izdavanje privremene mjere osiguranja. 13. Općinski sud je 12. lipnja 2007. godine dostavio tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja tuženim radi odgovora. 14. Trećetuženi je dostavio odgovor na tužbu Općinskom sudu 18. lipnja 2007. godine, a prvotuženi 29. lipnja 2007. godine. 15. Općinski sud je Rješenjem broj P-1742/05 od 14. kolovoza 2007. godine odredio mjeru osiguranja kojom se prvotuženim-protivnicima osiguranja zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom uz obvezu uknjižbe ove mjere osiguranja u knjigu položenih ugovora Općinskog suda broj 158/01, broj poduloška 1088 k.o. Tuzla, zk.ul. broj 9630. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je time što sud nije postupio povodom njezine tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužba primljena u sud 27. rujna 2005. godine i da, pored više urgencija, predmet nije uzet u rad, niti je tužba poslana tuženim radi odgovora. Apelantica ističe da se 2. veljače 2006. godine obratila Uredu ombudsmana koji je od Općinskog suda zatražio da ga u roku od deset dana obavijesti o postupanju u predmetu P-1742/05. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je tužba podnesena 27. rujna 2005. godine a da je uređujući sudac predmet dobio u rad 19. listopada 2005. godine, te da je podneskom od 9. ožujka 2006. godine apelantica precizirala tužbeni zahtjev. Sud, dalje, navodi da je povodom zahtjeva ombudsmana dostavljeno izjašnjenje 12. lipnja 2006. godine. Također, sud ističe da apelantičina tužba nije dostavljena radi odgovora i da su u tome dijelu apelantičini navodi točni. Međutim, rješenjem od 19. lipnja 2006. godine apelantici je naloženo da dopuni i uredi tužbu, što ona nije učinila u podnesku od 18. srpnja 2006. godine, već tek 22. siječnja 2007. godine, kada je posredstvom opunomoćenika dostavila podnesak označen kao uređena tužba. Na koncu, Općinski sud napominje da je predmetom zadužen dodatni sudac koji u referatu ima veliki broj predmeta iz prijašnjih godina-počevši od 1998. godine, koji zahtijevaju da se žurno riješe obzirom da se radi o radnim i stambenim predmetima. 18. U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da smatra da nema tendencioznog odnosa prema apelantici i da su, prema vlastitoj praksi, u predmetima pred Općinskim sudom u kojima su tužitelji ili tuženi približno isti odnos i dinamika postupanja. Također, navode da i oni nisu ponekad zadovoljni brzinom postupanja suda, ali im je objašnjeno da je sud pretrpan predmetima i da se oni uzimaju u rad prema redoslijedu primitka tužbe. 19. Trećetuženi smatra da nema potrebe davati poseban odgovor na apelaciju, jer se ona odnosi na postupanje Općinskog suda, a u načelu smatraju da je apelacija preuranjena i da apelantica nije ispunila sva pravna sredstva moguća prema zakonu. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. Sud odmah nakon primitka tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obvezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Članak 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženoga da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlast zastupnika da pokrene parnicu kad je takva ovlast potrebna, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Članak 67. Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: Š...Ć Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 103 8. da tužitelj u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz članka 66. ovog zakona. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 334. st. 1, 2. i 5. Tužba, odgovor na tužbu, protutužba, odgovor na protutužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i priopćenja koji se daju izvan rasprave podnose se pismeno (podnesci). Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Oni osobito trebaju sadržavati: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravne osobe, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i opunomoćenika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci predaju se sudu u dostatnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Članak 336. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravak ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 24. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon primitka tužbe nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno, neovisno o proteku roka, nije donio odluku o apelantičinom tužbenom zahtjevu. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije. VII. Meritum 27. Apelantica smatra da joj je zbog toga što nije donesena odluka povodom njezine tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)." 29. Ustavni sud konstatira da je apelantica sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o uporabi i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u apelanticinom slučaju zadaća Općinskog suda jeste uvrđivanje jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđenje apsolutne ništavosti kupoprodajnog ugovora i ugovora o uporabi stana. Dakle, parnični postupak povodom apelantičine tužbe je spor građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju apelantičina građanska prava pri čemu je apelantica zainteresirana da se konačna odluka o njezinom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantičinom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, sukladno praksi Europskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. sronja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 31. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u svezi sa duljinom trajanja postupka koji su pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije ustanovila svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 32. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 27. rujna 2005. godine, kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu radi raskida i poništenja ugovora, te predaje stana u posjed. Razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak se ubraja u nadležnost Ustavnog suda obzirom na to da je on započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 33. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. Broj 14 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 34. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelantica je zatražila da Općinski sud donese odluku kojom će utvrditi da su apsolutno ništavi ugovor o upšorabi predmetnog stana i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te predložila sudu da izda privremenu mjeru osiguranja kojom se prvotuženim zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje predmetnim stanom. 35. U konkretnom slučaju spor se odnosi na utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i ugovora o uporabi stana. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebao biti osobito složen. b) Apelantičino ponašanje 36. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelantica svojim ponašanjem doprinijela da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelantica podnijela tužbu 27. rujna 2005. godine, a nakon toga podneskom od 9. ožujka 2006. godine uredila tužbu koja ponovno nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. Također, apelantica je, nakon što joj je sud rješenjem od 19. lipnja 2006. godine vratio tužbu radi dopune i uređenja, postupajući po nalogu suda, 18. srpnja 2006. godine, u ostavljenom roku, uredila tužbu i prijedlog za usvajanje privremene mjere osiguranja, ali je ponovno 22. siječnja 2007. godine konačno uredila tužbu. Dakle, apelantica je sudu podnijela neurednu tužbu koju nije ispravila ni podneskom od 9. ožujka 2006. godine, kao ni podneskom od 18. jula 2006. godine, nego tek podneskom od 22. januara 2007. godine, nakon godinu i četiri mjeseca od podnošenja prvobitne tužbe, nakon čega su se stekli uvjeti da se donese odluka povodom predložene mjere osiguranja i dostavi tužba na odgovor. 38. Na temelju uvida u spis broj P-1742/05 može se utvrditi da je apelantica nastojala osigurati rješavanje svoje tužbe izravnim pismenim urgencijama upućenim Općinskom sudu 23. studenog i 15. prosinca 2005. godine i 6. veljače 2006. godine, te se zbog toga što Općinski sud nije postupao po njezinoj tužbi obraćala i ombudsmanu. Ustavni sud ističe da tri podneska kojim je apelantica urgirala nastavak postupka, kao i njezino obraćanje ombudsmanu nisu mogli proizvesti očekivani učinak, kada je sama apelantica propustila podnijeti urednu tužbu, odnosno bez odgađanja u cijelosti je urediti. 39. Ustavni sud, na temelju izloženog, zaključuje da je apelantičino ponašanje značajno doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 41. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da, nakon što je apelantica podnijela tužbu i prijedlog za donošenje privremene mjere 27. rujna 2005. godine, sud nije poduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 19. lipnja 2006. godine, kada je donio rješenje kojim je vratio apelantici tužbu i prijedlog za usvajanje privremene mjere radi uređenja u roku od osam dana. Dakle, sud nije više od osam mjeseci od dana podnošenja tužbe poduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantičinih urgencija od 23. studenog i 15. prosinca 2005. godine i 6. veljače 2006. godine, već, kao što je navedeno, 19. lipnja 2006. godine nakon što su ombudsmani 5. lipnja 2006. godine zatražili od suda da dostavi izvješće zbog nepostupanja po tužbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud, i nakon što je apelantica dostavila 18. srpnja 2006. godine uređenu tužbu i zahtjev za usvajanje privremene mjere osiguranja, nije postupio po tužbi. Također, Ustavni sud konstatira da je apelantica ponovno 22. siječnja 2007. godine dostavila uređenu tužbu, a da je sud, nakon više od četiri mjeseca, 12. lipnja 2007. godine dostavio tužbu radi odgovora a nakon više od šest mjeseci rješenjem od 14. kolovoza 2007. godine odlučio o predloženoj privremenoj mjeri osiguranja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud u predmetnom slučaju postupao neažurno i da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u razdoblju od podnošenja tužbe do 19. lipnja 2006. godine, kada sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, potom, od 18. srpnja 2006. godine do 14. kolovoza 2007. godine, kada je sud samo dostavio tužbu radi odgovora i odlučio o predloženoj mjeri osiguranja. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u razdoblju od više od dvije godine od podnošenja tužbe samo dostavio tužbu na odgovor i odlučio o prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja, te činjenicu da je bez obzira na protek vremena apelantičin predmet još uvijek u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i da je neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantičinoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio nužno potreban da bi donio odluku u ovom slučaju. Ustavni sud zapaža da su intervali između pojedinih procesnih radnji bili neprimjereno dugi i poziva se, mu ta tis mu tan dis, na svoje stajalište izneseno u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koje u relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." 42. Ustavni sud skreće pozornost i na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, koje propisuju da postupak treba provesti bez odugovlačenja. 43. U konkretnom slučaju Općinski sud je iznio objektivne razloge koji su, i pored evidentne neažurnosti tog suda, doprinijeli odugovlačenju postupka i koji u dostatnoj mjeri opravdavaju duljinu trajanja predmetnog postupka. To je, prije svega, apelantičin propust da podnese urednu tužbu, odnosno da po rješenju suda potpuno uredi tužbu. 44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelantičin propust da svoju tužbu uredi sukladno Zakonu o parničnom postupku, koji je doprinio odugovlačenju postupku, ne može staviti na teret Općinskom sudu. 45. Osim navedenog razloga, Ustavni sud zapaža da veliki broj predmeta kojim je zadužen postupajući sudac, iako ne oslobađa sud obveze da postupa u razumnom roku, objektivno utječe na ažurnost postupanja. U načelu, takav navod ne bi trebao biti izgovor u situacijama kada je u parničnom postupku od podnošenja tužbe do dostave tužbe radi odgovora prošlo više od dvije godine i da je predmet još uvijek u fazi zakazivanja pripremnog ročišta. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne za slučaj privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je apelantica u cijelosti postupila sukladno rješenjima Općinskog suda od 19. lipnja 2006. godine i 22. siječnja 2007. godine, konačno uredila tužbu, odnosno čim su se stekli formalno-pravni uvjeti za to, postupajući sudac je odmah uzeo predmet u rad, dostavio tužbu tuženim na odgovor i odlučio o predloženoj mjeri osiguranja. Općinski sud je, dakle, poduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzročen preopterećenošću referata postupajućeg suca, iako je pokazao određenu neažurnost u svojem djelovanju, kako je to već obrazloženo. 46. U takvoj situaciji, uz prethodnu konstataciju o apelantičinoj odgovornosti za odugovlačenje postupka zbog Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 105 propusta da podnese urednu tužbu, te da je potpuno dopuni i uredi sukladno nalogu suda i pozitivnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da na apelantičinu stranu preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna odluka. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje glede donošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 48. U okviru zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je sama apelantica, u pretežnom dijelu, doprinijela odgađanju u postupanju po njezinoj tužbi, pa iako je evidentna i neažurnost Općinskog suda, odgađanje nije bilo takve naravi da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članaka. 50. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 51. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1908/06, rješavajući apelaciju Muje Jašarevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muje Jašarevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Opštinskog suda u Tuzli broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mujo Jašarević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kog zastupa advokat Hajrudin Mešić, podnio je 30. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, te tuženih Opštine Tuzla, koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo Opštine Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" i DOO "Tehnograd" Tuzla je zatraženo 5. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. jula, Opštinski sud 29. avgusta, prvotužena 20. jula, drugotuženi 31. jula, a trećetuženi 26. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te tuženih su dostavljeni apelantu 22. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine obavezani su tuženi Opština Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla i DOO "Tehnograd" Tuzla da solidarno apelantu naknade štetu u iznosu od 9.276,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2003. godine do isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 8.484,00 KM, sve u roku od trideset dana pod prijetwom izvršewa. 7. U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je sopstvenik i posjednik k.č. broj 97 sa generalijama kao u obrazloženju Presude, da su tuženi 1998. godine na tom području gradili branu radi obezbjeđewa pitke vode za mjesta Čaklovići i Simin Han, da su bez apelantovog znawa i dozvole ušli u njegovu parcelu i tom prilikom su mu nanijeli štetu (dio zemqišta je pod vodom, uništene su trava i ograda, te je apelant prisiljen da pravi drugi prilaz svojoj parceli). Stoga je apelant precizovanim tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu na način i u iznosu navedenom u izreci Presude. Dalje je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka izveo niz materijalnih dokaza, saslušao jednog svjedoka, te izveo dokaz vještačenjem vještaka poqoprivredne struke B.I. i H.M. i vještaka geometra. Sud je naveo da nije osnovan prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužioca, koji je tokom postupka iznosila prvotužena Opština Tuzla, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Opštine Tuzla. Dalje je navedeno da se upis mogao da izvrši samo prema valjanom pravnom osnovu, pa s obzirom na to da je apelant kao nosilac prava raspolagawa navedenu parcelu ekonomski iskorišćavao, sud je zakqučio da apelantu pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemqišnim kwigama nije upisan kao sopstvenik. Sud je dalje naveo da se obaveza prvotužene Opštine Tuzla, kao naručioca-suinvestitora navedenih radova, zasniva na odredbi člana 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), kao i odredbi člana 172 stav 1 ZOO, a da se odgovornost drugotuženog i trećetuženog zasniva na odredbama čl. 206 i 207 ZOO (solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova). 8. Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine kom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 7.088,00 KM u roku od trideset dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U obrazloženju ove presude žalbeni sud je naveo da je prvotužena još na pripremnom ročištu iznijela prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, budući da apelant nije dostavio dokaze o svojini na spornoj parceli. Sud je iz sadržine zemqišnokwižnog izvoda za predmetnu k.č. utvrdio da je na navedenoj nepokretnosti upisano pravo svojine u korist Nenada Trakilovića i dr. sa odgovarajućim susopstveničkim dijelovima. Budući da prepis posjedovnog lista, shodno kom je apelant na osnovu avionskog snimawa iz 1981. godine upisan kao posjednik na navedenoj parceli, nije dokaz da je apelant sopstvenik, odnosno pretpostavljeni sopstvenik predmetne parcele, jer nije dokazao da je predmetnu parcelu pribavio prema pravnom osnovu i na zakonit način, u smislu člana 48 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98), sud je zakqučio da apelant nije aktivno legitimisan da traži naknadu štete shodno osnovu člana 49 navedenog zakona. Stoga je Kantonalni sud uvažio žalbe tuženih, te preinačio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporene odluke, ističe da je predmetnu parcelu dobio u posjed i svojinu po izvršenoj arondaciji radi formirawa zemqoradničke zadruge, da apelantu niko nije osporavao ni posjed, a ni stvarnu svojinu bez obzira na to što u gruntovnici nije bio upisan kao sopstvenik, te da je stoga kao pretpostavljeni sopstvenik i tražio naknadu štete. Apelant dalje ističe da je tražio od Imovinskopravne službe Opštine Tuzla "sređivanje papira u vezi sa navedenom parcelom", ali da navedeni postupak "još nije okončan iskqučivo propustima vodioca postupka, a što se vidi iz Presude Vrhovnog suda BiH broj U 687/91", te navodi da niko od upisanih sopstvenika ne polaže bilo kakvo pravo na predmetno zemqište. S obzirom na to da apelant smatra da je on stvarni-pretpostavljeni sopstvenik navedene parcele, ističe da je Kantonalni sud povrijedio odredbe čl. 48 i 49 Zakona o svojinskopravnim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 10. Očitujući se na navode apelacije Kantonalni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani, jer apelant tokom prvostepenog postupka nije ničim dokazao svoju pretpostavljenu svojinu i aktivnu legitimaciju za naknadu štete (pasus 2 stav 3 razloga osporene presude). 11. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da taj sud nije prekršio apelantova prava, budući da se u svemu postupalo prema odredbama Zakona o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). 12. Pravobranilaštvo Opštine Tuzla, kao zakonski zastupnik prvotužene, u odgovoru na apelaciju ističe da iz sadržine zemqišnokwižnog izvoda za predmetne nepokretnosti proizilazi da apelant nije ni sopstvenik, ni pretpostavljeni sopstvenik predmetnih parcela, te stoga nije mogao da bude ni aktivno legitimisan za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 13. Drugotuženi JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena na pravilan i zakonit način, a trećetuženi DOO "Tehnograd" Tuzla, takođe, navodi da iz sadržine zemqišnokwižnog izvoda za predmetne nepokretnosti proizilazi da je na dijelu nepokretnosti upisano pravo svojine u korist drugih fizičkih lica, a da je predmetno zemqište djelimično društvena svojina, te navodi da apelant nije sopstvenik niti pretpostavljeni sopstvenik predmetnih parcela i da, stoga, nije mogao da bude legitimisan za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, trećetuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o svojinskopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 48 Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo da zna da nije postalo sopstvenik stvari (pretpostavljeni sopstvenik) ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. ... Član 49 Ako treće lice protivpravno uznemirava sopstvenika ili pretpostavljenog sopstvenika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, sopstvenik, odnosno pretpostavljeni sopstvenik, imaju pravo tužbom da zahtijevaju da uznemiravanje prestane. Kada je uznemiravanjem iz stava 1 ovog člana prouzrokovana šteta, sopstvenik i pretpostavljeni sopstvenik imaju pravo da zahtijevaju nadoknadu štete prema opštim pravilima o nadoknadi štete. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1 ovog člana ne zastarijeva." 15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 172 stav 1 (1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov or gan prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. ... Član 206 stav 1 (1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. ... Član 207 Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 107 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 22. Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zakqučuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Ustavni sud, dalje, konstatuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoje stanovište prema kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Budući da se, shodno već navedenom stanovištu, Ustavni sud može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoqno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je osporena odluka Kantonalnog suda u ovom predmetu zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava. 25. U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud prilikom odlučivawa o žalbi tuženih uvažio žalbe, te preinačio prvostepenu presudu Opštinskog suda tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao ga da prvotuženoj naknadi troškove parničkog postupka. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 48 i 49 Zakona o svojinskopravnim odnosima, smatrajući da apelant nema pravo na naknadu štete, jer nije ni sopstvenik, ni pretpostavljeni sopstvenik predmetnih nepokretnosti na kojim je nastala šteta prilikom gradnje brane radi obezbjeđewa pitke vode za naselja Čaklovići i Simin Han, te zakqučio da apelant nije aktivno legitimisan u parnici za naknadu štete. 26. Suprotno zakqučku Kantonalnog suda, Opštinski sud je u Presudi broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine, kom su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate naknadu štete sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka, utvrdio da je neosnovan prigovor o apelantovom nedostatku aktivne legitimacije, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Opštine Tuzla, zakqučio da se upis mogao da izvrši prema valjanom pravnom osnovu, odnosno da je apelant, kao nosilac prava raspolagawa, navedenu parcelu ekonomski iskorišćavao, te mu, shodno mišljenju suda, pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemqišnim kwigama nije upisan kao sopstvenik. Ustavni sud, dalje, konstatuje da je Opštinski sud svoju odluku donio nakon sprovedenog postupka u kom je izveo i ocijenio veliki broj dokaza pri čemu je u obrazloženju dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, te primjenjujući odredbe ZOO koje regulišu odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov or gan (član 172 stav 1), odnosno odredbe o solidarnoj odgovornosti (čl. 206 i 207), udovoqio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, čime je Opštinski sud u cijelosti zadovoqio standarde propisane članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. S druge strane, Ustavni sud konstatuje da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe čl. 48 i 49 Zakona o svojinskopravnim odnosima. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da donese navedenu odluku, koju ni Kantonalni sud ne dovodi u sumnju, osobito imajući u vidu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu Opštine Tuzla upisan kao posjednik predmetnih nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 28. Ustavni sud, dakle, smatra da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoqno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da ne samo sopstvenici i pretpostavljeni sopstvenici nego i posjednici imaju pravo na naknadu štete. S obzirom na navedeno, a posebvno na nespornu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu evidentovan kao dugogodišwi posjednik predmetnog zemqišta, Ustavni sud zakqučuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima (čl. 48 i 49) preusko tumačio, te da je proizvoqnom primjenom materijalnog prava prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ovakvim postupanjem suda povrijeđeno je i pravo na pristup sudu, budući da je apelant imao samo formalni, ali ne i suštinski pristup sudu, jer Kantonalni sud nije pažqivo razmotrio sve aspekte apelantovog slučaja. 29. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Dalje, budući da apelant ukazuje na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji prihvatio stanovište da pojam "imovina", u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne ukqučuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok Broj 14 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoqno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da je riječ o pravu iz navedenog člana. Budući da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud smatrao da je sta tus sopstvenika, odnosno pretpostavljenog sopstvenika, jedini relevantan osnov da bi apelant mogao da pokrene parnički postupak i zahtijeva naknadu štete, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud suviše usko, odnosno restriktivno, tumačio odredbe relevantnog materijalnog prava, što nije u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju shodno kojoj je pojam imovine mnogo širi i podrazumijeva i zaštitu posjeda. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoqnom primjenom materijalnog prava u osporenoj presudi povrijedio i apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju postoji u situaciji kad je Kantonalni sud arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji regulišu pravo posjednika na naknadu štete u smislu relevantnih odredbi Zakona o svojinskopravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1908/06, rješavajući apelaciju Muje Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Tu dor Pantiru, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muje Jašarevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce go - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mujo Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa advokat Hajrudin Mešić, podnio je 30. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tuženih Općine Tuzla, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Općine Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" i DOO "Tehnograd" Tuzla je zatraženo 5. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. jula, Općinski sud 29. augusta, prvotužena 20. jula, drugotuženi 31. jula, a trećetuženi 26. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženih su dostavljeni apelantu 22. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine obavezani su tuženi Općina Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla i DOO "Tehnograd" Tuzla da solidarno apelantu naknade štetu u iznosu od 9.276,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. oktobra 2003. godine do isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 8.484,00 KM, sve u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je vlasnik i posjednik k.č. broj 97 sa generalijama kao u obrazloženju Presude, da su tuženi 1998. godine na tom području gradili branu radi osiguranja pitke vode za mjesta Čaklovići i Simin Han, da su bez apelantovog znanja i dozvole ušli u njegovu parcelu i tom prilikom su mu nanijeli štetu (dio zemljišta je pod vodom, uništene su trava i ograda, te je apelant prisiljen da pravi drugi prilaz svojoj parceli). Stoga je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu na način i u iznosu navedenom u izreci Presude. Dalje je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka izveo niz materijalnih dokaza, saslušao jednog svjedoka, te izveo dokaz vještačenjem vještaka poljoprivredne struke B.I. i H.M. i vještaka geometra. Sud je naveo da nije osnovan prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužioca, koji je tokom postupka iznosila prvotužena Općina Tuzla, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla. Dalje je navedeno da se upis mogao izvršiti samo prema valjanom pravnom osnovu, pa s obzirom na to da je apelant kao nosilac prava raspolaganja navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Sud je dalje naveo da se obaveza prvotužene Općine Tuzla, kao naručioca-suinvestitora navedenih radova, zasniva na odredbi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 109 člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbi člana 172. stav 1. ZOO, a da se odgovornost drugotuženog i trećetuženog zasniva na odredbama čl. 206. i 207. ZOO (solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova). 8. Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine kojom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.088,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju ove presude žalbeni sud je naveo da je prvotužena još na pripremnom ročištu iznijela prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, budući da apelant nije dostavio dokaze o vlasništvu na spornoj parceli. Sud je iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetnu k.č. utvrdio da je na navedenoj nekretnini upisano pravo vlasništva u korist Nenada Trakilovića i dr. sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima. Budući da prepis posjedovnog lista, prema kojem je apelant na osnovu avionskog snimanja iz 1981. godine upisan kao posjednik na navedenoj parceli, nije dokaz da je apelant vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, jer nije dokazao da je predmetnu parcelu pribavio prema pravnom osnovu i na zakonit način, u smislu člana 48. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98), sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da traži naknadu štete prema osnovu člana 49. navedenog zakona. Stoga je Kantonalni sud uvažio žalbe tuženih, te preinačio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporene odluke, ističe da je predmetnu parcelu dobio u posjed i vlasništvo po izvršenoj arondaciji radi formiranja zemljoradničke zadruge, da apelantu niko nije osporavao ni posjed, a ni stvarno vlasništvo bez obzira na to što u gruntovnici nije bio upisan kao vlasnik, te da je stoga kao pretpostavljeni vlasnik i tražio naknadu štete. Apelant dalje ističe da je tražio od Imovinskopravne službe Općine Tuzla "sređivanje papira u vezi sa navedenom parcelom", ali da navedeni postupak "još nije okončan isključivo propustima vodioca postupka, a što se vidi iz Presude Vrhovnog suda BiH broj U 687/91", te navodi da niko od upisanih vlasnika ne polaže bilo kakvo pravo na predmetno zemljište. S obzirom na to da apelant smatra da je on stvarni-pretpostavljeni vlasnik navedene parcele, ističe da je Kantonalni sud povrijedio odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 10. Očitujući se na navode apelacije Kantonalni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani, jer apelant tokom prvostepenog postupka nije ničim dokazao svoje pretpostavljeno vlasništvo i aktivnu legitimaciju za naknadu štete (pasus 2. stav 3. razloga osporene presude). 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da taj sud nije prekršio apelantova prava, budući da se u svemu postupalo prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 12. Pravobranilaštvo Općine Tuzla, kao zakonski zastupnik prvotužene, u odgovoru na apelaciju ističe da iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetne nekretnine proizlazi da apelant nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela, te stoga nije mogao biti ni aktivno legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 13. Drugotuženi JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena na pravilan i zakonit način, a trećetuženi DOO "Tehnograd" Tuzla, također, navodi da iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetne nekretnine proizlazi da je na dijelu nekretnina upisano pravo vlasništva u korist drugih fizičkih lica, a da je predmetno zemljište djelimično društveno vlasništvo, te navodi da apelant nije vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela i da, stoga, nije mogao biti legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, trećetuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 48. Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. ... Član 49. Ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da uznemiravanje prestane. Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo zahtijevati nadoknadu štete prema općim pravilima o nadoknadi štete. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva." 15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 172. stav 1. (1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov or gan prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. ... Član 206. stav 1. (1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. ... Član 207. Naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog Broj 14 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 22. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Ustavni sud, dalje, konstatira da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Budući da se, prema već navedenom stavu, Ustavni sud može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđe ne činjenice primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je osporena odluka Kantonalnog suda u ovom predmetu zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. 25. U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženih uvažio žalbe, te preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao ga da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, smatrajući da apelant nema pravo na naknadu štete, jer nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina na kojim je nastala šteta prilikom gradnje brane radi osiguranja pitke vode za naselja Čaklovići i Simin Han, te zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u parnici za naknadu štete. 26. Suprotno zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je u Presudi broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine, kojom su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate naknadu štete sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka, utvrdio da je neosnovan prigovor o apelantovom nedostatku aktivne legitimacije, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla, zaključio da se upis mogao izvršiti prema valjanom pravnom osnovu, odnosno da je apelant, kao nosilac prava raspolaganja, navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, te mu, prema mišljenju suda, pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Općinski sud svoju odluku donio nakon provedenog postupka u kojem je izveo i ocijenio veliki broj dokaza pri čemu je u obrazloženju dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, te primjenjujući odredbe ZOO koje reguliraju odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov or gan (član 172. stav 1), odnosno odredbe o solidarnoj odgovornosti (čl. 206. i 207), udovoljio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, čime je Općinski sud u cijelosti zadovoljio standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. S druge strane, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da donese navedenu odluku, koju ni Kantonalni sud ne dovodi u sumnju, osobito imajući u vidu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu Općine Tuzla upisan kao posjednik predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 28. Ustavni sud, dakle, smatra da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da ne samo vlasnici i pretpostavljeni vlasnici nego i posjednici imaju pravo na naknadu štete. S obzirom na navedeno, a osobito na nespornu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu evidentiran kao dugogodišnji posjednik predmetnog zemljišta, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 48. i 49) preusko tumačio, te da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ovakvim postupanjem suda povrijeđeno je i pravo na pristup sudu, budući da je apelant imao samo formalni, ali ne i suštinski pristup sudu, jer Kantonalni sud nije pažljivo razmotrio sve aspekte apelantovog slučaja. 29. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Dalje, budući da apelant ukazuje na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji prihvatio stav da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 111 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "vlasništvo ", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da je riječ o pravu iz navedenog člana. Budući da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud smatrao da je sta tus vlasnika, odnosno pretpostavljenog vlasnika, jedini relevantan osnov da bi apelant mogao pokrenuti parnični postupak i zahtijevati naknadu štete, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud suviše usko, odnosno restriktivno, tumačio odredbe relevantnog materijalnog prava, što nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojoj je pojam imovine mnogo širi i podrazumijeva i zaštitu posjeda. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava u osporenoj presudi povrijedio i apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju postoji u situaciji kad je Kantonalni sud arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo posjednika na naknadu štete u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1908/06, rješavajući apelaciju Muje Jašarevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Tu dor Pantiru, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muje Jašarevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1153/04 od 30. ožujka 2006. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-172/99 od 19. svibnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mujo Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa odvjetnik Hajrudin Mešić, podnio je 30. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1153/04 od 30. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tuženih Općine Tuzla, koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo Općine Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" i DOO "Tehnograd" Tuzla je zatraženo 5. srpnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. srpnja, Općinski sud 29. kolovoza, prvotužena 20. srpnja, drugotuženi 31. srpnja, a trećetuženi 26. srpnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženih su dostavljeni apelantu 22. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-172/99 od 19. svibnja 2004. godine obvezani su tuženi Općina Tuzla, JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla i DOO "Tehnograd" Tuzla da solidarno apelantu naknade štetu u iznosu od 9.276,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. listopada 2003. godine do isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 8.484,00 KM, sve u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je vlasnik i posjednik k.č. broj 97 sa generalijama kao u obrazloženju Presude, da su tuženi 1998. godine na tome području gradili branu u svrhu osiguranja pitke vode za mjesta Čaklovići i Simin Han, da su bez apelantovog znanja i dozvole ušli u njegovu parcelu i tom prigodom su mu nanijeli štetu (dio zemljišta je pod vodom, uništene su trava i ograda, te je apelant prisiljen praviti drugi prilaz svojoj parceli). Stoga je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da sud obveže tužene da mu solidarno naknade štetu na način i u iznosu navedenom u izreci Presude. Dalje je navedeno da je sud u tijeku dokaznog postupka izveo niz materijalnih dokaza, saslušao jednog svjedoka, te izveo dokaz vještačenjem vještaka poljoprivredne struke B.I. i H.M. i vještaka geodeta. Sud je naveo da nije utemeljen prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, koji je tijekom postupka iznosila prvotužena Općina Tuzla, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla. Dalje je navedeno da se upis mogao izvršiti samo prema valjanoj pravnoj osnovi, pa obzirom na to da je apelant kao nositelj prava raspolaganja navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Sud je dalje naveo da se obveza prvotužene O pćine Tuzla, kao naručitelja-suinvestitora navedenih radova, temelji na odredbi članka 207. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbi članka 172. stavak 1. ZOO, a da se odgovornost drugotuženog i trećetuženog temelji na odredbama 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. čl. 206. i 207. ZOO (solidarna odgovornost naručitelja i izvođača radova). 8. Odlučujući o prizivima tuženih Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1153/04 od 30. ožujka 2006. godine kojom je prizive uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obvezan prvotuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.088,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. U obrazloženju ove presude prizivni sud je naveo da je prvotužena još na pripremnom ročištu iznijela prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, budući da apelant nije dostavio dokaze o vlasništvu na upitnoj parceli. Sud je iz sadržaja zemljišnoknjižnoga izvatka za predmetnu k.č. utvrdio da je na navedenoj nekretnini upisano pravo vlasništva u korist Nenada Trakilovića i dr. sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima. Budući da prijepis posjedovnog lista, prema kojem je apelant na osnovi avionskoga snimanja iz 1981. godine upisan kao posjednik na navedenoj parceli, nije dokaz da je apelant vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, jer nije dokazao da je predmetnu parcelu pribavio prema pravnoj osnovi i na zakonit način, u smislu članka 48. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98), sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran tražiti naknadu štete prema osnovi članka 49. navedenog zakona. Stoga je Kantonalni sud uvažio prizive tuženih, te preinačio prvostupanjsku presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kronologiju događaja u svezi sa donošenjem pobijane odluke, ističe da je predmetnu parcelu dobio u posjed i vlasništvo po izvršenoj arondaciji u svrhu formiranja zemljoradničke zadruge, da apelantu nitko nije pobijao ni posjed, a ni stvarno vlasništvo bez obzira na to što u gruntovnici nije bio upisan kao vlasnik, te da je stoga kao pretpostavljeni vlasnik i tražio naknadu štete. Apelant dalje ističe da je tražio od Imovinskopravne službe Općine Tuzla "sređivanje papira u svezi sa navedenom parcelom", ali da navedeni postupak "još nije okončan isključivo propustima voditelja postupka, a što se vidi iz Presude Vrhovnog suda BiH broj U 687/91", te navodi da nitko od upisanih vlasnika ne polaže bilo kakvo pravo na predmetno zemljište. Obzirom na to da apelant smatra da je on stvarni-pretpostavljeni vlasnik navedene parcele, ističe da je Kantonalni sud povrijedio odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 10. Očitujući se na navode apelacije Kantonalni sud ističe da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije ničim dokazao svoje pretpostavljeno vlasništvo i aktivnu legitimaciju za naknadu štete (pasus 2. stavak 3. razloga pobijane presude). 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da taj sud nije prekršio apelantova prava, budući da se u svemu postupalo prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 12. Pravobraniteljstvo Općine Tuzla, kao zakonski zastupnik prvotužene, u odgovoru na apelaciju ističe da iz sadržaja zemljišnoknjižnoga izvatka za predmetne nekretnine proizlazi da apelant nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela, te stoga nije mogao biti ni aktivno legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 13. Drugotuženi JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla smatra da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena na pravilan i zakonit način, a trećetuženi DOO "Tehnograd" Tuzla, također, navodi da iz sadržaja zemljišnoknjižnoga izvatka za predmetne nekretnine proizlazi da je na dijelu nekretnina upisano pravo vlasništva u korist drugih fizičkih osoba, a da je predmetno zemljište djelomično društveno vlasništvo, te navodi da apelant nije vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela i da, stoga, nije mogao biti legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, trećetuženi predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Fderacije BiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 48. Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnoj osnovi i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njezin povrat i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. ... Članak 49. Ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da uznemiravanje prestane. Kada je uznemiravanjem iz stavka 1. ovog članka prouzročena šteta, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo zahtijevati nadoknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete. Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka ne zastarijeva." 15. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 172. stavak 1. (1)Pravna osoba odgovara za štetu koju njezina tijela prouzroče trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija. ... Članak 206. stavak 1. (1) Za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. ... Članak 207. Naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u svezi sa izvođenjem tih radova." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 4. svibnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. lipnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 113 neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 22. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne naravi iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Ustavni sud, dalje, konstatira da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudbenom postupku pred Kantonalnim sudom. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoje stajalište prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Budući da se, prema već navedenom stajalištu, Ustavni sud može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti je li pobijana odluka Kantonalnog suda u ovom predmetu utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. 25. U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prigodom odlučivanja o prizivu tuženih uvažio prizive, te preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezao ga da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je svoju odluku utemeljio na odredbama čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, smatrajući da apelant nema pravo na naknadu štete, jer nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina na kojim je nastala šteta prigodom gradnje brane u svrhu osiguranja pitke vode za naselja Čaklovići i Simin Han, te zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u parnici za naknadu štete. 26. Oprečno zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je u Presudi broj P-172/99 od 19. svibnja 2004. godine, kojom su tuženi obvezani apelantu solidarno isplatiti naknadu štete sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka, utvrdio da je neutemeljen prigovor o apelantovom nedostatku aktivne legitimacije, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla, zaključio da se upis mogao izvršiti prema valjanoj pravnoj osnovi, odnosno da je apelant, kao nositelj prava raspolaganja, navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, te mu, prema mišljenju suda, pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Općinski sud svoju odluku donio nakon provedenog postupka u kojem je izveo i ocijenio veliki broj dokaza pri čemu je u obrazloženju dao jasne i precizne razloge na kojima je utemeljio svoju odluku, te primjenjujući odredbe ZOO koje reguliraju odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzroči njezino tijelo (članak 172. stavak 1), odnosno odredbe o solidarnoj odgovornosti (čl. 206. i 207), udovoljio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, čime je Općinski sud u cijelosti zadovoljio standarde propisane člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. S druge strane, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da donese navedenu odluku, koju ni Kantonalni sud ne dovodi u dvojbu, osobito imajući u vidu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu Općine Tuzla upisan kao posjednik predmetnih nekretnina. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje bitno važno za ishod predmeta, sud u tome slučaju mora posebice obrazložiti razloge na kojima temelji svoju odluku. U protivnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 28. Ustavni sud, dakle, smatra da Kantonalni sud u prizivnom postupku nije dostatno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostupanjskoga suda da ne samo vlasnici i pretpostavljeni vlasnici nego i posjednici imaju pravo na naknadu štete. Obzirom na navedeno, a osobito na nepobitnu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu evidentiran kao dugogodišnji posjednik predmetnog zemljišta, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 48. i 49) preusko tumačio, te da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ovakvim postupanjem suda povrijeđeno je i pravo na pristup sudu, budući da je apelant imao samo formalni, ali ne i bitni pristup sudu, jer Kantonalni sud nije pažljivo razmotrio sve aspekte apelantovog slučaja. 29. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Dalje, budući da apelant ukazuje na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji prihvatio stajalište da pojam "imovina", u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pojmovi "imovina" i "vlasništvo ", koji se javljaju u Broj 14 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dostatno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da je riječ o pravu iz navedenog članka. Budući da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud smatrao da je sta tus vlasnika, odnosno pretpostavljenog vlasnika, jedini relevantan temelj da bi apelant mogao pokrenuti parnični postupak i zahtijevati naknadu štete, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud suviše usko, odnosno restriktivno, tumačio odredbe relevantnog materijalnog prava, što nije sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prema kojoj je pojam imovine mnogo širi i podrazumijeva i zaštitu posjeda. 31. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava u pobijanoj presudi povrijedio i apelantovo ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju postoji u situaciji kad je Kantonalni sud arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo posjednika na naknadu štete u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o obligacijskim odnosima. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1920/06, rješavajući apelaciju S. N, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija S. N. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim se odlučivalo o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu plata. U ostalom dijelu, u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine, apelacija se odbija. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u dijelu kojim se odlučivalo o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu plata, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. S. N. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Livna, podnijela je 28. juna 2006. godine prijavu Komisiji za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi regulisawa njenog radno-pravnog statusa. Komisija je predmetnu prijavu 3. jula 2006. godine proslijedila na nadležno rješavanje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). U dopuni apelacije od 20. jula 2006. godine apelantkiwa je istakla da apelaciju podnosi zbog dužine trajawa postupka u predmetu koji se vodi pred Opštinskim sudom u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod brojem 068-0-P-06-000 295, a shodno apelantkiwinoj tužbi da se poništi rješenje. Apelantkiwa je dopunila apelaciju 13. i 28. oktobra 2006. godine, zatim 24. februara i 23. aprila 2007. godine, te je konačno u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine navela da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Opštinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 4. oktobra 2006. godine i 13. jula 2007. godine, a od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno, kao zakonskog zastupnika tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad, 13. jula 2007. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. oktobra 2006. godine, te 13. i 27. avgusta 2007. godine, a Kantonalni sud 1. avgusta 2007. godine. Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno je dostavilo odgovor na apelaciju 6. septembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantkiwi 30. avgusta 2007. godine, a odgovor Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno je dostavljen apelantkiwi 12. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine (a ne kako je očigledno pogrešno u uvodu presude navedeno 20. oktobra 2005. godine), u cijelosti je odbijen apelantkiwin postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Rješenje tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad (u daqnjem tekstu: tužena) broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, zatim da se naloži tuženoj da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala dok nije upućena na čekanje, da se tužena obaveže da apelantkiwi isplati iznos od 300,00 KM mjesečno na ime 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 115 neisplaćenih plata za pe riod od 1. novembra 1993. godine do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, da apelantkiwi isplati sve doprinose iz radnog odnosa za pe riod koji je naveden, te da troškove postupka snosi tužena. 7. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantkiwi regulisan radno-pravni sta tus Rješenjem tužene broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine tako što je apelantkiwi uspostavljen radno-pravni sta tus zaposlenika na čekanju od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine kad je apelantkiwi utvrđen prestanak radnog odnosa, te je utvrđeno da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.333,29 KM. S obzirom na to da je rješenje koje je navedeno doneseno u skladu sa članom 143 Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00), te da je apelantkiwin radno-pravni sta tus regulisan u skladu sa odredbama tog zakona, sud je naveo da ne može da se udovoqi apelantkiwinom zahtjevu u dijelu kojim traži da se poništi rješenje tužene i vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivawa na čekanje. Dalje je sud naveo da apelantkiwi, shodno odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plate za pe riod od 1. novembra 1993. godine do uspostavljanja radno-pravnog statusa, kao i da joj ne pripada pravo na naknadu plate nakon prestanka radnog odnosa a poslije uspostavljenog radno-pravnog statusa, te je navedeno da apelantkiwa nije dokazala visinu potraživawa, niti je predložila dokaze na okolnost utvrđewa visine potraživawa. Vezano za naknadu plate za pe riod od dana podnošewa zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa pa do prestanka radnog odnosa, sud je konstatovao da zaposleniku pripada pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac, a budući da na nivou Kantona nije bila donesena takva odluka za korisnike buxeta, to ni apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživawa koji je istakao tuženik u smislu člana 106 Zakona o radu, konstatirajući da je za sva apelantkiwina potraživawa do 5. maja 2000. godine nastupila zastara potraživawa, a da nakon prestanka radnog odnosa apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu plate. Dalje, odbijen je dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa zbog nedostatka aktivne legitimacije, budući da nije legitimisana da kao treće lice u ime Zavoda za penziono-invalidsko osiguranje potražuje uplatu doprinosa od poslodavca i da se radi o obligacionom odnosu između tužene kao poslodavca i nadležnog fonda koji je uređen posebnim zakonom i posebnim vansudskim postupkom naplate. 8. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično je uvažena apelantkiwina žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tako što je tužena obavezana da apelantkiwi uplati doprinos za penziono osiguranje za pe riod od 1. novembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelantkiwa bila zaposlenik tužene, što se vidi i iz pravosnažnog Rješewa Komisije za provedbu člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Komisija) broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je apelantkiwi priznat sta tus zaposlenika na čekanju, a na osnova kog je i doneseno Rješenje tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, čije poništenje apelantkiwa traži. Budući da je apelantkiwa imala sta tus zaposlenika na čekanju a nije pozvana na posao u zakonskom roku od šest mjeseci od dana kad je stupio na snagu Zakon o radu (član 143 stav 1), to joj je u smislu člana 143 stav 4 prestao radni odnos 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je Kantonalni sud zakqučio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da se poništi rješenje i vrati na poslove i radne zadatke koje je apelantkiwa obavljala do upućivawa na čekanje, pri čemu je za takvu odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Vezano za žalbene navode da je tužena na apelantkiwino radno mjesto, suprotno zakonskim propisima, primila drugo lice, Kantonalni sud je naveo da nepoštovanje odredbe člana 143 stav 8 Zakona o radu ne utiče na zakonitost rješewa o prestanku radnog odnosa, već u smislu člana 140 stav 1 tačka 55 povlači prekršajnu odgovornost tužene i njenog odgovornog lica. Sud je, dalje, konstatovao da je apelantkiwa u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 13. aprila 2006. godine, da tužbenim zahtjevom potražuje neisplaćene plate od 1. novembra 1993. godine pa do povratka na posao, a budući da je apelantkiwi radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, sud je zakqučio da je apelantkiwino potraživanje zastarjelo jer je od nastanka obaveze do tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106 Zakona o radu, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio taj dio apelantkiwinog zahtjeva, te naveo da apelantkiwi nakon prestanka radnog odnosa ne pripada pravo na naknadu plate. Međutim, žalbeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva koji je vezan za uplatu doprinosa, nalazeći, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, da je apelantkiwa aktivno legitimisana da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa, te je drugostepeni sud u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i obavezao tuženu da apelantkiwi uplati doprinose za pe riod od 1. novembra 1993.godine do 5. maja 2000. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantkiwa smatra da su joj odlukama koje su osporene povrijeđena prava iz člana II/3a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 5e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantkiwa navodi hronologiju događaja koja je vezana za donošenje odluka koje su osporene, te ističe da je sudija Sofija Vrdoljak, koja je donijela prvostepenu presudu koja se osporava apelacijom u postupku koji je apelantkiwa vodila protiv iste tužene a radi utvrđewa statusa radnika u radnom odnosu koji je okončan Presudom Opštinskog suda u Tomislav-Gradu broj P-73/98 od 18. aprila 2000. godine, zastupala tuženu, te apelantkiwa sumwa u njenu pristrasnost. Apelantkiwa navodi da je nezadovoqna odlukama koje su osporene, navodeći da smatra da je izvrgnuta očiglednoj diskriminaciji zbog njene nacionalne i vjerske pripadnosti, te da od 1993. godine do danas nije primila nikakvu novčanu pomoć, niti ima bilo kakvu socijalnu i zdravstvenu zaštitu. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u obrazloženju drugostepene presude navedeni razlozi zbog kojih je žalba djelimično uvažena, te djelimično odbijena, a s obzirom na to da su apelantkiwini navodi o povredi ustavnih prava neosnovani, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 11. Očitujući se na navode apelacije Opštinski sud ističe da je apelantkiwa u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, da je sud prvostepenu presudu donio 20. oktobra 2006. godine, te smatra da su se u toku postupka pravilno primijenile odredbe procesnih i materijalnih propisa, da nisu prekršena apelantkiwina ustavna prava, niti prava iz međunarodnih konvencija, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantkiwinu štetu iz razloga koji su Broj 14 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. navedeni u presudama koje su osporene, te ističe da apelantkiwa ne daje nikakve nove razloge na osnovu kojih može da se zakquči da je drugačije tretirana od ostalih lica u istoj pravnoj situaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 106 Apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana kad nastane potraživanje, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143 (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate koja je isplaćena na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. Š...Ć (7) Način, uslovi i rokovi isplate otpremnine iz st. 4 i 5 ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4 ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, sem lica iz st. 1 i 2 ovog člana, ako je to lice nezaposleno." 14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360 (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze. Član 361 (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362 Zastarjelost nastupa kad istekne posljedwi dan zakonom određenog vremena. Član 372 (1) Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavawa, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je prvobitno podnijela apelaciju zbog dužine trajawa postupka u predmetu Opštinskog suda broj 068-0-P-06-000 295. Međutim, u toku trajawa postupka koji je vezan za apelaciju Opštinski sud je 20. oktobra 2006. godine donio prvostepenu presudu koju je apelantkiwa 28. oktobra 2006. godine dostavila Ustavnom sudu, a zatim je 24. februara 2007. godine Ustavnom sudu dostavila i Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine koja je donesena povodom apelantkiwine žalbe. Budući da je apelantkiwa više puta (šest) dopuwavala apelaciju, Ustavni sud ukazuje na član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kad je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana neophodno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zakqučio da samo izuzetno može da se prihvati dopuna apelacije koja je podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon što je protekao navedeni rok. U toj odluci Ustavni sud je usvojio stav da mogućnost podnošewa dopune apelacije ne može tako široko da se tumači da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopuwavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine). 18. S obzirom na to da su u ovom slučaju, u smislu naprijed iznesenog stanovišta Ustavnog suda, u toku trajawa postupka povodom apelacije nastupile nove pravne okolnosti u odnosu na prvobitne navode apelacije, u smislu da su donesene prvostepena i drugostepena odluka, te imajući u vidu da je apelantkiwa o novonastalim okolnostima obavijestila sud, to je Ustavni sud 20. juna 2007. godine zatražio od apelantkinje da precizira apelaciju. Postupajući shodno traženju Ustavnog suda, apelantkiwa je u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine obavijestila Ustavni sud da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Opštinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 2. februara 2007. godine. 19. Dakle, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu, a budući da je apelantkiwa presudu koja je navedena dostavila Ustavnom sudu 24. februara 2007. godine, dakle u roku od 60 dana od dana kad je apelantkiwa primila odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristila, apelacija je blagovremena u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantkiwa osporava navedene presude Kantonalnog i Opštinskog suda, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 117 prava iz člana II/3a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 6 i 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 5e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć". 22. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na poništenje rješewa tužene od 20. oktobra 2005. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelantkiwinom vraćanju na posao, isplati plata i doprinosa iz radnog odnosa, te zakqučuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na apelantkiwin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. U tom smislu, a imajući u vidu dokumentaciju koja je predočena Ustavnom sudu, nesporno je da je apelantkiwa imala pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, apelantkiwa je 13. aprila 2006. godine podnijela tužbu redovnom sudu koji je nakon provedenog postupka, u kom je apelantkiwa učestvovala, donio prvostepenu presudu 20. oktobra 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelantkiwin postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu je za takvo odlučivanje u obrazloženju presude dao iscrpne razloge. Dalje, apelantkiwa je imala i koristila mogućnost izjavqivawa žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je svojom Presudom broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično uvažio apelantkiwinu žalbu, te djelimično preinačio prvostepenu presudu. Sem navedenog, okolnosti da je sudac prvostepenog suda ranije vršila dužnost kantonalnog pravobranioca koja je, između ostalog, zastupala i tuženu u postupku koji je apelantkiwa vodila protiv tužene 1998. godine, sama po sebi ne ukazuje na sudijinu pristrasnost, niti je to Ustavnom sudu uočqivo. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantkiwa imala pristup redovnim sudovima koji su odluke o apelantkiwinoj tužbi, odnosno žalbi donijeli u zakonom propisanim rokovima iz čega proizilazi da je nepristrasan sud u razumnom roku donio odluke koje su osporene. 24. Dalje, imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašwom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitawa koja su sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kom se odbija tužbeni zahtjev (poništenje rješewa tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa i apelantkiwinom vraćanju na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivawa na čekanje) zasnovali na odredbama člana 143 Zakona o radu. Naime, nakon postupka koji je proveden redovni sudovi su utvrdili da je apelantkiwa 31. decembra 1991. godine bila zaposlenik pravnog prednika tužene, da u vremenskom periodu do stupawa na snagu Zakona o radu (5. oktobra 1999. godine) nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da se u propisanom roku obratila poslodavcu s ciljem da uspostavi radno-pravni sta - tus. S obzirom na navedeno, u takvom zakqučku redovnih sudova Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoqnost. Ovo tim prije što zakonska odredba koja je citirana pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a isti se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. Stoga je, u situaciji kad se sama apelantkiwa obratila poslodavcu zahtjevom da joj se uspostavi radno-pravni sta tus, a zatim nadležnoj Komisiji koja je Rješenjem broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, a koje nije predmet ove apelacije, utvrdila da apelantkiwa ispuwava zakonske uslove da joj se prizna sta tus zaposlenika na čekanju kod tužene, te tuženoj naložila da apelantkiwi riješi radno-pravni sta tus, neosnovano apelantkiwino pozivanje na pogrešnu primjenu člana 143 stav 4 Zakona o radu, budući da je nesporno da apelantkinju tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu zakona pozvala na rad. Stoga je apelantkiwi po sili zakona 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na otpremninu shodno izmijenjenoj odredbi člana 143 st. 4 i 5, te rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter, pa su apelantkiwini navodi o povredi njenih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoqnost u primjeni prava u dijelu u kom je odbijen dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na poništenje Rješewa tužene broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju i zahtjevom za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivawa na čekanje, kao ni u dijelu tužbenog zahtjeva u kom je odlučeno o apelantkiwinom pravu na uplatu doprinosa za penziono osiguranje pozivanjem na razloge koji su dati u Odluci Ustavnog suda AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine. 26. Međutim, vezano za apelantkiwine navode u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu plata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio odredbe člana 106 Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu sa obrazloženjem da je apelantkiwa tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, tražeći neisplaćene plate za pe riod od 1. novembra 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantkiwi prestao 5. maja 2000. godine, to je žalbeni sud zakqučio da je osnovan prigovor zastare potraživawa, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kom je apelantkiwa, shodno članu 106 Zakona o radu, mogla da zahtijeva ispunjenje obaveze. 27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 299/06 od 27. januara 2007. godine zakqučio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je apelantkiwi utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla". Razlozi koji su dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj. Ovo stoga što je Rješenje Komisije broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelantkiwa ispuwava zakonske uslove da joj se prizna sta tus zaposlenika na čekanju kod Broj 14 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. tužene, postalo pravosnažno 24. februara 2004. godine, pa apelantkiwa prije tog datuma shodno osnovu tog statusa nije ni mogla da traži naknadu plata, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješewa Komisije nije ni mogao da počne teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. aprila 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na naknadu plata apelantkiwi za pe - riod od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoqno primijenio odredbu člana 106 Zakona o radu. 28. Imajući u vidu razloge koji su naprijed navedeni, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u presudi koja je osporena primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantkiwinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. c) Ostali navodi 29. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3a), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2 i 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 30. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je Kantonalni sud proizvoqno protumačio pozitivno-pravne propise koji regulišu zastaru potraživawa prava iz radnog odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 143 Zakona o radu. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1920/06, rješavajući apelaciju S. N, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija S. N. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća. U ostalom dijelu, u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine, apelacija se odbija. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u dijelu kojim se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 28. juna 2006. godine prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi reguliranja njezinog radno-pravnog statusa. Komisija je predmetnu prijavu 3. jula 2006. godine proslijedila na nadležno rješavanje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). U dopuni apelacije od 20. jula 2006. godine apelantica je istakla da apelaciju podnosi zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 068-0-P-06-000 295, a prema apelanticinoj tužbi za poništenje rješenja. Apelantica je dopunila apelaciju 13. i 28. oktobra 2006. godine, zatim 24. februara i 23. aprila 2007. godine, te je konačno u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine navela da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 4. oktobra 2006. godine i 13. jula 2007. godine, a od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno, kao zakonskog zastupnika tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad, 13. jula 2007. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. oktobra 2006. godine, te 13. i 27. augusta 2007. godine, a Kantonalni sud 1. augusta 2007. godine. Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno je dostavilo odgovor na apelaciju 6. septembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantici 30. augusta 2007. godine, a odgovor Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno je dostavljen apelantici 12. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine (a ne kako je očigledno pogrešno u uvodu presude navedeno 20. oktobra 2005. godine), u cijelosti je odbijen apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Rješenja tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 119 (u daljnjem tekstu: tužena) broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, zatim da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, da se tužena obaveže da apelantici isplati iznos od 300,00 KM mjesečno na ime neisplaćenih plaća za pe riod od 1. novembra 1993. godine do povrata na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, da apelantici isplati sve doprinose iz radnog odnosa za navedeni pe riod, te da troškove postupka snosi tužena. 7. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantici reguliran radno-pravni sta - tus Rješenjem tužene broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine tako što je apelantici uspostavljen radno-pravni sta tus zaposlenice na čekanju od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine kada je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, te je utvrđeno da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.333,29 KM. S obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa članom 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00), te da je apelanticin radno-pravni sta tus reguliran u skladu sa odredbama tog zakona, sud je naveo da se ne može udovoljiti apelanticinom zahtjevu u dijelu kojim traži poništenje rješenja tužene i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje. Nadalje je sud naveo da apelantici, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za pe riod od 1. novembra 1993. godine do uspostavljanja radno-pravnog statusa, kao i da joj ne pripada pravo na naknadu plaće nakon prestanka radnog odnosa a poslije uspostavljenog radno- pravnog statusa, te je navedeno da apelantica nije dokazala visinu potraživanja, niti je predložila dokaze na okolnost utvrđenja visine potraživanja. Vezano za naknadu plaće za pe riod od dana podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa pa do prestanka radnog odnosa, sud je konstatirao da zaposleniku pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a budući da na nivou Kantona nije bila donesena takva odluka za korisnike budžeta, to ni apelantici ne pripada pravo na naknadu. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik u smislu člana 106. Zakona o radu, konstatirajući da je za sva apelanticina potraživanja do 5. maja 2000. godine nastupila zastara potraživanja, a da nakon prestanka radnog odnosa apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće. Nadalje, odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa zbog nedostatka aktivne legitimacije, budući da nije legitimirana da kao treće lice u ime Zavoda za penziono-invalidsko osiguranje potražuje uplatu doprinosa od poslodavca i da se radi o obligacionom odnosu između tužene kao poslodavca i nadležnog fonda koji je uređen posebnim zakonom i posebnim izvansudskim postupkom naplate. 8. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tako što je tužena obavezana apelantici uplatiti doprinos za penziono osiguranje za pe riod od 1. novembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelantica bila zaposlenica tužene, što se vidi i iz pravosnažnog Rješenja Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je apelantici priznat sta tus zaposlenice na čekanju, a na osnova kojeg je i doneseno Rješenje tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenice na čekanju broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, čije poništenje apelantica traži. Budući da je apelantica imala sta tus zaposlenice na čekanju a nije pozvana na posao u zakonskom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (član 143. stav 1), to joj je u smislu člana 143. stav 4. prestao radni odnos 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje rješenja i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je apelantica obavljala do upućivanja na čekanje, pri čemu je za takvu odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Vezano za žalbene navode da je tužena na apelanticino radno mjesto, suprotno zakonskim propisima, primila drugo lice, Kantonalni sud je naveo da nepoštivanje odredbe člana 143. stav 8. Zakona o radu ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, već u smislu člana 140. stav 1. tačka 55. povlači prekršajnu odgovornost tužene i njezinog odgovornog lica. Sud je, nadalje, konstatirao da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 13. aprila 2006. godine, da tužbenim zahtjevom potražuje neisplaćene plaće od 1. novembra 1993. godine pa do povratka na posao, a budući da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, sud je zaključio da je apelanticino potraživanje zastarjelo jer je od nastanka obaveze do tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio taj dio apelanticinog zahtjeva, te naveo da apelantici nakon prestanka radnog odnosa ne pripada pravo na naknadu plaće. Međutim, žalbeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa, nalazeći, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, da je apelantica aktivno legitimirana da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa, te je drugostepeni sud u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i obavezao tuženu da apelantici uplati doprinose za pe riod od 1. novembra 1993.godine do 5. maja 2000. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 5. e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenih odluka, te ističe da je sutkinja Sofija Vrdoljak, koja je donijela prvostepenu presudu koja se osporava apelacijom u postupku koji je apelantica vodila protiv iste tužene a radi utvrđenja statusa radnika u radnom odnosu koji je okončan Presudom Općinskog suda u Tomislav-Gradu broj P-73/98 od 18. aprila 2000. godine, zastupala tuženu, te apelantica sumnja u njezinu pristranost. Apelantica navodi da je nezadovoljna osporenim odlukama, navodeći da smatra da je izvrgnuta očiglednoj diskriminaciji zbog njezine nacionalne i vjerske pripadnosti, te da od 1993. godine do danas nije primila nikakvu novčanu pomoć, niti ima bilo kakvu socijalnu i zdravstvenu zaštitu. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u obrazloženju drugostepene presude navedeni razlozi zbog kojih je žalba djelimično uvažena, te djelimično odbijena, a s obzirom na to da su apelanticini navodi o povredi ustavnih prava neosnovani, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 11. Očitujući se na navode apelacije Općinski sud ističe da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, da je sud prvostepenu presudu donio 20. oktobra 2006. godine, te smatra da su u toku postupka pravilno primijenjene odredbe procesnih i materijalnih propisa, da nisu prekršena apelanticina ustavna prava, niti prava iz međunarodnih konvencija, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu iz razloga navedenih u osporenim presudama, te ističe da apelantica ne daje nikakve nove razloge na osnovu kojih se može zaključiti da je drugačije Broj 14 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. tretirana od ostalih lica u istoj pravnoj situaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Š...Ć (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno." 14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360. (2) Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362. Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, apelantica je prvobitno podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295. Međutim, u toku trajanja postupka vezanog za apelaciju Općinski sud je 20. oktobra 2006. godine donio prvostepenu presudu koju je apelantica 28. oktobra 2006. godine dostavila Ustavnom sudu, a zatim je 24. februara 2007. godine Ustavnom sudu dostavila i Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine donesenu povodom apelanticine žalbe. Budući da je apelantica više puta (šest) dopunjavala apelaciju, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana neophodno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zaključio da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. U toj odluci Ustavni sud je usvojio stav da se mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine). 18. S obzirom na to da su u ovom slučaju, u smislu naprijed iznesenog stanovišta Ustavnog suda, u toku trajanja postupka povodom apelacije nastupile nove pravne okolnosti u odnosu na prvobitne navode apelacije, u smislu da su donesene prvostepena i drugostepena odluka, te imajući u vidu da je apelantica o novonastalim okolnostima obavijestila sud, to je Ustavni sud 20. juna 2007. godine zatražio od apelantice da precizira apelaciju. Postupajući prema traženju Ustavnog suda, apelantica je u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine obavijestila Ustavni sud da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 2. februara 2007. godine. 19. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a budući da je apelantica navedenu presudu dostavila Ustavnom sudu 24. februara 2007. godine, dakle u roku od 60 dana od dana kada je apelantica primila odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristila, apelacija je blagovremena u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica osporava navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 6. i 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 5. e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 121 Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć". 22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 20. oktobra 2005. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelanticinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. U tom smislu, a imajući u vidu dokumentaciju predočenu Ustavnom sudu, nesporno je da je apelantica imala pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelantica je 13. aprila 2006. godine podnijela tužbu redovnom sudu koji je nakon provedenog postupka, u kojem je apelantica učestvovala, donio prvostepenu presudu 20. oktobra 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu je za takvo odlučivanje u obrazloženju presude dao iscrpne razloge. Nadalje, apelantica je imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je svojom Presudom broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu, te djelimično preinačio prvostepenu presudu. Osim navedenog, okolnosti da je sutkinja prvostepenog suda ranije vršila dužnost kantonalne pravobraniteljice koja je, između ostalog, zastupala i tuženu u postupku koji je apelantica vodila protiv tužene 1998. godine, sama po sebi ne ukazuje na sutkinjinu pristranost, niti je to Ustavnom sudu uočljivo. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup redovnim sudovima koji su odluke o apelanticinoj tužbi, odnosno žalbi donijeli u zakonom propisanim rokovima iz čega proizlazi da je nepristran sud donio osporene odluke u razumnom roku. 24. Nadalje, imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev (poništenje rješenja tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa i apelanticinom vraćanju na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje) zasnovali na odredbama člana 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila zaposlenica pravnog prednika tužene, da u vremenskom periodu do stupanja na snagu Zakona o radu (5. oktobra 1999. godine) nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da se u propisanom roku obratila poslodavcu s ciljem uspostavljanja radno-pravnog statusa. S obzirom na navedeno, u takvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost. Ovo tim prije što citirana zakonska odredba pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a isti se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. Stoga je, u situaciji kada se sama apelantica obratila poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa, a zatim nadležnoj Komisiji koja je Rješenjem broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, a koje nije predmet ove apelacije, utvrdila da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenice na čekanju kod tužene, te tuženoj naložila da apelantici riješi radno-pravni sta tus, neosnovano apelanticino pozivanje na pogrešnu primjenu člana 143. stav 4. Zakona o radu, budući da je nesporno da apelanticu tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvala na rad. Stoga je apelantici po sili zakona 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na otpremninu prema izmijenjenoj odredbi člana 143. st. 4. i 5, te rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter, pa su apelanticini navodi o povredi njezinih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenice na čekanju i zahtjevom za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, kao ni u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je odlučeno o apelanticinom pravu na uplatu doprinosa za penziono osiguranje pozivanjem na razloge date u Odluci Ustavnog suda AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine. 26. Međutim, vezano za apelanticine navode u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu plaća, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 106. Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu sa obrazloženjem da je apelantica tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, tražeći neisplaćene plaće za pe riod od 1. novembra 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantici prestao 5. maja 2000. godine, to je žalbeni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelantica, prema članu 106. Zakona o radu, mogla zahtijevati ispunjenje obaveze. 27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 299/06 od 27. januara 2007. godine zaključio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen sta tus zaposlenice na čekanju posla". Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj. Ovo stoga što je Rješenje Komisije broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenice na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 24. februara 2004. godine, pa apelantica prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogla tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješenja Komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. aprila 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantici za pe riod od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu. 28. Imajući u vidu naprijed navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi Broj 14 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Ostali navodi 29. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.a), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise koji reguliraju zastaru potraživanja prava iz radnog odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 143. Zakona o radu. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1920/06, rješavajući apelaciju S. N, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. siječnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija S. N. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine u dijelu kojim se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za naknadom plaća. U ostalom dijelu, u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine, apelacija se odbija. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, u dijelu kojim se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za naknadom plaća, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 28. lipnja 2006. godine prijavu Povjerenstvu za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi reguliranja njezinoga radno-pravnoga statusa. Povjerenstvo je predmetnu prijavu 3. srpnja 2006. godine proslijedilo na mjerodavno rješavanje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). U dopuni apelacije od 20. srpnja 2006. godine apelantica je istaknula da apelaciju podnosi zbog duljine trajanja postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 068-0-P-06-000 295, a prema apelantičinoj tužbi za poništenje rješenja. Apelantica je dopunila apelaciju 13. i 28. listopada 2006. godine, potom 24. veljače i 23. travnja 2007. godine, te je konačno u dopuni apelacije od 2. srpnja 2007. godine navela da apelacijom pobija Presudu Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. listopada 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda 4. listopada 2006. godine i 13. srpnja 2007. godine, a od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Livno, kao zakonskoga zastupnika tužene Srednje strukovne škole Tomislav-Grad, 13. srpnja 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski je sud odgovor na apelaciju dostavio 16. listopada 2006. godine, te 13. i 27. kolovoza 2007. godine, a Kantonalni sud 1. kolovoza 2007. godine. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Livno je dostavilo odgovor na apelaciju 6. rujna 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantici 30. kolovoza 2007. godine, a odgovor Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Livno je dostavljen apelantici 12. rujna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. listopada 2006. godine (a ne kako je očito pogrešno u uvodu presude navedeno 20. listopada 2005. godine), u cijelosti je odbijen apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Rješenja tužene Srednje strukovne škole Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) broj Ur. 292/05 od 17. listopada 2005. godine, potom da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, da se tužena obveže da apelantici isplati iznos od 300,00 KM mjesečno na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. studenoga 1993. godine do povrata na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, da apelantici isplati sve doprinose iz radnoga odnosa za navedeno razdoblje, te da troškove postupka snosi tužena. 7. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije prijeporno da je apelantici reguliran radno-pravni sta tus Rješenjem tužene broj 292/05 od 17. listopada 2005. godine tako što je apelantici uspostavljen radno-pravni sta tus 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 123 uposlenice na čekanju od studenoga 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine kada je apelantici ustvrđen prestanak radnoga odnosa, te je ustvrđeno da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.333,29 KM. Obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno sukladno članku 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00), te da je apelantičin radno-pravni sta tus reguliran sukladno odredbama tog zakona, sud je naveo da se ne može udovoljiti apelantičinom zahtjevu u dijelu kojim traži poništenje rješenja tužene i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje. Nadalje je sud naveo da apelantici, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za razdoblje od 1. studenoga 1993. godine do uspostave radno-pravnoga statusa, kao i da joj ne pripada pravo na naknadu plaće nakon prestanka radnoga odnosa a poslije uspostavljenoga radno-pravnoga statusa, te je navedeno da apelantica nije dokazala visinu potraživanja, niti je predložila dokaze na okolnost ustvrđenja visine potraživanja. Vezano za naknadu plaće za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva za uspostavom radno-pravnoga statusa pa do prestanka radnoga odnosa, sud je konstatirao da uposleniku pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a budući na razini Kantona nije bila donesena takva odluka za korisnike proračuna, to ni apelantici ne pripada pravo na naknadu. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik u smislu članka 106. Zakona o radu, konstatirajući da je za sva apelantičina potraživanja do 5. svibnja 2000. godine nastupila zastara potraživanja, a da nakon prestanka radnoga odnosa apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće. Nadalje, odbijen je dio apelantičinog tužbenoga zahtjeva za uplatom doprinosa zbog nedostatka aktivne legitimacije, budući nije legitimirana da kao treća osoba u ime Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje potražuje uplatu doprinosa od poslodavca i da se radi o obligacijskom odnosu između tužene kao poslodavca i mjerodavnoga fonda koji je uređen zasebnim zakonom i zasebnim izvansudskim postupkom naplate. 8. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine djelomično je uvažen apelantičin priziv, te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa iz radnoga odnosa tako što je tužena obvezana apelantici uplatiti doprinos za mirovinsko osiguranje za razdoblje od 1. studenoga 1993. godine pa do 5. svibnja 2000. godine, a u preostalom dijelu prvostupanjska je presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je neprijeporno da je apelantica bila uposlenica tužene, što se vidi i iz pravomoćnoga Rješenja Povjerenstva za provedbu članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) broj 10/2-34-362/00 od 4. veljače 2004. godine, kojim je apelantici priznat sta tus uposlenice na čekanju, a na temelju kojega je i doneseno Rješenje tužene o uspostavi radno-pravnoga statusa uposlenice na čekanju broj 292/05 od 17. listopada 2005. godine, čije poništenje apelantica traži. Budući je apelantica imala sta tus uposlenice na čekanju a nije pozvana na posao u zakonskom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (članak 143. stavak 1), to joj je u smislu članka 143. stavak 4. prestao radni odnos 5. svibnja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje rješenja i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je apelantica obavljala do upućivanja na čekanje, pri čemu je za takvu odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud. Vezano za prizivne navode da je tužena na apelantičino radno mjesto, oprečno zakonskim propisima, primila drugu osobu, Kantonalni je sud naveo da nepoštivanje odredbe članka 143. stavak 8. Zakona o radu ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnoga odnosa, već u smislu članka 140. stavak 1. točka 55. povlači prekršajnu odgovornost tužene i njezine odgovorne osobe. Sud je, nadalje, konstatirao da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 13. travnja 2006. godine, da tužbenim zahtjevom potražuje neisplaćene plaće od 1. studenoga 1993. godine pa do povratka na posao, a budući je apelantici radni odnos prestao 5. svibnja 2000. godine, sud je zaključio da je apelantičino potraživanje zastarjelo jer je od nastanka obveze do tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz članka 106. Zakona o radu, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio taj dio apelantičinog zahtjeva, te naveo da apelantici nakon prestanka radnoga odnosa ne pripada pravo na naknadu plaće. Međutim, prizivni je sud naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelantičinog tužbenoga zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa, nalazeći, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, da je apelantica aktivno legitimirana da pred mjerodavnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnoga odnosa, te je drugostupanjski sud u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačio i obvezao tuženu da apelantici uplati doprinose za razdoblje od 1. studenoga 1993.godine do 5. svibnja 2000. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(a), (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka 5. (e), (i) i (a) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi kronologiju događaja vezanu za donošenje pobijanih odluka, te ističe da je sutkinja Sofija Vrdoljak, koja je donijela prvostupanjsku presudu koja se pobija apelacijom u postupku koji je apelantica vodila protiv iste tužene a radi ustvrđenja statusa djelatnika u radnom odnosu koji je okončan Presudom Općinskog suda u Tomislav-Gradu broj P-73/98 od 18. travnja 2000. godine, zastupala tuženu, te apelantica sumnja u njezinu pristranost. Apelantica navodi da je nezadovoljna pobijanim odlukama, navodeći da smatra da je izvrgnuta očitoj diskriminaciji zbog njezine nacionalne i vjerske pripadnosti, te da od 1993. godine do danas nije primila nikakvu novčanu pomoć, niti ima bilo kakvu socijalnu i zdravstvenu zaštitu. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u obrazloženju drugostupanjske presude navedeni razlozi zbog kojih je priziv djelomično uvažen, te djelomično odbijen, a obzirom na to da su apelantičini navodi o povredi ustavnih prava neutemeljeni, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 11. Očitujući se na navode apelacije Općinski sud ističe da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 13. travnja 2006. godine, da je sud prvostupanjsku presudu donio 20. listopada 2006. godine, te smatra da su u tijeku postupka pravilno primijenjene odredbe procesnih i materijalnih propisa, da nisu prekršena apelantičina ustavna prava, niti prava iz međunarodnih konvencija, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalno javno pravobraniteljstvo Livno navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantičinu štetu iz razloga navedenih u pobijanim presudama, te ističe da apelantica ne daje nikakve nove razloge na temelju kojih se može zaključiti da je drukčije tretirana od ostalih osoba u istoj pravnoj situaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 13. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnoga odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Broj 14 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac prije isteka ovoga roka uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnome odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnoga statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se ustvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Š...Ć (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovoga članka ustvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca. (8) Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj strukovne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena." 14. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 360. (2) Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvoga dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 362. Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenoga vremena. Članak 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnome slučaju, apelantica je prvobitno podnijela apelaciju zbog duljine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295. Međutim, u tijeku trajanja postupka vezanoga za apelaciju Općinski je sud 20. listopada 2006. godine donio prvostupanjsku presudu koju je apelantica 28. listopada 2006. godine dostavila Ustavnom sudu, a potom je 24. veljače 2007. godine Ustavnom sudu dostavila i Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine donesenu povodom apelantičinog priziva. Budući je apelantica više puta (šest) dopunjavala apelaciju, Ustavni sud ukazuje na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 1718/05 od 21. prosinca 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana nužno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zaključio da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. U toj odluci Ustavni je sud usvojio stav da se mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste pobijane odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1718/05 od 21. prosinca 2006. godine). 18. Obzirom na to da su u ovom slučaju, u smislu naprijed iznesenoga stajališta Ustavnog suda, u tijeku trajanja postupka povodom apelacije nastupile nove pravne okolnosti u odnosu na prvobitne navode apelacije, u smislu da su donesene prvostupanjska i drugostupanjska odluka, te imajući u vidu da je apelantica o novonastalim okolnostima obavijestila sud, to je Ustavni sud 20. lipnja 2007. godine zatražio od apelantice da precizira apelaciju. Postupajući prema traženju Ustavnog suda, apelantica je u dopuni apelacije od 2. srpnja 2007. godine obavijestila Ustavni sud da apelacijom pobija Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 2. veljače 2007. godine. 19. Dakle, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a budući je apelantica navedenu presudu dostavila Ustavnom sudu 24. veljače 2007. godine, dakle u roku od 60 dana od dana kada je apelantica primila odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristila, apelacija je pravodobna u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(a), (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 6. i 8. Europske konvencije, članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju i prava iz članka 5. (e), (i) i (a) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 125 "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć". 22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 20. listopada 2005. godine o uspostavi radno-pravnoga statusa, apelantičinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnoga odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne naravi iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenljiv na apelantičin slučaj. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. U tom smislu, a imajući u vidu dokumentaciju podastrtu Ustavnom sudu, neprijeporno je da je apelantica imala pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, apelantica je 13. travnja 2006. godine podnijela tužbu redovitom sudu koji je nakon provedenoga postupka, u kojemu je apelantica sudjelovala, donio prvostupanjsku presudu 20. listopada 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu je za takvo odlučivanje u obrazloženju presude dao iscrpne razloge. Nadalje, apelantica je imala i koristila mogućnost izjavljivanja priziva o kojem je odlučivao mjerodavni sud koji je svojom Presudom broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. veljače 2007. godine djelomično uvažio apelantičin priziv, te djelomično preinačio prvostupanjsku presudu. Osim navedenoga, okolnosti da je sutkinja prvostupanjskoga suda ranije vršila dužnost kantonalne pravobraniteljice koja je, između ostaloga, zastupala i tuženu u postupku koji je apelantica vodila protiv tužene 1998. godine, sama po sebi ne ukazuje na sutkinjinu pristranost, niti je to Ustavnom sudu uočljivo. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup redovitim sudovima koji su odluke o apelantičinoj tužbi, odnosno prizivu donijeli u zakonom propisanim rokovima iz čega proizlazi da je nepristran sud donio pobijane odluke u razumnome roku. 24. Nadalje, imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se bit navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi, mjerodavnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev (poništenje rješenja tužene o uspostavi radno-pravnoga statusa i apelantičinom vraćanju na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje) utemeljili na odredbama članka 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenoga postupka redoviti su sudovi ustvrdili da je apelantica 31. prosinca 1991. godine bila uposlenica pravnoga prednika tužene, da u vremenskome razdoblju do stupanja na snagu Zakona o radu (5. listopada 1999. godine) nije zasnovala radni odnos kod drugoga poslodavca, te da se u propisanome roku obratila poslodavcu s ciljem uspostave radno-pravnoga statusa. Obzirom na navedeno, u takvom zaključku redovitih sudova Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost. Ovo tim prije što citirana zakonska odredba pretpostavlja da zahtjev za priznavanjem statusa uposlenika na čekanju podnosi sam uposlenik, a isti se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. Stoga je, u situaciji kada se sama apelantica obratila poslodavcu zahtjevom za uspostavom radno-pravnoga statusa, a potom mjerodavnom Povjerenstvu koje je Rješenjem broj 10/2-34-362/00 od 4. veljače 2004. godine, a koje nije predmet ove apelacije, ustvrdilo da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa uposlenice na čekanju kod tužene, te tuženoj naložila da apelantici riješi radno-pravni sta tus, neutemeljeno apelantičino pozivanje na pogrešnu primjenu članka 143. stavak 4. Zakona o radu, budući je neprijeporno da apelanticu tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvala na rad. Stoga je apelantici, po sili zakona, 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na otpremninu prema izmijenjenoj odredbi članka 143. st. 4. i 5, te rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter, pa su apelantičini navodi o povredi njezinih prava u tom dijelu apsolutno neutemeljeni. Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojemu je odbijen dio apelantičinog tužbenoga zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj Ur. 292/05 od 17. listopada 2005. godine, o uspostavi radno-pravnoga statusa uposlenice na čekanju i zahtjevom za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, kao ni u dijelu tužbenoga zahtjeva u kojemu je odlučeno o apelantičinom pravu na uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje pozivanjem na razloge date u Odluci Ustavnog suda AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine. 26. Međutim, vezano za apelantičine navode u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom plaća, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 106. Zakona o radu. Naime, Kantonalni je sud u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu sa obrazloženjem da je apelantica tužbu podnijela 13. travnja 2006. godine, tražeći neisplaćene plaće za razdoblje od 1. studenoga 1993. godine do povratka na posao, a budući je radni odnos apelantici prestao 5. svibnja 2000. godine, to je prizivni sud zaključio da je utemeljen prigovor zastare potraživanja, koji je istaknula tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojemu je apelantica, prema članku 106. Zakona o radu, mogla zahtijevati ispunjenje obveze. 27. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 299/06 od 27. siječnja 2007. godine zaključio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantici ustvrđen sta tus uposlenice na čekanju posla". Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda se u cijelosti odnose i na konkretan slučaj. Ovo stoga što je Rješenje Povjerenstva broj 10/2-34-362/00 od 4. veljače 2004. godine, kojim je ustvrđeno da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanjem statusa uposlenice na čekanju kod tužene, postalo pravomoćno 24. veljače 2004. godine, pa apelantica prije tog nadnevka prema temelju tog statusa nije ni mogla tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obveza tužene. Obzirom na to da prije nadnevka pravomoćnosti rješenja Povjerenstva nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. travnja 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenoga zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantici za razdoblje od 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine, očito proizvoljno primijenio odredbu članka 106. Zakona o radu. 28. Imajući u vidu naprijed navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 14 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. c) Ostali navodi 29. Sukladno zaključku u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.(a), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise koji reguliraju zastaru potraživanja prava iz radnoga odnosa u svezi sa ostvarivanjem prava iz članka 143. Zakona o radu. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2884/06, rješavajući apelaciju Slavka Kuprešaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Kuprešaka podnesena protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2104/04 od 16. maja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Slavko Kuprešak (u daqnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, kog zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine i Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1714/05 podnesenu protiv Rješewa Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošewa apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedozvoljena. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i G.K, strane u postupku, zatraženo je 15. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni sud je 6. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a G.K., strana u postupku, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 12. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Osnovni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine usvojio apelantovu tužbu protiv bivše supruge G.K. (u daqnjem tekstu: tužena) zbog smetawa posjeda. Rješenjem je utvrđeno da je tužena apelanta smetala u mirnom i faktičkom suposjedu porodične kuće u Jakupovcima, izgrađene na k.č. broj 160/9, upisane u p.l. broj 363/1 k.o. Jakupovci (u daqnjem tekstu: sporna kuća), tako što je 9. februara 2004. godine, iako ju je apelant prethodno putem telefona obavijestio da će toga dana da dođe kući, kada je došao na vrata i htio da uđe, u tome ga je onemogućila tužena, jer je zakqučala vrata i odbila da ga pusti u kuću. Tuženoj je naloženo da u roku od osam dana uspostavi pređašnje suposjedovno stanje, tako što će otkqučati vrata sporne kuće i omogućiti apelantu da uđe u posjed i ubuduće se kloniti takvog ili sličnog smetawa pod prijetwom izvršewa. U obrazloženju Rješewa je navedeno da je u postupku pred Osnovnim sudom nesporno utvrđeno da su apelant i tužena nakon razvoda braka ostali suposjednici sporne kuće. Takođe je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj K-35/03 od 12. decembra 2003. godine utvrđeno da je apelant u stanju neuračunqivosti počinio krivično djelo ubistva u pokušaju kada je u februaru 2003. godine u spornoj kući ispalio rafalno 23 metka u prisustvu tužene i njenog sina, te da je u vezi sa tim krivičnim postupkom proveo u pritvoru godinu dana. Dalje je navedeno da je apelantu određena mjera bezbjednosti psihijatrijskog liječewa u specijalizovanoj ustanovi, pa je nakon pravosnažnosti rješewa i izlaska iz pritvora upućen u centar za socijalni rad radi izvršewa mjere obaveznog psihijatrijskog liječewa. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je apelant nakon izlaska iz pritvora, 9. februara 2004. godine, zajedno sa svjedocima došao do sporne kuće sa namjerom da u nju uđe, ali je tužena izašla na balkom i rekla da ga ne može da pusti, nije mu dopustila da uđe i nije mu dala kquč od sporne kuće (apelantov kquč je ostao u kući). Shodno apelantovim navodima, i prije navedenog datuma je pokušavao da uđe u kuću, ali je kuća bila zakqučana, rolete spuštene i nikoga nije bilo u kući, a tužena je navela da je tada bila u kući, ali nije otvarala jer nije smjela, a da je apelantu rekla da će dobiti svoje stvari iz kuće. Osnovni sud je zakqučio da je apelant bio suposjednik u spornoj kući, te da, u skladu sa članom 75 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ima pravo na zaštitu od uznemiravawa, odnosno oduzimawa posjeda. Takođe je zakqučeno da apelant nije izgubio suposjed dok je bio u pritvoru, jer da bi do toga došlo, morala bi da postoji volja da se stvar više ne posjeduje, što nije slučaj s apelantom s obzirom na to da je izrazio žequ da nastavi da koristi spornu kuću. Dalje je utvrđeno da je tužena smetala apelanta u mirnom i faktičkom suposjedu sporne kuće. Naime, zakqučeno je da je tužena imala svijest da je apelant suposjednik sporne kuće i samim tim je bila svjesna da svojim radwama mijewa posjedovno stanje i na taj način zadire u tuđu posjedovnu stvar, te da apelanta smeta u njegovom pravu suposjeda korišćewa sporne kuće. Tužena je Okružnom sudu uložila žalbu na rješenje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 127 8. Okružni sud je Rješenjem od 16. maja 2005. godine uvažio žalbu tužene i preinačio Rješenje Osnovnog suda broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je stanovište prvostepenog suda da je tužena smetala apelanta u posjedu kuće time što ga nije pustila da uđe u kuću pogrešno. Naime, shodno stanovištu Okružnog suda, u postupku tužene nema elemenata smetawa, jer je za smetanje nužna protivpravnost, a u konkretnom slučaju takve protivpravnosti nema pošto se radi o prirodnoj samopomoći tužene s ciljem zaštite njenog i života njenog djeteta. Navedeno je da, iako je apelant suposjednik sporne kuće, nije ometan u posjedu kada ga je tužena spriječila da uđe u spornu kuću, jer se ona koristila institutom samopomoći, samoodbrane, da bi zaštitila sebe i dijete od daqnjeg uznemiravawa i eventualnog nanošewa povreda. Takva opasnost, kako je navedeno u rješenju, bila je direktna, pa je samopomoć bila nužna. Takođe je navedeno da "tužena iz bezbjednosnih razloga ne može da prihvati da tužilac ŠapelantĆ sa wom živi pod istim krovom", te da je "očigledno da je tužilac ŠapelantĆ po izlasku iz pritvora trebalo da bude smješten u za to određenu ustanovu na liječenje, ali je zbog nepostojawa takve ustanove on prepušten sam sebi". Zakqučeno je da tuženoj pripada pravo na samopomoć, kao poseban oblik posjedovne zaštite i nužne odbrane, u smislu člana 76 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. 9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, jer je članom 426 stav 4 Zakona o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da revizija nije dozvoljena protiv rješewa donesenih u parnicama zbog smetawa posjeda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu svojih prava apelant vidi u pogrešnoj, odnosno proizvoqnoj primjeni materijalnog prava u osporenoj presudi, jer je Okružni sud institut samopomoći pretvorio u institut samovlašća. Shodno apelantovom mišljenju, Okružni sud je očigledno pogrešno primijenio član 76 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno institut samopomoći, jer se ovaj član odnosi na zaštitu imovine, a ne na zaštitu života i zdravlja qudi. Takođe, apelant je naveo da su navedena prava povrijeđena i zbog odluke Vrhovnog suda, koji je, iako mu je članom 237 stav 3 ZPP data mogućnost da dozvoli reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, njegovu reviziju odbacio. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje osporene presude, a posebno je ponovo naglasio da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunqivim, te činjenicu da je "svojim radwama apelantkiwa bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati da zamijeni intervenciju vlasti". Okružni sud je ponovio da u radwama tužene nema protivpravnosti, te da, stoga, nije ni bilo smetawa apelantovog posjeda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) "Član 74 Posjed se gubi kada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari. Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje. Član 76 Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašćeno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo pod uslovom da je opasnost direktna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršewa odgovara prilikama u kojima postoji opasnost. Član 78 stav 1 Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Član 80 Suposjednik uživa zaštitu prema odredbi člana 75 ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od wih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršewa faktičke vlasti na stvari koja je u wihovom posjedu." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 15. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine). 16. Ustavni sud je odlukom od 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1714/05 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. avgusta 2005. godine, jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan da tum podnošewa apelacije uzima u obzir da tum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje apelant primio 24. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. avgusta 2005. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Broj 14 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je osporio navedena rješewa, tvrdeći da su tim rješewima povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivawa građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o sporu između fizičkih lica u vezi sa posjedom sporne kuće. Stoga je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Ustavni sud će, zato, ispitati da li je postupak, u skladu sa standardima, bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se odnosi na primjenu člana 76 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOSO), koju apelant smatra pogrešnom, odnosno proizvoqnom. Okružni sud je u odgovoru ostao pri svom stanovištu o pravilnoj primjeni ovog materijalnog zakona, odnosno pri tumačenju da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunqivim, te činjenicu da je "svojim radwama apelantkiwa bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati da zamijeni intervenciju vlasti". 21. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoje stanovište prema kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek itd. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. U konkretnom slučaju Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i za svoju odluku dao obrazloženje za koje je Okružni sud zakqučio da je pogrešno. U osporenoj odluci Okružni sud je dao svoje tumačenje člana 76 ZOSO, posebno naglašavajući specifičnost situacije u kojoj se našla tužena s obzirom na to da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu nakon što mu je u krivičnom postupku izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječewa. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da tumačenje koje je dao Okružni sud nije proizvoqno i da, stoga, nema elemenata koji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje. 23. Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 24. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i to da se navodi o povredi prava na imovinu odnose na proizvoqnu primjenu zakona, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 25. Ustavni sud je zakqučio da nisu povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u osporenoj odluci nije bilo proizvoqne primjene člana 76 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno instituta samopomoći. 26. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2884/06, rješavajući apelaciju Slavka Kuprešaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Kuprešaka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2104/04 od 16. maja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slavko Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1714/05 podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine s obzirom na to da u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 129 vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i G.K, strane u postupku, zatraženo je 15. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni sud je 6. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a G.K., strana u postupku, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 12. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine usvojio apelantovu tužbu protiv bivše supruge G.K. (u daljnjem tekstu: tužena) zbog smetanja posjeda. Rješenjem je utvrđeno da je tužena apelanta smetala u mirnom i faktičkom suposjedu porodične kuće u Jakupovcima, izgrađene na k.č. broj 160/9, upisane u p.l. broj 363/1 k.o. Jakupovci (u daljnjem tekstu: sporna kuća), tako što je 9. februara 2004. godine, iako ju je apelant prethodno putem telefona obavijestio da će toga dana doći kući, kada je došao na vrata i htio ući, u tome ga je onemogućila tužena, jer je zaključala vrata i odbila da ga pusti u kuću. Tuženoj je naloženo da u roku od osam dana uspostavi pređašnje suposjedovno stanje, tako što će otključati vrata sporne kuće i omogućiti apelantu da uđe u posjed i ubuduće se kloniti takvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku pred Osnovnim sudom nesporno utvrđeno da su apelant i tužena nakon razvoda braka ostali suposjednici sporne kuće. Također je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-35/03 od 12. decembra 2003. godine utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo ubistva u pokušaju kada je u februaru 2003. godine u spornoj kući ispalio rafalno 23 metka u prisustvu tužene i njenog sina, te da je u vezi sa tim krivičnim postupkom proveo u pritvoru godinu dana. Dalje je navedeno da je apelantu određena mjera sigurnosti psihijatrijskog liječenja u specijaliziranoj ustanovi, pa je nakon pravosnažnosti rješenja i izlaska iz pritvora upućen u centar za socijalni rad radi izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je apelant nakon izlaska iz pritvora, 9. februara 2004. godine, zajedno sa svjedocima došao do sporne kuće sa namjerom da u nju uđe, ali je tužena izašla na balkom i rekla da ga ne može pustiti, nije mu dopustila da uđe i nije mu dala ključ od sporne kuće (apelantov ključ je ostao u kući). Prema apelantovim navodima, i prije navedenog datuma pokušavao je ući u kuću, ali je kuća bila zaključana, rolete spuštene i nikoga nije bilo u kući, a tužena je navela da je tada bila u kući, ali nije otvarala jer nije smjela, a da je apelantu rekla da će dobiti svoje stvari iz kuće. Osnovni sud je zaključio da je apelant bio suposjednik u spornoj kući, te da, u skladu sa članom 75. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ima pravo na zaštitu od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda. Također je zaključeno da apelant nije izgubio suposjed dok je bio u pritvoru, jer da bi do toga došlo, morala bi postojati volja da se stvar više ne posjeduje, što nije slučaj s apelantom s obzirom na to da je izrazio želju da nastavi koristiti spornu kuću. Dalje je utvrđeno da je tužena smetala apelanta u mirnom i faktičkom suposjedu sporne kuće. Naime, zaključeno je da je tužena imala svijest da je apelant suposjednik sporne kuće i samim tim je bila svjesna da svojim radnjama mijenja posjedovno stanje i na taj način zadire u tuđu posjedovnu stvar, te da apelanta smeta u njegovom pravu suposjeda korištenja sporne kuće. Tužena je Okružnom sudu uložila žalbu na rješenje. 8. Okružni sud je Rješenjem od 16. maja 2005. godine uvažio žalbu tužene i preinačio Rješenje Osnovnog suda broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je stav prvostepenog suda da je tužena smetala apelanta u posjedu kuće time što ga nije pustila da uđe u kuću pogrešan. Naime, prema stavu Okružnog suda, u postupku tužene nema elemenata smetanja, jer je za smetanje nužna protivpravnost, a u konkretnom slučaju takve protivpravnosti nema pošto se radi o prirodnoj samopomoći tužene s ciljem zaštite njenog i života njenog djeteta. Navedeno je da, iako je apelant suposjednik sporne kuće, nije ometan u posjedu kada ga je tužena spriječila da uđe u spornu kuću, jer se ona koristila institutom samopomoći, samoodbrane, da bi zaštitila sebe i dijete od daljnjeg uznemiravanja i eventualnog nanošenja povreda. Takva opasnost, kako je navedeno u rješenju, bila je neposredna, pa je samopomoć bila nužna. Također je navedeno da "tužena iz sigurnosnih razloga ne može prihvatiti da tužilac ŠapelantĆ sa njom živi pod istim krovom", te da je "očigledno da je tužilac ŠapelantĆ po izlasku iz pritvora trebalo da bude smješten u za to određenu ustanovu na liječenje, ali je zbog nepostojanja takve ustanove on prepušten sam sebi". Zaključeno je da tuženoj pripada pravo na samopomoć, kao poseban oblik posjedovne zaštite i nužne odbrane, u smislu člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. 9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, jer je članom 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da revizija nije dopuštena protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu svojih prava apelant vidi u pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenoj presudi, jer je Okružni sud institut samopomoći pretvorio u institut samovlasti. Prema apelantovom mišljenju, Okružni sud je očigledno pogrešno primijenio član 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno institut samopomoći, jer se ovaj član odnosi na zaštitu imovine, a ne na zaštitu života i zdravlja ljudi. Također, apelant je naveo da su navedena prava povrijeđena i zbog odluke Vrhovnog suda, koji je, iako mu je članom 237. stav 3. ZPP data mogućnost da dopusti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, njegovu reviziju odbacio. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje osporene presude, a posebno je ponovo naglasio da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunljivim, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati da zamijeni intervenciju vlasti". Okružni sud je ponovio da u radnjama tužene nema protivpravnosti, te da, stoga, nije ni bilo smetanja apelantovog posjeda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) Broj 14 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. "Član 74. Posjed se gubi kada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari. Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje. Član 76. Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost. Član 78. stav 1. Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Član 80. Suposjednik uživa zaštitu prema odredbi člana 75. ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom posjedu." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine). 16. Ustavni sud je odlukom od 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1714/05 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. augusta 2005. godine, jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan da tum podnošenja apelacije uzima u obzir da tum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje apelant primio 24. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. augusta 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je osporio navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o sporu između fizičkih lica u vezi sa posjedom sporne kuće. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, zato, ispitati da li je postupak, u skladu sa standardima, bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se odnosi na primjenu člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), koju apelant smatra pogrešnom, odnosno proizvoljnom. Okružni sud je u odgovoru ostao pri svom stavu o pravilnoj primjeni ovog materijalnog zakona, odnosno pri tumačenju da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunljivim, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati zamijeniti intervenciju vlasti". 21. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek itd. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. U konkretnom slučaju Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i za svoju odluku dao obrazloženje za koje je Okružni sud zaključio da je pogrešno. U osporenoj odluci Okružni sud je dao svoje tumačenje člana 76. ZOVO, posebno naglašavajući specifičnost situacije u kojoj se našla tužena s obzirom na to da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu nakon što mu je u krivičnom postupku izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da tumačenje koje je dao Okružni sud nije proizvoljno i da, stoga, nema elemenata koji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje. 23. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 24. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i to da se navodi o povredi prava na imovinu Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 131 odnose na proizvoljnu primjenu zakona, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 25. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u osporenoj odluci nije bilo proizvoljne primjene člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno instituta samopomoći. 26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2884/06, rješavajući apelaciju Slavka Kuprešaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Slavka Kuprešaka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2104/04 od 16. svibnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slavko Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 24. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. srpnja 2006. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-2104/04 od 16. svibnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1714/05 podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. svibnja 2005. godine obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06- 000 095 od 14. srpnja 2006. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i G.K, strane u postupku, zatraženo je 15. studenog 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni sud je 6. prosinca 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a G.K., strana u postupku, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 12. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj P-227/04 od 3. studenog 2004. godine usvojio apelantovu tužbu protiv bivše supruge G.K. (u daljnjem tekstu: tužena) zbog smetanja posjeda. Rješenjem je utvrđeno da je tužena apelanta smetala u mirnom i faktičkom suposjedu obiteljske kuće u Jakupovcima, izgrađene na k.č. broj 160/9, upisane u p.l. broj 363/1 k.o. Jakupovci (u daljnjem tekstu: upitna kuća), tako što je 9. veljače 2004. godine, iako ju je apelant prethodno putem telefona obavijestio da će toga dana doći kući, kada je došao na vrata i htio ući, u tomu ga je onemogućila tužena, jer je zaključala vrata i odbila ga pustiti u kuću. Tuženoj je naloženo da u roku od osam dana uspostavi prijašnje suposjedovno stanje, tako što će otključati vrata upitne kuće i omogućiti apelantu da uđe u posjed i ubuduće se kloniti takvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku pred Osnovnim sudom nepobitno utvrđeno da su apelant i tužena nakon razvoda braka ostali suposjednici prijeporne kuće. Također je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj K-35/03 od 12. prosinca 2003. godine utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju kada je u veljači 2003. godine u upitnoj kući ispalio rafalno 23 metka u nazočnosti tužene i njezinog sina, te da je u svezi sa tim kaznenim postupkom proveo u pritvoru godinu dana. Dalje je navedeno da je apelantu određena mjera sigurnosti psihijatrijskog liječenja u specijaliziranoj ustanovi, pa je nakon pravomoćnosti rješenja i izlaska iz pritvora upućen u centar za socijalni rad radi izvršenja mjere obveznog psihijatrijskog liječenja. Na temelju iskaza svjedoka je utvrđeno da je apelant nakon izlaska iz pritvora, 9. veljače 2004. godine, zajedno sa svjedocima došao do upitne kuće sa namjerom da u nju uđe, ali je tužena izašla na balkom i rekla da ga ne može pustiti, nije mu dopustila ući i nije mu dala ključ od prijeporne kuće (apelantov ključ je ostao u kući). Prema apelantovim navodima, i prije navedenog nadnevka pokušavao je ući u kuću, ali je kuća bila zaključana, rolete spuštene i nikoga nije bilo u kući, a tužena je navela da je tada bila u kući, ali nije otvarala jer nije smjela, a da je apelantu rekla da će dobiti svoje stvari iz kuće. Osnovni sud je zaključio da je apelant bio suposjednik u prijepornoj kući, te da, sukladno članku 75. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ima pravo na zaštitu od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda. Također je zaključeno da apelant nije izgubio suposjed dok je bio u pritvoru, jer da bi do toga došlo, morala bi postojati volja da se stvar više ne posjeduje, što nije slučaj s apelantom obzirom da je izrazio želju nastaviti koristiti prijepornu kuću. Dalje je utvrđeno da je tužena smetala apelanta u mirnom i faktičnom suposjedu upitne kuće. Naime, zaključeno je da je tužena imala svijest da je apelant suposjednik prijeporne kuće i samim tim je bila svjesna da svojim radnjama mijenja posjedovno stanje i na taj način zadire u tuđu posjedovnu stvar, te da apelanta smeta u njegovom pravu suposjeda uporabe prijeporne kuće. Tužena je Okružnom sudu uložila priziv na rješenje. 8. Okružni sud je Rješenjem od 16. svibnja 2005. godine uvažio priziv tužene i preinačio Rješenje Osnovnog suda broj P-227/04 od 3. studenog 2004. godine, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je stajalište prvostupanjskog suda da je tužena smetala apelanta u posjedu kuće time što ga nije pustila da uđe u kuću pogrešno. Naime, prema stajalištu Okružnog suda, u postupku tužene nema 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. elemenata smetanja, jer je za smetanje nužna protupravnost, a u konkretnom slučaju takve protupravnosti nema pošto se radi o prirodnoj samopomoći tužene s ciljem zaštite njezinog i života njezinog djeteta. Navedeno je da, iako je apelant suposjednik upitne kuće, nije ometan u posjedu kada ga je tužena spriječila da uđe u prijepornu kuću, jer se ona koristila institutom samopomoći, samoobrane, da bi zaštitila sebe i dijete od daljnjeg uznemiravanja i eventualnog nanošenja povreda. Takva opasnost, kako je navedeno u rješenju, bila je izravna, pa je samopomoć bila nužna. Također je navedeno da "tužena iz sigurnosnih razloga ne može prihvatiti da tužitelj ŠapelantĆ sa njom živi pod istim krovom", te da je "očigledno da je tužitelj ŠapelantĆ po izlasku iz pritvora trebao biti smješten u za to određenu ustanovu na liječenje, ali je zbog nepostojanja takve ustanove on prepušten sam sebi". Zaključeno je da tuženoj pripada pravo na samopomoć, kao poseban oblik posjedovne zaštite i nužne obrane, u smislu članka 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. 9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. srpnja 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, jer je člankom 426. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da revizija nije dopuštena protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U biti, povredu svojih prava apelant vidi u pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pobijanoj presudi, jer je Okružni sud institut samopomoći pretvorio u institut samovlasti. Prema apelantovom mišljenju, Okružni sud je očigledno pogrešno primijenio članak 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno institut samopomoći, jer se ovaj članak odnosi na zaštitu imovine, a ne na zaštitu života i zdravlja ljudi. Također, apelant je naveo da su navedena prava povrijeđena i zbog odluke Vrhovnog suda, koji je, iako mu je člankom 237. stavak 3. ZPP dana mogućnost dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, njegovu reviziju odbacio. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje pobijane presude, a posebice je ponovno naglasio da je tužena imala pravo na samopomoć obzirom na karakter izvršenog kaznenog djela, da apelant nije smješten u odgo - varajuću ustanovu kao osoba koja je proglašena neuračunljivom, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati zamijeniti intervenciju vlasti". Okružni sud je ponovio da u radnjama tužene nema protupravnosti, te da, stoga, nije ni bilo smetanja apelantovog posjeda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) "Članak 74. Posjed se gubi kada posjednik prestane vršiti faktičnu vlast na stvari. Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen vršiti faktičnu vlast na stvari neovisno o svojoj volji. Članak 76. Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga tko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo pod uvjetom da je opasnost izravna, da je samopomoć nužna i da način njezinog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost. Članak 78. stavak 1. Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. Članak 80. Suposjednik uživa zaštitu prema odredbi članka 75. ovog zakona u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktične vlasti na stvari koja je u njihovom posjedu." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Uporaba takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine). 16. Ustavni sud je odlukom od 12. rujna 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1714/05 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. kolovoza 2005. godine, jer je u tijeku bio postupak glede njegove revizije pred Vrhovnim sudom. Obzirom da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. srpnja 2006. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. svibnja 2005. godine. Sukladno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan nadnevak podnošenja apelacije uzima u obzir nadnevak kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom da je pobijano rješenje apelant primio 24. lipnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. kolovoza 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je pobio navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 133 a) Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Predmetni postupak se nepobitno tiče utvrđivanja građanskih prava i obveza obzirom na to da se radi o sporu između fizičkih osoba u svezi sa posjedom upitne kuće. Stoga je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, zato, ispitati je li postupak, sukladno standardima, bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Bit apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se odnosi na primjenu članka 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), koju apelant smatra pogrešnom, odnosno proizvoljnom. Okružni sud je u odgovoru ostao pri svom stajalištu o pravilnoj primjeni ovog materijalnog zakona, odnosno pri tumačenju da je tužena imala pravo na samopomoć obzirom na karakter izvršenog kaznenog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao osoba koja je proglašena neuračunljivom, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati zamijeniti intervenciju vlasti". 21. U svezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoje stajalište prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek itd. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. U konkretnom slučaju Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i za svoju odluku dao obrazloženje za koje je Okružni sud zaključio da je pogrešno. U pobijanoj odluci Okružni sud je dao svoje tumačenje članka 76. ZOVO, posebno naglašavajući specifičnost situacije u kojoj se našla tužena obzirom da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu nakon što mu je u kaznenom postupku izrečena mjera obveznog psihijatrijskog liječenja. Oprečno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da tumačenje koje je dao Okružni sud nije proizvoljno i da, stoga, nema elemenata koji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje. 23. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 24. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i to da se navodi o povredi prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu zakona, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti apelantove navode o povredi njegova prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 25. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, jer u pobijanoj odluci nije bilo proizvoljne primjene članka 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno instituta samopomoći. 26. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2998/07, rješavajući apelaciju Seada Jusića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Jusića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine. Predmet se, u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću koji će da donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Bihać da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Jusić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kog zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine. Apelant je kao privremenu mjeru tražio da se odloži izvršenje Presude Kantonalnog suda i naloži upravnom organu da obustavi svake daqnje radnje u vezi sa uvođenjem u posjed stana Milorada Dragića. Apelant je 4. i 25. decembra 2007. godine dostavio nove informacije u vezi sa predmetom. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Milorada Dragića (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 30. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u roku koji je ostavljen, a pismo koje je upućeno tužiocu vraćeno je Ustavnom sudu sa naznakom da je on nepoznat na adresi koja je navedena. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je sa Gen eralštabom Armije Republike Bosne i Hercegovine 4. maja 1997. godine zakqučio ugovor o korišćenju stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Harmani H-15. Postupak pred CRPC-om radi povraćaja stana tužiocu 6. Tužilac je prijeratni nosilac stanarskog prava. On je podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daqnjem tekstu: CRPC) radi povraćaja stana u posjed. CRPC je donio Odluku broj 703-562-1/1 od 27. maja 2003. godine kojom je odbačen zahtjev zbog toga što nije nadležan da odlučuje, jer je utvrđeno da je tužilac bio u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 14. decembra 1995. godine, zbog čega se ne smatra izbjeglicom. 7. Tužilac je podnio zahtjev da se ponovo razmatra odluka CRPC-a. CRPC je donio Odluku broj R-703-562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine kojom je usvojio zahtjev da se ponovo razmatra, stavio van snage svoju odluku od 27. maja 2003. godine i potvrdio da je tužilac bio savjestan posjednik stana koji je sporan. U obrazloženju odluke navedeno je da je tužilac zakqučio ugovor o otkupu stana 1992. godine, zbog čega je iskqučena mogućnost da se primijeni član 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na to da je Milorad Dragić nosilac prava i obaveza iz ugovora o otkupu stana, na njega se primjenjuju odredbe člana 39e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 8. Služba imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Opštine Bihać (u daqnjem tekstu: Služba) donijela je Zakqučak o dozvoli izvršewa Odluke CRPC-a broj 03-3-31-1444 od 14. februara 2007. godine. Tačkom 1 zakqučka koji je naveden potvrđeno je da je tužilac bio posjednik stana 1. aprila 1992. godine, a tačkom 2 tužilac je upućen da Federalnom ministarstvu odbrane podnese zahtjev za naknadu sredstava koja su plaćena shodno osnovu ugovora o otkupu stana, u skladu sa članom 39e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 9. Protiv zakqučka koji je naveden tužilac je izjavio žalbu. Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/2-23-379-UP-2/07 od 30. maja 2007. godine kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. Postupak pred nadležnim upravnim organima radi povraćaja tužiočevog stana 10. Tužilac je pokrenuo postupak radi povraćaja stana i pred nadležnim upravnim organima. U povodu ovog zahtjeva Služba je donijela Zakqučak broj 3/36-372-715 od 26. aprila 2005. godine kojim je tužiočev zahtjev odbačen zbog toga što nije nadležna da odlučuje. 11. Protiv zakqučka koji je naveden tužilac je podnio žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 11/2-23- 359-UP-2/05 od 22. avgusta 2006. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. 12. Protiv rješewa koje je navedeno tužilac je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio osporenu presudu broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine kojom se prvostepeni zakqučak i drugostepeno rješenje poništavaju i upravna stvar rješava tako što se potvrđuje da je tužilac bio posjednik stana, te mu se stan vraća u posjed i nalaže nadležnom upravnom organu da tužioca vrati u posjed stana. 13. Apelant je podnio zahtjev da se ponovi postupak koji je Kantonalni sud odbacio Rješenjem broj 001-0-Uvl-07-000 009 od 7. decembra 2007. godine. 14. Služba je donijela Rješenje broj 3/36-372-715 od 12. novembra 2007. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korišćewa stana i dužan je da se iseli u roku od 90 dana od dana prijema rješewa bez prava na alternativni smještaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da mu je povrijedio pravo da učestvuje u upravnom sporu kao zainteresovano lice, te da mu nije data mogućnost da dâ odgovor na tužbu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 54/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1 U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02; u daqnjem tekstu: Zakon) član 39 mijewa se i glasi: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučen sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zakqučio je pravno obavezujući ugovor ako je zakqučio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Član 2 Član 39e mijewa se i glasi: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava svojine na tom stanu. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obvezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava svojine po zakqučenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu sa članom 18 Zakona, umanjeno za amortizaciju. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39 stav 1 Zakona za čiji stan je sadašwi korisnik u skladu sa važećim zakonima zakqučio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava svojine na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 135 način iz stava 2 ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1 ovog člana." 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2 Pravo pokretawa upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uslovima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresovano lice). Član 27 Ako tužbu ne odbaci shodno članu 24 stav 2 ili shodno članu 25 ovog zakona, sud će po jedan prepis tužbe sa prilozima da dostavi na odgovor organu čiji se upravni akt osporava (u daqnjem tekstu: tužena strana) i zainteresovanim licima, ako takvih lica ima. Član 47 Postupak koji je okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponoviće se na zahtjev stranke: Š...Ć 6) Ako stranci, odnosno zainteresovanom licu, nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine protiv koje nema drugih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. S obzirom na to da se apelant žali da mu kao zainteresovanom licu nije dozvoljeno da učestvuje u postupku pred Kantonalnim sudom, proizilazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da se suština apelacije odnosi na apelantovu nemogućnost da učestvuje u postupku pred nadležnim sudom koji bi rezultovao odlukom o njegovim građanskim pravima i obavezama. Presuda koja je osporena nije dostavljena apelantu, već je on za nju saznao u organima uprave kad mu je uručena pozivom od 10. novembra 2007. godine. S obzirom na činjenicu da je apelacija podnesena 12. novembra 2007. godine, te da Kantonalni sud nije osporio navode apelacije jer nije niti dostavio odgovor na apelaciju, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak nesporno se tiče utvrđivawa apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da je posljedica donošewa presude Kantonalnog suda i rješewa Službe naredba apelantu da stan napusti u roku od 90 dana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da mu se presudom koja je osporena prekršilo pravo na pravično suđenje zato što mu kao zainteresovanom licu nije dostavljena tužiočeva tužba protiv rješewa drugostepenog organa, kako to nalaže odredba člana 27 Zakona o upravnim sporovima, čime se prekršio princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6 Evropske konvencije, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provodi propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Kraska protiv Švajcarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254B). Pri tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da se uspostavi pravična ravnoteža među stranama u postupku (vidi Evropski sud za qudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Shodno stavu Evropskog suda za qudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora da bude data razumna mogućnost da izlažu svoj predmet, ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Takođe, Evropski sud za qudska prava je zakqučio da se u građanskim stvarima prekršio princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kad je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Ustavni sud primjećuje da je tužilac podnio zahtjev za povraćaj stana koji trenutno koristi apelant. CRPC je donio odluku kojom je potvrđeno da je tužilac bio posjednik stana 1. aprila 1992. godine. Međutim, pe tit odluke CRPC-a nema odluku o tome da li tužilac ima ili nema pravo na povraćaj stana u posjed, sem uputa u obrazloženju odluke da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Upravni or gan je pristupio izvršenju odluke CRPC-a, u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Članom 2 zakona koji je naveden određeno je da se izvršenje odluka CRPC-a provodi upravnim putem. U istom zakonu, članom 7 određeno je da je or gan koji je nadležan za izvršenje dužan da donese zakqučak o izvršenju koji treba da sadržava odluku o vraćanju nosioca prava u posjed stana, odluku o prestanku prava privremenog korisnika, rok za napuštanje Broj 14 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. stana i odluku o tome da li privremeni korisnik ima pravo na smještaj. 28. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da član 27 Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora da bude dostavljena i zainteresovanim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima obezbjeđuje da prilikom odlučivawa o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku, tako i zainteresovana lica na čija prava odluka suda ima odlučujući uticaj, dobiju priliku da predoče sudu svoje argumente i dokaze. Kantonalni sud nije dao odgovor na apelaciju i nije jasno zašto nije pozvao apelanta da učestvuje u postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelanta kao zainteresovano lice da iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kom se odluka direktno tiče njegovih građanskih prava, čime je doveden u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Apelantov položaj je utoliko teži i nepovoqniji u odnosu na drugu stranu, jer on ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršewa CRPC odluke nije učestvovao, a što se vidi iz nižestepenih rješewa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine). 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je činjenica da apelant nije učestvovao u upravnom sporu dovela do povrede njegovog prava na pravičan postupak u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. U skladu sa utvrđenom povredom u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da ne mora dalje da ispituje apelantove navode. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad sud u upravnom sporu propusti da dostavi tužbu zainteresovanom licu, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresovanog lica, budući da se na taj način prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov predlog da se donese privremena mjera. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2998/07, rješavajući apelaciju Seada Jusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Jusića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine. Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću koji će donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Bihać da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine. Apelant je kao privremenu mjeru tražio da se odloži izvršenje Presude Kantonalnog suda i naloži upravnom organu obustavljanje svake daljnje radnje u vezi sa uvođenjem u posjed stana Milorada Dragića. Apelant je 4. i 25. decembra 2007. godine dostavio nove informacije u vezi sa predmetom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Milorada Dragića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 30. decembra 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku, a pismo upućeno tužiocu vraćeno je Ustavnom sudu sa naznakom da je on nepoznat na navedenoj adresi. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je sa Gen eralštabom Armije Republike Bosne i Hercegovine 4. maja 1997. godine zaključio ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Harmani H-15. Postupak pred CRPC-om radi povrata stana tužiocu 6. Tužilac je prijeratni nosilac stanarskog prava. On je podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) radi povrata stana u posjed. CRPC je donio Odluku broj 703-562-1/1 od 27. maja 2003. godine kojom je odbačen zahtjev zbog nenadležnosti za odlučivanje, jer je utvrđeno da je tužilac bio u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine poslije 14. decembra 1995. godine, zbog čega se ne smatra izbjeglicom. 7. Tužilac je podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a. CRPC je donio Odluku broj R-703-562-1/1-01-340/04 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 137 od 14. septembra 2006. godine kojom je usvojio zahtjev za ponovno razmatranje, stavio izvan snage svoju odluku od 27. maja 2003. godine i potvrdio da je tužilac bio savjestan posjednik spornog stana. U obrazloženju odluke navedeno je da je tužilac zaključio ugovor o otkupu stana 1992. godine, zbog čega je isključena mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na to da je Milorad Dragić nosilac prava i obaveza iz ugovora o otkupu stana, na njega se primjenjuju odredbe člana 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 8. Služba imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je Zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a broj 03-3-31-1444 od 14. februara 2007. godine. Tačkom 1. navedenog zaključka potvrđeno je da je tužilac bio posjednik stana 1. aprila 1992. godine, a tačkom 2. tužilac je upućen da Federalnom ministarstvu odbrane podnese zahtjev za naknadu sredstava plaćenih prema osnovu ugovora o otkupu stana, u skladu sa članom 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 9. Protiv navedenog zaključka tužilac je izjavio žalbu. Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/2-23-379-UP-2/07 od 30. maja 2007. godine kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. Postupak pred nadležnim upravnim organima radi povrata tužiočevog stana 10. Tužilac je pokrenuo postupak radi povrata stana i pred nadležnim upravnim organima. U povodu ovog zahtjeva Služba je donijela Zaključak broj 3/36-372-715 od 26. aprila 2005. godine kojim je tužiočev zahtjev odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje. 11. Protiv navedenog zaključka tužilac je podnio žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 11/2-23-359-UP-2/05 od 22. augusta 2006. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. 12. Protiv navedenog rješenja tužilac je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio osporenu Presudu broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine kojom se prvostepeni zaključak i drugostepeno rješenje poništavaju i upravna stvar rješava tako što se potvrđuje da je tužilac bio posjednik stana, te mu se stan vraća u posjed i nalaže nadležnom upravnom organu da tužioca vrati u posjed stana. 13. Apelant je podnio zahtjev za ponavljanje postupka koji je Kantonalni sud odbacio Rješenjem broj 001-0-Uvl-07-000 009 od 7. decembra 2007. godine. 14. Služba je donijela Rješenje broj 3/36-372-715 od 12. novembra 2007. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja stana i dužan je iseliti se u roku od 90 dana od dana prijema rješenja bez prava na alternativni smještaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da mu je povrijedio pravo učestvovanja u upravnom sporu kao zainteresiranom licu, te da mu nije data mogućnost da dâ odgovor na tužbu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 54/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 1. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon) član 39. mijenja se i glasi: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Član 2. Član 39.e mijenja se i glasi: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona, umanjeno za amortizaciju. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana." 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2. Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice). Član 27. Ako tužbu ne odbaci prema članu 24. stav 2. ili prema članu 25. ovog Zakona, sud će po jedan prijepis tužbe sa prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporava (u daljnjem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima. Član 47. Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke: Š...Ć 6) Ako stranci, odnosno zainteresiranom licu, nije bila data mogućnost učestvovanja u upravnom sporu." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se Broj 14 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da se apelant žali da mu kao zainteresiranom licu nije dopušteno učestvovanje u postupku pred Kantonalnim sudom, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na apelantovu nemogućnost učestvovanja u postupku pred nadležnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njegovim građanskim pravima i obavezama. Osporena presuda nije dostavljena apelantu, već je on za nju saznao u organima uprave kada mu je uručena pozivom od 10. novembra 2007. godine. S obzirom na činjenicu da je apelacija podnesena 12. novembra 2007. godine, te da Kantonalni sud nije osporio navode apelacije jer nije niti dostavio odgovor na apelaciju, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedenu Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da je posljedica donošenja presude Kantonalnog suda i rješenja Službe naredba apelantu da stan napusti u roku od 90 dana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zato što mu kao zainteresiranom licu nije dostavljena tužiočeva tužba protiv rješenja drugostepenog organa, kako to nalaže odredba člana 27. Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost provođenja propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254.B). Pri tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Ustavni sud primjećuje da je tužilac podnio zahtjev za povrat stana koji trenutno koristi apelant. CRPC je donio odluku kojom je potvrđeno da je tužilac bio posjednik stana 1. aprila 1992. godine. Međutim, pe tit odluke CRPC-a nema odluku o tome ima li ili nema tužilac pravo na povrat stana u posjed, osim uputa u obrazloženju odluke da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Upravni or gan je pristupio izvršenju odluke CRPC-a, u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Članom 2. navedenog zakona određeno je da se izvršenje odluka CRPC-a provodi upravnim putem. U istom zakonu, članom 7. određeno je da je or gan nadležan za izvršenje dužan donijeti zaključak o izvršenju koji treba sadržavati odluku o vraćanju nosioca prava u posjed stana, odluku o prestanku prava privremenog korisnika, rok za napuštanje stana i odluku o tome ima li privremeni korisnik pravo na smještaj. 28. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da član 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prilikom odlučivanja o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku, tako i zainteresirana lica na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku predočiti sudu svoje argumente i dokaze. Kantonalni sud nije dao odgovor na apelaciju i nije jasno zašto nije pozvao apelanta da učestvuje u postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelanta kao zainteresirano lice da iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njegovih građanskih prava, čime je doveden u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Apelantov položaj je utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer on ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja CRPC odluke nije učestvovao, a što se vidi iz nižestepenih rješenja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine). 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantovim neučestvovanjem u upravnom sporu povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. U skladu sa utvrđenom povredom u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da ne mora dalje ispitivati apelantove navode. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud u upravnom sporu propusti dostaviti tužbu zainteresiranom licu, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresiranog lica, budući da je na taj način Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 139 prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2998/07, rješavajući apelaciju Seada Jusića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. veljače 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Jusića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-U-06-000 271 od 5. srpnja 2007. godine. Predmet se, sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću koji će donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Bihać da u roku od 60 dana od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Slobodan Brčin, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 12. studenoga 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-06-000 271 od 5. srpnja 2007. godine. Apelant je kao privremenu mjeru tražio da se odloži izvršenje Presude Kantonalnog suda i naloži upravnom tijelu obustava svake daljnje radnje u svezi sa uvođenjem u posjed stana Milorada Dragića. Apelant je 4. i 25. prosinca 2007. godine dostavio nove informacije u svezi sa predmetom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Milorada Dragića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatražena je 30. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenome roku, a pismo upućeno tužitelju je vraćeno Ustavnom sudu sa naznakom da je on nepoznat na navedenoj adresi. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je sa Gen eralštabom Armije Republike Bosne i Hercegovine 4. svibnja 1997. godine zaključio ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Harmani H-15. Postupak pred CRPC-om radi povrata stana tužitelju 6. Tužitelj je prijeratni nositelj stanarskoga prava. On je podnio zahtjev Povjerenstvu za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) radi povrata stana u posjed. CRPC je donio Odluku broj 703-562-1/1 od 27. svibnja 2003. godine kojom je odbačen zahtjev zbog nemjerodavnosti za odlučivanjem, jer je ustvrđeno da je tužitelj bio u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine poslije 14. prosinca 1995. godine, zbog čega se ne smatra izbjeglicom. 7. Tužitelj je podnio zahtjev za ponovnim razmatranjem odluke CRPC-a. CRPC je donio Odluku broj R-703-562-1/1-01-340/04 od 14. rujna 2006. godine kojom je usvojio zahtjev za ponovnim razmatranjem, stavio izvan snage svoju odluku od 27. svibnja 2003. godine i potvrdio da je tužitelj bio savjestan posjednik prijepornoga stana. U obrazloženju odluke je navedeno da je tužitelj zaključio ugovor o otkupu stana 1992. godine, zbog čega je isključena mogućnost primjene članka 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Obzirom na to da je Milorad Dragić nositelj prava i obveza iz ugovora o otkupu stana, na njega se primjenjuju odredbe članka 39.(e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 8. Služba imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je Zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a broj 03-3-31-1444 od 14. veljače 2007. godine. Točkom 1. navedenoga zaključka potvrđeno je da je tužitelj bio posjednik stana 1. travnja 1992. godine, a točkom 2. tužitelj je upućen da Federalnom ministarstvu obrane podnese zahtjev za naknadom sredstava plaćenih prema temelju ugovora o otkupu stana, sukladno članku 39.(e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 9. Protiv navedenoga zaključka tužitelj je izjavio priziv. Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/2-23-379-UP-2/07 od 30. svibnja 2007. godine kojim je odbilo priziv kao neutemeljen. Postupak pred mjerodavnim upravnim tijelima radi povrata tužiteljevoga stana 10. Tužitelj je pokrenuo postupak radi povrata stana i pred mjerodavnim upravnim tijelima. U povodu ovoga zahtjeva Služba je donijela Zaključak broj 3/36-372-715 od 26. travnja 2005. godine kojim je tužiteljev zahtjev odbačen zbog nemjerodavnosti za odlučivanjem. 11. Protiv navedenoga zaključka tužitelj je podnio priziv. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 11/2-23-359-UP-2/05 od 22. kolovoza 2006. godine kojim je priziv odbilo kao neutemeljen. 12. Protiv navedenoga rješenja tužitelj je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni je sud donio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. pobijanu Presudu broj 001-0-U-06-000 271 od 5. srpnja 2007. godine kojom se prvostupanjski zaključak i drugostupanjsko rješenje poništavaju i upravna stvar rješava tako što se potvrđuje da je tužitelj bio posjednik stana, te mu se stan vraća u posjed i nalaže mjerodavnom upravnom tijelu da tužitelja vrati u posjed stana. 13. Apelant je podnio zahtjev za ponavljanjem postupka koji je Kantonalni sud odbacio Rješenjem broj 001-0-Uvl-07-000 009 od 7. prosinca 2007. godine. 14. Služba je donijela Rješenje broj 3/36-372-715 od 12. studenoga 2007. godine kojim je ustvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja stana i dužan je iseliti se u roku od 90 dana od dana prijama rješenja bez prava na alternativni smještaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant se žali da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da mu je povrijedio pravo sudjelovanja u upravnom sporu kao zainteresiranoj osobi, te da mu nije dana mogućnost da dâ odgovor na tužbu. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 54/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 1. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon) članak 39. mijenja se i glasi: "Nositelj prava iz kupoprodajnoga ugovora zaključenoga sa bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenome osiguranju u JNA ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovom provedbom, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru mjerodavnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena ustvrđena sukladno tada važećem zakonu i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenome roku. Članak 2. Članak 39.e mijenja se i glasi: "Nositelj prava iz kupoprodajnoga ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenoga fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Nositelj prava iz kupoprodajnoga ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona koji je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenome ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine ustvrđenu sukladno članku 18. Zakona, umanjeno za amortizaciju. Nositelj prava iz kupoprodajnoga ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana iz članka 39. stavak 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik sukladno važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine ustvrđenu na način iz stavka 2. ovoga članka, izuzev nositelja prava kupoprodajnoga ugovora iz stavka 1. ovoga članka." 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 2. Pravo pokretanja upravnoga spora ima pojedinac ili pravna osoba ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravna osoba koji su sudjelovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirana osoba). Članak 27. Ako tužbu ne odbaci prema članku 24. stavak 2. ili prema članku 25. ovoga Zakona, sud će po jedan prijepis tužbe sa prilozima dostaviti na odgovor tijelu čiji se upravni akt pobija (u daljnjem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim osobama, ako takvih osoba ima. Članak 47. Postupak okončan presudom ili rješenjem mjerodavnoga suda ponovit će se na zahtjev stranke: Š...Ć 6) Ako stranci, odnosno zainteresiranoj osobi, nije bila dana mogućnost sudjelovanja u upravnome sporu." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. srpnja 2007. godine protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na to da se apelant žali da mu kao zainteresiranoj osobi nije dopušteno sudjelovanje u postupku pred Kantonalnim sudom, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se bit apelacije odnosi na apelantovu nemogućnost sudjelovanja u postupku pred mjerodavnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njegovim građanskim pravima i obvezama. Pobijana presuda nije dostavljena apelantu, već je on za nju saznao u tijelima uprave kada mu je uručena pozivom od 10. studenoga 2007. godine. Obzirom na činjenicu da je apelacija podnesena 12. studenoga 2007. godine, te da Kantonalni sud nije pobio navode apelacije jer nije niti dostavio odgovor na apelaciju, Ustavni je sud ustvrdio da je apelacija podnesena pravodobno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedenu Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 271 od 5. srpnja 2007. godine, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 141 (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni se postupak neprijeporno tiče ustvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza obzirom na to da je posljedica donošenja presude Kantonalnog suda i rješenja Službe naredba apelantu da stan napusti u roku od 90 dana. Ustavni sud, stoga, ima mjerodavnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zato što mu kao zainteresiranoj osobi nije dostavljena tužiteljeva tužba protiv rješenja drugostupanjskoga tijela, kako to nalaže odredba članka 27. Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršeno načelo kontradiktornosti postupka i jednakopravnosti stranaka u postupku. 26. U svezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha članka 6. Europske konvencije, između ostaloga, "tribunalu" dodijeliti dužnost provedbe propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. travnja 1993. godine, A 254.B). Pri tomu, članak 6. stavak 1. Europske konvencije zahtijeva uspostavu pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Europski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. veljače 1997. godine, Izvješća 1997-I), tj. da postoji jednakopravnost strana u postupku. Prema stavu Europskog suda za ljudska prava, načelo jednakopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svoga predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Europski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršeno načelo jednakopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranitelj (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španjolske, presuda od 23. lipnja 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Ustavni sud primjećuje da je tužitelj podnio zahtjev za povratom stana koji trenutačno koristi apelant. CRPC je donio odluku kojom je potvrđeno da je tužitelj bio posjednik stana 1. travnja 1992. godine. Međutim, pe tit odluke CRPC-a nema odluku o tomu ima li ili nema tužitelj pravo na povrat stana u posjed, osim uputa u obrazloženju odluke da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Upravno je tijelo pristupilo izvršenju odluke CRPC-a, sukladno odredbama Zakona o izvršenju odluka Povjerenstva za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba. Člankom 2. navedenoga zakona je određeno da se izvršenje odluka CRPC-a provodi upravnim putem. U istome zakonu, člankom 7. je određeno da je tijelo mjerodavno za izvršenje dužno donijeti zaključak o izvršenju koji treba sadržavati odluku o vraćanju nositelja prava u posjed stana, odluku o prestanku prava privremenoga korisnika, rok za napuštanje stana i odluku o tomu ima li privremeni korisnik pravo na smještaj. 28. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud opaža da članak 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim osobama, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prigodom odlučivanja o građanskim pravima sve osobe, kako strane u postupku, tako i zainteresirane osobe na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju prigodu podastrti sudu svoje argumente i dokaze. Kantonalni sud nije dao odgovor na apelaciju i nije razvidno zašto nije pozvao apelanta da sudjeluje u postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelanta kao zainteresiranu osobu da iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojemu se odluka izravno tiče njegovih građanskih prava, čime je doveden u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale sudionike u upravnom sporu. Apelantov je položaj utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer on ni na jednoj instanci, niti u postupku pred mjerodavnim upravnim tijelima, niti u postupku radi izvršenja CRPC odluke nije sudjelovao, a što se vidi iz nižestupanjskih rješenja. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio načelo jednakopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 307/06 od 18. listopada 2007. godine). 29. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantovim nesudjelovanjem u upravnome sporu povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Sukladno ustvrđenoj povredi u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da ne mora dalje ispitivati apelantove navode. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud u upravnome sporu propusti dostaviti tužbu zainteresiranoj osobi, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresirane osobe, budući je na taj način prekršeno načelo jednakopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 33. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebice razmatrati apelantov prijedlog za donošenjem privremene mjere. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3211/06, rješavajući apelaciju Slobodana Pejakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Pejakovića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Slobodanu Pejakoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Slobodan Pejaković (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluku u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem 073-0-P-07-000052. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 14. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 25. decembra 2007. godine je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 073-0-P-07-000052. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2007. godine, a traženi spis na uvid 23. januara 2008. godine. 4. Ustavni sud je 31. januara 2008. godine, u skladu sa članom 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na njegovu apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantov otac Rajko Pejaković ugovorom o poklonu, zakqučenim 20. januara 1978. godine, prenio je apelantu u svojinu zemqište označeno kao k.č.broj 1023/2, površine 3000 m², upisano u p.l. broj 780 k.o. Opsječko. 7. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda Bawa Luka broj P-498/79 od 15. juna 1979. godine razveden je brak između apelanta i Zore Pejaković (u daqnjem tekstu: tužiteqka) zakqučen 11. januara 1974. godine. 8. Na tužiteqkin predlog Osnovni sud Bawa Luka, radi obezbjeđewa nenovčanog potraživawa, donio je Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kom je zabranio apelantu da otuđi i optereti navedeno zemqište koje je dobio na poklon od oca. Navedenim rješenjem je određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončawa parničkog postupka koji je tužiteqka bila dužna da pokrene u roku od 30 dana od dana prijema rješewa, a radi utvrđivawa udjela u sticanju zajedničke imovine. Navedenim rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Bawa Luka-Područna jedinica Čelinac (u daqnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši zabilježbu privremene mjere. 9. Odlučujući o prigovoru koji je na Rješenje Osnovnog suda Bawa Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine izjavio apelant, Osnovni sud Bawa Luka je Rješenjem broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine odbio prigovor kao neosnovan i u cijelosti održao na snazi rješenje tog suda broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine. U obrazloženju Rješewa sud navodi da je tužiteqka postupila po nalogu suda iz rješewa o određivanju privremene mjere, te je pokrenula parnički postupak koji se vodi pod brojem PI-137/03 i primjerak tužbe dostavila tom sudu kao dokaz. 10. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješewa Osnovnog suda Bawa Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine, Okružni sud Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-1938/03 od 18. marta 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda Bawa Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine. Okružni sud u obrazloženju odluke navodi da je opravdano postojanje privremene mjere obezbjeđewa nenovčanog potraživawa u vidu zabrane otuđewa i opterećewa nepokretnosti i ova privremena mjera je u vezi sa članom 268 Zakona o izvršnom postupku, jer su ispunjeni uslovi iz člana 265 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, pa povjerilac ne mora da dokazuje opasnost ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom dužnik pretrpio samo neznatnu štetu. 11. U međuvremenu, tužbom od 15. aprila 2003. godine tužiteqka je pokrenula postupak u Osnovnom sudu Bawa Luka radi utvrđivawa da sporna nepokretnost predstavlja njenu i apelantovu zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan da prizna i trpi da se iz sporne nepokretnosti izdvoji ½ dijela u njenu korist i da se na osnovu presude ukwiži u zemqišnokwižnom i katastarskom operatu sa ½ dijela. Predmet je zaveden u Osnovnom sudu Bawa Luka pod poslovnim brojem PI-137/03. Osnovni sud Bawa Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je 29. marta 2004. godine, zbog promjene nadležnosti redovnih sudova, dostavio predmet na nadležni postupak Osnovnom sudu. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod poslovnim brojem P-255/04. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine vratio tužiteqki tužbu na dopunu. 13. Tužiteqka je postupila po nalogu suda i 14. juna 2006. godine dostavila Osnovnom sudu podnesak - uređenu tužbu, ali se nije pozvala na već postojeći predmet Osnovnog suda broj P-255/04, pa je njen podnesak - tužba zaveden u Osnovnom sudu pod novim poslovnim brojem 073-0-P-06-000159. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-P-06-000159 od 31. oktobra 2006. godine vratio tužbu tužiteqki na ispravku i dopunu uz naznaku da je potrebno da u roku od 8 dana dopuni tužbu tako što će sadržavati naznačenje vrijednosti spora i dokaze u dovoqnom broju primjeraka za sud i apelanta. 14. S obzirom na to da tužiteqka nije dostavila uređenu tužbu na poslovni broj P-255/04, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine kojim se tužba smatra povučenom. 15. Tužiteqka je 8. avgusta 2006. godine izjavila žalbu na Rješenje Osnovnog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine. 16. Predmet Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000159 20. decembra 2006. godine pripojen je predmetu toga suda broj P-255/04. 17. Odlučujući o tužiteqkinoj žalbi, Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 5. januara 2007. godine usvojio tužiteqkin predlog o povraćaju u pređašnje stanje (naslovljen kao žalba), pa je Rješenje tog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, u cijelosti ukinuo. U obrazloženju Rješewa Osnovni sud navodi da je tužba vraćena tužiteqki na dopunu Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine, a da je tužiteqka primila Rješenje 8. juna 2006. godine i postupila prema nalogu suda, ali je sačinila poseban podnesak ne pozivajući se na predmet broj P-255/04, pa je taj podnesak tretiran kao nova tužba i zaveden p od brojem 073-0-P-06-000159. S obzirom na to da podnesak nije uložen u spis broj P-255/04, sud je zakqučio da tužiteqka nije postupila po nalogu, te je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Tek u žalbi, navodi dalje sud, ukazano je na činjenicu da je tužiteqka ispoštovala nalog suda i predala podnesak a koju je sud provjerio u nadležnoj pošti Bawa Luka. Ovaj sud ističe da iz sadržine žalbe proizilazi da se radi o predlogu o povraćaju u pređašnje stanje, jer je do rješewa o povlačenju tužbe došlo ne tužiteqkinom krivicom nego iz Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 143 opravdanih razloga koje nije mogla da izbjegne, jer nije mogla da pretpostavi da će svojim postupanjem (nepozivanjem na broj P-255/04) prouzrokovati grešku prijemne službe suda. Sud, na kraju, navodi da je novi tužiteqkin podnesak s prilozima priklopljen ovom spisu, pa je tužiteqkin predlog o povraćaju u pređašnje stanje, koje je naslovila kao žalbu, usvojen, te je Rješenje broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, ukinuto. Predmet je dobio novi poslovni broj 073-0-P-07-000 052. 18. Osnovni sud je dostavio apelantu tužbu na odgovor 1. februara 2007. godine. Apelant je 1. marta 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 19. Na pripremnom ročištu, koje je održano 26. marta 2007. godine i kome je prisustvovao apelant, a kome nije prisustvovala uredno obaviještena tužiteqka, Osnovni sud je donio Rješenje broj 073-0-P-07-000 052 kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju Rješewa Osnovni sud navodi da pripremnom ročištu nije pristupila tužiteqka, iako je o njemu bila uredno obaviještena, te propisno upozorena na posljedice izostanka s ročišta u smislu člana 77 Zakona o parničkom postupku. S obzirom na to da apelant nije zahtijevao da se ročište održi, sud je, u smislu člana 84 stav 1 Zakona o parničkom postupku, donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 7. maja 2007. godine. 20. Apelant je 3. jula 2007. godine podnio predlog Osnovnom sudu da stavi van snage privremenu mjeru određenu Rješenjem Osnovnog suda Bawa Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine, u smislu člana 281 Zakona o parničkom postupku, s obzirom na to da je pravosnažno okončan postupak utvrđivawa zajedničke imovine. 21. Osnovni sud je zatražio od Osnovnog suda Bawa Luka da dostavi spis broj R-293/03 na nadležni postupak. 22. Osnovni sud je Rješewam broj 073-0-V-07-000155 od 13. novembra 2007. godine predmetnu privremenu mjeru, kom je apelantu zabranjeno otuđenje i opterećenje sporne nepokretnosti do pravosnažnog okončawa parničkog postupka, u cijelosti stavio van snage. Republičkoj upravi je naloženo da po pravosnažnosti Rješewa sprovede stav jedan dispozitiva ovog rješewa kroz svoju evidenciju, odnosno da izrečenu privremenu mjeru u cijelosti briše. U obrazloženju ovog rješewa Osnovni sud navodi da je uvidom u spis toga suda broj 073-0-P-07-000052 utvrđeno da je parnički postupak povodom tužiteqkine tužbe protiv apelanta radi utvrđivawa bračne tečevine, a povodom kog je određena sporna privremena mjera, pravosnažno okončan rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, te je sud našao da ona više ne opravdava svoje postojanje, pa ju je, na osnovu čl. 268 i 281 Zakona o parničkom postupku, u cijelosti stavio van snage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant u apelaciji hronološki iznosi tok postupka pred Osnovnim sudom Bawa Luka i Osnovnim sudom u Kotor Varoši. Apelant navodi da je u više navrata usmenim putem u Osnovnom sudu Bawa Luka i u Osnovnom sudu Kotor Varoš tražio informaciju kada će predmet biti uzet u rad i kada će mu se dostaviti tužba na odgovor. Apelant smatra da mu je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da je protiv njega, u vrijeme podnošewa apelacije, tužba podnesena prije više od tri godine, a da mu tužba nije dostavljena na odgovor. Ova povreda, smatra apelant, posebno dobija na težini kada se ima u vidu da je Osnovni sud Bawa Luka donio rješenje kojim je odredio privremenu mjeru zabrane otuđewa i opterećewa sporne nepokretnosti do pravosnažnog okončawa parničkog postupka koji de facto i de iure nije ni počeo. Navedenom privremenom mjerom sud je apelanta ograničio da koristi imovinska prava u odnosu na sporno zemqište do okončawa postupka povodom tužiteqkine tužbe. Sve da je uplitanje u njegovu imovinu i imalo osnova u vrijeme donošewa rješewa kojim je donesena privremena mjera, apelant smatra da je taj osnov zbog tako dugog trajawa postupka nestao, posebno kada se ima u vidu da nije donesena ni prvostepena presuda. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u slučaju kada sud u roku od tri godine i devet mjeseci nije preduzeo niti jednu radnju u postupku povodom apelantkiwine tužbe, čime je povrijeđeno pravo na pristup sudu. 24. U dopuni apelacije apelant navodi da je Osnovni sud donio Rješenje od 26. marta 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, ali da nije stavio van snage rješenje Osnovnog suda Bawa Luka kojim je određena privremena mjera, iako za to nisu postojali nikakvi proceduralni razlozi, nego je o tome odlučeno nakon više od 7 mjeseci, rješenjem od 13. novembra 2007. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kom će utvrditi povredu prava na pravično suđenje i da, u skladu sa svojom dosadašwom praksom, dosudi naknadu za nematerijalnu štetu zbog povrede navedenog ustavnog prava, te naloži Republici Srpskoj da isplati iznos od 1.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je predmet dostavljen tom sudu na nadležni postupak 29. marta 2004. godine i s obzirom na to da tužba nije sadržavala sve elemente predviđene članom 53 Zakona o parničkom postupku, rješenjem od 29. maja 2006. godine vraćena je tužiteqki na dopunu. Ovaj sud navodi da nije imao saznanje da je tužiteqkin podnesak kojim je dopunila tužbu zaveden kao novi predmet, te je 27. jula 2006. godine donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Na kraju, sud navodi da je tužiteqkinu žalbu smatrao predlogom za povraćaj u pređašnje stanje, te predlog usvojio i rješenje o povlačenju tužbe u cijelosti ukinuo i tužbu 1. februara 2007. godine dostavio apelantu na odgovor. V. Relevantni propisi 26. Zakon o parničkom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277 Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 27. Zakon o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Broj 14 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu nakasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 281 stav 4 Mjeru obezbjeđewa upisanu u javne kwige sud briše po zvaničnoj dužnosti. Član 336 stav 1 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo da postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Član 454 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 30. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnički postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa navedenog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugalije, aplikacija broj 32082/98, ECHR1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivawa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 35. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 38. Ustavni sud konstatuje da je tužiteqka, u skladu sa odredbama Zakona o parničkom postupku, Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivawa da sporne nepokretnosti predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da sporne nepokretnosti predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu tužiteqke i apelanta, te da je apelant dužan da trpi da se iz spornih nepokretnosti izdvoji ½ dijela u tužiteqkinu korist. Dakle, parnički postupak povodom tužbe koju je podnijela tužiteqka protiv apelanta je spor građanskopravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o tužiteqkinom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 39. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 145 javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 40. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 41. Slično tome, Ustavni sud je u sopstvenoj praksi u vezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zakqučio da nema nadležnost da razmatra pe - riod koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući da se samo taj pe riod ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužiteqka podnijela tužbu protiv apelanta 15. aprila 2003. godine radi utvrđivawa bračne tečevine, a da je, prije toga, Osnovni sud Bawa Luka radi obezbjeđewa nenovčanog potraživawa donio Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kom je zabranio apelantu da otuđuje i opterećuje sporno zemqište. Dakle, pe - riod u kom je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 44. Podnesenim tužbenim zahtjevom tužiteqka je tražila da sud utvrdi da sporna nepokretnost predstavlja zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan da prizna i trpi da se iz predmetnog zemqišta izdvoji ½ dijela u tužiteqkinu korist i da se na osnovu presude ukwiži u zemqišnim kwigama i katastarskom operatu sa ½ dijela. Takav spor, shodno mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Apelantovo ponašanje 45. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao na to da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je tužiteqka protiv apelanta podnijela tužbu Osnovnom sudu Bawa Luka 15. aprila 2003. godine, nakon što je rješenjem istog suda određena privremena mjera kom se apelantu zabranjuje da raspolaže i optereti spornu nepokretnost i nakon što joj je sud naložio da u roku od 30 dana podnese tužbu za utvrđivanje bračne tečevine. Ustavni sud primjećuje da je apelantu tužba dostavljena na odgovor tek 1. februara 2007. godine, nakon čega je apelant u zakonskom roku dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je apelant prisustvovao pripremnom ročištu održanom 26. marta 2007. godine, kada je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteqka. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je apelant podnio predlog 3. jula 2007. godine da se Rješenje Osnovnog suda Bawa Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine stavi van snage, kojim je određena privremena mjera i kom mu je zabranjeno da otuđi i optereti sporne nepokretnosti. Sve radnje u toku postupka apelant je preduzimao blagovremeno, uredno se odazivajući pozivima suda i koristeći pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničkom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi mogle eventualno da vode odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 47. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 48. U konkretnom slučaju postupak je počeo 15. aprila 2003. godine, kada je tužiteqka podnijela tužbu radi utvrđivawa bračne tečevine tada nadležnom sudu u Bawoj Luci. Po podnesenoj tužbi Osnovni sud Bawa Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je nakon godinu dana, 29. marta 2004. godine, zbog promijenjene nadležnosti sudova, predmet dostavio na postupak Osnovnom sudu Kotor Varoš. Ustavni sud, dalje, konstatuje da je Osnovni sud, nakon više od dvije godine od prijema predmeta od Osnovnog suda u Bawoj Luci, 29. maja 2006. godine, vratio tužbu tužiteqki radi ispravke i dopune. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmet uzet u rad tek nakon više od tri godine od dana kada je tužiteqka podnijela tužbu sudu. S obzirom na to da tužiteqka nije dostavila uređenu tužbu na broj predmeta pod kojim je tužba zavedena kod Osnovnog suda (P-255/04), Osnovni sud je donio rješenje kojim je tužbu smatrao povučenom. Na navedeno rješenje tužiteqka je izjavila žalbu 8. avgusta 2006. godine, koju je Osnovni sud razmatrao kao predlog za povraćaj u pređašnje stanje i nakon više od pet mjeseci, 5. januara 2007. godine, rješenjem usvojio predlog za povraćaj u pređašnje stanje i ukinuo rješenje od 27. jula 2006 godine kojim se tužba smatrala povučenom. 49. Ustavni sud primjećuje da je apelantu 1. februara 2007. godine dostavljena tužba na odgovor, dakle, nakon manje od četiri godine od dana podnošewa tužbe, te da je tek tad saznao o sadržini tužbenog zahtjeva upućenog protiv njega. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je 26. marta 2007. godine održao pripremno ročište na kom je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer pripremnom ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteqka. Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju, u kom je proteklo skoro četiri godine od dana podnošewa tužbe do konačnog odlučewa, postupak prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud bez razloga, ne objašwavajući taj postupak ni u odgovoru na apelaciju, tužiteqkinu tužbu uzeo u rad nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavo na postupanje Osnovni sud u Bawoj Luci. Osim toga, valja podsjetiti da je predmetna tužba stajala i u Osnovnom sudu u Bawoj Luci skoro godinu dana, a da nije dostavljena apelantu na odgovor, iako je taj sud već donio rješenje kojim je usvojio tužiteqkin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dakle, premda su Zakonom o parničkom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud, kao i onaj u Bawoj Luci, u konkretnom predmetu nije kretao u okviru Broj 14 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. propisanih rokova, već su, upravo u znatnoj mjeri, odstupili od wih. 50. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba protiv njega podnesena 2003. godine, da su se od podnošewa tužbe do danas mijewali propisi kojim se reguliše parnički postupak, budući da se do 1. avgusta 2003. godine primjewivao Zakon o parničkom postupku SFRJ, koji je preuzet i koji se primjewivao sve do stupawa na snagu Zakona o parničkom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničkom postupku, koji se, shodno odredbi člana 454 Zakona o parničkom postupku, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od 6 mjeseci. Međutim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je Osnovni sud tek nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavljen na nadležno postupanje uzeo predmet u rad, odnosno nakon više od tri godine od dana podnošewa tužbe, a da je tek nakon četiri godine od podnošewa tužbe održao prvo ročište, 26. marta 2007. godine, na kom je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 51. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantuje da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne sigurnosti, kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da je prvostepena odluka donesena u postupku pred Osnovnim sudom koji je trajao od 15. aprila 2003. godine, kao dana kada je tužiteqka protiv apelanta podnijela tužbu, do 26. marta 2007. godine, kada je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom, jer uredno obaviještena tužiteqka nije pristupila pripremnom ročištu, a apelant nije zahtijevao da se ročište održi. 52. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Osnovnog suda Bawa Luka od 26. marta 2003. godine određena privremena mjera kom se apelantu zabranjuje da otuđi i optereti sporne nepokretnosti, te je naloženo Republičkoj upravi da izvrši zabilježbu privremene mjere. Navedenim rješenjem određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončawa postupka za utvrđivanje bračne tečevine koji je tužiteqka dužna da pokrene. Dakle, navedenom privremenom mjerom apelantu se ograničilo raspolaganje spornom nepokretnosti do pravosnažnog okončawa postupka utvrđivawa zajedničke bračne tečevine koji je, kao što je već zakqučeno, trajao nerazumno dugo. Takođe, Ustavni sud primjećuje da, u smislu člana 281 Zakona o parničkom postupku, kada se radi o mjerama obezbjeđewa (ranije privremena mjera) koje su upisane u javne kwige, sud ih briše po zvaničnoj dužnosti, tj. ne mora postojati zahtjev stranke za brisanje te mjere obezbjeđewa. U konkretnom slučaju Osnovni sud je tek nakon što je apelant podnio predlog, 3. jula 2007. godine, da se privremena mjera stavi van snage donio Rješenje od 13. novembra 2007. godine kojim je privremenu mjeru od 26. marta 2003. godine stavio van snage. Stoga, Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak u cijelosti okončan tek donošenjem rješewa kojim je stavljeno van snage rješenje kojim je određena privremena mjera u tužiteqkinu korist. 53. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci dovelo do štetnog uticaja na ostvarivanje apelantovih prava i da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju osim u odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju. Pitanje kompenzacije 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničkog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 55. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine) u kom je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za qudska prava je zakqučio da, kao opšta smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđen odlagawima treba da dobiju između 1.000 i 1.500 evra na ime nadoknade za svaku godinu trajawa postupka bez obzira na to da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateqsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir stan dard života u zemqi koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za qudska prava će, takođe, biti umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev za "razuman rok" člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 evra ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost. 56. U svojoj prijašwoj praksi Ustavni sud, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zakqučio je da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 57. Shodno odredbi člana 279 stav 3 Zakona o parničkom postupku da rješenje o određivanju privremene mjere, odnosno mjere obezbjeđewa ima dejstvovanje rješewa o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku, a da je izvršni sud ex lege dužan da postupa hitno (član 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku RS), Ustavni sud konstatuje, prema navedenom utvrđenom principu, da je postupak u ovoj građanskoj stvari bio hitan. Shodno tome, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke u predmetnom postupku, iznosi 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke. VIII. Zakqučak 58. Nedonošenjem odluke redovnog suda u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničkom postupku za utvrđivanje bračne tečevine, a nakon donesene privremene mjere, odnosno mjere obezbjeđewa o zabrani otuđewa sporne nepokretnosti, bez ikakvog obrazložewa za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 59. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 147 60. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3211/06, rješavajući apelaciju Slobodana Pejakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Pejakovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Slobodanu Pejakoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slobodan Pejaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem 073-0-P-07-000052. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 14. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 25. decembra 2007. godine je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 073-0-P-07-000052. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2007. godine, a traženi spis na uvid 23. januara 2008. godine. 4. Ustavni sud je 31. januara 2008. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na njegovu apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantov otac Rajko Pejaković ugovorom o daru, zaključenim 20. januara 1978. godine, prenio je apelantu u vlasništvo zemljište označeno kao k.č.broj 1023/2, površine 3000 m², upisano u p.l. broj 780 k.o. Opsječko. 7. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda Banja Luka broj P-498/79 od 15. juna 1979. godine razveden je brak između apelanta i Zore Pejaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključen 11. januara 1974. godine. 8. Na tužiteljicin prijedlog Osnovni sud Banja Luka, radi osiguranja nenovčanog potraživanja, donio je Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu da otuđi i optereti navedeno zemljište koje je dobio na dar od oca. Navedenim rješenjem je određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji je tužiteljica bila dužna pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, a radi utvrđivanja udjela u stjecanju zajedničke imovine. Navedenim rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka-Područna jedinica Čelinac (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši uknjižbu privremene mjere. 9. Odlučujući o prigovoru koji je na Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine izjavio apelant, Osnovni sud Banja Luka je Rješenjem broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine odbio prigovor kao neosnovan i u cijelosti održao na snazi rješenje tog suda broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine. U obrazloženju Rješenja sud navodi da je tužiteljica postupila po nalogu suda iz rješenja o određivanju privremene mjere, te je pokrenula parnični postupak koji se vodi pod brojem PI-137/03 i primjerak tužbe dostavila tom sudu kao dokaz. 10. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine, Okružni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-1938/03 od 18. marta 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine. Okružni sud u obrazloženju odluke navodi da je opravdano postojanje privremene mjere osiguranja nenovčanog potraživanja u vidu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine i ova privremena mjera je u vezi sa članom 268. Zakona o izvršnom postupku, jer su ispunjeni uvjeti iz člana 265. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa povjerilac ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom dužnik pretrpio samo neznatnu štetu. 11. U međuvremenu, tužbom od 15. aprila 2003. godine tužiteljica je pokrenula postupak u Osnovnom sudu Banja Luka radi utvrđivanja da sporna nekretnina predstavlja njenu i apelantovu zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz sporne nekretnine izdvoji ½ dijela u njenu korist i da se na osnovu presude uknjiži u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu sa ½ dijela. Predmet je zaveden u Osnovnom sudu Banja Luka pod poslovnim brojem PI-137/03. Osnovni sud Banja Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je 29. marta 2004. godine, zbog promjene nadležnosti redovnih sudova, dostavio predmet na nadležni postupak Osnovnom sudu. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod poslovnim brojem P-255/04. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine vratio tužiteljici tužbu na dopunu. 13. Tužiteljica je postupila po nalogu suda i 14. juna 2006. godine dostavila Osnovnom sudu podnesak - uređenu tužbu, ali se nije pozvala na već postojeći predmet Osnovnog suda broj P-255/04, pa je njen podnesak - tužba zaveden u Osnovnom sudu pod novim poslovnim brojem 073-0-P-06-000159. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-P-06-000159 od 31. oktobra 2006. godine vratio tužbu tužiteljici na ispravku i dopunu uz naznaku da je potrebno da u roku od 8 dana dopuni tužbu tako što će sadržavati naznačenje vrijednosti spora i dokaze u dovoljnom broju primjeraka za sud i apelanta. 14. S obzirom na to da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na poslovni broj P-255/04, Osnovni sud je donio Rješenje broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. P-255/04 od 27. jula 2006. godine kojim se tužba smatra povučenom. 15. Tužiteljica je 8. augusta 2006. godine izjavila žalbu na Rješenje Osnovnog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine. 16. Predmet Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000159 20. decembra 2006. godine pripojen je predmetu toga suda broj P-255/04. 17. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 5. januara 2007. godine usvojio tužiteljicin prijedlog o povraćaju u pređašnje stanje (naslovljen kao žalba), pa je Rješenje tog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, u cijelosti ukinuo. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da je tužba vraćena tužiteljici na dopunu Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine, a da je tužiteljica primila Rješenje 8. juna 2006. godine i postupila prema nalogu suda, ali je sačinila poseban podnesak ne pozivajući se na predmet broj P-255/04, pa je taj podnesak tretiran kao nova tužba i zaveden pod brojem 073-0-P-06-000159. S obzirom na to da podnesak nije uložen u spis broj P-255/04, sud je zaključio da tužiteljica nije postupila po nalogu, te je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Tek u žalbi, navodi dalje sud, ukazano je na činjenicu da je tužiteljica ispoštovala nalog suda i predala podnesak a koju je sud provjerio u nadležnoj pošti Banja Luka. Ovaj sud ističe da iz sadržaja žalbe proizlazi da se radi o prijedlogu o povraćaju u pređašnje stanje, jer je do rješenja o povlačenju tužbe došlo ne tužiteljicinom krivicom nego iz opravdanih razloga koje nije mogla izbjeći, jer nije mogla pretpostaviti da će svojim postupanjem (nepozivanjem na broj P-255/04) prouzrokovati grešku prijemne službe suda. Sud, na kraju, navodi da je novi tužiteljicin podnesak s prilozima priklopljen ovom spisu, pa je tužiteljicin prijedlog o povraćaju u pređašnje stanje, koje je naslovila kao žalbu, usvojen, te je Rješenje broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, ukinuto. Predmet je dobio novi poslovni broj 073-0-P-07-000 052. 18. Osnovni sud je dostavio apelantu tužbu na odgovor 1. februara 2007. godine. Apelant je 1. marta 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 19. Na pripremnom ročištu, koje je održano 26. marta 2007. godine i kome je prisustvovao apelant, a kome nije prisustvovala uredno obaviještena tužiteljica, Osnovni sud je donio Rješenje broj 073-0-P-07-000 052 kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da pripremnom ročištu nije pristupila tužiteljica, iako je o njemu bila uredno obaviještena, te propisno upozorena na posljedice izostanka s ročišta u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to da apelant nije zahtijevao da se ročište održi, sud je, u smislu člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku, donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 7. maja 2007. godine. 20. Apelant je 3. jula 2007. godine podnio prijedlog Osnovnom sudu da stavi van snage privremenu mjeru određenu Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine, u smislu člana 281. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da je pravosnažno okončan postupak utvrđivanja zajedničke imovine. 21. Osnovni sud je zatražio od Osnovnog suda Banja Luka da dostavi spis broj R-293/03 na nadležni postupak. 22. Osnovni sud je Rješenjam broj 073-0-V-07-000155 od 13. novembra 2007. godine predmetnu privremenu mjeru, kojom je apelantu zabranjeno otuđenje i opterećenje sporne nekretnine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, u cijelosti stavio van snage. Republičkoj upravi je naloženo da po pravosnažnosti Rješenja provede stav jedan dispozitiva ovog rješenja kroz svoju evidenciju, odnosno da izrečenu privremenu mjeru u cijelosti briše. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud navodi da je uvidom u spis toga suda broj 073-0-P-07-000052 utvrđeno da je parnični postupak povodom tužiteljicine tužbe protiv apelanta radi utvrđivanja bračne tečevine, a povodom kojeg je određena sporna privremena mjera, pravosnažno okončan rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, te je sud našao da ona više ne opravdava svoje postojanje, pa ju je, na osnovu čl. 268. i 281. Zakona o parničnom postupku, u cijelosti stavio van snage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant u apelaciji hronološki iznosi tok postupka pred Osnovnim sudom Banja Luka i Osnovnim sudom u Kotor-Varoši. Apelant navodi da je u više navrata usmenim putem u Osnovnom sudu Banja Luka i u Osnovnom sudu Kotor-Varoš tražio informaciju kada će predmet biti uzet u rad i kada će mu se dostaviti tužba na odgovor. Apelant smatra da mu je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da je protiv njega, u vrijeme podnošenja apelacije, tužba podnesena prije više od tri godine, a da mu tužba nije dostavljena na odgovor. Ova povreda, smatra apelant, posebno dobija na težini kada se ima u vidu da je Osnovni sud Banja Luka donio rješenje kojim je odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja sporne nekretnine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji de facto i de iure nije ni počeo. Navedenom privremenom mjerom sud je apelanta ograničio da koristi imovinska prava u odnosu na sporno zemljište do okončanja postupka povodom tužiteljicine tužbe. Sve da je uplitanje u njegovu imovinu i imalo osnova u vrijeme donošenja rješenja kojim je donesena privremena mjera, apelant smatra da je taj osnov zbog tako dugog trajanja postupka nestao, posebno kada se ima u vidu da nije donesena ni prvostepena presuda. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u slučaju kada sud u roku od tri godine i devet mjeseci nije preduzeo niti jednu radnju u postupku povodom apelanticine tužbe, čime je povrijeđeno pravo na pristup sudu. 24. U dopuni apelacije apelant navodi da je Osnovni sud donio Rješenje od 26. marta 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, ali da nije stavio van snage rješenje Osnovnog suda Banja Luka kojim je određena privremena mjera, iako za to nisu postojali nikakvi proceduralni razlozi, nego je o tome odlučeno nakon više od 7 mjeseci, rješenjem od 13. novembra 2007. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu prava na pravično suđenje i da, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, dosudi naknadu za nematerijalnu štetu zbog povrede navedenog ustavnog prava, te naloži Republici Srpskoj da isplati iznos od 1.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je predmet dostavljen tom sudu na nadležni postupak 29. marta 2004. godine i s obzirom na to da tužba nije sadržavala sve elemente predviđene članom 53. Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 29. maja 2006. godine vraćena je tužiteljici na dopunu. Ovaj sud navodi da nije imao saznanje da je tužiteljicin podnesak kojim je dopunila tužbu zaveden kao novi predmet, te je 27. jula 2006. godine donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Na kraju, sud navodi da je tužiteljicinu žalbu smatrao prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje, te prijedlog usvojio i rješenje o povlačenju tužbe u cijelosti ukinuo i tužbu 1. februara 2007. godine dostavio apelantu na odgovor. V. Relevantni propisi 26. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 149 "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277. Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu nakasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 281. stav 4. Mjeru osiguranja upisanu u javne knjige sud briše po službenoj dužnosti. Član 336. stav 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Član 454. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 35. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 38. Ustavni sud konstatira da je tužiteljica, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu Broj 14 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu tužiteljice i apelanta, te da je apelant dužan trpjeti da se iz spornih nekretnina izdvoji ½ dijela u tužiteljicinu korist. Dakle, parnični postupak povodom tužbe koju je podnijela tužiteljica protiv apelanta je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 39. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 40. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije utemeljili svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 41. Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost da razmatra pe - riod koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući da se samo taj pe riod ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta 15. aprila 2003. godine radi utvrđivanja bračne tečevine, a da je, prije toga, Osnovni sud Banja Luka radi osiguranja nenovčanog potraživanja donio Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu da otuđuje i opterećuje sporno zemljište. Dakle, pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 44. Podnesenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da sud utvrdi da sporna nekretnina predstavlja zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz predmetnog zemljišta izdvoji ½ dijela u tužiteljicinu korist i da se na osnovu presude uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu sa ½ dijela. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Apelantovo ponašanje 45. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem utjecao na to da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu Osnovnom sudu Banja Luka 15. aprila 2003. godine, nakon što je rješenjem istog suda određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje da raspolaže i optereti spornu nekretninu i nakon što joj je sud naložio da u roku od 30 dana podnese tužbu za utvrđivanje bračne tečevine. Ustavni sud primjećuje da je apelantu tužba dostavljena na odgovor tek 1. februara 2007. godine, nakon čega je apelant u zakonskom roku dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant prisustvovao pripremnom ročištu održanom 26. marta 2007. godine, kada je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Također, Ustavni sud konstatira da je apelant podnio prijedlog 3. jula 2007. godine da se Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine stavi van snage, kojim je određena privremena mjera i kojom mu je zabranjeno da otuđi i optereti sporne nekretnine. Sve radnje u toku postupka apelant je preduzimao pravovremeno, uredno se odazivajući pozivima suda i koristeći pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi mogle eventualno voditi odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 48. U konkretnom slučaju postupak je počeo 15. aprila 2003. godine, kada je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđivanja bračne tečevine tada nadležnom sudu u Banjoj Luci. Po podnesenoj tužbi Osnovni sud Banja Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je nakon godinu dana, 29. marta 2004. godine, zbog promijenjene nadležnosti sudova, predmet dostavio na postupak Osnovnom sudu Kotor-Varoš. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Osnovni sud, nakon više od dvije godine od prijema predmeta od Osnovnog suda u Banjoj Luci, 29. maja 2006. godine, vratio tužbu tužiteljici radi ispravke i dopune. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmet uzet u rad tek nakon više od tri godine od dana kada je tužiteljica podnijela tužbu sudu. S obzirom na to da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na broj predmeta pod kojim je tužba zavedena kod Osnovnog suda (P-255/04), Osnovni sud je donio rješenje kojim je tužbu smatrao povučenom. Na navedeno rješenje tužiteljica je izjavila žalbu 8. augusta 2006. godine, koju je Osnovni sud razmatrao kao prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i nakon više od pet mjeseci, 5. januara 2007. godine, rješenjem usvojio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i ukinuo rješenje od 27. jula 2006 godine kojim se tužba smatrala povučenom. 49. Ustavni sud primjećuje da je apelantu 1. februara 2007. godine dostavljena tužba na odgovor, dakle, nakon manje od četiri godine od dana podnošenja tužbe, te da je tek tad saznao o sadržaju tužbenog zahtjeva upućenog protiv njega. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je 26. marta 2007. godine održao pripremno ročište na kojem je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer pripremnom ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju, u kojem je proteklo skoro četiri Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 151 godine od dana podnošenja tužbe do konačnog odlučenja, postupak prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud bez razloga, ne objašnjavajući taj postupak ni u odgovoru na apelaciju, tužiteljicinu tužbu uzeo u rad nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavo na postupanje Osnovni sud u Banjoj Luci. Osim toga, valja podsjetiti da je predmetna tužba stajala i u Osnovnom sudu u Banjoj Luci skoro godinu dana, a da nije dostavljena apelantu na odgovor, iako je taj sud već donio rješenje kojim je usvojio tužiteljicin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dakle, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud, kao i onaj u Banjoj Luci, u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova, već su, upravo u znatnoj mjeri, odstupili od njih. 50. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba protiv njega podnesena 2003. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 1. augusta 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i koji se primjenjivao sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji se, prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od 6 mjeseci. Međutim, Ustavni sud ponovo konstatira da je Osnovni sud tek nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavljen na nadležno postupanje uzeo predmet u rad, odnosno nakon više od tri godine od dana podnošenja tužbe, a da je tek nakon četiri godine od podnošenja tužbe održao prvo ročište, 26. marta 2007. godine, na kojem je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti, kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da je prvostepena odluka donesena u postupku pred Osnovnim sudom koji je trajao od 15. aprila 2003. godine, kao dana kada je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu, do 26. marta 2007. godine, kada je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom, jer uredno obaviještena tužiteljica nije pristupila pripremnom ročištu, a apelant nije zahtijevao da se ročište održi. 52. Također, Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka od 26. marta 2003. godine određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje da otuđi i optereti sporne nekretnine, te je naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu privremene mjere. Navedenim rješenjem određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka za utvrđivanje bračne tečevine koji je tužiteljica dužna pokrenuti. Dakle, navedenom privremenom mjerom apelantu se ograničilo raspolaganje spornom nekretninom do pravosnažnog okončanja postupka utvrđivanja zajedničke bračne tečevine koji je, kao što je već zaključeno, trajao nerazumno dugo. Također, Ustavni sud primjećuje da, u smislu člana 281. Zakona o parničnom postupku, kada se radi o mjerama osiguranja (ranije privremena mjera) koje su upisane u javne knjige, sud ih briše po službenoj dužnosti, tj. ne mora postojati zahtjev stranke za brisanje te mjere osiguranja. U konkretnom slučaju Osnovni sud je tek nakon što je apelant podnio prijedlog, 3. jula 2007. godine, da se privremena mjera stavi van snage donio Rješenje od 13. novembra 2007. godine kojim je privremenu mjeru od 26. marta 2003. godine stavio van snage. Stoga, Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak u cijelosti okončan tek donošenjem rješenja kojim je stavljeno van snage rješenje kojim je određena privremena mjera u tužiteljicinu korist. 53. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci dovelo do štetnog utjecaja na ostvarivanje apelantovih prava i da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju osim u odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju. Pitanje kompenzacije 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 55. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine) u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odgađanjima treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka bez obzira na to da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir stan dard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev za "razuman rok" člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost. 56. U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio je da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 57. Prema odredbi člana 279. stav 3. Zakona o parničnom postupku da rješenje o određivanju privremene mjere, odnosno mjere osiguranja ima djelovanje rješenja o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku, a da je izvršni sud ex lege dužan da postupa hitno (član 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku RS), Ustavni sud konstatira, prema navedenom utvrđenom principu, da je postupak u ovoj građanskoj stvari bio hitan. Prema tome, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u predmetnom postupku, iznosi 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke. VIII. Zaključak 58. Nedonošenjem odluke redovnog suda u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za utvrđivanje bračne tečevine, a Broj 14 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. nakon donesene privremene mjere, odnosno mjere osiguranja o zabrani otuđenja sporne nekretnine, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3211/06, rješavajući apelaciju Slobodana Pejakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. veljače 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Slobodana Pejakovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Slobodanu Pejakoviću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Slobodan Pejaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 1. prosinca 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem 073-0-P-07-000052. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. prosinca 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 14. prosinca 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 25. prosinca 2007. godine je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 073-0-P-07-000052. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. veljače 2007. godine, a traženi spis na uvid 23. siječnja 2008. godine. 4. Ustavni sud je 31. siječnja 2008. godine, sukladno članku 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na njegovu apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantov otac Rajko Pejaković ugovorom o daru, zaključenim 20. siječnja 1978. godine, prenio je apelantu u vlasništvo zemljište označeno kao k.č.broj 1023/2, površine 3000 m², upisano u p.l. broj 780 k.o. Opsječko. 7. Pravomoćnom presudom Osnovnog suda Banjaluka broj P-498/79 od 15. lipnja 1979. godine razveden je brak između apelanta i Zore Pejaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključen 11. siječnja 1974. godine. 8. Na tužiteljičin prijedlog Osnovni sud Banjaluka, radi osiguranja nenovčane tražbine, donio je Rješenje broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu otuđiti i opteretiti navedeno zemljište koje je dobio na dar od oca. Navedenim rješenjem je određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji je tužiteljica bila dužna pokrenuti u roku od 30 dana od dana primitka rješenja, a radi utvrđivanja udjela u stjecanju zajedničke imovine. Navedenim rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka-Područna jedinica Čelinac (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši uknjižbu privremene mjere. 9. Odlučujući o prigovoru koji je na Rješenje Osnovnog suda Banjaluka broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine uložio apelant, Osnovni sud Banjaluka je Rješenjem broj R-293/03 od 7. srpnja 2003. godine odbio prigovor kao neutemeljen i u cijelosti održao na snazi rješenje tog suda broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine. U obrazloženju Rješenja sud navodi da je tužiteljica postupila po nalogu suda iz rješenja o određivanju privremene mjere, te je pokrenula parnični postupak koji se vodi pod brojem PI-137/03 i primjerak tužbe dostavila tome sudu kao dokaz. 10. Odlučujući o apelantovom prizivu uloženom protiv Rješenja Osnovnog suda Banjaluka broj R-293/03 od 7. srpnja 2003. godine, Okružni sud Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-1938/03 od 18. ožujka 2004. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio Rješenje Osnovnog suda Banjaluka broj R-293/03 od 7. srpnja 2003. godine. Okružni sud u obrazloženju odluke navodi da je opravdano postojanje privremene mjere osiguranja nenovčane tražbine u vidu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine i ova privremena mjera je u svezi s člankom 268. Zakona o izvršnom postupku, jer su ispunjeni uvjeti iz članka 265. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, pa vjerovnik ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom dužnik pretrpio samo neznatnu štetu. 11. U međuvremenu, tužbom od 15. travnja 2003. godine tužiteljica je pokrenula postupak u Osnovnom sudu Banjaluka radi utvrđivanja da upitna nekretnina predstavlja njezinu i apelantovu zajedničku bračnu stečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz upitne nekretnine izdvoji ½ dijela u njezinu korist i da se na temelju presude uknjiži u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu sa ½ dijela. Predmet je zaveden u Osnovnom sudu Banjaluka pod poslovnim brojem PI-137/03. Osnovni sud Banjaluka nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, već je 29. ožujka 2004. godine, zbog promjene nadležnosti redovitih sudova, dostavio predmet na nadležni postupak Osnovnom sudu. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod poslovnim brojem P-255/04. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 29. svibnja 2006. godine vratio tužiteljici tužbu na dopunu. 13. Tužiteljica je postupila po nalogu suda i 14. lipnja 2006. godine dostavila Osnovnom sudu podnesak - uređenu tužbu, ali se nije pozvala na već postojeći predmet Osnovnog suda broj P-255/04, pa je njezin podnesak - tužba zaveden u Osnovnom sudu pod novim poslovnim brojem 073-0-P-06-000159. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-P-06-000159 od 31. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 153 listopada 2006. godine vratio tužbu tužiteljici na ispravak i dopunu uz naznaku da je potrebno u roku od 8 dana dopuniti tužbu tako što će sadržavati naznačenje vrijednosti spora i dokaze u dovoljnom broju primjeraka za sud i apelanta. 14. Obzirom na to da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na poslovni broj P-255/04, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-255/04 od 27. srpnja 2006. godine kojim se tužba smatra povučenom. 15. Tužiteljica je 8. kolovoza 2006. godine uložila priziv na Rješenje Osnovnog suda broj P-255/04 od 27. srpnja 2006. godine. 16. Predmet Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000159 20. prosinca 2006. godine pripojen je predmetu toga suda broj P-255/04. 17. Odlučujući o tužiteljičinom prizivu, Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 5. siječnja 2007. godine usvojio tužiteljičin prijedlog o povratu u prijašnje stanje (naslovljen kao priziv), pa je Rješenje tog suda broj P-255/04 od 27. srpnja 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, u cijelosti ukinuo. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da je tužba vraćena tužiteljici na dopunu Rješenjem broj P-255/04 od 29. svibnja 2006. godine, a da je tužiteljica primila Rješenje 8. lipnja 2006. godine i postupila prema nalogu suda, ali je sačinila poseban podnesak ne pozivajući se na predmet broj P-255/04, pa je taj podnesak tretiran kao nova tužba i zaveden pod brojem 073-0-P-06-000159. Obzirom da podnesak nije uložen u spis broj P-255/04, sud je zaključio da tužiteljica nije postupila po nalogu, te je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Tek u prizivu, navodi dalje sud, ukazano je na činjenicu da je tužiteljica ispoštovala nalog suda i predala podnesak a koju je sud provjerio u nadležnoj pošti Banjaluka. Ovaj sud ističe da iz sadržaja priziva proizlazi da se radi o prijedlogu o povratu u prijašnje stanje, jer je do rješenja o povlačenju tužbe došlo ne tužiteljičinom krivnjom nego iz opravdanih razloga koje nije mogla izbjeći, jer nije mogla pretpostaviti da će svojim postupanjem (nepozivanjem na broj P-255/04) prouzročiti grešku prijamne službe suda. Sud, na koncu, navodi da je novi tužiteljičin podnesak s prilozima priklopljen ovom spisu, pa je tužiteljičin prijedlog o povratu u prijašnje stanje, koje je naslovila kao priziv, usvojen, te je Rješenje broj P-255/04 od 27. srpnja 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, ukinuto. Predmet je dobio novi poslovni broj 073-0-P-07-000 052. 18. Osnovni sud je dostavio apelantu tužbu na odgovor 1. veljače 2007. godine. Apelant je 1. ožujka 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 19. Na pripremnom ročištu, koje je održano 26. ožujka 2007. godine i kojem je bio nazočan apelant, a kojem nije bila nazočna uredno obaviještena tužiteljica, Osnovni sud je donio Rješenje broj 073-0-P-07-000 052 kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da pripremnom ročištu nije pristupila tužiteljica, iako je o njemu bila uredno obaviještena, te propisno upozorena na posljedice izostanka s ročišta u smislu članka 77. Zakona o parničnom postupku. Obzirom da apelant nije zahtijevao da se ročište održi, sud je, u smislu članka 84. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 7. svibnja 2007. godine. 20. Apelant je 3. srpnja 2007. godine podnio prijedlog Osnovnom sudu da stavi izvan snage privremenu mjeru određenu Rješenjem Osnovnog suda Banjaluka broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine, u smislu članka 281. Zakona o parničnom postupku, obzirom da je pravomoćno okončan postupak utvrđivanja zajedničke imovine. 21. Osnovni sud je zatražio od Osnovnog suda Banjaluka da dostavi spis broj R-293/03 na nadležni postupak. 22. Osnovni sud je Rješenjam broj 073-0-V-07-000155 od 13. studenoga 2007. godine predmetnu privremenu mjeru, kojom je apelantu zabranjeno otuđenje i opterećenje upitne nekretnine do pravomoćnog okončanja parničnog postupka, u cijelosti stavio izvan snage. Republičkoj upravi je naloženo da po pravomoćnosti Rješenja provede stavak jedan dispozitiva ovog rješenja kroz svoj popis, odnosno da izrečenu privremenu mjeru u cijelosti briše. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud navodi da je uvidom u spis toga suda broj 073-0-P-07-000052 utvrđeno da je parnični postupak povodom tužiteljičine tužbe protiv apelanta radi utvrđivanja bračne stečevine, a povodom kojeg je određena upitna privremena mjera, pravomoćno okončan rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, te je sud našao da ona više ne opravdava svoje postojanje, pa ju je, na temelju čl. 268. i 281. Zakona o parničnom postupku, u cijelosti stavio izvan snage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant u apelaciji kronološki iznosi tijek postupka pred Osnovnim sudom Banjaluka i Osnovnim sudom u Kotor Varoši. Apelant navodi da je u više navrata usmenim putem u Osnovnom sudu Banjaluka i u Osnovnom sudu Kotor Varoš tražio informaciju kada će predmet biti uzet u rad i kada će mu se dostaviti tužba na odgovor. Apelant smatra da mu je postupanjem redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) obzirom da je protiv njega, u vrijeme podnošenja apelacije, tužba podnesena prije više od tri godine, a da mu tužba nije dostavljena na odgovor. Ova povreda, smatra apelant, posebice dobiva na težini kada se ima u vidu da je Osnovni sud Banjaluka donio rješenje kojim je odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja upitne nekretnine do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji de facto i de iure nije ni počeo. Navedenom privremenom mjerom sud je apelanta ograničio da koristi imovinska prava u odnosu na upitno zemljište do okončanja postupka povodom tužiteljičine tužbe. Sve da je uplitanje u njegovu imovinu i imalo osnove u vrijeme donošenja rješenja kojim je donesena privremena mjera, apelant smatra da je ta osnova zbog tako dugog trajanja postupka nestala, posebice kada se ima u vidu da nije donesena ni prvostupanjska presuda. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 994/04 od 13. rujna 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u slučaju kada sud u roku od tri godine i devet mjeseci nije poduzeo niti jednu radnju u postupku povodom apelantičine tužbe, čime je povrijeđeno pravo na pristup sudu. 24. U dopuni apelacije apelant navodi da je Osnovni sud donio Rješenje od 26. ožujka 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, ali da nije stavio izvan snage rješenje Osnovnog suda Banjaluka kojim je određena privremena mjera, iako za to nisu postojali nikakvi proceduralni razlozi, nego je o tomu odlučeno nakon više od 7 mjeseci, rješenjem od 13. studenog 2007. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu prava na pravično suđenje i da, sukladno svojoj dosadašnjoj praksi, dosudi naknadu za nematerijalnu štetu zbog povrede navedenog ustavnog prava, te naloži Republici Srpskoj da isplati iznos od 1.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je predmet dostavljen tome sudu na nadležni postupak 29. ožujka 2004. godine i obzirom da tužba nije sadržavala sve elemente predviđene člankom 53. Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 29. svibnja 2006. godine vraćena je tužiteljici na dopunu. Ovaj sud navodi da nije imao saznanje da je tužiteljičin podnesak kojim je dopunila tužbu zaveden kao novi predmet, te je 27. srpnja 2006. godine donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Na koncu, sud navodi da je tužiteljičin priziv smatrao prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, te prijedlog usvojio i rješenje o povlačenju tužbe u cijelosti ukinuo i tužbu 1. veljače 2007. godine dostavio apelantu na odgovor. Broj 14 – Strana 154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. V. Relevantni propisi 26. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 277. Po primitku tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po primitku tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa dodacima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po primitku tužbe sa dodacima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu nakasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 281. stavak 4. Mjeru osiguranja upisanu u javne knjige sud briše po službenoj dužnosti. Članak 336. stavak 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravka ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravak ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Članak 454. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog duljine trajanja navedenog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudbenog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21). 35. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 155 Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 38. Ustavni sud konstatira da je tužiteljica, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja da upitne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u apelantovom slučaju zadaća Osnovnog suda jeste uvrđivanje da upitne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, te da je apelant dužan trpjeti da se iz upitnih nekretnina izdvoji ½ dijela u tužiteljičinu korist. Dakle, parnični postupak glede tužbe koju je podnijela tužiteljica protiv apelanta je spor građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 39. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, sukladno praksi Europskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 40. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 41. Slično tomu, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u svezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost razmatrati razdoblje koje je prethodilo 14. prosincu 1995. godine, kao nadnevku kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon toga nadnevka, budući da se samo to razdoblje ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta 15. travnja 2003. godine radi utvrđivanja bračne stečevine, a da je, prije toga, Osnovni sud Banjaluka radi osiguranja nenovčane tražbine donio Rješenje broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu da otuđuje i opterećuje sporno zemljište. Dakle, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak se ubraja u nadležnost Ustavnog suda obzirom da je započelo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 44. Podnesenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da sud utvrdi da upitna nekretnina predstavlja zajedničku bračnu stečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz predmetnog zemljišta izdvoji ½ dijela u tužiteljičinu korist i da se na temelju presude uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu sa ½ dijela. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebao biti osobito složen. b) Apelantovo ponašanje 45. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao na to da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi stim, Ustavni sud konstatira da je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu Osnovnom sudu Banjaluka 15. travnja 2003. godine, nakon što je rješenjem istog suda određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje da raspolaže i optereti upitnu nekretninu i nakon što joj je sud naložio da u roku od 30 dana podnese tužbu za utvrđivanje bračne stečevine. Ustavni sud primjećuje da je apelantu tužba dostavljena na odgovor tek 1. veljače 2007. godine, nakon čega je apelant u zakonskom roku dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant bio nazočan pripremnom ročištu održanom 26. ožujka 2007. godine, kada je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Također, Ustavni sud konstatira da je apelant podnio prijedlog 3. srpnja 2007. godine da se Rješenje Osnovnog suda Banjaluka broj R-293/03 od 26. ožujka 2003. godine stavi izvan snage, kojim je određena privremena mjera i kojom mu je zabranjeno otuđiti i opteretiti upitne nekretnine. Sve radnje u tijeku postupka apelant je poduzimao pravodobno, uredno se odazivajući pozivima suda i koristeći pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio duljini postupka, niti je poduzimao bilo kakve radnje koje bi mogle eventualno voditi odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 47. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 48. U konkretnom slučaju postupak je počeo 15. travnja 2003. godine, kada je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđivanja bračne stečevine tada nadležnom sudu u Banjaluci. Po podnesenoj tužbi Osnovni sud Banjaluka nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, već je nakon godinu dana, 29. ožujka 2004. godine, zbog promijenjene nadležnosti sudova, predmet dostavio na postupak Osnovnom sudu Kotor Varoš. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Osnovni sud, nakon više od dvije godine od primitka predmeta od Osnovnog suda u Banjaluci, 29. svibnja 2006. godine, vratio tužbu tužiteljici radi ispravka i dopune. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmet uzet u rad tek nakon više od tri godine od dana kada je tužiteljica podnijela tužbu sudu. Obzirom da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na broj predmeta pod kojim je tužba zavedena kod Osnovnog suda (P-255/04), Osnovni sud je donio rješenje kojim je tužbu smatrao povučenom. Na navedeno rješenje tužiteljica je uložila priziv 8. kolovoza 2006. godine, koji je Osnovni sud razmatrao kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje i nakon više od pet mjeseci, 5. siječnja 2007. godine, rješenjem usvojio prijedlog za povrat u Broj 14 – Strana 156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. prijašnje stanje i ukinuo rješenje od 27. srpnja 2006. godine kojim se tužba smatrala povučenom. 49. Ustavni sud primjećuje da je apelantu 1. veljače 2007. godine dostavljena tužba na odgovor, dakle, nakon manje od četiri godine od dana podnošenja tužbe, te da je tek tad saznao o sadržaju tužbenog zahtjeva upućenog protiv njega. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je 26. ožujka 2007. godine održao pripremno ročište na kojem je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer pripremnom ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju, u kojem je proteklo skoro četiri godine od dana podnošenja tužbe do konačnog odlučenja, postupak prešao granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud bez razloga, ne objašnjavajući taj postupak ni u odgovoru na apelaciju, tužiteljičinu tužbu uzeo u rad nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tome sudu dostavio na postupanje Osnovni sud u Banjaluci. Osim toga, valja podsjetiti da je predmetna tužba stajala i u Osnovnom sudu u Banjaluci skoro godinu dana, a da nije dostavljena apelantu na odgovor, iako je taj sud već donio rješenje kojim je usvojio tužiteljičin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dakle, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za poduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud, kao i onaj u Banjaluci, u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova, već su, upravo u znatnoj mjeri, odstupili od njih. 50. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba protiv njega podnesena 2003. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 1. kolovoza 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i koji se primjenjivao sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji se, prema odredbi članka 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan, u pravilu, u roku od 6 mjeseci. Međutim, Ustavni sud ponovo konstatira da je Osnovni sud tek nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tome sudu dostavljen na nadležno postupanje uzeo predmet u rad, odnosno nakon više od tri godine od dana podnošenja tužbe, a da je tek nakon četiri godine od podnošenja tužbe održao prvo ročište, 26. ožujka 2007. godine, na kojem je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije prema kojim "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudbene odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti, kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da je prvostupanjska odluka donesena u postupku pred Osnovnim sudom koji je trajao od 15. travnja 2003. godine, kao dana kada je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu, do 26. ožujka 2007. godine, kada je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom, jer uredno obaviještena tužiteljica nije pristupila pripremnom ročištu, a apelant nije zahtijevao da se ročište održi. 52. Također, Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Osnovnog suda Banjaluka od 26. ožujka 2003. godine određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje otuđiti i opteretiti upitne nekretnine, te je naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu privremene mjere. Navedenim rješenjem određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka za utvrđivanje bračne stečevine koji je tužiteljica dužna pokrenuti. Dakle, navedenom privremenom mjerom apelantu se ograničilo raspolaganje upitnom nekretninom do pravomoćnog okončanja postupka utvrđivanja zajedničke bračne stečevine koji je, kao što je već zaključeno, trajao nerazumno dugo. Također, Ustavni sud primjećuje da, u smislu članka 281. Zakona o parničnom postupku, kada se radi o mjerama osiguranja (ranije privremena mjera) koje su upisane u javne knjige, sud ih briše po službenoj dužnosti, tj. ne mora postojati zahtjev stranke za brisanje te mjere osiguranja. U konkretnom slučaju Osnovni sud je tek nakon što je apelant podnio prijedlog, 3. srpnja 2007. godine, da se privremena mjera stavi izvan snage donio Rješenje od 13. studenog 2007. godine kojim je privremenu mjeru od 26. ožujka 2003. godine stavio izvan snage. Stoga, Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak u cijelosti okončan tek donošenjem rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje kojim je određena privremena mjera u tužiteljičinu korist. 53. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom raydoblju od četiri godine i skoro osam mjeseci dovelo do štetnog utjecaja na ostvarivanje apelantovih prava i da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se poduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju osim u odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju. Pitanje kompenzacije 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 55. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. studenog 2004. godine) u kojem je utvrđen formular za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima duljine postupka. U navedenom predmetu Europski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnositelji predstavke koji mogu dokazati da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđen odgađanjima trebaju dobiti između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka bez obzira jesu li podnositelji predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir stan dard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnositelja predstavke. Odšteta Europskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena ako je podnositelj predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev za "razuman rok" članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost. 56. U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio je da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenog 2005. godine). 57. Prema odredbi članka 279. stavak 3. Zakona o parničnom postupku da rješenje o određivanju privremene mjere, odnosno mjere osiguranja ima djelovanje rješenja o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku, a da je izvršni sud ex lege dužan postupati žurno (članak 5. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku RS), Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 157 Ustavni sud konstatira, prema navedenom utvrđenom načelu, da je postupak u ovoj građanskoj stvari bio žuran. Prema tomu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u predmetnom postupku, iznosi 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke. VIII. Zaključak 58. Nedonošenjem odluke redovitog suda u vremenskom razdoblju od četiri godine i skoro osam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za utvrđivanje bračne stečevine, a nakon donesene privremene mjere, odnosno mjere osiguranja o zabrani otuđenja upitne nekretnine, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 59. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 60. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3297/06, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Saliha Alijagića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova Odluka se dostavlja Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa okonča izvršni pos tupak broj 071-0-I-07-004139 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove Odluke. Ovu odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Salih Alijagić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika podnio je 8. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tek stu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-000557 od 25. avgusta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Opštine Trebinje (u daqnjem tekstu: drugotužena) zatraženi su odgovori na apelaciju 1. novembra 2007. godine. 3. Prilikom donošewa grupne odluke broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, koja se u odnosu na Vladu Republike Srpske tiče istog činjeničnog i pravnog osnova kao u ovoj apelaciji, Ustavni sud je pribavio odgovor na apelaciju od ovog učesnika u postupku, koji je dostavljen 15. februara 2007. godine. U tom odgovoru sadržan je i odgovor na navode ove apelacije, pa nije bilo potrebe da se od navedenog učesnika u postupku odgovor pribavlja ponovo. 4. Osnovni sud je 6. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugotužena 24. decembra 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je apelantu 31. oktobra 2007. godine, odgovor Osnovnog suda 14. decembra 2007. godine, a odgovor drugotužene 27. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine obavezani su Republika Srpska, Ministarstvo trgovine i snabdijevawa (u daqnjem tekstu: prvotužena) i Opština Trebinje (u daqnjem tekstu: drugotužena) da solidarno plate apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, na ime naknade materijalne štete za repromaterijal, taksativno naveden u izreci Presude, iznos od 6.033.985,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. jula 1993. godine do isplate, kao i 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničkog postupka. 8. Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine djelimično je uvažena žalba prvotužene, podnesena posredstvom zakonskog zastupnika Republičkog javnog pravobranilaštva, i preinačena je Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine. Prvotužena i drugotužena su obavezane da apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, solidarno isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM za izuzete stvari iz poslovnih prostorija tužilaca prema zapisnicima broj 1 do 44 koje je sačinila Komisija od 21. maja 1993. godine do 27. jula 1993. godine koju je imenovalo Ratno predsjedništvo drugotužene Rješenjem broj 09-012-46-3/93 od 19. maja 1993. godine. Tuženi su obavezani da plate i zakonsku zateznu kamatu počev od 22. avgusta 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužilaca za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate počev od 27. jula 1993. godine pa do isplate je odbijen. Prvotužena i drugotužena su obavezane da solidarno naknade troškove parničkog postupka u iznosu od 49.670,00 KM, u roku od 30 dana. Žalbe drugotužene i Ministarstva trgovine i snabdijevawa RS odbačene su kao nedozvoljene, jer su podnesene samostalno, a ne putem Republičkog javnog pravobranilaštva, kao wihovog zakonskog zastupnika. 9. Osnovni sud je, povodom apelantovog predloga, kao tražioca izvršewa, donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. avgusta 2006. godine i odredio da se prinudno naplati dug u iznosu od 1.281.233,35 KM sa sporednim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. potraživawima na sredstvima na računima prvotužene i drugotužene, kao izvršenika. 10. S obzirom na to da je izvršenik uložio prigovor na navedeno rješenje o izvršenju, Osnovni sud je dopisom od 5. septembra 2006. godine naložio bankama u kojim se nalaze računi izvršenika, navedeni u tom rješenju, da vrate sudu predmetno rješenje o izvršenju, čime je ukinuta zabrana raspolagawa sredstvima izvršenika. 11. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine djelimično usvojio prigovor izvršenika, koji je sudu dostavio dokaz o isplati tražiocima izvršewa dijela potraživawa u iznosu od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. avgusta 2006. godine ostalo je na snazi. 12. Osnovni sud je 21. septembra 2006. godine rješenje o izvršenju dostavio Ministarstvu finansija-Trezor RS (u daqnjem tekstu: Trezor RS) radi sprovođewa. 13. Apelant je intervenisao u Osnovnom sudu podnescima od 20. oktobra i 27. novembra 2006. godine, tražeći da se sprovede izvršenje. Takođe se urgencijom obratio i Trezoru RS, podneskom od 20. oktobra 2006. godine, zahtijevajući da se isplati iznos od 555.703,83 KM na teret izvršenika, prvotužene i drugotužene. Apelant navodi da Osnovni sud nije preduzeo ništa povodom njegovih intervencija, niti je odgovorio na wih. 14. Okružni sud u Bawoj Luci, rješavajući o apelantovoj žalbi, kao tražioca izvršewa i izvršenika, Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo je Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Naime, zastupnik izvršenika je u prigovoru naveo da su se u izvršnom postupku koji se vodio u Osnovnom sudu u Trebinju broj I-291/04 tražioci izvršewa djelimično namirili i to da im je isplaćen putem računa NLB Razvojne banke iznos od 726.531,32 KM i Nove bawalučke banke Filijala Trebinje iznos od 14.753,19 KM. Rješenjem Okružnog suda naloženo je Osnovnom sudu da u ponovnom postupku ispita ove navode prigovora izvršenika. 15. Pred Osnovnim sudom je u toku ponovni postupak koji se vodi pod novim poslovnim brojem 071-0-I-07-004139. 16. Trezor RS je Podneskom broj 06-09-7471/06 od 22. novembra 2006. godine odgovorio apelantu, obavještavajući ga da se, u skladu sa važećim zakonskim propisima, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom obratilo Osnovnom sudu Trebinje aktom od 27. oktobra 2006. godine radi dostavljanja pravosnažne presude. Navedeno je da Osnovni sud Trebinje nije u mogućnosti da dostavi pravosnažnu presudu zbog toga što je predmetni spis u Vrhovnom sudu Republike Srpske, o čemu je obavijestio i Ministarstvo finansija svojim aktom od 6. novembra 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da su nesprovođenjem rješewa o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne presude, odnosno neizvršenjem pravosnažne presude, povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i nediskriminaciju. Apelant posebno ukazuje da u predmetnom slučaju postoje dva izvršenika, prvotužena i drugotužena. U odnosu na prvotuženu nesprovođenje rješewa o izvršenju se pravda odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 63/04 i 47/06, u daqnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), što je, shodno apelantovom mišljenju, neodrživo. Osim navedenog, apelant navodi da u odnosu na drugotuženu, kao solidarnog dužnika, nema zakonske smetnje za sprovođenje rješewa o izvršenju, ali, uprkos tome, ni protiv drugotužene se ne sprovodi rješenje o izvršenju. Pri tome apelant ukazuje da je sud prije naplate potraživawa i u odnosu na drugorednog izvršenika praktično obustavio izvršenje suprotno odredbi člana 63 Zakona o izvršnom postupku. Apelant ističe da je doveden u situaciju da nije u mogućnosti da ostvari svoj zahtjev koji je deklarativno, odlukom nadležnog suda i u propisanom postupku, dobio zaštitu. Ova zaštita je nesprovođenjem izvršewa uskraćena i time su, shodno apelantovoj ocjeni, povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 6 i 14 Evropske konvencije, odnosno II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud u svom odgovoru nije se posebno očitovao na navode apelacije o povredi apelantovih ustavnih prava, nego je iznio hronološki tok predmetnog izvršnog postupka. Osnovni sud ističe da je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 25. avgusta 2006. godine dozvolio da se prinudno izvrši pravosnažna Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Dalje navodi da je, rješavajući o prigovoru izvršenika u toj izvršnoj stvari, 18. septembra 2006. godine rješenjem djelimično usvojio prigovor izvršenika za iznos od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo je neizmijenjeno. Sud je rješenje o izvršenju 21. septembra 2006. godine dostavio na izvršenje Trezoru RS. Rješavajući o žalbama tražilaca izvršewa, odnosno apelanta i izvršenika, Okružni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo rješenje Osnovnog suda od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Postupajući shodno pravnim uputstvima Okružnog suda u Bawoj Luci, Osnovni sud je u ponovnom postupku 4. oktobra 2007. godine dostavio dopise apelantu i Osnovnom sudu u Trebinju radi pribavljanja podataka potrebnih da se donese pravilna odluka povodom prigovora izvršenika. 19. Vlada RS u svom odgovoru ukazuje da, iako država, u principu, ne može da donosi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava BiH, a zatim iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri da ograniči. Ta ograničewa moraju da sadrže legitiman ciq uz ispuwavanje uslova proporcionalnosti, što je, shodno ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska shodno važećem zakonskom rješenju apelantu isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava, te da nema povrede apelantovih ustavnih prava. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 20. Drugotužena u odgovoru na apelaciju iznosi hronološki tok postupka i ističe da su učesnici u postupku preduzimali zakonom dozvoljene radnje i da nije bilo kršewa apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 21. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1 Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivawa i izmirivawa unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daqnjem tekstu: unutrašwi dug) prema fizičkim i pravnim licima u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2 Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3 Pod unutrašwim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 159 Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć Član 4 Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama Š...Ć iskqučujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz člana 3 stav 1 tačka 3 ovog zakona. Član 6 stav 1 Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 18 Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnawima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. Član 19 Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18 ovog zakona. Š...Ć Član 20 Kamata na obaveze iz člana 18 ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verifikovane na način propisan članom 19 ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18 ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21 Obaveze iz člana 18 ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmiriće se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Član 22 U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirewa unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni da tum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može da bude realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavawa svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljaće unutrašwi dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, iskqučujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23 Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa po osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 22. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daqnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3 U članu 6 stav 1 mijewa se i glasi: 'Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzev kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 ovog zakona.' Poslije stava 1 dodaje se novi stav 2 koji glasi: 'Kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog zakona.' Član 9 Stav 1 člana 20 mijewa se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10 Član 21 mijewa se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršiće se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uslovima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. sa godišwom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom.' Član 11 Poslije člana 22 dodaje se novi član 22a, koji glasi: ' Član 22a 1. Troškovi parničkog postupka i troškovi izvršewa utvrđeni u izvršnom postupku iz buxeta Republike Srpske platiće se tražiocu izvršewa u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. 2. Iznosi troškova parničkog postupka i troškova parničkog izvršewa utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiće se u cjelokupnom iznosu bez kamata. 3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršiće se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku.'" 23. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 63 (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po zvaničnoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstvovawa, Broj 14 – Strana 160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. (2) Izvršenje će se obustaviti po zvaničnoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršewa umjesto izvršenika. (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može da sprovede." VI. Dopustivost 24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 26. Kako su i Evropski sud za qudska prava i Ustavni sud u svojim prijašwim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpqivawa pravnih lijekova ukazali, odredba iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06 i "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 39/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 27. Imajući u vidu navedena stanovišta, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog nedonošewa rješewa o izvršenju pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog zakonskih smetwi za izvršenje pravosnažne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 28. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 29. Osim toga, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispuwava usloveu pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da je nesprovođenjem rješewa o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i nediskriminaciju iz čl. II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Ustavni sud konstatuje da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što se ne sprovodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kom su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantu solidarno isplate dosuđenu naknadu materijalne štete sa zateznim kamatama i troškove postupka. U pogledu ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za qudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20). 33. Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, izgradio je i sopstvenu praksu shodno kojoj se izvršavanje pravosnažne sudske presude smatra sastavnim dijelom "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, odluke Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine i broj AP 981/04 od 20. decembra 2005. godine). Navedeno stanovište Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda može da se primijeni i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, takođe, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zakqučio da je član 6 stav 1 Evropske Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 161 konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale obavezu izvršewa sudske presude. 34. Osim navedene prakse Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija osnovanih u skladu sa Aneksom 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Na primjer, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna uprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6 Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Takođe, Om buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". 35. U konkretnom slučaju apelant je nadležnom sudu podnio predlog za donošenje rješewa o izvršenju pravosnažne izvršne presude, koja se ne izvršava zbog nedonošewa rješewa o izvršenju predmetne presude iako Zakon o izvršnom postupku predviđa hitno postupanje u postupku izvršewa sudskih odluka. 36. Budući da solidarni dužnici nisu u cijelosti isplatili svoj dug apelantu u paricionom roku, na apelantov predlog Osnovni sud je donio rješenje kojim je dozvolio prinudno izvršenje. Navedeno rješenje se nije sprovodilo jer je taj sud, u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, predmet dostavio Trezoru RS i ukinuo zapljenu računa izvršenika. Ustavni sud se u odnosu na pitanje opravdanosti zakonodavnog uplitawa u izvršenje pravosnažne presude poziva na svoje stanovište povodom istog činjeničnog i pravnog pitawa, usvojeno u Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine. Ustavni sud je smatrao da se primjenom odredbi Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud je zakqučio da se ovo čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Ustavni sud zapaža iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda da je nakon podnošewa apelacije promijenjena pravna situacija u predmetnom slučaju. Prob lem više nije, kako se to u apelaciji navodi, nesprovođenje rješewa o izvršenju, nego nedonošenje rješewa o izvršenju. Naime, Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine ukinuto je rješenjem drugostepenog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak, koji još uvijek nije okončan. Nedonošenjem rješewa u predmetnom izvršnom postupku, iako Zakon o izvršnom postupku u članu 5 propisuje izvršnom sudu obavezu da hitno postupa, Osnovni sud je otvorio pitanje efektivnog pristupa sudu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant onemogućen da isposluje potpuno izvršenje pravosnažne Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine za iznos dosuđenih potraživawa koji je ostao neplaćen zbog nepostupawa Osnovnog suda u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je, zbog propusta Osnovnog suda da u ponovnom postupku hitno donese rješenje o izvršenju u predmetu broj 071-0-I-07-004139, povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, kao suštinski seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 39. Imajući u vidu zakqučke u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije, kada Osnovni sud ne postupa sa odgovarajućom hitnošću pri donošenju rješewa o izvršenju pravosnažne sudske odluke. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3297/06, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Saliha Alijagića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova Odluka dostavlja se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča izvršni postupak broj 071-0-I-07-004139 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Ovu odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Broj 14 – Strana 162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Salih Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika podnio je 8. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženi su odgovori na apelaciju 1. novembra 2007. godine. 3. Prilikom donošenja grupne odluke broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, koja se u odnosu na Vladu Republike Srpske tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj apelaciji, Ustavni sud je pribavio odgovor na apelaciju od ovog učesnika u postupku, koji je dostavljen 15. februara 2007. godine. U tom odgovoru sadržan je i odgovor na navode ove apelacije, pa nije bilo potrebe da se od navedenog učesnika u postupku odgovor pribavlja ponovo. 4. Osnovni sud je 6. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugotužena 24. decembra 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je apelantu 31. oktobra 2007. godine, odgovor Osnovnog suda 14. decembra 2007. godine, a odgovor drugotužene 27. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine obavezani su Republika Srpska, Ministarstvo trgovine i snabdijevanja (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) da solidarno plate apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, na ime naknade materijalne štete za repromaterijal, taksativno naveden u izreci Presude, iznos od 6.033.985,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. jula 1993. godine do isplate, kao i 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka. 8. Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine djelimično je uvažena žalba prvotužene, podnesena posredstvom zakonskog zastupnika Republičkog javnog pravobranilaštva, i preinačena je Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine. Prvotužena i drugotužena su obavezane da apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, solidarno isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM za izuzete stvari iz poslovnih prostorija tužilaca prema zapisnicima broj 1 do 44 koje je sačinila Komisija od 21. maja 1993. godine do 27. jula 1993. godine koju je imenovalo Ratno predsjedništvo drugotužene Rješenjem broj 09-012-46-3/93 od 19. maja 1993. godine. Tuženi su obavezani da plate i zakonsku zateznu kamatu počevši od 22. augusta 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužilaca za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine pa do isplate je odbijen. Prvotužena i drugotužena su obavezane da solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 49.670,00 KM, u roku od 30 dana. Žalbe drugotužene i Ministarstva trgovine i snabdijevanja RS odbačene su kao nedopuštene, jer su podnesene samostalno, a ne putem Republičkog javnog pravobranilaštva, kao njihovog zakonskog zastupnika. 9. Osnovni sud je, povodom apelantovog prijedloga, kao tražioca izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine i odredio da se prinudno naplati dug u iznosu od 1.281.233,35 KM sa sporednim potraživanjima na sredstvima na računima prvotužene i drugotužene, kao izvršenika. 10. S obzirom na to da je izvršenik uložio prigovor na navedeno rješenje o izvršenju, Osnovni sud je dopisom od 5. septembra 2006. godine naložio bankama u kojim se nalaze računi izvršenika, navedeni u tom rješenju, da vrate sudu predmetno rješenje o izvršenju, čime je ukinuta zabrana raspolaganja sredstvima izvršenika. 11. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine djelimično usvojio prigovor izvršenika, koji je sudu dostavio dokaz o isplati tražiocima izvršenja dijela potraživanja u iznosu od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine ostalo je na snazi. 12. Osnovni sud je 21. septembra 2006. godine rješenje o izvršenju dostavio Ministarstvu finansija-Trezor RS (u daljnjem tekstu: Trezor RS) radi provođenja. 13. Apelant je intervenirao u Osnovnom sudu podnescima od 20. oktobra i 27. novembra 2006. godine, tražeći da se provede izvršenje. Također se urgencijom obratio i Trezoru RS, podneskom od 20. oktobra 2006. godine, zahtijevajući da se isplati iznos od 555.703,83 KM na teret izvršenika, prvotužene i drugotužene. Apelant navodi da Osnovni sud nije preduzeo ništa povodom njegovih intervencija, niti je odgovorio na njih. 14. Okružni sud u Banjoj Luci, rješavajući o apelantovoj žalbi, kao tražioca izvršenja i izvršenika, Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo je Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Naime, zastupnik izvršenika je u prigovoru naveo da su se u izvršnom postupku koji se vodio u Osnovnom sudu u Trebinju broj I-291/04 tražioci izvršenja djelimično namirili i to da im je isplaćen putem računa NLB Razvojne banke iznos od 726.531,32 KM i Nove banjalučke banke Filijala Trebinje iznos od 14.753,19 KM. Rješenjem Okružnog suda naloženo je Osnovnom sudu da u ponovnom postupku ispita ove navode prigovora izvršenika. 15. Pred Osnovnim sudom je u toku ponovni postupak koji se vodi pod novim poslovnim brojem 071-0-I-07-004139. 16. Trezor RS je Podneskom broj 06-09-7471/06 od 22. novembra 2006. godine odgovorio apelantu, obavještavajući ga da se, u skladu sa važećim zakonskim propisima, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom obratilo Osnovnom sudu Trebinje aktom od 27. oktobra 2006. godine radi dostavljanja pravosnažne presude. Navedeno je da Osnovni sud Trebinje nije u mogućnosti dostaviti pravosnažnu presudu zbog toga što je predmetni spis u Vrhovnom sudu Republike Srpske, o čemu je obavijestio i Ministarstvo finansija svojim aktom od 6. novembra 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da su neprovođenjem rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne presude, odnosno neizvršenjem pravosnažne presude, povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i nediskriminaciju. Apelant posebno ukazuje da u predmetnom slučaju postoje dva izvršenika, prvotužena i drugotužena. U odnosu na prvotuženu neprovođenje rješenja o izvršenju se pravda odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 63/04 i 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), što je, prema apelantovom mišljenju, neodrživo. Osim navedenog, apelant navodi da u odnosu na drugotuženu, kao solidarnog dužnika, nema zakonske smetnje za provođenje rješenja o izvršenju, ali, uprkos tome, ni protiv drugotužene se ne provodi rješenje o izvršenju. Pri tome apelant ukazuje da je sud prije naplate potraživanja i u odnosu na drugorednog izvršenika praktično obustavio izvršenje suprotno odredbi člana 63. Zakona o izvršnom postupku. Apelant ističe da je doveden u situaciju da nije u mogućnosti da ostvari svoj zahtjev koji je deklarativno, odlukom nadležnog suda i u Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 163 propisanom postupku, dobio zaštitu. Ova zaštita je neprovođenjem izvršenja uskraćena i time su, prema apelantovoj ocjeni, povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije, odnosno II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud u svom odgovoru nije se posebno očitovao na navode apelacije o povredi apelantovih ustavnih prava, nego je iznio hronološki tok predmetnog izvršnog postupka. Osnovni sud ističe da je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine dopustio da se prinudno izvrši pravosnažna Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Dalje navodi da je, rješavajući o prigovoru izvršenika u toj izvršnoj stvari, 18. septembra 2006. godine rješenjem djelimično usvojio prigovor izvršenika za iznos od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo je neizmijenjeno. Sud je rješenje o izvršenju 21. septembra 2006. godine dostavio na izvršenje Trezoru RS. Rješavajući o žalbama tražilaca izvršenja, odnosno apelanta i izvršenika, Okružni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo rješenje Osnovnog suda od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Postupajući prema pravnim uputstvima Okružnog suda u Banjoj Luci, Osnovni sud je u ponovnom postupku 4. oktobra 2007. godine dostavio dopise apelantu i Osnovnom sudu u Trebinju radi pribavljanja podataka potrebnih da se donese pravilna odluka povodom prigovora izvršenika. 19. Vlada RS u svom odgovoru ukazuje da, iako država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, a zatim iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ta ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantu isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava, te da nema povrede apelantovih ustavnih prava. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 20. Drugotužena u odgovoru na apelaciju iznosi hronološki tok postupka i ističe da su učesnici u postupku preduzimali zakonom dopuštene radnje i da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 21. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3. Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć Član 4. Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama Š...Ć isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona. Član 6. stav 1. Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Član 19. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog zakona. Š...Ć Član 20. Kamata na obaveze iz člana 18. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verificirane na način propisan članom 19. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18. ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21. Obaveze iz člana 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Član 22. U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni da - tum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." Broj 14 – Strana 164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 22. Zakon o izmjenama i dopunam a Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3. U članu 6. stav 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. ovog zakona.' Poslije stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi: 'Kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona.' Član 9. Stav 1. člana 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10. Član 21. mijenja se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom. ' Član 11. Poslije člana 22. dodaje se novi član 22.a, koji glasi: 'Član 22.a 1. Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz budžeta Republike Srpske platit će se tražiocu izvršenja u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. 2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez 3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršit će se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku. '" 23. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 63. (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. (2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršenika. (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti." VI. Dopustivost 24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, odredba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06 i "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 39/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 27. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog nedonošenja rješenja o izvršenju pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog zakonskih smetnji za izvršenje pravosnažne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 28. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 29. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da je neprovođenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 165 "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Ustavni sud konstatira da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantu solidarno isplate dosuđenu naknadu materijalne štete sa zateznim kamatama i troškove postupka. U pogledu ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20). 33. Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, izgradio je i vlastitu praksu prema kojoj se izvršavanje pravosnažne sudske presude smatra sastavnim dijelom "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, odluke Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine i broj AP 981/04 od 20. decembra 2005. godine). Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale obavezu izvršenja sudske presude. 34. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija osnovanih u skladu sa Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe". 35. U konkretnom slučaju apelant je nadležnom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju pravosnažne izvršne presude, koja se ne izvršava zbog nedonošenja rješenja o izvršenju predmetne presude iako Zakon o izvršnom postupku predviđa hitno postupanje u postupku izvršenja sudskih odluka. 36. Budući da solidarni dužnici nisu u cijelosti isplatili svoj dug apelantu u paricionom roku, na apelantov prijedlog Osnovni sud je donio rješenje kojim je dopustio prinudno izvršenje. Navedeno rješenje se nije provodilo jer je taj sud, u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, predmet dostavio Trezoru RS i ukinuo zapljenu računa izvršenika. Ustavni sud se u odnosu na pitanje opravdanosti zakonodavnog uplitanja u izvršenje pravosnažne presude poziva na svoj stav povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, usvojen u Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine. Ustavni sud je smatrao da se primjenom odredaba Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud je zaključio da se ovo čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Ustavni sud zapaža iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda da je nakon podnošenja apelacije promijenjena pravna situacija u predmetnom slučaju. Prob lem više nije, kako se to u apelaciji navodi, neprovođenje rješenja o izvršenju, nego nedonošenje rješenja o izvršenju. Naime, Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine ukinuto je rješenjem drugostepenog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak, koji još uvijek nije okončan. Nedonošenjem rješenja u predmetnom izvršnom postupku, iako Zakon o izvršnom postupku u članu 5. propisuje izvršnom sudu obavezu da hitno postupa, Osnovni sud je otvorio pitanje efektivnog pristupa sudu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant onemogućen da isposluje potpuno izvršenje pravosnažne Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine za iznos dosuđenih potraživanja koji je ostao neplaćen zbog nepostupanja Osnovnog suda u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog propusta Osnovnog suda da u ponovnom postupku hitno donese rješenje o izvršenju u predmetu broj 071-0-I-07-004139, povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, kao suštinski seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 39. Imajući u vidu zaključke u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, kada Osnovni sud ne postupa sa odgovarajućom Broj 14 – Strana 166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. hitnošću pri donošenju rješenja o izvršenju pravosnažne sudske odluke. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3297/06, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Saliha Alijagića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova Odluka se dostavlja Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja okonča izvršni postupak broj 071-0-I-07-004139 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove Odluke. Ovu odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Salih Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika podnio je 8. prosinca 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovedbe Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-000557 od 25. kolovoza 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženi su odgovori na apelaciju 1. studenoga 2007. godine. 3. Prigodom donošenja skupne odluke broj AP 1211/06 od 13. prosinca 2007. godine, koja se u odnosu na Vladu Republike Srpske tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj apelaciji, Ustavni sud je pribavio odgovor na apelaciju od ovog sudionika u postupku, koji je dostavljen 15. veljače 2007. godine. U tome odgovoru sadržan je i odgovor na navode ove apelacije, pa nije bilo potrebe da se od navedenog sudionika u postupku odgovor pribavlja ponovno. 4. Osnovni sud je 6. prosinca 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugotužena 24. prosinca 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je apelantu 31. listopada 2007. godine, odgovor Osnovnog suda 14. prosinca 2007. godine, a odgovor drugotužene 27. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. listopada 2003. godine obvezani su Republika Srpska, Ministarstvo trgovine i opskrbe (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) da solidarno plate apelantu, kao prvotužitelju, i Muameru Alijagiću, kao drugotužitelju, na ime naknade materijalne štete za repromaterijal, taksativno naveden u izreci Presude, iznos od 6.033.985,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 1993. godine do isplate, kao i 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka. 8. Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. studenog 2005. godine djelomično je uvažen priziv prvotužene, podnesen posredstvom zakonskog zastupnika Republičkog javnog pravobraniteljstva, i preinačena je Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. listopada 2003. godine. Prvotužena i drugotužena su obvezane apelantu, kao prvotužitelju, i Muameru Alijagiću, kao drugotužitelju, solidarno isplatiti na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM za izuzete stvari iz poslovnih prostorija tužitelja prema zapisnicima broj 1 do 44 koje je sačinilo Povjerenstvo od 21. svibnja 1993. godine do 27. srpnja 1993. godine koje je imenovalo Ratno predsjedništvo drugotužene Rješenjem broj 09-012-46-3/93 od 19. svibnja 1993. godine. Tuženi su obvezani platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od 22. kolovoza 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate počevši od 27. srpnja 1993. godine pa do isplate je odbijen. Prvotužena i drugotužena su obvezane solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 49.670,00 KM, u roku od 30 dana. Prizivi drugotužene i Ministarstva trgovine i opskrbe RS odbačeni su kao nedopušteni, jer su podneseni samostalno, a ne putem Republičkog javnog pravobraniteljstva, kao njihovoga zakonskog zastupnika. 9. Osnovni sud je, povodom apelantovog prijedloga, kao tražitelja izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. kolovoza 2006. godine i odredio da se prinudno naplati dug u iznosu od 1.281.233,35 KM sa sporednim tražbinama na sredstvima na računima prvotužene i drugotužene, kao izvršenika. 10. Obzirom da je izvršenik uložio prigovor na navedeno rješenje o izvršenju, Osnovni sud je dopisom od 5. rujna 2006. godine naložio bankama u kojim se nalaze računi izvršenika, navedeni u tome rješenju, da vrate sudu predmetno rješenje o izvršenju, čime je ukinuta zabrana raspolaganja sredstvima izvršenika. 11. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 18. rujna 2006. godine djelomično usvojio prigovor izvršenika, koji je sudu dostavio dokaz o isplati tražiteljima izvršenja dijela tražbina u iznosu od 726.531,52 KM, a u ostalome dijelu Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. kolovoza 2006. godine ostalo je na snazi. 12. Osnovni sud je 21. rujna 2006. godine rješenje o izvršenju dostavio Ministarstvu financija- Trezor RS (u daljnjem tekstu: Trezor RS) radi provedbe. 13. Apelant je intervenirao u Osnovnom sudu podnescima od 20. listopada i 27. studenog 2006. godine, tražeći da se provede 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/08 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 167 izvršenje. Također se urgencijom obratio i Trezoru RS, podneskom od 20. listopada 2006. godine, zahtijevajući da se isplati iznos od 555.703,83 KM na teret izvršenika, prvotužene i drugotužene. Apelant navodi da Osnovni sud nije poduzeo ništa glede njegovih intervencija, niti je odgovorio na njih. 14. Okružni sud u Banjaluci, rješavajući o apelantovom prizivu, kao tražitelja izvršenja i izvršenika, Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. srpnja 2007. godine ukinuo je Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. rujna 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Naime, zastupnik izvršenika je u prigovoru naveo da su se u izvršnom postupku koji se vodio u Osnovnom sudu u Trebinju broj I-291/04 tražitelji izvršenja djelomično namirili i to da im je isplaćen putem računa NLB Razvojne banke iznos od 726.531,32 KM i Nove banjalučke banke Filijala Trebinje iznos od 14.753,19 KM. Rješenjem Okružnog suda naloženo je Osnovnom sudu da u ponovnom postupku ispita ove navode prigovora izvršenika. 15. Pred Osnovnim sudom je u tijeku ponovni postupak koji se vodi pod novim poslovnim brojem 071-0-I-07-004139. 16. Trezor RS je Podneskom broj 06-09-7471/06 od 22. studenog 2006. godine odgovorio apelantu, obavještavajući ga da se, sukladno važećim zakonskim propisima, Ministarstvo financija-Sektor za trezor i upravljanje dugom obratilo Osnovnom sudu Trebinje aktom od 27. listopada 2006. godine radi dostave pravomoćne presude. Navedeno je da Osnovni sud Trebinje nije u mogućnosti dostaviti pravomoćnu presudu zbog toga što je predmetni spis u Vrhovnom sudu Republike Srpske, o čemu je obavijestio i Ministarstvo financija svojim aktom od 6. studenog 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da su neprovedbom rješenja o izvršenju, koje je doneseno na temelju pravomoćne presude, odnosno neizvršenjem pravomoćne presude, povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i nediskriminaciju. Apelant posebice ukazuje da u predmetnom slučaju postoje dva izvršenika, prvotužena i drugotužena. U odnosu na prvotuženu neprovedba rješenja o izvršenju se pravda odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 63/04 i 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu), što je, prema apelantovom mišljenju, neodrživo. Osim navedenog, apelant navodi da u odnosu na drugotuženu, kao solidarnog dužnika, nema zakonske smetnje za provedbu rješenja o izvršenju, ali, usprkos tomu, ni protiv drugotužene se ne provodi rješenje o izvršenju. Pri tomu apelant ukazuje da je sud prije naplate tražbine i u odnosu na drugorednog izvršenika praktično obustavio izvršenje protivno odredbi članka 63. Zakona o izvršnom postupku. Apelant ističe da je doveden u situaciju da nije u mogućnosti ostvariti svoj zahtjev koji je deklarativno, odlukom nadležnog suda i u propisanom postupku, dobio zaštitu. Ova zaštita je neprovedbom izvršenja uskraćena i time su, prema apelantovoj ocjeni, povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 6. i 14. Europske konvencije, odnosno II/3.(e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud u svom odgovoru nije se posebice očitovao na navode apelacije o povredi apelantovih ustavnih prava, nego je iznio kronološki tijek predmetnog izvršnog postupka. Osnovni sud ističe da je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 25. kolovoza 2006. godine dopustio da se prinudno izvrši pravomoćna Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. studenog 2005. godine. Dalje navodi da je, rješavajući o prigovoru izvršenika u toj izvršnoj stvari, 18. rujna 2006. godine rješenjem djelomično usvojio prigovor izvršenika za iznos od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo je neizmijenjeno. Sud je rješenje o izvršenju 21. rujna 2006. godine dostavio na izvršenje Trezoru RS. Rješavajući o prizivima tražitelja izvršenja, odnosno apelanta i izvršenika, Okružni sud u Banjaluci je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. srpnja 2007. godine ukinuo rješenje Osnovnog suda od 18. rujna 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Postupajući prema pravnim uputama Okružnog suda u Banjaluci, Osnovni sud je u ponovnom postupku 4. listopada 2007. godine dostavio dopise apelantu i Osnovnom sudu u Trebinju radi pribavljanja podataka potrebnih da se donese pravilna odluka glede prigovora izvršenika. 19. Vlada RS u svom odgovoru ukazuje da, iako država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava BiH, a potom iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ta ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantu isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava, te da nema povrede apelantovih ustavnih prava. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 20. Drugotužena u odgovoru na apelaciju iznosi kronološki tijek postupka i ističe da su sudionici u postupku poduzimali zakonom dopuštene radnje i da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 21. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Članak 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM. Članak 2. Izmirenje unutarnjeg duga vrši se sukladno odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Članak 3. Pod unutarnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obveze po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine u iznosu do 600,00 milijuna KM.Š...Ć Članak 4. Pod općim obvezama podrazumijevaju se obveze nastale do 31. prosinca 2002. godine, i to: Š...Ć4. obveze po izvršnim sudbenim odlukama Š...Ć isključujući sudbene odluke i odluke drugih nadležnih tijela po osnovi Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz članka 3. stavak 1. točka 3. ovog zakona. Članak 6. stavak 1. Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600,00 milijuna KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim osobama kojima je pravomoćnim sudbenim odlukama ili izvansudbenim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim osobama kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Broj 14 – Strana 168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Članak 19. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih tražbina po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom. Sudovi su obvezni dostavljati Ministarstvu financija pravomoćne sudbene presude i ostale sudbene odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz članka 18. ovog zakona. Š...Ć Članak 20. Kamata na obveze iz članka 18. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Ukoliko su obveze verificirane na način propisan člankom 19. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članku 18. ovog zakona, razlika se otpisuje razmjernim umanjenjem pojedinačnih obveza i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 21. Obveze iz članka 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. prosinca 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. bez kamate. Članak 22. U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdan od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutarnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni nadnevak po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica sukladno odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdane sukladno ovom zakonu predstavljat će unutarnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obvezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovi međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo financija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Članak 23. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina po osnovi izvršnih odluka na teret proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina iz proračuna Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. lipnja 2004. godine." 22. Zakon o izmjenama i dopunam a Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 3. U članku 6. stavak 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obvezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. ovog zakona.' Poslije stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 'Kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona.' Članak 9. Stavak 1. članka 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudbenim presudama koje se obračunavaju u tijeku verifikacije pojedinačnih tražbina po osnovi materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Članak 10. Članak 21. mijenja se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. lipnja 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije sukladno ovom zakonu. ' Članak 11. Poslije članka 22. dodaje se novi članak 22.a, koji glasi: ' Članak 22.a 1. Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz proračuna Republike Srpske platit će se tražitelju izvršenja u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu financija. 2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravomoćnim sudbenim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez kamata. 3. Isplata troškova iz prethodnog stavka ovog članka vršit će se sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku. '" 23. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Članak 63. (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. (2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, sukladno odredbama koje uređuju obligacijske odnose, treća osoba ispuni obvezu prema tražitelju izvršenja umjesto izvršenika. (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. Kako su i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u svezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, odredba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 169 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06 i "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 39/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. studenog 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 27. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog nedonošenja rješenja o izvršenju pravomoćne i izvršne sudbene presude, odnosno zbog zakonskih smetnji za izvršenje pravomoćne sudbene presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 28. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudbenog sustavu države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se prilagode zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 29. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da je neprovedbom rješenja o izvršenju sudbene presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i nediskriminaciju iz čl. II/3.(e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. Ustavni sud konstatira da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što se ne provodi rješenje o izvršenju pravomoćne sudbene odluke kojom su prvotužena i drugotužena obvezane apelantu solidarno isplatiti dosuđenu naknadu materijalne štete sa zateznim kamatama i troškove postupka. Glede ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40), prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvaća "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudbene odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije dane strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudbene odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20). 33. Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, izgradio je i vlastitu praksu prema kojoj se izvršavanje pravomoćne sudbene presude smatra sastavnim dijelom "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, odluke Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine i broj AP 981/04 od 20. prosinca 2005. godine). Navedeno stajalište Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudbene odluke. Na koncu, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale obvezu izvršenja sudbene presude. 34. Osim navedene prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija utemeljenih sukladno Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini glede stajališta da neizvršavanje pravomoćnih sudbenih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Primjerice, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obvezi da pomogne u izvršenju sudbene odluke". Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine) našao je povredu članka 6. Europske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnositelja prijave". Također, Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvješća od 13. travnja 1999. godine) našao je povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banjaluke da izvrši konačnu i obvezujuću odluku, koju je donijelo Povjerenstvo utemeljeno prema Aneksu 7. u korist podnositelja priziva". 35. U konkretnom slučaju apelant je nadležnom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju pravomoćne izvršne presude, koja se ne izvršava zbog nedonošenja rješenja o izvršenju predmetne presude iako Zakon o izvršnom postupku predviđa žurno postupanje u postupku izvršenja sudbenih odluka. Broj 14 – Strana 170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. 36. Budući da solidarni dužnici nisu u cijelosti isplatili svoj dug apelantu u paricijskom roku, na apelantov prijedlog Osnovni sud je donio rješenje kojim je dopustio prinudno izvršenje. Navedeno rješenje se nije provodilo jer je taj sud, sukladno odredbama Zakona o unutarnjem dugu, predmet dostavio Trezoru RS i ukinuo zapljenu računa izvršenika. Ustavni sud se u odnosu na pitanje opravdanosti zakonodavnog uplitanja u izvršenje pravomoćne presude poziva na svoje stajalište glede istog činjeničnog i pravnog pitanja, usvojeno u Odluci broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine. Ustavni sud je smatrao da se primjenom odredaba Zakona o unutarnjem dugu onemogućava izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka na način i u opsegu utvrđenim pravomoćnim sudbenim odlukama. Ustavni sud je zaključio da se ovo čini mjerama koje krše načelo "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca, što je oprečno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Ustavni sud zapaža iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda da je nakon podnošenja apelacije promijenjena pravna situacija u predmetnom slučaju. Prob lem više nije, kako se to u apelaciji navodi, neprovedba rješenja o izvršenju, nego nedonošenje rješenja o izvršenju. Naime, Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. rujna 2006. godine ukinuto je rješenjem drugostupanjskog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak, koji još uvijek nije okončan. Nedonošenjem rješenja u predmetnom izvršnom postupku, iako Zakon o izvršnom postupku u članku 5. propisuje izvršnom sudu obvezu da žurno postupa, Osnovni sud je otvorio pitanje efektivnog pristupa sudu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant onemogućen isposlovati potpuno izvršenje pravomoćne Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. studenog 2005. godine za iznos dosuđenih tražbina koji je ostao neplaćen zbog nepostupanja Osnovnog suda sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog propusta Osnovnog suda da u ponovnom postupku žurno donese rješenje o izvršenju u predmetu broj 071-0-I-07-004139, povrijeđeno apelantovo pravo na učinkovit pristup sudu, kao bitni seg ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 39. Imajući u vidu zaključke u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije, kada Osnovni sud ne postupa sa odgovarajućom žurnošću prigodom donošenja rješenja o izvršenju pravomoćne sudbene odluke. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. GRAD MOSTAR Na osnovu člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list Republike BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), člana 104.a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercego - vačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04) i člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04), gradonačelnik Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANOVA ŠKOLSKO G ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKOLE BLAGAJ MOSTAR Član 1. Razrješavaju se dužnosti članstva u Školskom odboru Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar na lični zahtjev: 1.ESMA REPEŠA, član iz reda zaposlenika i 2.IZETA SARIĆ, član iz reda osnivača. Član 2. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1907/08 3. marta/ožujka 2008. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104. a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE U KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠK OLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKO LE BLAGAJ MOSTAR Član 1. U Školski odbor Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar imenuju se: 1.AJLA MEMIĆ, član iz reda zaposlenika i 2.ZIJAD JUSUFOVIĆ, član iz reda osnivača. Član 2. Mandat članova Školskog odbora iz člana 1. ovog Rješenja traje do isteka vremena na koje je imenovan Školski odbor. Član 3. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06/2-40-1907/08-1 3. marta/ožujka 2008. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. Na osnovu člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list Republike BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), člana. 52. stav 3. Zakona o socijalnoj zaštiti ("Službene novine Hercego vačko- neretvanskog kantona", broj 3/05) i člana 43. Statuta Grada Mostara ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04), gradonačelnik Grada Mostara donosi Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 171 RJEŠENJE O PRESTANKU MANDATA ČLANA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE "DJEČIJI DOM" MOSTAR Član 1. Utvrđuje se da je SABAHETI KADIĆ prestao mandat člana Upravnog odbora Javne ustanove "Dječiji dom" Mostar, zbog smrti imenovane." Član 2. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 02-05-2711/08 7. marta/ožujka 2008. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. Na osnovu članu 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 52, Zakona o socijalnoj zaštiti ("Službene novine Hercegovačko- neretvanskog kantona", broj 3/05), člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05) i člana 43. Statuta Grada Mostara ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04), gradonačelnik Grada Mostara donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG O DBORA JAVNE USTANOVE "DJEČIJI DO M" MOSTAR Član 1. U Upravni odbor Javne ustanove "Dječiji dom" Mostar imenuje se: 1.AMIR JAZVIN, za člana iz reda stručnih djelatnika Ustanove. Član 2. Mandat člana Upravnog odbora iz člana 1. ovog Rješenja traje do isteka vremena na koje je Upravni odbor imenovan. Član 3. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 02-05-2710/08 7. marta/ožujka 2008. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. OPĆINA CAZIN Na osnovu člana 13. Odluke o osnivanju JU "Komunalno - stambeni fond" općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 6/05 i 1/06) a u vezi člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i člana 139. Statuta Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/02 i 6/05) u predmetu imenovanja u organe tijela čiji je osnivač Općina Cazin, općinski načelnik, u svojstvu odgovornog javnog službenika, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA UP RAVNOG ODBORA JU "KOMUNALNO-S TAMBENI FOND" OPĆINE CAZIN I. Za člana Upravnog odbora JU "Komunalno-stambeni fond" Općine Cazin imenuje se: 1.SUAD ROŠIĆ, dipl. ekonomista II. Mandat imenovanog traje do isteka mandata ostalih članova Upravnog odbora. III. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Općine Cazin" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/N-05-1055/08 11. marta/ožujka 2008. godine Cazin Općinski načelnik Nermin Ogrešević, s. r. Na osnovu člana 22. stav 6. tačka 10. Odluke o usklađivanju Odluke o organizovanju JKP "Vodovod" Cazin od 23. novembra 2002. godine u skladu sa Zakonom o privrednim društvima i Zakonom o javnim preduzećima ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/05) a u vezi člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima ("Službene novine Federacije BiH", člana 139. Statuta Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/02 i 6/05) u predmetu imenovanja u organe tijela čiji je osnivač Općina Cazin, općinski načelnik, u svojstvu odgovornog javnog službenika, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JKP "VODO VOD" D.O.O. CAZIN I. Za člana Nadzornog odbora JKP "Vodovod" d.o.o. Cazin imenuje se: 1.MUHAMED BAJRIĆ, ekonomista. II. Mandat imenovanog traje do isteka mandata ostalih članova Nadzornog odbora. III. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Općine Cazin" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/N-05-1056/08 11. marta/ožujka 2008. godine Cazin Općinski načelnik Nermin Ogrešević, s. r. Na osnovu člana 21. Odluke o osnivanju JU "Komunalno- stambeni fond" Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 6/05 i 1/06) a u vezi člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i člana 139. Statuta Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/02 i 6/05) u predmetu imenovanja u organe tijela čiji je osnivač Općina Cazin, općinski načelnik, u svojstvu odgovornog javnog službenika, donosi Broj 14 – Strana 172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA NADZORNOG ODBORA JU "KOMUNALNO- - STAMBENI FOND" OPĆINE CAZIN I. Za predsjednika Nadzornog odbora JU "Komunalno- stambeni fond" Općine Cazin imenuje se: 1.RUSMIR SAMARDŽIĆ, dipl. ecc. II. Mandat imenovanog traje do isteka mandata ostalih članova Nadzornog odbora. III. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Općine Cazin" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/N-05-1054/08 11. marta/ožujka 2008. godine Cazin Općinski načelnik Nermin Ogrešević, s. r. Na osnovu člana 22. stav 6. tačka 9. Odluke o usklađivanju Odluke o organizovanju JKP "Čistoća" Cazin od 23. novembra 2002. godine u skladu sa Zakonom o privrednim društvima i Zakonom o javnim preduzećima ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/05) a u vezi člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i člana 139. Statuta Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin", broj 2/02 i 6/05) u predmetu imenovanja u organe tijela čiji je osnivač Općina Cazin, općinski načelnik, u svojstvu odgovornog javnog službenika, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JKP "ČISTOĆA" D.O.O. CAZIN I. Za člana Nadzornog odbora JKP "Čistoća" d.o.o. Cazin imenuje se:. 1.MIRSAD KALJIKOVIĆ, dipl. ecc. II. Mandat imenovanog traje do isteka mandata ostalih članova Nadzornog odbora. III. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Općine Cazin" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/N-05-1053/08 11. marta/ožujka 2008. godine Cazin Općinski načelnik Nermin Ogrešević, s. r. OPĆINA QUBUŠKI Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), članka 111. Statuta Općine Ljubuški ("Službeni glasnik Općine Ljubuški", broj 4/06), članka 4. stavak 2. Odluke o utvrđivanju uvjeta i kriterija za konačna imenovanja na poziciju u regulirana tijela Općine Ljubuški ("Službeni glasnik Općine Ljubuški", broj 3/05), Općinsko vijeće Ljubuški na XXVII. sjednici održanoj 7. ožujka 2008. godine u predmetu imenovanja predsjednika Nadzornog odbora JP Ra dio Ljubuški d.o.o. Ljubuški, nakon provedenog postupka izbora, objave u Dnevnom listu 16. siječnja 2008. godine i "Službenim novinama Federacije BiH" 23. siječnja 2008. godine, i utvrđivanja rang liste kandidata, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA NADZORNOG ODBORA JP RA DIO LJUBUŠKI D.O.O. LJUBUŠKI I. NIKICA (VESELKO) BUBALO iz Ljubuškog dipl. iur. imenuje se na dužnost predsjednika Nadzornog odbora JP Ra dio Ljubuški d.o.o. Ljubuški. II. Imenovanje se vrši do isteka mandata ostalih članova Nadzornog odbora. III. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenom glasniku Općine Ljubuški" i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-448/08 7. ožujka/marta 2008. godine Ljubuški Predsjednik Općinskog vijeća Davorin Medić, v. r. Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), članka 111. Statuta Općine Ljubuški ("Službe ni glasnik Općine Ljubuški", broj 4/06), članka 4. stavak 2. Odluke o utvrđivanju uvjeta i kriterija za konačna imenovanja na poziciju u regulirana tijela Općine Ljubuški ("Službeni glasnik Općine Ljubuški", broj 3/05), Općinsko vijeće Ljubuški na XXVII. sjednici održanoj 7. ožujka 2008. godine u predmetu imenovanja člana Nadzornog odbora JKP Ljubuški d.o.o. Ljubuški, nakon provedenog postupka izbora, objave u Dnevnom listu 16. siječnja 2008. godine i "Službenim novinama Federacije BiH" 23. siječnja 2008. godine, i utvrđivanja rang liste kandidata, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JAVNOG KOMUNALNOG P ODUZEĆA LJUBUŠKI D.O.O. I. ROB ERT (ANTE) VIDOVIĆ iz Ljubuškog, dipl. iur. ime - nuje se na dužnost člana Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški d.o.o. II. Imenovanje se vrši do isteka mandata ostalih članova Nadzornog odbora. III. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenom glasniku Općine Ljubuški" i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-450/08 7. ožujka/marta 2008. godine Ljubuški Predsjednik Općinskog vijeća Davorin Medić, v. r. Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 173 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 17. Zakona o osnivanju Javne ustanove Kantonalni zavod za zdravstveno osiguranje ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 11/97 i 2/98), a u vezi sa čla - nom 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenova - njima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03) i člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-doboj - skog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06), Vlada Zeničko-doboj - skog kantona, na 51. sjednici održanoj 12. marta 2008. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU DI REKTORA KANTONALNOG ZAVODA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA I MIRZETA SUBAŠIĆ, dipl.ecc. iz Matuzića, općina Doboj- Jug, imenuje se na poziciju direktora Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, na mandatni pe riod od četiri godine. II. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službe - nim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-8475/08 12. marta/ožujka 2008. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. LUTRIJA BOSNE I HERCEGOVINE D.O.O. SARAJEVO Na osnovu člana 26. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05 i člana 13. Statuta Lutrije Bosne i Hercegovine, Upravni odbor Lutrije Bosne i Hercegovine, a nakon provedenog konkursa za izbor Odbora za reviziju Lutrije BiH, na sjednici održanoj 28. februara 2008. godine, donio je ODLUKU O IZBORU ODBORA ZA REVIZIJU 1.Upravni odbor Lutrije Bosne i Hercegovine, nakon provo - đenja konkursa za izbor Odbora za reviziju, izabrao je slje - de će kandidate za Odbor za reviziju Lutrije Bosne i Herce - govine: –DŽEVAD NEKIĆ, predsjednik –FATIMA DRINČIĆ, član –FRANJO ŠARAVANJA, član 2.Federalno ministarstvo finansija-financija aktom broj 01-49-679/08-2 od 12.02.2008. godine, dalo je saglasnost na izbor Odbora za reviziju. 3.Odluka stu pa na snagu danom donošenja. Broj 01-9-273-7/08 28. februara/veljače 2008. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Zdravko Rajić, s. r. ISPRAVKE Po izvršenom sravwivanju sa Izvornikom teksta utvrđeno je da su se u Zakonu o porezu na dobit ("Službene novine Federacije BiH", broj 97/07), na srpskom jeziku potkrale štamparske greške pa se na osnovu člana 203. stav 2. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i člana 200. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, daje ISPRAVKA ZAKONA O POREZU NA DOBIT (objavljenog na srpskom jeziku) 1.U članu 16. stav (3) umjesto riječi: "stava" (1)" treba da stoje riječi: "st. (1) i (2)". 2.U poglavqu IV PORESKI TRETMAN PROM JENE OBLIKA DRUŠTVA I LIKVIDACIJA OBVEZ - NI KA, podnaslov "2. Likvidacija" trba da stoji ispred člana 27. 3.U članu 29. umjesto broja "26" treba da stoji broj "27". Sekretar Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Izmir Haxiavdić, s. r. Sekretar Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Anto Baotić, s. r. Po izvršenom sravnjivanju sa Izvornikom teksta utvrđeno je da su se u Zakonu o porezu na dobit ("Službene novine Federacije BiH", broj 97/07), na bosanskom jeziku potkrale štamparske greške pa se na osnovu člana 203. stav 2. Poslovnika Predstavni - čkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i člana 200. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, daje ISPRAVKA ZAKONA O POREZU NA DOBIT (objavljenog na bosanskom jeziku) 1.U članu 16. stav (3) umjesto riječi: "stava" (1)" treba da stoje riječi: "st. (1) i (2)". 2.U poglavlju IV POREZNI TRETMAN PROMJENE OBLIKA DRUŠTVA I LIKVIDACIJA OBVEZNI KA, podnaslov "2. Likvidacija" treba da stoji ispred člana 27. 3.U članu 29. umjesto broja "26" treba da stoji broj "27". Sekretar Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Izmir Hadžiavdić, s. r. Sekretar Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Anto Baotić, s. r. Po izvršenom sravnjivanju sa Izvornikom teksta utvrđeno je da su se u Zakonu o porezu na dobit ("Službene novine Federacije BiH", broj 97/07), na hrvatskom jeziku potkrale tiskarske greške pa se na temelju članka 203. stavak 2. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i članka 200. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, daje ISPRAVKA ZAKONA O POREZU NA DOBIT (objavljenog na hrvatskom jeziku) 1.U članku 16. stavak (3) umjesto riječi: "stavak" (1)" treba da stoje riječi: "st. (1) i (2)". 2.U poglavlju IV. POREZNI TRETMAN PROMJENE OBLIKA DRUŠTVA I LIKVIDACIJA OBVEZNIKA, podnaslov "2. Likvidacija" treba da stoji ispred članka 27. 3.U članku 29. umjesto broja "26" treba da stoji broj "27". Tajnik Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Izmir Hadžiavdić, v. r. Tajnik Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH Anto Baotić, v. r. Broj 14 – Strana 174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. SADRŽAJ PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 213Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (srpski jezik) 1 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (bosanski jezik) 4 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (hrvatski jezik) 6 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 214Odluka o davanju saglasnosti na Elaborat o zajedn i - čkom ulaganju u IP "Krivaja" d.o.o. Zavidovići (srpski jezik) 9 Odluka o davanju saglasnosti na Elaborat o zajedničkom ulaganju u IP "Krivaja" d.o.o. Zavidovići (bosanski jezik) 9 Odluka o davanju suglasnosti na Elaborat o zajedničkom ulaganju u IP "Krivaja" d.o.o. Zavidovići (hrvatski jezik)10 215Odluka o usvajanju Programa raspodjele sredstava Učešće Vlade FBiH u sufinansiranju projekata kantona i lokalnih zajednica - zaštita kulturnog i graditeljskog naslijeđa utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja 10 216Odluka o privremenom stavljanju van snage Odluke o usvajanju Programa raspodjele sredstava Učešće Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u sufinansiranju projekata kantona i lokalnih zajednica - zaštita kulturnog i graditeljskog naslijeđa utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja 11 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/ FINANCIJA 217Pravilnik o evidenciji vanjskog duga u Federaciji Bosne i Hercegovine 11 218Pravilnik o evidenciji unutrašnjeg duga u Federaciji Bosne i Hercegovine 15 219Pravilnik o potrebnoj dokumentaciji za izdavanje prethodnog odobrenja kantonu, općini ili gradu za zaduženje i izdavanje garancije po osnovu unutrašnjeg duga 19 220Pravilnik o pratećoj dokumentaciji za davanje prethodne saglasnosti za zaduženje kantona, općine, grada ili javnog preduzeća po osnovu vanjskog duga 19 221Pravilnik o pratećoj dokumentaciji i informacijama neophodnim u proceduri donošenja odluke o izdavanju garancije Federacije Bosne i Hercegovine i procentu premije i provizije za izdavanje garancije 20 222Pravilnik o evidenciji garancija u Federaciji Bosne i Hercegovine 20 FEDERALNO MINISTA RSTVO PRAVDE 223Rješenje o imenovanju Radne skupine 24 224Rješenje o imenovanju Radne skupine 24 225Rješenje o imenovanju Radne skupine 25 226Rješenje o imenovanju Povjerenstva za provođenje postupka javne nabavke, roba, usluga i opreme za 2008. godinu 25 227Rješenje o imenovanju Povjerenstva za utvrđivanje ispunjavanja zakonskih uvjeta kandidata za imenovanje direktora i zamjenika direktora kazneno-popravnih zavoda u Federaciji BiH 25 228Rješenje o imenovanju Radne skupine 26 229Rješenje o imenovanju Stručnog povjerenstva za utvrđivanje prijedloga liste sudskih tumača 26 FEDERALNO MINISTARSTVO POQOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 230Rješenje o imenovanju Radne grupe za izradu prijedloga odluka o naknadama i načinu njihove raspodjele na području veterinarstva 27 VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 069-0-Su-08-000421 27 Rješenje broj 069-0-Su-08-000435 27 USTAVNI SUD FEDERACIJ E BOSNE I HERCEGOVINE Presuda broj U-24/07 (srpski jezik) 28 Presuda broj U-24/07 (bosanski jezik) 29 Presuda broj U-24/07 (hrvatski jezik) 30 Presuda broj U-26/07 (srpski jezik) 31 Presuda broj U-26/07 (bosanski jezik) 33 Presuda broj U-26/07 (hrvatski jezik) 34 DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Odluka o privremenom uređivanju tehničkih norma tiva za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih objekata (srpski jezik) 35 Odluka o privremenom uređivanju tehničkih normativa za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih objekata (bosanski jezik) 35 Odluka o privremenom uređivanju tehničkih normativa za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih objekata (hrvatski jezik) 35 KONKURENCIJSKI SAVJET/ VIJ EĆE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-01-26-041-10-II/07 (srpski jezik) 36 Rješenje broj 01-01-26-041-10-II/07 (bosanski jezik)38 Rješenje broj 01-01-26-041-10-II/07 (hrvatski jezik)40 Rješenje broj 01-05-26-036-8-II/07 (srpski jezik) 42 Rješenje broj 01-05-26-036-8-II/07 (bosanski jezik)44 Rješenje broj 01-05-26-036-8-II/07 (hrvatski jezik)46 CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o povlačenju iz opticaja novčanica, apoena 1 konvertibilne marke (srpski jezik) 48 Odluka o povlačenju iz opticaja novčanica, apoena 1 konvertibilne marke (bosanski jezik) 48 Odluka o povlačenju iz optjecaja novčanica, apoena 1 konvertibilne marke (hrvatski jezik) 49 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 149/06 (srpski jezik) 49 Odluka broj AP 149/06 (bosanski jezik) 54 Odluka broj AP 149/06 (hrvatski jezik) 59 Odluka broj AP 840/06 (srpski jezik) 64 Odluka broj AP 840/06 (bosanski jezik) 67 Odluka broj AP 840/06 (hrvatski jezik) 70 Odluka broj AP 884/06 (srpski jezik) 73 Odluka broj AP 884/06 (bosanski jezik) 76 Odluka broj AP 884/06 (hrvatski jezik) 80 Odluka broj AP 1328/06 (srpski jezik) 83 Odluka broj AP 1328/06 (bosanski jezik) 87 Odluka broj AP 1328/06 (hrvatski jezik) 90 Odluka broj AP 1789/06 (srpski jezik) 94 Odluka broj AP 1789/06 (bosanski jezik) 97 Odluka broj AP 1789/06 (hrvatski jezik) 101 Ponedjeljak, 24.3.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 14 – Strana 175 Odluka broj AP 1908/06 (srpski jezik) 105 Odluka broj AP 1908/06 (bosanski jezik) 108 Odluka broj AP 1908/06 (hrvatski jezik) 111 Odluka broj AP 1920/06 (srpski jezik) 114 Odluka broj AP 1920/06 (bosanski jezik) 118 Odluka broj AP 1920/06 (hrvatski jezik) 122 Odluka broj AP 2884/06 (srpski jezik) 126 Odluka broj AP 2884/06 (bosanski jezik) 128 Odluka broj AP 2884/06 (hrvatski jezik) 131 Odluka broj AP 2998/07 (srpski jezik) 133 Odluka broj AP 2998/07 (bosanski jezik) 136 Odluka broj AP 2998/07 (hrvatski jezik) 139 Odluka broj AP 3211/06 (srpski jezik) 141 Odluka broj AP 3211/06 (bosanski jezik) 147 Odluka broj AP 3211/06 (hrvatski jezik) 152 Odluka broj AP 3297/06 (srpski jezik) 157 Odluka broj AP 3297/06 (bosanski jezik) 161 Odluka broj AP 3297/06 (hrvatski jezik) 166 GRAD MOSTAR Rješenje o razrješenju članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar 170 Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar170 Rješenje o prestanku mandata člana Upravnog odbora Javne ustanove "Dječiji dom" Mostar 170 Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Javne ustanove "Dječiji dom" Mostar 171 OPĆINA CAZIN Rješenje o konačnom imenovanju člana Upravnog odbora JU "Komunalno-stambeni fond" Općine Cazin171 Rješenje o konačnom imenovanju člana Nadzornog odbora JKP "Vodovod" d.o.o. Cazin 171 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika Nadzornog odbora JU "Komunalno-stambeni fond" Općine Cazin 171 Rješenje o konačnom imenovanju člana Nadzornog odbora JKP "Čistoća" d.o.o. Cazin 172 OPĆINA QUBUŠKI Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika Nadzornog odbora JP Ra dio Ljubuški d.o.o. Ljubuški172 Rješenje o konačnom imenovanju člana Nadzornog odbora Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški d.o.o. 172 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KA NTONA Rješenje o konačnom imenovanju direktora Kantonal - nog zavoda zdravstvenog osiguranja 173 LUTRIJA BOSNE I HERCEGOVI NE D.O.O. SARAJEVO Odluka o izboru Odbora za reviziju 173 ISPRAVKE Ispravka Zakona o porezu na dobit (objavljenog na srpskom jeziku) 173 Ispravka Zakona o porezu na dobit (objavljenog na bosanskom jeziku) 173 Ispravka Zakona o porezu na dobit (objavljenog na hrvatskom jeziku) 173 Broj 14 – Strana 176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 24.3.2008. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK d.d. BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku