O imenovanju Komisije za javne nabavke
8 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 8/06, 24/06 i 70/06), člana 5. i 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/05), i člana 13. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federal- nog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata br. 03-02-331/05 od 25.5.2005. godine, federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata/federalni ministar za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE 1. Imenuje se Komisija za javne nabavke za budžetsku 2008. godinu u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, u sastavu: 1. SALKO BEBA, predsjednik Komisije 2. SELVEDINA AHMEDSPAHIĆ, član 3. SENADA BAKOTIĆ, član 4. DRAGANA MEDIĆ, član 5. RUŽICA ALILOVIĆ, član 6. NIJAZ MEŠIĆ, tehnički sekretar 2. Zadatak Komisije je da sačini plan rada, razradi kriterije i način odabira najpovoljnijih ponuđača za nabavku roba, radova i usluga, te provede postupak odabira najpovoljnijih ponuđača na slijedećim lotovima: –LOT 1 - Uredski materijal, pribor i toneri –LOT 2 - Isporuka goriva i maziva za službena vozila i goriva za grijanje –LOT 3 - Održavanje i servisiranje vozila –LOT 4 - Vulkanizerske usluge i nabavke guma za slu- žbena vozila –LOT 5 - Pranje službenih vozila –LOT 6 - Održavanje računarske opreme, kopir aparata, fax aparata i telefonskih aparata –LOT 7 - Kolektivno osiguranje uposlenika ministarstva, osiguranje službenih vozila, –LOT 8 - Redovna registracija i teh. pregled vozila –LOT 9 - Uredska oprema: anatomske stolice, kanc. sto- lovi, kanc. itisoni –LOT 10 - Nabavka računarske opreme: kompjuteri, ske- neri. USB, kopir aparat, lap-top –LOT 11 - Usluge za održavanje seminara i radno-konsul- tativnih sastanaka –LOT 12 - Usluge i radovi tekućeg održavanja radnih pro- storija –LOT 13 - Isporuka ogrevnog drveta i uglja Komisija će u toku budžetske 2008. godine vršiti odabir nabavke u skladu sa Planom nabavke i po zahtjevu ministra zavisno od uslova provoditi postupak direktnog sporazumije- vanja, konkurentskog zahtjeva ili otvorenog postupka javnih nabavki. 3. Komisija je ovlaštena za provođenje postupka nabavke od dana donošenja odluke o formiranju komisije do okončanja svih poslova vezanih za nabavku, prikupljanje ponuda, otvaranja istih, ocjenjivanja ponuda i pravljenja prijedloga za zaključivanje ugovora u skladu sa članom 33. Zakonom o javnim nabavkama i člana 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama. 4. Komisija je dužna da nakon okončanja svakog postupka, dostavi ministru obrazloženu preporuku za zaključenje ugovora zajedno sa izvještajima o radu. 5. Komisija je dužna formirati i voditi osnovni dosije u kojem će biti: rješenje o imenovanju, plan rada, zapisnici o radu, izvještaji, prijedlozi i rješenja o naknadama članovima Komisije. 6. Za rad i angažovanje na navedenim poslovima članovima Komisije, i sekretaru isplatit će se novčana naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja fede- ralnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05), nakon što ministar prihvati Izvještaj o radu Komisije, koji se u toku budžetske godine podnosi tri puta. 7. Komisija daje prijedlog i po rješenju ministra angažuje eksperte za određeni predmet nabavke. Imenovanje eksperta neće se posebno objavljivati u Službenim novinama, a rješenje o imenovanju priložit će se u dosije Komisije. 8. Ovo Rješenje stupa na snagu danom uručenja članovima Komisije a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-49-21/08 7. januara/siječnja 2008. godine Sarajevo Ministar Zahid Crnkić,s.r. KOMISIJA ZA KONCESIJE FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 28. stav 4. Zakona o koncesijama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02 i 60/06), čl.31.-40. Pravila o postupku dodjele koncesija ("Službene novine Federacije BiH", broj 68/06) i člana 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99) u vezi zahtjeva Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije br. 01-2-49-2-113/06-1 od 03.07.2006. i br. 05-17-4144/05-3 od 18.09.2006. godine vezanih za akte br. 05-17-3420/07 od 26.10.2007. godine, te br. 05-17-3420/07 od 12.11.2007. godine; br. 05-17-3420/07 od 14.07.2007. godine i br. 05-34-4110/07 od 21.11.2007. godine, za dobijanje ovlaštenja za pregovore sa ponuđačem "Intrade - energija" d.o.o. Sarajevo koji je podnio zahtjev za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude pozivajući se na član 28. Zakona o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02 i 61/06), Komisija za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine u sastavu: dr.sc. Šefik Koričić, predsjednik; Ilija Ćorić, zamjenik predsjednika; mr. Sakib Slijepčević, član; mr. Mirsad Hasanić, član; Dragan Miovčić, član; Pero Šandrk, član i dva promjenljiva člana imenovana od strane Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije: Miralem Variščić i Derviš Dizdarević, na sjednici Komisije 30. novembra 2007. godine jednoglasno donosi ODLUKU O DAVANJU OVLAŠTENJA ZA PREGOVORE 1. Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije daje se ovlaštenje za pregovore sa ponuđačem "Intrade - energija" d.o.o. Sarajevo koji je podnio prijedlog za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude za objekte HE Glava- tičevo - kompenzacioni bazen3x9,5MW,HEBje limići 2 x 50 MW i RHE Bjelimići 2 x 300 MW (u daljnjem tekstu: predmet koncesije). 2. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije će pregovarati u skladu sa osnovnim polaznim vrijednostima navedenim u dokumentu: Platforma - Smjernice za pregovore o elementima ugovora o koncesiji, koji je dostavljen Komisiji za koncesije, vodeći računa o interesima lokalne zajednice - Općine Konjic, te u pregovorima zahtijevati od ponuđača iz tačke 1. ove Odluke korištenje najsavremenije tehnologije koja omogućava visok stepen iskorištenosti potencijala i visok stepen zaštite okoliša u skladu sa najvišim standardima Evropske unije i određivanje mjera zaštite stanovništva posebno u slučaju plimskog vala. Pored elemenata iz prethodnog stava Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije će se pridržavati odredbi i važećih Pravila o postupku dodjele koncesije ("Službene novine Federacije BiH", br. 68/06). 3. Komisija za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine zadržava pravo da prati proces pregovaranja i/ili da traži dostavu i pregled dokumentacije u procesu pregovaranja. 4. Po okončanju postupka dodjele koncesija za izgradnju hidroenergetskih objekata iz tačke 1. ove Odluke, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će posebnom odlukom dati saglasnost za dodjelu koncesije i zaključivanje ugovora sa koncesionarom. 5. U pogledu konkretnih upita vezanih za uspostavu zahtjeva za dobijanje ovlaštenja za pregovore smatramo potrebnim da FMERI pripremi i dostavi, ali ne ograničavajući se na slijedeće: 5.1. Usaglašavanje sa prostornim planovima Zadužuje se FMERI da zajedno sa Federalnim ministarstvom prostornog uređenja uplani hidroenergetske objekte koji su predmet koncesije u Prostorni plan područja posebnih obilježja u Federaciji BiH, na koji će se način i usaglasiti sa Odlukom o utvrđivanju Igmana, Bjelašnice i kanjona Rakitnice područjem posebnih obilježja od značaja za Federaciju BiH na predmetne koncesione objekte ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/05). 5.2. Koncesiona naknada U zahjevu za dodjelu koncesije FMERI treba predložiti i osnove za utvrđivanje visine i raspodjelu koncesione nakna- de u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju koncesione nakna- de ("Službene novine Federacije BiH", br. 17/06) Pravila o postupku dodjele koncesija ("Službene novine Federacije BiH", br. 68/06) i Dokumentom o politici dodjele koncesije. 5.3. Primjena BOT modela Kako se radi o vrlo kompleksnom modelu nepoznatom u praksi BiH i regionu, FMERI treba da sagleda i način primjene BOT modela u slučaju samoinicijativne ponude, ali i sa aspekta primjene člana 28. Zakona o koncesijama. 5.4. Primjena propisa U pogledu primjene propisa možemo konstatovati neophod- nost primjene svih zakona i drugih propisa iz oblasti na koje se odnosi realizacija predmeta koncesije, ali i vjerovatnu potrebu donošenja novih propisa i harmoniziranja pozitivnih propisa u daljem postupku dodjele koncesije po osnovu zahtjeva za samoinicijativnom ponudom. 6. Smatramo da mišljenje Komisije za koncesije iz ovog akta zajedno sa ovlaštenjem za pregovore, FMERI treba dostaviti kao dokumentaciju u prilogu predloženih zaključaka iz Informacije o preispitivanju Odluke o proglašenju javnog interesa, pristupanju pripremi izgradnje elektroenergetskih objekata, izboru strateških partnera i pristupanju dodjeli koncesija, koje treba da donese Vlada F BiH. Smatramo da ovim dokumentom doprinosimo donošenju pozitivne ocjene Odluke Vlade F BiH o proglašenju javnog interesa, pristu- panju pripremi izgradnje elektroenergetskih objekata, izboru strateških partnera i pristupanju dodjeli koncesija. Ovaj doku- ment može predstavljati i podlogu Vladi F BiH za realizaciju zaključka Parlamenta F BiH o potrebi preispitivanja navedene Odluke. Ovim bi ista bila u potpunosti usklađena sa pozitiv- nim propisima koji regulišu pitanje dodjele koncesija u F BiH, ali i samoinicijativna ponuda "Intrade-energija" d.o.o. Sarajevo bi mogla ući u dalju zakonsku proceduru kompetentnog razmatranja. 7. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije treba, nakon donošenja zaključaka iz tačke 4. ovog odobrenja od strane Vlade F BiH, otpočeti pregovore, te objaviti zahtjev ponuđača "Intrade - energija" d.o.o. Sarajevo u sredstvima javnog informisanja, postupiti po zaključcima Vlade F BiH, te pribaviti odgovarajuće akte i dokumentaciju u cilju formi- ranja konačnog prijedloga odluke po zahtjevu za dodjelu koncesije za predmet koncesije po osnovu samoinicijativne ponude društva "Intrade - energija" d.o.o. Sarajevo, koji će dostaviti Komisiji za koncesije Federacije BiH na dalji postupak. 8. FMERI je obavezan zatražiti od ponuđača "Intrade - energija" d.o.o. Sarajevo uplatu - dostavu depozita u iznosu od najmanje 1% projekovane vrijednosti predmetne investi- cije i to u roku od 5 dana od dobijanja saglasnosti za otpo- činjanje postupka pregovoranja ili najkasnije prije početka pregovora a nakon donošenja zaključaka Vlade Federacije BiH iz tačke 4. ovog odobrenja. 9. Odobrenje za pregovore i mišljenje Komisije za koncesije dato u ovom aktu treba posmatrati u njihovom jedinstvu. Broj 01-149-2-113/06 30. novembra/studenoga 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije dr. sc.Šefik Koričić,s.r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99, 33/04), i člana 15. st. (2) Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Službene novine Federacije BiH", br. 7/06), rješavajući po zahtjevu društva "MIMS" d.o.o. Sarajevo, koje zastupa direktor Vahid Pašović u predmetu izdavanja odobrenja za tender ponudu za preuzimanje društva "TUZLA - REMONT" d.d.Tuzla, na 172. sjednici, održanoj 27. decembra 2007.godine, donosi RJEŠENJE 1. ODOBRAVA se tender ponuda za preuzimanje društva "TUZLA - REMONT" d.d.Tuzla. 2. Rješenje stupa na snagu danom donošenja, i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04/3-19-682/07 27. decembra/prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr.Hasan Ćelam,s.r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, na sjednici održanoj 27. decembra 2007. godine, rješavajući u predmetu emitenta "Tekstilna industrija" d.d. Mostar, a na temelju članka 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05), sukladno članku 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi RJEŠENJE BRIŠE SE, emitent"Tekstilna industrija" d.d. Mostar,iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (registarski broj 01-265), upisan po Rješenju broj 03-19-25/02 od 31.01.2002. godine. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federa- cije BiH". Broj 03/2-19-679/07 27. decembra/prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr.Hasan Ćelam,s.r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), člana 101. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98 i 36/99) i člana 9. Pravilnika o uslovima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim licima i privrednim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), na zahtjev ENESA (HASAN) EFENDIĆA, na 171. sjednici održanoj 19. decembra 2007. godine, donijela je odluku da se izda DOZVOLA ZA OBAVLJANJE BROKERSKIH I DILERSKIH POSLOVA U PROMETU VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA 1. ENES (HASAN) EFENDIĆ, rođen 1976. godine u Vogošći stalno nastanjen u Sarajevu, na adresi Višnjik br. 5., koji je stručni ispit za sticanje dozvole položio dana 18.07.2007. godine, dozvoljava se obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima, koje može obavljati isključivo kao uposlenik pravne osobe kojoj je Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine izdala dozvolu za obavljanje poslova posredovanja u prometu vrijednosnim papirima. 2. Dozvola stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04/3-19-676/07 19. decembra/prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr.Hasan Ćelam,s.r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), člana 101. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98 i 36/99) i člana 9. Pravilnika o uslovima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim licima i privrednim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), na zahtjev MAIDE (HAJRUDIN) GOPO, na 171. sjednici, održanoj 19. decembra 2007. godine, donijela je odluku da se izda DOZVOLA ZA OBAVLJANJE BROKERSKIH I DILERSKIH POSLOVA U PROMETU VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA 1. MAIDA (HAJRUDIN) GOPO, rođenoj 1985. godine u Gračanici, stalno nastanjenoj u Sarajevu, na adresi Grba- vička 131., koja je stručni ispit za sticanje dozvole položila dana 27.11.2007. godine, dozvoljava se obavljanje broker- skih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima, koje poslove može obavljati isključivo kao uposlenik pravne osobe kojoj je Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine izdala dozvolu za obavljanje poslova posredovanja u prometu vrijednosnim papirima. 2. Dozvola stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04/3-19-677/07 19. decembra/prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr.Hasan Ćelam,s.r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), člana 70. Zakona o organizaciji uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 7. Zakona o zrakoplovstvu BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), Odluke o delegiranju funkcija entitetskim direkcijama iz oblasti izdavanja dozvola i vazduhoplovne medicine, aerodroma, aerodromskih službi i objekata, izdavanja potvrda vazdušnom operatoru, odobravanje letova, sigurnosti civilnog vazduho- plovstva i vazduhoplovne statistike ("Službeni glasnik BiH", broj 28/04), članova 67. Pravilnika o stručnoj spremi, ispitima i dozvolama za rad članova posade vazduhoplova ("Službeni list SFRJ", broj 2/80), člana 4. Uputstva o načinu izdavanja, produžavanja i oduzimanja dozvola, odobrenja i ovlaštenja zrakoplovnom i drugom stručnom osoblju i izdavanju odobrenja za rad organizacijama koje vrše osposobljavanje osoblja i zdravstvenim ustanovama ("Službeni glasnik BiH", broj 46/04), te Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 03/2-1-104-1/07 od 5.4.2007. godine, a na osnovu podnesene prijave profesionalnog pilota helikoptera Mušić Mujo, za polaganje ispita za sticanje ovlaštenja letenja za tip helikoptera EC-120B, direktor Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo - Federalne direkcije za civilnu avijaciju donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE ISPITA ZA STICANJE OVLAŠTENJA LETENJA ZA TIP HELIKOPTERA EC-120B 1. U cilju provođenja ispita za sticanje ovlaštenja letenja za tip helikoptera EC-120B formira se Komisija u sastavu: 1. ENES MUJEZINOVIĆ - predsjednik 2. FRANCI LAJOVIC, FI(H), ispitivač, član 3. ŠKUFCA PRIMOŽ, član 2. Komisija će sa kandidatom utvrditi vrijeme i mjesto polaga- nja ispita. 3. Komisija će izvještaj o rezultatima provedenog ispita dostaviti Sektoru za bezbjednost zračnog prometa i sigurnost FED CAD u roku od 7 dana nakon provedenog ispita. 4. Podnosilac zahtjeva snosi troškove organizacije, provođenja ispita i naknada za sticanje ovlaštenja letenja za tip helikop- tera EC-120B u skladu sa članom 3. Naredbe o visini nakna- da za utvrđivanje osposobljenosti zrakoplovnog osoblja i drugog stručnog osoblja, izdavanje odobrenja za rad organizacijama za obuku i zdravstvenim ustanovama koje obavljaju ljekarske preglede zrakoplovnog i drugog stručnog osoblja i organizacijama za održavanje zrakoplova ("Službe- ne novine Federacije BiH", br. 71/06). Broj 10-2-27-61-60-1/07 28. decembra/prosinca 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 158/06, rješavajući apelacijuMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2, i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova se odluka dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija i Milan Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banjaluke, su podnijeli 27. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i "Banjalučke banke" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) je zatražena 6. travnja 2007. godine, a od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 9. svibnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Osnovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 3. svibnja 2007. godine, Okružni sud 7. lipnja 2007. godine, dok je tužena odgovor na apelaciju dostavila 30. travnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene je dostavljen apelantu 6. rujna 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. svibnja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. listopada 2004. godine, obvezana je tužena "isplatiti pravnom predniku apelanata Vojku Ćulumu novčani depozit s devizne štedne knjižice u iznosu od 168.499,11 DM, te prema istome temelju platiti iznos od 411,61 DM, sve s pripadajućom kamatom počevši od 30. lipnja 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.000,00 KM s kamatom počevši od 2. svibnja 2001. godine pa do isplate. 7. Pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-19212/04, koje je Osnovni sud donio 10. studenoga 2004. godine, apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrloga Vojka Ćuluma. 8. Tužena je 5. siječnja 2005. godine protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. listopada 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj odluka još nije donesena. 9. Rješenjem Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. ožujka 2005. godine, dopušteno je izvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. svibnja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. listopada 2004. godine. 10. Apelanti su se obraćali tuženoj i Agenciji za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija) urgirajući provedbu navedenoga rješenja o izvršenju. 11. Agencija je podneskom broj 02-23-507-2/05 od 18. svibnja 2005. godine obavijestila apelante da je pribavila podatke od tužene i ustvrdila postojanje zakonske smetnje za izvršenjem predmetnoga rješenja o izvršenju sadržane u odredbama članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnome postupku, odnosno članka 231.a. Zakona o izvršnome postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03 i 85/03), kojima je određeno odlaganje primjene Zakona o izvršnome postupku do donošenja zasebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema temelju isplate stare devizne štednje. Nadalje je navedeno da i odredbe članka 3. točka 2. i čl. 11. do 15. donesenoga Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), kojima je reguliran način isplate stare devizne štednje, predstavljaju zakonsku smetnju za izvršenje predmetnoga rješenja. Apelanti su upućeni da se kao tražitelji izvršenja, sukladno tada važećem članku 12. Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske, obrate Vladi, odnosno Ministarstvu financija Republike Srpske radi evidentiranja njihovoga potraživanja prema temelju isplate stare devizne štednje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su im zbog neprovedbe Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine, kojim je dopušteno izvršenje pravomoćne i izvršne sudske presude, odnosno zbog neisplate dosuđenih potraživanja prema temelju stare devizne štednje, povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, imovinu i učinkovit pravni lijek iz čl. II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije. Apelanti su također tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršenja pravomoćne presude i to po 2.000,00 KM svakom od njih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je tužena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. listopada 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj još nije donesena odluka, pa predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena, budući, prema ocjeni tog suda, nisu iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu. 14. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neutemeljena jer je taj sud usvojio prijedlog apelanata za dozvolu izvršenja na temelju pravomoćne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. svibnja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. listopada 2004. godine, tj. donio je Rješenje o izvršenju broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine, te je Rješenjem broj I-3422/04 od 4. ožujka 2005. godine odbio izvršenikov prigovor s prijedlogom za odlaganjem izvršenja, kao neutemeljen i navedeno rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi. 15. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da kao izvršenik u izvršnoj stvari apelanata kao tražitelja izvršenja nije izvršila Rješenje Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine, jer su postojale zakonske smetnje za njegovim izvršenjem. Tužena je ukazala na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnome postupku ("Službeni glasnik RS" broj 85/03), kojima je regulirano odlaganje primjene članka 231. Zakona o izvršnome postupku do donošenja zasebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema temelju isplata stare devizne štednje. Također je ukazala i da odredbe nakon tog donesenoga Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04) kojim je reguliran način isplate stare devizne štednje, nisu dale pravo tuženoj na isplatu stare devizne štednje, zbog čega je ona predložila sudu da prema odredbi članka 170. stavak 2. Zakona o izvršnome postupku obustavi postupak izvršenja. U međuvremenu je na razini Bosne i Hercegovine donijet Zakon o izmirenju obveza prema temelju računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06 od 14. travnja 2006. godine) u kojemu je u članku 27. regulirano izvršenje sudskih presuda koje imaju povjeritelji za račune stare devizne štednje. Tim je člankom propisano da i takva potraživanja podliježu verificiranju s ciljem registriranja potraživanja, što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda koje su povjeritelji dužni dostaviti agencijama uz zahtjev za verificiranjem. Prema navedenome, tužena zaključuje da nema obvezu izvršiti Rješenje Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. veljače 2005. godine, te da nije povrijedila prava apelanata, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 16.Zakon o izvršnome postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav potraživanja ili osobite okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Članak 23. (1) Izvršne su isprave: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje.Š...Ć Članak 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljnim ispunjenjem.Š...Ć Članak 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanoga potraživanja prema izvršeniku se može provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Članak 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje prema odredbama glave XII ovoga zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu izvršenikovih sredstava i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne naravi sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Članak 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončat će se prema odredbama ovoga zakona. Članak 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganjem i prekidom izvršenja neće se primjenjivati u izvršnome postupku. Članak 231.a Primjena članka 231. Zakona odlaže se do donošenja zasebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema temelju isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata prema temelju ostalih sudskihodluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na temelju potraživanja iz razdoblja ratnih djelovanja između 20. svibnja 1992. i 19. lipnja 1996. godine. Članak 232. Danom stupanja na snagu ovoga zakona prestaju važiti odredbe Zakona o izvršnome postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 17.Zakon o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. srpnja 2004. godine, izmjene objavljene u "Službenom glasniku RS" broj 47/06 od 11. svibnja 2006. godine) Članak 1. Ovim se zakonom uređuje postupak, način i rokovi ustvrđivanja i izmirivanja unutarnjega duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama, u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM. Članak 2. Izmirenje unutarnjega duga se vrši sukladno odredbama ovoga zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. Obveze prema temelju unutarnjega duga iz članka 1. ovoga zakona izmiruju se isplatom u gotovini, emisijom obveznica i otpisivanjem, sukladno odredbama ovoga zakona. Članak 3.2. Pod unutarnjim dugom, u smislu ovoga zakona, podrazumijevaju se: 2. Obveze prema temelju devizne štednje deponirane kod banaka na teritoriju Republike Srpske do 31. prosinca 1991. godine (u daljnjem tekstu: stara devizna štednja) u iznosu do 774,9 milijuna KM. Članak 11. Pod starom deviznom štednjom se podrazumijeva devizna štednja deponirana u najnižim poslovnim jedinicama banaka (podružnicama) na teritoriju Republike Srpske, sa stanjem na dan 31. prosinca 1991. godine, umanjena za iznos prenesenih sredstava na jedinstveni privatizacijski račun i jedinstveni račun vlasnika stare devizne štednje i iznos isplaćen do isteka roka za verificiranje ustvrđenog člankom 12. ovoga zakona, u ukupnome iznosu do 774,9 milijuna KM. Stara devizna štednja, definirana stavkom 1. ovoga članka ne obuhvaća deviznu štednju deponiranu u podružnicama Ljubljanske banke i Invest banke na teritoriju Republike Srpske, koja će se rješavati u procesu sukcesije imovine bivše SFRJ. Članak 12. Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona donijeti akt kojim će se regulirati bliži uvjeti, postupak i rokovi pojedinačnog verificiranja obveza iz članka 11. ovoga zakona. Obveze prema temelju stare devizne štednje iz članka 11. ovoga zakona preračunavaju se u KM prema srednjem službenom tečaju Centralne banke BiH koji važi na dan 31. kolovoza 2004. godine. Članak 13. Obračunata neisplaćena ili neiskorištena kamata na staru deviznu štednju od 1. siječnja 1992. godine se otpisuje u cijelosti, a najviše do iznosa stanja devizne štednje na dan verificiranja i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Obvezeprematemeljustaredevizneštednjekojenisu verificirane sukladno odredbama članka 12. ovoga zakona se otpisuju i ne predstavljaju obvezu Republike Srpske. Ukoliko su obveze verificirane na način propisan člankom 12. ovoga zakona veće od iznosa ustvrđenog u članku 11. ovoga zakona, razlika se otpisuje razmjernim umanjenjem pojedinačnih obveza i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 14. Obveze definirane člankom 11. ovoga zakona izmiruju se isplatom u gotovini i emisijom obveznica. Članak 15. Dio obveza prema temelju stare devizne štednje u iznosu do 16,0 milijuna KM izmirit će se isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 100 KM, prigodom postupka verificiranja. Iznos do 100 KM iz prethodnoga stavka uključuje verificirana potraživanja prema svim štednim računima vlasnika stare devizne štednje. Prije isplate u gotovini, kao što je predviđeno prethodnim stavom ovoga članka, pojedinačna će se potraživanja verificirati na način predviđen člankom 12. ovoga zakona. Dio obveza prema temelju stare devizne štednje u iznosu do 39,1 milijun KM će se izmiriti isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 1000 KM. Obveze prema temelju stare devizne štednje iz stavka 4. ovoga članka će se izmiriti u periodu od 4 godine, s početkom u fiskalnoj 2004. godini. Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona donijeti akt kojim će odrediti dinamiku i visinu gotovinske isplate. Članak 16. Preostale obveze prema temelju stare devizne štednje koje nisu isplaćene prema članku 15. ovoga zakona u iznosu do 719,8 milijuna KM će se izmiriti emisijom dugoročnih obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. s rokom dospijeća do 30 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od devete godine prije krajnjega nadnevka dospijeća i 3. bez kamate. Članak 17. Obveznice izdate u svrhu izmirenja unutarnjih potraživanja prema Republici Srpskoj se ne mogu koristiti u privatizaciji državne imovine. Stara devizna štednja se može i nadalje koristiti u procesu privatizacije do dana kada će se ona moći pretvoriti u obveznice, sukladno zakonskim propisima koji reguliraju privatizaciju državnoga kapitala. Članak 22. U smislu ovoga zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis koji je izdala Republika Srpska ili je izdat u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutarnjega duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni nadnevak po dospijeću zajedno s kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskoga zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica sukladno odredbama ovoga zakona vrši se zasebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Na emisiju i promet obveznica se primjenjuju odredbe Zakona o papirima od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. Obveznice definirane ovim zakonom glase na ime, u konvertibilnim markama su (KM), prenosive su bez ograničenja, u nematerijalnom su obliku i registriraju se u Centralnom registru papira od vrijednosti Banjaluka. Nominalna vrijednost obveznica emitiranih sukladno odredbama ovoga zakona iznosi 1 KM. Iznosi u pfennizima dobiveni preračunavanjem se otpisuju. Obveznice izdate sukladno ovom zakonu predstavljat će unutarnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obvezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske prema temelju međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo financija Republike Srpske, u ime Republike Srpske." 18.Zakon o izmirenju obveza prema temelju računa stare devizne štednje("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. travnja 2006. godine) "Članak 1. 1. Ovim se zakonom uređuje postupak, način i rokovi izmirenja obveza Bosne i Hercegovine prema temelju računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine. 2. Za izmirenje obveza prema temelju računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine. Š...Ć 5. Izmirenju obveza Bosne i Hercegovine u smislu st. 1. i 2. ovoga članka prethodi postupak verificiranja potraživanja. Članak 2.(1) 1. U smislu ovoga zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. prosinca 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog nadnevka, a umanjenu za izravne isplate banke nakon tog nadnevka, za prenesena i iskorištena sredstava s jedinstvenoga računa u Federaciji Bosne i Hercegovine, i jedinstvenoga privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu i za eventualne isplate poslije 31. prosinca 1991. godine prema bilo kojemu drugom temelju. Članak 3.(1) Prema preliminarnim podacima stara devizna štednja iznosi 1,979.000.000 KM. Ukupna će se suma odrediti verifikacijskim procesom. Članak 4. Obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz članka 1. stavak 1. nakon 1. siječnja 1992. godine se stornira i od istoga nadnevka, pa do stupanja na snagu ovoga zakona vrši se novi obračun kamata prema stopi od 0,5%. Članak 6. 2. Nakon završetka verificiranja, potražitelj dobiva potvrdu o verificiranju koja identificira potražitelja i verificira iznos računa stare devizne štednje. 3. Potvrda iz stavka 2. ovoga članka predstavlja temelj za izmirenje potraživanja prema temelju računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koji propisuju entiteti i Distrikt, i uključuje sljedeće: Š...Ć c. Izjavu o odustajanju od tužbe nakon što potražitelj primi gotovinsku isplatu. Članak 15. 7. Rješavajući o postupku verificiranja računa stare devizne štednje agencije i povjerenstvo dužni su postupati prema zakonu o upravnome postupku entiteta i Distrikta. Članak 17.(1) Rok za podnošenje zahtjeva za verificiranje računa stare devizne štednje je šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona, a agencije su dužne završiti postupak verificiranja u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona. Članak 18. 2. Ako je verificiranje pojedinačnih zahtjeva završena i potražitelj se slaže s iznosom koji su agencije verificirale, potražitelj mora potpisati izjavu o verificiranju. Potražitelju se nakon što potpiše izjavu da se odriče prava na priziv isplaćuje maksimalni iznos od 100 KM, ili ukupan iznos potraživanja od 100 KM. Nakon završetka postupka verificiranja agencije pripremaju spisak svih verificiranih zahtjeva i iznosa. 3. Osim toga, svakom pojedinom potražitelju evidentiranom u Registru se nakon podnošenja potvrde o verificiranju isplaćuje maksimalan iznos od 1.000,00 KM ili ukupan iznos potraživanja do 1.000,00 KM koji uključuje i isplaćeni iznos sukladno stavku 2. ovoga članka i to do konca 2007. godine, a ostatak neisplaćenih potraživanja izmiruje se uz pomoć obveznica sukladno ovom zakonu. Članak 21.(1) Obveze koje nisu isplaćene u gotovini, sukladno članku 18. ovoga zakona, izmiruju se uz pomoć obveznica. Obveznice će biti emitirane u elektronskoj formi, istodobno, i to u roku od 90 dana od dana posljednje gotovinske isplate sukladno članku 18. stavak 3. ovoga zakona, a najkasnije do 31. ožujka 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: a. rok dospijeća do 13 godina, a najkasnije do 31. prosinca 2020. godineŠ...Ć; b. godišnja kamata 2,5%; c. mogućnost prijevremenoga otkupa. Članak 27. 1. Izvršenje sudskih presuda koje imaju povjeritelji za račune stare devizne štednje također podliježu verificiranju s ciljem registriranja potraživanja, a što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda. 2. Povjeritelji su dužni navedene sudske odluke dostaviti agencijama uz zahtjev za verificiranjem. Također se primjenjuju odredbe ovoga zakona kojima se uređuju otpis kamata, gotovinske isplate i emisija obveznica." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, se mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranoga formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34, i Odluka Ustavnog suda brojAP 774/04od 20. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava,Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. studenoga 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 22. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima žaliti se zbog neprovedbe pravomoćnoga rješenja kojim je dopušteno izvršenje pravomoćne i izvršne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnoga sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i jamstava iz članka 6. Europske konvencije. 23. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima povinovati se zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 24. Ustavni sud smatra, oprečno navodima Okružnog suda iz odgovora na apelaciju, da okolnost da je tužena protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju kao izvanredni pravni lijek, o kojoj još nije odlučeno, ne utječe na dopustivost ove apelacije. Naime, apelanti su izdejstvovali pravomoćnu i izvršnu presudu kojom su zadovoljni i čije je izvršenje dopušteno rješenjem Osnovnog suda, a povredu svojih prava vide u nemogućnosti izvršenja pravomoćne i izvršne sudske presude zbog zakonskih smetnji. Provedbom tog rješenja onemogućuje se zbog zakona kojima se regulira pitanje izmirenja obveza prema temelju računa stare devizne štednje, koji se upliću u predmetni izvršni postupak, tako da revizija koju je izjavila tužena nije od značaja za provedbu rješenja o izvršenju. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radi o propuštanju provedbe pravomoćnog rješenja o izvršenju, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi ishodili provedbu rješenja o izvršenju. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da im je neprovedbom rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici ustvrđuje: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom.Š...Ć" 27. Ustavni sud konstatira da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tomu što se ne provodi rješenje o izvršenju pravomoćne sudske odluke kojom je tužena obvezana apelantima isplatiti novčane depozite s deviznih štednih knjižica sa zateznim kamatama i troškove postupka. Glede ovih navoda apelacije, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava,Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze. To obuhvaća "pravo na sud" u čijem je okviru pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava,Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralna jamstva data strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudske odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava,Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski je sud za ljudska prava već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi Europski sud za ljudska prava,Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 28. Ustavni je sud, podržavajući navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, izgradio i vlastitu praksu prema kojoj se izvršavanje pravomoćne sudske presude smatra sastavnim dijelom "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke brojAP 774/04od 20. prosinca 2005. godine iAP 981/04od 20. prosinca 2005. godine). Navedeni stav Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda se može primijeniti i u konkretnome slučaju, obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obvezu izvršenja sudske presude. 29. Osim navedene prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija utemeljenih sukladno Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, glede stava da neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Primjerice, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuBlentić protiv Republike Srpske(vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna unatoč svojoj obvezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsman za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuB. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine(vidi predmet broj (B) 746/97, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine) je našao povredu članka 6. Europske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnositelja prijave". Također, Om- budsman za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske(vidi predmet broj (B) 60/96, Izvješća od 13. travnja 1999. godine) našao povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banjaluke da izvrši konačnu i obvezujuću odluku koju je donijelo povjerenstvo utemeljeno prema Aneksu 7. u korist podnositelja priziva". 30. U konkretnome slučaju, apelanti posjeduju pravomoćnu izvršnu presudu čije je prinudno izvršenje dopušteno rješenjem koje je donio sud prema njihovome prijedlogu. Iako Zakon o izvršnome postupku predviđa žurno postupanje u postupku izvršenja sudskih odluka, predmetno se rješenje ne izvršava zbog odredbe članka 231. a. navedenoga zakona, kojom je primjena odredaba tog zakona odložena do donošenja zasebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema temelju isplate stare devizne štednje. U vrijeme podnošenja apelacije još uvijek su bile na snazi odredbe Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), koje su uređivale način isplate stare devizne štednje, a koje su proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/05od 2. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/06 od 16. svibnja 2006. godine). Neustavnost ovih odredaba Ustavni sud Bosne i Hercegovine je našao, prije svega, zbog povrede načela podjele mjerodavnosti između države i entiteta. Zbog toga je Ustavni sud naredio državi da do 17. travnja 2006. godine donese zakonski okvir kojim će država regulirati pitanje isplate "stare devizne štednje". Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je usvojila Zakon o izmirenju obveza prema temelju računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. travnja 2006. godine). Članak 1. toč. 1. i 2. navedenoga zakona glasi:"Ovim se zakonom uređuju postupak, način i rokovi izmirenja obveza Bosne i Hercegovine prema temelju računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine. Za izmirenje obveza prema temelju stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine". Ovaj je zakon stupio na snagu 15. travnja 2006. godine kao narednoga dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH". U tom je zakonu u članku 27. propisana obveza i za imatelje pravomoćnih sudskih odluka kojima je naložena isplata stare devizne štednje da svoja potraživanja verificiraju kod mjerodavne agencije, te da će se isplata dosuđenih potraživanja vršiti sukladno odredbama tog zakona kojima se uređuju otpis kamata, limitirane gotovinske isplate i emisija obveznica. 31. Ustavni sud opaža da je tužena banka kao izvršenik, sukladno članku 170. stavak 1. Zakona o izvršnome postupku, obavijestila Osnovni sud da smatra da postoje trajne zakonske smetnje za provedbom dopuštenoga izvršenja i predložila tom sudu obustavu izvršnoga postupka pozivom na stavak 2. članka 170. Zakona o izvršenju. Međutim, Osnovni se sud uopće nije očitovao na ovu obavijest tužene banke kao izvršenika u predmetnome postupku, iako je to njegova obveza prema odredbama navedenoga stavka 2. članka 170. Zakona o izvršnome postupku koji propisuje da će sud nakon prijama takve obavijesti ili obustaviti postupak izvršenja ako smatra da je riječ o trajnim smetnjama ili obavijestiti tražitelje izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Pri tomu, Osnovni je sud bio dužan primjenjivati ne samo odredbe domaćih propisa, nego i odredbe ustavnoga prava, odnosno Europske konvencije koje imaju jaču pravnu snagu od bilo kojega domaćeg propisa. Također, Osnovni je sud bio dužan slijediti praksu Europskog suda za ljudska prava u identičnome slučaju koji je donio OdlukuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. listopada 2006. godine, koja se bavila pitanjem neprovedbe rješenja o dozvoli izvršenja pravomoćne presude kojom je naložena isplata potraživanja prema temelju stare devizne štednje. Svojim nepostupanjem u predmetnome izvršnome postupku, Osnovni je sud otvorio pitanje učinkovitoga pristupa sudu budući nije učinkovito postupao s ciljem provedbe rješenja o izvršenju pravomoćne sudske presude. Dakle, Ustavni sud opaža da je apelantima onemogućeno izdejstvovati provedbu rješenja o izvršenju zbog seta propisa kojima javna vlast onemogućuje izvršenje pravomoćne sudske presude, a također i zbog nepostupanja Osnovnog suda sukladno odredbama Zakona o izvršnome postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. 32. Ustavni sud naglašava da država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravomoćnih sudskih odluka, jer bi to bilo u oprečnosti s načelom vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a potom i s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člankom 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 969/04od 23. ožujka 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/05). 33. Izuzetno, pod određenim okolnostima, dopušta se državama stavljanje izvan snage (derogiraju) najvećeg dijela zajamčenih prava i sloboda. Naime, kada se steknu izvanredne okolnosti, kao što su rat, unutarnji neredi i pobune većih razmjera ili različite opasnosti za narod i državu, izazvane prirodnim nepogodama i katastrofama ili drugim velikim nesrećama, najveći dio temeljnih prava i sloboda zajamčenih međunarodnim instrumentima moguće je ukinuti, ali samo privremeno, sukladno točno ustvrđenoj proceduri i dok se te okolnosti ne otklone. Ovakve situacije moraju sadržavati prijetnju fizičkoj egzistenciji stanovništva države koja je u pitanju, bilo na cijelom teritoriju ili samo u okviru jednog njezinoga dijela, odnosno dovođenje u opasnost života nacije ili organiziranog funkcioniranja njezinih temeljnih institucija. Europsko povjerenstvo i Europski sud za ljudska prava su ustanovili standard javne opasnosti iz članka 15. Europske konvencije. Povjerenstvo je u tzv.Grčkom slučaju, povodom suspendiranja pojedinih prava i sloboda koje je izvršila grčka vlada, oličene u tzv. pukovničkom režimu, pobrojalo sljedeće nužne elemente da bi se zadovoljio standard javne opasnosti:opasnost mora biti stvarna i neposredna; njezine se posljedice moraju odnositi na cijelu naciju; mora biti ugroženo odvijanje organiziranog života zajednice, te kriza ili opasnost moraju biti izuzetni, tako da su uobičajene mjere ili ograničenja dopušteni Europskom konvencijom radi održavanja javne sigurnosti, zdravlja i reda, očito nedovoljne.(Izvješće Povjerenstva od 5. studenoga 1969. godine, ECHR XII, 1969. str. 72). Ovakve se mjere ne mogu primjenjivati neograničeno i prema slobodnom nahođenju odnosne države, nego samo u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva situacija. Potom, zahtijeva se da ovakve mjere moraju biti sukladne obvezama države koje ona ima prema međunarodnome pravu. 34. Europski je sud za ljudska prava ukazao da se odgoda izvršenja presude može pravdati pod određenim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši bit prava koje štiti članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidiBurdov protiv Rusije,broj 59498/00, točka 35, ECHR 2002-III, iTeteriny protiv Rusije,broj 11931/03, točka 41, od 30. lipnja 2005. godine). 35. Dovodeći navedena načela u svezu s konkretnim zakonodavnim uplitanjem javne vlasti u pravo apelanata na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, postavlja se pitanje daje li Europska konvencija pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravomoćnih sudskih odluka donesenih sukladno članku 6. Europske konvencije. 36. Ustavni se sud, u odnosu na kompatibilnost predmetnoga zakonodavnog uplitanja u izvršenje pravomoćnih sudskih odluka sa standardima sadržanim u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, poziva na Odluku Europskog suda za ljudska prava Jeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. listopada 2006. godine. U predmetnome slučaju, apelantica se žalila na neizvršenje pravomoćne sudske presude zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji reguliraju isplatu potraživanja prema temelju stare devizne štednje koji su onemogućili izvršenje pravomoćne sudske presude kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj je slučaj identičan s predmetnim u kojemu se apelanti žale na nemogućnost izvršenja pravomoćne presude kojom im je dosuđena isplata potraživanja prema temelju računa stare devizne štednje, zbog istovjetnih zakonskih smetnji. Europski je sud za ljudska prava u navedenoj odluciocijenio da je zakonsko uplitanje Bosne i Hercegovine u izvršenje pravomoćne sudske odluke na način propisan člankom 27. Zakona o izmirenju obveza prema temelju računa stare devizne štednje neopravdano i ustvrdio povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje. 37. Prema ovome članku, odredbe navedenoga zakona se primjenjuju i na sudske presude koje imaju povjeritelji prema temelju računa stare devizne štednje. U stavku 2. navedenoga članka je propisano da se i na potraživanja ustvrđena pravomoćnim i izvršnim presudama primjenjuju odredbe ovoga zakona kojima se storniraju obračunate i neisplaćene kamate od 1. siječnja 1992. godine do 15. travnja 2006. godine, kada je stupio na snagu navedeni zakon, te da ih treba obračunati prema godišnjoj stopi od 0,5% (umjesto značajno više kamatne stope koju je primjenjivala tužena banka i koju su dosudili domaći sudovi). To, u konkretnome slučaju, znači da bi presuda kojom je pravnome predniku apelanata dosuđeno potraživanje prema temelju stare devizne štednje, primjenom odredaba navedenoga zakona, bila izvršena samo djelomično - u neznatnom dijelu od 1.000,00 KM isplatom u gotovini do konca 2007. godine, a skoro u cjelini bi potraživanje bilo isplaćeno u državnim obveznicama, te da bi i dosuđene kamate bile stornirane i preračunate prema nepovoljnijoj kamatnoj stopi drukčijoj od one koju je dosudio sud. Konačno, apelanti bi, prema odredbama ovoga zakona, morali verificirati svoje potraživanje kao i sve druge štediše koje posjeduju staru deviznu štednju, bez obzira na pravomoćnu i izvršnu sudsku presudu i rješenje o dozvoli izvršenja te presude koje njihovu pravnu situaciju čine bitno drukčijom u odnosu na većinu štediša u Bosni i Hercegovini koji potražuju sredstva stare devizne štednje, a koji nisu izdejstvovali sudske odluke kojima se nalaže isplata njihove ušteđevine. 38. Europski je sud za ljudska prava u OdluciJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. listopada 2006. godine ukazao da su presude kojima je naložena isplata stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini više izuzetak nego pravilo, što je potvrđeno praksom Doma za ljudska prava, Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu i Ustavnog suda, koji su rješavali više od tisuću predmeta "stare devizne štednje", a samo u pet slučajeva pred Domom za ljudska prava podnositelji prijave su imali pravomoćnu i izvršnu odluku kojom se nalaže isplata stare devizne štednje, što odgovara i situaciji pred Europskim sudom za ljudska prava gdje od oko 85 predmeta podnesenih u ime više od 3.750 apelanata protiv Bosne i Hercegovine, koji se tiču stare devizne štednje, samo jedeset apelanata izdejstvovalo pravomoćnu i izvršnu sudsku odluku kojom je naložena isplata njihovih ušteđevina. Stoga je taj sud u navedenoj odluci zaključio da nema opravdanja da se javna vlast miješa u izvršenje presude onako kako je to predviđeno člankom 27. Zakona o izmirenju obveza prema temelju računa stare devizne štednje, niti ima opravdanja za odlaganjem izvršenja pravomoćne i izvršne presude. Europski je sud za ljudska prava smatrao da je apelantičina situacija u ovome slučaju značajno različita od većine štediša "stare" devizne štednje koji nisu dobili nikakvu presudu kojom se nalaže isplata njihovih sredstava. Nadalje, isti je sud smatrao da isplata dosuđenoga iznosa koju su naložili domaći sudovi u ovome slučaju, čak i s pripadajućim kamatama, ne bi mogla značajno opteretiti državu i rezultirati kolapsom njezinoga gospodarstva, kako je tvrdila Vlada. U svakome slučaju, Europski je sud za ljudska prava istaknuo da apelantica ne bi trebala biti spriječena od uživanja pozitivnoga ishoda parnice zbog navodnih financijskih teškoća države. Europski je sud za ljudska prava zaključio da je iz navedenih razloga došlo do povrede biti apelantičinog prava na pristup sudu sadržanoga u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidiJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. listopada 2006. godine, st. 41-46). 39. Kada se navedeni stavovi dovedu u svezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zaključka da je u konkretnome slučaju zbog neopravdanog zakonodavnog uplitanja i onemogućavanja izvršenja pravomoćne sudske odluke, kao i zbog nepostupanja Osnovnog suda sukladno odredbama Zakona o izvršnome postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da će povreda ustavnih prava apelanata u datim okolnostima najučinkovitije biti otklonjena na način kako je odlučeno u dispozitivu ove odluke, odnosno nalogom Vladi Republike Srpske da poduzme odgovarajuće mjere kako bi osigurala ostvarenje ustavnih prava apelanata, čime se sprječava daljnje odugovlačenje predmetnoga izvršnoga postupka, budući su još uvijek na snazi zakoni koji se upliću u izvršenje predmetne pravomoćne sudske presude, a da bi Osnovni sud, kada bi mu predmet bio vraćen s nalogom da žurno postupa i okonča izvršni postupak, u biti, ponovno odlučivao o pitanjima već odlučenim u ovoj odluci. Ostali navodi 40. Sukladno zaključcima u svezi s povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale navode apelanata. Pitanje kompenzacije 41. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravomoćne sudske presude, u visini od po 2.000,00 KM svakome, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli uslijed nemogućnosti izvršavanja pravomoćne presude. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnome slučaju Ustavni sud smatra da je samo ustvrđivanje povrede ustavnoga prava apelanata na učinkovit pristup sudu i nalog za otklanjanjem posljedice kršenja prava dovoljna satisfakcija za apelante. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da je donošenjem zakona kojima se onemogućuje izvršenje pravomoćne sudske odluke prekršeno pravo apelanata na učinkovit pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 158/06, rješavajući apelacijuMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2, i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se obezbijedila ustavna prava apelanata u skladu s ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija i Milan Ćulum (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 27. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što se nije izvršilo Rješenje Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) brojI-3422/04 od 4. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i "Bawalučke banke" a.d. Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. aprila 2007. godine, a od Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) 9. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. maja 2007. godine, Okružni sud 7. juna 2007. godine, dok je tužena odgovor na apelaciju dostavila 30. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene dostavljen je apelantu 6. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine, obavezana je tužena "da pravnom predniku apelanata Vojku Ćulumu isplati novčani depozit s devizne štedne kwižice u iznosu od 168.499,11 DM, te shodno istom osnovu da plati iznos od 411,61 DM, sve s pripadajućom kamatom počev od 30. juna 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM s kamatom počevši od 2. maja 2001. godine pa do isplate. 7. Pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-19212/04, koje je Osnovni sud donio 10. novembra 2004. godine, apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrlog Vojka Ćuluma. 8. Tužena je 5. januara 2005. godine protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj odluka još nije donesena. 9. Rješenjem Osnovnog suda brojI-3422/04 od 4. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. marta 2005. godine, dozvoljeno je da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine. 10. Apelanti su se obraćali tuženoj i Agenciji za bankarstvo Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Agencija) urgirajući da se sprovede rješenje o izvršenju koje je navedeno. 11. Agencija je podneskom broj 02-23-507-2/05 od 18. maja 2005. godine obavijestila apelante da je pribavila podatke od tužene i utvrdila da postoje zakonske smetnje da se izvrši predmetno rješenje o izvršenju, a koje su sadržane u odredbama člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku, odnosno člana 231 a Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03 i 85/03), kojima je određeno da se odloži primjena Zakona o izvršnom postupku dok se ne donesu posebni zakoni kojim će se regulisati izvršenje sudskih odluka shodno osnovu isplate stare devizne štednje. Dalje je navedeno da i odredbe člana 3 tačka 2 i čl. 11 do 15 donesenog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), kojim je regulisan način isplate stare devizne štednje, predstavljaju zakonsku smetnju da se izvrši predmetno rješenje. Apelanti su upućeni da se kao tražioci izvršewa, u skladu s članom 12 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske koji je tada važio, obrate Vladi, odnosno Ministarstvufinansija Republike Srpske radi evidentovawa wihovog potraživawa shodno osnovu isplate stare devizne štednje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su im zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda brojI-3422/04 od 4. februara 2005. godine, kojim je dozvoljeno da se izvrši presuda koja je pravosnažna i izvršna, odnosno zbog toga što su neisplaćena potraživawa koja su dosuđena shodno osnovu stare devizne štednje, povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, imovinu i djelotvoran pravni lijek iz čl.II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije. Apelanti su takođe tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti da se izvrši presuda koja je pravosnažna i to po 2.000,00 KM svakom od wih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je tužena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj još nije donesena odluka, pa predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena, budući da, shodno ocjeni tog suda, nisu iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu. 14. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana jer je taj sud usvojio predlog apelanata za dozvolu izvršewa na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine, tj. donio je Rješenje o izvršenju broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, te je Rješenjem broj I-3422/04 od 4. marta 2005. godine odbio izvršenikov prigovor s predlogom da se odloži izvršenje, kao neosnovan i rješenje o izvršenju koje je navedeno u cijelosti održao na snazi. 15. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da kao izvršenik u izvršnoj stvari apelanata kao tražilaca izvršewa nije izvršila Rješenje Osnovnog suda brojI-3422/04 od 4. februara 2005. godine, jer su postojale zakonske smetnje da se ono izvrši. Tužena je ukazala na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 85/03), kojima je regulisano odlaganje primjene člana 231 Zakona o izvršnom postupku dok se ne donesu posebni zakoni kojim će se regulisati izvršenjesudskih odluka shodno osnovu isplata stare devizne štednje. Takođe je ukazala da i odredbe nakon tog donesenog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04) kojim je regulisan način isplate stare devizne štednje, nisu dale pravo tuženoj na isplatu stare devizne štednje, zbog čega je ona predložila sudu da shodno odredbi člana 170 stav 2 Zakona o izvršnom postupku obustavi postupak izvršewa. U međuvremenu je na nivou Bosne i Hercegovine donesen Zakon o izmirenju obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine) u kom je u članu 27 regulisano izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje. Tim članom propisano je da i takva potraživawa podliježu verifikovanju s ciljem da se registruju potraživawa, što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda koje su povjerioci dužni da dostave agencijama uz zahtjev za verifikovanje. Shodno navedenom, tužena zakqučuje da nema obavezu da izvrši Rješenje Osnovnog suda brojI-3422/04 od 4. februara 2005. godine, te da nije povrijedila prava apelanata, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 16.Zakon o izvršnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, sem ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 23 (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje.Š...Ć Član 25 (1) Sudska odluka kojom je naloženo da se ispuni potraživanje na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok da se dobrovoqno ispuni.Š...Ć Član 166 (1) Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se provede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, sem ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Član 170 (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje shodno odredbama glaveXIIovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu izvršenikovih sredstava i o smetwama da obavijesti sud. (2) Ako se radi o smetwama koje su trajne prirode sud će da obustavipostupak,auslučajudrugihrazlogaobavijestiće tražioca izvršewa i banku o daqnjem postupanju. Član 229 Postupak izvršewa započet do dana stupawa na snagu ovog zakona okončaće se shodno odredbama ovog zakona. Član 231 Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev da se odloži i prekine izvršenje nećese primjewivati u izvršnom postupku. Član 231 a Primjena člana 231 Zakona odlaže se dok se ne donesu posebni zakoni kojim će se regulisati izvršenje sudskih odluka shodno osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata shodno osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata, na osnovu potraživawa iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 17.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine, izmjene objavljene u "Službenom glasniku RS" broj 47/06 od 11. maja 2006. godine) Član 1 Ovim zakonom uređuje se postupak, način i rokovi utvrđivawa i izmirivawa unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daqnjem tekstu: unutrašwi dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2 Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu s odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. Obaveze shodno osnovu unutrašnjeg duga iz člana 1 ovog zakona izmiruju se isplatom u gotovini, emisijom obveznica i otpisivanjem, u skladu s odredbama ovog zakona. Član 3.2 Pod unutrašwim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 2. Obaveze shodno osnovu devizne štednje deponovane kod banaka na teritoriji RepublikeSrpske do 31. decembra 1991. godine (u daqnjem tekstu: stara devizna štedwa) u iznosu do 774,9 miliona KM. Član 11 Pod starom deviznom štedwom podrazumijeva se devizna štedwa deponovana u najnižimposlovnim jedinicama banaka (filijalama) na teritoriji Republike Srpske, sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, umanjena za iznos sredstava koja su prenesena na jedinstveni privatizacioni račun i jedinstveni račun vlasnika stare devizne štednje i iznos isplaćen do isteka roka zaverifikovanje utvrđenog članom 12 ovog zakona, u ukupnom iznosu do 774,9 miliona KM. Stara devizna štedwa koja je definisana stavom 1 ovog člana ne obuhvata deviznu štednju koja je deponirana u filijalama Qubljanske banke i Invest banke na teritoriji Republike Srpske, koja će da se rješava u procesu sukcesije imovine bivše SFRJ. Član 12 Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona da donese akt kojim će da se regulišu bliži uslovi, postupak i rokovi pojedinačnog verifikovawa obaveza iz člana 11 ovog zakona. Obaveze shodno osnovu stare devizne štednje iz člana 11 ovog zakona preračunavaju se u KM prema srednjem zvaničnom kursu Centralne banke BiH koji važi na dan 31. avgusta 2004. godine. Član 13 Obračunata neisplaćenaili neiskorištena kamata na staru deviznu štednju od 1. januara 1992. godine otpisuje se u cijelosti, a najviše do iznosa stawa devizne štednje na dan verifikovawa i ne predstavljaobavezu Republike Srpske. Obaveze shodno osnovu stare devizne štednje koje nisu verifikovane u skladu s odredbama člana 12 ovog zakona otpisuju se i ne predstavljaju obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verifikovane na način koji je propisan članom 12 ovog zakona veće od iznosa koji je utvrđen u članu 11 ovog zakona, razlika se otpisuje razmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 14 Obaveze koje su definisane članom 11 ovog zakona izmiruju se isplatom u gotovini i emisijom obveznica. Član 15 Dio obaveza shodno osnovu stare devizne štednje u iznosu do 16,0 miliona KM izmiriće se isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 100 KM, prilikom postupka verifikovawa. Iznos do 100 KM iz prethodnog stava ukqučuje potraživawa koja su verifikovana prema svim štednim računima vlasnika stare devizne štednje. Prije isplate u gotovini, kao što je predviđeno prethodnim stavom ovog člana, pojedinačna potraživawa će da se verifikuju na način koji je predviđen članom 12 ovog zakona. Dio obaveza shodno osnovu stare devizne štednje u iznosu do 39,1 milion KM izmiriće se isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 1000 KM. Obaveze shodno osnovu stare devizne štednje iz stava 4 ovog člana će da se izmire u periodu od 4 godine, s početkom u fiskalnoj 2004. godini. Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona da donese akt kojim će da odredi dinamiku i visinu gotovinske isplate. Član 16 Preostale obaveze shodno osnovu stare devizne štednje koje nisu isplaćene shodno članu 15 ovog zakona u iznosu do 719,8 miliona KM, izmiriće se emisijom dugoročnih obveznica pod sljedećim uslovima: 1. s rokom dospijevawa do 30 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišwih rata počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijevawa i 3. bez kamate. Član 17 Obveznice koje su izdate u svrhu da se izmiri unutrašnje potraživanje prema Republici Srpskoj ne mogu da se koriste u privatizaciji imovine koja je državna. Stara devizna štedwa može i dalje da se koristi u procesu privatizacije do dana kada će ona moći da se pretvori u obveznice, u skladu sa zakonskim propisima koji regulišu privatizaciju državnog kapitala. Član 22 U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis koji je izdala Republika Srpska ili je izdat u ime Republike Srpske, s ciljem da se izmiri unutrašwi dug, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijevanju zajedno s kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može da bude realizovan ili prenesenbez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavawa svake serije obveznica u skladu s odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. Obveznice koje su definisane ovim zakonom glase na ime, u konvertibilnim markama su (KM), prenosive su bez ograničewa, u nematerijalnom su obliku i registruju se u Centralnom registru hartija od vrijednosti Bawa Luka. Nominalna vrijednost obveznica koje su emitovane u skladu s odredbama ovog zakona iznosi 1 KM. Iznosi u feninzima koji sudobiveni preračunavanjem otpisuju se. Obveznice koje su izdate u skladu s ovim zakonom predstavljaće unutrašwi dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, iskqučujući dug Republike Srpske shodno osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske." 18.Zakon o izmirenju obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine) "Član 1 1. Ovim zakonom uređuje se postupak, način i rokovi izmirewa obaveza Bosne i Hercegovine shodno osnovu računa stare devizne štednje koja je deponovana u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine. 2. Za izmirenje obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine. Š...Ć 5. Izmirenju obaveza Bosne i Hercegovine u smislu st. 1 i 2 ovog člana prethodi postupak verifikovawa potraživawa. Član 2(1) 1. U smislu ovog zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, ukqučujući kamatu koja je obračunata do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstava s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine, i jedinstvenog privatizacionog računa u Republici Srpskoj i Distriktu i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine shodno bilo kom drugom osnovu. Član 3(1) Shodno preliminarnim podacima stara devizna štedwa iznosi 1,979.000.000 KM. Ukupna suma će da se odredi verifikacionim procesom. Član 4 Kamata koja je obračunata i neisplaćena shodno ugovorima iz člana 1 stav 1 nakon 1. januara 1992. godine se stornira i od istog datuma, pa do stupawa na snagu ovog zakona vrši se novi obračun kamata prema stopi od 0,5%. Član 6 2. Nakon završetka verifikovawa, potražilac dobiva potvrdu o verifikovanju kojaidentifikuje potražioca i verifikuje iznos računa stare devizne štednje. 3. Potvrda iz stava 2 ovog člana predstavlja osnovu za izmirenje potraživawa shodno osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koji propisuju entiteti i Distrikt, i ukqučuje sljedeće: Š...Ć c. Izjavu da se odustaje od tužbe nakon što potražilac primi gotovinsku isplatu. Član 15 7. Rješavajući o postupku verifikovawa računa stare devizne štednje agencije i komisija dužni su da postupaju shodno zakonu o upravnom postupku entiteta i Distrikta. Član 17(1) Rok da se podnese zahtjev za verifikovanje računa stare devizne štednje je šest mjeseci od dana kada je stupio na snagu ovaj zakon, a agencije su dužne da završe postupak verifikovawa u roku od devet mjeseci od dana kada je stupio na snagu ovaj zakon. Član 18 2. Ako je verifikovanje pojedinačnih zahtjeva završeno i potražilac se slaže s iznosomkoji su agencije verifikovale, potražilac mora da potpiše izjavu o verifikovanju. Potražiocu se nakon što potpiše izjavu da se odriče prava na žalbu isplaćuje maksimalni iznos od 100 KM, ili ukupan iznos potraživawa od 100 KM. Nakon što završi postupak verifikovawa agencije pripremajuspisak svih verifikovanih zahtjeva i iznosa. 3. Sem toga, svakom pojedinom potražiocu koji je evidentiran u Registru nakon podnošewa potvrde o verifikovanju isplaćuje se maksimalan iznos od 1.000,00 KM ili ukupan iznos potraživawa do 1.000,00 KM koji ukqučuje i iznos koji je isplaćen u skladu sa stavom 2 ovog člana i to do kraja 2007. godine, a ostatak potraživawa koja su neisplaćena izmiruje se uzpomoć obveznica u skladu s ovim zakonom. Član 21(1) Obaveze koje nisu isplaćene u gotovini, u skladu s članom 18 ovog zakona, izmiruju se uz pomoć obveznica. Obveznice će da budu emitovane u elektronskoj formi, istovremeno, i to u roku od 90 dana od dana posljednje gotovinske isplate u skladu s članom 18 stav 3 ovog zakona, a najkasnije do 31. marta 2008. godine, pod sljedećim uslovima: a. rok dospijevawa do 13 godina, a najkasnije do 31. decembra 2020. godineŠ...Ć; b. godišwa kamata 2,5%; c. mogućnost prijevremenog otkupa. Član 27 1. Izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje takođe podliježu verifikovanju s ciljem registrovawa potraživawa, a što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda. 2. Povjerioci su dužni da navedene sudske odluke dostave agencijama uz zahtjev za verifikovanje. Takođe se primjenjuju odredbe ovog zakona kojima se uređuju otpis kamata, gotovinske isplate i emisija obveznica." VI. Dopustivost 19. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Kako su i Evropski sud za qudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama uvezi s pitanjem iscrpqivawa pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranogformalizma (vidi Evropski sud za qudska prava,Cardotprotiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava,Van Oosterwijckprotiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da realno mora da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 22. Imajući u vidu stavove koji su navedeni, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog toga što se rješenje koje je pravosnažno ne sprovodi, a kojim je dozvoljeno da se izvrši sudska presuda koja je pravosnažna i izvršna. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda koje su utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 23. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 24. Ustavni sud smatra, nasuprot navodima Okružnog suda iz odgovora na apelaciju, da okolnost da je tužena protiv drugostepene presude izjavila reviziju kao vanredni pravni lijek, o kojoj još nije odlučeno, ne utiče na dopustivost ove apelacije. Naime, apelanti su izdejstvovali pravosnažnu i izvršnu presudu kojom su zadovoqni i čije izvršenje je dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda, a povredu svojih prava vide u nemogućnosti da se izvrši sudska presuda koja je pravosnažna i izvršna zbog zakonskih smetwi. Sprovođenje tog rješewa onemogućava se zbog zakona kojim se reguliše pitanje izmirewa obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje, koji se upliću u predmetni izvršni postupak, tako da revizija koju je izjavila tužena nije od značaja za sprovođenje rješewa o izvršenju. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propuštanju da se sprovede pravosnažno rješenje o izvršenju, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili da se sprovede rješenje o izvršenju. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da im je zbog toga što nije sprovedeno rješenje o izvršenju sudske presude došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Ustavni sud konstatuje da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne sprovodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je tužena obavezana da apelantima isplati novčane depozite s deviznih štednih kwižica sa zateznom kamatom i troškovima postupka. U pogledu ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava,Hornsbyprotiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakom pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava,Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bilo bi iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da sudske odluke koje su konačne i izvršne ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije koje su date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije koje su inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava,Golderprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, Evropski sud za qudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za qudska prava,Di Pedeprotiv Italije iZappiaprotiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 28. Ustavni sud je, podržavajući navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, izgradio i sopstvenu praksu shodno kojoj se izvršavanje sudske presude koja je pravosnažna smatra sastavnim dijelom "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine iAP 981/04od 20. decembra 2005. godine). Navedeni stav Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda može da se primijeni i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, takođe, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji su navedeni Ustavni sud zakqučio da je član 6 stav 1 Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obavezu da se izvrši sudska presuda. 29. Sem navedene prakse Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija koje su osnovane u skladu s Aneksom 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u pogledu stava da neizvršavanje sudskih odluka koje su pravosnažne predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Na primjer, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuBlentić protiv Republike Srpske (vidi predmet brojCH/96/17, odluka o prihvatqivosti i meritumu koja je uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna uprkos svojoj obavezi da pomogne da se izvrši sudska odluka". Ombudsmen za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuB. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine(vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6 Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Takođe, Ombudsmen za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetuA. O. protiv Republike Srpske(vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši odluku koja je konačna i obavezujuća, a koju je donijela komisija koja je osnovana shodno Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". 30. U konkretnom slučaju, apelanti posjeduju izvršnu presudu koja je pravosnažna, a čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud shodno wihovom predlogu. Iako Zakon o izvršnom postupku predviđa da se hitno postupa u postupku izvršewa sudskih odluka, predmetno rješenje se ne izvršava zbog odredbe člana 231 a zakona koji je naveden, kojom je primjena odredbi tog zakona odložena dok se ne donesu posebni zakoni kojim će da se reguliše izvršenje sudskih odluka shodno osnovu isplate stare devizne štednje. U vrijeme kad je podnesena apelacija još uvijek su bile na snazi odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), koje su uređivale način isplate stare devizne štednje, a koje su proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/05od 2. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/06 od 16. maja 2006. godine). Neustavnost ovih odredbi Ustavni sud Bosne i Hercegovine našao je, prije svega, zbog povrede principa podjele nadležnosti između države i entiteta. Zbog toga je Ustavni sud naredio državi da do 17. aprila 2006. godine donese zakonski okvir kojim će država da reguliše pitanje isplate "stare devizne štednje". Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o izmirenju obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine). Član 1 tač. 1 i 2 zakona koji je naveden glasi:"Ovim zakonom uređuju se postupak, način i rokovi izmirewa obaveza Bosne i Hercegovine shodno osnovu računa stare devizne štednje koja je deponovana u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine. Za izmirenje obaveza shodno osnovu stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine". Ovaj zakon stupio je na snagu 15. aprila 2006. godine kao narednog dana od dana kad je objavljen u "Službenom glasniku BiH". U tom zakonu je u članu 27 propisana obaveza i za imaoce pravosnažnih sudskih odluka za koje je naloženo da im se isplati stara devizna štedwa da svoja potraživawa verifikuju kod agencije koja je nadležna, te će potraživawa koja su dosuđena da se isplaćuju u skladu s odredbama tog zakona kojima se uređuju otpis kamata, limitirane gotovinske isplate i emisija obveznica. 31. Ustavni sud zapaža da je tužena banka kao izvršenik, u skladu s članom 170 stav 1 Zakona o izvršnom postupku, obavijestila Osnovni sud da smatra da postoje trajne zakonske smetnje da se sprovede izvršenje koje je dozvoljeno i predložila tom sudu da obustavi izvršni postupak pozivom na stav 2 člana 170 Zakona o izvršenju. Međutim, Osnovni sud se uopšte nije očitovao na ovo obavještenje tužene banke kao izvršenika u predmetnom postupku, iako je to njegova obaveza shodno odredbama navedenog stava 2 člana 170 Zakona o izvršnom postupku koji propisuje da će nakon prijema takvog obaviještewa sud ili da obustavi postupak izvršewa ako smatra da je riječ o trajnim smetwama ili da obavijesti tražioce izvršewa i banku o daqnjem postupanju. Pri tome, Osnovni sud je bio dužan da primjenjuje ne samo odredbe domaćih propisa, nego i odredbe ustavnog prava, odnosno Evropske konvencije koje imaju jaču pravnu snagu od bilo kog domaćeg propisa. Takođe, Osnovni sud je bio dužan da slijedi praksu Evropskog suda za qudska prava u identičnom slučaju koji je donio OdlukuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine, koja se bavila pitanjem nesprovođewa rješewa o dozvoli da se izvrši pravosnažna presuda kojom je naloženo da se isplate potraživawa shodno osnovu stare devizne štednje. Svojim nepostupanjem u predmetnom izvršnom postupku, Osnovni sud je otvorio pitanje djelotvornog pristupa sudu budući da nije djelotvorno postupao s ciljem da sprovede rješenje o izvršenju sudske presude koja je pravosnažna. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelantima onemogućeno da izdejstvuju da se sprovede rješenje o izvršenju zbog seta propisa kojima javna vlast onemogućava da se izvrši sudska presuda koja je pravosnažna, a takođe i zbog toga što Osnovni sud nije postupao u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 32. Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može da donosi zakone kojim će da zaustavi da se izvrše sudske odluke koje su pravosnažne, jer bi to bilo u suprotnosti s principom vladavine prava iz članaI/2 Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 969/04od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/05). 33. Izuzetno, pod određenim okolnostima, dozvoljava se državama da stave van snage (derogiraju) najveći dio prava i sloboda koje su zagarantovane. Naime, kad se steknu vanredne okolnosti, kao što su rat, unutrašwi neredi i pobune koje su većih razmjera ili različite opasnosti za narod i državu, izazvane prirodnim nepogodama ikatastrofama ili drugim velikim nesrećama, moguće je da se ukine najveći dio osnovnih prava i sloboda koje su garantovane međunarodnim instrumentima, ali samo privremeno, u skladu s tačno utvrđenom procedurom i dok se te okolnosti ne otklone. Ovakve situacije moraju da sadržavaju prijetnju fizičkoj egzistenciji stanovništva države koja je u pitanju, bilo na cijeloj teritoriji ili samo u okviru jednog njenog dijela, odnosno dovođenje u opasnost života nacije ili organizovanog funkcionisawa njenih osnovnihinstitucija. Evropska komisija i Evropski sud za qudska prava ustanovili su stan- dard javne opasnosti iz člana 15 Evropske konvencije. Komisija je u tzv.Grčkom slučaju, povodom suspendovawa pojedinih prava i sloboda koje je izvršila grčka vlada, oličene u tzv. pukovničkom režimu, nabrojala sljedeće neophodne elemente da bi se zadovoqio standard javne opasnosti:opasnost mora da bude stvarna i neposredna; njene posljedice moraju da se odnose na cijelu naciju; mora da bude ugroženo odvijanje organizovanog života zajednice, te kriza ili opasnost moraju da budu izuzetni, tako da su uobičajene mjere ili ograničewa koja su dozvoljena Evropskom konvencijom radi održavawa javne bezbjednosti, zdravlja i reda, očiglednonedovoqne.(Izvještaj Komisije od 5. novembra 1969. godine,ECHR XII, 1969. str. 72). Ovakve mjere ne mogu da se primjenjuju neograničeno i shodno slobodnom nahođenju odnosne države, nego samo u najneophodnijoj mjeri koju zahtijeva situacija. Zatim, zahtijeva se da ovakve mjere moraju da budu u skladu s obavezama države koje ona ima shodno međunarodnom pravu. 34. Evropski sud za qudska prava je ukazao da odgađanje da se izvrši presuda može da se pravda pod određenim okolnostima, ali odgađanje ne može da bude takvo da naruši suštinu prava koje štiti član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidiBurdov protiv Rusije, broj 59498/00, tačka 35,ECHR2002-III,i Teterinyprotiv Rusije, broj 11931/03, tačka 41, od 30. juna 2005. godine). 35. Dovodeći principe koji su navedeni u vezu s konkretnim zakonodavnim uplitanjem javne vlasti u pravo apelanata na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, postavlja se pitanje da li Evropska konvencija daje pravo državama članicama da donesu zakone kojim će da se spriječi da se izvrše sudske odluke koje su pravosnažne, a koje su donesene u skladu s članom 6 Evropske konvencije. 36. Ustavni sud se, u odnosu na kompatabilnost predmetnog zakonodavnog uplitawa u izvršenje sudskih odluka koje su pravosnažne sa standardima koji su sadržani u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, poziva na Odluku Evropskog suda za qudska pravaJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine. U predmetnom slučaju, apelantkiwa se žalila da nije izvršena pravosnažna sudska presuda zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji regulišu isplatu potraživawa shodno osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili da se izvrši sudska presuda koja je pravosnažna, a kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj slučaj identičan je s predmetnim u kom se apelanti žale na nemogućnost da se izvrši pravosnažna presuda kojom im je dosuđeno isplaćivanje potraživawa shodno osnovu računa stare devizne štednje, zbog istovjetnih zakonskih smetwi. Evropski sud za qudska prava je u odluci koja je navedenaocijenio da je zakonsko uplitanje Bosne i Hercegovine u izvršenje pravosnažne sudske odluke na način koji je propisan članom 27 Zakona o izmirenju obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje neopravdano i utvrdio povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje. 37. Shodno ovom članu, odredbe zakona koji je naveden primjenjuju se i na sudske presude koje imaju povjerioci shodno osnovu računa stare devizne štednje. U stavu 2 člana koji je naveden propisano je da se i na potraživawa koja su utvrđena presudama koje su pravosnažne i izvršne primjenjuju odredbe ovog zakona kojima se storniraju kamate koje su obračunate i neisplaćene od 1. januara 1992. godine do 15. aprila 2006. godine, kad je stupio na snagu zakon koji je naveden, te da ih treba obračunati shodno godišwoj stopi od 0,5% (umjesto značajno više kamatne stope koju je primjewivala tužena banka i koju su dosudili domaći sudovi). To, u konkretnom slučaju, znači da bi presuda kojom je pravnom predniku apelanata dosuđeno potraživanje shodno osnovu stare devizne štednje, primjenom odredbi zakona koji je naveden, bila izvršena samo djelimično - u neznatnom dijelu od 1.000,00 KM isplatom u gotovini do kraja 2007. godine, a skoro u cjelini potraživanje bi bilo isplaćenou državnim obveznicama, te da bi i dosuđene kamate bile stornirane i preračunate shodno nepovoqnijoj kamatnoj stopi drugačijoj od one koju je dosudio sud. Na kraju, apelanti bi, shodno odredbama ovog zakona, morali da verifikuju svoje potraživanje kao i sve druge štediše koje posjeduju staru deviznu štednju, bez obzira na sudsku presudu koja je pravosnažna i izvršna i rješenje o dozvoli izvršewa te presude koje wihovu pravnu situaciju čine bitno drugačijom u odnosu na većinu štediša u Bosni i Hercegovini koji potražuju sredstva stare devizne štednje, a koji nisu izdejstvovali sudske odluke kojima se nalaže isplata wihove ušteđevine. 38. Evropski sud za qudska prava je u OdluciJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine ukazao da su presude kojima je naloženo da se isplate stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini više izuzetak nego pravilo, što je potvrđeno praksom Doma za qudska prava, Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu i Ustavnog suda, koji su rješavali više od hiljadu predmeta "stare devizne štednje", a samo u pet slučajeva pred Domom za qudska prava podnosioci prijave su imali odluku koja je pravosnažna i izvršna i kojom se nalaže da se isplate stare devizne štednje, što odgovara i situaciji pred Evropskim sudom za qudska prava gdje od oko 85 predmeta koji su podneseni u ime više od 3.750 apelanata protiv Bosne i Hercegovine, koji se tiču stare devizne štednje, samo je deset apelanata izdejstvovalo pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku kojom je naloženo da se isplate wihove ušteđevine. Stoga je taj sud u odluci koja je navedena zakqučio da nema opravdawa da se javna vlast miješa u izvršenje presude onako kako je to predviđeno članom 27 Zakona o izmirenju obaveza shodno osnovu računa stare devizne štednje, niti ima opravdawa da se odlaže izvršenje pravosnažne i izvršne presude. Evropski sud za qudska prava je smatrao da je apelantkiwina situacija u ovom slučaju značajno različita od većine štediša "stare" devizne štednje koji nisu dobili nikakvu presudukojom se nalaže isplaćivanje wihovih sredstava. Dalje, isti sud je smatrao da isplaćivanje dosuđenog iznosa koji su naložili domaći sudovi u ovom slučaju, čak i s pripadajućom kamatom, ne bi moglo značajno da optereti državu i rezultuje kolapsom njene privrede, kako je tvrdila Vlada. U svakom slučaju, Evropski sud za qudska prava je istakao da apelantkiwa ne bi trebala da bude spriječena da uživa pozitivan ishod parnicezbog navodnih finansijskih teškoća države. Evropski sud za qudska prava je zakqučio da je iz razloga koji su navedeni došlo do povrede suštine apelantkiwinog prava na pristup sudu sadržanog u članu 6 stav 1 Evropske konvencije (vidiJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine, st. 41-46). 39. Kad se stavovi koji su navedeni dovedu u vezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zakqučka da je u konkretnom slučaju zbog neopravdanog zakonodavnog uplitawa i onemogućavawa da se izvrše sudske odluke koje su pravosnažne, kao i zbog toga što Osnovni sud nije postupao u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da će povreda ustavnih prava apelanata u datim okolnostima najdjelotvornije biti otklonjena na način kako je odlučeno u dispozitivu ove odluke, odnosno nalogom Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi obezbijedila da se ostvare ustavna prava apelanata, čime se sprečava daqnje odugovlačenje predmetnog izvršnog postupka, budući da su još uvijek na snazi zakoni koji se upliću u izvršenje predmetne pravosnažne sudske presude, a da bi Osnovni sud, kada bi mu predmet bio vraćen s nalogom da hitno postupa i okonča izvršni postupak, u osnovi, ponovo odlučivao o pitawima već odlučenim u ovoj odluci. Ostali navodi 40. U skladu sa zakqučcima u vezi s povredom članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno da se razmatraju ostali navodi apelanata. Pitanje kompenzacije 41. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog toga što nije izvršena sudska presuda koja je pravosnažna, u visini od po 2.000,00 KM svakom, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti da se izvrši presuda koja je pravosnažna. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede ustavnog prava apelanata na djelotvoran pristup sudu i nalog da se otklone posljedice kršewa prava dovoqna satisfakcija za apelante. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da je donošenjem zakona kojima se onemogućava da se izvrši sudska odluka koja je pravosnažna prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 158/06, rješavajući apelacijuMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaMirjane Gajić, Ksenije i Milana Ćuluma. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Ova odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu s ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija i Milan Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 27. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i "Banjalučke banke" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. aprila 2007. godine, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 9. maja 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. maja 2007. godine, Okružni sud 7. juna 2007. godine, dok je tužena odgovor na apelaciju dostavila 30. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene dostavljen je apelantu 6. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine, obavezana je tužena "isplatiti pravnom predniku apelanata Vojku Ćulumu novčani depozit s devizne štedne knjižice u iznosu od 168.499,11 DM, te prema istom osnovu platiti iznos od 411,61 DM, sve s pripadajućom kamatom počevši od 30. juna 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM s kamatom počevši od 2. maja 2001. godine pa do isplate. 7. Pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-19212/04, koje je Osnovni sud donio 10. novembra 2004. godine, apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrlog Vojka Ćuluma. 8. Tužena je 5. januara 2005. godine protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj odluka još nije donesena. 9. Rješenjem Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. marta 2005. godine, dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine. 10. Apelanti su se obraćali tuženoj i Agenciji za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija) urgirajući provođenje navedenog rješenja o izvršenju. 11. Agencija je podneskom broj 02-23-507-2/05 od 18. maja 2005. godine obavijestila apelante da je pribavila podatke od tužene i utvrdila postojanje zakonske smetnje za izvršenje predmetnog rješenja o izvršenju sadržane u odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku, odnosno člana 231.a. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03 i 85/03), kojima je određeno odlaganje primjene Zakona o izvršnom postupku do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema osnovu isplate stare devizne štednje. Nadalje je navedeno da i odredbe člana 3. tačka 2. i čl. 11. do 15. donesenog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), kojima je reguliran način isplate stare devizne štednje, predstavljaju zakonsku smetnju za izvršenje predmetnog rješenja. Apelanti su upućeni da se kao tražioci izvršenja, u skladu s tada važećim članom 12. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, obrate Vladi, odnosno Ministarstvu finansija Republike Srpske radi evidentiranja njihovog potraživanja prema osnovu isplate stare devizne štednje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su im zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog neisplaćivanja dosuđenih potraživanja prema osnovu stare devizne štednje, povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, imovinu i djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Apelanti su također tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažne presude i to po 2.000,00 KM svakom od njih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je tužena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj još nije donesena odluka, pa predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena, budući da, prema ocjeni tog suda, nisu iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu. 14. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana jer je taj sud usvojio prijedlog apelanata za dozvolu izvršenja na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-1837/97 od 2. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-596/02 od 20. oktobra 2004. godine, tj. donio je Rješenje o izvršenju broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, te je Rješenjem broj I-3422/04 od 4. marta 2005. godine odbio izvršenikov prigovor s prijedlogom za odlaganje izvršenja, kao neosnovan i navedeno rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi. 15. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da kao izvršenik u izvršnoj stvari apelanata kao tražilaca izvršenja nije izvršila Rješenje Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, jer su postojale zakonske smetnje za njegovo izvršenje. Tužena je ukazala na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 85/03), kojima je regulirano odlaganje primjene člana 231. Zakona o izvršnom postupku do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema osnovu isplata stare devizne štednje. Također je ukazala i da odredbe nakon tog donesenog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04) kojim je reguliran način isplate stare devizne štednje, nisu dale pravo tuženoj na isplatu stare devizne štednje, zbog čega je ona predložila sudu da prema odredbi člana 170. stav 2. Zakona o izvršnom postupku obustavi postupak izvršenja. U međuvremenu je na nivou Bosne i Hercegovine donijet Zakon o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine) u kojem je u članu 27. regulirano izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje. Tim članom propisano je da i takva potraživanja podliježu verifikaciji s ciljem registriranja potraživanja, što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda koje su povjerioci dužni dostaviti agencijama uz zahtjev za verifikaciju. Prema navedenom, tužena zaključuje da nema obavezu izvršiti Rješenje Osnovnog suda broj I-3422/04 od 4. februara 2005. godine, te da nije povrijedila prava apelanata, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 16.Zakon o izvršnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje.Š...Ć Član 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje.Š...Ć Član 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Član 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje prema odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu izvršenikovih sredstava i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Član 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona. Član 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Član 231.a Primjena člana 231. Zakona odlaže se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata prema osnovu ostalih sudskihodluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 17.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine, izmjene objavljene u "Službenom glasniku RS" broj 47/06 od 11. maja 2006. godine) Član 1. Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu s odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. Obaveze prema osnovu unutrašnjeg duga iz člana 1. ovog zakona izmiruju se isplatom u gotovini, emisijom obveznica i otpisivanjem, u skladu s odredbama ovog zakona. Član 3.2. Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 2. Obaveze prema osnovu devizne štednje deponirane kod banaka na teritoriji Republike Srpske do 31. decembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: stara devizna štednja) u iznosu do 774,9 miliona KM. Član 11. Pod starom deviznom štednjom podrazumijeva se devizna štednja deponirana u najnižim poslovnim jedinicama banaka (filijalama) na teritoriji Republike Srpske, sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, umanjena za iznos prenesenih sredstava na jedinstveni privatizacijski račun i jedinstveni račun vlasnika stare devizne štednje i iznos isplaćen do isteka roka za verifikaciju utvrđenog članom 12. ovog zakona, u ukupnom iznosu do 774,9 miliona KM. Stara devizna štednja, definirana stavom 1. ovog člana ne obuhvata deviznu štednju deponiranu u filijalama Ljubljanske banke i Invest banke na teritoriji Republike Srpske, koja će se rješavati u procesu sukcesije imovine bivše SFRJ. Član 12. Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti akt kojim će se regulirati bliži uvjeti, postupak i rokovi pojedinačne verifikacije obaveza iz člana 11. ovog zakona. Obaveze prema osnovu stare devizne štednje iz člana 11. ovog zakona preračunavaju se u KM prema srednjem zvaničnom kursu Centralne banke BiH koji važi na dan 31. augusta 2004. godine. Član 13. Obračunata neisplaćena ili neiskorištena kamata na staru deviznu štednju od 1. januara 1992. godine otpisuje se u cijelosti, a najviše do iznosa stanja devizne štednje na dan verifikacije i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Obaveze prema osnovu stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu s odredbama člana 12. ovog zakona otpisuju se i ne predstavljaju obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verificirane na način propisan članom 12. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 11. ovog zakona, razlika se otpisuje razmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 14. Obaveze definirane članom 11. ovog zakona izmiruju se isplatom u gotovini i emisijom obveznica. Član 15. Dio obaveza prema osnovu stare devizne štednje u iznosu do 16,0 miliona KM izmirit će se isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 100 KM, prilikom postupka verifikacije. Iznos do 100 KM iz prethodnog stava uključuje verificirana potraživanja prema svim štednim računima vlasnika stare devizne štednje. Prije isplate u gotovini, kao što je predviđeno prethodnim stavom ovog člana, pojedinačna potraživanja će se verificirati na način predviđen članom 12. ovog zakona. Dio obaveza prema osnovu stare devizne štednje u iznosu do 39,1 milion KM izmirit će se isplatom u gotovini svakom vlasniku stare devizne štednje do 1000 KM. Obaveze prema osnovu stare devizne štednje iz stava 4. ovog člana će se izmiriti u periodu od 4 godine, s početkom u fiskalnoj 2004. godini. Vlada Republike Srpske će u roku do 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti akt kojim će odrediti dinamiku i visinu gotovinske isplate. Član 16. Preostale obaveze prema osnovu stare devizne štednje koje nisu isplaćene prema članu 15. ovog zakona u iznosu do 719,8 miliona KM, izmirit će se emisijom dugoročnih obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. s rokom dospijeća do 30 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i 3. bez kamate. Član 17. Obveznice izdate u svrhu izmirenja unutrašnjih potraživanja prema Republici Srpskoj se ne mogu koristiti u privatizaciji državne imovine. Stara devizna štednja se može i nadalje koristiti u procesu privatizacije do dana kada će se ona moći pretvoriti u obveznice, u skladu sa zakonskim propisima koji reguliraju privatizaciju državnog kapitala. Član 22. U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis koji je izdala Republika Srpska ili je izdat u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni da- tum po dospijeću zajedno s kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu s odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o pairima od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. Obveznice definirane ovim zakonom glase na ime, u konvertibilnim markama su (KM), prenosive su bez ograničenja, u nematerijalnom su obliku i registriraju se u Centralnom registru papira od vrijednosti Banja Luka. Nominalna vrijednost obveznica emitiranih u skladu s odredbama ovog zakona iznosi 1 KM. Iznosi u pfennizima dobiveni preračunavanjem se otpisuju. Obveznice izdate u skladu s ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske prema osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske." 18.Zakon o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine) "Član 1. 1. Ovim zakonom uređuje se postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine prema osnovu računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine. 2. Za izmirenje obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine. Š...Ć 5. Izmirenju obaveza Bosne i Hercegovine u smislu st. 1. i 2. ovog člana prethodi postupak verifikacije potraživanja. Član 2.(1) 1. U smislu ovog zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstava s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine, i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine prema bilo kojem drugom osnovu. Član 3.(1) Prema preliminarnim podacima stara devizna štednja iznosi 1,979.000.000 KM. Ukupna suma će se odrediti verifikacijskim procesom. Član 4. Obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1. stav 1. nakon 1. januara 1992. godine se stornira i od istog datuma, pa do stupanja na snagu ovog zakona vrši se novi obračun kamata prema stopi od 0,5%. Član 6. 2. Nakon završetka verifikacije, potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira potražioca i verificira iznos računa stare devizne štednje. 3. Potvrda iz stava 2. ovog člana predstavlja osnovu za izmirenje potraživanja prema osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koji propisuju entiteti i Distrikt, i uključuje sljedeće: Š...Ć c. Izjavu o odustajanju od tužbe nakon što potražilac primi gotovinsku isplatu. Član 15. 7. Rješavajući o postupku verifikacije računa stare devizne štednje agencije i komisija dužni su postupati prema zakonu o upravnom postupku entiteta i Distrikta. Član 17.(1) Rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju računa stare devizne štednje je šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a agencije su dužne završiti postupak verifikacije u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 18. 2. Ako je verifikacija pojedinačnih zahtjeva završena i potražilac se slaže s iznosom koji su agencije verificirale, potražilac mora potpisati izjavu o verifikaciji. Potražiocu se nakon što potpiše izjavu da se odriče prava na žalbu isplaćuje maksimalni iznos od 100 KM, ili ukupan iznos potraživanja od 100 KM. Nakon završetka postupka verifikacije agencije pripremaju spisak svih verificiranih zahtjeva i iznosa. 3. Osim toga, svakom pojedinom potražiocu evidentiranom u Registru se nakon podnošenja potvrde o verifikaciji isplaćuje maksimalan iznos od 1.000,00 KM ili ukupan iznos potraživanja do 1.000,00 KM koji uključuje i isplaćeni iznos u skladu sa stavom 2. ovog člana i to do kraja 2007. godine, a ostatak neisplaćenih potraživanja izmiruje se uz pomoć obveznica u skladu s ovim zakonom. Član 21.(1) Obaveze koje nisu isplaćene u gotovini, u skladu s članom 18. ovog zakona, izmiruju se uz pomoć obveznica. Obveznice će biti emitirane u elektronskoj formi, istovremeno, i to u roku od 90 dana od dana posljednje gotovinske isplate u skladu s članom 18. stav 3. ovog zakona, a najkasnije do 31. marta 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: a. rok dospijeća do 13 godina, a najkasnije do 31. decembra 2020. godineŠ...Ć; b. godišnja kamata 2,5%; c. mogućnost prijevremenog otkupa. Član 27. 1. Izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje također podliježu verifikaciji s ciljem registriranja potraživanja, a što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda. 2. Povjerioci su dužni navedene sudske odluke dostaviti agencijama uz zahtjev za verifikaciju. Također se primjenjuju odredbe ovog zakona kojima se uređuju otpis kamata, gotovinske isplate i emisija obveznica." VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 22. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima žaliti se zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 23. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 24. Ustavni sud smatra, nasuprot navodima Okružnog suda iz odgovora na apelaciju, da okolnost da je tužena protiv drugostepene presude izjavila reviziju kao izvanredni pravni lijek, o kojoj još nije odlučeno, ne utječe na dopustivost ove apelacije. Naime, apelanti su izdejstvovali pravosnažnu i izvršnu presudu kojom su zadovoljni i čije izvršenje je dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda, a povredu svojih prava vide u nemogućnosti izvršenja pravosnažne i izvršne sudske presude zbog zakonskih smetnji. Provođenje tog rješenja onemogućava se zbog zakona kojima se regulira pitanje izmirenja obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje, koji se upliću u predmetni izvršni postupak, tako da revizija koju je izjavila tužena nije od značaja za provođenje rješenja o izvršenju. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propuštanju provođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili provođenje rješenja o izvršenju. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da im je neprovođenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud konstatira da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je tužena obavezana apelantima isplatiti novčane depozite s deviznih štednih knjižica sa zateznim kamatama i troškove postupka. U pogledu ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava,Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava,Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava,Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 28. Ustavni sud je, podržavajući navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, izgradio i vlastitu praksu prema kojoj se izvršavanje pravosnažne sudske presude smatra sastavnim dijelom "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine iAP 981/04od 20. decembra 2005. godine). Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obavezu izvršenja sudske presude. 29. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija osnovanih u skladu s Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuBlentić protiv Republike Srpske(vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetuB. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine(vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) je našao povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Om- budsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske(vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku koju je donijela komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe". 30. U konkretnom slučaju, apelanti posjeduju pravosnažnu izvršnu presudu čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njihovom prijedlogu. Iako Zakon o izvršnom postupku predviđa hitno postupanje u postupku izvršenja sudskih odluka, predmetno rješenje se ne izvršava zbog odredbe člana 231. a. navedenog zakona, kojom je primjena odredaba tog zakona odložena do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka prema osnovu isplate stare devizne štednje. U vrijeme podnošenja apelacije još uvijek su bile na snazi odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), koje su uređivale način isplate stare devizne štednje, a koje su proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine brojU 14/05od 2. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/06 od 16. maja 2006. godine). Neustavnost ovih odredaba Ustavni sud Bosne i Hercegovine je našao, prije svega, zbog povrede principa podjele nadležnosti između države i entiteta. Zbog toga je Ustavni sud naredio državi da do 17. aprila 2006. godine donese zakonski okvir kojim će država regulirati pitanje isplate "stare devizne štednje". Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine). Član 1. tač. 1. i 2. navedenog zakona glasi:"Ovim zakonom uređuju se postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine prema osnovu računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine. Za izmirenje obaveza prema osnovu stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine".Ovaj zakon stupio je na snagu 15. aprila 2006. godine kao narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH". U tom zakonu je u članu 27. propisana obaveza i za imaoce pravosnažnih sudskih odluka kojima je naloženo isplaćivanje stare devizne štednje da svoja potraživanja verificiraju kod nadležne agencije, te da će se isplaćivanje dosuđenih potraživanja vršiti u skladu s odredbama tog zakona kojima se uređuju otpis kamata, limitirane gotovinske isplate i emisija obveznica. 31. Ustavni sud zapaža da je tužena banka kao izvršenik, u skladu s članom 170. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, obavijestila Osnovni sud da smatra da postoje trajne zakonske smetnje za provođenje dozvoljenog izvršenja i predložila tom sudu obustavljanje izvršnog postupka pozivom na stav 2. člana 170. Zakona o izvršenju. Međutim, Osnovni sud se uopće nije očitovao na ovu obavijest tužene banke kao izvršenika u predmetnom postupku, iako je to njegova obaveza prema odredbama navedenog stava 2. člana 170. Zakona o izvršnom postupku koji propisuje da će sud nakon prijema takve obavijesti ili obustaviti postupak izvršenja ako smatra da je riječ o trajnim smetnjama ili obavijestiti tražioce izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Pri tome, Osnovni sud je bio dužan primjenjivati ne samo odredbe domaćih propisa, nego i odredbe ustavnog prava, odnosno Evropske konvencije koje imaju jaču pravnu snagu od bilo kojeg domaćeg propisa. Također, Osnovni sud je bio dužan slijediti praksu Evropskog suda za ljudska prava u identičnom slučaju koji je donio OdlukuJeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine, koja se bavila pitanjem neprovođenja rješenja o dozvoli izvršenja pravosnažne presude kojom je naloženo isplaćivanje potraživanja prema osnovu stare devizne štednje. Svojim nepostupanjem u predmetnom izvršnom postupku, Osnovni sud je otvorio pitanje djelotvornog pristupa sudu budući da nije djelotvorno postupao s ciljem provođenja rješenja o izvršenju pravosnažne sudske presude. Dakle, Ustavni sud zapaža da su apelanti onemogućeni da izdejstvuju provođenje rješenja o izvršenju zbog seta propisa kojima javna vlast onemogućava izvršenje pravosnažne sudske presude, a također i zbog nepostupanja Osnovnog suda u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 32. Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti s principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 969/04od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/05). 33. Izuzetno, pod određenim okolnostima, dozvoljava se državama stavljanje izvan snage (derogiraju) najvećeg dijela zagarantiranih prava i sloboda. Naime, kada se steknu izvanredne okolnosti, kao što su rat, unutrašnji neredi i pobune većih razmjera ili različite opasnosti za narod i državu, izazvane prirodnim nepogodama i katastrofama ili drugim velikim nesrećama, najveći dio osnovnih prava i sloboda garantiranih međunarodnim instrumentima moguće je ukinuti, ali samo privremeno, u skladu s tačno utvrđenom procedurom i dok se te okolnosti ne otklone. Ovakve situacije moraju sadržavati prijetnju fizičkoj egzistenciji stanovništva države koja je u pitanju, bilo na cijeloj teritoriji ili samo u okviru jednog njezinog dijela, odnosno dovođenje u opasnost života nacije ili organiziranog funkcioniranja njezinih osnovnih institucija. Evropska komisija i Evropski sud za ljudska prava ustanovili su standard javne opasnosti iz člana 15. Evropske konvencije. Komisija je u tzv.Grčkom slučaju, povodom suspendiranja pojedinih prava i sloboda koje je izvršila grčka vlada, oličene u tzv. pukovničkom režimu, nabrojala sljedeće neophodne elemente da bi se zadovoljio standard javne opasnosti:opasnost mora biti stvarna i neposredna; njezine posljedice se moraju odnositi na cijelu naciju; mora biti ugroženo odvijanje organiziranog života zajednice, te kriza ili opasnost moraju biti izuzetni, tako da su uobičajene mjere ili ograničenja dozvoljeni Evropskom konvencijom radi održavanja javne sigurnosti, zdravlja i reda, očigledno nedovoljne.(Izvještaj Komisije od 5. novembra 1969. godine, ECHR XII, 1969. str. 72). Ovakve mjere se ne mogu primjenjivati neograničeno i prema slobodnom nahođenju odnosne države, nego samo u najneophodnijoj mjeri koju zahtijeva situacija. Zatim, zahtijeva se da ovakve mjere moraju biti u skladu s obavezama države koje ona ima prema međunarodnom pravu. 34. Evropski sud za ljudska prava je ukazao da se odgađanje izvršenja presude može pravdati pod određenim okolnostima, ali odgađanje ne može biti takvo da naruši suštinu prava koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidiBurdov protiv Rusije, broj 59498/00, tačka 35, ECHR 2002-III, iTeteriny protiv Rusije, broj 11931/03, tačka 41, od 30. juna 2005. godine). 35. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim zakonodavnim uplitanjem javne vlasti u pravo apelanata na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, postavlja se pitanje daje li Evropska konvencija pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu s članom 6. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud se, u odnosu na kompatibilnost predmetnog zakonodavnog uplitanja u izvršenje pravosnažnih sudskih odluka sa standardima sadržanim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na Odluku Evropskog suda za ljudska prava Jeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine. U predmetnom slučaju, apelantica se žalila na neizvršenje pravosnažne sudske presude zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji reguliraju isplatu potraživanja prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili izvršenje pravosnažne sudske presude kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj slučaj identičan je s predmetnim u kojem se apelanti žale na nemogućnost izvršenja pravosnažne presude kojom im je dosuđeno isplaćivanje potraživanja prema osnovu računa stare devizne štednje, zbog istovjetnih zakonskih smetnji. Evropski sud za ljudska prava je u navedenoj odluciocijenio da je zakonsko uplitanje Bosne i Hercegovine u izvršenje pravosnažne sudske odluke na način propisan članom 27. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje neopravdano i utvrdio povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje. 37. Prema ovom članu, odredbe navedenog zakona primjenjuju se i na sudske presude koje imaju povjerioci prema osnovu računa stare devizne štednje. U stavu 2. navedenog člana propisano je da se i na potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim presudama primjenjuju odredbe ovog zakona kojima se storniraju obračunate i neisplaćene kamate od 1. januara 1992. godine do 15. aprila 2006. godine, kada je stupio na snagu navedeni zakon, te da ih treba obračunati prema godišnjoj stopi od 0,5% (umjesto značajno više kamatne stope koju je primjenjivala tužena banka i koju su dosudili domaći sudovi). To, u konkretnom slučaju, znači da bi presuda kojom je pravnom predniku apelanata dosuđeno potraživanje prema osnovu stare devizne štednje, primjenom odredaba navedenog zakona, bila izvršena samo djelimično - u neznatnom dijelu od 1.000,00 KM isplatom u gotovini do kraja 2007. godine, a skoro u cjelini potraživanje bi bilo isplaćeno u državnim obveznicama, te da bi i dosuđene kamate bile stornirane i preračunate prema nepovoljnijoj kamatnoj stopi drugačijoj od one koju je dosudio sud. Na kraju, apelanti bi, prema odredbama ovog zakona, morali verificirati svoje potraživanje kao i sve druge štediše koje posjeduju staru deviznu štednju, bez obzira na pravosnažnu i izvršnu sudsku presudu i rješenje o dozvoli izvršenja te presude koje njihovu pravnu situaciju čine bitno drugačijom u odnosu na većinu štediša u Bosni i Hercegovini koji potražuju sredstva stare devizne štednje, a koji nisu izdejstvovali sudske odluke kojima se nalaže isplata njihove ušteđevine. 38. Evropski sud za ljudska prava je u OdluciJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine ukazao da su presude kojima je naloženo isplaćivanje stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini više izuzetak nego pravilo, što je potvrđeno praksom Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu i Ustavnog suda, koji su rješavali više od hiljadu predmeta "stare devizne štednje", a samo u pet slučajeva pred Domom za ljudska prava podnosioci prijave su imali pravosnažnu i izvršnu odluku kojom se nalaže isplaćivanje stare devizne štednje, što odgovara i situaciji pred Evropskim sudom za ljudska prava gdje od oko 85 predmeta podnesenih u ime više od 3.750 apelanata protiv Bosne i Hercegovine, koji se tiču stare devizne štednje, samo je deset apelanata izdejstvovalo pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku kojom je naloženo isplaćivanje njihovih ušteđevina. Stoga je taj sud u navedenoj odluci zaključio da nema opravdanja da se javna vlast miješa u izvršenje presude onako kako je to predviđeno članom 27. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje, niti ima opravdanja za odlaganje izvršenja pravosnažne i izvršne presude. Evropski sud za ljudska prava je smatrao da je apelanticina situacija u ovom slučaju značajno različita od većine štediša "stare" devizne štednje koji nisu dobili nikakvu presudu kojom se nalaže isplaćivanje njihovih sredstava. Nadalje, isti sud je smatrao da isplaćivanje dosuđenog iznosa koji su naložili domaći sudovi u ovom slučaju, čak i s pripadajućim kamatama, ne bi moglo značajno opteretiti državu i rezultirati kolapsom njezine privrede, kako je tvrdila Vlada. U svakom slučaju, Evropski sud za ljudska prava je istakao da apelantica ne bi trebala biti spriječena od uživanja pozitivnog ishoda parnice zbog navodnih finansijskih teškoća države. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je iz navedenih razloga došlo do povrede suštine apelanticinog prava na pristup sudu sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Jeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine, st. 41-46). 39. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zaključka da je u konkretnom slučaju zbog neopravdanog zakonodavnog uplitanja i onemogućavanja izvršenja pravosnažne sudske odluke, kao i zbog nepostupanja Osnovnog suda u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da će povreda ustavnih prava apelanata u datim okolnostima najdjelotvornije biti otklonjena na način kako je odlučeno u dispozitivu ove odluke, odnosno nalogom Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi osigurala ostvarenje ustavnih prava apelanata, čime se sprječava daljnje odugovlačenje predmetnog izvršnog postupka, budući da su još uvijek na snazi zakoni koji se upliću u izvršenje predmetne pravosnažne sudske presude, a da bi Osnovni sud, kada bi mu predmet bio vraćen s nalogom da hitno postupa i okonča izvršni postupak, u osnovi, ponovo odlučivao o pitanjima već odlučenim u ovoj odluci. Ostali navodi 40. U skladu sa zaključcima u vezi s povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata. Pitanje kompenzacije 41. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude, u visini od po 2.000,00 KM svakom, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli uslijed nemogućnosti izvršavanja pravosnažne presude. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede ustavnog prava apelanata na djelotvoran pristup sudu i nalog za otklanjanje posljedice kršenja prava dovoljna satisfakcija za apelante. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da je donošenjem zakona kojima se onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 180/06, rješavajući apelacijuZvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1059/87. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno, bez daljnje odgode, okonča postupak u predmetu broj P-1059/87 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu daZvonimiru Jeliću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnome roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), ranije Osnovni sud u Lištici, broj P-1059/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine i 2. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju i spis toga suda broj P-1059/87. 3. Općinski je sud 17. travnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis toga suda broj P-1059/87. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 26. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. studenoga 1987. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv Milorada Skiba, dopisnika "Večernjih novosti" (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i RO "Borba" (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade štete. Tužbenim je zahtjevom traženo da sud donese presudu kojom će ustvrditi da su tuženi dužni apelantu, na ime štete pričinjene pisanjem neistina o njemu u "Večernjem listu" od 19. ožujka 1987. godine, solidarno platiti iznos od 800.000,00 tadašnjih dinara, s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi troškove parničnoga postupka. 7. Osnovni sud u Lištici je zakazao ročište za 26. listopad 1989. godine, koje je održano u apelantovoj nazočnosti, a u izočnosti uredno obaviještenih tuženih. Apelant je na raspravi izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, te upoznao sud sa činjenicom da je protiv prvotuženog vođen kazneni postupak o njegovoj privatnoj tužbi zbog kaznenoga djela klevete, koji je okončan pred prvostupanjskim sudom, ali se predmet nalazi na rješavanju po prizivu pred Višim sudom u Mostaru. 8. Sud je donio Rješenje broj P-1059/87 od 26. listopada 1989. godine o prekidu postupka do pravomoćnoga okončanja postupka u kaznenome predmetu toga suda broj K-111/87. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 9. Apelant je dopisom od 8. rujna 1991. godine obavijestio sud da je Presudom tog suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) od 29. travnja 1991. godine pravomoćno okončan kazneni postupak, te je predložio nastavak prekinutoga postupka po njegovoj tužbi za naknadom štete. 10. Sud je zakazao ročište za 31. ožujak 1992. godine, koje je odloženo za 30. travanj 1992. godine, jer tuženi nisu pristupili na zakazanu raspravu, a dostava za prvotuženoga je bila neuredna. 11. Apelant je dopisima od 21. ožujka 2005. godine i 10. srpnja 2006. godine tražio zakazivanje ročišta. 12. Općinski je sud Rješenjem broj P-1059/87 od 30. travnja 2007. godine vratio apelantu tužbu primljenu 5. studenoga 1987. godine radi dopune u roku od osam dana, s upozorenjem da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenome roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda prema njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom? sudu kojemu je podnio više tužbi protiv novinara i nakladnih kuća (ukupno 11 postupaka) u razdoblju od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant, također, navodi da je dopisom od 8. rujna 1991. godine tražio nastavak prekinutoga postupka i da je ponovno dopisima od 21. ožujka 2005. godine i 10. srpnja 2006. godine urgirao zakazivanje rasprave. Apelant traži da se apelacija usvoji, ustvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnome roku, te da se Zapadnohercegovački kanton obveže isplati?? mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je u konkretnome predmetu na raspravi održanoj 26. listopada 1989. godine doneseno rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja postupka u kaznenome predmetu toga suda broj K-111/87. Sud, nadalje, ističe da rasprava zakazana za 31. ožujak 1992. godine nije mogla biti održana jer je dostava za prvotuženog bila neuredna. Također, ovaj sud ističe da je na ovome predmetu prvo bio zadužen sudac Bernadica Čović, da bi se nakon toga promijenilo još troje sudaca koji su bili zaduženi na konkretnome predmetu. Konačno, Općinski sud navodi da je uredujući sudac 30. ožujka 2007. godine donio rješenje kojim se apelantu nalaže uređivanje, odnosno dopuna tužbe sukladno novom Zakonu o parničnome postupku, a apelantovi se predmeti uzimaju u rad prema redoslijedu podnošenja tužbi, te se rješavaju kao i ostali predmeti u sudu. V. Relevantni propisi 15.Zakon o parničnome postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kada sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 213. Osim slučajeva posebno predviđenih ovim zakonom, prekid postupka sud će odrediti: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12). Š...Ć Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenome zahtjevu ovisi o tomu je li učinjen privredni prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, tko je učinitelj i je li on odgovoran.Š...Ć Članak 215. Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članku 213. stavak 1. točka 1. i stavak 2. ovoga zakona, postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom. Š...Ć Članak 281. Kada ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženoga ili tužitelja da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskoga zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebne, predsjednik vijeća će, radi otklanjanja ovih nedostataka, poduzeti potrebne mjere predviđene u ovome zakonu (čl. 83. i 109)." 16.Zakon o parničnome postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kada sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenome roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se. Članak 197. Osim slučajeva posebno predviđenih ovim zakonom, prekid postupka sud će odrediti: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12). Š...Ć Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenome zahtjevu ovisi o tomu je li učinjen privredni prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, tko je učinitelj i je li on odgovoran.Š...Ć Članak 199. Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članku 197. stavak 1. točka 1. ovoga zakona, postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom. Š...Ć Članak 262. Kada ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskoga zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebne, predsjednik vijeća će, radi otklanjanja tih nedostataka, poduzeti potrebne mjere predviđene u ovome zakonu." 17.Zakon o parničnome postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 66. Kada ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženoga da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskoga zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebne, sud će, radi otklanjanja tih nedostataka, poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovoga zakona. Članak 336. stavak 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenome roku, a ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji će se postupak provest prema odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 23/00od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 22. U konkretnome slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama apelantove tužbe nije donio odluku. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š…Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom.Š…Ć" 26. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnome postupku podnio tužbu Općinskome sudu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnoga suda i Europskoga suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u apelantovom slučaju zadaća Općinskog suda jeste ustvrđivanje jesu li doista tuženi objavom prijepornoga članka apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovome tužbenome zahtjevu donese u razumnome roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 27. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda za ljudska prava razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava,Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30;Zimmermann i Steiner protiv Švicarske,presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdobljekojeseuzimauobzir 28. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava,Foti i drugi protiv Italije,presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53;Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 29. Međutim, premda je u konkretnome slučaju apelant Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu radi naknade štete 5. studenoga 1987. godine, u mjerodavnosti Ustavnog suda je razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega 11 godina i četiri mjeseca spada u mjerodavnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 30. Apelantov se predmet 14. prosinca 1995. godine nalazio kod Osnovnog suda u Lištici u fazi prekida prema Rješenju toga suda broj P-1059/87 od 26. listopada 1989. godine. a) Složenost predmeta 31. Složenost se postupka mora razmatrati u okviru činjeničnoga i pravnoga aspekta parničnoga postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 32. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Osnovni sud ustvrdi da su mu tuženi dužni na ime štete pričinjene pisanjem članka o njemu u "Večernjem listu" od 19. ožujka 1987. godine, solidarno platiti iznos od 800.000,00 dinara, s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate i naknaditi mu troškove parničnoga postupka. 33. U konkretnome slučaju, spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno ustvrditi, ne bi trebao biti osobito složen. b) Ponašanje apelanta 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnome roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj11541/85od 12. travnja 1989. godine, OI 70). 35. U konkretnome slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnome roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelant podnio tužbu 5. studenoga 1987. godine, i da je dopisom od 8. rujna 1991. godine obavijestio sud da je kazneni postupak u predmetu broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) pravomoćno okončan 29. travnja 1991. godine, te je predložio nastavak postupka prekinutoga Rješenjem toga suda broj P-1059/87 od 26. listopada 1989. godine. Apelant je ponovno dopisima od 21. ožujka 2005. godine i 10. srpnja 2006. godine urgirao postupanje prema tužbi. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio duljini postupka, niti je apelant poduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije jamči svakome pravo na konačnu odluku u razumnome roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama je ugovornicama da svoj pravni sustav ustroje tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava,Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 37. Kada je riječ o ponašanju Osnovnoga suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon jedne godine i 11 mjeseci od prijama tužbe zakazao i održao ročište 26. listopada 2007. godine, na kojemu je donio rješenje o prekidu postupka do pravomoćnoga okončanja postupka u kaznenome predmetu toga suda broj K-111/87. Nakon što je apelant podneskom od 8. rujna 1991. godine obavijestio sud da je kazneni postupak toga suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) pravomoćno okončan i zahtijevao nastavak prekinutoga postupka, sud je zakazao raspravu za 31. ožujak 1992. godine koja je odložena za 30. travanj 1992. godine zbog neuredne dostave - poziva za prvotuženoga. Ustavni sud, nadalje, konstatira da od 14. prosinca 1995. godine, tj. za 11 godina i tri mjeseca, što spada u mjerodavnost Ustavnog suda, sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 30. ožujka 2007. godine kada je donio Rješenje broj P-1059/87 kojim je apelantu vratio tužbu radi dopune u roku od 8 dana od dana prijama, dok je u tome razdoblju apelant u dva navrata dopisima od 21. ožujka 2005. godine i 10. srpnja 2006. godine tražio nastavak postupka i postupanje prema tužbi. 38. Dakle, sud nije 11 godina i tri mjeseca nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine poduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud opaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 21. ožujka 2005. godine i 10. srpnja 2006. godine, a ni nakon što je od toga suda zatražen odgovor na apelaciju 14. ožujka 2006. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnoga obrazloženja za odugovlačenjem postupka u razdoblju od podnošenja tužbe do 30. ožujka 2007. godine, u kojemu je razdoblju sud održao samo jedno ročište na kojemu je donio Rješenje o prekidu postupka broj P-1059/87 od 26. listopada 1989. godine. 39. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da Općinski sud u svome odgovoru na apelaciju nije dao razloge kojima bi nastojao opravdati nepostupanje u predmetu, već samo navodi činjenicu da je na konkretnome predmetu bilo zaduženo više sudaca koji predmete uzimaju u rad prema žurnosti i redoslijedu podnošenja tužbe. Česte promjene uredujućih sudaca na konkretnome predmetu i preopterećenost sudova se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući su države ugovornice Europske konvencije dužne ustrojiti administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Ustavni je sud svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Općinski sud u Širokome Brijegu, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija čini sastavni dio pravnoga sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tomu država obvezna svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode ustvrđene u Europskoj konvenciji, te svoj pravni sustav ustrojiti tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnome roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnome postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 40. Europski sud za ljudska prava u predmetuZimmermann i Steinerod 13. srpnja 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država poduzme učinkovite i žurne mjere za otklanjanjem takve situacije. Međutim, u konkretnome slučaju, očito je da mjerodavna tijela Federacije Bosne i Hercegovine nisu poduzela konkretne mjere, ne samo formalne već i suštinske, na rješavanju problema koji se tiču velikoga broja predmeta pred Općinskim sudom. Naime, premda su Zakonom o parničnome postupku propisani konkretni rokovi za poduzimanjem svake pojedine procesne radnje, očito da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 41. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba podnesena 1987. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnome postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivan sve do stupanja na snagu Zakona o parničnome postupku FBiH, koji je stupio na snagu 11. studenoga 1998. godine, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu novoga Zakona o parničnome postupku 5. studenoga 2003. godine. Osnovni sud u Lištici, odnosno Općinski sud u Širokom Brijegu je, prema odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, tužiteljima vratiti tužbu radi ispravka ili dopune, uz navođenje što treba ispraviti ili dopuniti, određujući rok za ispravak ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok, prema propisima koji su važili u razdoblju do 2003. godine, nije bio određen, ali taj rok ne može biti neograničen, imajući u vidu odredbu članka 10. tada važećeg Zakona o parničnome postupku prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Ustavni sud konstatira da Općinski sud nije postupio prema navedenim odredbama članka 281. u svezi sa člankom 109. st. 1. i 2. preuzetoga Zakona o parničnome postupku, odnosno članka 262. u svezi sa člankom 98. st. 1. i 2. ranijega Zakona o parničnome postupku, te nije od 31. ožujka 1992. godine, kada je na raspravi ustanovljena pogrešna adresa tuženoga u razdoblju od preko 15 godina, upozorio apelanta da tužba sadrži nedostatke uslijed kojih nije moguće postupati prema njoj, niti je u smislu članka 215. stavak 2. preuzetoga Zakona o parničnome postupku, odnosno članka 199. stavak 2. ranijega Zakona o parničnome postupku, donio rješenje o nastavku prekinutoga postupka. 42. Nadalje, Ustavni sud opaža da su odredbama novoga Zakona o parničnome postupku, koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine i koji se prema odredbi članka 454. istoga zakona primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za poduzimanjem procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom toga zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Člankom 336. stavak 1, a u svezi sa člankom 66. toga zakona, propisano je da u slučaju nepotpune tužbe rok za otklanjanjem nedostataka ne može biti dulji od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud tek nakon tri godine i četiri mjeseca od stupanja na snagu novoga Zakona o parničnome postupku donio rješenje kojim je naložio apelantu, kao tužitelju, dopunu i uređivanje tužbe. Dakle, nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine sud je prvu i jedinu radnju poduzeo nakon 11 godina i tri mjeseca i postupak prema apelantovoj tužbi se još uvijek nalazi u početnoj fazi i krajnje je neizvjesno kada će biti donesena odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u OdluciU 23/00od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnome dijelu glasi:"Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na ustvrđivanje njegovih/njezinih prava uz pomoć suda u razumnome rokuŠ...Ć".Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu jamstava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencija prema kojima "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku"tako da se svakom jamči da u razumnome roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svoga položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnoga načela svakog modernog pravnog sustava, što je u konkretnome slučaju, budući prvostupanjska odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 19 godina, izostalo. 44. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 21. studenoga 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u zasebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda. 46. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 47. Sama činjenica da je Općinski sud nakon više od 11 godina koje ulaze u mjerodavnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine poduzeo prvu radnju u ovom postupku pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrokom što postupak toliko traje, dostatna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 180/06, rješavajući apelacijuZvonimira Jelića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo da se donese odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1059/87. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj P-1059/87 u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu daZvonimiru Jeliću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena sudska odluka u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), ranije Osnovni sud u Lištici, broj P-1059/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 2. aprila 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju i spis tog suda broj P-1059/87. 3. Opštinski sud je 17. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-1059/87. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 26. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 5. novembra 1987. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv Milorada Skiba, dopisnika "Večerwih novosti" (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i RO "Borba" (u daqnjem tekstu: drugotuženi), zbog naknade štete. Tužbenim zahtjevom je traženo da sud donese presudu kojom će da utvrdi da su tuženi dužni da apelantu, na ime štete koja je pričinjena pisanjem neistina o njemu u "Večernjem listu" od 19. marta 1987. godine, solidarno plate iznos od 800.000,00 tadašwih dinara, s kamatom od podnošewa tužbe pa do isplate, te da naknade troškove parničnog postupka. 7. Osnovni sud u Lištici zakazao je ročište za 26. oktobar 1989. godine, koje je održano u apelantovoj prisutnosti, a u odsutnosti tuženih koji su uredno obaviješteni. Apelant je na raspravi izjavio da u cijelostiostaje pri tužbi, te upoznao sud sa činjenicom da je protiv prvotuženog vođen krivični postupak o njegovoj privatnojtužbi zbog krivičnog djela klevete, koji je okončan pred prvostepenim sudom, ali se predmet nalazi na rješavanju po žalbi pred Višim sudom u Mostaru. 8. Sud je donio Rješenje broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine o prekidu postupka do pravosnažnog okončawa postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. 9. Apelant je dopisom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je Presudom tog suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) od 29. aprila 1991. godine pravosnažno okončan krivični postupak, te je predložio da se nastavi postupak koji je prekinut po njegovoj tužbi za naknadu štete. 10. Sud je zakazao ročište za 31. mart 1992. godine, koje je odloženo za 30. april 1992. godine, jer tuženi nisu pristupili na raspravu koja je zakazana, a dostavljanje za prvotuženog je bilo neuredno. 11. Apelant je dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine tražio da se zakaže ročište. 12. Opštinski sud je Rješenjem broj P-1059/87 od 30. aprila 2007. godine vratio apelantu tužbu koja je primljena 5. novembra 1987. godine radi dopune u roku od osam dana, s upozorenjem da će tužba da se smatra povučenom ako ne bude dopunjena u roku koji je ostavljen, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbaciće se. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda prema njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Opštinskom sudu kome je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog članaka koji su navedeni trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant, takođe, navodi da je dopisom od 8. septembra 1991. godine tražio da se nastavi postupak koji je prekinut i da je ponovo dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine urgirao da se zakaže rasprava. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Opštinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da se Zapadnohercegovački kanton obaveže da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da je u konkretnom predmetu na raspravi koja je održana 26. oktobra 1989. godine doneseno rješenje da se prekida postupak do pravosnažnog okončawa postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. Sud, dalje, ističe da rasprava koja je zakazana za 31. mart 1992. godine nije mogla da se održi jer je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno. Takođe, ovaj sud ističe da je na ovom predmetu prvo bio zadužen sudija Bernadica Čović, da bi se nakon toga promijenilo još troje sudija koji su bili zaduženi na konkretnom predmetu. Na kraju, Opštinski sud navodi da je uredujući sudija 30. marta 2007. godine donio rješenje kojim se apelantu nalaže da uredi, odnosno dopuni tužbu u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku, a apelantovi predmeti se uzimaju u rad prema redoslijedu podnošewa tužbi, te se rješavaju kao i ostali predmeti u sudu. V. Relevantni propisi 15.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 213 Sem slučajeva koji su posebno predviđeni ovim zakonom, prekid postupka sud će da odredi: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12). Š...Ć Sud može da odredi prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od toga da li je učinjen privredni prestup ili da li je učinjeno krivično djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, ko je učinilac i da li je on odgovoran.Š...Ć Član 215 Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga koji su navedeni u članu 213 stav 1 tačka 1 i stav 2 ovog zakona, postupak će da se nastavi kad se pravosnažno završi postupak pred sudom. Š...Ć Član 281 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke,ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednikvijeća će, radi otklawawa ovih nedostataka, da preduzme mjere koje su potrebne i koje su predviđene u ovom zakonu (čl. 83 i 109)." 16.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca da pouči i da mu pomogne da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se. Član 197 Sem slučajeva koji su posebno predviđeni ovim zakonom, prekid postupka sud će da odredi: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12). Š...Ć Sud može da odredi prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od toga da li je učinjen privredni prestup ili da li je učinjeno krivično djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, ko je učinilac i da li je on odgovoran.Š...Ć Član 199 Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga koji su navedeni u članu 197 stav 1 tačka 1 ovog zakona, postupak će da se nastavi kad se pravosnažno završi postupak pred sudom. Š...Ć Član 262 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke,ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednikvijeća će, radi otklawawa tih nedostataka, da preduzme mjere koje su potrebne i koje su predviđene u ovom zakonu." 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente koji su propisani odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili dapostoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će, radi otklawawa tih nedostataka, da preduzme radnje koje su potrebne i koje su predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 336 stav 1 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu da vrati podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. Š...Ć Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u roku koji je određen, a ako budevraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbaciće se. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se shodno odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke suda koji je nadležan, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 23/00od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava da se donese odluka u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š…Ć" 26. Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno odredbama Zakona o parničnom postupku podnio tužbu Opštinskom sudu radi naknade štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući da bi se utvrdila građanska prava i obaveze. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Opštinskog suda jeste utvrđivanje da li su zaista tuženi objavqivanjem članka koji je sporan apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni da isplate na ime štete koja je nastala. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 27. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda za qudska prava razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnostipredmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta,ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava,Vernilloprotiv Francuske,presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30;ZimmermanniSteinerprotiv Švajcarske,presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kad je zasnovana wihova vremenskanadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava,Fotii drugi protiv Italije,presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53;Styranowskiprotiv Poqske,broj 28616/95,ECHR 1998-VIII). 29. Međutim, premda je u konkretnom slučaju apelant Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu radi naknade štete 5. novembra 1987. godine, u nadležnosti Ustavnog suda je period od 14. decembra 1995. godine kad je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sad traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega 11 godina i četiri mjeseca spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadijum postupka na dan kad je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine 30. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Osnovnog suda u Lištici u fazi prekida shodno Rješenju tog suda broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. a) Složenost predmeta 31. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 32. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni da mu na ime štete, koja je pričinjena pisanjem članka o njemu u "Večernjem listu" od 19. marta 1987. godine, solidarno plate iznos od 800.000,00 dinara s kamatom od podnošewa tužbe pa do isplate i da mu naknade troškove parničnog postupka. 33. U konkretnom slučaju, spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, shodno mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koji treba da se izvedu i činjenice koje treba da se utvrde, ne bi trebao da bude naročito složen. b) Ponašanje apelanta 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj11541/85od 12. aprila 1989. godine, OI 70). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će da ispita da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelant podnio tužbu 5. novembra 1987. godine, i da je dopisom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je krivični postupak u predmetu broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) pravosnažno okončan 29. aprila 1991. godine, te je predložio da se nastavi postupak koji je prekinut Rješenjem tog suda broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. Apelant je ponovo dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine urgirao da se postupa prema tužbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je apelant preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle da rezultuju da se odugovlači s postupkom. c) Ponašanje suda 36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava,Rugliese(II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 37. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatuje da je sud nakon jedne godine i 11 mjeseci od prijema tužbe zakazao i održao ročište 26. oktobra 2007. godine, na kom je donio rješenje o prekidu postupka do pravosnažnog okončawa postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. Nakon što je apelant podneskom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je krivični postupak tog suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87), pravosnažno okončan i zahtijevao da se nastavi postupak koji je prekinut, sud je zakazao raspravu za 31. mart 1992. godine koja je odložena za 30. april 1992. godine zbog neurednog dostavljanja - poziva za prvotuženog. Ustavni sud, dalje, konstatuje da od 14. decembra 1995. godine, tj. za 11 godina i tri mjeseca, što spada u nadležnost Ustavnog suda, sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 30. marta 2007. godine kad je donio Rješenje broj P-1059/87 kojim je apelantu vratio tužbu radi dopune u roku od 8 dana od dana prijema, dok je u tom periodu apelant u dva navrata dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine tražio da se nastavi postupak i da se postupa prema tužbi. 38. Dakle, sud nije 11 godina i tri mjeseca nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine, a ni nakon što je od tog suda zatražen odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nema razumnog obrazložewa zbog čega se odugovlači s postupkom u periodu od kad je podnesena tužba do 30. marta 2007. godine, u kom periodu je sud održao samo jedno ročište na kom je donio Rješenje o prekidu postupka broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. 39. Ustavni sud, dalje, primjećuje da Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije daorazloge kojim bi nastojao da opravda zašto se nije postupalo u predmetu, već samo navodi činjenicu da je na konkretnom predmetu bilo zaduženo više sudija koji predmete uzimaju u rad prema hitnosti i redoslijedu podnošewa tužbe. Česte promjene uredujućih sudija na konkretnom predmetu i preopterećenost sudova, generalno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administraciju pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Opštinski sud u Širokom Brijegu, imaju veliki broj predmeta koji nisu riješeni. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članomII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode koje su utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizujetako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzimaju određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 40. Evropski sud za qudska prava u predmetuZimmermanni Steinerod 13. jula 1983. godine je zakqučio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uslovom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere da se otkloni takva situacija. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli konkretne mjere, ne samo formalne već i suštinske, na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Opštinskim sudom. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Opštinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru rokova koji su propisani, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od wih. 41. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba podnesena 1987. godine, da su se od podnošewa tužbe do danas više puta mijewali propisi kojim se reguliše parnični postupak, budući da je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjewivan sve do stupawa na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH, koji je stupio na snagu 11. novembra 1998. godine, a koji je prestao da važi stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. novembra 2003. godine. Osnovni sud u Lištici, odnosno Opštinski sud u Širokom Brijegu je, shodno odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost da, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, tužiocima vrati tužbu radi ispravka ili dopune, uz navođenje šta treba da se ispravi ili dopuni, određujući rok za ispravak ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok, shodno propisima koji su važili u periodu do 2003. godine, nije bio određen, ali taj rok ne može da bude neograničen, imajući u vidu odredbu člana 10 tada važećeg Zakona o parničnom postupku shodno kojoj je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova. Ustavni sud konstatuje da Opštinski sud nije postupio shodno navedenim odredbama člana 281 u vezi sa članom 109 st. 1 i 2 preuzetog Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 262 u vezi sa članom 98 st. 1 i 2 ranijeg Zakona o parničnom postupku, te nije od 31. marta 1992. godine, kad je na raspravi ustanovljena pogrešna adresa tuženog u periodu od preko 15 godina, upozorio apelanta da tužba sadrži nedostatke zbog kojih nije moguće da se postupa prema woj, niti je u smislu člana 215 stav 2 preuzetog Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 199 stav 2 ranijeg Zakona o parničnom postupku, donio rješenje da se nastavi prekinuti postupak. 42. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se shodno odredbi člana 454 istog zakona primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 336 stav 1, a u vezi sa članom 66 tog zakona, propisano je da u slučaju tužbe koja je nepotpuna rok za otklawanje nedostataka ne može da bude duži od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud tek nakon tri godine i četiri mjeseca od kad je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku donio rješenje kojim je naložio apelantu, kao tužiocu, da dopuni i uredi tužbu. Dakle, nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine sud je prvu i jedinu radnju preduzeo nakon 11 godina i tri mjeseca i postupak prema apelantovoj tužbi se još uvijek nalazi u početnoj fazi i krajnje je neizvjesno kad će da bude donesena odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav koji je iznesen u OdluciU 23/00od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi:"Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć".Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su navedeni propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencija shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku"tako da se svakom garantuje da u razumnomroku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne bezbjednosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena nezavisno od okolnosti da je tužba podnesena prije više od 19 godina, izostalo. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog toga što nije donesena odluka o tužbi od 21. novembra 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kad će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete, zbog toga što nije donesena odluka, iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 47. Sama činjenica da je Opštinski sud nakon više od 11 godina koje ulaze u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine preduzeo prvu radnju u ovom postupku pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 180/06, rješavajući apelacijuZvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1059/87. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj P-1059/87 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu daZvonimiru Jeliću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), ranije Osnovni sud u Lištici, broj P-1059/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 2. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-1059/87. 3. Općinski sud je 17. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-1059/87. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 26. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. novembra 1987. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv Milorada Skiba, dopisnika "Večernjih novosti" (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i RO "Borba" (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom je traženo da sud donese presudu kojom će utvrditi da su tuženi dužni apelantu, na ime štete pričinjene pisanjem neistina o njemu u "Večernjem listu" od 19. marta 1987. godine, solidarno platiti iznos od 800.000,00 tadašnjih dinara, s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi troškove parničnog postupka. 7. Osnovni sud u Lištici je zakazao ročište za 26. oktobar 1989. godine, koje je održano u apelantovoj prisutnosti, a u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Apelant je na raspravi izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, te upoznao sud sa činjenicom da je protiv prvotuženog vođen krivični postupak o njegovoj privatnoj tužbi zbog krivičnog djela klevete, koji je okončan pred prvostepenim sudom, ali se predmet nalazi na rješavanju po žalbi pred Višim sudom u Mostaru. 8. Sud je donio Rješenje broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine o prekidu postupka do pravosnažnog okončanja postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. 9. Apelant je dopisom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je Presudom tog suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) od 29. aprila 1991. godine pravosnažno okončan krivični postupak, te je predložio nastavak prekinutog postupka po njegovoj tužbi za naknadu štete. 10. Sud je zakazao ročište za 31. mart 1992. godine, koje je odloženo za 30. april 1992. godine, jer tuženi nisu pristupili na zakazanu raspravu, a dostavljanje za prvotuženog je bilo neuredno. 11. Apelant je dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine tražio zakazivanje ročišta. 12. Općinski sud je Rješenjem broj P-1059/87 od 30. aprila 2007. godine vratio apelantu tužbu primljenu 5. novembra 1987. godine radi dopune u roku od osam dana, s upozorenjem da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda prema njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant, također, navodi da je dopisom od 8. septembra 1991. godine tražio nastavak prekinutog postupka i da je ponovo dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine urgirao zakazivanje rasprave. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da se Zapadnohercegovački kanton obaveže da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je u konkretnom predmetu na raspravi održanoj 26. oktobra 1989. godine doneseno rješenje o prekidu postupka do pravosnažnog okončanja postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. Sud, nadalje, ističe da se rasprava zakazana za 31. mart 1992. godine nije mogla biti održana jer je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno. Također, ovaj sud ističe da je na ovom predmetu prvo bio zadužen sudija Bernadica Čović, da bi se nakon toga promijenilo još troje sudija koji su bili zaduženi na konkretnom predmetu. Na kraju, Općinski sud navodi da je uredujući sudija 30. marta 2007. godine donio rješenje kojim se apelantu nalaže da uredi, odnosno dopuni tužbu u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku, a apelantovi predmeti se uzimaju u rad prema redoslijedu podnošenja tužbi, te se rješavaju kao i ostali predmeti u sudu. V. Relevantni propisi 15.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kada sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 213. Osim slučajeva posebno predviđenih ovim zakonom, prekid postupka sud će odrediti: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12). Š...Ć Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen privredni prestup ili je li učinjeno krivično djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, ko je učinilac i je li on odgovoran.Š...Ć Član 215. Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 213. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravosnažno završi postupak pred sudom. Š...Ć Član 281. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će, radi otklanjanja ovih nedostataka, preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83. i 109)." 16.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kada sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se. Član 197. Osim slučajeva posebno predviđenih ovim zakonom, prekid postupka sud će odrediti: 1. Ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12). Š...Ć Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen privredni prestup ili je li učinjeno krivično djelo za koje se goni prema službenoj dužnosti, ko je učinilac i je li on odgovoran.Š...Ć Član 199. Š...Ć Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 197. stav 1. tačka 1. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravosnažno završi postupak pred sudom. Š...Ć Član 262. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlaštenje potrebno, sud će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 336. stav 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 23/00od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 26. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnom postupku podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje jesu li zaista tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 27. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca apelacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske,presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom osnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava,Foti i drugi protiv Italije,presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53;Styranowski protiv Poljske,broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 29. Međutim, premda je u konkretnom slučaju apelant Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu radi naknade štete 5. novembra 1987. godine, u nadležnosti Ustavnog suda je period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega 11 godina i četiri mjeseca spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 30. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Osnovnog suda u Lištici u fazi prekida prema Rješenju tog suda broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. a) Složenost predmeta 31. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 32. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni da mu na ime štete pričinjene pisanjem članka o njemu u "Večernjem listu" od 19. marta 1987. godine, solidarno plate iznos od 800.000,00 dinara, s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknade troškove parničnog postupka. 33. U konkretnom slučaju, spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebao biti naročito složen. b) Ponašanje apelanta 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj11541/85od 12. aprila 1989. godine, OI 70). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 5. novembra 1987. godine, i da je dopisom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je krivični postupak u predmetu broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) pravosnažno okončan 29. aprila 1991. godine, te je predložio nastavak postupka prekinutog Rješenjem tog suda broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. Apelant je ponovo dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine urgirao postupanje prema tužbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je apelant preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava,Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 37. Kada je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon jedne godine i 11 mjeseci od prijema tužbe zakazao i održao ročište 26. oktobra 2007. godine, na kojem je donio rješenje o prekidu postupka do pravosnažnog okončanja postupka u krivičnom predmetu tog suda broj K-111/87. Nakon što je apelant podneskom od 8. septembra 1991. godine obavijestio sud da je krivični postupak tog suda broj K-16/90 (raniji broj K-111/87) pravosnažno okončan i zahtijevao nastavak prekinutog postupka, sud je zakazao raspravu za 31. mart 1992. godine koja je odložena za 30. april 1992. godine zbog neurednog dostavljanja - poziva za prvotuženog. Ustavni sud, nadalje, konstatira da od 14. decembra 1995. godine, tj. za 11 godina i tri mjeseca, što spada u nadležnost Ustavnog suda, sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 30. marta 2007. godine kada je donio Rješenje broj P-1059/87 kojim je apelantu vratio tužbu radi dopune u roku od 8 dana od dana prijema, dok je u tom periodu apelant u dva navrata dopisima od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine tražio nastavak postupka i postupanje prema tužbi. 38. Dakle, sud nije 11 godina i tri mjeseca nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo nikakvu procesnu radnju. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 21. marta 2005. godine i 10. jula 2006. godine, a ni nakon što je od tog suda zatražen odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe do 30. marta 2007. godine, u kojem periodu je sud održao samo jedno ročište na kojem je donio Rješenje o prekidu postupka broj P-1059/87 od 26. oktobra 1989. godine. 39. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije dao razloge kojim bi nastojao opravdati nepostupanje u predmetu, već samo navodi činjenicu da je na konkretnom predmetu bilo zaduženo više sudija koji predmete uzimaju u rad prema hitnosti i redoslijedu podnošenja tužbe. Česte promjene uredujućih sudija na konkretnom predmetu i preopterećenost sudova se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Općinski sud u Širokom Brijegu, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna svim licima pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te svoj pravni sistem organizirati tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 40. Evropski sud za ljudska prava u predmetuZimmermann i Steinerod 13. jula 1983. godine zaključio je da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli konkretne mjere, ne samo formalne već i suštinske, na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Općinskim sudom. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 41. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba podnesena 1987. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivan sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH, koji je stupio na snagu 11. novembra 1998. godine, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. novembra 2003. godine. Osnovni sud u Lištici, odnosno Općinski sud u Širokom Brijegu je, prema odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, tužiocima vratiti tužbu radi ispravka ili dopune, uz navođenje šta treba ispraviti ili dopuniti, određujući rok za ispravak ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok, prema propisima koji su važili u periodu do 2003. godine, nije bio određen, ali taj rok ne može biti neograničen, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Ustavni sud konstatira da Općinski sud nije postupio prema navedenim odredbama člana 281. u vezi sa članom 109. st. 1. i 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 262. u vezi sa članom 98. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku, te nije od 31. marta 1992. godine, kada je na raspravi ustanovljena pogrešna adresa tuženog u periodu od preko 15 godina, upozorio apelanta da tužba sadrži nedostatke uslijed kojih nije moguće postupati prema njoj, niti je u smislu člana 215. stav 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 199. stav 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku, donio rješenje o nastavku prekinutog postupka. 42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. istog zakona, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 336. stav 1, a u vezi sa članom 66. tog zakona, propisano je da u slučaju nepotpune tužbe rok za otklanjanje nedostataka ne može biti duži od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud tek nakon tri godine i četiri mjeseca od stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku donio rješenje kojim je naložio apelantu, kao tužiocu, da dopuni i uredi tužbu. Dakle, nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine sud je prvu i jedinu radnju preduzeo nakon 11 godina i tri mjeseca i postupak prema apelantovoj tužbi se još uvijek nalazi u početnoj fazi i krajnje je neizvjesno kada će biti donesena odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u OdluciU 23/00od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi:"Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku"tako da se svakom garantira da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 19 godina, izostalo. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 21. novembra 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 45. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 47. Sama činjenica da je Općinski sud nakon više od 11 godina koje ulaze u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine preduzeo prvu radnju u ovom postupku pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 307/06, rješavajući apelacijuVilme Anušić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 4, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaVilme Anušić. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vilme Anušić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-97/99 od 31. listopada 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vilma Anušić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Tomislav Ljubić, odvjetnik iz Tuzle, je podnijela 10. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine i Rješenja Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. siječnja 2004. godine. Također, apelantica je pobila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine i Presudu Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-97/99 od 31. listopada 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog je suda i sudionika u postupku, Ministarstva prostornoga uređenja i zaštite okolice Tuzlanskoga kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Općinske službe i Nusreta Kehića (u daljnjem tekstu: sadašnji korisnik), zatražena 15. veljače 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 27. veljače 2006. godine, Ministarstvo 28. veljače 2006. godine, Općinska služba 8. ožujka 2006. godine, a sadašnji korisnik 27. veljače 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. veljače 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je bila nositeljica stanarskoga prava na stanu u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 49, ulaz "B" kat VII, stan broj 19 (u daljnjem tekstu: prijeporni stan). Apelantica je 1983. godine sa suprugom preselila u vlastitu kuću u Stuparima, općina Kladanj, a u prijepornom je stanu ostao apelantičin sin kao član obiteljskoga kućanstva. Apelantičin je sin prijeporni stan koristio sve do 1993. godine kada je postao nositeljem stanarskoga prava na stanu svoga djeda, apelantičinoga oca. Prijeporni stan nije proglašen napuštenim, a Rješenjem Tajništva za gospodarstvo i opće upravne poslove broj 02/11-372-99 od 1. studenoga 1993. godine dodijeljen je na korištenje sadašnjem korisniku koji je odmah zaključio ugovor o korištenju stana i uselio u njega. 7. Presudom Općinskog suda broj P-97/99 od 31. listopada 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila ustvrđenje pravne valjanosti njezinoga ugovora o korištenju stana, te da je ona zakonita nositeljica stanarskoga prava na prijepornome stanu. Istom je presudom djelomično usvojen protutužbeni zahtjev Općine Živinice, pa je ustvrđeno da je u odnosu na apelanticu prestala pravna valjanost ugovora o korištenju prijepornoga stana. 8. U međuvremenu, dok je trajao postupak po njezinoj tužbi pred Općinskim sudom, tekao je i upravni postupak pred mjerodavnim tijelima uprave, a prema apelantičinom zahtjevu za povratom stana u kojemu je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak. Konačno, Općinska je služba pobijanim Rješenjem broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. siječnja 2004. godine poništila svoje ranije rješenje u dijelu u kojemu je apelantici bilo priznato pravo na povrat stana i u kojemu je sadašnjem korisniku bilo naloženo da prijeporni stan preda apelantici, pa je odbila apelantičin zahtjev za povratom prijepornoga stana imajući u vidu pravomoćnu Presudu Općinskog suda broj P-97/99 od 31. listopada 2000. godine. 9. Rješavajući apelantičin priziv protiv navedenoga rješenja Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-1456/01 od 21. lipnja 2004. godine prvostupanjsko rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. Protiv ovoga drugostupanjskoga rješenja, sadašnji je korisnik prijepornoga stana podnio tužbu, pa je Kantonalni sud pobijanom Presudom broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine tužbu uvažio, pobijano drugostupanjsko rješenje poništio, a stvar riješio tako što je apelantičin priziv protiv prvostupanjskoga Rješenja broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. siječnja 2004. godine, odbio kao neutemeljen. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka 8. Europske konvencije, pravo iz članka 13. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s pobijanom Presudom Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine, kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u tomu što je Kantonalni sud propustio dostaviti joj tužbu kao zainteresiranoj osobi čime joj je onemogućeno sudjelovanje u upravnome sporu sukladno Zakonu o upravnim sporovima, a osobito zato što je tom presudom odlučeno o njezinome pravu na dom. Također, apelantica smatra da joj je na ovaj način uskraćeno i pravo na učinkovit pravni lijek. Nadalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine opširno obrazlažući zbog čega smatra da je navedena odluka pogrešna i nezakonita, zbog čega smatra da je prekršeno i njezino pravo na dom i imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svome odgovoru pobija navode iz apelacije i navodi da su ti navodi neprihvatljivi "osim u dijelu koji se odnosi na povredu apelantičinog prava u svezi s nedostavljanjem tužbe na odgovor apelantici kao zainteresiranoj osobi, čime su na njezinu štetu povrijeđene odredbe članka 27. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima". Također, Kantonalni sud navodi da apelantici kao zainteresiranoj osobi nije bila dostavljena ni pobijana presuda. U svezi s ostalim navodima iz apelacije Kantonalni je sud naveo da ostaje kod navoda iz obrazloženja pobijane presude. 12. Ministarstvo u odgovoru navodi da to tijelo nije ničim prekršilo propise na apelantičinu štetu, te da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. 13. Općinska služba također pobija navode iz apelacije i navodi da ta služba svojim upravnim aktima nije prekršila prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. Sadašnji korisnik također u cijelosti pobija navode iz apelacije. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: "Članak 27. "Ako tužbu ne odbaci prema članku 24. stavak 2. ili prema članku 25. ovoga zakona, sud će po jedan prijepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor tijelu čiji se upravni akt pobija Š...Ći zainteresiranim osobama, ako takvih osoba ima.... Članak 47. Postupak okončan presudom ili rješenjem mjerodavnog suda ponovit će se na zahtjev stranke: Š...Ć6) Ako stranci, odnosno zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost sudjelovanja u upravnome sporu." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U svezi s apelantičinim navodima o kršenju ustavom zajamčenih prava koji se tiču Presude Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine, Ustavni je sud prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: Š...Ć4) Protekao je rok za podnošenje apelacije." 18. Obzirom na to da je pobijana Odluka Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. studenoga 2001. godine uručena apelantici 25. prosinca 2001. godine, a da je apelacija protiv te odluke podnesena Ustavnom sudu 10. veljače 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenome, Ustavni je sud zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila pobijanu presudu. 19. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kantonalni sud navodi da apelantici nije dostavio presudu, a prema zabilješci na presudi, apelantica je u posjed presude došla 6. veljače 2006. godine što Ustavni sud smatra nadnevkom prijama pobijane presude. Obzirom da je apelacija podnesena 10. veljače 2006. godine Ustavni sud smatra da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ovu presudu ispunjava uvjete iz članka 16. stavak 2, te druge uvjete iz članka 16. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. studenoga 2005. godine. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom, između ostaloga, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom ustvrđivanja građanskih sloboda i obvezaŠ...Ć svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudomŠ...Ć". 24. Postupak se u konkretnome slučaju odnosi na spor u svezi sa stanarskim pravom, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zato što joj kao zainteresiranoj osobi nije dostavljena tužba sadašnjega korisnika protiv rješenja drugostupanjskoga tijela, kako to nalaže odredba članka 27. Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršeno načelo kontradiktornosti postupka i jednakopravnosti stranaka u postupku. 26. U svezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha članka 6. Europske konvencije, između ostaloga, "tribunalu" dodijeliti dužnost provedbe propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava,Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. travnja 1993. godine, A 254. B). Pri tomu, članak 6. stavak 1. zahtijeva uspostavu pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Europski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. veljače 1997. godine, Izvješća 1997-I), tj. da postoji jednakopravnost strana u postupku. Prema stavu Europskog suda za ljudska prava načelo jednakopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svoga predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava,Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Europski je sud za ljudska prava zaključio da je u građanskim stvarima prekršeno načelo jednakopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost odgovoriti na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranitelj (vidi Europski sud za ljudska prava,Ruiz-Mateos protiv Španjolske, presuda od 23. lipnja 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud opaža da članak 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim osobama, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prigodom odlučivanja o građanskim pravima sve osobe, kako strane u postupku tako i zainteresirane osobe, na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju prigodu predočiti sudu svoje argumente i dokaze. U konkretnome slučaju, Kantonalni sud i sam navodi da apelantici kao zainteresiranoj osobi nije dostavljena tužba koju je podnio sadašnji korisnik prijepornoga stana, te da su "povrijeđene odredbe članka 27. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima", kao i da joj nije dostavljena presuda tog suda kojom je odlučeno o njezinome stanarskome pravu. Na ovaj je način Kantonalni sud učinio neprijepornim da je propustio postupiti prema Zakonu o upravnim sporovima. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelantici kao zainteresiranoj osobu iznijeti pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojemu se odluka izravno tiče njezinih građanskih prava, čime je dovedena u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale sudionike u upravnome sporu. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio načelo jednakopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. U svjetlu zaključka glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati navodne povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada sud u upravnome sporu propusti dostaviti tužbu zainteresiranoj osobi, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresirane osobe, budući je na taj način prekršeno načelo jednakopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje. 31. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 4, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 307/06, rješavajući apelacijuVilme Anušić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 4, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaVilme Anušić. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vilme Anušić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presude Opštinskog suda u Živinicama broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, zbog toga što je protekao rok da se podnese apelacija. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vilma Anušić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) koju zastupa Tomislav Qubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 10. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, i Rješewa Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove Opštine Živinice (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine. Takođe, apelantkiwa je osporila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presudu Opštinskog suda u Živinicama (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva prostornog uređewa i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo),Opštinske službe i Nusreta Kehića (u daqnjem tekstu: sadašwi korisnik), zatraženo je 15. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine, Ministarstvo 28. februara 2006. godine, Opštinska služba 8. marta 2006. godine, a sadašwi korisnik 27. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. februara 2007. godine dostavljeni apelantkiwi. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je bila nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 49, ulaz "B" spratVII, stan broj 19 (u daqnjem tekstu: sporni stan). Apelantkiwa je 1983. godine sa suprugom preselila u sopstvenu kuću u Stuparima, opština Kladaw,austanukojijesporan ostao je apelantkiwin sin kao član porodičnog domaćinstva. Apelantkiwin sin je stan koji je sporan koristio sve do 1993. godine kad je postao nosilac stanarskog prava na stanu svog djeda, apelantkiwinog oca. Stan koji je sporan nije proglašen napuštenim, a Rješenjem Sekretarijata za privredu i opšte upravne poslove broj 02/11-372-99 od 1. novembra 1993. godine dodijeljen je na korišćenje sadašnjem korisniku koji je odmah zakqučio ugovor o korišćenju stana i uselio u njega. 7. Presudom Opštinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost njenog ugovora o korišćenju stana, te da je ona zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu koji je sporan. Istom presudom djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev Opštine Živinice, pa je utvrđeno da je u odnosu na apelantkinju prestala pravna valjanost ugovora o korišćenju stana koji je sporan. 8. U međuvremenu, dok je trajao postupak po njenoj tužbi pred Opštinskim sudom, tekao je i upravni postupak pred organima uprave koji su nadležni, a shodno apelantkiwinom zahtjevu za povraćaj stana u kom je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak. Na kraju, Opštinska služba je osporenim Rješenjem broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine poništila svoje ranije rješenje u dijelu u kom je apelantkiwi bilo priznato pravo na povraćaj stana i u kom je sadašnjem korisniku bilo naloženo da stan koji je sporan preda apelantkiwi, pa je odbila apelantkiwin zahtjev za povraćaj stana koji je sporan imajući u vidu pravosnažnu Presudu Opštinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine. 9. Rješavajući apelantkiwinu žalbu protiv rješewa koje je navedeno Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-1456/01 od 21. juna 2004. godine prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. Protiv ovog drugostepenog rješewa, sadašwi korisnik stana koji je sporan je podnio tužbu, pa je Kantonalni sud osporenom Presudom broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje poništio, a stvar riješio tako što je apelantkiwinu žalbu protiv prvostepenog Rješewa broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine, odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije, pravo iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s osporenom Presudom Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, kršenje prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u tome što je Kantonalni sud propustio da joj kao zainteresovanom licu dostavi tužbu čime joj je onemogućeno da učestvuje u upravnom sporu u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, a naročito zato što je tom presudom odlučeno o njenom pravu na dom. Takođe, apelantkiwa smatra da joj je na ovaj način uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Dalje, apelantkiwa smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine opširno obrazlažući zbog čega smatra da je odluka koja je navedena pogrešna i nezakonita, zbog čega smatra da je prekršeno i njeno pravo na dom i imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da su ti navodi neprihvatqivi "sem u dijelu koji se odnosi na povredu apelantkiwinog prava u vezi s nedostavljanjem tužbe na odgovor apelantkiwi kao zainteresovanom licu, čime su na njenu štetu povrijeđene odredbe člana 27 stav 1 Zakona o upravnim sporovima". Takođe, Kantonalni sud navodi da apelantkiwi kao zainteresovanom licu nije bila dostavljena ni presuda koja je osporena. U vezi s ostalim navodima iz apelacije Kantonalni sud je naveo da ostaje kod navoda iz obrazložewa presude koja je osporena. 12. Ministarstvo u odgovoru navodi da taj organ nije ničim prekršio propise na apelantkiwinu štetu, te da su se materijalni propisi pravilno primijenili. 13. Opštinska služba takođe osporava navode iz apelacije i navodi da ta služba svojim upravnim aktima nije prekršila prava na koja se apelantkiwa poziva u apelaciji. Sadašwi korisnik takođe u cijelosti osporava navode iz apelacije. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: "Član 27 "Ako tužbu ne odbaci shodno članu 24 stav 2 ili shodno članu 25 ovog zakona, sud će po jedan prepis tužbe s prilozima da dostavi na odgovor organu čiji se upravni akt osporavaŠ...Ć i zainteresovanim licima, ako takvih lica ima.Š...Ć Član 47 Postupak koji je okončan presudom ili rješenjem suda koji je nadležan ponoviće se na zahtjev stranke: Š...Ć6) Ako stranci, odnosno zainteresovanom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu." VI. Dopustivost 15. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U vezi s apelantkiwinim navodima o kršenju ustavom zagarantovanih prava koji se tiču Presude Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, Ustavni sud je prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: Š...Ć4) Protekao je rok da se podnese apelacija." 18. S obzirom na to da je osporena Odluka Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine uručena apelantkiwi 25. decembra 2001. godine, a da je apelacija protiv te odluke podnesena Ustavnom sudu 10. februara 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok da se podnese apelacija koji je predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zakqučio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kad je apelantkiwa primila presudu koja je osporena. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Kantonalni sud navodi da apelantkiwi nije dostavio presudu, a shodno zabilješci na presudi, apelantkiwa je u posjed presude došla 6. februara 2006. godine što Ustavni sud smatra datumom prijema presude koja je osporena. S obzirom da je apelacija podnesena 10. februara 2006. godine Ustavni sud smatra da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na ovu presudu ispuwava uslove iz člana 16 stav 2, te druge uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine. VII. Meritum 21. Apelantkiwa osporava presudu koja je navedena tvrdeći da joj je tom presudom, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih sloboda i obavezaŠ...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć". 24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor koji je u vezi sa stanarskim pravom, dakle na predmet koji je građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelantkiwa smatra da joj je presudom koja je osporena prekršeno pravo na pravično suđenje zato što joj kao zainteresovanom licu nije dostavljena tužba sadašnjeg korisnika protiv rješewa drugostepenog organa, kako to nalaže odredba člana 27 Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6 Evropske konvencije, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provodi propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava,Kraska protiv Švajcarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254. B). Pri tome, član 6 stav 1 zahtijeva da se uspostavi pravična ravnoteža među stranama u postupku (vidi Evropski sud za qudska prava,De HaesiGijselsprotiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Shodno stavu Evropskog suda za qudska prava princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora da bude data razumna mogućnost da izlažu svoj predmet, ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u položaj koji je znatno podređen u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Takođe, Evropski sud za qudska prava je zakqučio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kad je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz-Mateosprotiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da član 27 Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora da bude dostavljena i zainteresovanim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima obezbjeđuje da prilikom odlučivawa o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku tako i zainteresovana lica, na čija prava odluka suda ima odlučujući uticaj, dobiju priliku da predoče sudu svoje argumente i dokaze. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i sam navodi da apelantkiwi kao zainteresovanom licu nije dostavljena tužba koju je podnio sadašwi korisnik stana koji je sporan, te da su "povrijeđene odredbe člana 27 stav 1 Zakona o upravnim sporovima",kaoida joj nije dostavljena presuda tog suda kojom je odlučeno o njenom stanarskom pravu. Na ovaj način Kantonalni sud je učinio nespornim da je propustio da postupi shodno Zakonu o upravnim sporovima. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelantkinju da kao zainteresovano lice iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kom se odluka direktno tiče njenih građanskih prava, čime je dovedena u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. U svjetlu zakqučka u pogledu povrede članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da se posebno razmatra navodna povreda prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kad sud u upravnom sporu propusti da dostavi tužbu zainteresovanom licu, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresovanog lica, budući da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 4, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 307/06, rješavajući apelacijuVilme Anušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaVilme Anušić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vilme Anušić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vilma Anušić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 10. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, i Rješenja Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine. Također, apelantica je osporila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presudu Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Općinske službe i Nusreta Kehića (u daljnjem tekstu: sadašnji korisnik), zatraženo je 15. februara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine, Ministarstvo 28. februara 2006. godine, Općinska služba 8. marta 2006. godine, a sadašnji korisnik 27. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. februara 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 49, ulaz "B" sprat VII, stan broj 19 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelantica je 1983. godine sa suprugom preselila u vlastitu kuću u Stuparima, općina Kladanj, a u spornom stanu je ostao apelanticin sin kao član porodičnog domaćinstva. Apelanticin sin je sporni stan koristio sve do 1993. godine kada je postao nosilac stanarskog prava na stanu svoga djeda, apelanticinog oca. Sporni stan nije proglašen napuštenim, a Rješenjem Sekretarijata za privredu i opće upravne poslove broj 02/11-372-99 od 1. novembra 1993. godine dodijeljen je na korištenje sadašnjem korisniku koji je odmah zaključio ugovor o korištenju stana i uselio u njega. 7. Presudom Općinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje pravne valjanosti njezinog ugovora o korištenju stana, te da je ona zakonita nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev Općine Živinice, pa je utvrđeno da je u odnosu na apelanticu prestala pravna valjanost ugovora o korištenju spornog stana. 8. U međuvremenu, dok je trajao postupak po njezinoj tužbi pred Općinskim sudom, tekao je i upravni postupak pred nadležnim organima uprave, a prema apelanticinom zahtjevu za povrat stana u kojem je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak. Na kraju, Općinska služba je osporenim Rješenjem broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine poništila svoje ranije rješenje u dijelu u kojem je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 apelantici bilo priznato pravo na povrat stana i u kojem je sadašnjem korisniku bilo naloženo da sporni stan preda apelantici, pa je odbila apelanticin zahtjev za povrat spornog stana imajući u vidu pravosnažnu Presudu Općinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine. 9. Rješavajući apelanticinu žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-1456/01 od 21. juna 2004. godine prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. Protiv ovog drugostepenog rješenja, sadašnji korisnik spornog stana je podnio tužbu, pa je Kantonalni sud osporenom Presudom broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje poništio, a stvar riješio tako što je apelanticinu žalbu protiv prvostepenog Rješenja broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine, odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s osporenom Presudom Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što je Kantonalni sud propustio dostaviti joj tužbu kao zainteresiranom licu čime joj je onemogućeno učestvovanje u upravnom sporu u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, a naročito zato što je tom presudom odlučeno o njezinom pravu na dom. Također, apelantica smatra da joj je na ovaj način uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine opširno obrazlažući zbog čega smatra da je navedena odluka pogrešna i nezakonita, zbog čega smatra da je prekršeno i njezino pravo na dom i imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da su ti navodi neprihvatljivi "osim u dijelu koji se odnosi na povredu apelanticinog prava u vezi s nedostavljanjem tužbe na odgovor apelantici kao zainteresiranom licu, čime su na njezinu štetu povrijeđene odredbe člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima". Također, Kantonalni sud navodi da apelantici kao zainteresiranom licu nije bila dostavljena ni osporena presuda. U vezi s ostalim navodima iz apelacije Kantonalni sud je naveo da ostaje kod navoda iz obrazloženja osporene presude. 12. Ministarstvo u odgovoru navodi da taj organ nije ničim prekršio propise na apelanticinu štetu, te da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. 13. Općinska služba također osporava navode iz apelacije i navodi da ta služba svojim upravnim aktima nije prekršila prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. Sadašnji korisnik također u cijelosti osporava navode iz apelacije. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: "Član 27. "Ako tužbu ne odbaci prema članu 24. stav 2. ili prema članu 25. ovog zakona, sud će po jedan prijepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporavaŠ...Ći zainteresiranim licima, ako takvih lica ima.... Član 47. Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke: Š...Ć6) Ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost učestvovanja u upravnom sporu." VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju ustavom zagarantiranih prava koji se tiču Presude Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: Š...Ć4) Protekao je rok za podnošenje apelacije." 18. S obzirom na to da je osporena Odluka Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine uručena apelantici 25. decembra 2001. godine, a da je apelacija protiv te odluke podnesena Ustavnom sudu 10. februara 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kantonalni sud navodi da apelantici nije dostavio presudu, a prema zabilješci na presudi, apelantica je u posjed presude došla 6. februara 2006. godine što Ustavni sud smatra datumom prijema osporene presude. S obzirom da je apelacija podnesena 10. februara 2006. godine Ustavni sud smatra da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na ovu presudu ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2, te druge uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine. VII. Meritum 21. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih sloboda i obavezaŠ...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć". 24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor u vezi sa stanarskim pravom, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zato što joj kao zainteresiranom licu nije dostavljena tužba sadašnjeg korisnika protiv rješenja drugostepenog organa, kako to nalaže odredba člana 27. Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost provođenja propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254. B). Pri tome, član 6. stav 1. zahtijeva uspostavljenje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava,Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost odgovoriti na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za ljudska prava,Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). 27. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da član 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prilikom odlučivanja o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku tako i zainteresirana lica, na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku predočiti sudu svoje argumente i dokaze. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i sam navodi da apelantici kao zainteresiranom licu nije dostavljena tužba koju je podnio sadašnji korisnik spornog stana, te da su "povrijeđene odredbe člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima", kao i da joj nije dostavljena presuda tog suda kojom je odlučeno o njezinom stanarskom pravu. Na ovaj način Kantonalni sud je učinio nespornim da je propustio postupiti prema Zakonu o upravnim sporovima. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelanticu kao zainteresirano lice iznijeti pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njezinih građanskih prava, čime je dovedena u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada sud u upravnom sporu propusti dostaviti tužbu zainteresiranom licu, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresiranog lica, budući da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 563/04, rješavajući apelacijuM. B, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaM. B.podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-304/03 od 11. ožujka 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1441/02 od 24. listopada 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa I. M, odvjetnik iz Sarajeva, je podnijela 5. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 304/03 od 11. ožujka 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-144/02 od 24. listopada 2002. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud 27. kolovoza 2004. godine na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda zatražio od Vrhovnog suda i sudionika u postupku DP "Geoistrage" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dostavu odgovora na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni. 4. Ustavni je sud donio odluku 30. studenoga 2004. godine kojom je apelaciju podnesenu 5. srpnja 2004. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. ožujka 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. listopada 2002. godine odbio kao neutemeljenu jer je zaključio da u konkretnome slučaju nema kršenja apelantičinih prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. st. 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 5. Nakon toga, apelantica je 22. travnja 2005. godine podnijela zahtjev za preispitivanjem Odluke Ustavnog suda broj AP 563/04 od 30. studenoga 2004. godine. 6. Rješavajući apelantičin zahtjev za preispitivanjem odluke, Ustavni je sud na sjednici od 16. srpnja 2007. godine Rješenjem broj AP 563/04 usvojio zahtjev za preispitivanjem navedene odluke. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 8. Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj Pr-109/92 od 30. travnja 2002. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i stavljena je izvan snage Odluka tužene DP "Geoistrage" Sarajevo broj 2211/91 od 22. svibnja 1991. godine i Rješenje ravnatelja tužene broj 2214/91 od 23. svibnja 1991. godine kojim je izvršena dodjela stana u ulici Hamdije Čemerlića broj 3/4, stan broj 23 u Sarajevu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. listopada 2002. godine je uvažen priziv tako što je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 10. Vrhovni je sud Rješenjem broj Rev-304/03 od 11. ožujka 2004. godine odbio kao neutemeljenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. listopada 2002. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni je sud naveo da su odluka i rješenje koji su predmetom tužbe doneseni sukladno Pravilniku o stambenim odnosima tužene. Revizijski prigovor koji se odnosio na povredu Zakona o stambenim odnosima zbog toga što je zaključen ugovor o korištenju stana na temelju odluke i rješenja koji su predmetom spora, a da osoba na čije su ime glasili nikada nije uselila u predmetni stan, te da joj je, u međuvremenu, prestao radni odnos kod tužene Vrhovni sud nije prihvatio, jer se radilo o novim činjenicama zbog kojih se revizija ne može izjavljivati u smislu Zakona o parničnome postupku. IV. Relevantni propisi 11.Zakon o stambenim odnosima("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni list Republike BiH" broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 19/99) "III - DAVANJE STANA NA KORIŠTENJE Članak 24. st. 1, 2. i 4. Davatelj stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje sukladno samoupravnom općem aktu. Samoupravnim općim aktom se ustvrđuju kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba djelatnika. Samoupravnim općim aktom iz stavka 1. ovoga članka ustvrđuju se uvjeti i način dodjele stanova djelatnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i djelatnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u organizacijama udruženoga rada ili drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drukčije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom, te da su sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica ističe da su primijenjene zakonske i podzakonske odredbe kojima su joj izravno povrijeđena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica tvrdi da su se kadrovske potrebe mogle rješavati samo kroz osiguravanje novčanih sredstava, a ne dodjelom iz postojećega kontingenta stanova. Apelantica posebice ističe da su sudovi propustili procijeniti činjenicu da su istodobno postojala dva pravilnika o stambenim odnosima kod tužene, u kojima su bitne odredbe različite. Nadalje, apelantica ističe da su sudovi zanemarili i činjenicu da je predmetni stan Odlukom Povjerenstva za stambena pitanja tužene broj 979/92 od 18. ožujka 1992. godine dodijeljen njoj. Apelantica predlaže usvajanje apelacije, ukidanje pobijanih sudskih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak. VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. ožujka 2004. godine protiv kojega se ne mogu izjaviti učinkoviti pravni lijekovi. Apelantica je ovo rješenje primila 5. svibnja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 5. srpnja 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantica pobija navedene odluke smatrajući do su joj njima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom.Š…Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tomu što su sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 21. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 23. Ustavni sud smatra da je tijekom cjelokupnoga postupka apelantici bilo omogućeno iznositi sve dokaze s ciljem ustvrđivanja činjeničnoga stanja odlučnoga za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantičine zahtjeve na temelju primjenjivih zakonskih odredaba i dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje načela pravičnoga suđenja. 24. Na temelju navedenoga Ustavni sud smatra da u konkretnome slučaju nema kršenja apelantičinih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 25. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š…Ć (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku". 26. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnoga i obiteljskoga života, doma i prepiske. 2. Javna se vlast ne miješa u vršenje ovoga prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava zajamčena ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). 28. Da bi se ustvrdilo radi li se u konkretnome slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije prvo se mora ustvrditi je li prijeporni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". 29. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnome vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46 f;Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 30. Apelantica se u predmetni stan uselila u kolovozu 1991. godine nasilnom provalom, što apelantica i ne pobija. Nakon toga je u listopadu 1994. godine stan napustila radi odlaska u inozemstvo iz zdravstvenih razloga, dakle u stanu je potpuno bespravno živjela nešto više od tri godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da članak 8. Europske konvencije ne zahtijeva postojanje pravne zaštite koja omogućuje svakome pojedincu ili obitelji da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju ovaj stan ne može smatrati apelantičinim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije. Ostali aspekti članka 8. Europske konvencije nisu relevantni u konkretnome slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od članka 8. Europske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 563/04, rješavajući apelacijuM. B,naosnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaM. B.koja je podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1441/02 od 24. oktobra 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. M. B. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva koju zastupa I. M, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 27. avgusta 2004. godine na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda zatražio od Vrhovnog suda i učesnika u postupku DP "Geoistrage" Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužena) da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 4. Ustavni sud je donio odluku 30. novembra 2004. godine kojom je apelaciju koja je podnesena 5. jula 2004. godine protiv Rješewa Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine odbio kao neosnovanu jer je zakqučio da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinih prava iz članaII/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 5. Nakon toga, apelantkiwa je 22. aprila 2005. godine podnijela zahtjev da se preispita Odluka Ustavnog suda broj AP 563/04 od 30. novembra 2004. godine. 6. Rješavajući apelantkiwin zahtjev da se preispita odluka, Ustavni sud je na sjednici od 16. jula 2007. godine Rješenjem broj AP 563/04 usvojio zahtjev da se preispita odluka koja je navedena. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Presudom Opštinskog sudaIu Sarajevu broj Pr-109/92 od 30. aprila 2002. godine usvojen je apelantkiwin tužbeni zahtjev i stavljena je van snage Odluka tužene DP "Geoistrage" Sarajevo broj 2211/91 od 22. maja 1991. godine i Rješenje direktora tužene broj 2214/91 od 23. maja 1991. godine kojim je izvršena dodjela stana u ulici Hamdije Čemerlića broj 3/4, stan broj 23 u Sarajevu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine uvažena je žalba tako što je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantkiwinu reviziju koja je izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da su odluka i rješenje koji su predmet tužbe doneseni u skladu s Pravilnikom o stambenim odnosima tužene. Revizioniprigovor koji se odnosio na povredu Zakona o stambenim odnosima zbog toga što je zakqučen ugovor o korišćenju stana na osnovu odluke i rješewa koji su predmet spora, a da lice na čije ime su glasili nikad nije uselilo u predmetni stan, te da mu je, u međuvremenu, prestao radni odnos kod tužene Vrhovni sud nije prihvatio, jer se radilo o novim činjenicama zbog kojih revizija ne može da se izjavquje u smislu Zakona o parničnom postupku. IV. Relevantni propisi 11.Zakon o stambenim odnosima("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni list Republike BiH" broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 19/99) "III- DAVAWE STANA NA KORIŠĆEWE Član24st.1,2i4 Davalac stana na korišćenje dodjequje stan na korišćenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom. Samoupravnim opštim aktom utvrđuju se kriterijumi i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitawa koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Samoupravnim opštim aktom iz stava 1 ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u organizacijama udruženog rada ili drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama predstavljaju deficitaran kadar (stanovi koji su kadrovski) ako zakonom nije drugačije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa smatra da joj je odlukama koje su donesene povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom, te da su sudovi pogrešno utvrdiličinjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkiwa ističe da su primijenjene zakonske i podzakonske odredbe kojima su joj direktno povrijeđena prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkiwa tvrdi da su kadrovske potrebe mogle da se rješavaju samo kroz obezbjeđivanje novčanih sredstava, a ne dodjelom iz postojećeg kontingenta stanova. Apelantkiwa posebno ističe da su sudovipropustili da procijene činjenicu da su istovremeno postojala dva pravilnika o stambenim odnosima kod tužene, u kojima su suštinske odredbe različite. Dalje, apelantkiwa ističe da su sudovi zanemarili i činjenicu da je predmetni stan Odlukom Komisije za stambena pitawa tužene broj 979/92 od 18. marta 1992. godine dodijeljen woj. Apelantkiwa predlaže da se usvoji apelacija, ukinu sudske odluke koje su osporene i vrati predmet na ponovni postupak. VI. Dopustivost 13. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine protiv kog ne mogu da se izjave djelotvorni pravni lijekovi. Apelantkiwa je ovo rješenje primila 5. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 5. jula 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantkiwa osporava odluke koje su navedene smatrajući do su joj wima povrijeđena prava iz članaII/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š…Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 21. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava,Barbera, Messeque iJabardoprotiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 23. Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantkiwi bilo omogućeno da iznosi sve dokaze s ciljem da se utvrdi činjenično stanje koje je odlučno da se donesu sudske odluke. Dalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantkiwine zahtjevena osnovu zakonskih odredbi koje su primjenqive i dovoqno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na način koji je nepravičan, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti da se poštuju principi pravičnog suđewa. 24. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinih prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 25. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š…Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 26. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava koja su garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). 28. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvo mora da se utvrdi da li je stan koji je sporan predstavljao apelantkiwin "dom" u smislu značewa člana 8 stav 1 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantkiwa poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog "doma". 29. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako dom koji je iznajmljen, tako i dom koji je u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillowprotiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46f;Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojim se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 30. Apelantkiwa se u predmetni stan uselila u avgustu 1991. godine nasilnom provalom, što apelantkiwa i ne osporava. Nakon toga je u oktobru 1994. godine stan napustila radi odlaska u inostranstvo iz zdravstvenih razloga, dakle u stanu je potpuno bespravno živjela nešto više od tri godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da član 8 Evropske konvencije ne zahtijeva da postoji pravna zaštita koja omogućava svakom pojedincu ili porodici da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ovaj stan ne može da se smatra apelantkiwinim domom u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8 Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da članII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8 Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršewa prava iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zakqučak 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 563/04, rješavajući apelacijuM. B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaM. B.podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1441/02 od 24. oktobra 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa I. M, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 27. augusta 2004. godine na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda zatražio od Vrhovnog suda i učesnika u postupku DP "Geoistrage" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni. 4. Ustavni sud je donio odluku 30. novembra 2004. godine kojom je apelaciju podnesenu 5. jula 2004. godine protiv 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine odbio kao neosnovanu jer je zaključio da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 5. Nakon toga, apelantica je 22. aprila 2005. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 563/04 od 30. novembra 2004. godine. 6. Rješavajući apelanticin zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 16. jula 2007. godine Rješenjem broj AP 563/04 usvojio zahtjev za preispitivanje navedene odluke. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj Pr-109/92 od 30. aprila 2002. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i stavljena je izvan snage Odluka tužene DP "Geoistrage" Sarajevo broj 2211/91 od 22. maja 1991. godine i Rješenje direktora tužene broj 2214/91 od 23. maja 1991. godine kojim je izvršena dodjela stana u ulici Hamdije Čemerlića broj 3/4, stan broj 23 u Sarajevu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine uvažena je žalba tako što je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da su odluka i rješenje koji su predmet tužbe doneseni u skladu s Pravilnikom o stambenim odnosima tužene. Revizijski prigovor koji se odnosio na povredu Zakona o stambenim odnosima zbog toga što je zaključen ugovor o korištenju stana na osnovu odluke i rješenja koji su predmet spora, a da lice na čije ime su glasili nikada nije uselilo u predmetni stan, te da mu je, u međuvremenu, prestao radni odnos kod tužene Vrhovni sud nije prihvatio, jer se radilo o novim činjenicama zbog kojih se revizija ne može izjavljivati u smislu Zakona o parničnom postupku. IV. Relevantni propisi 11.Zakon o stambenim odnosima("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni list Republike BiH" broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 19/99) "III - DAVANJE STANA NA KORIŠTENJE Član 24. st. 1, 2. i 4. Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim općim aktom. Samoupravnim općim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Samoupravnim općim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uvjeti i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u organizacijama udruženog rada ili drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom, te da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica ističe da su primijenjene zakonske i podzakonske odredbe kojima su joj direktno povrijeđena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica tvrdi da su se kadrovske potrebe mogle rješavati samo kroz osiguravanje novčanih sredstava, a ne dodjelom iz postojećeg kontingenta stanova. Apelantica posebno ističe da su sudovi propustili procijeniti činjenicu da su istovremeno postojala dva pravilnika o stambenim odnosima kod tužene, u kojima su suštinske odredbe različite. Nadalje, apelantica ističe da su sudovi zanemarili i činjenicu da je predmetni stan Odlukom Komisije za stambena pitanja tužene broj 979/92 od 18. marta 1992. godine dodijeljen njoj. Apelantica predlaže usvajanje apelacije, ukidanje osporenih sudskih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak. VI. Dopustivost 13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine protiv kojeg se ne mogu izjaviti djelotvorni pravni lijekovi. Apelantica je ovo rješenje primila 5. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 5. jula 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantica osporava navedene odluke smatrajući do su joj njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 21. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 22. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 23. Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantici bilo omogućeno iznositi sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelanticine zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredaba i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 24. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 25. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š…Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 26. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je suštinska svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). 28. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". 29. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f;Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 30. Apelantica se u predmetni stan uselila u augustu 1991. godine nasilnom provalom, što apelantica i ne osporava. Nakon toga je u oktobru 1994. godine stan napustila radi odlaska u inostranstvo iz zdravstvenih razloga, dakle u stanu je potpuno bespravno živjela nešto više od tri godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da član 8. Evropske konvencije ne zahtijeva postojanje pravne zaštite koja omogućava svakom pojedincu ili porodici da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 619/06, rješavajući apelacijuMare i Stanka Stančevića i dr, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Mare i Stanka Stančevića; Blagoje Popovića; Nevenke Miljević i Mileve Vojinović rođ. Miljević; Ranka Stanišljevića; Ljubomira i Mileve Perišić; Snježane, mldb. Bojane i mldb. Bojana Vujanić; Koviljke Ajder; Nade, Danijele i Darke Nišića; Blaže, Radojke i Sanje Buha; Darinke, Borislava i Branislava Stanišića; Dragane i Nikole Marjanac; Momira Stojanovića; Javorke Ružičić, mldb. Siniše i mldb. Ljubiše Ružičić; "Autoprijevoza-Kozarska Dubica"; Milenka Miljevića; Slavka Tešinovića; Živane, Aleksandra i Miloša Mikića; Safeta Bašića; Milana Vukobrata; Gospave, Aleksandra i Dragana Oparnice; Milke i Jelene Ljubanić, mldb. Vesne, Dušanke i Milice koje zastupa majka zak. zastupnica Milka Ljubanić i Jele Baručija; Dragana Kovačevića; Ljubinka Romića; Svetislava Zebića; Damira Vasića; Hotela "Bosna" a.d. Banja Luka; Nade, Radivoja i Branimira Kovačevića; Miodraga Višnjevca; Branislavke, mldb. Damira i mldb. Irme Softić, Damira Softića; Branka Baroša; Milorada Crnobrnje; Slađana Vesića; Stojana Divjaka; Stoje i Mirjane Kizić, Tatjane Nešović rođ. Kizić; Ranka Savića; Gordane, Gorana i Danijele Gogić; Nedeljka Amidžića; Miroslava Bjelana; Miodraga Serdara; Milenka Tomića; Rade i Mare Ilić, Slavice Malkić rođ. Ilić; Slavka Radulovića; Gordane, Siniše i Saše Maksimović; Gorana Prpe; Žarka i Đurđe Vujadin; Borislava Peulje; Nade, Srđana, Slobodana, Novaka i Nade Ratković; Emire Medić; Petra Tadića; Gordane, Miloša i Milorada Šalipurevića; Stanojke, Dragana, Gordane i Gorana Krstića; Z.K; Nadire, Omera, Dženete i Džemila Kadića; Bože, Ljubice i Nenada Jankovića, Milenke Janjušić, mldb. Saše i Nataše Marković koje zastupa majka zak. zastupnica Milenka Janjušić, Vlade i Janje Marković; Draženke i Dražena Grbić; Svetlane i Stefana Vujadinovića; Milice i Slađane Pantić; Zorana Čivčija; Lj.L. i dr.; Zlatana Galamića; Bogdana i Draginje Petrović; Marijana Perlića; Veronike, Aleksandra i Aleksandre Marković; Kosane, mldb. Marinka i mldb. Marije Matičić; Nevenke, Jovanke i Milenka Gavrić; Ostoje Babića; Ljiljane, Sanje i Saše Suvajčević; Neđe Dmičića; Luce, Saše, Tanje i Siniše Radetić; Tatjane i Marijane Kajkut; Miodraga Jekića; Nade Lukajić; Ljubice i Duška Kremenovića; Miloša Moravca; Stoje, Jovana i Aleksandra Markovića; Zorana Čede; Bogdana i Radojke Dević; Stojka Bajića; Mirjane, Svjetlane i Gorana Stojakovića; Nikole Ilića; Drage Bokana; 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Nade i Boška Srdije; Božane, Bose i Bojane Pećanac; Jele, Branke i Bojana Kovačevića; Svjetlane Čeko; Zorana Nikića; Nade Miljan, Mirjane i Mare Bojović; Veronike Marković; Radmile, Predraga i Nenada Petrovića; Milke Runić; Vesne, Branislava i Sanje Batinić; Nure, Dušane i Milane Vuković; Marija Bočiluka; Dejana Dejanovića; Snežane, Tanje i Vanje Mišić; Jadranka Zlovolića; R.,C., S. i B.S.; Dušanke, Radeta i Ranke Mlađenović; Mileve Mlađenović; Mare, Vere, Vladimira, Borislava i Aleksandra Milanović; Slobodana Milašinovića; R., N.,M.iR.N.;BorislavaKragulja;J.,M.,M.iM.S.;D.,Ž.iS.P.; D.,S.iZ.I.;Č.,LJ.iLj.M.;T.iR.J.iR.P.;M.P.;J.,S.,J.iH.P.; Radivoja Palačkovića; Mirjane Ružičić; Darinke, Milomira i mldb. Suzane Sekulić; Mare, Branka i mldb. Darka Šalipurevića; Branislava i Marice Gavrilović; Veljka Prošića; Dušanke, Željka i Zorana Kesara; Gine, Dragane i Dragana Popovića; R., M., D. i D. K; Rajka Maksimovića; Milivoja Dojčinovića; Đoje i Milene Pavlović; Ljubisava Pavlovića; Marije Kezić, Nataše Stanković i Vlatke Seferagić; Davora Radića; Momčila i Marije Mihajlović i Dare Bosnić; Nevenke i Svjetlane Golić; Branislava Mitrakovića; Gorana Plotana; Nedeljka Grumića; Vlade Subotinskog; Emila Kratofila; Halida Mešanovića; Savke i Stojana Vujasin; Duška Vidovića; Ostoje, Milene i Daliborke Jakovljević; Ranka Zvonara; Boška Gvozdića; Nade, Darke, Dragana, Siniše i Petra Višekrune; Đuke, Radmile i Stevana Radoja, Radmile Vukosavljević i Milice Radić; Radmile, Rajka, Ljubice i Zdravke Savić; Koviljke, Dragice, mldb. Dijane i mldb. Mirjane Milašinović; Mihajla, Desanke, Biljane i mldb. Aleksandra Marića; Miše Gužvića; Gojka Nožanića; Mirka Romića; Jovana Pecije; Bosiljke, Daliborke, Miodraga i Radmile Vukašinović; Milutina, Nevenke, Dražena i Vide Petković; Vlade i Mare Majstorović; Mladenka Paprice; Željka Gligorića; Dragiše Grabovca; Šahe i Adnana Muhića; Veljka, Smilje i Aleksandra Lazića; Duška Dragosavljevića; Ranka Gužvića; Nevenke, Zorice, Momira i Nevenke Milić; Nikole, Doste, Živane i Snježane Milanović; Mihajla Kosića; Željka Grumića; Slavka Maksimovića; Smiljane, Marka i Zorana Babića; Anđelke, Gordane i mldb. Vinka i Voje Svoboda; Slavice, Bojana i Nove Novkovića; Duška Nedića; Željka Jozića; Momčila, Mitre i mldb. Borisa Dragojevića; Nenada Babića; Joke i Danislava Cicovića; Frančiške, Miroslava i Slavice Mojović; Boje, Sanje i BojanaMinića;D.iR.M.;M.S.;M.iC.S.;M.,M.iM.S;Ranka Krivošije; Duška Bajića; Mijata, Ljubinke i Danice Petković; Novke, Mladena i Milanka Jankovića; Zorice, Biljane i Ljiljane Mišić; Zore, Daliborke, Suzane i Vesne Petrović; Branojke Mišić; Divne, Violete, Vedrane i Pere Smiljanić; Dragana Geruna; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T. M.T., Lj.K. iZ.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S.; Milene, Biljane i Zorane Kaldesić; M., V. i O. A. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova se odluka dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Mara i Stanko Stančević; Blagoje Popović; Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević; Ranko Stanišljević; Ljubomir i Mileva Perišić; Snježana, mldb. Bojan i mldb. Bojana Vujanić; Koviljka Ajder; Nada, Danijela i Darko Nišić; Blažo, Radojka i Sanja Buha; Darinka, Borislav i Branislava Stanišić; Dragana i Nikola Marjanac; Momir Stojanović; Javorka Ružičić, mldb. Siniša i Ljubiša Ružičić koje zastupa majka Javorka Ružičić; "Autoprijevoz - Kozarska Dubica"; Milenko Miljević; Slavko Tešinović; Živana, Aleksandra i Miloš Mikić; Safet Bašić; Milan Vukobrat; Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica; Milka i Jelena Ljubanić, mldb. Vesna, Dušanka i Milica koje zastupa majka Milka Ljubanić i Jela Baručija; Dragan Kovačević; Ljubinko Romić; Svetislav Zebić; Damir Vasić; Hotel "Bosna" a.d. Banja Luka; Nada, Radivoj i Branimir Kovačević; Miodrag Višnjevac; Branislavka, mldb. Damir i mldb. Irma Softić, Damir Softić; Branko Baroš; Milorad Crnobrnja; Slađan Vesić; Stojan Divjak; Stoja i Mirjana Kizić i Tatjana Nešović rođ. Kizić; Ranko Savić; Gordana, Goran i Danijela Gogić; Nedeljko Amidžić; Miroslav Bjelan; Miodrag Serdar; Milenko Tomić; Rade i Mara Ilić, Slavica Malkić rođ. Ilić; Slavko Radulović; Gordana, Siniša i Saša Maksimović; Goran Prpa; Žarko i Đurđa Vujadin; Borislav Peulja; Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković; Emira Medić; Petar Tadić; Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević; Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić; Z. K.; Nadira, Omer, Dženeta i Džemila Kadić; Božo, Lubica i Nenad Janković; Milenka Janjušić, mldb. Saša i Nataša Marković koje zastupa majka Milenka Janjušić; Vlado i Janja Marković; Draženka i Dražen Grbić; Svetlana i Stefan Vujadinović; Milica i Slađana Pantić; Zoran Čivčija; Ljubica Lalović; Zlatan Galamić; Bogdan i Draginja Petrović; Marijan Perlić; Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković; Kosana, mldb. Marinko i mldb. Marija Matičić; Nevenka, Jovanka i Milenka Gavrić; Ostoja Babić; Ljiljana, Sanja i Saša Suvajčević; Neđo Dmičić; Luca, Saša, Tanja i Siniša Radetić; Tatjana i Marijana Kajkut; Miodrag Jekić; Nada Lukajić; Ljubica i Duško Kremenović; Miloš Moravac; Stoja, Jovan i Aleksandar Marković; Zoran Čedo; Bogdan i Radojka Dević; Stojka Bajić; Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković; Nikola Ilić; Drago Bokan; Nada i Boško Srdija; Božana, Bosa i Bojana Pećanac; Jela, Branka i Bojan Kovačević; Svjetlana Čeko; Zoran Nikić; Nada Miljan; Mirjana i Mara Bojović; Veronika Marković; Radmila, Predrag i Nenad Petrović; Milka Runić; Vesna, Branislav i Sanja Batinić; Nura, Dušana i Milana Vuković; Mario Bočiluk; Dejan Dejanović; Snežana, Tanja i Vanja Mišić; Jadranko Zlovolić; R., C., S. i B. S.; Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović; Mileva Mlađenović; Mara, Vera, Vladimir, Borislav i Aleksandar Milanović; Slobodan Milašinović; R., N., M. i R. N; Borislav Kragulj; J., M., M.iM.S.;D.,Ž.iS.P.;D.,Z.iS.I.;Č.,Lj.iLj.M.;T.iR.J.iR.P.; M. P.; J., S., J. i H. P; Radivoj Palačković; M. R.; D., M. i S. S.; M., B. i D. Š.; B. i M. G; Veljko Prošić; Dušanka, Željko i Zoran Kesar; Gina, Dragan i Dragana Popović; R., M., D.i D. K; Rajko Maksimović; Milivoj Dojčinović; Đoja i Milena Pavlović; Ljubisav Pavlović; Marija Kezić; Nataša Stanković i Vlatka Seferagić; Davor Radić; Momčilo i Marija Mihajlović; Dara Bosnić; Nevenka i Svjetlana Golić; Branislav Mitraković; Goran Plotan; Nedeljko Grumić; Vlado Subotinski; Emil Kratofil; Halid Mešanović; Savka i Stojan Vujasin; Duško Vidović; Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević; Ranko Zvonara; Boško Gvozdić; Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna; Đuka, Radmila i Stevan Radoja; Radmila Vukosavljević i Milica Radić; Radmila, Rajka, Ljubica i Zdravka Savić; Koviljka, Dragica, mldb. Dijana i mldb. Mirjana Milašinović; Mihajlo, Desanka, Biljana i mldb. Aleksandra Marić; Mišo Gužvić; Gojko Nožanić; Mirko Romić; Jovan Pecij; Bosiljka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović; Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković; Vlado i Mara Majstorović; Mladenko Paprica; Željko Gligorić; Dragiša Grabovac; Šaha i Adnan Muhić; Veljko, Smilja i Aleksandar Lazić; Duško Dragosavljević; Ranko Gužvić; Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić; Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović; Mihajlo Kosić; Željko Grumić; Slavko Maksimović; Smiljana, Marko i Zoran Babić; Anđelka, Gordana i mldb. Vinka i Vojo Svoboda; Slavica, Bojan i Novo Novković; Duško Nedić; Momčilo, Mitra i mldb. Boris Dragojević; Nenad Babić; Joka i Danislav Cicović; Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović; Boja, Sanja i Bojan Minić; D. i R. M.; M. S.; M. i C. S.; M., M. i M. S; Ranko Krivošija; Duško Bajić; M., Lj. i D. P.; N., M.iM.J.;Z.,B.iLj.M.;Z.,D.,S.iV.P.;B.M;Divna,Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić; Dragan Gerun; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T.,M.T., LJ.K. i Z.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S; Milena, Biljana i Zorana Kaldesić; M., V. i O. A. Sve su apelacije podnesene zbog nemogućnosti izvršenja pravomoćnih presuda kojima je apelantima dosuđena materijalna i nematerijalna šteta koja je nastala u razdoblju rata, mada je izvršenje pravomoćnih presuda dopušteno pravomoćnim rješenjima o izvršenju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove mjerodavnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog temelja, Ustavni je sud sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 619/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 619/06, AP 721/06, AP 1073/06, AP 1074/06, AP 1075/06, AP 1085/06, AP 1086/06, AP 1087/06, AP 1088/06, AP 1089/06, AP 1090/06, AP 1091/06, AP 1100/06, AP 1101/06, AP 1117/06, AP 1118/06, AP 1119/06, AP 1120/06, AP 1121/06, AP 1122/06, AP 1123/06, AP 1124/06, AP 1125/06; AP 1126/06, AP 1127/046, AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1156/06, AP 1167/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1205/06, AP 1206/06, AP 1207/06, AP 1208/06, AP 1209/06, AP 1210/06, AP 1213/06, AP 1214/06, AP 1215/06, AP 1216/006, AP 1217/06, AP 1218/06, AP 1219/06, AP 1220/06, AP 1226/06, AP 1234/06, AP 1257/06, AP 1269/06, AP 1270/06, AP 1271/06, AP 1272/06, AP 1273/06, AP 1285/06, AP 1298/06, AP 1299/06, AP 1325/06, AP 1326/06, AP 1354/06, AP 1382/06, AP 1392/06, AP 1393/06, AP 1394/06, AP 1395/06, AP 1396/06, AP 1397/06, AP 1398/06, AP 1399/06, AP 1400/06, AP 1401/06, AP 1402/06, AP 1403/06, AP 1404/06, AP 1405/06, AP 1406/06, AP 1407/06, AP 1409/06, AP 1410/06, AP 1411/06, AP 1412/06, AP 1413/06, AP 1414/06, AP 1415/06, AP 1416/06, AP 1417/06, AP 1418/06, AP 1419/06, AP 1420/06, AP 1421/06, AP 1423/06, AP 1424/06, AP 1425/06, AP 1426/06, AP 1439/06, AP 1440/06, AP 1443/06, AP 1444/06, AP 1447/06, AP 1448/06, AP 1449/06, AP 1461/06, AP 1473/06, AP 1474/06, AP 1475/06, AP 1476/06, AP 1477/06, AP 1488/06, AP 1501/06, AP 1502/06, AP 1503/06, AP 1514/06, AP 1515/06, AP 1543/06, AP 1544/06, AP 1545/06, AP 1546/06, AP 1547/06, AP 1572/06, AP 1573/06, AP 1574/06, AP 1612/06, AP 1613/06, AP 1619/06, AP 1620/06, AP 1621/06, AP 1622/06, AP 1623/06, AP 1624/06, AP 1625/06, AP 1626/06, AP 1627/06, AP 1628/06, AP 1629/06, AP 1630/06, AP 1631/06, AP 1632/06, AP 1633/06, AP 1644/06, AP 1645/06, AP 1671/06, AP 1672/06, AP 1673/06, AP 1674/06, AP 1675/06, AP 1676/06, AP 1677/06, AP 1678/06, AP 1679/06, AP 1680/06, AP 1681/06, AP 1682/06, AP 1683/06, AP 1684/06, AP 1685/06, AP 1686/06, AP 1687/06, AP 1688/06, AP 1689/06, AP 1690/06, AP 1691/06, AP 1692/06, AP 1693/06, AP 1694/06, AP 1695/06, AP 1696/06, AP 1698/06, AP 1699/06, AP 1700/06, AP 1742/06, AP 1754/06, AP 1767/06, AP 1768/06, AP 1779/06, AP 1780/06, AP 1795/06, AP 1796/06, AP 1811/06, AP 1812/06, AP 1841/06, AP 1842/06, AP 1843/06, AP 1844/06, AP 1863/06, AP 1868/06, AP 1870/06, AP 1871/06, AP 1872/06, AP 1873/06 i AP 1874/06. 3. Odgovori na navedene apelacije u ovoj odluci nisu zatraženi zasebno zbog toga jer su odgovori o istome pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 774/04, Odluka od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06) broj AP 288/03, Odluka od 17. prosinca 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) broj AP 464/04, Odluka od 17. veljače 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05), a obzirom da se ova odluka i u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o istovjetnim pravnim i činjeničnim temeljima. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1. AP 619/06 Mara i Stanko Stančević 5. Osnovni je sud u Mrkonjić-Gradu Presudom broj P-679/99 od 29. rujna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1727/01 od 8. rujna 2003. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.779 KM. 6. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6453/03 od 11. studenoga 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 2. AP 721/06 Blagoje Popović 7. Osnovni je sud u Mrkonjić-Gradu Presudom broj P-761/99 od 17. srpnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 27. rujna 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 13.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 290 KM, te troškovima izvršenja. 8. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2393/00 od 24. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 3. AP 1073/06 Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević 9. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1723/99 od 22. prosinca 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-902/00 od 18. rujna 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 10. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1440/02 od 15. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 4. AP 1074/06 Ranko Stanišljević 11. Osnovni je sud u Modriči Presudom broj P-279/02 od 21. srpnja 2003. godine koja je postala pravomoćna 5. prosinca 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 54.958,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.006,09 KM. 12. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-241/04 od 24. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 5. AP 1075/06 Ljubomir i Mileva Perišić 13. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-716/00 od 22. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 23. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 14. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1968/01 od 15. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 6. AP 1085/06 Snježana, Bojana i Bojan Vujanić 15. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2204/99 od 18. siječnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-613/00 od 5. srpnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.896,63 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 477 KM. 16. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1696/00 od 20. rujna 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 7. AP 1086/06 Koviljka Ajder 17. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-5355/99 od 12. listopada 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-443/01 od 13. veljače 2002. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 18. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6839/02 od 20. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 8. AP 1087/06 Nada, Danijela i Darko Nišić 19. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-4577/99 od 28. rujna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-53/01 od 4. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 600 KM. 20. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3252/01 od 15. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 9. AP 1088/06 Blažo, Radojka i Sanja Buha 21. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1908/98 od 19. svibnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1003/99 od 1. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 312 KM. 22. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2558/00 od 7. studenoga 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 10. AP 1089/06 Darinka, Borislav i Branislava Stanišić 23. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-195/99 od 30. kolovoza 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2116/00 od 7. svibnja 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 24. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6816/02 od 25. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 11. AP 1090/06 Dragana i Nikola Marjanac 25. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3477/99 od 23. kolovoza 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1811/00 od 1. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.116 KM. 26. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3238/01 od 24. ožujka 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 12. AP 1091/06 Momir Stojanović 27. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-68/99 od 5. svibnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-936/99 od 30. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.350 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 188 KM. 28. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2233/00 od 27. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 13. AP 1100/06 Javorka, Siniša i Ljubiša Ružičić 29. Osnovni je sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, Presudom broj P-189/03 od 21. studenoga 2003. godine koja je postala pravomoćna 6. travnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 30. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-804/04 od 20. travnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 14. AP 1101/06 "Autoprijevoz Kozarska Dubica" a.d. 31. Osnovni je sud u Kozarskoj Dubici Presudom broj Ps-29/00 od 1. listopada 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-343/02 od 9. lipnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade troškova prijevoza članova obitelji poginulih boraca i ratnih vojnih invalida izvršenog u razdoblju od rujna 1998. godine pa zaključno s prosincem 1999. godine isplati ukupan novčani iznos od 261.027,20 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i parničnim troškovima u iznosu od 6.945 KM. 32. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj Ip-963/05 od 25. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj Ip-963/05 od 6. veljače 2006. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 15. AP 1117/06 Milenko Miljević 33. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3737/98 od 9. prosinca 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-176/00 od 1. studenoga 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 336 KM. 34. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3466/00 od 5. travnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 16. AP 1118/06 Slavko Tešinović 35. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-6601/99 od 16. svibnja 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1962/02 od 24. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 8.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.111,19 KM. 36. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1584/05 od 12. srpnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 17. AP 1119/06 Živana, Aleksandar i Miloš Mikić 37. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1936/99 od 19. rujna 2000. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 812,50 KM. 38. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3060/01 od 27. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 18. AP 1120/06 Safet Bašić 39. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2314/99 od 31. kolovoza 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1193/01 od 9. srpnja 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-420/03 od 15. kolovoza 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.772 KM. 40. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3258/05 od 13. prosinca 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 19. AP 1121/06 Milan Vukobrat 41. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3863/98 od 1. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantu i Dušanki, Goranu i Joši Vukobrat na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.234 KM. 42. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1491/01 od 5. rujna 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 20. AP 1122/06 Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica 43. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-983/99 od 14. listopada 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-69/00 od 27. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima i Stanki Oparnica na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 260 KM. 44. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1859/01 od 22. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 21. AP 1123/06 Milka, Jelena, Vesna, Dušanka i Milica Ljubanić i Jela Baručija 45. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-7195/99 od 22. veljače 2001. godine koja je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka preinačena Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1332/01 od 30. prosinca 2003. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.520 KM. 46. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-376/04 od 18. ožujka 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 22. AP 1124/06 Dragan Kovačević 47. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-310/99 od 24. ožujka 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-361/01 od 24. rujna 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 350 KM. 48. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6863/03 od 24. prosinca 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 23. AP 1125/06 Ljubinko Romić 49. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-737/99 od 2. prosinca 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-426/03 od 11. rujna 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.098 KM. 50. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1582/05 od 11. srpnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. Na navedeno je rješenje dužnik podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-1582/05 od 23. studenoga 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 24. AP 1126/06 Svetislav Zebić 51. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-7144/99 od 21. prosinca 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-854/01 od 16. svibnja 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-441/03 od 28. ožujka 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.260 KM. 52. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3885/03 od 14. srpnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 25. AP 1127/06 Damir Vasić 53. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-8020/99 od 21. travnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2090/00 od 17. lipnja 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 330 KM. 54. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6048/02 od 3. siječnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 26. AP 1138/06 Hotel "Bosna" a.d. Banjaluka 55. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj Ps-60/00 od 9. studenoga 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-56/03 od 12. prosinca 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime izvršenih ugostiteljskih usluga isplati ukupan novčani iznos od 113.813,70 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 5.681,20 KM. 56. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-IP-06-000 181 od 13. ožujka 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 27. AP 1152/06 Nada, Radivoje i Branimir Kovačević 57. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-4091/96 od 12. rujna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1866/00 od 12. rujna 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.578,57 KM. 58. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5653/01 od 25. siječnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 28. AP 1156/06 Miodrag Višnjevac 59. Osnovni je sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, Presudom broj P-61/99 od 7. lipnja 2004. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 60. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3313/05 od 19. prosinca 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 29. AP 1167/06 Branislavka, Damira, Irma i Damir Softić 61. Osnovni je sud u Sokocu Presudom broj P-178/03 od 17. svibnja 2004. godine koja je postala pravomoćna 1. prosinca 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade u iznosu zakupnine za neutemeljeno korištenje objekta isplati ukupan novčani iznos od 125.701,48 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 24.058,56 KM. 62. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-42/05 od 25. siječnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. Na navedeno je rješenje dužnik podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-42/05 od 21. rujna 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 30. AP 1194/06 Branko Baroš 63. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1948/99 od 16. ožujka 2000. godine koja je postala pravomoćna 8. svibnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.775 KM. 64. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1037/00 od 26. svibnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 31. AP 1195/06 Milorad Crnobrnja 65. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2383/99 od 22. lipnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1809/00 od 19. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 2.780 KM. 66. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4019/01 od 22. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 32. AP 1196/06 Slađan Vesić 67. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1912/99 od 7. srpnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1439/99 od 30. svibnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.000 KM. 68. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2327/00 od 25. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 33. AP 1197/06 Stojan Divjak 69. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1973/99 od 22. kolovoza 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1637/00 od 5. prosinca 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 747,84 KM. 70. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-625/02 od 1. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgodu izvršenja koju je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. srpnja 2002. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 34. AP 1205/06 Stoja, Mirjana Kizić i Tatjana Kizić-Nešović 71. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-856/97 od 9. rujna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-696/00 od 8. rujna 2000. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 72. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2826/00 od 6. studenoga 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 35. AP 1206/06 Ranko Savić 73. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2167/98 od 17. listopada 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1105/02 od 7. travnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 74. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-000318 od 7. travnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgodu izvršenja koju je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. srpnja 2002. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 36. AP 1207/06 Gordana, Goran i Danijela Gogić 75. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2932/98 od 25. lipnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1307/02 od 13. listopada 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.000 KM. 76. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3077/04 od 27. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 37. AP 1208/06 Nedeljko Amidžić 77. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1484/98 od 5. svibnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-781/99 od 4. svibnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 500 KM. 78. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1254/00 od 1. rujna 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 38. AP 1209/06 Miroslav Bjelan 79. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1486/98 od 5. travnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-995/00 od 14. studenoga 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.700 KM. 80. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3569/00 od 19. prosinca 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 39. AP 1210/06 Miodrag Serdar 81. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1418/98 od 12. siječnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-454/00 od 26. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 82. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-763/01 od 3. svibnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 40. AP 1213/06 Milenko Tomić 83. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2967/98 od 24. ožujka 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2038/00 od 3. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 50.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 583 KM. 84. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1746/01 od 16. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 41. AP 1214/06 Rade i Mara Ilić i Slavica Malkić rođ. Ilić 85. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3696/98 od 20. lipnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-959/01 od 10. srpnja 2003. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 777,60 KM. 86. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4808/03 od 9. rujna 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 42. AP 1215/06 Slavko Radulović 87. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-260/99 od 6. lipnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1271/00 od 20. veljače 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.100 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.350 KM. 88. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6811/02 od 20. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 43. AP 1216/06 Gordana, Saša i Siniša Maksimović 89. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-81/99 od 1. ožujka 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-633/00 od 20. listopada 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 720 KM. 90. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3195/00 od 1. prosinca 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 44. AP 1217/06 Goran Prpa 91. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-657/99 od 23. ožujka 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1835/00 od 26. listopada 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 92. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6813/02 od 20. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 45. AP 1218/06 Žarko i Đurđa Vujadin 93. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-7546/99 od 21. svibnja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1762/01 od 26. kolovoza 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 594 KM. 94. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2507/04 od 6. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 46. AP 1219/06 Borislav Peulja 95. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3887/98 od 15. svibnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-83/01 od 11. rujna 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.333 KM. 96. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6820/02 od 11. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 47. AP 1220/06 Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković 97. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2931/98 od 1. veljače 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-925/01 od 5. studenoga 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 35.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 900 KM. 98. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6844/02 od 21. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 48. AP 1226/06 Emira Medić 99. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj Rs-359/98 od 18. srpnja 2005. godine koja je postala pravomoćna 7. rujna 2005. godine obvezao tuženog da apelantici na ime izostalih plaća u razdoblju od 17. listopada 1992. godine do 1. srpnja 1998. godine isplati ukupan novčani iznos od 4.042 KM sa zakonskom kamatom u iznosu od 9.260 KM i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 2.330,70 KM. 100. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2885/05 od 25. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 49. AP 1234/06 Petar Tadić 101. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-6501/99 od 17. srpnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1791/00 od 3. siječnja 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 990 KM. 102. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2798/02 od 3. rujna 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 50. AP 1257/06 Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević 103. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-768/99 od 29. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 7. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 104. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2518/01 od 12. veljače 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 51. AP 1269/06 Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić 105. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-7350/99 od 12. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 3. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 106. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3107/01 od 27. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 52. AP 1270/06 Z.K. 107. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-4284/99 od 21. lipnja 2000. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 875 KM. 108. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4059/03 od 18. srpnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 53. AP 1271/06 Nadira, Omer, Dženeta i Džemila Kadić 109. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2075/98 od 14. studenoga 2003. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne štete za oduzeto teretno motorno vozilo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.586 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 2.236,92 KM. 110. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-000663 od 7. ožujka 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 54. AP 1272/06 Božo, Ljubica i Nenad Janković 111. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3774/99 od 26. lipnja 1999. godine na koju su apelanti uložili priziv koji je odbačen Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2329/01 od 5. studenoga 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 112. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3963/03 od 15. srpnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 55. AP 1273/06 Milenka Janjušić i Saša, Nataša, Vlado i Janja Marković 113. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-682/99 od 2. svibnja 2001. godine na koju su tuženi uložili priziv koji je odbačen Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-357/02 od 11. travnja 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.925 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 904 KM. 114. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4284/02 od 5. rujna 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. Na navedeno je rješenje dužnik podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-4284/02 od 30. siječnja 2003. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 56. AP 1285/06 Draženka i Dražen Grbić 115. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2813/99 od 3. srpnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1536/01 od 18. ožujka 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 3.562 KM. 116. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1912/04 od 30. kolovoza 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 57. AP 1298/06 Svetlana i Stefan Vujadinović 117. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-410/99 od 21. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 118. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4634/01 od 20. studenoga 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 58. AP 1299/06 Milica i Slađana Pantić 119. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-403/99 od 19. lipnja 2001. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 120. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4016/01 od 24. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 59. AP 1325/06 Zoran Čivčija 121. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-710/99 od 5. rujna 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2561/01 od 8. travnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 883 KM. 122. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1308/04 od 23. lipnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 60. AP 1326/06 Lj.L. i drugi 123. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-539/99 od 2. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 5. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 124. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1037/01 od 30. studenoga 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 61. AP 1354/06 Zlatan Galamić 125. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3912/98 od 29. prosinca 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-394/00 od 20. lipnja 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-100/02 od 13. lipnja 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 55.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.666 KM. 126. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3094/01 od 27. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgodu izvršenja koju je sud Rješenjem broj I-3094/01 od 11. travnja 2002. godine odbio, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 62. AP 1382/06 Bogdan i Draginja Petrović 127. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-481/99 od 22. kolovoza 2000. godine koja je u dijelu koji se odnosi na apelante postala pravomoćna 25. rujna 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 128. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2335/00 od 12. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 63. AP 1392/06 Marijan Perlić 129. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-719/98 od 14. lipnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-137/00 od 3. travnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 850 KM. 130. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-768/00 od 31. svibnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 64. AP 1393/06 Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković 131. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1976/98 od 29. travnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-99/00 od 4. travnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 528 KM. 132. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-999/00 od 31. svibnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 65. AP 1394/06 Kosana, Marinko i Marija Matičić 133. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2026/98 od 31. listopada 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1502/01 od 26. ožujka 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 900 KM. 134. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1025/04 od 14. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 66. AP 1395/06 Nevenka, Jovanka i Milenko Gavrić 135. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-8596/99 od 27. prosinca 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-505/00 od 20. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 800 KM. 136. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1456/00 od 1. rujna 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 67. AP 1396/06 Ostoja Babić 137. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1953/98 od 23. studenoga 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-477/01 od 19. studenoga 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.350 KM. 138. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6812/02 od 12. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 68. AP 1397/06 Ljiljana, Sanja i Saša Suvajčević 139. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3265/98 od 15. veljače 2000. godine koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 750 KM. 140. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1300/00 od 28. kolovoza 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 69. AP 1398/06 Neđo Dmičić 141. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-6821/99 od 15. svibnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 26. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.000 KM. 142. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1321/00 od 11. srpnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 70. AP 1399/06 Luca, Saša, Tanja i Siniša Radetić 143. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3232/98 od 4. srpnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 28. kolovoza 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 144. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2781/00 od 1. prosinca 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 71. AP 1400/06 Tatjana i Marijana Kajkut 145. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2051/99 od 4. travnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 1. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničkoga postupka u iznosu od 400 KM. 146. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1284/00 od 20. rujna 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 72. AP 1401/06 Miodrag Jekić 147. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-8089/99 od 12. listopada 2000. godine koja je postala pravomoćna 19. prosinca 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 420 KM. 148. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6758/03 od 27. studenoga 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 73. AP 1402/06 Nada Lukajić 149. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-8681/99 od 25. svibnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 26. kolovoza 2000. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog troškova sahrane srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 930 KM. 150. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2113/00 od 26. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 74. AP 1403/06 Ljubica i Duško Kremenović 151. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-6062/99 od 22. svibnja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1498/01 od 26. travnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.800 KM. 152. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2325/04 od 6. srpnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 75. AP 1404/06 Miloš Moravac 153. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1082/98 od 7. travnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1007/99 od 17. studenoga 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 191 KM. 154. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3755/00 od 27. ožujka 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 76. AP 1405/06 Stoja, Jovan i Aleksandar Marković 155. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1970/98 od 26. kolovoza 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-120/00 od 16. listopada 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 512,50 KM. 156. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-766/01 od 3. svibnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 77. AP 1406/06 Zoran Čedo 157. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-286/00 od 27. prosinca 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-620/02 od 13. srpnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade za štetu načinjenu na stambenome objektu isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.370 KM. 158. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-293/05 od 14. travnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 78. AP 1407/06 Bogdan i Radojka Dević 159. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-104/00 od 12. srpnja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2036/01 od 6. studenoga 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.200 KM. 160. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6838/02 od 11. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 79. AP 1409/06 Stojko Bajić 161. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3091/97 od 3. lipnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1016/00 od 31. kolovoza 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 162. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3141/03 od 7. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 80. AP 1410/06 Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković 163. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-291/00 od 27. ožujka 2000. godine koja je postala pravomoćna 17. srpnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 420 KM. 164. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1698/00 od 26. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 81. AP 1411/06 Nikola Ilić 165. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-938/94 od 5. svibnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-205/00 od 22. prosinca 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 3.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 166. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-764/00 od 2. travnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 82. AP 1412/06 Drago Bokan 167. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1985/98 od 10. travnja 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2654/02 od 23. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.659 KM. 168. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3412/04 od 30. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 83. AP 1413/06 Nada i Boško Srdija 169. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1432/99 od 13. svibnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-910/99 od 3. travnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 600 KM. 170. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-811/00 od 31. svibnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 84. AP 1414/06 Božana, Bojana i Bosa Pećanac 171. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-4532/99 od 26. listopada 2000. godine koja je postala pravomoćna 12. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.440 KM. 172. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6843/02 od 20. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 85. AP 1415/06 Jela, Branka i Bojan Kovačević 173. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3106/98 od 18. lipnja 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-29/03 od 25. ožujka 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.560 KM. 174. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1360/05 od 21. lipnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 86. AP 1416/06 Svjetlana Čeko 175. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-269398 od 21. lipnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1623/00 od 1. prosinca 2000. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 176. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-106/01 od 6. travnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 87. AP 1417/06 Zoran Nikić 177. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3105/98 od 6. studenoga 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2366/02 od 25. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.700 KM. 178. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-102/04 od 1. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 88. AP 1418/06 Nada Miljan, Mirjana i Mara Bojović 179. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2010/00 od 6. lipnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 26. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 740 KM. 180. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6842/02 od 11. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 89. AP 1419/06 Veronika Marković 181. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1524/99 od 18. travnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 1. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 525 KM. 182. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6819/02 od 20. veljače 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 90. AP 1420/06 Radmila, Predrag i Nenad Petrović 183. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3525/98 od 29. veljače 2000. godine koja je postala pravomoćna 12. travnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 504 KM. 184. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-794/00 od 31. svibnja 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 91. AP 1421/06 Milka Runić 185. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-9479/99 od 30. lipnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 25. kolovoza 2000. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.080 KM. 186. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2168/00 od 27. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 92. AP 1423/06 Vesna, Branislav i Sanja Batinić 187. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2574/98 od 8. lipnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1069/99 od 3. svibnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 188. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1255/00 od 5. rujna 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 93. AP 1424/06 Nura, Dušana i Milana Vuković 189. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2851/98 od 12. svibnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-804/99 od 19. svibnja 2000. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 190. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1250/00 od 29. kolovoza 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 94. AP 1425/06 Mario Bočiluk 191. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-519/98 od 21. srpnja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-68/00 od 3. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 566 KM. 192. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2168/00 od 27. listopada 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 95. AP 1426/06 Dejan Dejanović 193. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-282/98 od 19. svibnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1463/00 od 26. listopada 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 56.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.880 KM. 194. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-53/02 od 6. ožujka 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 96. AP 1439/06 Snežana, Vanja i Tanja Mišić 195. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-498/99 od 10. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 11. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 196. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-882/01 od 28. svibnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 97. AP 1440/06 Jadranko Zlovolić 197. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3184/98 od 13. srpnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2101/00 od 1. studenoga 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.050 KM. 198. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2916/03 od 9. svibnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 98. AP 1443/06 R.,C., S. i B. S. 199. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-263/99 od 1. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 16. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 200. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3387/01 od 29. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 99. AP 1444/06 Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović 201. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-360/99 od 13. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 7. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 202. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3448/01 od 14. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 100. AP 1447/06 Mileva Mlađenović 203. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-760/99 od 2. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 5. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 204. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1111/01 od 14. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 101. AP 1448/06 Mara, Vera, Vladimir, Borislav i Aleksandar Milanović 205. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-659/99 od 12. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 7. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 206. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-779/01 od 28. studenoga 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 102. AP 1449/06 Slobodan Milašinović 207. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3633/99 od 21. lipnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1831/00 od 1. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 684 KM. 208. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1397/01 od 17. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 103. AP 1461/06 R., N., M. i R. N. 209. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-348/99 od 12. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 10. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 210. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3397/01 od 23. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 104. AP 1473/06 Borislav Kragulj 211. Osnovni je sud u Prijedoru Presudom broj P-15/03 od 6. lipnja 2003. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-334/04 od 19. listopada 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 35,20 KM. 212. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-0001125 od 7. travnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 105. AP 1474/06 J., M., M. i M. S. 213. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-294/99 od 1. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 21. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 214. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4525/01 od 12. studenoga 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 106. AP 1475/06 D., Ž. i S. P. 215. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-546/99 od 2. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 17. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 216. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-354/02 od 5. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 107. AP 1476/06 D., Z. i S. I. 217. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-615/99 od 9. lipnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 21. studenoga 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 218. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1990/01 od 23. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 108. AP 1477/06 Č., Lj. i Lj. M. 219. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-380/99 od 16. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 21. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 220. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1740/01 od 22. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 109. AP 1488/06 T. i R. J. i R. P. 221. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-322/99 od 27. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 20. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 222. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1668/01 od 22. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 110. AP 1501/06 M. P. 223. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-271/99 od 25. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 14. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 224. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2225/01 od 1. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 111. AP 1502/06 J., S., J. i H. P. 225. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-265/99 od 1. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 4. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 226. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2224/01 od 21. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 112. AP 1503/06 Radivoj Palačković 227. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-2985/99 od 15. prosinca 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-419/01 od 28. veljače 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 250 KM. 228. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2201/02 od 10. svibnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 113. AP 1514/06 M.R. 229. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-425/99 od 12. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 1. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 230. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5036/01 od 19. ožujka 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 114. AP 1515/06 D., S. i M.S. 231. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-658/99 od 12. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 1. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 232. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-778/01 od 23. svibnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 115. AP 1543/06 M., B. i D.Š. 233. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-581/99 od 16. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 7. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 234. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1806/01 od 31. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 116. AP 1544/06 B. i M.G. 235. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-290/99 od 8. svibnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 13. studenoga 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 236. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5237/01 od 19. veljače 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 117. AP 1545/06 Veljko Prošić 237. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-211/97 od 29. lipnja 1999. godine koja je postala pravomoćna 6. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 238. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1708/01 od 21. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 118. AP 1546/06 Dušanka, Željko i Zoran Kesar 239. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3422/99 od 1. studenoga 2001. godine koja je postala pravomoćna 4. listopada 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 3.000 KM. 240. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2919/04 od 19. studenoga 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 119. AP 1547/06 Gina, Dragana i Dragan Popović 241. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3420/99 od 7. ožujka 2001. godine koja je postala pravomoćna 12. studenoga 2003. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 4.133 KM. 242. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-828/04 od 23. travnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 120. AP 1572/06 R., M., D. i D.K. 243. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-510/99 od 19. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 8. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 244. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1808/01 od 31. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 121. AP 1573/06 Rajko Maksimović 245. Osnovni je sud u Banjaluci djelomičnom Presudom broj P-1839/98 od 14. listopada 1999. godine koja je postala pravomoćna 30. svibnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 71.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 246. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2712/01 od 20. srpnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 122. AP 1574/06 Milivoje Dojčinović 247. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2112/98 od 8. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 30. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog mobilizacije i vraćanja u neispravnom stanju osobnog automobila tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.080 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.770 KM. 248. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3112/04 od 14. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 123. AP 1612/06 Đoja i Milena Pavlović 249. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-683/99 od 13. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 8. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 250. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2382/01 od 15. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 124. AP 1613/06 Ljubisav Pavlović 251. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-158/99 od 12. lipnja 2001. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 252. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2687/01 od 24. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 125. AP 1619/06 Marija Kezić, Nataša Stanković i Vlatka Seferagić 253. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-2025/99 od 1. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.935 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 552,60 KM. 254. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1076/01 od 20. travnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 126. AP 1620/06 Davor Radić 255. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-1790/98 od 13. svibnja 2000. godine koja je postala pravomoćna 9. veljače 2002. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.900 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.325 KM. 256. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-331/03 od 23. travnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 127. AP 1621/06 Momčilo i Marija Mihajlović i Dara Bosnić 257. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-70/99 od 12. travnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1714/02 od 28. prosinca 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 570 KM. 258. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-506/05 od 5. travnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 128. AP 1622/06 Nevenka i Svjetlana Golić 259. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-201/99 od 31. srpnja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-552/02 od 22. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 500 KM. 260. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-130/05 od 11. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-130/05 od 12. svibnja 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog sud izvršenje nije provedeno. 129. AP 1623/06 Branislav Mitraković 261. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-166/99 od 22. kolovoza 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1706/03 od 10. kolovoza 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 602 KM. 262. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3074/05 od 24. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3094/01 od 6. travnja 2006. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 130. AP 1624/06 Goran Plotan 263. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-231/99 od 7. ožujka 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1956/01 od 8. prosinca 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.085 KM. 264. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-380/04 od 19. ožujka 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-380/04 od 14. rujna 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 131. AP 1625/06 Nedeljko Grumić 265. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-224/99 od 20. rujna 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1707/03 od 10. kolovoza 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 567,33 KM. 266. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3088/05 od 24. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 132. AP 1626/06 Vlado Subotinski 267. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-286/99 od 28. veljače 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-290/02 od 7. lipnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 816 KM. 268. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2280/04 od 28. rujna 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-2280/04 od 25. svibnja 2006. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 133. AP 1627/06 Emil Kratofil 269. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-264/99 od 21. veljače 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1951/01 od 8. lipnja 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.000 KM. 270. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-390/04 od 19. travnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-390/04 od 31. kolovoza 2004. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 134. AP 1628/06 Halid Mešanović 271. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-280/99 od 28. ožujka 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-295/02 od 6. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 830 KM. 272. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3005/04 od 23. studenoga 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3005/04 od 24. siječnja 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 135. AP 1629/06 Savka i Stojan Vujasin 273. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-67/99 od 14. lipnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1970/02 od 28. siječnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 167 KM. 274. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-872/05 od 26. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 136. AP 1630/06 Duško Vidović 275. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-168/99 od 12. prosinca 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1933/03 od 6. lipnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 775 KM. 276. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3077/05 od 24. listopada 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 137. AP 1631/06 Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević 277. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-71/99 od 19. travnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1713/02 od 27. prosinca 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 260 KM. 278. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-507/05 od 19. travnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-507/05 od 16. kolovoza 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 138. AP 1632/06 Ranko Zvonar 279. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-223/99 od 30. studenoga 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1133/02 od 1. listopada 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 280. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3300/04 od 29. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3300/04 od 23. lipnja 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 139. AP 1633/06 Boško Gvozdić 281. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-21/01 od 24. travnja 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1964/02 od 20. listopada 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.570 KM. 282. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3299/04 od 23. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude. U svezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3299/04 od 8. travnja 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 140. AP 1644/06 Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna 283. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-326/98 od 15. prosinca 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1557/01 od 4. ožujka 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 41.250 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 4.500 KM. 284. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-924/04 od 10. svibnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 141. AP 1645/06 Đuka, Radmila i Stevan Radoja, Radmila Vukosavljević i Milica Radić 285. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3714/98 od 27. listopada 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1204/01 od 19. veljače 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 39.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 286. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1140/04 od 30. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 142. AP 1671/06 Radmila, Rajko, Ljubica i Zdravka Savić 287. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-83/99 od 14. studenoga 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1699/03 od 22. studenoga 2005. godine i dopunskom Presudom broj P-83/99 od 13. srpnja 2005. godine koja je postala pravomoćna 9. rujna 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 227 KM. 288. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-000753 od 5. ožujka 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 143. AP 1672/06 Koviljka, Dragica, Dijana i Mirjana Milašinović 289. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-48/99 od 21. lipnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-838/01 od 5. ožujka 2003. godine i Presudom broj P-97/03 od 7. srpnja 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1611/03 od 30. lipnja 2005. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 249,51 KM. 290. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3076/05 od 5. svibnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 144. AP 1673/06 Mihajlo, Desanka, Biljana i Aleksandar Marić 291. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-39/00 od 27. prosinca 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1382/01 od 16. kolovoza 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 455 KM. 292. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2781/04 od 20. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 145. AP 1674/06 Mišo Gužvić 293. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-303/99 od 1. kolovoza 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-298/02 od 21. lipnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 495 KM. 294. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2294/04 od 30. rujna 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 146. AP 1675/06 Gojko Nožanić 295. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-99/99 od 24. listopada 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-557/02 od 23. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 905 KM. 296. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3006/04 od 6. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 147. AP 1676/06 Mirko Romić 297. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-195/99 od 20. rujna 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1705/03 od 24. svibnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 783 KM. 298. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1997/05 od 6. lipnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 148. AP 1677/06 Jovan Pecija 299. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-121/99 od 28. studenoga 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-831/02 od 24. veljače 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 150 KM. 300. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1272/05 od 29. svibnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 149. AP 1678/06 Bosiljka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović 301. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-56/99 od 22. studenoga 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1809/03 od 25. kolovoza 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.900 KM. 302. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3910/05 od 10. veljače 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 150. AP 1679/06 Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković 303. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-147/99 od 31. svibnja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-373/01 od 2. prosinca 2002. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 268 KM. 304. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1511/03 od 23. travnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno 151. AP 1680/06 Vlado i Mara Majstorović 305. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-170/03 od 13. siječnja 2004. godine koja je postala pravomoćna 6. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.074 KM. 306. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-004434 od 3. listopada 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 152. AP 1681/06 Mladenko Paprica 307. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-68/99 od 4. rujna 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-60/03 od 20. siječnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 702 KM. 308. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-504/05 od 19. travnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 153. AP 1682/06 Željko Gligorić 309. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-240/99 od 24. listopada 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-559/02 od 23. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 370 KM. 310. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2782/04 od 22. studenoga 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 154. AP 1683/06 Dragiša Grabovac 311. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-205/00 od 28. veljače 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1282/01 od 9. prosinca 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 587 KM. 312. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-388/04 od 19. ožujka 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 155. AP 1684/06 Šaha i Adnan Muhić 313. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-218/99 od 18. veljače 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1836/03 od 8. srpnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 216 KM. 314. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj 071-0-I-06-000268 od 3. listopada 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 156. AP 1685/06 Veljko, Smilja i Aleksandar Lazić 315. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-189/02 od 26. rujna 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-268/03 od 11. siječnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 788 KM. 316. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3075/05 od 9. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 157. AP 1686/06 Duško Dragosavljević 317. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-339/99 od 23. svibnja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-297/02 od 6. rujna 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 33.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 810 KM. 318. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3004/04 od 6. prosinca 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 158. AP 1687/06 Ranko Gužvić 319. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-266/99 od 23. svibnja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-289/02 od 23. kolovoza 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 477 KM. 320. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2500/04 od 3. studenoga 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 159. AP 1688/06 Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić 321. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-100/99 od 12. prosinca 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1702/03 od 24. svibnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.875 KM. 322. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2309/05 od 28. kolovoza 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 160. AP 1689/06 Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović 323. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-69/99 od 12. travnja 2004. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1361/02 od 22. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 373 KM. 324. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-505/05 od 19. travnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 161. AP 1690/06 Mihajlo Kosić 325. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-222/99 od 3. travnja 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1256/02 od 11. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.051 KM. 326. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1269/05 od 29. svibnja 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 162. AP 1691/06 Željko Grumić 327. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-212/99 od 26. prosinca 2001. godine odbio apelanta sa zahtjevom za naknadom nematerijalne štete zbog boravka u zarobljeništvu. Navedena je presuda preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-955/02 od 8. listopada 2004. godine kojom je sud obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 426,64 KM. 328. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-121/05 od 11. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 163. AP 1692/06 Slavko Maksimović 329. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-191/99 od 21. veljače 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1954/01 od 16. lipnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 800 KM. 330. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1270/05 od 15. lipnja 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 164. AP 1693/06 Smiljana, Marko i Zoran Babić 331. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-186/01 od 14. ožujka 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-299/02 od 25. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 583 KM. 332. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-24/05 od 23. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 165. AP 1694/06 Anđelka, Gordana, Vinko i Vojo Svoboda 333. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-120/99 od 1. kolovoza 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-554/02 od 9. srpnja 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 993 KM. 334. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2282/04 od 18. listopada 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 166. AP 1695/06 Slavica, Bojan i Novo Novković 335. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-82/99 od 23. kolovoza 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1172/01 od 24. ožujka 2004. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 301 KM. 336. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2290/04 od 30. rujna 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 167. AP 1696/06 Duško Nedić 337. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-213/99 od 30. studenoga 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-956/02 od 19. studenoga 2004. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 338. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-234/05 od 15. veljače 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 168. AP 1698/06 Momčilo, Mitra i Boris Dragojević 339. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-84/99 od 9. kolovoza 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2310/03 od 10. kolovoza 2005. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 307,50 KM. 340. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3089/05 od 8. veljače 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 169. AP 1699/06 Nenad Babić 341. Osnovni je sud u Srpcu Presudom broj P-198/99 od 14. prosinca 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1936/03 od 6. lipnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 342. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3079/05 od 8. veljače 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 170. AP 1700/06 Danislav i Joka Cicović 343. Osnovni je sud u Foči Presudom broj P-97/00 od 15. veljače 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-288/01 od 10. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 344. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1251/02 od 3. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 171. AP 1742/06 Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović 345. Osnovni je sud u Foči Presudom broj P-187/99 od 15. ožujka 2001. godine koja je postala pravomoćna 15. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.694 KM. 346. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3246/01 od 15. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 172. AP 1754/06 Boja, Bojan i Sanja Minić 347. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3992/98 od 8. lipnja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-946/99 od 1. lipnja 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 348. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2132/00 od 28. studenoga 2000. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 173. AP 1767/06 D. i R. M. 349. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-555/99 od 14. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 17. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 350. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4642/01 od 21. studenoga 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 174. AP 1768/06 M.S. 351. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-736/99 od 3. travnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 16. listopada 2001. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 352. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5113/01 od 13. prosinca 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 175. AP 1779/06 M. i C.S. 353. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-554/99 od 15. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 19. svibnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 354. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5024/01 od 19. ožujka 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 176. AP 1780/06 M., M. i M.S. 355. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-556/99 od 19. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 21. ožujka 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 356. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5026/01 od 19. ožujka 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 177. AP 1795/06 Ranko Krivošija 357. Osnovni je sud u Višegradu Presudom broj P-202/99 od 19. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 14. travnja 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 100 KM. 358. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4053/03 od 18. srpnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 178. AP 1796/06 Duško Bajić 359. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3454/99 od 23. siječnja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-436/01 od 3. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 360. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1791/01 od 9. svibnja 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 179. AP 1811/06 M., Lj. i D.P. 361. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-398/99 od 28. ožujka 2001. godine koja je postala pravomoćna 3. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 362. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5546/01 od 25. ožujka 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 180. AP 1812/06 N., M. i M.J. 363. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-229/99 od 16. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 16. veljače 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 364. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6422/03 od 4. studenoga 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 181. AP 1841/06 Z., B. i Lj.M. 365. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-560/99 od 30. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 366. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-2517/01 od 1. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 182. AP 1842/06 Z., D., V. i S.P. 367. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-426/99 od 7. kolovoza 2001. godine koja je postala pravomoćna obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 368. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4814/01 od 28. prosinca 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 183. AP 1843/06 B.M. 369. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-427/99 od 21. veljače 2001. godine koja je postala pravomoćna 7. lipnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 370. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-4019/01 od 25. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 184. AP 1844/06 Divna, Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić 371. Osnovni je sud u Banjaluci Presudom broj P-3019/99 od 10. srpnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1379/00 od 20. listopada 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-116/02 od 11. rujna 2003. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 372. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-6955/03 od 18. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 185. AP 1863/06 Dragan Gerun 373. Osnovni je sud u Trebinju Presudom broj P-393/02 od 20. siječnja 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-155/03 od 26. svibnja 2003. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.181,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 5.320 KM. 374. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5007/03 od 7. studenoga 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 186. AP 1868/06 D., P. i P.B. 375. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-725/99 od 8. svibnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 6. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 376. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3157/01 od 29. kolovoza 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 187. AP 1870/06 S., V., M. i M.K. 377. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-514/99 od 19. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 22. veljače 2000. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 378. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-1004/01 od 12. listopada 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 188. AP 1871/06 R.T., D.J., J.T. M.T., Lj.K. i Z.K. 379. Osnovni je sud u Srebrenici Presudom broj P-82/00 od 13. ožujka 2001. godine koja je postala pravomoćna 20. travnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 31.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnoga postupka u iznosu od 1.050 KM. 380. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-58/02 od 1. travnja 2002. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 189. AP 1872/06 C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S. 381. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-383/99 od 15. studenoga 2000. godine koja je postala pravomoćna 5. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 382. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-896/01 od 11. travnja 2003. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 190. AP 1873/06 Milena, Biljana i Zorana Kaldesić 383. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-575/99 od 20. siječnja 2001. godine koja je postala pravomoćna 5. siječnja 2001. godine obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 384. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-5023/01 od 13. prosinca 2001. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 191. AP 1874/06 M., V. i O.A. 385. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj P-288/99 od 12. prosinca 2000. godine koja je postala pravomoćna 11. srpnja 2001. godine obvezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tijekom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 386. Osnovni je sud u Banjaluci Rješenjem broj I-3324/05 od 3. ožujka 2006. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 387. Apelanti smatraju da im je neprovedbom rješenja o izvršenju koja su donesena na temelju pravomoćnih presuda povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješenja onemogućeno donošenjem Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret proračuna Republike Srpske na temelju isplate naknade materijalne i nematerijalne štetenastale uslijed ratnih djelovanja i na temelju isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03; u daljnjem tekstu: Zakon o odlaganju), potom Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04; u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju), te Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04; u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu). Apelanti tvrde da im je ovim propisima povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer kako navode "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući Europska konvencija ne daje pravo državama donositi zakone kojima bi se propisivala zabrana izvršavanja pravomoćnih presuda. 388. U apelacijama br. AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1325/06 i AP 1354/06, apelanti se žale na povredu prava na nediskriminaciju kojeg garantira članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. V. Relevantni propisi 389.Zakon o odlaganju od izvršenja sudskih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske temeljem isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i temeljem isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Članak 1. Ovim se zakonom odlaže izvršenje sudskih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske temeljem isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i temeljem isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata temeljem potraživanja iz razdoblja ratnih djelovanja, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog zakona. Članak 2. stavak 2. Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom uslijed ratnih djelovanja podrazumijeva se šteta nastala uslijed ratnih djelovanja u Republici Srpskoj u razdoblju između 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja1996. godine." 390.Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz proračuna Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) "Članak 1. Ovim se zakonom privremeno odlaže od izvršenja izmirenje potraživanja iz proračuna Republike Srpske temeljem unutarnjeg javnog duga. Članak 2. stavak 1. alineje 1. i 4. Pod unutarnjim se dugom podrazumijeva javni dug proračuna Republike Srpske pravnim i fizičkim osobama nastao do 31. prosinca 2002. godine, i to: - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u razdoblju od 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, - izvršne sudske odluke i druga akta na teret proračuna Republike Srpske. Članak 3. stavak 1. Privremeno odlaganje na temelju ovog zakona, primjenjivat će se do donošenja zakona, kojima će se regulirati način izmirenja, potraživanja iz Proračuna Republike Srpske temeljem unutarnjeg duga, a najkasnije do 31. prosinca 2004. godine." 391.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Članak 1. Ovim se zakonom uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama, u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM. Članak 2. Izmirenje unutarnjeg duga se vrši sukladno odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Članak 3. Pod unutarnjim se dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju: Š...Ć3. Obveze temeljem materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine u iznosu do 600,0 milijuna KM.Š...Ć Članak 4. Pod općim se obvezama podrazumijevaju obveze nastale do 31. prosinca 2002. godine, i to: Š...Ć4. obveze po izvršnim sudskim odlukamaŠ...Ć isključujući sudske odluke i odluke drugih mjerodavnih tijela temeljemŠ...Ćmaterijalne i nematerijalne štete iz članka 3. stavak 1. točka 3. ovog zakona. Članak 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600,00 milijuna KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama ili izvansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim osobama kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Članak 19. Način i rokovi verificiranja pojedinačnih potraživanja temeljem materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom. Sudovi su obvezni dostavljati Ministarstvu financija pravomoćne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz članka 18. ovog zakona. Š...Ć Članak 20. Kamata na obveze iz članka 18. ovog zakona, otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Ukoliko su obveze verificirane na način propisan člankom 19. ovog zakona, veće od iznosa utvrđenog u članku 18. ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obveza i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 21. Obveze iz članka 18. ovog zakona, nakon izvršenog verificiranja, a najkasnije do 31. prosinca 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. bez kamate. Članak 22. U smislu ovog Zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, koji je izdala Republika Srpska ili u ime Republike Srpske, u cilju izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni nadnevak po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim Zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica sukladno odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate sukladno ovom Zakonu predstavljat će unutarnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obvezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske temeljem međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo financija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Članak 23. Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja temeljem izvršnih odluka na teret proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz proračuna Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. lipnja 2004. godine." 392.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu), u relevantnom dijelu glasi: "Članak 2. U članku 4. stavak 1. točka 4. mijenja se i glasi: 'Obveze po izvršnim sudskim odlukama, nastale u svezi potraživanja pravnih i fizičkih osoba u razdoblju od 20. lipnja 1996. do 31. kolovoza 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 KM, izuzev pravomoćnih sudskih odluka temeljem stare devizne štednje koje će se regulirati posebnim zakonom i pravomoćnih sudskih odluka temeljem ratne materijalne i nematerijalne štete koje su regulirane u poglavlju IV ovog Zakona.' Članak 3. U članku 6. stavak 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obvezu Republike Srpske, izuzev kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. ovog Zakona.' Iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 'Kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snahu osnovnog Zakona'. Članak 9. Stavak 1. članka 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudskim presudama koje se obračunavaju u tijeku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga'. Članak 10. Članak 21. se mijenja i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana svršetka verificiranja, a najkasnije do 30. lipnja 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon svršetka postupka verificiranja sukladno ovom zakonu'. Članak 12. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske". 393.Zakon o izvršnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Članak 7. (1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari izvan prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene. Članak 16. (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i provedbom izvršenja prethodno snosi tražitelj izvršenja. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan tražitelju izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja. Članak 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Članak 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Članak 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku se može sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Članak 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne naravi sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja izvršenja i banku o daljem postupanju. Članak 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Članak 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Članak 231a. Primjena članka 231. Zakona odlaže se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka temeljem isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata temeljem ostalih sudskih odluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na temelju potraživanja iz razdoblja ratnih djelovanja između 20. svibnja 1992. i 19. lipnja 1996. godine. Članak 232. Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 394.Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/05 stupio na snagu 7. srpnja 2005. godine) "Članak 1. U članku 7. Zakona o izvršnom postupkuŠ...Ćposlije stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi: 'Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih poduzeća koja su nužna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmetom izvršenja.' Članak 2. U članku 166. poslije stavka 6. dodaje se novi stavak 7. koji glasi: 'Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.' Članak 3. Iza članka 229. dodaje se novi članak 229a. koji glasi: 'Članak 229a. Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su oprečna odredbama čl. 1. i 2. ovog zakona, a odnose se na sva potraživanja iz proračuna Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Odgađanje iz stavka 1. ovog članka traje do donošenja posebnih zakona.' Članak 4. Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Službenom glasniku Republike Srpske"." 395. UZakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja izvansudskih poravnanja, kao i postupak reguliranja naknade štete poduzećima i drugim pravnim osobama u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 2. Š...ĆKamata na naknadu nematerijalne štete, sukladno članku 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć, otpisuje se u cijelosti. Članak 3. Š...ĆKamata na naknadu materijalne štete, sukladno članku 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ćotpisuje se u cijelosti. Članak 20. Naknada ratne štete, u smislu ovog zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, sukladno odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć. Članak 21. U pravomoćno okončanim predmetima izvršenja će se provoditi prema redoslijedu okončanja, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stavka 1. ovog članka priznat će se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršenja i na troškove izvršenja. V. Dopustivost 396. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti ove odluke, glede navoda apelanata, Ustavni se sud poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP 557/05 od 13. travnja 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. VI. Meritum 397. Apelanti smatraju da je neprovedbom rješenja o izvršenju pravomoćnih presuda došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni je sud u odlukama AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine, AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine i AP 557/05 od 13. travnja 2006. godine, koje su donesene povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja, ustvrdio kršenje prava na imovinu i kršenje prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, jer je utvrđeno da zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. U odnosu na pravo na pristup sudu je utvrđeno postojanje kršenje, jer je aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravomoćnih sudskih presuda stavljanjem "pretjeranog tereta na pojedince", čime nije zadovoljen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. 398. Ustavni sud konstatira da je, nakon prijma apelacija u predmetima koji su obuhvaćeni ovom odlukom stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06 od 25. svibnja 2006. godine), koji je stupio na pravnu snagu 3. lipnja 2006. godine, a kojim su izmijenjene odredbe glede roka dospijeća dugoročnih obveznica i kamata, u odnosu na temeljni Zakon o unutarnjem dugu iz 2004. godine. Naime, temeljnim je Zakonom o unutarnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. srpnja 2004. godine, "ratna šteta" priznata kao unutarnji dug Republike Srpske. Zakon je također odredio da se potraživanja na temelju "ratne štete", koja su priznata pravomoćnim sudskim presudama moraju verificirati, a da će se nakon verifikacije obveze po tom temelju izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske s rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg nadnevka dospijeća. Ovim je Zakonom također propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obvezu tužene (članak 20). 399. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu je propisano da će se način i rokovi verificiranja pojedinačnih potraživanja temeljem materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine regulirati zasebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudskim presudama koje se obračunavaju u tijeku verificiranja pojedinačnih potraživanja po ovom temelju obračunavaju do 23. srpnja 2004. godine, dakle stupanja na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim je Zakonom određeno da će se nakon verificiranja, a najkasnije do 30. lipnja 2008. godine, obveze po tom temelju izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske, sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišnjom kamatom od 1,5% i isplatom u deset godišnjih rata, počevši devet godina prije konačnog nadnevka dospijeća, s pravom prijevremenog otkupa. Također je određeno da će se iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršenja utvrđeni u pravomoćnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. 400. Ustavni je sud u ranijim odlukama, koje je donio povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja, zaključio da se "ratna šteta" smatra imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete fizičkim i pravnim osobama koja je nastala u razdoblju od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine i koja je priznata pravomoćnim sudskim odlukama i izvansudskim poravnanjima. Obzirom da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu na isti način tretira "ratnu štetu", to se glede obrazloženja pojma "ratna šteta" Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP 557/05 od 13. travnja 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. 401. Analizirajući odredbe temeljnog Zakona o unutarnjem dugu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, a kod odgovora na pitanje postoji li miješanje u prava apelanta na imovinu, Ustavni je sud u ranije donesenim odlukama (točka 399. ove odluke), zaključio da se glede primjene Zakona o odlaganju i Zakona o privremenom odlaganju,de factoradi o lišavanju imovine, a donošenjem Zakona o unutarnjem dugu okontroli imovine, osim u dijelu koji se odnosi na kamate za koje jeexplicitepropisano da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti. Međutim, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu u članku 20. propisuje: "Zatezne kamate utvrđene sudskim presudama koje se obračunavaju u tijeku verificiranja pojedinačnih potraživanja temeljem materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu temeljnog zakona, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga". Dakle, ovi iznosi kamata apelantima će biti obračunati po točno utvrđenom modalitetu i do točno određenog nadnevka, prema pravomoćnim sudskim presudama, u postupku verificiranja, iz čega proizlazi zaključak da je zadržan karakter kontrole imovine. 402. U odnosu na rok dospijeća od 35 godina, Ustavni sud opaža da se može očekivati da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima u okvirima zakonski predviđenog modaliteta, ali je na problem u svezi dugoročne isplate ukazao u svojim ranijim odlukama br. AP 288/03 i AP 464/04 u kojima je naveo da je"takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu načela iz Europske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinaca"budući je"i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao temeljem materijalne i nematerijalne štete nastale u tijeku ratnih djelovanja, a koji je citiran u članku 18. citiranog zakona"stavljen pretjeran teret na pojedince. Temeljni razlog zbog kojega je Ustavni sud zaključio da postoji pretjeran teret prema pojedincima je činjenica da je Zakonom o unutarnjem dugu propisano da će se potraživanja koja su utvrđena pravomoćnim sudskim odlukama biti izmirena emitiranjem obveznica s rokom dospijeća do 50 godina. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu taj je rok smanjen na 35 godina, ali se ponovno opravdano postavlja pitanje hoće li itko od građana tko posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost naplate obveznica i na taj način učinkovito ostvariti svoja prava. Ustavni sud u konkretnom slučaju i pored izmjena koje je ustanovio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, ne nalazi razloge zbog kojih bi izmijenio već izneseno stajalište u odlukama koje je ranije donio (vidi točku 399. ove odluke), te ostaje kod zaključka da ni ovim zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići kako to zahtijeva članak 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 403. Glede navoda u pojedinim apelacijama o kršenju i drugih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da ih nije nužno posebice razmatrati, te se u tom dijelu poziva na obrazloženje odluka o dopustivosti i meritumu (vidi točku 399. ove odluke). VII. Zaključak 404. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravomoćnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne udovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenja prava na "neovisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućuje sudovima provedbu pravomoćnih sudskih odluka, čime krši i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 405. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 406. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 619/06, rješavajući apelacijuMare i Stanka Stančevića i dr, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Mare i Stanka Stančevića; Blagoje Popovića; Nevenke Miljević i Mileve Vojinović rođ. Miljević; Ranka Stanišljevića; Qubomira i Mileve Perišić; Snježane, mldb. Bojane i mldb. Bojana Vujanić; Koviqke Ajder; Nade, Danijele i Darke Nišića; Blaže, Radojke i Sanje Buha; Darinke, Borislava i Branislava Stanišića; Dragane i Nikole Marjanac; Momira Stojanovića; Javorke Ružičić, mldb. Siniše i mldb. Qubiše Ružičić; "Autoprevoza-Kozarska Dubica"; Milenka Miljevića; Slavka Tešinovića; Živane, Aleksandra i Miloša Mikića; Safeta Bašića; Milana Vukobrata; Gospave, Aleksandra i Dragana Oparnice; Milke i Jelene Qubanić, mldb. Vesne, Dušanke i Milice koje zastupa majka zak.zastupnica Milka Qubanić i Jele Baručija; Dragana Kovačevića; Qubinka Romića; Svetislava Zebića; Damira Vasića; Hotela "Bosna" a.d. Bawa Luka; Nade, Radivoja i Branimira Kovačevića; Miodraga Višnjevca; Branislavke, mldb. Damira i mldb. Irme Softić, Damira Softića; Branka Baroša; Milorada Crnobrnje; Slađana Vesića; Stojana Divjaka; Stoje i Mirjane Kizić, Tatjane Nešović rođ. Kizić; Ranka Savića; Gordane, Gorana i Danijele Gogić; Nedeqka Amixića; Miroslava Bjelana; Miodraga Serdara; Milenka Tomića; Rade i Mare Ilić, Slavice Malkić rođ. Ilić; Slavka Radulovića; Gordane, Siniše i Saše Maksimović; Gorana Prpe; Žarka i Đurđe Vujadin; Borislava Peulje; Nade, Srđana, Slobodana, Novaka i Nade Ratković; Emire Medić; Petra Tadića; Gordane, Miloša i Milorada Šalipurevića; Stanojke, Dragana, Gordane i Gorana Krstića; Z.K.; Nadire, Omera, Xenete i Xemila Kadića; Bože, Qubice i Nenada Jankovića, Milenke Janjušić, mldb. Saše i Nataše Marković koje zastupa majka zak. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 zastupnica Milenka Janjušić, Vlade i Janje Marković; Draženke i Dražena Grbić; Svetlane i Stefana Vujadinovića; Milice i Slađane Pantić; Zorana Čivčija; Q., S. i S.L.; Zlatana Galamića; Bogdana i Draginje Petrović; Marijana Perlića; Veronike, Aleksandra i Aleksandre Marković; Kosane, mldb. Marinka i mldb. Marije Matičić; Nevenke, Jovanke i Milenka Gavrić; Ostoje Babića; Qiljane, Sanje i Saše Suvajčević; Neđe Dmičića; Luce, Saše, Tanje i Siniše Radetić; Tatjane i Marijana Kajkut; Miodraga Jekića; Nade Lukajić; Qubice i Duška Kremenovića; Miloša Moravca; Stoje, Jovana i Aleksandra Markovića; Zorana Čede; Bogdana i Radojke Dević; Stojka Bajića; Mirjane, Svjetlane i Gorana Stojakovića; Nikole Ilića; Drage Bokana; Nade i Boška Srdije; Božane, Bose i Bojane Pećanac; Jele, Branke i Bojana Kovačevića; Svjetlane Čeko; Zorana Nikića; Nade Miljan, Mirjane i Mare Bojović; Veronike Marković; Radmile, Predraga i Nenada Petrovića; Milke Runić; Vesne, Branislava i Sanje Batinić; Nure, Dušane i Milane Vuković; Marija Bočiluka; Dejana Dejanovića; Snežane, Tanje i Vanje Mišić; Jadranka Zlovolića; R.,C., S. i B.S.; Dušanke, Radeta i Ranke Mlađenović; Mileve Mlađenović; Mare, Vere, Vladimira, Borislava i Aleksandra Milanović; Slobodana Milašinovića; R., N., M. i R.N.; Borislava Kragulja; J., M., M. i M.S.;D.,Ž.iS.P.;D.,S.iZ.I.;Č.,Q.iQ.M.;T.iR.J.iR.P.;M. P.; J., S., J. i H. P.; Radivoja Palačkovića; M. R.; D., M. i S. S.; M., B. i D. Š.; B. i M.G.; Veqka Prošića; Dušanke, Žeqka i Zorana Kesara; Gine, Dragane i Dragana Popovića; R., M., D. i D. K.; Rajka Maksimovića; Milivoja Dojčinovića; Đoje i Milene Pavlović; Qubisava Pavlovića; Marije Kezić, Nataše Stanković i Vlatke Seferagić; Davora Radića; Momčila i Marije Mihajlović i Dare Bosnić; Nevenke i Svjetlane Golić; Branislava Mitrakovića; Gorana Plotana; Nedeqka Grumića; Vlade Subotinskog; Emila Kratofila; Halida Mešanovića; Savke i Stojana Vujasin; Duška Vidovića; Ostoje, Milene i Daliborke Jakovljević; Ranka Zvonara; Boška Gvozdića; Nade, Darke, Dragana, Siniše i Petra Višekrune; Đuke, Radmile i Stevana Radoja, Radmile Vukosavljević i Milice Radić; Radmile, Rajka, Qubice i Zdravke Savić; Koviqke, Dragice, mldb. Dijane i mldb. Mirjane Milašinović; Mihajla, Desanke, Biljane i mldb. Aleksandra Marića; Miše Gužvića; Gojka Nožanića; Mirka Romića; Jovana Pecije; Bosiqke, Daliborke, Miodraga i Radmile Vukašinović; Milutina, Nevenke, Dražena i Vide Petković; Vlade i Mare Majstorović; Mladenka Paprice; Žeqka Gligorića; Dragiše Grabovca; Šahe i Adnana Muhića; Veqka, Smilje i Aleksandra Lazića; Duška Dragosavljevića; Ranka Gužvića; Nevenke, Zorice, Momira i Nevenke Milić; Nikole, Doste, Živane i Snježane Milanović; Mihajla Kosića; Žeqka Grumića; Slavka Maksimovića; Smiljane, Marka i Zorana Babića; Anđelke, Gordane i mldb. Vinka i Voje Svoboda; Slavice, Bojana i Nove Novkovića; Duška Nedića; Momčila, Mitre i mldb. Borisa Dragojevića; Nenada Babića; Joke i Danislava Cicovića; Frančiške, Miroslava i Slavice Mojović; Boje, Sanje i Bojana Minića; D. i R. M.; M. S.; M. i C. S.; M., M. i M. S.; Ranka Krivošije; Duška Bajića; M., Q. i D. P.; N., M. i M. J.; Z., B. i Q. M.; Z., D., S. i V. P.; B. M.; Divne, Violete, Vedrane i Pere Smiljanić; Dragana Geruna; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T. M.T., Q.K. i Z.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S.; Milene, Biljane i Zorane Kaldesić; M., V. i O. A. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se obezbijedila ustavna prava apelanata u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Mara i Stanko Stančević; Blagoje Popović; Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević; Ranko Stanišljević; Qubomir i Mileva Perišić; Snježana, mldb. Bojan i mldb. Bojana Vujanić; Koviqka Ajder; Nada, Danijela i Darko Nišić; Blažo, Radojka i Sawa Buha; Darinka, Borislav i Branislava Stanišić; Dragana i Nikola Marjanac; Momir Stojanović; Javorka Ružičić, mldb. Siniša i Qubiša Ružičić koje zastupa majka Javorka Ružičić; "Autoprevoz - Kozarska Dubica"; Milenko Miljević; Slavko Tešinović; Živana, Aleksandra i Miloš Mikić; Safet Bašić; Milan Vukobrat; Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica; Milka i Jelena Qubanić, mldb. Vesna, Dušanka i Milica koje zastupa majka Milka Qubanić i Jela Baručija; Dragan Kovačević; Qubinko Romić; Svetislav Zebić; Damir Vasić; Hotel "Bosna" a.d. Bawa Luka; Nada, Radivoj i Branimir Kovačević; Miodrag Višnjevac; Branislavka, mldb. Damir i mldb. Irma Softić, Damir Softić; Branko Baroš; Milorad Crnobrwa; Slađan Vesić; Stojan Divjak; Stoja i Mirjana Kizić i Tatjana Nešović rođ. Kizić; Ranko Savić; Gordana, Goran i Danijela Gogić; Nedeqko Amixić; Miroslav Bjelan; Miodrag Serdar; Milenko Tomić; Rade i Mara Ilić, Slavica Malkić rođ. Ilić; Slavko Radulović; Gordana, Siniša i Saša Maksimović; Goran Prpa; Žarko i Đurđa Vujadin; Borislav Peulja; Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković; Emira Medić; Petar Tadić; Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević; Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić; Z. K.; Nadira, Omer, Xeneta i Xemila Kadić; Božo, Lubica i Nenad Janković; Milenka Janjušić, mldb. Saša i Nataša Marković koje zastupa majka Milenka Janjušić; Vlado i Jawa Marković; Draženka i Dražen Grbić; Svetlana i Stefan Vujadinović; Milica i Slađana Pantić; Zoran Čivčija; Q., S. i S.L.; Zlatan Galamić; Bogdan i Dragiwa Petrović; Marijan Perlić; Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković; Kosana, mldb. Marinko i mldb. Marija Matičić; Nevenka, Jovanka i Milenka Gavrić; Ostoja Babić; Qiljana, Sawa i Saša Suvajčević; Neđo Dmičić; Luca, Saša, Tawa i Siniša Radetić; Tatjana i Marijana Kajkut; Miodrag Jekić; Nada Lukajić; Qubica i Duško Kremenović; Miloš Moravac; Stoja, Jovan i Aleksandar Marković; Zoran Čedo; Bogdan i Radojka Dević; Stojka Bajić; Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković; Nikola Ilić; Drago Bokan; Nada i Boško Srdija; Božana, Bosa i Bojana Pećanac; Jela, Branka i Bojan Kovačević; Svjetlana Čeko; Zoran Nikić; Nada Miljan, Mirjana i Mara Bojović; Veronika Marković, Radmila, Predrag i Nenad Petrović; Milka Runić; Vesna, Branislav i Sawa Batinić; Nura, Dušana i Milana Vuković; Mario Bočiluk; Dejan Dejanović; Snežana, Tawa i Vawa Mišić; Jadranko Zlovolić; R., C., S. i B. S.; Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović; Mileva Mlađenović; Mara, Vera, Vladi- mir, Borislav i Aleksandar Milanović; Slobodan Milašinović; R., N., M. i R. N.; Borislav Kraguq; J., M., M. i M. S.;D.,Ž.iS.P.;D.,Z.iS.I.;Č.,Q.iQ.M.;T.iR.J.iR.P.;M.P.; J., S., J. i H. P.; Radivoj Palačković; M. R.; D., M. i S. S.; M., B. i D. Š.; B. i M. G.; Veqko Prošić; Dušanka, Žeqko i Zoran Kesar; Gina, Dragan i Dragana Popović; R., M., D.i D. K.; Rajko Maksimović; Milivoj Dojčinović; Đoja i Milena Pavlović; Qubisav Pavlović; Marija Kezić; Nataša Stanković i Vlatka Seferagić; Davor Radić; Momčilo i Marija Mihajlović; Dara Bosnić; Nevenka i Svjetlana Golić; Branislav Mitraković; Goran Plotan; Nedeqko Grumić; Vlado Subotinski; Emil Kratofil; Halid Mešanović; Savka i Stojan Vujasin; Duško Vidović; Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević; Ranko Zvonara; Boško Gvozdić; Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna; Đuka, Radmila i Stevan Radoja; Radmila Vukosavljević i Milica Radić; Radmila, Rajka, Qubica i Zdravka Savić; Koviqka, Dragica, mldb. Dijana i mldb. Mirjana Milašinović; Mihajlo, Desanka, Biljana i mldb. Aleksandra Marić; Mišo Gužvić; Gojko Nožanić; Mirko Romić; Jovan Pecij; Bosiqka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović; Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković; Vlado i Mara Majstorović; Mladenko Paprica; Žeqko Gligorić; Dragiša Grabovac; Šaha i Adnan Muhić; Veqko, Smilja i Aleksandar Lazić; Duško Dragosavljević; Ranko Gužvić; Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić; Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović; Mihajlo Kosić; Žeqko Grumić; Slavko Maksimović; Smiljana, Marko i Zoran Babić; Anđelka, Gordana i mldb. Vinka i Vojo Svoboda; Slavica, Bojan i Novo Novković; Duško Nedić; Momčilo, Mitra i mldb. Boris Dragojević; Nenad Babić; Joka i Danislav Cicović; Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović; Boja, Sawa i Bojan Minić; D. i R. M.; M. S.; M. i C. S.; M., M. i M. S.; Ranko Krivošija;DuškoBajić;M.,Q.iD.P.;N.,M.iM.J.;Z.,B.iQ. M.; Z., D., S. i V.P.; B. M.; Divna, Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić; Dragan Gerun; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T.,M.T., Q.K. i Z.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S.; Milena, Biljana i Zorana Kaldesić; M., V. i O. A. Sve apelacije su podnesene zbog nemogućnosti izvršewa pravosnažnih presuda kojima je apelantima dosuđena materijalna i nematerijalna šteta koja je nastala u periodu rata, mada je izvršenje pravosnažnih presuda dozvoljeno pravosnažnim rješewima o izvršenju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 619/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 619/06, AP 721/06, AP 1073/06, AP 1074/06, AP 1075/06, AP 1085/06, AP 1086/06, AP 1087/06, AP 1088/06, AP 1089/06, AP 1090/06, AP 1091/06, AP 1100/06, AP 1101/06, AP 1117/06, AP 1118/06, AP 1119/06, AP 1120/06, AP 1121/06, AP 1122/06, AP 1123/06, AP 1124/06, AP 1125/06; AP 1126/06, AP 1127/046, AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1156/06, AP 1167/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1205/06, AP 1206/06, AP 1207/06, AP 1208/06, AP 1209/06, AP 1210/06, AP 1213/06, AP 1214/06, AP 1215/06, AP 1216/006, AP 1217/06, AP 1218/06, AP 1219/06, AP 1220/06, AP 1226/06, AP 1234/06, AP 1257/06, AP 1269/06, AP 1270/06, AP 1271/06, AP 1272/06, AP 1273/06, AP 1285/06, AP 1298/06, AP 1299/06, AP 1325/06, AP 1326/06, AP 1354/06, AP 1382/06, AP 1392/06, AP 1393/06, AP 1394/06, AP 1395/06, AP 1396/06, AP 1397/06, AP 1398/06, AP 1399/06, AP 1400/06, AP 1401/06, AP 1402/06, AP 1403/06, AP 1404/06, AP 1405/06, AP 1406/06, AP 1407/06, AP 1409/06, AP 1410/06, AP 1411/06, AP 1412/06, AP 1413/06, AP 1414/06, AP 1415/06, AP 1416/06, AP 1417/06, AP 1418/06, AP 1419/06, AP 1420/06, AP 1421/06, AP 1423/06, AP 1424/06, AP 1425/06, AP 1426/06, AP 1439/06, AP 1440/06, AP 1443/06, AP 1444/06, AP 1447/06, AP 1448/06, AP 1449/06, AP 1461/06, AP 1473/06, AP 1474/06, AP 1475/06, AP 1476/06, AP 1477/06, AP 1488/06, AP 1501/06, AP 1502/06, AP 1503/06, AP 1514/06, AP 1515/06, AP 1543/06, AP 1544/06, AP 1545/06, AP 1546/06, AP 1547/06, AP 1572/06, AP 1573/06, AP 1574/06, AP 1612/06, AP 1613/06, AP 1619/06, AP 1620/06, AP 1621/06, AP 1622/06, AP 1623/06, AP 1624/06, AP 1625/06, AP 1626/06, AP 1627/06, AP 1628/06, AP 1629/06, AP 1630/06, AP 1631/06, AP 1632/06, AP 1633/06, AP 1644/06, AP 1645/06, AP 1671/06, AP 1672/06, AP 1673/06, AP 1674/06, AP 1675/06, AP 1676/06, AP 1677/06, AP 1678/06, AP 1679/06, AP 1680/06, AP 1681/06, AP 1682/06, AP 1683/06, AP 1684/06, AP 1685/06, AP 1686/06, AP 1687/06, AP 1688/06, AP 1689/06, AP 1690/06, AP 1691/06, AP 1692/06, AP 1693/06, AP 1694/06, AP 1695/06, AP 1696/06, AP 1698/06, AP 1699/06, AP 1700/06, AP 1742/06, AP 1754/06, AP 1767/06, AP 1768/06, AP 1779/06, AP 1780/06, AP 1795/06, AP 1796/06, AP 1811/06, AP 1812/06, AP 1841/06, AP 1842/06, AP 1843/06, AP 1844/06, AP 1863/06, AP 1868/06, AP 1870/06, AP 1871/06, AP 1872/06, AP 1873/06 i AP 1874/06. 3. Odgovori na navedene apelacije u ovoj odluci nisu zatraženi posebno zbog toga jer su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 774/04, Odluka od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06) broj AP 288/03, Odluka od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) broj AP 464/04, Odluka od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05), a s obzirom da se ova odluka i u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o identičnim pravnim i činjeničnim osnovama. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1. AP 619/06 Mara i Stanko Stančević 5. Osnovni sud u Mrkowić-Gradu je Presudom broj P-679/99 od 29. septembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1727/01 od 8. septembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.779 KM. 6. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6453/03 od 11. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 2. AP 721/06 Blagoje Popović 7. Osnovni sud u Mrkowić-Gradu je Presudom broj P-761/99 od 17. jula 2000. godine koja je postala pravosnažna 27. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 13.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 290 KM, te troškovima izvršewa. 8. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2393/00 od 24. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 3. AP 1073/06 Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević 9. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1723/99 od 22. decembra 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-902/00 od 18. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 10. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1440/02 od 15. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 4. AP 1074/06 Ranko Stanišljević 11. Osnovni sud u Modriči je Presudom broj P-279/02 od 21. jula 2003. godine koja je postala pravosnažna 5. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 54.958,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.006,09 KM. 12. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-241/04 od 24. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 5. AP 1075/06 Qubomir i Mileva Perišić 13. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-716/00 od 22. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 23. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 14. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1968/01 od 15. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 6. AP 1085/06 Snježana, Bojana i Bojan Vujanić 15. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2204/99 od 18. januara 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-613/00 od 5. jula 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.896,63 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod477KM. 16. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1696/00 od 20. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 7. AP 1086/06 Koviqka Ajder 17. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-5355/99 od 12. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-443/01 od 13. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod900KM. 18. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6839/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 8. AP 1087/06 Nada, Danijela i Darko Nišić 19. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-4577/99 od 28. septembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-53/01 od 4. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod600KM. 20. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3252/01 od 15. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 9. AP 1088/06 Blažo, Radojka i Sawa Buha 21. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1908/98 od 19. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1003/99 od 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod312KM. 22. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2558/00 od 7. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 10. AP 1089/06 Darinka, Borislav i Branislava Stanišić 23. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-195/99 od 30. avgusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2116/00 od 7. maja 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 24. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6816/02 od 25. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 11. AP 1090/06 Dragana i Nikola Marjanac 25. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3477/99 od 23. avgusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1811/00 od 1. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.116 KM. 26. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3238/01 od 24. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 12. AP 1091/06 Momir Stojanović 27. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-68/99 od 5. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-936/99 od 30. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.350 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod188KM. 28. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2233/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 13. AP 1100/06 Javorka, Siniša i Qubiša Ružičić 29. Osnovni sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju je Presudom broj P-189/03 od 21. novembra 2003. godine koja je postala pravosnažna 6. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 30. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-804/04 od 20. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 14. AP 1101/06 "Autoprevoz Kozarska Dubica" a.d. 31. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je Presudom broj Ps-29/00 od 1. oktobra 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Pž-343/02 od 9. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade troškova prevoza članova porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida izvršenog u periodu od septembra 1998. godine pa zakqučno s decembrom 1999. godine isplati ukupan novčani iznos od 261.027,20 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i parničnim troškovima u iznosu od 6.945 KM. 32. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj Ip-963/05 od 25. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj Ip-963/05 od 6. februara 2006. godine. Do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 15. AP 1117/06 Milenko Miljević 33. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3737/98 od 9. decembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-176/00 od 1. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 336 KM. 34. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3466/00 od 5. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 16. AP 1118/06 Slavko Tešinović 35. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-6601/99 od 16. maja 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1962/02 od 24. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 8.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.111,19 KM. 36. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1584/05 od 12. jula 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 17. AP 1119/06 Živana, Aleksandar i Miloš Mikić 37. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1936/99 od 19. septembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 812,50 KM. 38. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3060/01 od 27. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 18. AP 1120/06 Safet Bašić 39. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2314/99 od 31. avgusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1193/01 od 9. jula 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-420/03 od 15. avgusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.772 KM. 40. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3258/05 od 13. decembra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 19. AP 1121/06 Milan Vukobrat 41. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3863/98 od 1. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu i Dušanki, Goranu i Joši Vukobrat na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.234 KM. 42. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1491/01 od 5. septembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 20. AP 1122/06 Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica 43. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-983/99 od 14. oktobra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-69/00 od 27. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima i Stanki Oparnica na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 260 KM. 44. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1859/01 od 22. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 21. AP 1123/06 Milka, Jelena, Vesna, Dušanka i Milica Qubanić i Jela Baručija 45. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-7195/99 od 22. februara 2001. godine koja je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka preinačenaRješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1332/01 od 30. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.520 KM. 46. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-376/04 od 18. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 22. AP 1124/06 Dragan Kovačević 47. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-310/99 od 24. marta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-361/01 od 24. septembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 350 KM. 48. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6863/03 od 24. decembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 23. AP 1125/06 Qubinko Romić 49. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-737/99 od 2. decembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-426/03 od 11. septembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.098 KM. 50. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1582/05 od 11. jula 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-1582/05 od 23. novembra 2005. godine. Do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 24. AP 1126/06 Svetislav Zebić 51. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-7144/99 od 21. decembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-854/01 od 16. maja 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-441/03 od 28. marta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.260 KM. 52. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3885/03 od 14. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 25. AP 1127/06 Damir Vasić 53. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-8020/99 od 21. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2090/00 od 17. juna 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 330 KM. 54. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6048/02 od 3. januara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 26. AP 1138/06 Hotel "Bosna" a.d. Bawa Luka 55. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj Ps-60/00 od 9. novembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Pž-56/03 od 12. decembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime izvršenih ugostiteqskih usluga isplati ukupan novčani iznos od 113.813,70 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 5.681,20 KM. 56. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-IP-06-000 181 od 13. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 27. AP 1152/06 Nada, Radivoje i Branimir Kovačević 57. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-4091/96 od 12. septembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1866/00 od 12. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.578,57 KM. 58. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5653/01 od 25. januara 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 28. AP 1156/06 Miodrag Višnjevac 59. Osnovni sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, je Presudom broj P-61/99 od 7. juna 2004. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 60. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3313/05 od 19. decembra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 29. AP 1167/06 Branislavka, Damira, Irma i Damir Softić 61. Osnovni sud u Sokocu je Presudom broj P-178/03 od 17. maja 2004. godine koja je postala pravosnažna 1. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade u iznosu zakupnine za neosnovano korištenje objekta isplati ukupan novčani iznos od 125.701,48 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 24.058,56 KM. 62. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-42/05 od 25. januara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-42/05 od 21. septembra 2005. godine. Do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 30. AP 1194/06 Branko Baroš 63. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1948/99 od 16. marta 2000. godine koja je postala pravosnažna 8. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.775 KM. 64. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1037/00 od 26. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 31. AP 1195/06 Milorad Crnobrwa 65. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2383/99 od 22. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1809/00 od 19. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.780 KM. 66. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4019/01 od 22. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 32. AP 1196/06 Slađan Vesić 67. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1912/99 od 7. jula 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1439/99 od 30. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 68. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2327/00 od 25. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 33. AP 1197/06 Stojan Divjak 69. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1973/99 od 22. avgusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1637/00 od 5. decembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 747,84 KM. 70. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-625/02 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršewa koje je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. jula 2002. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 34. AP 1205/06 Stoja, Mirjana Kizić i Tatjana Kizić-Nešović 71. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-856/97 od 9. septembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-696/00 od 8. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 72. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2826/00 od 6. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 35. AP 1206/06 Ranko Savić 73. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2167/98 od 17. oktobra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1105/02 od 7. aprila 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 74. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000318 od 7. aprila 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršewa koje je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. jula 2002. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 36. AP 1207/06 Gordana, Goran i Danijela Gogić 75. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2932/98 od 25. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1307/02 od 13. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 76. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3077/04 od 27. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 37. AP 1208/06 Nedeqko Amixić 77. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1484/98 od 5. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-781/99 od 4. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 500 KM. 78. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1254/00 od 1. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 38. AP 1209/06 Miroslav Bjelan 79. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1486/98 od 5. aprila 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-995/00 od 14. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.700 KM. 80. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3569/00 od 19. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 39. AP 1210/06 Miodrag Serdar 81. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1418/98 od 12. januara 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-454/00 od 26. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 82. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-763/01 od 3. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 40. AP 1213/06 Milenko Tomić 83. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2967/98 od 24. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2038/00 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 50.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 583 KM. 84. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1746/01 od 16. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 41. AP 1214/06 Rade i Mara Ilić i Slavica Malkić rođ. Ilić 85. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3696/98 od 20. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-959/01 od 10. jula 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 777,60 KM. 86. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4808/03 od 9. septembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 42. AP 1215/06 Slavko Radulović 87. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-260/99 od 6. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1271/00 od 20. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.100 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.350 KM. 88. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6811/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 43. AP 1216/06 Gordana, Saša i Siniša Maksimović 89. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-81/99 od 1. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-633/00 od 20. oktobra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 720 KM. 90. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3195/00 od 1. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 44. AP 1217/06 Goran Prpa 91. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-657/99 od 23. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1835/00 od 26. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 92. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6813/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 45. AP 1218/06 Žarko i Đurđa Vujadin 93. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-7546/99 od 21. maja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1762/01 od 26. avgusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 594 KM. 94. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2507/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 46. AP 1219/06 Borislav Peulja 95. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3887/98 od 15. maja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-83/01 od 11. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.333 KM. 96. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6820/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 47. AP 1220/06 Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković 97. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2931/98 od 1. februara 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-925/01 od 5. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 35.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 900 KM. 98. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6844/02 od 21. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 48. AP 1226/06 Emira Medić 99. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj Rs-359/98 od 18. jula 2005. godine koja je postala pravosnažna 7. septembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime izostalih plata u periodu od 17. oktobra 1992. godine do 1. jula 1998. godine isplati ukupan novčani iznos od 4.042 KM sa zakonskom kamatom u iznosu od 9.260 KM i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.330,70 KM. 100. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2885/05 od 25. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 49. AP 1234/06 Petar Tadić 101. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-6501/99 od 17. jula 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1791/00 od 3. januara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 990 KM. 102. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2798/02 od 3. septembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 50. AP 1257/06 Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević 103. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-768/99 od 29. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 104. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2518/01 od 12. februara 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 51. AP 1269/06 Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić 105. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-7350/99 od 12. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 3. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 106. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3107/01 od 27. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 52. AP 1270/06 Z.K. 107. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-4284/99 od 21. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 875 KM. 108. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4059/03 od 18. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 53. AP 1271/06 Nadira, Omer, Xeneta i Xemila Kadić 109. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2075/98 od 14. novembra 2003. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne štete za oduzeto teretno motorno vozilo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.586 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.236,92 KM. 110. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000663 od 7. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 54. AP 1272/06 Božo, Qubica i Nenad Janković 111. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3774/99 od 26. juna 1999. godine na koju su apelanti uložili žalbu koja je odbačena Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2329/01 od 5. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 112. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3963/03 od 15. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 55. AP 1273/06 Milenka Janjušić i Saša, Nataša, Vlado i Jawa Marković 113. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-682/99 od 2. maja 2001. godine na koju su tuženi uložili žalbu koja je odbačena Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-357/02 od 11. aprila 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.925 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 904 KM. 114. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4284/02 od 5. septembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-4284/02 od 30. januara 2003. godine. Do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 56. AP 1285/06 Draženka i Dražen Grbić 115. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2813/99 od 3. jula 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1536/01 od 18. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.562 KM. 116. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1912/04 od 30. avgusta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 57. AP 1298/06 Svetlana i Stefan Vujadinović 117. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-410/99 od 21. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 118. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4634/01 od 20. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 58. AP 1299/06 Milica i Slađana Pantić 119. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-403/99 od 19. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 120. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4016/01 od 24. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 59. AP 1325/06 Zoran Čivčija 121. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-710/99 od 5. septembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2561/01 od 8. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 883 KM. 122. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1308/04 od 23. juna 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 60. AP 1326/06 Q., S. i S.L. 123. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-539/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 124. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1037/01 od 30. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 61. AP 1354/06 Zlatan Galamić 125. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3912/98 od 29. decembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-394/00 od 20. juna 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-100/02 od 13. juna 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 55.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.666 KM. 126. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3094/01 od 27. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi sa navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršewa koje je sud Rješenjem broj I-3094/01 od 11. aprila 2002. godine odbio, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 62. AP 1382/06 Bogdan i Dragiwa Petrović 127. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-481/99 od 22. avgusta 2000. godine koja je u dijelu koji se odnosi na apelante postala pravosnažna 25. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 128. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2335/00 od 12. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 63. AP 1392/06 Marijan Perlić 129. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-719/98 od 14. juna 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-137/00 od 3. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 850 KM. 130. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-768/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 64. AP 1393/06 Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković 131. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1976/98 od 29. aprila 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-99/00 od 4. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 528 KM. 132. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-999/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 65. AP 1394/06 Kosana, Marinko i Marija Matičić 133. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2026/98 od 31. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1502/01 od 26. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 900 KM. 134. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1025/04 od 14. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 66. AP 1395/06 Nevenka, Jovanka i Milenko Gavrić 135. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-8596/99 od 27. decembra 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-505/00 od 20. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 800 KM. 136. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1456/00 od 1. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 67. AP 1396/06 Ostoja Babić 137. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1953/98 od 23. novembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-477/01 od 19. novembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.350 KM. 138. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6812/02 od 12. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 68. AP 1397/06 Qiljana, Sawa i Saša Suvajčević 139. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3265/98 od 15. februara 2000. godine koja je postala pravosnažna 10. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 750 KM. 140. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1300/00 od 28. avgusta 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 69. AP 1398/06 Neđo Dmičić 141. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-6821/99 od 15. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 26. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 142. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1321/00 od 11. jula 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 70. AP 1399/06 Luca, Saša, Tawa i Siniša Radetić 143. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3232/98 od 4. jula 2000. godine koja je postala pravosnažna 28. avgusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 144. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2781/00 od 1. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 71. AP 1400/06 Tatjana i Marijana Kajkut 145. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2051/99 od 4. aprila 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničkog postupka u iznosu od 400 KM. 146. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1284/00 od 20. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 72. AP 1401/06 Miodrag Jekić 147. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-8089/99 od 12. oktobra 2000. godine koja je postala pravosnažna 19. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka uiznosuod420KM. 148. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6758/03 od 27. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 73. AP 1402/06 Nada Lukajić 149. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-8681/99 od 25. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 26. avgusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade materijalne štete zbog troškova sahrane srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 930 KM. 150. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2113/00 od 26. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 74. AP 1403/06 Qubica i Duško Kremenović 151. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-6062/99 od 22. maja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1498/01 od 26. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.800 KM. 152. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2325/04 od 6. jula 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 75. AP 1404/06 Miloš Moravac 153. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1082/98 od 7. aprila 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1007/99 od 17. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 191 KM. 154. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3755/00 od 27. marta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 76. AP 1405/06 Stoja, Jovan i Aleksandar Marković 155. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1970/98 od 26. avgusta 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-120/00 od 16. oktobra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 512,50 KM. 156. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-766/01 od 3. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 77. AP 1406/06 Zoran Čedo 157. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-286/00 od 27. decembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-620/02 od 13. jula 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade za štetu načinjenu na stambenom objektu isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.370 KM. 158. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-293/05 od 14. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 78. AP 1407/06 Bogdan i Radojka Dević 159. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-104/00 od 12. jula 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2036/01 od 6. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.200 KM. 160. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6838/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 79. AP 1409/06 Stojko Bajić 161. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3091/97 od 3. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1016/00 od 31. avgusta 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 162. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3141/03 od 7. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 80. AP 1410/06 Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković 163. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-291/00 od 27. marta 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. jula 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 420 KM. 164. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1698/00 od 26. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 81. AP 1411/06 Nikola Ilić 165. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-938/94 od 5. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-205/00 od 22. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 3.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 166. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-764/00 od 2. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 82. AP 1412/06 Drago Bokan 167. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1985/98 od 10. aprila 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2654/02 od 23. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.659 KM. 168. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3412/04 od 30. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 83. AP 1413/06 Nada i Boško Srdija 169. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1432/99 od 13. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-910/99 od 3. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 600 KM. 170. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-811/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 84. AP 1414/06 Božana, Bojana i Bosa Pećanac 171. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-4532/99 od 26. oktobra 2000. godine koja je postala pravosnažna 12. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.440 KM. 172. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6843/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 85. AP 1415/06 Jela, Branka i Bojan Kovačević 173. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3106/98 od 18. juna 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-29/03 od 25. marta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.560 KM. 174. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1360/05 od 21. juna 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 86. AP 1416/06 Svjetlana Čeko 175. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-269398 od 21. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1623/00 od 1. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 176. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-106/01 od 6. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 87. AP 1417/06 Zoran Nikić 177. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3105/98 od 6. novembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2366/02 od 25. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.700 KM. 178. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-102/04 od 1. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 88. AP 1418/06 Nada Miljan, Mirjana i Mara Bojović 179. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2010/00 od 6. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna 26. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 740 KM. 180. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6842/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 89. AP 1419/06 Veronika Marković 181. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1524/99 od 18. aprila 2001. godine koja je postala pravosnažna 1. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka uiznosuod525KM. 182. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6819/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 90. AP 1420/06 Radmila, Predrag i Nenad Petrović 183. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3525/98 od 29. februara 2000. godine koja je postala pravosnažna 12. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 504 KM. 184. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-794/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 91. AP 1421/06 Milka Runić 185. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-9479/99 od 30. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna 25. avgusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.080 KM. 186. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2168/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 92. AP 1423/06 Vesna, Branislav i Sawa Batinić 187. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2574/98 od 8. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1069/99 od 3. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 188. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1255/00 od 5. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 93. AP 1424/06 Nura, Dušana i Milana Vuković 189. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2851/98 od 12. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-804/99 od 19. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 190. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1250/00 od 29. avgusta 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 94. AP 1425/06 Mario Bočiluk 191. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-519/98 od 21. jula 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-68/00 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 566 KM. 192. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2168/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 95. AP 1426/06 Dejan Dejanović 193. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-282/98 od 19. maja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1463/00 od 26. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 56.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.880 KM. 194. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-53/02 od 6. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 96. AP 1439/06 Snežana, Vawa i Tawa Mišić 195. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-498/99 od 10. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 11. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 196. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-882/01 od 28. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 97. AP 1440/06 Jadranko Zlovolić 197. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3184/98 od 13. jula 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2101/00 od 1. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.050 KM. 198. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2916/03 od 9. maja 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 98. AP 1443/06 R.,C., S. i B. S. 199. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-263/99 od 1. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 16. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 200. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3387/01 od 29. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 99. AP 1444/06 Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović 201. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-360/99 od 13. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 202. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3448/01 od 14. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 100. AP 1447/06 Mileva Mlađenović 203. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-760/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 204. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1111/01 od 14. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 101. AP 1448/06 Mara, Vera, Vladimir, Borislav i Aleksandar Milanović 205. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-659/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 206. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-779/01 od 28. novembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 102. AP 1449/06 Slobodan Milašinović 207. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3633/99 od 21. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1831/00 od 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 684 KM. 208. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1397/01 od 17. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 103. AP 1461/06 R., N., M. i R. N. 209. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-348/99 od 12. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 10. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 210. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3397/01 od 23. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 104. AP 1473/06 Borislav Kraguq 211. Osnovni sud u Prijedoru je Presudom broj P-15/03 od 6. juna 2003. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-334/04 od 19. oktobra 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 35,20 KM. 212. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-0001125 od 7. aprila 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 105. AP 1474/06 J., M., M. i M. S. 213. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-294/99 od 1. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 214. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4525/01 od 12. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 106. AP 1475/06 D., Ž. i S. P. 215. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-546/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 216. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-354/02 od 5. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 107. AP 1476/06 D., Z. i S. I. 217. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-615/99 od 9. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 218. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1990/01 od 23. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 108. AP 1477/06 Č., Q. i Q. M. 219. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-380/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 220. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1740/01 od 22. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 109. AP 1488/06 T. i R. J. i R. P. 221. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-322/99 od 27. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 20. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 222. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1668/01 od 22. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 110. AP 1501/06 M. P. 223. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-271/99 od 25. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 14. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 224. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2225/01 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 111. AP 1502/06 J., S., J. i H. P. 225. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-265/99 od 1. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 4. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 226. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2224/01 od 21. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 112. AP 1503/06 Radivoj Palačković 227. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-2985/99 od 15. decembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-419/01 od 28. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 250 KM. 228. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2201/02 od 10. maja 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 113. AP 1514/06 M.R. 229. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-425/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 230. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5036/01 od 19. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 114. AP 1515/06 D., M. i S.S. 231. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-658/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 232. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-778/01 od 23. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 115. AP 1543/06 M., B. i D.Š. 233. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-581/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 234. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1806/01 od 31. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 116. AP 1544/06 B. i M.G. 235. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-290/99 od 8. maja 2001. godine koja je postala pravosnažna 13. novembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 236. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5237/01 od 19. februara 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 117. AP 1545/06 Veqko Prošić 237. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-211/97 od 29. juna 1999. godine koja je postala pravosnažna 6. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 238. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1708/01 od 21. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 118. AP 1546/06 Dušanka, Žeqko i Zoran Kesar 239. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3422/99 od 1. novembra 2001. godine koja je postala pravosnažna 4. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.000 KM. 240. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2919/04 od 19. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 119. AP 1547/06 Gina, Dragana i Dragan Popović 241. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3420/99 od 7. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 12. novembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 4.133 KM. 242. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-828/04 od 23. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 120. AP 1572/06 R., M., D. i D.K. 243. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-510/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 8. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 244. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1808/01 od 31. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 121. AP 1573/06 Rajko Maksimović 245. Osnovni sud u Bawoj Luci je djelimičnom Presudom broj P-1839/98 od 14. oktobra 1999. godine koja je postala pravosnažna 30. maja 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 71.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 246. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2712/01 od 20. jula 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 122. AP 1574/06 Milivoje Dojčinović 247. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2112/98 od 8. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 30. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog mobilizacije i vraćawa u neispravnom stanju putničkog automobila tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.080 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.770 KM. 248. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3112/04 od 14. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 123. AP 1612/06 Đoja i Milena Pavlović 249. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-683/99 od 13. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 8. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 250. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2382/01 od 15. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 124. AP 1613/06 Qubisav Pavlović 251. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-158/99 od 12. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 252. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2687/01 od 24. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 125. AP 1619/06 Marija Kezić, Nataša Stanković i Vlatka Seferagić 253. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-2025/99 od 1. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.935 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 552,60 KM. 254. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1076/01 od 20. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 126. AP 1620/06 Davor Radić 255. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-1790/98 od 13. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 9. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.900 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.325 KM. 256. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-331/03 od 23. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 127. AP 1621/06 Momčilo i Marija Mihajlović i Dara Bosnić 257. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-70/99 od 12. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1714/02 od 28. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 570 KM. 258. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-506/05 od 5. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 128. AP 1622/06 Nevenka i Svjetlana Golić 259. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-201/99 od 31. jula 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-552/02 od 22. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 500 KM. 260. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-130/05 od 11. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-130/05 od 12. maja 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog sud izvršenje nije sprovedeno. 129. AP 1623/06 Branislav Mitraković 261. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-166/99 od 22. avgusta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1706/03 od 10. avgusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 602 KM. 262. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3074/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3094/01 od 6. aprila 2006. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 130. AP 1624/06 Goran Plotan 263. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-231/99 od 7. marta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1956/01 od 8. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.085 KM. 264. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-380/04 od 19. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-380/04 od 14. septembra 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 131. AP 1625/06 Nedeqko Grumić 265. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-224/99 od 20. septembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1707/03 od 10. avgusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 567,33 KM. 266. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3088/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 132. AP 1626/06 Vlado Subotinski 267. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-286/99 od 28. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-290/02 od 7. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 816 KM. 268. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2280/04 od 28. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-2280/04 od 25. maja 2006. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 133. AP 1627/06 Emil Kratofil 269. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-264/99 od 21. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1951/01 od 8. juna 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.000 KM. 270. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-390/04 od 19. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-390/04 od 31. avgusta 2004. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 134. AP 1628/06 Halid Mešanović 271. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-280/99 od 28. marta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-295/02 od 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 830 KM. 272. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3005/04 od 23. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3005/04 od 24. januara 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 135. AP 1629/06 Savka i Stojan Vujasin 273. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-67/99 od 14. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1970/02 od 28. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod167KM. 274. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-872/05 od 26. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 136. AP 1630/06 Duško Vidović 275. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-168/99 od 12. decembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1933/03 od 6. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 775 KM. 276. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3077/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 137. AP 1631/06 Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević 277. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-71/99 od 19. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1713/02 od 27. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod260KM. 278. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-507/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-507/05 od 16. avgusta 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 138. AP 1632/06 Ranko Zvonar 279. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-223/99 od 30. novembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1133/02 od 1. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 280. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3300/04 od 29. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3300/04 od 23. juna 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 139. AP 1633/06 Boško Gvozdić 281. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-21/01 od 24. aprila 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1964/02 od 20. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.570 KM. 282. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3299/04 od 23. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3299/04 od 8. aprila 2005. godine, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 140. AP 1644/06 Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna 283. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-326/98 od 15. decembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1557/01 od 4. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 41.250 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 4.500 KM. 284. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-924/04 od 10. maja 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 141. AP 1645/06 Đuka, Radmila i Stevan Radoja, Radmila Vukosavljević i Milica Radić 285. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3714/98 od 27. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1204/01 od 19. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 39.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 286. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1140/04 od 30. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 142. AP 1671/06 Radmila, Rajko, Qubica i Zdravka Savić 287. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-83/99 od 14. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1699/03 od 22. novembra 2005. godine i dopunskom Presudom broj P-83/99 od 13. jula 2005. godine koja je postala pravosnažna 9. septembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod227KM. 288. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000753 od 5. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 143. AP 1672/06 Koviqka, Dragica, Dijana i Mirjana Milašinović 289. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-48/99 od 21. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-838/01 od 5. marta 2003. godine i Presudom broj P-97/03 od 7. jula 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1611/03 od 30. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 249,51 KM. 290. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3076/05 od 5. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 144. AP 1673/06 Mihajlo, Desanka, Biljana i Aleksandar Marić 291. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-39/00 od 27. decembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1382/01 od 16. avgusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod455KM. 292. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2781/04 od 20. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 145. AP 1674/06 Mišo Gužvić 293. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-303/99 od 1. avgusta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-298/02 od 21. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 495 KM. 294. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2294/04 od 30. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 146. AP 1675/06 Gojko Nožanić 295. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-99/99 od 24. oktobra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-557/02 od 23. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 905 KM. 296. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3006/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 147. AP 1676/06 Mirko Romić 297. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-195/99 od 20. septembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1705/03 od 24. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 783 KM. 298. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1997/05 od 6. juna 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 148. AP 1677/06 Jovan Pecija 299. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-121/99 od 28. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-831/02 od 24. februara 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 150 KM. 300. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1272/05 od 29. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 149. AP 1678/06 Bosiqka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović 301. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-56/99 od 22. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1809/03 od 25. avgusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.900 KM. 302. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3910/05 od 10. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 150. AP 1679/06 Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković 303. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-147/99 od 31. maja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-373/01 od 2. decembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod268KM. 304. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1511/03 od 23. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno 151. AP 1680/06 Vlado i Mara Majstorović 305. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-170/03 od 13. januara 2004. godine koja je postala pravosnažna 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.074 KM. 306. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-004434 od 3. oktobra 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 152. AP 1681/06 Mladenko Paprica 307. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-68/99 od 4. septembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-60/03 od 20. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 702 KM. 308. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-504/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 153. AP 1682/06 Žeqko Gligorić 309. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-240/99 od 24. oktobra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-559/02 od 23. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 370 KM. 310. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2782/04 od 22. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 154. AP 1683/06 Dragiša Grabovac 311. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-205/00 od 28. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1282/01 od 9. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 587 KM. 312. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-388/04 od 19. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 155. AP 1684/06 Šaha i Adnan Muhić 313. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-218/99 od 18. februara 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1836/03 od 8. jula 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod216KM. 314. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000268 od 3. oktobra 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 156. AP 1685/06 Veqko, Smilja i Aleksandar Lazić 315. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-189/02 od 26. septembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-268/03 od 11. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod788KM. 316. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3075/05 od 9. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 157. AP 1686/06 Duško Dragosavljević 317. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-339/99 od 23. maja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-297/02 od 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 33.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 810 KM. 318. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3004/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 158. AP 1687/06 Ranko Gužvić 319. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-266/99 od 23. maja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-289/02 od 23. avgusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 477 KM. 320. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2500/04 od 3. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 159. AP 1688/06 Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić 321. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-100/99 od 12. decembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1702/03 od 24. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.875 KM. 322. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2309/05 od 28. avgusta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 160. AP 1689/06 Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović 323. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-69/99 od 12. aprila 2004. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1361/02 od 22. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod373KM. 324. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-505/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 161. AP 1690/06 Mihajlo Kosić 325. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-222/99 od 3. aprila 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1256/02 od 11. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.051 KM. 326. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1269/05 od 29. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 162. AP 1691/06 Žeqko Grumić 327. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-212/99 od 26. decembra 2001. godine odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog boravka u zarobljeništvu. Navedena presuda je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-955/02 od 8. oktobra 2004. godine kojom je sud obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 426,64 KM. 328. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-121/05 od 11. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 163. AP 1692/06 Slavko Maksimović 329. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-191/99 od 21. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1954/01 od 16. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 800 KM. 330. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1270/05 od 15. juna 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 164. AP 1693/06 Smiljana, Marko i Zoran Babić 331. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-186/01 od 14. marta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-299/02 od 25. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 583 KM. 332. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-24/05 od 23. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 165. AP 1694/06 Anđelka, Gordana, Vinko i Vojo Svoboda 333. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-120/99 od 1. avgusta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-554/02 od 9. jula 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod993KM. 334. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2282/04 od 18. oktobra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 166. AP 1695/06 Slavica, Bojan i Novo Novković 335. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-82/99 od 23. avgusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1172/01 od 24. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka uiznosuod301KM. 336. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2290/04 od 30. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 167. AP 1696/06 Duško Nedić 337. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-213/99 od 30. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-956/02 od 19. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 338. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-234/05 od 15. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 168. AP 1698/06 Momčilo, Mitra i Boris Dragojević 339. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-84/99 od 9. avgusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-2310/03 od 10. avgusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 307,50 KM. 340. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3089/05 od 8. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 169. AP 1699/06 Nenad Babić 341. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-198/99 od 14. decembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1936/03 od 6. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 342. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3079/05 od 8. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 170. AP 1700/06 Danislav i Joka Cicović 343. Osnovni sud u Foči je Presudom broj P-97/00 od 15. februara 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-288/01 od 10. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 344. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1251/02 od 3. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 171. AP 1742/06 Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović 345. Osnovni sud u Foči je Presudom broj P-187/99 od 15. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 15. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.694 KM. 346. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3246/01 od 15. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 172. AP 1754/06 Boja, Bojan i Sawa Minić 347. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3992/98 od 8. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-946/99 od 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 348. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2132/00 od 28. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 173. AP 1767/06 D. i R. M. 349. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-555/99 od 14. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 350. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4642/01 od 21. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 174. AP 1768/06 M.S. 351. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-736/99 od 3. aprila 2001. godine koja je postala pravosnažna 16. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 352. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5113/01 od 13. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 175. AP 1779/06 M. i C.S. 353. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-554/99 od 15. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 19. maja 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 354. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5024/01 od 19. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 176. AP 1780/06 M., M. i M.S. 355. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-556/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 356. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5026/01 od 19. marta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 177. AP 1795/06 Ranko Krivošija 357. Osnovni sud u Višegradu je Presudom broj P-202/99 od 19. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 14. aprila 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka uiznosuod100KM. 358. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4053/03 od 18. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 178. AP 1796/06 Duško Bajić 359. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3454/99 od 23. januara 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-436/01 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog rawavawa tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 360. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1791/01 od 9. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 179. AP 1811/06 M., Q. i D.P. 361. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-398/99 od 28. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 3. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 362. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5546/01 od 25. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 180. AP 1812/06 N., M. i M.J. 363. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-229/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 16. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 364. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6422/03 od 4. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 181. AP 1841/06 Z., B. i Q.M. 365. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-560/99 od 30. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 366. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-2517/01 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 182. AP 1842/06 Z., D., V. i S.P. 367. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-426/99 od 7. avgusta 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 368. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4814/01 od 28. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 183. AP 1843/06 B.M. 369. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-427/99 od 21. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 7. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwi na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 370. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-4019/01 od 25. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 184. AP 1844/06 Divna, Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić 371. Osnovni sud u Bawoj Luci je Presudom broj P-3019/99 od 10. jula 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1379/00 od 20. oktobra 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-116/02 od 11. septembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 372. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-6955/03 od 18. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 185. AP 1863/06 Dragan Gerun 373. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj P-393/02 od 20. januara 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-155/03 od 26. maja 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavawa slobode tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.181,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 5.320 KM. 374. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5007/03 od 7. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 186. AP 1868/06 D., P. i P.B. 375. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-725/99 od 8. maja 2001. godine koja je postala pravosnažna 6. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 376. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3157/01 od 29. avgusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 187. AP 1870/06 S., V., M. i M.K. 377. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-514/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 22. februara 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 378. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-1004/01 od 12. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 188. AP 1871/06 R.T., D.J., J.T. M.T., Q.K. i Z.K. 379. Osnovni sud u Srebrenici je Presudom broj P-82/00 od 13. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 20. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 31.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.050 KM. 380. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-58/02 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 189. AP 1872/06 C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S. 381. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-383/99 od 15. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 382. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-896/01 od 11. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 190. AP 1873/06 Milena, Biljana i Zorana Kaldesić 383. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-575/99 od 20. januara 2001. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantkiwama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 384. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-5023/01 od 13. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. 191. AP 1874/06 M., V. i O.A. 385. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-288/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 11. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 386. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3324/05 od 3. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije sprovedeno. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 387. Apelanti smatraju da im je neprovođenjem rješewa o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih presuda povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješewa onemogućeno donošenjem Zakona o odlaganju izvršewa sudskih odluka na teret buxeta Republike Srpske na osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale zbog ratnih dejstava i na osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03; u daqnjem tekstu: Zakon o odlaganju), zatim Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04; u daqnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnikRepublike Srpske" br. 63/04; u daqnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Apelanti tvrde da im je ovim propisima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer kako navode "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na wih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Takođe, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavawa pravosnažnih presuda. 388. U apelacijama br. AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1325/06 i AP 1354/06, apelanti se žale na povredu prava na nediskriminaciju kojeg garantira članII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 389.Zakon o odlaganju od izvršewa sudskih odluka na teret sredstava buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Član 1 Ovim zakonom odlaže se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata po osnovu potraživawa iz perioda ratnih dejstava, a donesenih do dana stupawa na snagu ovog zakona. Član2stav2 Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih dejstava podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih dejstava u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine." 390.Zakon o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) "Član 1 Ovim zakonom privremeno se odlaže od izvršewa izmirenje potraživawa iz buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2 stav 1 alineje 1 i 4 Pod unutrašwim dugom podrazumijeva se javni dug buxeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to: - potraživawa nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine, - izvršne sudske odluke i druga akta na teret buxeta Republike Srpske. Član3stav1 Privremeno odlaganje na osnovu ovog zakona primjewivaće se do donošewa zakona kojima će se regulisati način izmirewa, potraživawa iz Buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 391.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1 Ovim zakonom uređuje se postupak, način i rokovi utvrđivawa i izmirivawa unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljem tekstu: unutrašwi dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2 Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3 Pod unutrašwim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM.Š...Ć Član 4 Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine i to: Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukamaŠ...Ć iskqučujući sudske odluke iodluke drugih nadležnih organa po osnovuŠ...Ćmaterijalne i nematerijalne štete iz člana 3 stav 1 tačka 3 ovog zakona. Član 18 Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM,predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnawima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. Član 19 Način i rokovi verifikacijepojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18 ovog zakona. Š...Ć Član 20 Kamata na obaveze iz člana 18 ovog zakona, otpisuje se u cijelosti i ne predstavljaobavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verifikovane na način propisan članom 19 ovog zakona, veće od iznosa utvrđenog u članu 18 ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21 Obaveze iz člana 18 ovog zakona, nakon izvršene verifikacije a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmiriće se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima: 1. sa rokom dospijevawa do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijevawa, 3. bez kamate. Član 22 U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, koji je izdala Republika Srpska ili u ime Republike Srpske, s ciljem da se izmiri unutrašwi dug koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijevanju zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može da bude realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavawa svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljaće unutrašwi dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, iskqučujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23 Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa po osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 392.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daqnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu), u relevantnom dijelu glasi: "Član 2 Učlanu4stav1tačka4mijewaseiglasi: 'Obaveze po izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživawima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. do 31. avgusta 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 KM, izuzev pravosnažnih sudskih odluka po osnovu stare devizne štednje koje će se regulisati posebnim zakonom i pravosnažnih sudskih odluka poosnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su regulisane u poglavquIVovog zakona.' Član 3 Učlanu6stav1mijewaseiglasi: 'Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog zakona otpisuje se i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzev kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 ovog zakona'. Iza stava 1 dodaje se novi stav 2 koji glasi: 'Kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snahu osnovnog Zakona.' Član 9 Stav 1 člana 20 mijewa se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10 Član 21 mijewa se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršiće se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uslovima: 1. rok dospijevawa do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijevawa, 3. sa godišwom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom'. Član 12 Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavqivawa u "Službenom glasniku Republike Srpske". 393.Zakon o izvršnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, sem ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7 (1) Predmet izvršewa ne mogu da budu stvari van prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršewa ne mogu da budu objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva obezbijeđena za te namjene. Član 16 (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i sprovođenjem izvršewa prethodnosnosi tražilac izvršewa. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršewa nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na predlog stranke, izvršenje radi wihova ostvarewa. Član 23 (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Član 25 (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživawa na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoqno ispunjenje. (...) Član 166 (1) Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se sprovede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, sem ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Član 170 (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavljaXIIovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetwama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetwama trajne prirode sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daljem postupanju. Član 229 Postupak izvršewa započet do dana stupawa na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona. Član 231 Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršewa neće se primjewivati u izvršnom postupku. Član 231a. Primjena člana 231 Zakona odlaže se do donošewa posebnih zakona kojima će se regulisati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata, na osnovu potraživawa iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 394.Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RepublikeSrpske" broj 64/05, stupio na snagu 7. jula 2005. godine) "Član 1 U članu 7 Zakona o izvršnom postupkuŠ...Ćposlije stava 2 dodaje se novi stav 3 koji glasi: 'Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, opština i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od opšteg interesa ne mogu biti predmet izvršewa.' Član 2 U članu 166 poslije stava 6 dodaje se novi stav 7 koji glasi: 'Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa Republike Srpske, gradova i opština koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.' Član 3 Iza člana 229. dodaje se novi član 229a. koji glasi: 'Član 229a. Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršewa koja su suprotna odredbama čl. 1 i 2 ovog zakona, a odnose se na sva potraživawa iz buxeta Republike Srpske, gradova i opština nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odgađanje iz stava 1 ovog člana traje do donošewa posebnih zakona.' Član 4 Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Službenom glasniku Republike Srpske"." 395. UZakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapawa vansudskih poravnawa, kao i postupak regulisawa naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 2 Š...ĆKamata na naknadu nematerijalne štete, u skladu sa članom 20 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć,otpisujeseu cijelosti. Član 3 Š...ĆKamata na naknadu materijalne štete, u skladu sa članom 20 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ćotpisuje se u cijelosti. Član 20 Naknada ratne štete, u smislu ovog zakona, obavlja se isplatom obveznica RepublikeSrpske, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć. Član 21 U pravosnažno okončanim predmetima provodiće se izvršewa prema redoslijeduokončawa, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stava 1 ovog člana priznaće se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršewa i na troškove izvršewa. VI. Dopustivost 396. Umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti ove odluke, u pogledu navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP-557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitawa. VII. Meritum 397. Apelanti smatraju da je nesprovođenjem rješewa o izvršenju pravosnažnih presuda došlo do povrede wihovog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud je u odlukama AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih činjeničnih i pravnih pitawa, utvrdio kršenje prava na imovinu i kršenje prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, jer je utvrđeno da zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog interesa, ali sredstva koja su upotrijebljena nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. U odnosu na pravo na pristup sudu utvrđeno je da postoji kršenje, jer je aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda stavljanjem "pretjeranog tereta na pojedince", čime nije zadovoljen uslov proporcionalnostiizmeđu javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 398. Ustavni sud konstatuje da je, nakon prijema apelacija u predmetima koji su obuhvaćeni ovom odlukom, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06 od 25. maja 2006. godine), koji je stupio na pravnu snagu 3. juna 2006. godine, a kojim su izmijenjene odredbe u pogledu roka dospijevawa dugoročnih obveznica i kamata, u odnosu na osnovni Zakon o unutrašnjem dugu iz 2004. godine. Naime, osnovnim Zakonom o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. jula 2004. godine, "ratna šteta" priznata je kao unutrašwi dug Republike Srpske. Zakon je takođe odredio da potraživawa na osnovu "ratne štete", koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama moraju da se verifikuju, a da će se nakon verifikacije obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijevawa do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijevawa. Ovim zakonom takođe je propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obavezu tužene (član 20). 399. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po ovom osnovu obračunavaju do 23. jula 2004. godine, dakle stupawa na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim zakonom određeno je da će se nakonverifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske, sa rokom dospijevawa do 35 godina, sa godišwom kamatom od 1,5% i isplatom u deset godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijevawa, sa pravom prijevremenog otkupa. Takođe je određeno da će se iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršewa utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. 400. Ustavni sud je u ranijim odlukama, koje je donio povodom istih činjeničnih i pravnih pitawa, zakqučio da se "ratna šteta" smatra imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete fizičkim i pravnim licima koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine i koja je priznata pravosnažnim sudskim odlukama i vansudskim poravnawima. S obzirom da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu na isti način tretira "ratnu štetu", to se u pogledu obrazložewa pojma "ratna šteta" Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitawa. 401. Analizirajući odredbe osnovnog Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, a kod odgovora na pitanje da li postoji miješanje u prava apelanta na imovinu, Ustavni sud je u ranije donesenim odlukama (tačka 399 ove odluke), zakqučio da se u pogledu primjene Zakona o odlaganju i Zakona o privremenom odlaganju,de factoradi o lišavanju imovine, a donošenjem Zakona o unutrašnjem dugu okontroli imovine,semudijelu koji se odnosi na kamate za koje jeexplicitepropisano da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti. Međutim, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu u članu 20 propisuje: "Zatezne kamate utvrđene sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga". Dakle, ovi iznosi kamata biće apelantima obračunati po tačno utvrđenom modalitetu i do tačno određenog datuma, prema pravosnažnim sudskim presudama, u postupku verifikacije, iz čega proizilazi zakqučak da je zadržan karakter kontrole imovine. 402. U odnosu na rok dospijevawa od 35 godina, Ustavni sud zapaža da može da se očekuje da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima u okvirima zakonski predviđenog modaliteta, ali je na problem u vezi sa dugoročnom isplatom ukazao u svojim ranijim odlukama br. AP 288/03 i AP 464/04 u kojima je naveo da je"takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojediaca" budući da je"i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, a koji je citiran u članu 18 citiranog zakona"stavljen pretjeran teret na pojedince. Osnovni razlog zbog kog je Ustavni sud zakqučio da postoji pretjeran teret prema pojedincima je činjenica da je Zakonom o unutrašnjem dugu propisano da će se potraživawa koja su utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama biti izmirena emitovanjem obveznica sa rokom dospijevawa do 50 godina. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu taj rok je smanjen na 35 godina, ali se ponovo opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana ko posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i na taj način efektivno ostvari svoja prava. Ustavni sud u konkretnom slučaju i pored izmjena koje je ustanovio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, ne nalazi razloge zbog kojih bi izmijenio već izneseno stanovište u odlukama koje je ranije donio (vidi tačku 399 ove odluke), te ostaje kod zakqučka da ni ovim zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom ciqu koji se želi postići kako to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 403. U pogledu navoda u pojedinim apelacijama o kršenju i drugih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno te se u tom dijelu poziva na obrazloženje odluka o dopustivosti i meritumu (vidi tačku 399 ove odluke). VIII. Zakqučak 404. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršewa prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima da sprovedu pravosnažne sudske odluke, čime krši i princip vladavine prava iz članaI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 405. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 406. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 619/06, rješavajući apelacijuMare i Stanka Stančevića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Mare i Stanka Stančevića; Blagoje Popovića; Nevenke Miljević i Mileve Vojinović rođ. Miljević; 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Ranka Stanišljevića; Ljubomira i Mileve Perišić; Snježane, mldb. Bojane i mldb. Bojana Vujanić; Koviljke Ajder; Nade, Danijele i Darke Nišića; Blaže, Radojke i Sanje Buha; Darinke, Borislava i Branislava Stanišića; Dragane i Nikole Marjanac; Momira Stojanovića; Javorke Ružičić, mldb. Siniše i mldb. Ljubiše Ružičić; "Autoprevoza-Kozarska Dubica"; Milenka Miljevića; Slavka Tešinovića; Živane, Aleksandra i Miloša Mikića; Safeta Bašića; Milana Vukobrata; Gospave, Aleksandra i Dragana Oparnice; Milke i Jelene Ljubanić, mldb. Vesne, Dušanke i Milice koje zastupa majka zak. zastupnica Milka Ljubanić i Jele Baručija; Dragana Kovačevića; Ljubinka Romića; Svetislava Zebića; Damira Vasića; Hotela "Bosna" a.d. Banja Luka; Nade, Radivoja i Branimira Kovačevića; Miodraga Višnjevca; Branislavke, mldb. Damira i mldb. Irme Softić, Damira Softića; Branka Baroša; Milorada Crnobrnje; Slađana Vesića; Stojana Divjaka; Stoje i Mirjane Kizić, Tatjane Nešović rođ. Kizić; Ranka Savića; Gordane, Gorana i Danijele Gogić; Nedeljka Amidžića; Miroslava Bjelana; Miodraga Serdara; Milenka Tomića; Rade i Mare Ilić, Slavice Malkić rođ. Ilić; Slavka Radulovića; Gordane, Siniše i Saše Maksimović; Gorana Prpe; Žarka i Đurđe Vujadin; Borislava Peulje; Nade, Srđana, Slobodana, Novaka i Nade Ratković; Emire Medić; Petra Tadića; Gordane, Miloša i Milorada Šalipurevića; Stanojke, Dragana, Gordane i Gorana Krstića; Z.K.; Nadire, Omera, Dženete i Džemila Kadića; Bože, Ljubice i Nenada Jankovića, Milenke Janjušić, mldb. Saše i Nataše Marković koje zastupa majka zak. zastupnica Milenka Janjušić, Vlade i Janje Marković; Draženke i Dražena Grbić; Svetlane i Stefana Vujadinovića; Milice i Slađane Pantić; Zorana Čivčija; Lj., S. i S.L.; Zlatana Galamića; Bogdana i Draginje Petrović; Marijana Perlića; Veronike, Aleksandra i Aleksandre Marković; Kosane, mldb. Marinka i mldb. Marije Matičić; Nevenke, Jovanke i Milenka Gavrić; Ostoje Babića; Ljiljane, Sanje i Saše Suvajčević; Neđe Dmičića; Luce, Saše, Tanje i Siniše Radetić; Tatjane i Marijana Kajkut; Miodraga Jekića; Nade Lukajić; Ljubice i Duška Kremenovića; Miloša Moravca; Stoje, Jovana i Aleksandra Markovića; Zorana Čede; Bogdana i Radojke Dević; Stojka Bajića; Mirjane, Svjetlane i Gorana Stojakovića; Nikole Ilića; Drage Bokana; Nade i Boška Srdije; Božane, Bose i Bojane Pećanac; Jele, Branke i Bojana Kovačevića; Svjetlane Čeko; Zorana Nikića; Nade Miljan, Mirjane i Mare Bojović; Veronike Marković; Radmile, Predraga i Nenada Petrovića; Milke Runić; Vesne, Branislava i Sanje Batinić; Nure, Dušane i Milane Vuković; Marija Bočiluka; Dejana Dejanovića; Snežane, Tanje i Vanje Mišić; Jadranka Zlovolića; R.,C., S. i B.S.; Dušanke, Radeta i Ranke Mlađenović; Mileve Mlađenović; Mare, Vere, Vladimira, Borislava i Aleksandra Milanović; Slobodana Milašinovića; R., N.,M.iR.N.;BorislavaKragulja;J.,M.,M.iM.S.;D.,Ž.iS.P.; D.,S.iZ.I.;Č.,LJ.iLj.M.;T.iR.J.iR.P.;M.P.;J.,S.,J.iH.P.; Radivoja Palačkovića; M. R.; D., M. i S. S.; M., B. i D. Š.; B. i M.G.; Veljka Prošića; Dušanke, Željka i Zorana Kesara; Gine, Dragane i Dragana Popovića; R., M., D. i D. K.; Rajka Maksimovića; Milivoja Dojčinovića; Đoje i Milene Pavlović; Ljubisava Pavlovića; Marije Kezić, Nataše Stanković i Vlatke Seferagić; Davora Radića; Momčila i Marije Mihajlović i Dare Bosnić; Nevenke i Svjetlane Golić; Branislava Mitrakovića; Gorana Plotana; Nedeljka Grumića; Vlade Subotinskog; Emila Kratofila; Halida Mešanovića; Savke i Stojana Vujasin; Duška Vidovića; Ostoje, Milene i Daliborke Jakovljević; Ranka Zvonara; Boška Gvozdića; Nade, Darke, Dragana, Siniše i Petra Višekrune; Đuke, Radmile i Stevana Radoja, Radmile Vukosavljević i Milice Radić; Radmile, Rajka, Ljubice i Zdravke Savić; Koviljke, Dragice, mldb. Dijane i mldb. Mirjane Milašinović; Mihajla, Desanke, Biljane i mldb. Aleksandra Marića; Miše Gužvića; Gojka Nožanića; Mirka Romića; Jovana Pecije; Bosiljke, Daliborke, Miodraga i Radmile Vukašinović; Milutina, Nevenke, Dražena i Vide Petković; Vlade i Mare Majstorović; Mladenka Paprice; Željka Gligorića; Dragiše Grabovca; Šahe i Adnana Muhića; Veljka, Smilje i Aleksandra Lazića; Duška Dragosavljevića; Ranka Gužvića; Nevenke, Zorice, Momira i Nevenke Milić; Nikole, Doste, Živane i Snježane Milanović; Mihajla Kosića; Željka Grumića; Slavka Maksimovića; Smiljane, Marka i Zorana Babića; Anđelke, Gordane i mldb. Vinka i Voje Svoboda; Slavice, Bojana i Nove Novkovića; Duška Nedića; Momčila, Mitre i mldb. Borisa Dragojevića; Nenada Babića; Joke i Danislava Cicovića; Frančiške, Miroslava i Slavice Mojović; Boje, Sanje i Bojana Minića;D.iR.M.;M.S.;M.iC.S.;M.,M.iM.S.;Ranka Krivošije; Duška Bajića; M., Lj. i D. P.; N., M. i M. J.; Z., B. i Lj. M.;Z.,D.,S.iV.P.;B.M.;Divne,Violete,VedraneiPere Smiljanić; Dragana Geruna; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T. M.T., Lj.K. i Z.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S.; Milene, Biljane i Zorane Kaldesić; M., V. i O. A. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu s ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Mara i Stanko Stančević; Blagoje Popović; Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević; Ranko Stanišljević; Ljubomir i Mileva Perišić; Snježana, mldb. Bojan i mldb. Bojana Vujanić; Koviljka Ajder; Nada, Danijela i Darko Nišić; Blažo, Radojka i Sanja Buha; Darinka, Borislav i Branislava Stanišić; Dragana i Nikola Marjanac; Momir Stojanović; Javorka Ružičić, mldb. Siniša i Ljubiša Ružičić koje zastupa majka Javorka Ružičić; "Autoprevoz - Kozarska Dubica"; Milenko Miljević; Slavko Tešinović; Živana, Aleksandra i Miloš Mikić; Safet Bašić; Milan Vukobrat; Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica; Milka i Jelena Ljubanić, mldb. Vesna, Dušanka i Milica koje zastupa majka Milka Ljubanić i Jela Baručija; Dragan Kovačević; Ljubinko Romić; Svetislav Zebić; Damir Vasić; Hotel "Bosna" a.d. Banja Luka; Nada, Radivoj i Branimir Kovačević; Miodrag Višnjevac; Branislavka, mldb. Damir i mldb. Irma Softić, Damir Softić; Branko Baroš; Milorad Crnobrnja; Slađan Vesić; Stojan Divjak; Stoja i Mirjana Kizić i Tatjana Nešović rođ. Kizić; Ranko Savić; Gordana, Goran i Danijela Gogić; Nedeljko Amidžić; Miroslav Bjelan; Miodrag Serdar; Milenko Tomić; Rade i Mara Ilić, Slavica Malkić rođ. Ilić; Slavko Radulović; Gordana, Siniša i Saša Maksimović; Goran Prpa; Žarko i Đurđa Vujadin; Borislav Peulja; Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković; Emira Medić; Petar Tadić; Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević; Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić; Z. K.; Nadira, Omer, Dženeta i Džemila Kadić; Božo, Lubica i Nenad Janković; Milenka Janjušić, mldb. Saša i Nataša Marković koje zastupa majka Milenka Janjušić; Vlado i Janja Marković; Draženka i Dražen Grbić; Svetlana i Stefan Vujadinović; Milica i Slađana Pantić; Zoran Čivčija; Lj., S. iS.L.; Zlatan Galamić; Bogdan i Draginja Petrović; Marijan Perlić; Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković; Kosana, mldb. Marinko i mldb. Marija Matičić; Nevenka, Jovanka i Milenka Gavrić; Ostoja Babić; Ljiljana, Sanja i Saša Suvajčević; Neđo Dmičić; Luca, Saša, Tanja i Siniša Radetić; Tatjana i Marijana Kajkut; Miodrag Jekić; Nada Lukajić; Ljubica i Duško Kremenović; Miloš Moravac; Stoja, Jovan i Aleksandar Marković; Zoran Čedo; Bogdan i Radojka Dević; Stojka Bajić; Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković; Nikola Ilić; Drago Bokan; Nada i Boško Srdija; Božana, Bosa i Bojana Pećanac; Jela, Branka i Bojan Kovačević; Svjetlana Čeko; Zoran Nikić; Nada Miljan, Mirjana i Mara Bojović; Veronika Marković, Radmila, Predrag i Nenad Petrović; Milka Runić; Vesna, Branislav i Sanja Batinić; Nura, Dušana i Milana Vuković; Mario Bočiluk; Dejan Dejanović; Snežana, Tanja i Vanja Mišić; Jadranko Zlovolić; R., C., S. i B. S.; Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović; Mileva Mlađenović; Mara, Vera, Vladimir, Borislav i Aleksandar Milanović; Slobodan Milašinović; R., N., M. i R. N.; Borislav Kragulj; J., M.,M.iM.S.;D.,Ž.iS.P.;D.,Z.iS.I.;Č.,Lj.iLj.M.;T.iR.J.i R. P.; M. P.; J., S., J. i H. P.; Radivoj Palačković; M. R.; D., M. i S. S.;M.,B.iD.Š.;B.iM.G.;VeljkoProšić;Dušanka,Željkoi Zoran Kesar; Gina, Dragan i Dragana Popović; R., M., D.i D. K.; Rajko Maksimović; Milivoj Dojčinović; Đoja i Milena Pavlović; Ljubisav Pavlović; Marija Kezić; Nataša Stanković i Vlatka Seferagić; Davor Radić; Momčilo i Marija Mihajlović; Dara Bosnić; Nevenka i Svjetlana Golić; Branislav Mitraković; Goran Plotan; Nedeljko Grumić; Vlado Subotinski; Emil Kratofil; Halid Mešanović; Savka i Stojan Vujasin; Duško Vidović; Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević; Ranko Zvonara; Boško Gvozdić; Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna; Đuka, Radmila i Stevan Radoja; Radmila Vukosavljević i Milica Radić; Radmila, Rajka, Ljubica i Zdravka Savić; Koviljka, Dragica, mldb. Dijana i mldb. Mirjana Milašinović; Mihajlo, Desanka, Biljana i mldb. Aleksandra Marić; Mišo Gužvić; Gojko Nožanić; Mirko Romić; Jovan Pecij; Bosiljka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović; Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković; Vlado i Mara Majstorović; Mladenko Paprica; Željko Gligorić; Dragiša Grabovac; Šaha i Adnan Muhić; Veljko, Smilja i Aleksandar Lazić; Duško Dragosavljević; Ranko Gužvić; Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić; Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović; Mihajlo Kosić; Željko Grumić; Slavko Maksimović; Smiljana, Marko i Zoran Babić; Anđelka, Gordana i mldb. Vinka i Vojo Svoboda; Slavica, Bojan i Novo Novković; Duško Nedić; Momčilo, Mitra i mldb. Boris Dragojević; Nenad Babić; Joka i Danislav Cicović; Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović; Boja, Sanja i Bojan Minić; D. i R. M.; M. S.; M. i C. S.; M., M. i M. S.; Ranko Krivošija; Duško Bajić; M., Lj. i D. P.; N., M.iM.J.;Z.,B.iLj.M.;Z.,D.,S.iV.P.;B.M.;Divna,Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić; Dragan Gerun; D., P. i P. B.; S., V., M. i M. K.; R.T., D.J., J.T.,M.T., LJ.K. i Z.K.; C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S.; Milena, Biljana i Zorana Kaldesić; M., V. i O. A. Sve apelacije su podnesene zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda kojima je apelantima dosuđena materijalna i nematerijalna šteta koja je nastala u periodu rata, mada je izvršenje pravosnažnih presuda dozvoljeno pravosnažnim rješenjima o izvršenju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 619/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 619/06, AP 721/06, AP 1073/06, AP 1074/06, AP 1075/06, AP 1085/06, AP 1086/06, AP 1087/06, AP 1088/06, AP 1089/06, AP 1090/06, AP 1091/06, AP 1100/06, AP 1101/06, AP 1117/06, AP 1118/06, AP 1119/06, AP 1120/06, AP 1121/06, AP 1122/06, AP 1123/06, AP 1124/06, AP 1125/06; AP 1126/06, AP 1127/046, AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1156/06, AP 1167/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1205/06, AP 1206/06, AP 1207/06, AP 1208/06, AP 1209/06, AP 1210/06, AP 1213/06, AP 1214/06, AP 1215/06, AP 1216/006, AP 1217/06, AP 1218/06, AP 1219/06, AP 1220/06, AP 1226/06, AP 1234/06, AP 1257/06, AP 1269/06, AP 1270/06, AP 1271/06, AP 1272/06, AP 1273/06, AP 1285/06, AP 1298/06, AP 1299/06, AP 1325/06, AP 1326/06, AP 1354/06, AP 1382/06, AP 1392/06, AP 1393/06, AP 1394/06, AP 1395/06, AP 1396/06, AP 1397/06, AP 1398/06, AP 1399/06, AP 1400/06, AP 1401/06, AP 1402/06, AP 1403/06, AP 1404/06, AP 1405/06, AP 1406/06, AP 1407/06, AP 1409/06, AP 1410/06, AP 1411/06, AP 1412/06, AP 1413/06, AP 1414/06, AP 1415/06, AP 1416/06, AP 1417/06, AP 1418/06, AP 1419/06, AP 1420/06, AP 1421/06, AP 1423/06, AP 1424/06, AP 1425/06, AP 1426/06, AP 1439/06, AP 1440/06, AP 1443/06, AP 1444/06, AP 1447/06, AP 1448/06, AP 1449/06, AP 1461/06, AP 1473/06, AP 1474/06, AP 1475/06, AP 1476/06, AP 1477/06, AP 1488/06, AP 1501/06, AP 1502/06, AP 1503/06, AP 1514/06, AP 1515/06, AP 1543/06, AP 1544/06, AP 1545/06, AP 1546/06, AP 1547/06, AP 1572/06, AP 1573/06, AP 1574/06, AP 1612/06, AP 1613/06, AP 1619/06, AP 1620/06, AP 1621/06, AP 1622/06, AP 1623/06, AP 1624/06, AP 1625/06, AP 1626/06, AP 1627/06, AP 1628/06, AP 1629/06, AP 1630/06, AP 1631/06, AP 1632/06, AP 1633/06, AP 1644/06, AP 1645/06, AP 1671/06, AP 1672/06, AP 1673/06, AP 1674/06, AP 1675/06, AP 1676/06, AP 1677/06, AP 1678/06, AP 1679/06, AP 1680/06, AP 1681/06, AP 1682/06, AP 1683/06, AP 1684/06, AP 1685/06, AP 1686/06, AP 1687/06, AP 1688/06, AP 1689/06, AP 1690/06, AP 1691/06, AP 1692/06, AP 1693/06, AP 1694/06, AP 1695/06, AP 1696/06, AP 1698/06, AP 1699/06, AP 1700/06, AP 1742/06, AP 1754/06, AP 1767/06, AP 1768/06, AP 1779/06, AP 1780/06, AP 1795/06, AP 1796/06, AP 1811/06, AP 1812/06, AP 1841/06, AP 1842/06, AP 1843/06, AP 1844/06, AP 1863/06, AP 1868/06, AP 1870/06, AP 1871/06, AP 1872/06, AP 1873/06 i AP 1874/06. 3. Odgovori na navedene apelacije u ovoj odluci nisu zatraženi posebno zbog toga jer su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 774/04, Odluka od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06) broj AP 288/03, Odluka od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) broj AP 464/04, Odluka od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05), a s obzirom da se ova odluka i u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o identičnim pravnim i činjeničnim osnovama. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1. AP 619/06 Mara i Stanko Stančević 5. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je Presudom broj P-679/99 od 29. septembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1727/01 od 8. septembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.779 KM. 6. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6453/03 od 11. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 2. AP 721/06 Blagoje Popović 7. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je Presudom broj P-761/99 od 17. jula 2000. godine koja je postala pravosnažna 27. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 13.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 290 KM, te troškovima izvršenja. 8. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2393/00 od 24. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 3. AP 1073/06 Nevenka Miljević i Mileva Vojinović rođ. Miljević 9. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1723/99 od 22. decembra 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-902/00 od 18. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 10. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1440/02 od 15. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 4. AP 1074/06 Ranko Stanišljević 11. Osnovni sud u Modriči je Presudom broj P-279/02 od 21. jula 2003. godine koja je postala pravosnažna 5. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 54.958,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.006,09 KM. 12. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-241/04 od 24. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 5. AP 1075/06 Ljubomir i Mileva Perišić 13. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-716/00 od 22. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 23. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 14. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1968/01 od 15. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 6. AP 1085/06 Snježana, Bojana i Bojan Vujanić 15. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2204/99 od 18. januara 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-613/00 od 5. jula 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.896,63 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 477 KM. 16. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1696/00 od 20. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 7. AP 1086/06 Koviljka Ajder 17. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-5355/99 od 12. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-443/01 od 13. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 18. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6839/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 8. AP 1087/06 Nada, Danijela i Darko Nišić 19. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-4577/99 od 28. septembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-53/01 od 4. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 600 KM. 20. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3252/01 od 15. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 9. AP 1088/06 Blažo, Radojka i Sanja Buha 21. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1908/98 od 19. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1003/99 od 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 312 KM. 22. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2558/00 od 7. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 10. AP 1089/06 Darinka, Borislav i Branislava Stanišić 23. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-195/99 od 30. augusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2116/00 od 7. maja 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 900 KM. 24. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6816/02 od 25. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 11. AP 1090/06 Dragana i Nikola Marjanac 25. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3477/99 od 23. augusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1811/00 od 1. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.116 KM. 26. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3238/01 od 24. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 12. AP 1091/06 Momir Stojanović 27. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-68/99 od 5. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-936/99 od 30. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.350 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 188 KM. 28. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2233/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 13. AP 1100/06 Javorka, Siniša i Ljubiša Ružičić 29. Osnovni sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju je Presudom broj P-189/03 od 21. novembra 2003. godine koja je postala pravosnažna 6. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 30. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-804/04 od 20. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 14. AP 1101/06 "Autoprevoz Kozarska Dubica" a.d. 31. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je Presudom broj Ps-29/00 od 1. oktobra 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-343/02 od 9. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade troškova prevoza članova porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida izvršenog u periodu od septembra 1998. godine pa zaključno s decembrom 1999. godine isplati ukupan novčani iznos od 261.027,20 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i parničnim troškovima u iznosu od 6.945 KM. 32. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj Ip-963/05 od 25. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj Ip-963/05 od 6. februara 2006. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 15. AP 1117/06 Milenko Miljević 33. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3737/98 od 9. decembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-176/00 od 1. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 336 KM. 34. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3466/00 od 5. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 16. AP 1118/06 Slavko Tešinović 35. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-6601/99 od 16. maja 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1962/02 od 24. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 8.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosuod1.111,19KM. 36. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1584/05 od 12. jula 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 17. AP 1119/06 Živana, Aleksandar i Miloš Mikić 37. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1936/99 od 19. septembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 812,50 KM. 38. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3060/01 od 27. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 18. AP 1120/06 Safet Bašić 39. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2314/99 od 31. augusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1193/01 od 9. jula 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-420/03 od 15. augusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.772 KM. 40. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3258/05 od 13. decembra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 19. AP 1121/06 Milan Vukobrat 41. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3863/98 od 1. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu i Dušanki, Goranu i Joši Vukobrat na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.234 KM. 42. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1491/01 od 5. septembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 20. AP 1122/06 Gospava, Aleksandar i Dragan Oparnica 43. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-983/99 od 14. oktobra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-69/00 od 27. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima i Stanki Oparnica na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 260 KM. 44. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1859/01 od 22. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 21. AP 1123/06 Milka, Jelena, Vesna, Dušanka i Milica Ljubanić i Jela Baručija 45. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-7195/99 od 22. februara 2001. godine koja je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka preinačena Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1332/01 od 30. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 2.520 KM. 46. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-376/04 od 18. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 22. AP 1124/06 Dragan Kovačević 47. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-310/99 od 24. marta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-361/01 od 24. septembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 350 KM. 48. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6863/03 od 24. decembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 23. AP 1125/06 Ljubinko Romić 49. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-737/99 od 2. decembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-426/03 od 11. septembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 7.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.098 KM. 50. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1582/05 od 11. jula 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-1582/05 od 23. novembra 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 24. AP 1126/06 Svetislav Zebić 51. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-7144/99 od 21. decembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-854/01 od 16. maja 2003. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-441/03 od 28. marta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.260 KM. 52. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3885/03 od 14. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 25. AP 1127/06 Damir Vasić 53. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-8020/99 od 21. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2090/00 od 17. juna 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 330 KM. 54. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6048/02 od 3. januara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 26. AP 1138/06 Hotel "Bosna" a.d. Banja Luka 55. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj Ps-60/00 od 9. novembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-56/03 od 12. decembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime izvršenih ugostiteljskih usluga isplati ukupan novčani iznos od 113.813,70 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 5.681,20 KM. 56. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-IP-06-000 181 od 13. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 27. AP 1152/06 Nada, Radivoje i Branimir Kovačević 57. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-4091/96 od 12. septembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1866/00 od 12. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.578,57 KM. 58. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5653/01 od 25. januara 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 28. AP 1156/06 Miodrag Višnjevac 59. Osnovni sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, je Presudom broj P-61/99 od 7. juna 2004. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 60. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3313/05 od 19. decembra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 29. AP 1167/06 Branislavka, Damira, Irma i Damir Softić 61. Osnovni sud u Sokocu je Presudom broj P-178/03 od 17. maja 2004. godine koja je postala pravosnažna 1. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade u iznosu zakupnine za neosnovano korištenje objekta isplati ukupan novčani iznos od 125.701,48 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 24.058,56 KM. 62. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-42/05 od 25. januara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-42/05 od 21. septembra 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 30. AP 1194/06 Branko Baroš 63. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1948/99 od 16. marta 2000. godine koja je postala pravosnažna 8. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.775 KM. 64. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1037/00 od 26. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 31. AP 1195/06 Milorad Crnobrnja 65. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2383/99 od 22. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1809/00 od 19. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.780 KM. 66. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4019/01 od 22. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 32. AP 1196/06 Slađan Vesić 67. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1912/99 od 7. jula 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1439/99 od 30. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 68. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2327/00 od 25. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 33. AP 1197/06 Stojan Divjak 69. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1973/99 od 22. augusta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1637/00 od 5. decembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 32.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 747,84 KM. 70. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-625/02 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršenja koje je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. jula 2002. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 34. AP 1205/06 Stoja, Mirjana Kizić i Tatjana Kizić-Nešović 71. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-856/97 od 9. septembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-696/00 od 8. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 72. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2826/00 od 6. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 35. AP 1206/06 Ranko Savić 73. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2167/98 od 17. oktobra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1105/02 od 7. aprila 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 74. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000318 od 7. aprila 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršenja koje je sud odbio Rješenjem broj I-625/02 od 2. jula 2002. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 36. AP 1207/06 Gordana, Goran i Danijela Gogić 75. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2932/98 od 25. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1307/02 od 13. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 76. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3077/04 od 27. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 37. AP 1208/06 Nedeljko Amidžić 77. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1484/98 od 5. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-781/99 od 4. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 500 KM. 78. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1254/00 od 1. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 38. AP 1209/06 Miroslav Bjelan 79. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1486/98 od 5. aprila 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-995/00 od 14. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.700 KM. 80. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3569/00 od 19. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 39. AP 1210/06 Miodrag Serdar 81. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1418/98 od 12. januara 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-454/00 od 26. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 82. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-763/01 od 3. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 40. AP 1213/06 Milenko Tomić 83. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2967/98 od 24. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2038/00 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 50.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 583 KM. 84. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1746/01 od 16. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 41. AP 1214/06 Rade i Mara Ilić i Slavica Malkić rođ. Ilić 85. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3696/98 od 20. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-959/01 od 10. jula 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 777,60 KM. 86. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4808/03 od 9. septembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 42. AP 1215/06 Slavko Radulović 87. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-260/99 od 6. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1271/00 od 20. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.100 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.350 KM. 88. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6811/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 43. AP 1216/06 Gordana, Saša i Siniša Maksimović 89. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-81/99 od 1. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-633/00 od 20. oktobra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 720 KM. 90. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3195/00 od 1. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 44. AP 1217/06 Goran Prpa 91. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-657/99 od 23. marta 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1835/00 od 26. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 92. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6813/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 45. AP 1218/06 Žarko i Đurđa Vujadin 93. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-7546/99 od 21. maja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1762/01 od 26. augusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 594 KM. 94. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2507/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 46. AP 1219/06 Borislav Peulja 95. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3887/98 od 15. maja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-83/01 od 11. septembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 30.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.333 KM. 96. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6820/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 47. AP 1220/06 Nada, Srđan, Slobodan, Novak i Nada Ratković 97. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2931/98 od 1. februara 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-925/01 od 5. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 35.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 900 KM. 98. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6844/02 od 21. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 48. AP 1226/06 Emira Medić 99. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj Rs-359/98 od 18. jula 2005. godine koja je postala pravosnažna 7. septembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantici na ime izostalih plaća u periodu od 17. oktobra 1992. godine do 1. jula 1998. godine isplati ukupan novčani iznos od 4.042 KM sa zakonskom kamatom u iznosu od 9.260 KM i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.330,70 KM. 100. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2885/05 od 25. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 49. AP 1234/06 Petar Tadić 101. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-6501/99 od 17. jula 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1791/00 od 3. januara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 990 KM. 102. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2798/02 od 3. septembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 50. AP 1257/06 Gordana, Milorad i Miloš Šalipurević 103. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-768/99 od 29. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 104. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2518/01 od 12. februara 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 51. AP 1269/06 Stanojka, Dragana, Gordana i Goran Krstić 105. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-7350/99 od 12. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 3. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 106. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3107/01 od 27. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 52. AP 1270/06 Z.K. 107. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-4284/99 od 21. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 875 KM. 108. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4059/03 od 18. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 53. AP 1271/06 Nadira, Omer, Dženeta i Džemila Kadić 109. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2075/98 od 14. novembra 2003. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne štete za oduzeto teretno motorno vozilo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.586 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.236,92 KM. 110. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000663 od 7. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 54. AP 1272/06 Božo, Ljubica i Nenad Janković 111. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3774/99 od 26. juna 1999. godine na koju su apelanti uložili žalbu koja je odbačena Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2329/01 od 5. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 112. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3963/03 od 15. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 55. AP 1273/06 Milenka Janjušić i Saša, Nataša, Vlado i Janja Marković 113. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-682/99 od 2. maja 2001. godine na koju su tuženi uložili žalbu koja je odbačena Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-357/02 od 11. aprila 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.925 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 904 KM. 114. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4284/02 od 5. septembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. Na navedeno rješenje dužnik je podnio prigovor, ali je sud taj prigovor odbio Rješenjem broj I-4284/02 od 30. januara 2003. godine. Do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 56. AP 1285/06 Draženka i Dražen Grbić 115. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2813/99 od 3. jula 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1536/01 od 18. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.562 KM. 116. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1912/04 od 30. augusta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 57. AP 1298/06 Svetlana i Stefan Vujadinović 117. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-410/99 od 21. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 118. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4634/01 od 20. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 58. AP 1299/06 Milica i Slađana Pantić 119. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-403/99 od 19. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 120. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4016/01 od 24. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 59. AP 1325/06 Zoran Čivčija 121. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-710/99 od 5. septembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2561/01 od 8. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 883 KM. 122. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1308/04 od 23. juna 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 60. AP 1326/06 Lj., S. i S.L. 123. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-539/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 124. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1037/01 od 30. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 61. AP 1354/06 Zlatan Galamić 125. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3912/98 od 29. decembra 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-394/00 od 20. juna 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-100/02 od 13. juna 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 55.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.666 KM. 126. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3094/01 od 27. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je tražio odgađanje izvršenja koje je sud Rješenjem broj I-3094/01 od 11. aprila 2002. godine odbio, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 62. AP 1382/06 Bogdan i Draginja Petrović 127. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-481/99 od 22. augusta 2000. godine koja je u dijelu koji se odnosi na apelante postala pravosnažna 25. septembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 128. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2335/00 od 12. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 63. AP 1392/06 Marijan Perlić 129. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-719/98 od 14. juna 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-137/00 od 3. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 850 KM. 130. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-768/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 64. AP 1393/06 Veronika, Aleksandar i Aleksandra Marković 131. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1976/98 od 29. aprila 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-99/00 od 4. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 528 KM. 132. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-999/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 65. AP 1394/06 Kosana, Marinko i Marija Matičić 133. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2026/98 od 31. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1502/01 od 26. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 900 KM. 134. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1025/04 od 14. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 66. AP 1395/06 Nevenka, Jovanka i Milenko Gavrić 135. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-8596/99 od 27. decembra 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-505/00 od 20. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 800 KM. 136. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1456/00 od 1. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 67. AP 1396/06 Ostoja Babić 137. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1953/98 od 23. novembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-477/01 od 19. novembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.350 KM. 138. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6812/02 od 12. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 68. AP 1397/06 Ljiljana, Sanja i Saša Suvajčević 139. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3265/98 od 15. februara 2000. godine koja je postala pravosnažna 10. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 750 KM. 140. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1300/00 od 28. augusta 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 69. AP 1398/06 Neđo Dmičić 141. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-6821/99 od 15. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 26. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.000 KM. 142. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1321/00 od 11. jula 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 70. AP 1399/06 Luca, Saša, Tanja i Siniša Radetić 143. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3232/98 od 4. jula 2000. godine koja je postala pravosnažna 28. augusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 144. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2781/00 od 1. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 71. AP 1400/06 Tatjana i Marijana Kajkut 145. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2051/99 od 4. aprila 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničkog postupka u iznosu od 400 KM. 146. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1284/00 od 20. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 72. AP 1401/06 Miodrag Jekić 147. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-8089/99 od 12. oktobra 2000. godine koja je postala pravosnažna 19. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 420 KM. 148. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6758/03 od 27. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 73. AP 1402/06 Nada Lukajić 149. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-8681/99 od 25. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 26. augusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog troškova sahrane srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 930 KM. 150. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2113/00 od 26. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 74. AP 1403/06 Ljubica i Duško Kremenović 151. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-6062/99 od 22. maja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1498/01 od 26. aprila 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.800 KM. 152. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2325/04 od 6. jula 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 75. AP 1404/06 Miloš Moravac 153. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1082/98 od 7. aprila 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1007/99 od 17. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 9.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 191 KM. 154. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3755/00 od 27. marta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 76. AP 1405/06 Stoja, Jovan i Aleksandar Marković 155. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1970/98 od 26. augusta 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-120/00 od 16. oktobra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 512,50 KM. 156. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-766/01 od 3. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 77. AP 1406/06 Zoran Čedo 157. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-286/00 od 27. decembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-620/02 od 13. jula 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade za štetu načinjenu na stambenom objektu isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 3.370 KM. 158. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-293/05 od 14. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 78. AP 1407/06 Bogdan i Radojka Dević 159. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-104/00 od 12. jula 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2036/01 od 6. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.200 KM. 160. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6838/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 79. AP 1409/06 Stojko Bajić 161. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3091/97 od 3. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1016/00 od 31. augusta 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 162. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3141/03 od 7. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 80. AP 1410/06 Mirjana, Svjetlana i Goran Stojaković 163. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-291/00 od 27. marta 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. jula 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 420 KM. 164. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1698/00 od 26. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 81. AP 1411/06 Nikola Ilić 165. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-938/94 od 5. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-205/00 od 22. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 3.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 166. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-764/00 od 2. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 82. AP 1412/06 Drago Bokan 167. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1985/98 od 10. aprila 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2654/02 od 23. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.659 KM. 168. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3412/04 od 30. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 83. AP 1413/06 Nada i Boško Srdija 169. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1432/99 od 13. maja 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-910/99 od 3. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 600 KM. 170. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-811/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 84. AP 1414/06 Božana, Bojana i Bosa Pećanac 171. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-4532/99 od 26. oktobra 2000. godine koja je postala pravosnažna 12. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.440 KM. 172. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6843/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 85. AP 1415/06 Jela, Branka i Bojan Kovačević 173. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3106/98 od 18. juna 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-29/03 od 25. marta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.560 KM. 174. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1360/05 od 21. juna 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 86. AP 1416/06 Svjetlana Čeko 175. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-269398 od 21. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1623/00 od 1. decembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 176. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-106/01 od 6. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 87. AP 1417/06 Zoran Nikić 177. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3105/98 od 6. novembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2366/02 od 25. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.700 KM. 178. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-102/04 od 1. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 88. AP 1418/06 Nada Miljan, Mirjana i Mara Bojović 179. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2010/00 od 6. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna 26. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 24.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 740 KM. 180. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6842/02 od 11. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 89. AP 1419/06 Veronika Marković 181. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1524/99 od 18. aprila 2001. godine koja je postala pravosnažna 1. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 525 KM. 182. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6819/02 od 20. februara 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 90. AP 1420/06 Radmila, Predrag i Nenad Petrović 183. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3525/98 od 29. februara 2000. godine koja je postala pravosnažna 12. aprila 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 504 KM. 184. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-794/00 od 31. maja 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 91. AP 1421/06 Milka Runić 185. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-9479/99 od 30. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna 25. augusta 2000. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.080 KM. 186. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2168/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 92. AP 1423/06 Vesna, Branislav i Sanja Batinić 187. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2574/98 od 8. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1069/99 od 3. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 188. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1255/00 od 5. septembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 93. AP 1424/06 Nura, Dušana i Milana Vuković 189. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2851/98 od 12. maja 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-804/99 od 19. maja 2000. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 190. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1250/00 od 29. augusta 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 94. AP 1425/06 Mario Bočiluk 191. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-519/98 od 21. jula 1999. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-68/00 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 566 KM. 192. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2168/00 od 27. oktobra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 95. AP 1426/06 Dejan Dejanović 193. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-282/98 od 19. maja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1463/00 od 26. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 56.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.880 KM. 194. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-53/02 od 6. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 96. AP 1439/06 Snežana, Vanja i Tanja Mišić 195. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-498/99 od 10. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 11. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 196. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-882/01 od 28. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 97. AP 1440/06 Jadranko Zlovolić 197. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3184/98 od 13. jula 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2101/00 od 1. novembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.050 KM. 198. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2916/03 od 9. maja 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 98. AP 1443/06 R.,C., S. i B. S. 199. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-263/99 od 1. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 16. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 200. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3387/01 od 29. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 99. AP 1444/06 Dušanka, Rade i Ranka Mlađenović 201. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-360/99 od 13. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 202. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3448/01 od 14. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 100. AP 1447/06 Mileva Mlađenović 203. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-760/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 204. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1111/01 od 14. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 101. AP 1448/06 Mara, Vera, Vladimir, Borislav i Aleksandar Milanović 205. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-659/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 206. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-779/01 od 28. novembra 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 102. AP 1449/06 Slobodan Milašinović 207. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3633/99 od 21. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1831/00 od 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 684 KM. 208. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1397/01 od 17. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 103. AP 1461/06 R., N., M. i R. N. 209. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-348/99 od 12. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 10. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 210. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3397/01 od 23. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 104. AP 1473/06 Borislav Kragulj 211. Osnovni sud u Prijedoru je Presudom broj P-15/03 od 6. juna 2003. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-334/04 od 19. oktobra 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 35,20 KM. 212. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-0001125 od 7. aprila 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 105. AP 1474/06 J., M., M. i M. S. 213. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-294/99 od 1. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 214. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4525/01 od 12. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 106. AP 1475/06 D., Ž. i S. P. 215. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-546/99 od 2. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 216. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-354/02 od 5. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 107. AP 1476/06 D., Z. i S. I. 217. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-615/99 od 9. juna 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. novembra 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 218. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1990/01 od 23. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 108. AP 1477/06 Č., Lj. i Lj. M. 219. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-380/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 220. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1740/01 od 22. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 109. AP 1488/06 T. i R. J. i R. P. 221. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-322/99 od 27. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 20. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 222. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1668/01 od 22. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 110. AP 1501/06 M. P. 223. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-271/99 od 25. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 14. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 224. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2225/01 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 111. AP 1502/06 J., S., J. i H. P. 225. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-265/99 od 1. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 4. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 226. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2224/01 od 21. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 112. AP 1503/06 Radivoj Palačković 227. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-2985/99 od 15. decembra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-419/01 od 28. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 250 KM. 228. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2201/02 od 10. maja 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 113. AP 1514/06 M.R. 229. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-425/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 230. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5036/01 od 19. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 114. AP 1515/06 D., M. i S.S. 231. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-658/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 1. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 232. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-778/01 od 23. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 115. AP 1543/06 M., B. i D.Š. 233. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-581/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 234. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1806/01 od 31. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 116. AP 1544/06 B. i M.G. 235. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-290/99 od 8. maja 2001. godine koja je postala pravosnažna 13. novembra 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 236. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5237/01 od 19. februara 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 117. AP 1545/06 Veljko Prošić 237. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-211/97 od 29. juna 1999. godine koja je postala pravosnažna 6. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.700 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 238. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1708/01 od 21. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 118. AP 1546/06 Dušanka, Željko i Zoran Kesar 239. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3422/99 od 1. novembra 2001. godine koja je postala pravosnažna 4. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.000 KM. 240. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2919/04 od 19. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 119. AP 1547/06 Gina, Dragana i Dragan Popović 241. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3420/99 od 7. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 12. novembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 4.133 KM. 242. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-828/04 od 23. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 120. AP 1572/06 R., M., D. i D.K. 243. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-510/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 8. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 244. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1808/01 od 31. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 121. AP 1573/06 Rajko Maksimović 245. Osnovni sud u Banjoj Luci je djelimičnom Presudom broj P-1839/98 od 14. oktobra 1999. godine koja je postala pravosnažna 30. maja 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 71.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 246. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2712/01 od 20. jula 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 122. AP 1574/06 Milivoje Dojčinović 247. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2112/98 od 8. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 30. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog mobilizacije i vraćanja u neispravnom stanju putničkog automobila tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.080 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.770 KM. 248. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3112/04 od 14. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 123. AP 1612/06 Đoja i Milena Pavlović 249. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-683/99 od 13. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 8. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 250. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2382/01 od 15. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 124. AP 1613/06 Ljubisav Pavlović 251. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-158/99 od 12. juna 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 252. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2687/01 od 24. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 125. AP 1619/06 Marija Kezić, Nataša Stanković i Vlatka Seferagić 253. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-2025/99 od 1. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.935 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 552,60 KM. 254. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1076/01 od 20. aprila 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 126. AP 1620/06 Davor Radić 255. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1790/98 od 13. maja 2000. godine koja je postala pravosnažna 9. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.900 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.325 KM. 256. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-331/03 od 23. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 127. AP 1621/06 Momčilo i Marija Mihajlović i Dara Bosnić 257. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-70/99 od 12. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1714/02 od 28. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 19.300 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 570 KM. 258. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-506/05 od 5. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 128. AP 1622/06 Nevenka i Svjetlana Golić 259. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-201/99 od 31. jula 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-552/02 od 22. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 500 KM. 260. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-130/05 od 11. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-130/05 od 12. maja 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog sud izvršenje nije provedeno. 129. AP 1623/06 Branislav Mitraković 261. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-166/99 od 22. augusta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1706/03 od 10. augusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 602 KM. 262. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3074/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3094/01 od 6. aprila 2006. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 130. AP 1624/06 Goran Plotan 263. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-231/99 od 7. marta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1956/01 od 8. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.085 KM. 264. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-380/04 od 19. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-380/04 od 14. septembra 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 131. AP 1625/06 Nedeljko Grumić 265. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-224/99 od 20. septembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1707/03 od 10. augusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 567,33 KM. 266. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3088/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 132. AP 1626/06 Vlado Subotinski 267. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-286/99 od 28. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-290/02 od 7. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 816 KM. 268. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2280/04 od 28. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-2280/04 od 25. maja 2006. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 133. AP 1627/06 Emil Kratofil 269. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-264/99 od 21. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1951/01 od 8. juna 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.000 KM. 270. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-390/04 od 19. aprila 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-390/04 od 31. augusta 2004. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 134. AP 1628/06 Halid Mešanović 271. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-280/99 od 28. marta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-295/02 od 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 830 KM. 272. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3005/04 od 23. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3005/04 od 24. januara 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 135. AP 1629/06 Savka i Stojan Vujasin 273. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-67/99 od 14. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1970/02 od 28. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 167 KM. 274. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-872/05 od 26. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 136. AP 1630/06 Duško Vidović 275. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-168/99 od 12. decembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1933/03 od 6. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 775 KM. 276. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3077/05 od 24. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 137. AP 1631/06 Ostoja, Milena i Daliborka Jakovljević 277. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-71/99 od 19. aprila 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1713/02 od 27. decembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 260 KM. 278. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-507/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-507/05 od 16. augusta 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 138. AP 1632/06 Ranko Zvonar 279. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-223/99 od 30. novembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1133/02 od 1. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 280. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3300/04 od 29. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3300/04 od 23. juna 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 139. AP 1633/06 Boško Gvozdić 281. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-21/01 od 24. aprila 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1964/02 od 20. oktobra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.570 KM. 282. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3299/04 od 23. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude. U vezi s navedenim rješenjem dužnik je uložio prigovor koji je sud odbio Rješenjem broj I-3299/04 od 8. aprila 2005. godine, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 140. AP 1644/06 Nada, Darko, Dragan, Siniša i Petar Višekruna 283. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-326/98 od 15. decembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1557/01 od 4. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 41.250 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 4.500 KM. 284. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-924/04 od 10. maja 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 141. AP 1645/06 Đuka, Radmila i Stevan Radoja, Radmila Vukosavljević i Milica Radić 285. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3714/98 od 27. oktobra 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1204/01 od 19. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 39.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 286. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1140/04 od 30. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 142. AP 1671/06 Radmila, Rajko, Ljubica i Zdravka Savić 287. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-83/99 od 14. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1699/03 od 22. novembra 2005. godine i dopunskom Presudom broj P-83/99 od 13. jula 2005. godine koja je postala pravosnažna 9. septembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.800 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 227 KM. 288. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000753 od 5. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 143. AP 1672/06 Koviljka, Dragica, Dijana i Mirjana Milašinović 289. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-48/99 od 21. juna 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-838/01 od 5. marta 2003. godine i Presudom broj P-97/03 od 7. jula 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1611/03 od 30. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 249,51 KM. 290. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3076/05 od 5. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 144. AP 1673/06 Mihajlo, Desanka, Biljana i Aleksandar Marić 291. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-39/00 od 27. decembra 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1382/01 od 16. augusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 455 KM. 292. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2781/04 od 20. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 145. AP 1674/06 Mišo Gužvić 293. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-303/99 od 1. augusta 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-298/02 od 21. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 495 KM. 294. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2294/04 od 30. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 146. AP 1675/06 Gojko Nožanić 295. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-99/99 od 24. oktobra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-557/02 od 23. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 905 KM. 296. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3006/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 147. AP 1676/06 Mirko Romić 297. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-195/99 od 20. septembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/03 od 24. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 783 KM. 298. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1997/05 od 6. juna 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 148. AP 1677/06 Jovan Pecija 299. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-121/99 od 28. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-831/02 od 24. februara 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 150 KM. 300. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1272/05 od 29. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 149. AP 1678/06 Bosiljka, Daliborka, Miodrag i Radmila Vukašinović 301. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-56/99 od 22. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1809/03 od 25. augusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.900 KM. 302. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3910/05 od 10. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 150. AP 1679/06 Milutin, Nevenka, Dražen i Vida Petković 303. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-147/99 od 31. maja 2000. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-373/01 od 2. decembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 268 KM. 304. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1511/03 od 23. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno 151. AP 1680/06 Vlado i Mara Majstorović 305. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-170/03 od 13. januara 2004. godine koja je postala pravosnažna 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.074 KM. 306. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-004434 od 3. oktobra 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 152. AP 1681/06 Mladenko Paprica 307. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-68/99 od 4. septembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-60/03 od 20. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 702 KM. 308. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-504/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 153. AP 1682/06 Željko Gligorić 309. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-240/99 od 24. oktobra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-559/02 od 23. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 370 KM. 310. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2782/04 od 22. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 154. AP 1683/06 Dragiša Grabovac 311. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-205/00 od 28. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1282/01 od 9. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 25.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 587 KM. 312. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-388/04 od 19. marta 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 155. AP 1684/06 Šaha i Adnan Muhić 313. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-218/99 od 18. februara 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1836/03 od 8. jula 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 216 KM. 314. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 071-0-I-06-000268 od 3. oktobra 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 156. AP 1685/06 Veljko, Smilja i Aleksandar Lazić 315. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-189/02 od 26. septembra 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-268/03 od 11. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 23.200 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 788 KM. 316. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3075/05 od 9. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 157. AP 1686/06 Duško Dragosavljević 317. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-339/99 od 23. maja 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-297/02 od 6. septembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 33.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 810 KM. 318. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3004/04 od 6. decembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 158. AP 1687/06 Ranko Gužvić 319. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-266/99 od 23. maja 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-289/02 od 23. augusta 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 477 KM. 320. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2500/04 od 3. novembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 159. AP 1688/06 Nevenka, Zorica, Momir i Nevenka Milić 321. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-100/99 od 12. decembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1702/03 od 24. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 27.600 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.875 KM. 322. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2309/05 od 28. augusta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 160. AP 1689/06 Nikola, Dosta, Živana i Snježana Milanović 323. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-69/99 od 12. aprila 2004. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1361/02 od 22. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 29.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 373 KM. 324. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-505/05 od 19. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 161. AP 1690/06 Mihajlo Kosić 325. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-222/99 od 3. aprila 2002. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1256/02 od 11. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 14.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 1.051 KM. 326. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1269/05 od 29. maja 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 162. AP 1691/06 Željko Grumić 327. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-212/99 od 26. decembra 2001. godine odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog boravka u zarobljeništvu. Navedena presuda je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-955/02 od 8. oktobra 2004. godine kojom je sud obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 426,64 KM. 328. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-121/05 od 11. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 163. AP 1692/06 Slavko Maksimović 329. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-191/99 od 21. februara 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1954/01 od 16. juna 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 13.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 800 KM. 330. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1270/05 od 15. juna 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 164. AP 1693/06 Smiljana, Marko i Zoran Babić 331. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-186/01 od 14. marta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-299/02 od 25. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 583 KM. 332. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-24/05 od 23. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 165. AP 1694/06 Anđelka, Gordana, Vinko i Vojo Svoboda 333. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-120/99 od 1. augusta 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-554/02 od 9. jula 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 993 KM. 334. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2282/04 od 18. oktobra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 166. AP 1695/06 Slavica, Bojan i Novo Novković 335. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-82/99 od 23. augusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1172/01 od 24. marta 2004. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 301 KM. 336. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2290/04 od 30. septembra 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 167. AP 1696/06 Duško Nedić 337. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-213/99 od 30. novembra 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-956/02 od 19. novembra 2004. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 835 KM. 338. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-234/05 od 15. februara 2005. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 168. AP 1698/06 Momčilo, Mitra i Boris Dragojević 339. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-84/99 od 9. augusta 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2310/03 od 10. augusta 2005. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima postupka u iznosu od 307,50 KM. 340. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3089/05 od 8. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 169. AP 1699/06 Nenad Babić 341. Osnovni sud u Srpcu je Presudom broj P-198/99 od 14. decembra 2001. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1936/03 od 6. juna 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 342. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3079/05 od 8. februara 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 170. AP 1700/06 Danislav i Joka Cicović 343. Osnovni sud u Foči je Presudom broj P-97/00 od 15. februara 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-288/01 od 10. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 17.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 344. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1251/02 od 3. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 171. AP 1742/06 Frančiška, Miroslav i Slavica Mojović 345. Osnovni sud u Foči je Presudom broj P-187/99 od 15. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 15. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 22.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.694 KM. 346. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3246/01 od 15. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 172. AP 1754/06 Boja, Bojan i Sanja Minić 347. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3992/98 od 8. juna 1999. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-946/99 od 1. juna 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 348. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2132/00 od 28. novembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 173. AP 1767/06 D. i R. M. 349. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-555/99 od 14. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 17. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 11.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 350. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4642/01 od 21. novembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 174. AP 1768/06 M.S. 351. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-736/99 od 3. aprila 2001. godine koja je postala pravosnažna 16. oktobra 2001. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 5.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 352. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5113/01 od 13. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 175. AP 1779/06 M. i C.S. 353. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-554/99 od 15. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 19. maja 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 10.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 354. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5024/01 od 19. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 176. AP 1780/06 M., M. i M.S. 355. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-556/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 21. marta 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 356. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5026/01 od 19. marta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 177. AP 1795/06 Ranko Krivošija 357. Osnovni sud u Višegradu je Presudom broj P-202/99 od 19. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 14. aprila 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 8.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 100 KM. 358. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4053/03 od 18. jula 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 178. AP 1796/06 Duško Bajić 359. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3454/99 od 23. januara 2001. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-436/01 od 3. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog ranjavanja tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 360. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1791/01 od 9. maja 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 179. AP 1811/06 M., Lj. i D.P. 361. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-398/99 od 28. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 3. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 362. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5546/01 od 25. marta 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 180. AP 1812/06 N., M. i M.J. 363. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-229/99 od 16. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 16. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 364. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6422/03 od 4. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 181. AP 1841/06 Z., B. i Lj.M. 365. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-560/99 od 30. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 15.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 366. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-2517/01 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 182. AP 1842/06 Z., D., V. i S.P. 367. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-426/99 od 7. augusta 2001. godine koja je postala pravosnažna obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 21.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 368. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4814/01 od 28. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 183. AP 1843/06 B.M. 369. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-427/99 od 21. februara 2001. godine koja je postala pravosnažna 7. juna 2001. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 6.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 370. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-4019/01 od 25. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 184. AP 1844/06 Divna, Violeta, Vedrana i Pero Smiljanić 371. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-3019/99 od 10. jula 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1379/00 od 20. oktobra 2001. godine i nakon što je revizija tužene odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-116/02 od 11. septembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 28.000 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 372. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-6955/03 od 18. maja 2004. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 185. AP 1863/06 Dragan Gerun 373. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj P-393/02 od 20. januara 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-155/03 od 26. maja 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 18.181,80 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 5.320 KM. 374. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5007/03 od 7. novembra 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 186. AP 1868/06 D., P. i P.B. 375. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-725/99 od 8. maja 2001. godine koja je postala pravosnažna 6. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 376. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3157/01 od 29. augusta 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 187. AP 1870/06 S., V., M. i M.K. 377. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-514/99 od 19. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 22. februara 2000. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 20.750 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 378. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-1004/01 od 12. oktobra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 188. AP 1871/06 R.T., D.J., J.T. M.T., Lj.K. i Z.K. 379. Osnovni sud u Srebrenici je Presudom broj P-82/00 od 13. marta 2001. godine koja je postala pravosnažna 20. aprila 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 31.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.050 KM. 380. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-58/02 od 1. aprila 2002. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 189. AP 1872/06 C.M., R.P., J.U., R.M. i J.S. 381. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-383/99 od 15. novembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 26.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 382. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-896/01 od 11. aprila 2003. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 190. AP 1873/06 Milena, Biljana i Zorana Kaldesić 383. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-575/99 od 20. januara 2001. godine koja je postala pravosnažna 5. januara 2001. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 384. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-5023/01 od 13. decembra 2001. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. 191. AP 1874/06 M., V. i O.A. 385. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj P-288/99 od 12. decembra 2000. godine koja je postala pravosnažna 11. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti srodnika koji je poginuo tokom rata isplati ukupan novčani iznos od 16.500 KM sa zakonskom kamatom do konačne isplate. 386. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3324/05 od 3. marta 2006. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda izvršenje nije provedeno. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 387. Apelanti smatraju da im je neprovođenjem rješenja o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih presuda povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješenja onemogućeno donošenjem Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret budžeta Republike Srpske na osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i na osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03; u daljnjem tekstu: Zakon o odlaganju), zatim Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04; u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04; u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Apelanti tvrde da im je ovim propisima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer kako navode "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama donositi zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravosnažnih presuda. 388. U apelacijama br. AP 1138/06, AP 1152/06, AP 1194/06, AP 1195/06, AP 1196/06, AP 1197/06, AP 1325/06 i AP 1354/06, apelanti se žale na povredu prava na nediskriminaciju kojeg garantira član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 389.Zakon o odlaganju od izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Član 1. Ovim zakonom odlaže se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata po osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 2. stav 2. Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih dejstava podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih dejstava u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine." 390.Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) "Član 1. Ovim zakonom privremeno se odlaže od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2. stav 1. alineje 1. i 4. Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine i to: - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine, - izvršne sudske odluke i druga akta na teret budžeta Republike Srpske. Član 3. stav 1. Privremeno odlaganje na osnovu ovog zakona, primjenjivat će se do donošenja zakona, kojima će se regulisati način izmirenja potraživanja iz Budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 391.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1. Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3. Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM.Š...Ć Član 4. Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine i to: Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukamaŠ...Ć isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovuŠ...Ćmaterijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona. Član 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. Član 19. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisat će se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog zakona. Š...Ć Član 20. Kamata na obaveze iz člana 18. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verifikovane na način propisan članom 19. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18. ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21. Obaveze iz člana 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Član 22. U smislu ovog Zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, koji je izdala Republika Srpska ili je izdat u ime Republike Srpske, u cilju izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni da- tum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim Zakonom predviđena, a koji ne može biti realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim Zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 392.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu), u relevantnom dijelu glasi: "Član 2. U članu 4. stav 1. tačka 4. mijenja se i glasi: 'Obaveze po izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u razdoblju od 20. juna 1996. do 31. augusta 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 KM, izuzev pravosnažnih sudskih odluka po osnovu stare devizne štednje koje će se regulisati posebnim zakonom i pravosnažnih sudskih odluka po osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su regulisane u poglavlju IV ovog zakona'. Član 3. U članu 6. stav 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzev kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. ovog Zakona'. Iza stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi: 'Kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snahu osnovnog Zakona'. Član 9. Stav 1. člana 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog Zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga'. Član 10. Član 21. mijenja se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5% 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom'. Član 12. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske". 393.Zakon o izvršnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 59/03 i 85/03) "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7. (1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva obezbijeđena za te namjene. Član 16. (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i provođenjem izvršenja prethodno snosi tražilac izvršenja. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršenja nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja. Član 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Član 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Član 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Član 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju. Član 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Član 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Član 231a. Primjena člana 231. Zakona odlaže se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulisati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)." 394.Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/05, stupio na snagu 7. jula 2005. godine) "Član 1. U članu 7. Zakona o izvršnom postupkuŠ...Ćposlije stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi: 'Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja.' Član 2. U članu 166. poslije stava 6. dodaje se novi stav 7. koji glasi: 'Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.' Član 3. Iza člana 229. dodaje se novi član 229a. koji glasi: 'Član 229a. Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama čl. 1. i 2. ovog zakona, a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona.' Član 4. Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Službenom glasniku Republike Srpske"." 395. UZakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 2. Š...ĆKamata na naknadu nematerijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć, otpisuje se u cijelosti. Član 3. Š...ĆKamata na naknadu materijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ćotpisuje se u cijelosti. Član 20. Naknada ratne štete, u smislu ovog zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike SrpskeŠ...Ć. Član 21. U pravosnažno okončanim predmetima izvršenja će se provoditi prema redoslijedu okončanja, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stava 1. ovog člana priznat će se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršenja i na troškove izvršenja." VI. Dopustivost 396. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti ove odluke, u pogledu navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. VII. Meritum 397. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je u odlukama AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja, utvrdio kršenje prava na imovinu i kršenje prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, jer je utvrđeno da zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. U odnosu na pravo na pristup sudu utvrđeno je da postoji kršenje, jer je aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda stavljanjem "pretjeranog tereta na pojedince", čime nije zadovoljen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 398. Ustavni sud konstatuje da je, nakon prijema apelacija u predmetima koji su obuhvaćeni ovom odlukom, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06 od 25. maja 2006. godine), koji je stupio na pravnu snagu 3. juna 2006. godine, a kojim su izmijenjene odredbe u pogledu roka dospijeća dugoročnih obveznica i kamata u odnosu na osnovni Zakon o unutrašnjem dugu iz 2004. godine. Naime, osnovnim Zakonom o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. jula 2004. godine, "ratna šteta" priznata je kao unutrašnji dug Republike Srpske. Zakon je također odredio da se potraživanja na osnovu "ratne štete", koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama moraju verificirati, a da će se nakon verifikacije obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća. Ovim Zakonom je također propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obavezu tužene (član 20). 399. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po ovom osnovu obračunavaju do 23. jula 2004. godine, dakle stupanja na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim Zakonom je određeno da će se nakon verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske, sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišnjom kamatom od 1,5% i isplatom u deset godišnjih rata počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa. Također je određeno da će iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama biti isplaćeni u cjelokupnom iznosu bez kamata. 400. Ustavni sud je u ranijim odlukama, koje je donio povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja, zaključio da se "ratna šteta" smatra imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete fizičkim i pravnim licima koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine i koja je priznata pravosnažnim sudskim odlukama i vansudskim poravnanjima. S obzirom da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu na isti način tretira "ratnu štetu", to se u pogledu obrazloženja pojma "ratna šteta" Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama u predmetima broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05), AP 464/04 od 17. februara 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05) i AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. 401. Analizirajući odredbe osnovnog Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, a kod odgovora na pitanje postoji li miješanje u prava apelanta na imovinu, Ustavni sud je u ranije donesenim odlukama (tačka 399. ove odluke), zaključio da se u pogledu primjene Zakona o odlaganju i Zakona o privremenom odlaganju,de factoradi o lišavanju imovine, a donošenjem Zakona o unutrašnjem dugu okontroli imovine, osim u dijelu koji se odnosi na kamate za koje jeexplicitepropisano da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti. Međutim, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu u članu 20. propisuje: "Zatezne kamate utvrđene sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga". Dakle, ovi iznosi kamata apelantima će biti obračunati po tačno utvrđenom modalitetu i do tačno određenog datuma, prema pravosnažnim sudskim presudama, u postupku verifikacije, iz čega proizlazi zaključak da je zadržan karakter kontrole imovine. 402. U odnosu na rok dospijeća od 35 godina Ustavni sud zapaža da se može očekivati da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima u okvirima zakonski predviđenog modaliteta, ali je na problem u vezi sa dugoročnom isplatom ukazao u svojim ranijim odlukama br. AP 288/03 i AP 464/04 u kojima je naveo da je"takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca"budući da je"i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, a koji je citiran u članu 18. citiranog zakona"stavljen pretjeran teret na pojedince. Osnovni razlog zbog kojeg je Ustavni sud zaključio da postoji pretjeran teret prema pojedincima je činjenica da je Zakonom o unutrašnjem dugu propisano da će se potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama biti izmirena emitovanjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu taj rok je smanjen na 35 godina, ali se ponovo opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana ko posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost njihove naplate i na taj način efektivno ostvariti svoja prava. Ustavni sud u konkretnom slučaju, i pored izmjena koje je ustanovio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, ne nalazi razloge zbog kojih bi izmijenio već izneseno stanovište u odlukama koje je ranije donio (vidi tačku 399. ove odluke), te ostaje kod zaključka da ni ovim zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 403. U pogledu navoda u pojedinim apelacijama o kršenju i drugih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno razmatrati, te se u tom dijelu poziva na obrazloženje odluka o dopustivosti i meritumu (vidi tačku 399. ove odluke). VIII. Zaključak 404. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenja prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima provođenje pravomoćnih sudskih odluka, čime krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 405. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 406. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 948/06, rješavajući apelacijuLovačkoga društva "Jarebica" Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaLovačkoga društva "Jarebica" Mostar. Utvrđuje se da su prekršeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj Ps-65/99. Odbija se kao neutemeljena apelacijaLovačkoga društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. rujna 2004. godine u odnosu na ostale navode u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaLovačkoga društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. rujna 2004. godine u odnosu na pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je očigledno(prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lovačko društvo "Jarebica" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnijelo je 27. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-884/04 od 24. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-36/04 od 22. rujna 2004. godine, te zbog duljine trajanja postupka koji je okončan pobijanim presudama, koji se pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodio u predmetu broj Ps-65/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od sudionika u postupku Gradske općine Mostar - Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. travnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda i da dostavi na uvid spis broj Ps-65/99. 3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. travnja 2006. godine, tužena 5. svibnja 2006. godine, a Općinski sud je dostavio traženi spis na uvid 11. lipnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. srpnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 3. prosinca 1998. godine protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja i predaje u posjed, kojom je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi nositelj prava uporabe na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište na Carini površine 104m², upisanoj u zk.ul. br. 1339 k.o. Mostar, što je tužena dužna trpjeti i priznati, pa, slijedeći navedeno, predati apelantu u isključivi posjed upitnu nekretninu ukupne površine 376m², prema skici vještaka geodeta, uz troškove parničnog postupka i pod prijetnjom prinudne ovrhe. Općinski sud je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučio Presudom broj Ps-65/99 od 6. veljače 2004. godine tako što je udovoljeno apelantovom zahtjevu osim u dijelu koji je odbijen kao neutemeljen, tj. u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tužena preda u posjed zgradu površine 105m², budući da zgrada nije zatečena na mjestu događaja jer je srušena. 7. Postupajući povodom apelantove tužbe od 3. prosinca 1998. godine, tadašnji Viši sud Mostar tužbu je poslao tuženoj radi odgovora 9. prosinca 1998. godine, a prvo ročište je zakazano za 8. veljaču 1999. godine na kojem su od apelanta zatraženi podaci o tomu tko je nositelj prava uporabe u "sadašnjem razdoblju". Rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. Podneskom od 3. ožujka 1999. godine apelant je dostavio tražene podatke i zatražio da se zakaže rasprava. Novo ročište je zakazano za 16. lipanj 1999. godine na kojem su prihvaćeni prijedlozi tužene o provedbi dokaza, pa je rasprava ponovno odgođena na neodređeno vrijeme. Nakon uspostave Kantonalnog suda Mostar, cio spis, koji se vodio pod brojem Ps-333/98, dostavljen je 23. srpnja 1999. godine Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, na dalji postupak. Ovaj sud je nakon dvije godine i šest mjeseci 26. veljače 2002. godine dopisom od tužene zatražio podatke o upitnim nekretninama, u svezi sa okolnosti njihovog pretvaranja u prostor za parkiranje. Ročište pred ovim sudom je zakazano nakon skoro tri godine od dana dostave spisa, tj. 11. travnja 2002. godine, na kojem je tužena ponudila apelantu da mu se na ime prijepornoga zemljišta isplati naknada cijene, jer zemljište ima veliki značaj za tuženu, zbog čega je apelant zatražio rok za očitovanje. Na istom ročištu Općinski sud je odlučio da dopisom od Općinske službe za stambene i komunalne poslove Općine Mostar zatraži podatke o tomu jesu li nekretnine, opisane u tužbi a upisane na apelantovo ime, pretvorene u parkiralište, te jesu li dane JP "Komos" na upravljenje iako ta činjenica nije bila upitna. Glede ovog dopisa je urgirano 28. svibnja, 2. srpnja, 12. kolovoza, 9. rujna, 2. listopada i 21. studenoga 2002. godine. Rasprava od 2. dprosinca 2002. godine, na prijedlog tužene, radi ponude apelantu poslovnog prostora na nekom drugom mjestu, odgođena je na neodređeno vrijeme. Nova rasprava, zakazana za 25. veljaču 2003. godine, odgođena je, jer tužena nije dostavila traženu dokumentaciju, a usvojen je apelantov prijedlog da se provedu dokazi uviđajem na mjestu događaja uz vještačenje vještaka geodeta. Sud je 1. travnja 2003. godine pozvao apelanta da na ime troškova vještačenja izvrši uplatu. Urgencija je ponovljena 5. svibnja 2003. godine, a 27. kolovoza 2003. godine sud je donio rješenje kojim je odredio da se izvrši uviđaj na mjestu događaja 9. rujna 2003. godine. Zbog toga što nijev došao geodet, uviđaj je zakazan za 3. listopad 2003. godine, kada je i obavljen, a vještaku je naloženo da u roku od 20 dana sačini pismeni nalaz i mišljenje uz skicu mjesta događaja. Na ročištu od 2. prosinca 2003. godine je konstatirano da je na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da će se navedeno ročište provesti kao pripremno. Određeno je koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi zakazanoj za 25. prosinac 2003. godine, koja je i održana a nastavljena 15. siječnja 2004. godine. U nastavku glavne rasprave dodatno je saslušan vještak u svezi sa okolnosti statusa prijepornog zemljišta. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Prvostupanjska epena presuda je donesena 6. veljače 2004. godine. 8. Povodom priziva tužene cio spis prvostupanjskog suda je dostavljen Kantonalnom sudu 15. ožujka 2004. godine, a drugostupanjska presuda broj Pž-36/04 je donesena 22. rujna 2004. godine, dakle, nakon 6 mjeseci. Odlučujući o prizivu, Kantonalni sud je priziv uvažio, pobijanu prvostupanjsku presudu preinačio i presudio:"Odbacuje se zahtjev tužitelja (apelanta) za utvrđenje da je isključivi nositelj prava uporabe na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište u Carini, površine 104m², iz z.k. ul. broj 1339 k.o. Mostar, te mu je tužena dužna priznati i trpjeti prednje utvrđenje. Odbija se tužiteljev (apelantov) zahtjev da se obveže tužena da mu preda u posjed nekretninu označenu kao k.č. broj 3066 k.o. Mostar I, ukupne površine 376m², prema skici vještaka geodeta koja je proglašena sastavnim dijelom presude, te da je tužena dužna tužitelju (apelantu) da naknadi 2.624,00 KM troškova parničnog postupka." 9. U obrazloženju presude taj sud je istaknuo da je priziv utemeljen, jer je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je, prema zk. ulošku broj 1339 k.o. Mostar, apelant evidentiran kao isključivi nositelj prava uporabe na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, pa nije imao nikakvog pravnog interesa tražiti da se ta činjenica utvrdi (članak 54. stavak 2. ZPP), te je prvostupanjski sud u tome dijelu tužbu trebao odbaciti (članak 67. stavak 1. točka 7 ). Zbog toga je Kantonalni sud u dijelu zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava uporabe tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se iz skice vještaka geodeta vidi da se katastarska parcela broj 3066 (prema novom premjeru) sastoji od katastarskih parcela broj 33/84, 33/85, 33/86 i 33/114 (prema starom premjeru), pa obzirom da sud ne razdvaja parcele prema novom i starom premjeru, to je stvorilo nejasnoće u presudi i dispozitiv prvostupanjske presude učinilo nejasnim i kontradiktornim. Osim navedenog, Općinski sud je primijenio odredbu članka 43. Zakona o vlasničkim odnosima prema kojoj vlasnik može zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, ali vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičnoj vlasti tuženog. Iz stanja spisa, međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne proizlazi da je apelant bio vlasnik prijeporne parcele, niti da se ona nalazi u faktičnoj vlasti tužene. Obzirom da je među strankama nepobitno da upitnu parcelu drži JP "Komos" Mostar na zakonit način (na temelju valjane odluke tužene), a ne tužena, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužena i nije pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu koje je privedeno namjeni, jer je na njemu napravljen parking, pa bi apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu u smislu odredbe članka 90. Zakona o građevinskom zemljištu pod uvjetom da dokaže svoju aktivnu legitimaciju. 10. Apelant je 27. listopada 2004. godine protiv presude Kantonalnog suda uložio reviziju, a 4. travnja 2005. godine je dopunio. Općinski sud je 17. studenog 2004. godine, putem Kantonalnog suda, cio spis uputio Vrhovnom sudu, a 18. travnja 2005. godine dopunu revizije. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-884/04 od 24. siječnja 2006. godine kojom je apelantovu reviziju odbio. Navedenom presudom Vrhovni sud je obrazložio da je odluka drugostupanjskog suda pravilna i zakonita, te je ponovio zaključke Kantonalnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prije svega, zbog prekoračenja razumnog roka trajanja postupka koji se vodio pred redovitim sudovima, kao segmentu ovog prava, a potom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, iz pobijanih odluka, prema apelantovom mišljenju, proizlazi "da su urbanim sredinama potrebniji prostori za parkiranje vozila nego za okupljanje građana - lovaca u obavljanju društvenokorisnih poslova". Povredu ovog prava apelant vidi u tomu što je prvostupanjska presuda preinačena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a da za preinačenje nisu dani jasni razlozi. Apelant, također, navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ali ove povrede posebice ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je pobio navode iz apelacije, ističući da taj sud ostaje pri razlozima navedenim u presudi koja je donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. 13. Kantonalni sud u svojem odgovoru na apelaciju je istaknuo da se radi o "jednom neozbiljnom apelantovom aktu" koji je svjestan neutemeljenosti svojeg zahtjeva, navodeći da ostaje pri razlozima navedenim u presudi. 14. Općinski sud, osim što je na uvid dostavio traženi spis, nije dao odgovor na apelaciju glede duljine trajanja postupka pred tim sudom. 15. Tužena je, također, pobila navode iz apelacije, navodeći da niti jedno od navedenih apelantovih prava nije povrijeđeno. Smatra da postupak nije trajao nerazumno dugo, jer je od podnošenja tužbe, 3. prosinca 1998. godine, promijenjena nadležnost za postupanje u gospodarskim sporovima, pa je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku, tako da trajanje postupka nije produljeno bilo čijom krivnjom ili namjerom, a niti nezakonitim postupanjem. Smatra da su pobijene odluke donesene pravilno, jer je apelant tužbom tražio da se u sudbenom postupku utvrdi da postoje prava koja je već imao i koja mu nitko nije pobijao, iz čega proizlazi da je cijeli postupak bespotrebno vođen, pa je predloženo da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 319. Presuda se mora izraditi u roku od osam dana od donošenja. Š...Ć Članak 336. stavak 2. točka 13. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobitoŠ...Ćako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava ili zapisnika." 17. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 54. st. 1. i 2. (1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave; (2) Takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Članak 67. stavak 1. točka 7. (1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 7) da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje zahtjeva za utvrđenje; Članak 147. Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebito stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Članak 224. toč. 4. i 5. Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave: 4) ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu, ili 5) preinačiti prvostupanjsku presudu. Članak 229. točka 2. Drugostupanjski sud će, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostupanjskim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostupanjskoj presudi;" VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i na pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 21. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva'kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkajuprima facie dokazi koji, dostatno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud,Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka brojAP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti brojAP 640/04od 13. rujna 2005. godine, i Europski sud,Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulatprotiv Mađarske,presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. U predmetnom slučaju apelant smatra da su pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje povrijeđena zbog postupanja Kantonalnog suda koji je pogrešno utvrdio činjeničnio stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u dijelu kojim je traženo utvrđenje prava uporabe tužbu odbacio, a u dijelu predaje u posjed odbio, čime nije udovoljeno apelantovom zahtjevu. Apelant smatra, iako to eksplicitno ne navodi, da su mu, zbog toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, prekršena navedena prava, ali tvrdnje o povredi tih prava uopće ne obrazlaže. 24. Naime, apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerojatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Paušalni navodi su utemeljeni na apelantovom nezadovoljstvu donesenim odlukama. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. 25. U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjka dokaza koji, dostatno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dostatno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti brojAP 373/04 od 18. svibnja 2005. godine). 26. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i da je apelant naveo konkretne radnje ili propuste javnih vlasti, a ne samo iskazao nezadovoljstvo donesenim odlukama redovitih sudova i izrekao paušalne tvrdnje o kršenju njegovih ljudskih prava, njegova apelacija, u odnosu na tvrdnje o povredi prava na život i prava na mirno okupljanje i udruživanje, morala bi biti odbačena kao nedopustiva. Naime, pojedina ljudska prava i slobode, garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, mogu pripadati samo fizičkim osobama. Upravo pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje pripadaju samo građanima kao pojedincima, a ne kolektivitetima kao što je apelant. Budući da navedena dva prava uopće apelantu ne pripadaju, onda ona u odnosu na apelanta ne mogu ni biti povrijeđena. 27. Imajući u vidu izneseno u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud je dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i prava na mirno okupljanje i udruživanje iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie)neutemeljen. 28. Glede dijela apelacije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da je predmet pobijanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-884/04 od 24. siječnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 27. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se, u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, žali i na "suđenje u razumnom roku" kao sastavni dio ovog prava. Naime, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudbenog postupka, odnosno zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. 31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š…Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 32. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Općinskog suda broj Ps-65/99 kako bi ispitao je li u konkretnom slučaju poštivano pravo na "suđenje u razumnom roku", onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Razdoblje koje se uzima u obzir 33. Apelant je 3. prosinca 1998. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja i predaje u posjed. Nakon uspostave Kantonalnog suda, cio spis je dostavljen Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, 23. srpnja 1999. godine koji je, odlučujući o tužbi i iznesenom zahtjevu, donio presudu 6. veljače 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu, presudu donio 22. rujna 2004. godine, a Vrhovni sud odlučujući o reviziji 24. siječnja 2006. godine. Dakle, cio postupak povodom tužbe apelanta trajao je sedam godina. b) Složenost predmeta 34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se tiče utvrđenja i predaje u posjed nekretnina. Imajući u vidu činjenicu da su uz tužbu dostavljeni dokazi-zemljišnoknjižni izvaci, te da je, osim tih dokaza, trebalo provesti dokaz vještačenjem vještaka geodeta uz uviđaj na mjestu događaja, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom predmetu. c) Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud zapaža da je, u razdoblju od 1998. godine do donošenja prvostupanjske presude, prvostupanjski sud zakazao 9 ročišta, te da je apelant posredstvom opunomoćenika pristupio svakom. Ustavni sud, također, zapaža da ni apelant ni njegov opunomoćenik nisu prigovarali što su se rasprave često odgađale na neodređeno vrijeme, te da u razdoblju od dvije godine i šest mjeseci, koliko je najdulje trajalo razdoblje neaktivnosti suda između dviju rasprava, nisu podnescima ili na drugi način inzistirali da se ubrzaju aktivnosti suda. Ustavni sud smatra da je ovakvo ponašanje apelantovog opunomoćenika u određenoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka, ali će zaključak o tomu je li taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova. d) Ponašanje sudova 36. Ustavni sud primjećuje da je sud od 9 zakazanih rasprava četiri puta raspravljanje odgodio na neodređeno vrijeme, da je od prve rasprave 8. veljače 1999. godine, kada je apelantovom opunomoćeniku naloženo da dostavi podatke u svezi sa okolnosti sadašnjeg nositelja prava uporabe na upitnim nekretninama, i nakon ispunjenja te obveze, do zakazivanja nove rasprave proteklo razdoblje od dvije godine i šest mjeseci u kojem sud nije uradio niti jednu radnju u postupku. Potom, od rasprave održane 11. travnja 2002. godine, na kojoj je sud odlučio zatražiti podatke od Općinske službe za stambene i komunalne poslove u svezi sa okolnosti je li upitno zemljište pretvoreno u prostor za parkiranje, što je nepobitna činjenica, šest puta urgirano povodom istog dopisa a rasprava nije zakazivana 8 mjeseci. Tek je na raspravi održanoj 25. veljače 2003. godine usvojen apelantov prijedlog da se u svrhu identifikacije nekretnine iziđe na mjesto događaja, obavi uviđaj uz sudjelovanje vještaka geodeta, zbog čega je sud raspravu ponovno odgodio na neodređeno vrijeme i 1. travnja 2003. godine pozvao apelanta da na ime vještačenja uplati određeni novčani iznos. Nakon ispunjenja ove obveze, rješenjem suda od 27. kolovoza 2003. godine, dakle, nakon proteka šest mjeseci, određen je uviđaj za 9. rujan 2003. godine, koji nije obavljen zbog izostanka uredno pozvanog vještaka. Na raspravi od 2. prosinca 2003. godine konstatirano je da je na snagu stupio novi ZPP zbog čega je to ročište održano kao pripremno i određeno koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 25. prosinca 2003. godine i nastavljena 15. siječnja 2004. godine na kojoj je dodatno saslušan vještak u svezi sa okolnosti pojašnjenja pismenog nalaza i mišljenja, a 6. veljače 2004. godine donesena je prvostupanjska presuda, dakle, nakon pet godina vođenja postupka glede apelantove tužbe. Cio predmet povodom priziva je dostavljen Kantonalnom sudu 3. ožujka 2004. godine, koji je odlučujući o prizivu predmet riješio za šest mjeseci, dakle, u roku koji se može smatrati razumnim. Vrhovni sud je povodom uložene revizije predmet riješio za godinu dana, što, također, nije nerazumno dugo razdoblje. 37. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je sveukupnim načinom vođenja konkretnog postupka Općinski sud značajno doprinio odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju. Prigodom usporedbe apelantovog i doprinosa Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da, iako je apelant svojim ponašanjem u izvjesnom dijelu doprinio trajanju konkretnog postupka, doprinos Općinskog suda je znatno veći, osobito uzimajući u obzir činjenicu da je od podnošenja tužbe, 3. prosinca 1998. godine, do donošenja prvostupanjske presude postupak trajao pet godina, pri nepobitnim činjenicama u svezi sa sadašnjom uporabom prijeporne nekretnine i upisanim pravom uporabe u zemljišnim knjigama. Općinski sud za svoje propuste nije ponudio bilo kakvo obrazloženje, a Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se razdoblje odlučivanja u konkretnom parničnom postupku nikako ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u razdoblju od četiri godine i sedam mjeseci može, najvećim dijelom, staviti na teret Općinskom sudu, a da Općinski sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se poduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju, a apelant nije iznio zahtjev za kompenzaciju. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 40. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer, kako tvrdi apelant, Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu, a samim tim je "preinačio i utvrđeno činjenično stanje, uz navođenje iste zakonske odredbe koju je primijenio i prvostupanjski sud ali bez uvida u svu ponuđenu dokumentaciju iz koje je vidljivo da je apelant vlasnik i posjednik upitnih nekretnina". U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i drugo). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje u svezi sa okolnosti da je apelant na upitnim nekretninama evidentiran kao isključivi nositelj prava uporabe, pa nije imao nikakvog pravnog interesa tražiti da se ta činjenica utvrdi u sudbenom postupku, zbog čega je u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačio i tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio zahtjeva, Kantonalni sud je, također, dao jasno obrazloženje, smatrajući da u konkretnom predmetu nije mogao biti primijenjen članak 43. Zakona o vlasničkim odnosima pri nepobitnoj činjenici da treći pravni subjekt - JP "Komos" Mostar drži u posjedu predmetnu nekretninu, a ne tužena, obzirom da je uvjet za primjenu navedene zakonske norme da vlasnik dokaže svoje vlasništvo na stvari čiji povrat traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. U konkretnom slučaju niti jedna od ovih činjenica nije dokazana, pa je zahtjev za predaju u posjed odbijen. Dakle, Kantonalni sud je prigodom preinačenja prvostupanjske presude dao jasne, potpune i logične razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili diskriminacijskim, niti predstavljaju kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Vrhovni sud je, također, odbijajući apelantovu reviziju, dao valjano obrazloženje zbog čega je presudu Kantonalnog suda ocijenio pravilnom i zakonitom, smatrajući da su razlozi dani u navedenoj presudi jasni, pravilni i potpuni. 42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, pa Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je parnični postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđenja i predaje u posjed trajao sedam godina do donošenja pravomoćne presude, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka može se, najvećim dijelom, pripisati ponašanju nadležnog prvostupanjskog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za nerazumno dugo trajanje postupka. Međutim, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kada su sudovi ispunili svoju obvezu i u svojim odlukama iznijeli potpune, jasne, logične i pravilne razloge na kojima su njihove odluke utemeljene, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 45. Na temelju članka 16. stavak 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 948/06, rješavajući apelacijuLovačkog društva "Jarebica" Mostar, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostar. Utvrđuje se da su prekršeni članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Mostaru u predmetu broj Ps-65/99. Odbija se kao neosnovana apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na ostale navode u vezi sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno(prima facie)neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Lovačko društvo "Jarebica" Mostar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 27. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine, te zbog dužine trajawa postupka koji je okončan osporenim presudama, koji se pred Opštinskim sudom Mostar (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) vodio u predmetu broj Ps-65/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te od učesnika u postupku Gradske opštine Mostar - Stari grad (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Opštinskog suda i da dostavi na uvid spis broj Ps-65/99. 3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. aprila 2006. godine, tužena 5. maja 2006. godine, a Opštinski sud je dostavio traženi spis na uvid 11. juna 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. jula 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 3. decembra 1998. godine protiv tužene podnio tužbu radi utvrđewa i predaje u posjed, kom je tražio da se utvrdi da je apelant iskqučivi nosilac prava korišćewa na nepokretnosti označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište na Carini površine 104m², upisanoj u zk.ul. br. 1339 k.o. Mostar, što je tužena dužna da trpi i prizna, pa, slijedeći navedeno, preda apelantu u iskqučivi posjed spornu nepokretnost ukupne površine 376m², shodno skici vještaka geometra, uz troškove parničkog postupka i pod prijetwom prinudnog izvršewa. Opštinski sud je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučio Presudom broj Ps-65/99 od 6. februara 2004. godine tako što je udovoljeno apelantovom zahtjevu osim u dijelu koji je odbijen kao neosnovan, tj. u dijelu u kom je apelant tražio da mu tužena preda u posjed zgradu površine 105m², budući da zgrada nije zatečena na mjesta događaja jer je srušena. 7. Postupajući povodom apelantove tužbe od 3. decembra 1998. godine, tadašwi Viši sud Mostar tužbu je poslao tuženoj radi odgovora 9. decembra 1998. godine, a prvo ročište je zakazano za 8. februar 1999. godine na kom su od apelanta zatraženi podaci o tome ko je nosilac prava korišćewa u "sadašnjem periodu". Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme. Podneskom od 3. marta 1999. godine apelant je dostavio tražene podatke i zatražio da se zakaže rasprava. Novo ročište je zakazano za 16. juni 1999. godine na kom su prihvaćeni predlozi tužene o sprovođenju dokaza, pa je rasprava ponovo odložena na neodređeno vrijeme. Nakon uspostavljanja Kantonalnog sudaMostar, cio spis, koji se vodio pod brojem Ps-333/98, dostavljen je 23. jula 1999. godine Opštinskom suduIIMostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, na daqi postupak. Ovaj sud je nakon dvije godine i šest mjeseci 26. februara 2002. godine dopisom od tužene zatražio podatke o spornim nepokretnostima, u vezi sa okolnosti wihovog pretvarawa u prostor za parkiranje. Ročište pred ovim sudom je zakazano nakon skoro tri godine od dana dostavljanja spisa, tj. 11. aprila 2002. godine, na kom je tužena ponudila apelantu da mu se na ime spornog zemqišta isplati naknada cijene, jer zemqište ima veliki značaj za tuženu, zbog čega je apelant zatražio rok za očitovanje. Na istom ročištu Opštinski sud je odlučio da dopisom od Opštinske službe za stambene i komunalne poslove Opštine Mostar zatraži podatke o tome da li su nepokretnosti, opisane u tužbi a upisane na apelantovo ime, pretvorene u parkiralište, te da li su date JP "Komos" na upravljenje iako ta činjenicanije bila sporna. Povodom ovog dopisa je urgirano 28. maja, 2. jula, 12. avgusta, 9. septembra, 2. oktobra i 21. novembra 2002. godine. Rasprava od 2. decembra 2002. godine, na predlog tužene, radi ponude apelantu poslovnog prostora na nekom drugom mjestu, odložena je na neodređeno vrijeme. Nova rasprava, zakazana za 25. februar 2003. godine, odložena je, jer tužena nije dostavila traženu dokumentaciju, a usvojen je apelantov predlog da se sprovedu dokazi uviđajem na mjestu događaja uz vještačenje vještaka geometra. Sud je 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime troškova vještačewa izvrši uplatu. Urgencija je ponovljena 5. maja 2003. godine, a 27. avgusta 2003. godine sud je donio rješenje kojim je odredio da se izvrši uviđaj na mjestu događaja 9. septembra 2003. godine. Zbog nedolaska geometra, uviđaj je zakazan za 3. oktobar 2003. godine, kada je i obavljen, a vještaku je naloženo da u roku od 20 dana sačini pismeni nalaz i mišljenje uz skicu mjesta događaja. Na ročištu od 2. decembra 2003. godine je konstatovano da je na snagu stupio novi Zakon o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), te da će se navedeno ročište sprovesti kao pripremno. Određeno je koji će se dokazi sprovesti na glavnoj raspravi zakazanoj za 25. decembar 2003. godine, koja je i održana a nastavljena 15. januara 2004. godine. U nastavku glavne rasprave je dodatno saslušan vještak u vezi sa okolnosti statusa spornog zemqišta. Prvostepena presuda je donesena 6. februara 2004. godine. 8. Povodom žalbe tužene cio spis prvostepenog suda je dostavljen Kantonalnom sudu 15. marta 2004. godine, a drugostepena presuda broj Pž-36/04 je donesena 22. septembra 2004. godine, dakle, nakon 6 mjeseci. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je žalbu uvažio, osporenu prvostepenu presudu preinačio i presudio:"Odbacuje se zahtjev tužioca (apelanta) za utvrđenje da je iskqučivi nosilac prava korišćewa na nepokretnosti označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište u Carini, površine 104m², iz z.k. ul. broj 1339 k.o. Mostar, te mu je tužena dužna da prizna i trpi prednje utvrđenje. Odbija se tužiočev (apelantov) zahtjev da se obaveže tužena da mu preda u posjed nepokretnost označenu kao k.č. broj 3066 k.o. MostarI, ukupne površine 376m², shodno skici vještaka geometra koja je proglašena sastavnim dijelom presude, te da je tužena dužna tužiocu (apelantu) da naknadi 2.624,00 KM troškova parničkog postupka." 9. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je žalba osnovana, jer je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je, prema zk. ulošku broj 1339 k.o. Mostar, apelant evidentiran kao iskqučivi nosilac prava korišćewa na nepokretnosti označenoj kao k.č. broj 33/86, pa nije imao nikakvog pravnog interesa da traži da se ta činjenica utvrdi (član 54 stav 2 ZPP), te je prvostepeni sud u tom dijelu tužbu trebalo da odbaci (član 67 stav 1 tačka 7 ). Zbog toga je Kantonalni sud u dijelu zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava korišćewa tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio, Kantonalni sud je ocijenio da je Opštinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se iz skice vještaka geometra vidi da se katastarska parcela broj 3066 (prema novom premjeru) sastoji od katastarskih parcela broj 33/84, 33/85, 33/86 i 33/114 (prema starom premjeru), pa s obzirom na to da sud ne razdvaja parcele prema novom i starom premjeru, to je stvorilo nejasnoće u presudi i dispozitiv prvostepene presude učinilo nejasnim i kontradiktornim. Osim navedenog, Opštinski sud je primijenio odredbu člana 43 Zakona o sopstveničkim odnosima shodno kojoj sopstvenik možeda zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari, ali sopstvenik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iz stawa spisa, međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne proizlazi da je apelant bio vlasnik sporne parcele, niti da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. S obzirom na to da je među strankama nesporno da spornu parcelu drži JP "Komos" Mostar na zakonit način (na osnovu valjane odluke tužene), a ne tužena, shodno mišljenju Kantonalnog suda, tužena i nije pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud zakqučuje da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemqištu koje je privedeno namjeni, jer je na njemu napravljen parking, pa bi apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu u smislu odredbe člana 90 Zakona o građevinskom zemqištu pod uslovom da dokaže svoju aktivnu legitimaciju. 10. Apelant je 27. oktobra 2004. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, a 4. aprila 2005. godine je dopunio. Opštinski sud je 17. novembra 2004. godine, putem Kantonalnog suda, cio spis uputio Vrhovnom sudu, a 18. aprila 2005. godine dopunu revizije. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine kom je apelantovu reviziju odbio. Navedenom presudom Vrhovni sud je obrazložio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te je ponovio zakqučke Kantonalnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prije svega, zbog prekoračewa razumnog roka trajawa postupka koji se vodio pred redovnim sudovima, kao segmentu ovog prava, a zatim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, iz osporenih odluka, shodno apelantovom mišljenju, proizilazi "da su urbanim sredinama potrebniji prostori za parkiranje vozila nego za okupljanje građana - lovaca u obavljanju društvenokorisnih poslova". Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je prvostepena presuda preinačena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnogstawa i pogrešne primjene materijalnog prava, a da za preinačenje nisu dati jasni razlozi. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz članaII/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali ove povrede posebno ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da taj sud ostaje pri razlozima navedenim u presudi koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 13. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju je istakao da se radi o "jednom neozbiqnom apelantovom aktu" koji je svjestan neosnovanosti svog zahtjeva, navodeći da ostaje pri razlozima navedenim u presudi. 14. Opštinski sud, osim što je na uvid dostavio traženi spis, nije dao odgovor na apelaciju u pogledu dužine trajawa postupka pred tim sudom. 15. Tužena je, takođe, osporila navode iz apelacije, navodeći da niti jedno od navedenih apelantovih prava nije povrijeđeno. Smatra da postupak nije trajao nerazumno dugo, jer je od podnošewa tužbe, 3. decembra 1998. godine, promijenjena nadležnost za postupanje u privrednim sporovima, pa je stupio na snagu novi Zakon o parničkom postupku, tako da trajanje postupka nije produženo bilo čijom krivicom ili namjerom, a niti nezakonitim postupanjem. Smatra da su osporene odluke donesene pravilno, jer je apelant tužbom tražio da se u sudskom postupku utvrdi da postoje prava koja je već imao i koja mu niko nije osporavao, iz čega proizilazi da je cijeli postupak bespotrebno vođen, pa je predloženo da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničkom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 319 Presuda mora da se izradi u roku od osam dana od donošewa. Š...Ć Član 336 stav 2 tačka 13 (2) Bitna povreda odredbiparničkog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispita, a naročitoŠ...Ćako presuda nema uopšte razloga, ili u woj nisu navedeni razlozi oodlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih isprava ili zapisnika." 17. UZakonu o parničkom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član54st.1i2 (1) Tužilac može u tužbi da traži da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave; (2) Takva tužba može da se podigne kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelostizahtjeva za činjenje iz istog odnosa. Član 67 stav 1 tačka 7 (1) Nakon prethodnog ispitivawa tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje zahtjeva za utvrđenje; Član 147 Sud može, na predlog stranke, da odredi izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđewa ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 224 tač. 4 i 5 Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 4) da ukine prvostepenu presudu i odbaci tužbu, ili 5) da preinači prvostepenu presudu. Član 229 tačka 2 Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom dapreinači prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i indirektno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;" VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije i na pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz članaII/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 21. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkajuprima faciedokazi koji, dovoqno jasno, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanekprotiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka brojAP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti brojAP 640/04od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud,Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulatprotiv Maxarske,presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. U predmetnom slučaju apelant smatra da su pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje povrijeđena zbog postupawa Kantonalnog suda koji je pogrešno utvrdio činjeničnio stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te preinačio prvostepenu presudu tako što je u dijelu kojim je traženo utvrđenje prava korišćewa tužbu odbacio,audijelu predaje u posjed odbio, čime nije udovoljeno apelantovom zahtjevu. Apelant smatra, iako to eksplicitno ne navodi, da su mu, zbog toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, prekršena navedena prava, ali tvrdnje o povredi tih prava uopšte ne obrazlaže. 24. Naime, apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Paušalni navodi su zasnovani na apelantovom nezadovoqstvu donesenim odlukama. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoqstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. 25. U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatovao da apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawka dokaza koji, dovoqno jasno, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoqno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti brojAP 373/04od 18. maja 2005. godine). 26. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i da je apelant naveo konkretne radnje ili propuste javnih vlasti, a ne samo iskazao nezadovoqstvo donesenim odlukama redovnih sudova i izrekao paušalne tvrdnje o kršenju njegovih qudskih prava, njegova apelacija, u odnosu na tvrdnje o povredi prava na život i prava na mirno okupljanje i udruživanje, morala bi da bude odbačena kao nedopustiva. Naime, pojedina qudska prava i slobode, garantovani Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, mogu da pripadaju samo fizičkim licima. Upravo pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje pripadaju samo građanima kao pojedincima, a ne kolektivitetima kao što je apelant. Budući da navedena dva prava uopšte apelantu ne pripadaju, onda ona u odnosu na apelanta ne mogu ni biti povrijeđena. 27. Imajući u vidu izneseno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije i prava na mirno okupljanje i udruživanje iz članaII/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie)neosnovan. 28. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavawa apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se, u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, žali i na "suđenje u razumnom roku" kao sastavni dio ovog prava. Naime, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudskog postupka, odnosno zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. 31. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š…Ć" 32. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Opštinskog suda broj Ps-65/99 kako bi ispitao da li je u konkretnom slučaju poštivano pravo na "suđenje u razumnom roku", onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Period koji se uzima u obzir 33. Apelant je 3. decembra 1998. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv tužene radi utvrđewa i predaje u posjed. Nakon uspostavljanja Kantonalnog suda, cio spis je dostavljen Opštinskom suduIIMostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, 23. jula 1999. godine koji je, odlučujući o tužbi i iznesenom zahtjevu, donio presudu 6. februara 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, presudu donio 22. septembra 2004. godine, a Vrhovni sud odlučujući o reviziji 24. januara 2006. godine. Dakle, cio postupak povodom tužbe apelanta trajao je sedam godina. b) Složenost predmeta 34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničkom postupku koji se tiče utvrđewa i predaje u posjed nepokretnosti. Imajući u vidu činjenicu da su uz tužbu dostavljeni dokazi-zemqišnokwižni izvodi, te da je, osim tih dokaza, trebalo sprovesti dokaz vještačenjem vještaka geometra uz uviđaj na mjestu događaja, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. c) Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud zapaža da je, u periodu od 1998. godine do donošewa prvostepene presude, prvostepeni sud zakazao 9 ročišta, te da je apelant posredstvom punomoćnika pristupio svakom. Ustavni sud, takođe, zapaža da ni apelant ni njegov punomoćnik nisu prigovarali što su se rasprave često odlagale na neodređeno vrijeme, te da u periodu od dvije godine i šest mjeseci, koliko je najduže trajao period neaktivnosti suda između dviju rasprava, nisupodnescima ili na drugi način insistirali da se ubrzaju aktivnosti suda. Ustavni sud smatra da je ovakvo ponašanje apelantovog punomoćnika u određenoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka, ali će zakqučak o tome da li je taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašawa sudova. d) Ponašanje sudova 36. Ustavni sud primjećuje da je sud od 9 zakazanih rasprava četiri puta raspravljanje odložio na neodređeno vrijeme, da je od prve rasprave 8. februara 1999. godine, kada je apelantovom punomoćniku naloženo da dostavi podatke u vezi sa okolnosti sadašnjeg nosioca prava korišćewa na spornim nepokretnostima, i nakon ispunjenja te obaveze, do zakazivawa nove rasprave protekao period od dvije godine i šest mjeseci u kom sud nije uradio niti jednu radnju u postupku. Zatim, od rasprave održane 11. aprila 2002. godine, na kojoj je sud odlučio da zatraži podatke od Opštinske službe za stambene i komunalne poslove u vezi sa okolnosti da li je sporno zemqište pretvoreno u prostor za parkiranje, što je nesporna činjenica, šest puta urgiranopovodom istog dopisa a rasprava nije zakazivana 8 mjeseci. Tek je na raspravi održanoj 25. februara 2003. godine usvojen apelantov predlog da se radi identifikacije nepokretnosti iziđe na mjesto događaja, obavi uviđaj uz učestvovanje vještaka geometra, zbog čega je sud raspravu ponovo odložio na neodređeno vrijeme i 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime vještačewa uplati određeni novčani iznos. Nakon ispunjenja ove obaveze, rješenjem suda od 27. avgusta 2003. godine, dakle, nakon proteka šest mjeseci, određen je uviđaj za 9. septembar 2003. godine, koji nije obavljen zbog izostanka uredno pozvanog vještaka. Na raspravi od 2. decembra 2003. godine konstatovano je da je na snagu stupio novi ZPP zbog čega je to ročište održano kao pripremno i određeno koji će se dokazi sprovesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 25. decembra 2003. godine i nastavljena 15. januara 2004. godine na kojoj je dodatno saslušan vještak u vezi sa okolnosti pojašnjenja pismenog nalaza i mišljewa, a 6. februara 2004. godine donesena je prvostepena presuda, dakle, nakon pet godina vođewa postupka povodom apelantove tužbe. Cio predmet povodom žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 3. marta 2004. godine, koji je odlučujući o žalbi predmet riješio za šest mjeseci, dakle, u roku koji može da se smatra razumnim. Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije predmet riješio za godinu dana, što, takođe, nije nerazumno dug period. 37. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je sveukupnim načinom vođewa konkretnog postupka Opštinski sud značajno doprinio odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju. Pri upoređivanju apelantovog i doprinosa Opštinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da, iako je apelant svojim ponašanjem u izvjesnom dijelu doprinio trajanju konkretnogpostupka, doprinos Opštinskog suda je znatno veći, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je od podnošewa tužbe, 3. decembra 1998. godine, do donošewa prvostepene presude postupak trajao pet godina, pri nespornim činjenicama u vezi sa sadašwim korišćenjem sporne nepokretnosti i upisanog prava korišćewa u zemqišnim kwigama. Opštinski sud za svoje propuste nije ponudio bilo kakvo obrazloženje, a Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se period odlučivawa u konkretnom parničkom postupku nikako ne može da smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničkog postupka u periodu od četiri godine i sedam mjeseci može, najvećim dijelom, da stavi na teret Opštinskom sudu, a da Opštinski sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju, a apelant nije iznio zahtjev za kompenzaciju. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 40. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se odnose na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer, kako tvrdi apelant, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, a samim tim je "preinačio i utvrđeno činjenično stanje, uz navođenje iste zakonske odredbe koju je primijenio i prvostepeni sud ali bez uvida u svu ponuđenu dokumentaciju iz koje je vidqivo da je apelant sopstvenik i posjednik spornih nepokretnosti". U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugo). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje u vezi sa okolnosti da je apelant na spornim nepokretnostima evidentiran kao iskqučivi nosilac prava korišćewa, pa nije imao nikakvog pravnog interesa da traži da se ta činjenica utvrdi u sudskom postupku, zbog čega je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio zahtjeva, Kantonalni sud je, takođe, dao jasno obrazloženje, smatrajući da u konkretnom predmetu nije mogao da bude primijenjen član 43 Zakona o sopstveničkim odnosima pri nespornoj činjenici da treći pravni subjekat - JP "Komos" Mostar drži u posjedu predmetnu nepokretnost, a ne tužena, s obzirom na to da je uslov za primjenu navedene zakonske norme da sopstvenik dokaže svoju svojinu na stvari čiji povraćaj traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. U konkretnom slučaju niti jedna od ovih činjenica nije dokazana, pa je zahtjev za predaju u posjed odbijen. Dakle, Kantonalni sud je prilikom preinačewa prvostepene presude dao jasne, potpune i logične razloge koji ne mogu da se smatraju proizvoqnim ili diskriminacioniom, niti predstavljaju kršenje apelantovih ustavnih prava. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Vrhovni sud je, takođe, odbijajući apelantovu reviziju, dao valjano obrazloženje zbog čega je presudu Kantonalnog suda ocijenio kao pravilnu i zakonitu, smatrajući da su razlozi dati u navedenoj presudi jasni, pravilni i potpuni. 42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, pa Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je parnički postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđewa i predaje u posjed trajao sedam godina do donošewa pravosnažne presude, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka može da se, najvećim dijelom, pripiše ponašanju nadležnog prvostepenog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za nerazumno dugo trajanje postupka. Međutim, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnuprimjenu materijalnog prava, kada su sudovi ispunili svoju obavezu i u svojim odlukama iznijeli potpune, jasne, logičnei pravilne razloge na kojima su wihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 45. Na osnovu člana 16 stav 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 948/06, rješavajući apelacijuLovačkog društva "Jarebica" Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostar. Utvrđuje se da su prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj Ps-65/99. Odbija se kao neosnovana apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na ostale navode u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaLovačkog društva "Jarebica" Mostarpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno(prima facie)neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lovačko društvo "Jarebica" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 27. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine, te zbog dužine trajanja postupka koji je okončan osporenim presudama, koji se pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodio u predmetu broj Ps-65/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Gradske općine Mostar - Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda i da dostavi na uvid spis broj Ps-65/99. 3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. aprila 2006. godine, tužena 5. maja 2006. godine, a Općinski sud je dostavio traženi spis na uvid 11. juna 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. jula 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 3. decembra 1998. godine protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja i predaje u posjed, kojom je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište na Carini površine 104m², upisanoj u zk.ul. br. 1339 k.o. Mostar, što je tužena dužna trpjeti i priznati, pa, slijedeći navedeno, predati apelantu u isključivi posjed spornu nekretninu ukupne površine 376m², prema skici vještaka geometra, uz troškove parničnog postupka i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučio Presudom broj Ps-65/99 od 6. februara 2004. godine tako što je udovoljeno apelantovom zahtjevu osim u dijelu koji je odbijen kao neosnovan, tj. u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tužena preda u posjed zgradu površine 105m², budući da zgrada nije zatečena na mjesta događaja jer je srušena. 7. Postupajući povodom apelantove tužbe od 3. decembra 1998. godine, tadašnji Viši sud Mostar tužbu je poslao tuženoj radi odgovora 9. decembra 1998. godine, a prvo ročište zakazano je za 8. februar 1999. godine na kojem su od apelanta zatraženi podaci o tome ko je nosilac prava korištenja u "sadašnjem periodu". Rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. Podneskom od 3. marta 1999. godine apelant je dostavio tražene podatke i zatražio da se zakaže rasprava. Novo ročište je zakazano za 16. juni 1999. godine na kojem su prihvaćeni prijedlozi tužene o provođenju dokaza, pa je rasprava ponovo odgođena na neodređeno vrijeme. Nakon uspostavljanja Kantonalnog suda Mostar, cio spis, koji se vodio pod brojem Ps-333/98, dostavljen je 23. jula 1999. godine Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, na dalji postupak. Ovaj sud je nakon dvije godine i šest mjeseci 26. februara 2002. godine dopisom od tužene zatražio podatke o spornim nekretninama, u vezi sa okolnosti njihovog pretvaranja u prostor za parkiranje. Ročište pred ovim sudom zakazano je nakon skoro tri godine od dana dostavljanja spisa, tj. 11. aprila 2002. godine, na kojem je tužena ponudila apelantu da mu se na ime spornog zemljišta isplati naknada cijene, jer zemljište ima veliki značaj za tuženu, zbog čega je apelant zatražio rok za očitovanje. Na istom ročištu Općinski sud je odlučio da dopisom od Općinske službe za stambene i komunalne poslove Općine Mostar zatraži podatke o tome da li su nekretnine, opisane u tužbi a upisane na apelantovo ime, pretvorene u parkiralište, te da li su date JP "Komos" na upravljenje iako ta činjenica nije bila sporna. Povodom ovog dopisa urgirano je 28. maja, 2. jula, 12. augusta, 9. septembra, 2. oktobra i 21. novembra 2002. godine. Rasprava od 2. decembra 2002. godine, na prijedlog tužene, radi ponude apelantu poslovnog prostora na nekom drugom mjestu, odgođena je na neodređeno vrijeme. Nova rasprava, zakazana za 25. februar 2003. godine, odgođena je, jer tužena nije dostavila traženu dokumentaciju, a usvojen je apelantov prijedlog da se provedu dokazi uviđajem na mjestu događaja uz vještačenje vještaka geometra. Sud je 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime troškova vještačenja izvrši uplatu. Urgencija je ponovljena 5. maja 2003. godine, a 27. augusta 2003. godine sud je donio rješenje kojim je odredio da se izvrši uviđaj na mjestu događaja 9. septembra 2003. godine. Zbog nedolaska geometra, uviđaj je zakazan za 3. oktobar 2003. godine, kada je i obavljen, a vještaku je naloženo da u roku od 20 dana sačini pismeni nalaz i mišljenje uz skicu mjesta događaja. Na ročištu od 2. decembra 2003. godine konstatirano je da je na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da će se navedeno ročište provesti kao pripremno. Određeno je koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi zakazanoj za 25. decembar 2003. godine, koja je i održana a nastavljena 15. januara 2004. godine. U nastavku glavne rasprave dodatno je saslušan vještak u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 vezi sa okolnosti statusa spornog zemljišta. Prvostepena presuda je donesena 6. februara 2004. godine. 8. Povodom žalbe tužene cio spis prvostepenog suda je dostavljen Kantonalnom sudu 15. marta 2004. godine, a drugostepena presuda broj Pž-36/04 je donesena 22. septembra 2004. godine, dakle, nakon 6 mjeseci. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je žalbu uvažio, osporenu prvostepenu presudu preinačio i presudio:"Odbacuje se zahtjev tužitelja (apelanta) za utvrđenje da je isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište u Carini, površine 104m², iz z.k. ul. broj 1339 k.o. Mostar, te mu je tužena dužna priznati i trpjeti prednje utvrđenje. Odbija se tužiteljev (apelantov) zahtjev da se obaveže tužena da mu preda u posjed nekretninu označenu kao k.č. broj 3066 k.o. Mostar I, ukupne površine 376m², prema skici vještaka geometra koja je proglašena sastavnim dijelom presude, te da je tužena dužna tužitelju (apelantu) da naknadi 2.624,00 KM troškova parničnog postupka." 9. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je žalba osnovana, jer je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je, prema zk. ulošku broj 1339 k.o. Mostar, apelant evidentiran kao isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, pa nije imao nikakvog pravnog interesa da traži da se ta činjenica utvrdi (član 54. stav 2. ZPP), te je prvostepeni sud u tom dijelu tužbu trebalo da odbaci (član 67. stav 1. tačka 7 ). Zbog toga je Kantonalni sud u dijelu zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava korištenja tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se iz skice vještaka geometra vidi da se katastarska parcela broj 3066 (prema novom premjeru) sastoji od katastarskih parcela broj 33/84, 33/85, 33/86 i 33/114 (prema starom premjeru), pa s obzirom na to da sud ne razdvaja parcele prema novom i starom premjeru, to je stvorilo nejasnoće u presudi i dispozitiv prvostepene presude učinilo nejasnim i kontradiktornim. Osim navedenog, Općinski sud je primijenio odredbu člana 43. Zakona o vlasničkim odnosima prema kojoj vlasnik može zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, ali vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iz stanja spisa, međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne proizlazi da je apelant bio vlasnik sporne parcele, niti da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. S obzirom na to da je među strankama nesporno da spornu parcelu drži JP "Komos" Mostar na zakonit način (na osnovu valjane odluke tužene), a ne tužena, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužena i nije pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu koje je privedeno namjeni, jer je na njemu napravljen parking, pa bi apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu u smislu odredbe člana 90. Zakona o građevinskom zemljištu pod uvjetom da dokaže svoju aktivnu legitimaciju. 10. Apelant je 27. oktobra 2004. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, a 4. aprila 2005. godine je dopunio. Općinski sud je 17. novembra 2004. godine, putem Kantonalnog suda, cio spis uputio Vrhovnom sudu, a 18. aprila 2005. godine dopunu revizije. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine kojom je apelantovu reviziju odbio. Navedenom presudom Vrhovni sud je obrazložio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te je ponovio zaključke Kantonalnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prije svega, zbog prekoračenja razumnog roka trajanja postupka koji se vodio pred redovnim sudovima, kao segmentu ovog prava, a zatim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, iz osporenih odluka, prema apelantovom mišljenju, proizlazi "da su urbanim sredinama potrebniji prostori za parkiranje vozila nego za okupljanje građana - lovaca u obavljanju društvenokorisnih poslova". Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je prvostepena presuda preinačena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a da za preinačenje nisu dati jasni razlozi. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali ove povrede posebno ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da taj sud ostaje pri razlozima navedenim u presudi koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 13. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju je istakao da se radi o "jednom neozbiljnom apelantovom aktu" koji je svjestan neosnovanosti svog zahtjeva, navodeći da ostaje pri razlozima navedenim u presudi. 14. Općinski sud, osim što je na uvid dostavio traženi spis, nije dao odgovor na apelaciju u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom. 15. Tužena je, također, osporila navode iz apelacije, navodeći da niti jedno od navedenih apelantovih prava nije povrijeđeno. Smatra da postupak nije trajao nerazumno dugo, jer je od podnošenja tužbe, 3. decembra 1998. godine, promijenjena nadležnost za postupanje u privrednim sporovima, pa je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku, tako da trajanje postupka nije produženo bilo čijom krivicom ili namjerom, a niti nezakonitim postupanjem. Smatra da su osporene odluke donesene pravilno, jer je apelant tužbom tražio da se u sudskom postupku utvrdi da postoje prava koja je već imao i koja mu niko nije osporavao, iz čega proizlazi da je cijeli postupak bespotrebno vođen, pa je predloženo da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 319. Presuda se mora izraditi u roku od osam dana od donošenja. Š...Ć Član 336. stav 2. tačka 13. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročitoŠ...Ćako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih isprava ili zapisnika." 17. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 54. st. 1. i 2. (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave; (2) Takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činjenje iz istog odnosa. Član 67. stav 1. tačka 7. (1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje zahtjeva za utvrđenje; Član 147. Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 224. tač. 4. i 5. Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili 5) preinačiti prvostepenu presudu. Član 229. tačka 2. Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;" VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i na pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva'kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkajuprima facie dokazi koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud,Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka brojAP 156/05od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti brojAP 640/04od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske,presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. U predmetnom slučaju apelant smatra da su pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje povrijeđena zbog postupanja Kantonalnog suda koji je pogrešno utvrdio činjeničnio stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te preinačio prvostepenu presudu tako što je u dijelu kojim je traženo utvrđenje prava korištenja tužbu odbacio, a u dijelu predaje u posjed odbio, čime nije udovoljeno apelantovom zahtjevu. Apelant smatra, iako to eksplicitno ne navodi, da su mu, zbog toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, prekršena navedena prava, ali tvrdnje o povredi tih prava uopće ne obrazlaže. 24. Naime, apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Paušalni navodi su zasnovani na apelantovom nezadovoljstvu donesenim odlukama. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. 25. U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti brojAP 373/04od 18. maja 2005. godine). 26. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i da je apelant naveo konkretne radnje ili propuste javnih vlasti, a ne samo iskazao nezadovoljstvo donesenim odlukama redovnih sudova i izrekao paušalne tvrdnje o kršenju njegovih ljudskih prava, njegova apelacija, u odnosu na tvrdnje o povredi prava na život i prava na mirno okupljanje i udruživanje, morala bi biti odbačena kao nedopustiva. Naime, pojedina ljudska prava i slobode, garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, mogu pripadati samo fizičkim licima. Upravo pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje pripadaju samo građanima kao pojedincima, a ne kolektivitetima kao što je apelant. Budući da navedena dva prava uopće apelantu ne pripadaju, onda ona u odnosu na apelanta ne mogu ni biti povrijeđena. 27. Imajući u vidu izneseno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie)neosnovan. 28. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se, u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, žali i na "suđenje u razumnom roku" kao sastavni dio ovog prava. Naime, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudskog postupka, odnosno zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 32. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Općinskog suda broj Ps-65/99 kako bi ispitao da li je u konkretnom slučaju poštivano pravo na "suđenje u razumnom roku", onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Period koji se uzima u obzir 33. Apelant je 3. decembra 1998. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja i predaje u posjed. Nakon uspostavljanja Kantonalnog suda, cio spis je dostavljen Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, 23. jula 1999. godine koji je, odlučujući o tužbi i iznesenom zahtjevu, donio presudu 6. februara 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, presudu donio 22. septembra 2004. godine, a Vrhovni sud odlučujući o reviziji 24. januara 2006. godine. Dakle, cio postupak povodom tužbe apelanta trajao je sedam godina. b) Složenost predmeta 34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se tiče utvrđenja i predaje u posjed nekretnina. Imajući u vidu činjenicu da su uz tužbu dostavljeni dokazi-zemljišnoknjižni izvodi, te da je, osim tih dokaza, trebalo provesti dokaz vještačenjem vještaka geometra uz uviđaj na mjestu događaja, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. c) Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud zapaža da je, u periodu od 1998. godine do donošenja prvostepene presude, prvostepeni sud zakazao 9 ročišta, te da je apelant posredstvom opunomoćenika pristupio svakom. Ustavni sud, također, zapaža da ni apelant ni njegov opunomoćenik nisu prigovarali što su se rasprave često odgađale na neodređeno vrijeme, te da u periodu od dvije godine i šest mjeseci, koliko je najduže trajao period neaktivnosti suda između dviju rasprava, nisu podnescima ili na drugi način insistirali da se ubrzaju aktivnosti suda. Ustavni sud smatra da je ovakvo ponašanje apelantovog opunomoćenika u određenoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka, ali će zaključak o tome da li je taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova. d) Ponašanje sudova 36. Ustavni sud primjećuje da je sud od 9 zakazanih rasprava četiri puta raspravljanje odgodio na neodređeno vrijeme, da je od prve rasprave 8. februara 1999. godine, kada je apelantovom opunomoćeniku naloženo da dostavi podatke u vezi sa okolnosti sadašnjeg nosioca prava korištenja na spornim nekretninama, i nakon ispunjenja te obaveze, do zakazivanja nove rasprave protekao period od dvije godine i šest mjeseci u kojem sud nije uradio niti jednu radnju u postupku. Zatim, od rasprave održane 11. aprila 2002. godine, na kojoj je sud odlučio zatražiti podatke od Općinske službe za stambene i komunalne poslove u vezi sa okolnosti da li je sporno zemljište pretvoreno u prostor za parkiranje, što je nesporna činjenica, šest puta urgirano povodom istog dopisa a rasprava nije zakazivana 8 mjeseci. Tek je na raspravi održanoj 25. februara 2003. godine usvojen apelantov prijedlog da se radi identifikacije nekretnine iziđe na mjesto događaja, obavi uviđaj uz učestvovanje vještaka geometra, zbog čega je sud raspravu ponovo odgodio na neodređeno vrijeme i 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime vještačenja uplati određeni novčani iznos. Nakon ispunjenja ove obaveze, rješenjem suda od 27. augusta 2003. godine, dakle, nakon proteka šest mjeseci, određen je uviđaj za 9. septembar 2003. godine, koji nije obavljen zbog izostanka uredno pozvanog vještaka. Na raspravi od 2. decembra 2003. godine konstatirano je da je na snagu stupio novi ZPP zbog čega je to ročište održano kao pripremno i određeno koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 25. decembra 2003. godine i nastavljena 15. januara 2004. godine na kojoj je dodatno saslušan vještak u vezi sa okolnosti pojašnjenja pismenog nalaza i mišljenja, a 6. februara 2004. godine donesena je prvostepena presuda, dakle, nakon pet godina vođenja postupka povodom apelantove tužbe. Cio predmet povodom žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 3. marta 2004. godine, koji je odlučujući o žalbi predmet riješio za šest mjeseci, dakle, u roku koji se može smatrati razumnim. Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije predmet riješio za godinu dana, što, također, nije nerazumno dug period. 37. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je sveukupnim načinom vođenja konkretnog postupka Općinski sud značajno doprinio odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju. Pri upoređivanju apelantovog i doprinosa Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da, iako je apelant svojim ponašanjem u izvjesnom dijelu doprinio trajanju konkretnog postupka, doprinos Općinskog suda je znatno veći, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je od podnošenja tužbe, 3. decembra 1998. godine, do donošenja prvostepene presude postupak trajao pet godina, pri nespornim činjenicama u vezi sa sadašnjim korištenjem sporne nekretnine i upisanog prava korištenja u zemljišnim knjigama. Općinski sud za svoje propuste nije ponudio bilo kakvo obrazloženje, a Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se period odlučivanja u konkretnom parničnom postupku nikako ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od četiri godine i sedam mjeseci može, najvećim dijelom, staviti na teret Općinskom sudu, a da Općinski sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju, a apelant nije iznio zahtjev za kompenzaciju. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 40. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer, kako tvrdi apelant, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, a samim tim je "preinačio i utvrđeno činjenično stanje, uz navođenje iste zakonske odredbe koju je primijenio i prvostepeni sud ali bez uvida u svu ponuđenu dokumentaciju iz koje je vidljivo da je apelant vlasnik i posjednik spornih nekretnina". U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugo). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje u vezi sa okolnosti da je apelant na spornim nekretninama evidentiran kao isključivi nosilac prava korištenja, pa nije imao nikakvog pravnog interesa tražiti da se ta činjenica utvrdi u sudskom postupku, zbog čega je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio zahtjeva, Kantonalni sud je, također, dao jasno obrazloženje, smatrajući da u konkretnom predmetu nije mogao biti primijenjen član 43. Zakona o vlasničkim odnosima pri nespornoj činjenici da treći pravni subjekt - JP "Komos" Mostar drži u posjedu predmetnu nekretninu, a ne tužena, s obzirom na to da je uvjet za primjenu navedene zakonske norme da vlasnik dokaže svoje vlasništvo na stvari čiji povraćaj traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. U konkretnom slučaju niti jedna od ovih činjenica nije dokazana, pa je zahtjev za predaju u posjed odbijen. Dakle, Kantonalni sud je prilikom preinačenja prvostepene presude dao jasne, potpune i logične razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili diskriminacijskim, niti predstavljaju kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Vrhovni sud je, također, odbijajući apelantovu reviziju, dao valjano obrazloženje zbog čega je presudu Kantonalnog suda ocijenio kao pravilnu i zakonitu, smatrajući da su razlozi dati u navedenoj presudi jasni, pravilni i potpuni. 42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, pa Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 43. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je parnični postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđenja i predaje u posjed trajao sedam godina do donošenja pravosnažne presude, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka može se, najvećim dijelom, pripisati ponašanju nadležnog prvostepenog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za nerazumno dugo trajanje postupka. Međutim, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kada su sudovi ispunili svoju obavezu i u svojim odlukama iznijeli potpune, jasne, logične i pravilne razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 45. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 980/06, rješavajući apelacijuAdvije Agović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaAdvije Agović podnesena zbog duljine trajanja postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. veljače 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Advija Agović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva je podnijela 30. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka, te protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. veljače 2006. godine, a koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. svibnja 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 4. travnja 2006. godine, a od Kantonalnog suda 7. lipnja 2007. godine, dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog je suda naknadno, 9. kolovoza 2007. godine, zatražena dostava na uvid spisa broj Pr-1506/04-B-XXVI. 3. Općinski je sud dostavio odgovor 28. travnja 2006. godine, a Kantonalni sud 11. srpnja 2007. godine. Općinski je sud dostavio presliku traženoga spisa 29. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. kolovoza 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 11. prosinca 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općinskog sindikalnog vijeća Ilidža (u daljnjem tekstu OSV Ilidža) radi uplate doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje za razdoblje od 1. studenoga 1990. godine do 29. ožujka 1998. godine koja je zavedena pod brojem Pr-246/98. Na prvome ročištu, zakazanom za 1. travanj 1999. godine, apelantičin je punomoćnik proširio tužbu i na Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: SSS BiH), pa je rasprava odložena. Ročište zakazano za 2. lipanj 1999. godine je odloženo zato što SSS BiH nije bio uredno obaviješten. Sljedeće ročište od 29. lipnja 1999. godine je odloženo na zahtjev punomoćnika OSV Ilidža kako bi se izjasnili na tužbu, čemu se apelantica nije protivila. Na ročištu od 4. listopada 1999. godine apelantica je obavijestila sud da je otkazala punomoć odvjetniku, pa je ročište odloženo za 25. studeni 1999. godine. Ovome ročištu, međutim, nisu pristupili ni apelantica, a ni uredno obaviješteni tuženi, pa je ročište odloženo za 30. svibanj 2000. godine. 7. Apelantica je podneskom od 27. ožujka 2000. godine proširila tužbu i na Gradsko vijeće saveza samostalnih sindikata (u daljnjem tekstu: GVSSS BiH), tako da je tužbom u konačnici obuhvatila OSV Ilidža kao prvotuženog, GVSSS BiH kao drugotuženog i SSS BiH kao trećetuženog. Ročište zakazano za 30. svibanj 2000. godine je odloženo jer ni jedan tuženi nije pristupio, iako su bili uredno obaviješteni, a ročište od 5. srpnja 2000. godine je odloženo jer za tužene nije iskazana dostava. Na sljedeće ročište od 19. srpnja 2000. godine nisu pristupili OSV Ilidža i GVSSS BiH, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sud na prijedlog apelantičinog punomoćnika otvorio raspravu. Punomoćnik SSS BiH je pobio pasivnu legitimaciju i istaknuo da oni nisu pravni slijednik općinskih sindikalnih vijeća, dakle ni prvotuženog OSV Ilidža, te da apelantica nije bila u radnome odnosu kod SSS BiH, niti oni imaju kakvih obveza prema njoj. Ovo je ročište odloženo na prijedlog apelantičinog punomoćnika kako bi se izjasnio na navode iz odgovora na tužbu koje su OSV Ilidža i GVSSS BiH dostavili sudu. 8. Ročište zakazano za 9. listopad 2000. godine je odgođeno jer nije iskazana dostava za GVSSS BiH, a ročište od 13. studenoga 2000. godine je održano u izočnosti uredno obaviještenog OSV Ilidža. Na ovome je ročištu i dalje raspravljano o pasivnoj legitimaciji koju su pobili svi tuženi. Ovo je ročište odloženo uz suglasan prijedlog parničnih strana, a sljedeće od 12. prosinca 2000. godine je odloženo zbog službene izočnosti uređujućeg suca. 9. Na sljedećem ročištu od 18. siječnja 2001. godine apelantičin je punomoćnik precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio uspostavu apelantičinog radno-pravnog statusa u smislu članka 143.(a) Zakona o radu, pa je predložio prekidanje postupka u ovoj pravnoj stvari i dostavu spisa Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo) zato što se apelantica prema rješenju od 11. lipnja 1996. godine smatra uposlenicom na čekanju. Sud je udovoljio ovome prijedlogu, pa je parnični postupak prekinut i predmet je nakon pravomoćnosti rješenja o prekidu proslijeđen Kantonalnom povjerenstvu 2. ožujka 2001. godine. 10. Kantonalno je povjerenstvo Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. prosinca 2001. godine usvojilo apelantičin priziv, pa je naložilo OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status uposlenice na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva pa do 5. svibnja 2000. godine, te da joj potom ustvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona i da joj ustvrdi visinu otpremnine i o tomu s apelanticom zaključi ugovor. O ostalim apelantičinim navodima koji su se ticali uplate doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje u razdoblju 1992-1998. godine Kantonalno povjerenstvo nije odlučivalo, jer za ta pitanja nije nadležno, "pa se apelantica upućuje ostvariti zaštitu ovih prava uz pomoć mjerodavnoga suda". 11. Nakon ovoga, postupak je nastavljen tako što je apelantica podneskom od 15. svibnja 2002. godine obavijestila sud da kao tuženoga označava samo OSV Ilidža i to zbog duga u iznosu od 4.600 KM temeljem neisplaćene otpremnine, zbog neisplaćenih plaća i doprinosa, te radi upisa radnog staža i doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje za razdoblje od 1. studenoga 1990. godine do 29. ožujka 1998. godine. U pripremi ročišta Općinski je sud dostavio tužbu Samostalnom sindikatu službenika tijela uprave i sudske vlasti u FBiH - Sindikalnoj organizaciji službenika Općinskog tijela uprave Ilidža (u daljnjem tekstu: Sindikat službenika), koji je obavijestio sud da je tužbu proslijedio SSS BiH kao pravnom slijedniku općinskih vijeća sindikata, te da ubuduće njih treba pozivati. 12. Ročište od 7. listopada 2002. godine je održano u izočnosti uredno obaviještenog tuženog, pa je nakon uvida u dokumentaciju apelantica predložila vještačenje uz pomoć vještaka financijske struke. Ročište je odloženo, a sud nije odlučio o ovome apelantičinom prijedlogu. Sljedeće je ročište održano 28. listopada 2002. godine na kojemu je sud odredio provedbu vještačenja uz pomoć vještaka financijske struke, a raspravu je odložio na neodređeno vrijeme. Za ovo je ročište Sindikat službenika ponovno obavijestio sud da oni nisu strana u postupku, te da pozive i zapisnike s ročišta treba dostavljati SSS BiH, kao pravnom slijedniku općinskih sindikalnih vijeća. Nakon što je vještak dostavio pismeni nalaz i mišljenje 25. studenoga 2002. godine, zakazano je ročište za 16. prosinac 2002. godine na koje nije tuženi pristupio, a sud je konstatirao da je dostava uredna. Naime, Općinski je sud poziv za ovo ročište i nalaz vještaka ponovno dostavio Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je poziv i nalaz vještaka proslijedio SSS BiH. Na istome ročištu apelantica je precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tako što je tražila da joj tuženi isplati na ime plaće za razdoblje od 1. travnja 1998. godine do 31. listopada 2002. godine ukupan iznos od 22.503,32 KM, nakon čega je ročište odgođeno. Na sljedećem ročištu, održanom 28. siječnja 2003. godine, sud je konstatirao da je dostava za tuženog uredna i održao je ročište, mada je poziv dostavljen Sindikatu službenika koji je ponovno obavijestio sud da je poziv koji je tom Sindikatu dostavljen proslijedio SSS BiH. 13. Nakon ovoga glavna je rasprava zaključena, pa je donesena Presuda broj Pr-523/02 od 28. siječnja 2003. godine kojom je obvezan tuženi OSV Ilidža isplatiti apelantici na ime neisplaćenih plaća iznos od 22.503,32 KM u roku od 8 dana, dok se u odnosu na dio tužbenoga zahtjeva u odnosu na uvezivanje radnog staža i priznavanje mirovinsko-invalidskog osiguranja sud proglasio apsolutno nemjerodavnim, pa je tužbu u tome dijelu odbacio. Presuda je dostavljena apelantici, tuženom i Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je presudu proslijedio SSS BiH. SSS BiH je preuzeo navedenu presudu 27. ožujka 2003. godine, nakon čega je 1. travnja 2003. godine, kao umješač na strani tuženog, protiv te presude izjavio priziv. Općinski je sud priziv SSS BiH odbacio Rješenjem broj Pr-523/02 od 7. svibnja 2003. godine kao nepravodoban. Protiv ovoga je rješenja SSS BiH izjavio priziv, pa je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1143/03 od 14. srpnja 2003. godine priziv odbijen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-8698/03 od 18. rujna 2003. godine protiv tuženog OSV Ilidža kao dužnika, dopušteno je izvršenje pravomoćne Presude broj Pr-523/02 od 28. siječnja 2003. godine, ali s računa i sredstava SSS BiH, pa je s ovoga računa skinut iznos od 6.080 KM. 14. SSS BiH je 6. studenoga 2003. godine podnio prijedlog za ponavljanjem postupka okončanog pravomoćnom Presudom broj Pr-523/02, a 17. studenoga 2003. godine prijedlog za odlaganjem izvršenja u predmetu I-8698/03. SSS BiH je u isto vrijeme podnio i priziv Federalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva od 13. prosinca 2001. godine, te kaznenu prijavu protiv apelantice radi davanja lažne izjave pred tim povjerenstvom. Općinski je sud Rješenjem broj Pr-523/02 od 20. studenoga 2003. godine odložio izvršenje u navedenome izvršnome postupku do okončanja postupka prema prijedlogu za ponavljanjem postupka. Kantonalno je povjerenstvo Rješenjem broj 03-04-34-Ž-1528/00 od 13. studenoga 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog povjerenstva broj 03-34-915/03 od 18. studenoga 2004. godine, usvojilo priziv SSS BiH, pa je poništilo svoje ranije rješenje od 13. prosinca 2001. godine zato što je ustvrđeno da je apelantica u prijepornom razdoblju zasnovala radni odnos kod drugoga poslodavca, čime nije ispunjen jedan od tri zakonska uvjeta za priznavanjem statusa djelatnika na čekanju posla. 15. Povodom prijedloga za ponavljanjem postupka sud je održao dva ročišta i to 25. ožujka i 23. travnja 2004. godine, nakon čega je Rješenjem broj Pr-523/02-B od 24. svibnja 2004. godine prijedlog SSS BiH kao umješača za ponavljanjem postupka odbijen. Protiv ovoga rješenja SSS BiH je izjavio priziv, pa je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. srpnja 2004. godine priziv usvojio, a pobijano rješenje preinačio tako što je dopustio ponavljanje postupka u pravomoćno okončanom predmetu broj Pr-523/02. Slijedom toga, Kantonalni je sud ukinuo Presudu broj Pr-523/02 od 28. siječnja 2003. godine i predmet je vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove odluke Kantonalni je sud, između ostaloga, naveo da iz spisa neprijeporno proizlazi da sud nije podnositelja prijedloga, SSS BiH, pozvao da se umiješa u parnicu iako je takav prijedlog postojao. Nadalje, obzirom na odluku prvostupanjskog suda i kako je označen tuženi, Kantonalni sud navodi da umješač nije mogao znati da će se izvršenje dozvoliti s njegovoga računa budući presudom nije označen kao tuženi, za što je saznao tek kada mu je blokiran račun, 30. listopada 2003. godine, zbog čega ovo nije ni mogao isticati u prizivu, te je to za umješača nova činjenica. Nadalje, Kantonalni je sud naveo da umješač nije mogao znati ni za okolnost da je apelantica u razdoblju od 31. prosinca 1991. godine do 5. svibnja 2000. godine zasnivala radni odnos kod drugog poslodavca zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 143. ZOR-a, a što je ustvrđeno tek rješenjem Kantonalnog povjerenstva od 13. studenoga 2003. godine kojim je usvojen priziv SSS BiH i poništeno rješenje istoga povjerenstva od 13. prosinca 2001. godine. Također, Kantonalni je sud konstatirao da SSS BiH nije mogao znati da je pozive za raspravu sud slao Sindikatu službenika, te da je te pozive sud smatrao urednom dostavom, niti je umješač bio ovlašten izvršiti uvid u spis sve dok nije došlo do izvršenja odluke koja je donesena, "a da tuženi označen u tužbi nije bio uredno obaviješten, odnosno nije ustvrđeno postoji li ili ne on kao subjekt i ima li pravnog slijednika, a taj je prigovor istican kao i ostalo navedeno". Smatrajući da su sve ove činjenice i dokazi na koje umješač ukazuje za njega nove i da ih nije mogao isticati ranije, a mogli bi utjecati na drukčije rješenje konkretne pravne stvari, Kantonalni je sud dopustio ponavljanje postupka. 16. U ponovnome postupku predmet je pred Općinskim sudom zaveden pod brojem Pr-1506/04, pa je sukladno novom Zakonu o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je u međuvremenu stupio na snagu, održano pripremno ročište 23. veljače 2005. godine. Na pripremnome ročištu apelantica je kao tuženoga označila SSS BiH, ostala je kod navoda iz tužbe od 11. prosinca 1998. godine tražeći da joj tuženi isplati plaće za razdoblje od 1. studenoga 1990. do 31. prosinca 2004. godine, potom naknadu za topli obrok za razdoblje od 1. studenoga 1990. godine do 11. lipnja 1996. godine i otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatom doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje. Tuženi je predložio odgodu pripremnoga ročišta da bi se mogao izjasniti o tužbenome zahtjevu koji je proširen i na 2004. godinu, čemu se apelantica nije protivila, pa je novo pripremno ročište zakazano za 14. travanj 2005. godine. Tuženi nije pristupio na ovo pripremno ročište, a svoj je izostanak opravdao podneskom koji je sudu dostavio 13. travnja 2005. godine, zbog čega je sud odredio nastavak pripremnoga ročišta zakazan za 29. lipanj 2005. godine. Na ovome su ročištu predloženi svi dokazi koje su parnične strane namjeravale izvesti, naloženo je apelantici da izvrši uplatu za vještačenje uz pomoć vještaka financijske struke i zakazana je glavna rasprava za 19. listopad 2005. godine, a navedeno je da će se svjedoci pozvati "u nastavku glavne rasprave". Apelantica je izvršila uplatu 6. srpnja 2005. godine, a sud je rješenjem od 14. srpnja 2005. godine odredio provedbu vještačenja i spis je dostavio vještaku koji je svoj pismeni nalaz dostavio sudu 27. srpnja 2005. godine. 17. Na ročištu za glavnu raspravu, 19. listopada 2005. godine, provedeni su određeni dokazi i naređeno je saslušanje svjedoka predloženih na pripremnome ročištu, pa je određen nastavak glavne rasprave za 9. siječanj 2006. godine. U nastavku glavne rasprave su saslušani predloženi svjedoci i završen je dokazni postupak, pa je glavna rasprava zaključena, a parnične su strane obaviještene da će presudu moći podići u parničnoj pisarnici 9. veljače 2006. godine, od kada im počinje teći rok za priziv. 18. Presudom Općinskog suda broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. veljače 2006. godine obvezan je tuženi SSS BiH isplatiti apelantici iznos od 6.259,40 KM na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 11. prosinca 1995. godine do 30. ožujka 1998. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju ove presude Općinski je sud naveo da je ustvrđeno da je OSV Ilidža organizacijska jedinica SSS BiH registrirana kod Kantonalnog suda od 1990. godine, pa kako nije brisana iz sudskog registra tuženi SSS BiH je jedini pasivno legitimiran u konkretnome postupku. Nadalje, Općinski je sud iz provedenih dokaza ustvrdio da je apelantica bila uposlena u OSV Ilidža, te da je sta- tus djelatnice na čekanju stekla na temelju rješenja od 10. lipnja 1996. godine. Rješavajući o uspostavi apelantičinog radno-pravnog statusa Kantonalno je povjerenstvo svojim rješenjem od 13. prosinca 2001. godine obvezalo OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status od 11. prosinca 1998. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. svibnja 2000. godine, kada je apelantici po sili zakona prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Međutim, u ponovnome postupku koji je vođen pred Kantonalnim povjerenstvom, navedeno je rješenje poništeno rješenjem od 13. studenoga 2003. godine, zato što je ustvrđeno da apelantica nema status djelatnice na čekanju budući je u razdoblju od 11. prosinca 1998. pa do 5. svibnja 2000. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ovu je činjenicu ustvrdio i sud iz uvjerenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar od 3. studenoga 2003. godine, uvjerenja Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, radničke knjižice, te drugih provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantica u razdoblju od 30. ožujka do 1. listopada 1998. godine bila uposlena u SO Ilidža. Na temelju toga, Općinski je sud zaključio da je apelantica izgubila status djelatnice na čekanju u smislu članka 143. Zakona o radu, zbog čega joj ne pripada pravo na otpremninu niti naknada plaća za razdoblje od 30. ožujka 1998. godine, kao nadnevka kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. 19. Nadalje, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za naknadom plaće od 1. studenoga 1990. godine do 30. ožujka 1998. godine, Općinski je sud primijenio članak 145. Zakona o radu. Budući je u tome razdoblju apelantica bila uposlena u OSV Ilidža, odnosno kod tuženog, imala je pravo tražiti naknadu, ali je Općinski sud zaključio da je za navedeno razdoblje nastupila djelomična zastara potraživanja. Naime, prema članku 327. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje plaće se smatra povremenim davanjem koje dospijeva mjesečno, a zastara prava na potraživanje nastupa protekom roka od tri godine od dospjelosti. Stoga je sud ocijenio da su potraživanja za razdoblje od 1. studenoga 1990. do 11. prosinca 1995. godine zastarjela, jer je "u navedenome razdoblju sud u Sarajevu radio, aapelanticanije bila na okupiranom dijelu, zbog čega nije nastupio prekid zastare". Što se tiče potraživanja za razdoblje koje nije obuhvaćeno razdobljem zastare, Općinski je sud, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ocijenio da je to potraživanje osnovano u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju sud navodi da apelantica u razdoblju do 30. ožujka 1998. godine nije radila, već je bila u statusu djelatnice na čekanju, zbog čega nema pravo na plaću, već na naknadu plaće, a iz istoga razloga nema ni pravo na naknadu za topli obrok. 20. Protiv prvostupanjske je presude apelantica izjavila priziv 21. veljače, a tuženi SSS BiH 22. veljače 2006. godine, pa je spis nakon pribavljanja odgovora na priziv parničnih strana dostavljen 5. travnja 2006. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. Kantonalni je sud Presudom broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. svibnja 2006. godine odbio priziv i u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni je sud, između ostaloga, ustvrdio da je apelantičin osnovni prizivni prigovor da nema zastare potraživanja, obzirom na činjenicu da je ona živjela na Grbavici, a sjedište tuženoga je bilo na Ilidži, te da su zbog toga što je i njezino mjesto prebivališta i sjedište tuženoga bilo na okupiranome području postojale nepremostive prepreke koje su dovele do prekida tijeka zastarjelosti. Međutim, Kantonalni je sud konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio da je tijekom rata apelantica živjela na neokupiranom području, da je sjedište tuženoga SSS BiH također bilo na neokupiranom području, pa kako je sud u Sarajevu radio tijekom cijelog ratnog razdoblja, nisu postojale nesavladive prepreke za traženjem sudske zaštite. Također, Kantonalni je sud ocijenio i da su neutemeljeni apelantičini prizivni navodi o tomu da nije bila uposlena u SO Ilidža, već da je tamo bila "samo na ispomoći", jer je to oprečno izvedenim dokazima i rješenju Kantonalnoga povjerenstva od 13. studenoga 2003. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantica smatra da joj je u pobijanom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), navodeći da je tužbu podnijela 1993. godine, a da konačna odluka u vrijeme podnošenja apelacije još nije donesena, zbog čega traži isplatu iznosa od 10.000 KM. Osim toga, apelantica smatra da se "sudac u ovome predmetu ponašao pristrano, jer ne uvažava nalaz vještaka, već samovoljno donosi odluku", ali ove navode ne obrazlaže detaljnije. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni je sud pobio navode iz apelacije navodeći da je spis primljen u Kantonalnom sudu 5. travnja 2006. godine, a da je sud odluku o prizivima donio 26. svibnja 2006. godine, zbog čega su neutemeljeni navodi iz apelacije da je postupanjem ovoga suda došlo do kršenja prava na suđenje u razumnome roku. 23. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je netočan navod iz apelacije da je tužba podnesena 1993. godine, zato što je apelantica tužbu podnijela 11. prosinca 1998. godine. Općinski sud smatra da duljina konkretnoga postupka nije rezultat bilo kakve greške suda, jer je postupak vođen sukladno ranije važećem, a potom i novom ZPP-a. Općinski sud navodi da su u ranijem postupku često odlagana ročišta, bilo na apelantičin zahtjev, odnosno zahtjev njezinog punomoćnika, bilo zato što ni jedna od parničnih strana nije pristupila na zakazano ročište. Ostala su ročišta, kako navodi sud, odlagana na zahtjev tuženih, a apelantica se tomu nije protivila, a neka su odlagana zbog neuredne dostave, dok je samo jedno odloženo zbog službene izočnosti suca. Nadalje, sud navodi da je duljini postupka doprinijelo i često mijenjanje apelantičinog tužbenog zahtjeva, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Naime, nakon što je inicijalno podnijela tužbu protiv OSV Ilidža, apelantica je na ročištu od 1. travnja 1999. godine tužbu proširila na GVSSS BiH, a podneskom od 27. ožujka 2000. godine i na SSS BiH. Svi su tuženi pobijali pasivnu legitimaciju, a za donošenje pravilne odluke podobne za izvršenje bilo je nužno ustvrditi ustroj ili reustroj tuženih, što je sudu bilo otežano zbog čestog izostanka tuženih sa zakazanih ročišta. Nadalje, sud navodi da je apelantica 18. siječnja 2001. godine promijenila i temelje tužbenoga zahtjeva tako što je tražila uspostavu radno-pravnog statusa prema članku 143. ZOR-a, pa je predložila prekidanje postupka, što je sud prihvatio. Nakon odluke Kantonalnoga povjerenstva, apelantica je uredila tužbu sukladno rješenju toga povjerenstva i kao jedinog tuženog je označila OSV Ilidža. Općinski sud nadalje izlaže historijat postupka, te navodi da je nakon stupanja na snagu novoga ZPP-a postupak vođen sukladno odredbama toga zakona, a da je nakon konzultiranja s punomoćnicima parničnih strana sud dva puta odredio nastavak pripremnoga ročišta. Presuda je nakon glavne rasprave i njezinoga nastavka donesena 9. veljače 2006. godine, a spis je s prizivima proslijeđen Kantonalnome sudu na odlučivanje 4. travnja 2006. godine. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnome postupku("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 25. UZakonu o parničnome postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski će se postupak, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnoga ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 75. Š...Ć(3) Nadnevak održavanja pripremnoga ročišta sud će, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.Š...Ć Članak 94. Š...Ć(2) Glavna će se rasprava, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta.Š...Ć Članak 112. (1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odgodu ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke.Š...Ć Članak 113. Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novome ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u svezi s njim. Članak 115. Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti dulje od 30 dana, osim u slučaju iz članka 129. ovoga zakona.Š...Ć Članak 116. (1) Ako se započeto ročište ne može okončati u tijeku istoga dana, sud će odrediti nastavak ročišta za sljedeći radni dan (nastavak ročišta). Članak 117. Odredbe čl. 111, 112, 115. i 116. ovoga zakona, na odgovarajući se način primjenjuju na pripremno ročište. Članak 129. (1) Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima predviđenim ovim zakonom, sud rješenjem može odrediti dulji rok za izvođenje dokaza.Š...Ć Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.Š...Ć" VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelantica se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnome roku", zato što je parnični postupak do donošenja prvostupanjske odluke trajao neprimjereno dugo. U svezi s tim navodima, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Federaciji BiH, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici žaliti se zbog duljine trajanja parničnoga postupka (vidimutatis mutandis,Europski sud za ljudska prava,Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vrijeme podnošenja ispunjavala uvjete dopustivosti u odnosu na navode o duljini postupka. 31. S druge strane, apelantica je istom apelacijom pobila prvostupanjsku presudu i zbog drugih aspekata članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ta presuda u vrijeme podnošenja apelacije nije bila konačna. Međutim, u konkretnome slučaju postupak je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. svibnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je ovom presudom u cijelosti potvrđena pobijana prvostupanjska presuda, može se smatrati da apelantica pobija ovu presudu kao konačnu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale navode o kršenju prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije podnesena u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom.Š…Ć" Pravo na suđenje u razumnom roku a) Razdoblje koje se uzima u obzir 35. U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da je apelantica tužbu podnijela 1998. godine, a ne kako to očito pogrešno u apelaciji navodi 1993. godine. Stoga će Ustavni sud ispitati razumnost duljine postupka u razdoblju od dana podnošenja tužbe, 11. prosinca 1998. godine, pa do donošenja konačne odluke Kantonalnoga suda od 26. svibnja 2006. godine. 36. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud,Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30, iZimmermann i Steiner,presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, stavak 24). b) Složenost predmeta 37. Ustavni sud opaža da se u konkretnome slučaju radi o parničnome postupku koji se prvobitno, do prekida parničnoga postupka, ticao uplate doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje, nakon nastavka prekinutoga postupka pitanja isplate otpremnine, isplate plaća, toplog obroka i uplate doprinosa, a nakon što je dopušteno ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka rješavalo se pitanje naknade plaća i toplog obroka. Međutim, bez obzira na to što je tužbeni zahtjev preinačavan i što je tužba prvo bila proširena na druge tužene, a potom ponovno usmjerena samo protiv jednog tuženog, Ustavni sud smatra da je, u biti, prijeporno pitanje koje je trebalo riješiti tijekom cijeloga postupka bilo pitanje pasivne legitimacije tuženih, a u ponovljenom postupku i pitanje apelantičinog prava na naknadu plaća i toplog obroka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom predmetu. c) Ponašanje apelantice i) Razdoblje do prekida parničnoga postupka 38. Kako je već rečeno, apelantica je prvobitno tužbu podnijela zbog uplate doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje u razdoblju od zasnivanja radnog odnosa pa do 29. ožujka 1998. godine. Tri mjeseca nakon podnošenja tužbe protiv OSV Ilidža apelantica je na prvom ročištu 1. travnja 1999. godine proširila tužbu i na SSS BiH, a potom je tražila odgodu ročišta zakazanog za 4. listopad 1999. godine navodeći da je otkazala punomoć odvjetniku. Na sljedeće ročište zakazano za 25. studeni 1999. godine apelantica nije pristupila, niti je svoj izostanak opravdala, a onda je na sljedeće ročište pristupila s punomoćnikom koji je i ranije zastupao. Podneskom od 27. ožujka 2000. godine, 15 mjeseci nakon podnošenja tužbe, apelantica je proširila tužbu i na GVSSS BiH, a na ročištu od 18. siječnja 2001. godine apelantica je preinačila tužbeni zahtjev tako što je osim uplate doprinosa tražila i uspostavu radno-pravnog statusa prema članku 143. Zakona o radu, koji je u međuvremenu stupio na snagu. Obzirom na to, apelantica je tražila prekid parničnoga postupka i upućivanje predmeta na rješavanje mjerodavnom Kantonalnom povjerenstvu kojemu se apelantica već bila obratila prizivom o istome pitanju. Povjerenstvo je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. prosinca 2001. godine udovoljilo apelantičinom zahtjevu u odnosu na uspostavu radno-pravnog statusa, ali je ukazalo da rješavanje zahtjeva za uplatom doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje nije u njegovoj mjerodavnosti, pa je uputilo apelanticu da zaštitu ovih prava traži pred mjerodavnim sudom. 39. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tijekom postupka imala odvjetnika, te joj stoga nije moglo ostati nepoznato što je mjerodavnost Kantonalnog povjerenstva prema članku 143. Zakona o radu. Unatoč tomu, apelantica je svoj tužbeni zahtjev preinačila tako da je osim prvobitno istaknutoga tužbenoga zahtjeva tražila i odlučivanje o pitanju iz mjerodavnosti Kantonalnog povjerenstva, zbog čega je došlo do prekida postupka i njegovoga nastavka tek godinu i četiri mjeseca kasnije. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da se ovakvo raspolaganje tužbenim zahtjevom koje je rezultiralo trajanjem postupka u razdoblju duljem od tri godine (od podnošenja tužbe pa do nastavka prekinutoga postupka) može, u najvećoj mjeri, staviti na teret apelantici. ii) Razdoblje nakon prekida postupka 40. Postupak je nastavljen nakon što je apelantica, podneskom od 15. svibnja 2002. godine, kao tuženog označila samo OSV Ilidža i preinačila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, pa je uz taj zahtjev tražila i isplatu otpremnine, plaća i doprinosa za razdoblje u kojemu je bila na čekanju posla. Nakon nalaza vještaka, apelantica je 16. prosinca 2002. godine ponovno preinačila tužbeni zahtjev i zahtijevala isplatu plaća za razdoblje od 1. travnja 1998. godine pa do 31. listopada 2002. godine navodeći da tuženi nije postupio prema rješenju Kantonalnog povjerenstva i nije joj ustvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. U ovome dijelu postupka, do donošenja prvostupanjske presude od 28. siječnja 2003. godine, ročišta su odgađana uglavnom zato što tuženi nije pristupao na zakazana ročišta, a jednom je odloženo i na neodređeno vrijeme, radi vještačenja. Ustavni sud također opaža da ni apelantica ni njezin punomoćnik nisu prigovarali odgodama ročišta, kao i da je od nastavka postupka pa do prvostupanjske presude prošlo nešto više od devet mjeseci. 41. Budući je priziv SSS BiH kao umješača odbačen presuda je postala pravomoćnom, pa je apelantica zatražila njezino izvršenje i uspjela je naplatiti dio potraživanja. Međutim, kako je izvršenje određeno na sredstvima SSS BiH koji nije sudjelovao u postupku i protiv kojega nije donesena presuda, SSS BiH je zatražio ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka 6. studenoga 2003. godine, a istodobno je izjavio i priziv protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva od 13. prosinca 2001. godine navodeći da službeno nije bio upoznat s ovim rješenjem, a da ni Kantonalno povjerenstvo ni sud nisu uzeli u obzir da je apelantica zasnovala radni odnos u razdoblju od 30. ožujka do 1. listopada 1998. godine, zbog čega se nije mogla smatrati uposlenicom na čekanju, te da je apelantica u svezi s ovom činjenicom dala lažnu izjavu, zbog čega je SSS BiH protiv nje podnio kaznenu prijavu. Ovo je u konačnici i bilo razlogom što je Kantonalno povjerenstvo u ponovnome postupku poništilo svoje ranije rješenje i odbilo apelantičin zahtjev za uspostavom radno-pravnoga statusa, kao i jedan od razloga zbog kojih je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. srpnja 2004. godine dopustio ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da je apelantica ustrajavala na zahtjevu za isplatom plaća u prijepornome razdoblju za koji je znala da je utemeljen na rješenju donesenom u postupku u kojemu je prešutjela odlučne činjenice. 42. U ponovljenome postupku apelantica je na pripremnome ročištu 23. veljače 2005. godine kao tuženog označila SSS BiH, tražeći da joj tuženi isplati plaće i topli obrok za razdoblje od 1. studenoga 1990. godine do 31. prosinca 2004. godine, te otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatom doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje. Apelantica je, dakle, u ovome dijelu postupka pred sud postavila sasvim drugo pitanje od onoga koje je prvobitno podnesenom tužbom postavljeno. Tijekom ovoga dijela postupka apelantica se nije protivila određivanju nastavka pripremnoga ročišta, niti nastavku glavne rasprave kako je to sud određivao, a i dalje je imala stručnu pomoć odvjetnika. 43. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičino ponašanje, odnosno ponašanje njezinoga punomoćnika, u priličnoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka u razdoblju koji se ispituje, ali će zaključak o tomu je li taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova. d) Ponašanje sudova i) Razdoblje do prekida postupka 44. Ustavni sud opaža da je Općinski sud, u razdoblju od podnošenja tužbe 1. prosinca 1998. godine do prekida postupka 18. siječnja 2001. godine, održao ukupno 12 ročišta. Samo je jedno ročište odloženo zbog službene izočnosti suca, a tri su ročišta odložena zbog neiskazane dostave za nekog od tuženih. Dva su ročišta odložena na apelantičin zahtjev, a dva zbog proširivanja tužbe na druge tužene, potom zbog nepristupanja tuženih na ročišta, a u jednom slučaju i zbog apelantičinog izostanka. Sud je, također, dopustio objektivno preinačenje tužbe tako što je pored zahtjeva za uplatom doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje apelantica postavila i zahtjev za uspostavom radno-pravnoga statusa prema odredbama ZOR-a koji je u međuvremenu stupio na snagu, iako je bilo očito da je takav zahtjev preuranjen, odnosno da je za njega mjerodavno Kantonalno povjerenstvo u prvom stupnju, pred kojim je apelantica već bila pokrenula postupak. Prema tako preinačenom tužbenome zahtjevu Općinski je sud dopustio i prekid postupka, što u konkretnome slučaju nije bilo svrsishodno. ii) Razdoblje nakon prekida postupka 45. Nakon što je postupak nastavljen nakon apelantičinog podneska od 15. svibnja 2002. godine u kojemu je kao tuženi označen samo OSV Ilidža, sud je održao pet ročišta: 7. i 28. listopada, 25. studenoga, 16. prosinca 2002. godine i 28. siječnja 2003. godine kada je raspravu zaključio. Općinski je sud zakazivao rasprave u kratkim vremenskim razdobljima, ali Ustavni sud opaža da su pozivi dostavljani Sindikatu službenika koji je dopisima stalno obavještavao sud da oni nisu stranka u postupku, već da je SSS BiH pravni slijednik OSV Ilidža, te da njima i treba uputiti poziv. Također, Sindikat službenika je obavijestio sud da oni čak nisu ni član SSS BiH. Općinski je sud ovo zanemario, a o tomu nije upoznao ni apelanticu, već je dostavu smatrao urednom. Ovakvo je ponašanje suda dovelo do toga da je pravni slijednik tuženoga, SSS BiH, tek u izvršnome postupku, kada su mu blokirana sredstva na računu, imao mogućnost uvida u cijeli spis. Nadalje, Kantonalni je sud u svome Rješenju broj Gž-1422/04 od 22. srpnja 2004. godine, kojim je dopustio ponavljanje postupka, konstatirao i da Općinski sud nikada nije odlučio "o prijedlogu tuženoga da se u tijeku trajanja prvostupanjskoga postupkaŠ...Ćpodnositelj prijedloga za ponavljanjem postupka pozove kao umješač na strani označenog tuženog, iako je to tuženi predlagao, odnosno subjekt koji je primao pozive za ročišta". 46. Ustavni sud smatra da zanemarivanje obveze ustvrđivanja tko je doista tuženi koji je pasivno legitimiran, zanemarivanje obveze pravilne dostave poziva i pismena i odlučivanja o prijedlogu za pozivanjem umješača predstavlja procesne greške Općinskoga suda koje su rezultirale donošenjem presude koja nije bila podobna za izvršenje, a u konačnici i do ponavljanja pravomoćno okončanoga postupka. Ovakve se procesne greške u cijelosti mogu staviti na teret sudu. 47. Nadalje, nakon što je dopušteno ponavljanje postupka, Općinski je sud naredbom od 12. listopada 2004. godine zakazao pripremno ročište tek za 23. veljače 2005. godine. Na ovome pripremnome ročištu apelantica je proširila svoj tužbeni zahtjev traženjem plaća sve do 31. prosinca 2004. godine i iznijela dokaze koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi. Općinski je sud prihvatio prijedlog tuženog SSS BiH za odgodom pripremnoga ročišta kako bi se izjasnio na prošireni tužbeni zahtjev. Apelantičin se punomoćnik nije protivio, pa je sud donio rješenje kojim je odredio "nastavak pripremnoga ročišta" i to tek za 14. travanj 2005. godine. Međutim, tuženi na tako određen nastavak pripremnoga ročišta nije pristupio, već je samo dan prije obavijestio sud da zbog poziva za nazočnost određenoj konferenciji neće moći pristupiti zakazanom pripremnome ročištu, pa je sud ponovno odredio "nastavak pripremnoga ročišta" za 29. lipanj 2005. godine. 48. U svezi s ovim, Ustavni sud primjećuje da novi ZPP-a ne predviđa mogućnost "nastavljanja" pripremnoga ročišta, već samo glavne rasprave. Štoviše, zakonom je eksplicitno određeno da se odredbe članka 113. ZPP-a o mogućnosti nastavka ročišta odnose samo na glavnu raspravu i to u slučaju da "nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno". Kako se na pripremnome ročištu ne izvode nikakvi dokazi radi ustvrđivanja činjenica bitnih za donošenje odluke o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva, ne može se ni odrediti nastavak pripremnoga ročišta zbog nemogućnosti izvođenja dokaza. Osim toga, apelantica je proširila tužbeni zahtjev, ali taj prošireni tužbeni zahtjev nije temeljila na nekim novim činjenicama i dokazima, već na onima koji su već bili na raspolaganju i tuženom i sudu. Stoga nije bilo zakonskoga uporišta, niti je bilo svrsishodno određivati nastavak pripremnoga ročišta. 49. Nadalje, Općinski je sud nakon takvog nastavka pripremnoga ročišta od 29. lipnja 2005. godine zakazao glavnu raspravu za 19. listopad 2005. godine, dakle nakon više od tri mjeseca, iako je člankom 94. stavak 2. ZPP-a određeno održavanje glavne rasprave "u pravilu 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta", ne obrazlažući zbog čega odstupa od zakonom propisanoga pravila. Također, umjesto da odmah odluči o pozivanju predloženih svjedoka, Općinski je sud naveo da će provedbu tog dokaza "odrediti u naknadnom roku, to jest u nastavku glavne rasprave". Ovakvo je postupanje suda oprečno zakonu, jer sud nema ovlasti prema ZPP-a na pripremnome ročištu planirati nastavak glavne rasprave, već mora stvoriti, koliko je više moguće, pretpostavke za okončanjem raspravljanja na jednoj glavnoj raspravi. Osim toga, Općinski je sud na glavnoj raspravi od 19. listopada 2005. godine odredio "nastavak glavne rasprave", iako je očito da se radi o odlaganju glavne rasprave, mada ni zato nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 112. ZPP-a. Naime, sud je tek tada dao naredbu za pozivanje svjedoka predloženih na pripremnome ročištu, što nije razlog za određivanjem nastavka započetoga ročišta koje se prema članku 116. ZPP-a može odrediti samo ako se započeto ročište ne može okončati u tijeku istoga dana, i to za "sljedeći radni dan", ali ni zakonski razlog za odlaganjem, već je rezultat nepravilno vođenog pripremnoga ročišta. Novo je ročište zakazano tek za 9. siječanj 2006. godine, dakle dva mjeseca nakon početka glavne rasprave, što je opet oprečno zakonu koji predviđa u članku 115. stavak 2. da se ročište ne može "odgoditi ili odložiti dulje od 30 dana, osim u slučaju iz članka 129. ZPP-a", a očito je da se nije radilo o tom slučaju. 50. Međutim, unatoč ovako značajnim i brojnim procesnim greškama Općinskog suda u ponovljenome postupku i postupanju oprečno razvidnim zakonskim odredbama u svezi sa zakazivanjem i vođenjem pripremnoga ročišta i ročišta za glavnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je ponovljeni postupak o pitanju koje je apelantica u konačnici precizirala na pripremnome ročištu od 23. veljače 2005. godine, protiv tuženoga kojega je u konačnici precizirala na istome ročištu, okončan u razdoblju kraćem od godinu dana, što se samo po sebi ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka. 51. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je apelantica, sveukupnim načinom raspolaganja tužbenim zahtjevom, a osobito stalnim preinakama i proširivanjem tužbenoga zahtjeva bez aktivne tužiteljske uloge u otkrivanju tko je pasivno legitimiran u konkretnome slučaju, te utemeljenjem tužbenoga zahtjeva na dokazima iz kojih je razvidno proizlazilo da apelantici, koja je stalno imala stručnu pomoć, nije moglo ostati nepoznato da nema temelja tražiti prava na temelju članka 143. Zakona o radu, a zbog čega je postupak bio na njezin zahtjev prekinut, u odlučnoj mjeri doprinijela sveukupnoj duljini trajanja konkretnoga parničnoga postupka. Pri tomu, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je Općinski sud napravio niz procesnih grešaka u vođenju ovoga postupka, kako u ranijem, tako i u ponovljenom postupku, ali te greške nisu bile temeljnim uzrokom sveukupne duljine postupka, jer je sud i uz takve greške aktivno postupao. Naime, razdoblje u kojemu je donesena konačna odluka u nastavku prekinutoga postupka iznosio je godinu dana, a razdoblje u kojemu je donesena konačna odluka u ponovljenome postupku iznosio je nešto više od dvije godine, uključujući i postupak odlučivanja o dozvoli ponavljanja postupka. S druge strane, Ustavni sud osobito uzima u obzir da je apelantičino ponašanje i način disponiranja tužbenim zahtjevom, koje je prethodno analizirano, glavnim uzrokom zbog kojega je samo od podnošenja tužbe 1998. godine, pa do nastavka prekinutoga postupka 2002. godine, prošlo četiri godine. Stoga, kod usporedbe doprinosa apelantice i Općinskog suda sveukupnome trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je apelantičin doprinos veći i značajniji od doprinosa Općinskog suda. 52. Ustavni sud također opaža da je Kantonalni sud prilično brzo, u roku nešto duljem od tri mjeseca, donio odluku o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske odluke, pa Ustavni sud smatra da samo trajanje prizivnoga postupka nije bilo nerazumno dugo, niti je samo po sebi značajnije doprinijelo sveukupnome trajanju konkretnoga parničnoga postupka. 53. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Obzirom na ovakvu odluku, apelantici ne pripada ni pravo na kompenzaciju koju je tražila. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 54. Ostali apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje se odnose na navode o navodnoj pristranosti suda i proizvoljnom odlučivanju, a ove navode apelantica obrazlaže time da joj je sud, na ime neisplaćenih plaća, dosudio manji iznos od iznosa koji je ustvrđen nalazom vještaka. Dakle, apelantica pobija ustvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnoga prava, te smatra da je odluka suda proizvoljna. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća je Ustavnoga suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 55. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostaloga, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. travnja 2002. godine iAP 352/04od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava,Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s time koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenome predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti razvidne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, imutatis mutandis Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena je i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da na jednakopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava,Kuznetsov i dr. protiv Rusije,presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost žaliti se protiv prvostupanjske odluke, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućuje se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva. 56. U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da su i Općinski i Kantonalni sud za svoje odluke dali razvidna obrazloženja zbog čega je izveden zaključak da je apelantica izgubila status uposlenice na čekanju posla u smislu članka 143. Zakona o radu, a zbog čega joj ne pripada ni pravo na otpremninu, na topli obrok, niti naknada za razdoblje od dana kada je kod drugoga poslodavca zasnovala radni odnos. Također, Općinski je sud razvidno obrazložio, a to je potvrdio i Kantonalni sud, da je za određeni dio potraživanja nastupila zastara, odnosno prekid zastare potraživanja, budući je apelantica tijekom rata živjela, a tuženi imao sjedište na neokupiranom području, kao i da je sud radio tijekom cijeloga ratnoga razdoblja, zbog čega nisu za apelanticu postojale nesavladive prepreke na koje se pozivala. Ustavni sud ukazuje da apelantičino nezadovoljstvo pobijanim odlukama i ishodom ovoga postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u prizivu protiv prvostupanjske odluke, a koje je Kantonalni sud u cijelosti razmotrio i o kojima je odlučio. 57. Ustavni sud smatra da su i Općinski i Kantonalni sud zorno razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali razvidne i razumljive razloge, zbog čega u pobijanim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod ustvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnoga prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi iz apelacije da su odluke proizvoljne i pristrane, te da u odnosu na ove apelantičine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti apelantici na teret. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojemu se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke utemeljene, a Ustavni sud nije mogao ustvrditi da je postupak prekršen na apelantičinu štetu. 59. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 980/06, rješavajući apelacijuAdvije Agović, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAdvije Agovićkoja je podnesena zbog dužine trajawa postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj Pr-1506/04-B-XXVIod 9. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Advija Agović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawapostupka, te protiv Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Pr-1506/04-B-XXVIod 9. februara 2006. godine, a koji je nakon što je podnesena apelacija okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 4. aprila 2006. godine, a od Kantonalnog suda 7. juna 2007. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda je naknadno, 9. avgusta 2007. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj Pr-1506/04-B-XXVI. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 28. aprila 2006. godine, a Kantonalni sud 11. jula 2007. godine. Opštinski sud je dostavio kopiju spisa koji je tražen 29. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. avgusta 2007. godine dostavljeni apelantkiwi. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 11. decembra 1998. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv Opštinskog sindikalnog vijeća Ilixa (u daqnjem tekstu OSV Ilixa) radi uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine koja je zavedena pod brojem Pr-246/98. Na prvom ročištu, koje je bilo zakazano 1. aprila 1999. godine, apelantkiwin punomoćnik je proširio tužbu i na Savez samostalnih sindikata BiH (u daqnjem tekstu: SSS BiH), pa je raspravljanje odloženo. Ročište koje je zakazano za 2. juni 1999. godine odloženo je zato što SSS BiH nije bio uredno obaviješten. Sljedeće ročište od 29. juna 1999. godine odloženo je na zahtjev punomoćnika OSV Ilixa kako bi se izjasnili na tužbu, čemu se apelantkiwa nije protivila. Na ročištu od 4. oktobra 1999. godine apelantkiwa je obavijestila sud da je otkazala punomoć advokatu, pa je ročište odloženo za 25. novembar 1999. godine. Ovom ročištu, međutim, nisu pristupili ni apelantkiwa a ni tuženi koji je uredno obaviješteni, pa je ročište odloženo za 30. maj 2000. godine. 7. Apelantkiwa je podneskom od 27. marta 2000. godine proširila tužbu i na Gradsko vijeće saveza samostalnih sindikata (u daqnjem tekstu: GVSSS BiH), tako da je tužbom konačno obuhvatila OSV Ilixa kao prvotuženog, GVSSS BiH kao drugotuženog i SSS BiH kao trećetuženog. Ročište koje je zakazano za 30. maj 2000. godine je odloženo jer ni jedan tuženi nije pristupio, iako su bili uredno obaviješteni, a ročište od 5. jula 2000. godine je odloženo jer za tužene nije iskazano dostavljanje. Na sljedeće ročište od 19. jula 2000. godine nisu pristupili OSV Ilixa i GVSSS BiH, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sud na predlog apelantkiwinog punomoćnika otvorio raspravu. Punomoćnik SSS BiH je osporio pasivnu legitimaciju i istakao da oni nisu pravni slijednik opštinskih sindikalnih vijeća, dakle ni prvotuženog OSV Ilixa, te da apelantkiwa nije bila u radnom odnosu kod SSS BiH, niti oni imaju kakvih obaveza prema woj. Ovo ročište odloženo je na predlog apelantkiwinog punomoćnika kako bi se izjasnio na navode iz odgovora na tužbu koje su OSV Ilixa i GVSSS BiH dostavili sudu. 8. Ročište koje je zakazano za 9. oktobar 2000. godine je odgođeno jer nije iskazano dostavljanje za GVSSS BiH, a ročište od 13. novembra 2000. godine je održano u odsutnosti OSV Ilixa koji je uredno obaviješten. Na ovom ročištu i dalje se raspravljalo o pasivnojlegitimaciji koju su osporili svi tuženi. Ovo ročište odloženo je uz saglasan predlog parničnih strana, a sljedeće od 12. decembra 2000. godine je odloženo zbog toga što je uređujući sudija službeno odsustvovao. 9. Na sljedećem ročištu od 18. januara 2001. godine apelantkiwin punomoćnik precizirao je tužbeni zahtjev tako što je tražio da se uspostavi apelantkiwin radno-pravni sta- tus u smislu člana 143a) Zakona o radu, pa je predložio da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari i dostave spisi Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija) zato što se apelantkiwa shodno rješenju od 11. juna 1996. godine smatra zaposlenikom na čekanju. Sud je udovoqio ovom predlogu, pa je parnični postupak prekinut i predmet je nakon pravosnažnosti rješewa o prekidu proslijeđen Kantonalnoj komisiji 2. marta 2001. godine. 10. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine usvojila apelantkiwinu žalbu, pa je naložila OSV Ilixa da apelantkiwi uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od dana kada je podnesen zahtjev pa do 5. maja 2000. godine, te da joj zatim utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona i da joj utvrdi visinu otpremnine i o tome s apelantkiwom zakquči ugovor. O ostalim apelantkiwinim navodima koji su se ticali uplate doprinosa za penziono-invalidsko osiguranje u periodu 1992-1998. godine, Kantonalna komisija nije odlučivala, jer za ta pitawa nije nadležna, "pa se apelantkiwa upućuje da ostvari zaštitu ovih prava uz pomoć suda koji je nadležan". 11. Nakon ovog, postupak je nastavljen tako što je apelantkiwa podneskom od 15. maja 2002. godine obavijestila sud da kao tuženog označava samo OSV Ilixa i to zbog duga u iznosu od 4.600 KM prema osnovu otpremnine koja je neisplaćena, zbog neisplaćenih plata i doprinosa, te radi upisa radnog staža i doprinosa za penziono-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine. U pripremanju ročišta, Opštinski sud je dostavio tužbu Samostalnomsindikatu službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH - Sindikalnoj organizaciji službenika Opštinskog organa uprave Ilixa (u daqnjem tekstu: Sindikat službenika), koji je obavijestio sud da je tužbu proslijedio SSS BiH kao pravnom sljedniku opštinskih vijeća sindikata, te da ubuduće wih treba da pozivaju. 12. Ročište od 7. oktobra 2002. godine održano je u odsustvu tuženog koji je uredno obaviješten, pa je nakon uvida u dokumentaciju apelantkiwa predložila da se sprovede vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke. Ročište je odloženo, a sud nije odlučio o ovom apelantkiwinom predlogu. Sljedeće ročište na kom je sud odredio da se provede vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke održano je 28. oktobra 2002. godine, a raspravu je odložio na neodređeno vrijeme. Za ovo ročište Sindikat službenika ponovo je obavijestio sud da oni nisu strana u postupku, te da pozive i zapisnike s ročišta treba da dostavljaju SSS BiH, kao pravnom sljedniku opštinskih sindikalnih vijeća. Nakon što je vještak dostavio pismeni nalaz i mišljenje 25. novembra 2002. godine, zakazano je ročište za 16. decembar 2002. godine, na koje nije pristupio tuženi, a sud je konstatovao da je dostavljanje uredno. Naime, Opštinski sud je poziv za ovo ročište i nalaz vještaka ponovo dostavio Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je poziv i nalaz vještaka proslijedio SSS BiH. Na istom ročištu apelantkiwa je precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tako što je tražila da joj tuženi isplati na ime plate za period od 1. aprila 1998. godine do 31. oktobra 2002. godine ukupan iznos od 22.503,32 KM, nakon čega je ročište odgođeno. Na sljedećem ročištu, koje je održano 28. januara 2003. godine, sud je konstatovao da je dostavljanje za tuženog uredno i održao je ročište, mada je poziv dostavljen Sindikatu službenika koji je ponovo obavijestio sud da je poziv koji je tom Sindikatu dostavljen proslijedio SSS BiH. 13. Nakon ovog glavna rasprava je zakqučena, pa je donesena Presuda broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine kojom je obavezan tuženi OSV Ilixa da isplati apelantkiwi na ime plata koje su neisplaćene iznos od 22.503,32 KM u roku od 8 dana, dok se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se uveže radni staž i prizna penziono-invalidsko osiguranje sud proglasio apsolutno nenadležnim, pa je tužbu u tom dijelu odbacio. Presuda je dostavljena apelantkiwi, tuženom i Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je presudu proslijedio SSS BiH. SSS BiH je preuzeo presudu koja je navedena 27. marta 2003. godine, nakon čega je 1. aprila 2003. godine, kao umješač na strani tuženog protiv te presude izjavio žalbu. Opštinski sud je žalbu SSS BiH odbacio Rješenjem broj Pr-523/02 od 7. maja 2003. godine kao neblagovremenu. Protiv ovog rješewa SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1143/03 od 14. jula 2003. godine žalba odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Rješenjem o izvršenju Opštinskog suda broj I-8698/03 od 18. septembra 2003. godine protiv tuženog OSV Ilixa kao dužnika, dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine, ali s računa i sredstava SSS BiH, pa je s ovog računa skinut iznos od 6.080 KM. 14. SSS BiH je 6. novembra 2003. godine podnio predlog da se ponovi postupak koji je okončan pravosnažnom Presudom broj Pr-523/02, a 17. novembra 2003. godine predlog da se odloži izvršenje u predmetuI-8698/03. SSS BiH je u isto vrijeme podnio i žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143 ZOR-a (u daqnjem tekstu: Federalna komisija) protiv rješewa Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine, te krivičnu prijavu protiv apelantkinje zbog davawa lažne izjave pred tom komisijom. Opštinski sud je Rješenjem broj Pr-523/02 od 20. novembra 2003. godine odložio izvršenje u izvršnom postupku koji je naveden dok se ne okonča postupak shodno predlogu da se ponovi postupak. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 03-04-34-Ž-1528/00 od 13. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-915/03 od 18. novembra 2004. godine, usvojila žalbu SSS BiH, pa je poništila svoje ranije rješenje od 13. decembra 2001. godine zato što je utvrđeno da je apelantkiwa u periodu koji je sporan zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, čime nije ispunjen jedan od tri zakonska uslova da bi se priznao status radnika na čekanju posla. 15. Povodom predloga da se ponovi postupak, sud je održao dva ročišta i to 25. marta i 23. aprila 2004. godine, nakon čega je Rješenjem broj Pr-523/02-B od 24. maja 2004. godine, predlog SSS BiH kao umješača da se ponovi postupak odbijen. Protiv ovog rješewa SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine žalbu usvojio, a rješenje koje je osporeno preinačio tako što je dozvolio da se ponovi postupak u predmetu broj Pr-523/02 koji je pravosnažno okončan. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukinuo Presudu broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine i predmet je vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz spisa nesporno proizilazi da sud nije podnosioca predloga, SSS BiH, pozvao da se umiješa u parnicu, iako je takav predlog postojao. Dalje, s obzirom na odluku prvostepenog suda i kako je označen tuženi, Kantonalni sud navodi da umješač nije mogao da zna da će izvršenje da se dozvoli s njegovog računa budući da presudom nije označen kao tuženi, za šta je saznao tek kad mu je blokiran račun, 30. oktobra 2003. godine, zbog čega ovo nije ni mogao da ističe u žalbi, te je to za umješača nova činjenica. Dalje, Kantonalni sud je naveo da umješač nije mogao da zna ni za okolnost da je apelantkiwa u periodu od 31. decembra 1991. godine do 5. maja 2000. godine zasnivala radni odnos kod drugog poslodavca zbog čega nisu ispunjeni uslovi da se primijeni član 143 ZOR-a, a što je utvrđeno tek rješenjem Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine kojim je usvojena žalba SSS BiH i poništeno rješenje iste komisije od 13. decembra 2001. godine. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao da SSS BiH nije mogao da zna da je pozive za raspravu sud slao Sindikatu službenika, te da je te pozive sud smatrao urednim dostavljanjem, niti je umješač bio ovlašćen da izvrši uvid u spis sve dok nije došlo do izvršewa odluke koja je donesena, "a da tuženi koji je označen u tužbi nije bio uredno obaviješten, odnosno nije utvrđeno da li postoji ili ne on kao subjekat i da li ima pravnog sljednika, a taj prigovor je istican kao i ostalo navedeno". Smatrajući da su sve ove činjenice i dokazi na koje umješač ukazuje za njega nove i da nije mogao da ih ističe ranije, a mogli bi da utiču na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, Kantonalni sud je dozvolio da se ponovi postupak. 16. U ponovnom postupku predmet je pred Opštinskim sudom zaveden pod brojem Pr-1506/04, pa je u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), koji je u međuvremenu stupio na snagu, održano pripremno ročište 23. februara 2005. godine. Na pripremnom ročištu apelantkiwa je kao tuženog označila SSS BiH, ostala je kod navoda iz tužbe od 11. decembra 1998. godine tražeći da joj tuženi isplati plate za period od 1. novembra 1990. do 31. decembra 2004. godine, zatim naknadu za topli obrok za period od 1. novembra 1990. godine do 11. juna 1996. godine i otpremninu, dok je povukla zahtjev da joj se uplate doprinosi za penziono-invalidsko osiguranje. Tuženi je predložio da se odgodi pripremno ročište da bi mogao da se izjasni o tužbenom zahtjevu koji je proširen i na 2004. godinu, čemu se apelantkiwa nije protivila, pa je novo pripremno ročište zakazano za 14. april 2005. godine. Tuženi nije pristupio na ovo pripremno ročište a svoj izostanak je opravdao podneskom koji je sudu dostavio 13. aprila 2005. godine, zbog čega je sud odredio da se nastavi pripremno ročište koje je zakazano za 29. juni 2005. godine. Na ovom ročištu predloženi su svi dokazi koje su parnične strane namjeravale da izvedu, naloženo je apelantkiwi da izvrši uplatu za vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke i zakazana je glavna rasprava za 19. oktobar 2005. godine, a navedeno je da će svjedoci da se pozovu "u nastavku glavne rasprave". Apelantkiwa je izvršila uplatu 6. jula 2005. godine, a sud je rješenjem od 14. jula 2005. godine odredio da se sprovede vještačenje i spis je dostavio vještaku koji je svoj pismeni nalaz dostavio sudu 27. jula 2005. godine. 17. Na ročištu za glavnu raspravu, 19. oktobra 2005. godine, sprovedeni su određeni dokazi i naređeno je da se saslušaju svjedoci koji su predloženi na pripremnom ročištu, pa je određen nastavak glavne rasprave za 9. januar 2006. godine. U nastavku glavne rasprave saslušani su svjedoci koji su predloženi i završen je dokazni postupak pa je glavna rasprava zakqučena, a parnične strane su obaviještene da će presudu moći da podignu u parničnoj pisarni 9. februara 2006. godine, od kada počinje da im teče rok za žalbu. 18. Presudom Opštinskog suda broj Pr-1506/04-B-XXVIod 9. februara 2006. godine obavezan je tuženi SSS BiH da isplati apelantkiwi iznos od 6.259,40 KM na ime plata koje su neisplaćene za period od 11. decembra 1995. godine do 30. marta 1998. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju ove presude Opštinski sud je naveo da je utvrđeno da je OSV Ilixa organizaciona jedinica SSSBiH koja je registrovana kod Kantonalnog suda od 1990. godine, pa kako nije brisana iz sudskog registra tuženi SSS BiH je jedini pasivno legitimisan u konkretnom postupku. Dalje, Opštinski sud je iz dokaza koji su sprovedeni utvrdio da je apelantkiwa bila zaposlena u OSV Ilixa, te da je status radnika na čekanju stekla na osnovu rješewa od 10. juna 1996. godine. Rješavajući o uspostavljanju apelantkiwinogradno-pravnog statusa Kantonalna komisija je svojim rješenjem od 13. decembra 2001. godine obavezala OSV Ilixa da apelantkiwi uspostavi radno-pravni status od 11. decembra 1998. godine, kao dana kada je podnesen zahtjev pa do 5. maja 2000. godine, kada je apelantkiwi po sili zakona prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Međutim, u ponovnom postupku koji je vođen pred Kantonalnom komisijom rješenje koje je navedeno je poništeno rješenjem od 13. novembra 2003. godine, zato što je utvrđeno da apelantkiwa nema status radnika na čekanju budući da je u periodu od 11. decembra 1998. pa do 5. maja 2000. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ovu činjenicu je utvrdio i sud iz uvjerewa Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar od 3. novembra 2003. godine, uvjerewa Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, radničke kwižice, te drugih dokaza koji su sprovedeni a iz kojih proizilazi da je apelantkiwa u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine bila zaposlena u SO Ilixa. Na osnovu toga, Opštinski sud je zakqučio da je apelantkiwa izgubila status radnika na čekanju u smislu člana 143 Zakona o radu, zbog čega joj ne pripada pravo na otpremninu niti naknada plata za period od 30. marta 1998. godine, kao datuma kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. 19. Dalje, odlučujući o apelantkiwinom zahtjevu da joj se naknade plate od 1. novembra 1990. godine do 30. marta 1998. godine, Opštinski sud je primijenio član 145 Zakona o radu. Budući da je u tom periodu apelantkiwa bila zaposlena u OSV Ilixa, odnosno kod tuženog, imala je pravo da traži naknadu, ali je Opštinski sud zakqučio da je za period koji je naveden nastupila djelimična zastara potraživawa. Naime, shodno članu 327 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) potraživanje plate smatra se povremenim davanjem koje dospijeva mjesečno, a zastara prava na potraživanje nastupa protekom roka od tri godine od dospjelosti. Stoga je sud ocijenio da su potraživawa za period od 1. novembra 1990. do 11. decembra 1995. godine zastarjela, jer je "u periodu koji je naveden sud u Sarajevu radio, aŠapelantkiwaĆnije bila na dijelu koji je okupiran, zbog čega nije nastupio prekid zastare". Što se tiče potraživawa za period koji nije obuhvaćen periodom zastare, Opštinski sud je, na osnovu nalaza i mišljewa vještaka, ocijenio da je to potraživanje osnovano u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju sud navodi da apelantkiwa u periodu do 30. marta 1998. godine nije radila, već je bila u statusu radnika na čekanju, zbog čega nema pravo na platu već na naknadu plate, a iz istog razloga nema ni pravo na naknadu za topli obrok. 20. Protiv prvostepene presude apelantkiwa je izjavila žalbu 21. februara, a tuženi SSS BiH 22. februara 2006. godine, pa je spis nakon što su pribavljeni odgovori na žalbe parničnih strana dostavljen 5. aprila 2006. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine odbio žalbe i u cijelosti je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelantkiwin osnovni žalbeni prigovor da nema zastare potraživawa, s obzirom na činjenicu da je ona živjela na Grbavici a sjedište tuženog je bilo na Ilixi, te da su zbog toga što je i njeno mjesto prebivališta i sjedište tuženog bilo na području koje je okupiranopostojale prepreke koje su nepremostive, a koje su dovele do prekida toka zastarjelosti. Međutim, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tokom rata apelantkiwa živjela na području koje nije bilo okupirano, da je sjedište tuženog SSS BiH takođe bilo na području koje je neokupirano, pa kako je sud u Sarajevu radio tokom cijelog ratnog perioda nisu postojale prepreke koje su nesavladive da bi se tražila sudska zaštita. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio i da su neosnovani apelantkiwini žalbeni navodi o tome da nije bila zaposlena u SO Ilixa, već da je tamo bila "samo na ispomoći", jer je to suprotno dokazima koji su izvedeni i rješenju Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantkiwa smatra da joj je u postupku koji je osporen prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je tužbu podnijela 1993. godine a da konačna odluka u vrijeme kada je podnesena apelacija još nije donesena, zbog čega traži da joj se isplati iznos od 10.000 KM. Sem toga, apelantkiwa smatra da se "sudija u ovom predmetu ponašao pristrasno, jer ne uvažava nalaz vještaka već samovoqno donosi odluku", ali ove navode ne obrazlaže detaqnije. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije navodeći da je spis primljen u Kantonalnom sudu 5. aprila 2006. godine, a da je sud odluku o žalbama donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda došlo do kršewa prava na suđenje u razumnom roku. 23. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je netačan navod iz apelacije da je tužba podnesena 1993. godine, zato što je apelantkiwa tužbu podnijela 11. decembra 1998. godine. Opštinski sud smatra da dužina konkretnog postupka nije rezultat bilo kakve greške suda jer je postupak vođen u skladu s ranije važećim, a zatim i s novim ZPP-a. Opštinski sud navodi da su u ranijem postupku često odlagana ročišta, bilo na zahtjev apelantkinje, odnosno njenog punomoćnika, bilo zato što ni jedna od parničnih strana nije pristupila na ročište koje je zakazano. Ostala ročišta su, kako navodi sud, odlagana na zahtjev tuženih, a apelantkiwa se tome nije protivila, a neka su odlagana zbog dostavljanja koje je neuredno, dok je samo jedno odloženo zbog službenog odsustvovawa sudije. Dalje, sud navodi da je dužini postupka doprinijelo i često mijewanje apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Naime, nakon što je inicijalno podnijela tužbu protiv OSV Ilixa, apelantkiwa je na ročištu od 1. aprila 1999. godine tužbu proširila na GVSSS BiH, a podneskom od 27. marta 2000. godine i na SSS BiH. Svi tuženi su osporavali pasivnu legitimaciju, a da bi se donijele pravilne odluke koje su podobne da se izvrše bilo je neophodno da se utvrdi organizacija ili reorganizacija tuženih, što je sudu bilo otežano zbog čestog izostajawa tuženih s ročišta koja su zakazana. Dalje, sud navodi da je apelantkiwa 18. januara 2001. godine promijenila i osnove tužbenog zahtjeva tako što je tražila da joj se uspostavi radno-pravni status shodno članu 143 ZOR-a pa je predložila da se prekine postupak, što je sud prihvatio. Nakon odluke Kantonalne komisije, apelantkiwa je uredila tužbu u skladu s rješenjem te komisije i kao jedinog tuženog je označila OSV Ilixa. Opštinski sud dalje izlaže istorijat postupka, te navodi da je nakon stupawa na snagu novog ZPP-a postupak vođen u skladu s odredbama tog zakona, a da je nakon konsultacija s punomoćnicima parničnih strana sud dva puta odredio da se nastavi pripremno ročište. Presuda je nakon glavne rasprave i njenog nastavka donesena 9. februara 2006. godine, a spis je sa žalbama proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje 4. aprila 2006. godine. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 25. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će, po pravilu, da se sastoji od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 75 Š...Ć(3) Datum održavawa pripremnog ročišta sud će, u pravilu, da odredi uz prethodnu konsultaciju sa strankama.Š...Ć Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava će, po pravilu, da se održi najkasnije u roku od 30 danaod dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć Član 112 (1) Sud može, na predlog stranke, da odloži ročište koje je započeto (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivice stranke koja predlaže da se odloži ročište na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan da se pravilno donese odluka.Š...Ć Član 113 Ako na ročištu nije moguće da se izvede neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može da odluči da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u vezi s wim. Član 115 Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može da se odgodi ili odloži duže od 30 dana, sem u slučaju iz člana 129 ovog zakona.Š...Ć Član 116 (1) Ako ročište koje je započeto ne može da se okonča u toku istog dana, sud će da odredi nastavak ročišta za sljedeći radni dan (nastavak ročišta). Član 117 Odredbe čl. 111, 112, 115 i 116 ovog zakona, na odgovarajući način se primjenjuju na pripremno ročište. Član 129 (1) Ako zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može da se izvede u rokovima koji supredviđeni ovim zakonom, sud rješenjem može da odredi duži rok da bi se izveli dokazi.Š...Ć Član 184 (1) Sud će da donese presudu i izradi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je zakqučena glavna rasprava.Š...Ć" VI. Dopustivost 26. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelantkiwa se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što je parnični postupak, dok nije donesena prvostepena odluka, trajao neprimjereno dugo. U vezi s tim navodima Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantkiwi da se žali zbog dužine trajawa parničnog postupka (vidimutatis mutan- dis,Evropski sud za qudska prava,Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98,ECHR1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskogsistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vrijeme kada je podnesena ispuwavala uslove dopustivosti u odnosu na navode o dužini postupka. 31. S druge strane, apelantkiwa je istom apelacijom osporila prvostepenu presudu i zbog drugih aspekata člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ta presuda u vrijeme kada je podnesena apelacija nije bila konačna. Međutim, u konkretnom slučaju postupak je nakon što je apelacija podnesena okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Kako je ovom presudom u cijelosti potvrđena prvostepena presuda koja je osporena može da se smatra da apelantkiwa osporava ovu presudu kao odluku koja je konačna. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale navode o kršenju prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelantkiwa smatra da joj je presudama koje su osporene prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š…Ć" Pravo na suđenje u razumnom roku a) Period koji se uzima u obzir 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa tužbu podnijela 1998. godine, a ne kako to očigledno pogrešno u apelaciji navodi 1993. godine. Stoga će Ustavni sud da ispita razumnost dužine postupka u periodu od dana kada je podnesena tužba, 11. decembra 1998. godine, pa do dana kada je donesena konačna odluka Kantonalnog suda od 26. maja 2006. godine. 36. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo,presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, iZimmermanniSteiner,presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). b) Složenost predmeta 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prvobitno, do prekida parničnog postupka, ticao uplate doprinosa za penziono-invalidsko osiguranje, nakon nastavka postupka koji je prekinut pitawa isplate otpremnine, isplate plata, toplog obroka i uplate doprinosa, a nakon što je dozvoljeno da se ponovi postupak koji je pravosnažno okončan rješavalo se pitanje naknade plata i toplog obroka. Međutim, bez obzira na to što je tužbeni zahtjev preinačavan i što je tužba prvo bila proširena na druge tužene, a zatim ponovo usmjerena samo protiv jednog tuženog, Ustavni sud smatra da je, u suštini, pitanje koje je sporno, a koje je trebalo da seriješi tokom cijelog postupka bilo pitanje pasivne legitimacije tuženih, a u ponovljenom postupku i pitanje apelantkiwinog prava na naknadu plata i toplog obroka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. c) Ponašanje apelantkinje i) Period do prekida parničnog postupka 38. Kako je već rečeno, apelantkiwa je prvobitno tužbu podnijela zbog uplate doprinosa za penziono-invalidsko osiguranje u periodu od kada je zasnovala radni odnos pa do 29. marta 1998. godine. Tri mjeseca nakon što je podnijela tužbe protiv OSV Ilixa apelantkiwa je, na prvom ročištu 1. aprila 1999. godine, proširila tužbu i na SSS BiH, a zatim je tražila da se odgodi ročište koje je zakazano za 4. oktobar 1999. godine navodeći da je otkazala punomoć advokatu. Na sljedeće ročište koje je bilo zakazano za 25. novembar 1999. godine apelantkiwa nije pristupila, niti je svoj izostanak opravdala, a onda je na sljedeće ročište pristupila s punomoćnikom koji je i ranije zastupao. Podneskom od 27. marta 2000. godine, 15 mjeseci nakon što je podnijela tužbu, apelantkiwa je proširila tužbu i na GVSSS BiH, a na ročištu od 18. januara 2001. godine apelantkiwa je preinačila tužbeni zahtjev tako što je sem uplate doprinosa tražila i da joj se uspostavi radno-pravni status shodno članu 143 Zakona o radu, koji je u međuvremenu stupio na snagu. S obzirom na to, apelantkiwa je tražila da se prekine parnični postupak i uputi predmet na rješavanje Kantonalnoj komisiji koja je nadležna a kojoj se apelantkiwa već bila obratila žalbom o istom pitanju. Komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine udovoqila apelantkiwinom zahtjevu da joj se uspostavi radno-pravni status, ali je ukazala da rješavanje zahtjeva da se uplate doprinosi za penziono-invalidsko osiguranje nije u njenoj nadležnosti, pa je uputila apelantkinju da zaštitu ovih prava traži pred sudom koji je nadležan. 39. Ustavni sud primjećuje da je apelantkiwa tokom postupka imala advokata, te stoga nije moglo da joj ostane nepoznato šta je nadležnost Kantonalne komisije shodno članu 143 Zakona o radu. Uprkos tome, apelantkiwa je svoj tužbeni zahtjev preinačila tako da je sem tužbenog zahtjeva koji je prvobitno istaknut tražila i da se odluči o pitanju koje je iz nadležnosti Kantonalne komisije, zbog čega je došlo do prekida postupka i njegovog nastavka tek godinu i četiri mjeseca kasnije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovakvo raspolaganje tužbenim zahtjevom koje je rezultovalo trajanjem postupka u periodu dužem od tri godine (od kada je podnesena tužba pa do nastavka postupka koji je prekinut) može, u najvećoj mjeri, da se stavi na teret apelantkiwi. ii) Period nakon prekida postupka 40. Postupak je nastavljen nakon što je apelantkiwa, podneskom od 15. maja 2002. godine, kao tuženog označila samo OSV Ilixa i preinačila tužbeni zahtjev koji je prvobitno postavljen, pa je uz taj zahtjev tražila i da joj se isplati otpremnina, plate i doprinosi za period u kom je bila na čekanju posla. Nakon nalaza vještaka, apelantkiwa je 16. decembra 2002. godine ponovo preinačila tužbeni zahtjev i zahtijevala da joj se isplate plate za period od 1. aprila 1998. godine pa do 31. oktobra 2002. godine navodeći da tuženi nije postupio shodno rješenju Kantonalne komisije i nije joj utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. U ovom dijelu postupka, do dana kada je donesena prvostepena presuda, 28. januara 2003. godine, ročišta su odgađana uglavnom zato što tuženi nije pristupao na ročišta koja su zakazana, a jednom je odloženo i na neodređeno vrijeme, radi vještačewa. Ustavni sud takođe zapaža da ni apelantkiwa ni njen punomoćnik nisu prigovarali što su odgađana ročišta, kao i da je od nastavka postupka pa do prvostepene presude prošlo nešto više od devet mjeseci. 41. Budući da je žalba SSS BiH kao umješača odbačena presuda je postala pravosnažna, pa je apelantkiwa zatražila da se ona izvrši i uspjela je da naplati dio potraživawa. Međutim, kako je izvršenje određeno na sredstvima SSS BiH koji nije učestvovao u postupku i protiv kog nije donesena presuda, SSS BiH je zatražio da se ponovi postupak koji je pravosnažno okončan 6. novembra 2003. godine, a istovremeno je izjavio i žalbu protiv rješewa Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine navodeći da zvanično nije bio upoznat s ovim rješenjem, a da ni Kantonalna komisija ni sud nisu uzeli u obzir da je apelantkiwa zasnovala radni odnos u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine, zbog čega nije mogla da se smatra zaposlenikom na čekanju, te da je apelantkiwa u vezi s ovom činjenicom dala lažnu izjavu, zbog čega je SSS BiH protiv nje podnio krivičnu prijavu. Ovo je konačno i bio razlog što je Kantonalnakomisija u ponovnom postupku poništila svoje ranije rješenje i odbila apelantkiwin zahtjev da se uspostavi radno-pravni status, kao i jedan od razloga zbog kojih je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine dozvolio da se ponovi postupak koji je pravosnažnookončan. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelantkiwa istrajavala na zahtjevu da joj se isplate plate u periodu koji je sporan a za koji je znala da je zasnovan na rješenju koje je doneseno u postupku u kom je prećutjela odlučne činjenice. 42. U ponovljenom postupku apelantkiwa je na pripremnom ročištu 23. februara 2005. godine kao tuženog označila SSS BiH, tražeći da joj tuženi isplati plate i topli obrok za pe- riod od 1. novembra 1990. godine do 31. decembra 2004. godine, te otpremninu, dok je povukla zahtjev da joj se uplate doprinosi za penziono-invalidsko osiguranje. Apelantkiwa je, dakle, u ovom dijelu postupka pred sud postavila sasvim drugo pitanje od onog koje je postavljeno prvobitno podnesenom tužbom koja je. Tokom ovog dijela postupka apelantkiwa se nije protivila određivanju da se nastavi pripremno ročište, niti da se nastavi glavna rasprava kako je to sud određivao, a i dalje je imala stručnu pomoć advokata. 43. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantkiwino ponašanje, odnosno ponašanje njenog punomoćnika, u priličnoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali će zakqučak o tome da li je taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašawa sudova. d) Ponašanje sudova i) Period do prekida postupka 44. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, u periodu od kada je podnesena tužba, 1. decembra 1998. godine, do prekida postupka, 18. januara 2001. godine, održao ukupno 12 ročišta. Samo jedno ročište odloženo je zbog službenog odsustva sudije, a tri ročišta odložena su zbog toga što nije iskazano dostavljanje za nekog od tuženih. Dva ročišta odložena su na apelantkiwin zahtjev, a dva zbog toga što se tužba proširivala na druge tužene, zatim zbog toga što tuženi nisu pristupili na ročišta,aujednomslučajuizbog apelantkiwinog izostanka. Sud je, takođe, dozvolio da se tužba objektivno preinači tako što je pored zahtjeva da se uplate doprinosi za penziono-invalidsko osiguranje, apelantkiwa postavila i zahtjev da se uspostavi radno-pravni status shodno odredbama ZOR-a koji je u međuvremenu stupio na snagu, iako je bilo očigledno da je takav zahtjev preuranjen, odnosno da je za njega nadležna Kantonalna komisija u prvom stepenu, pred kojom je apelantkiwa već bila pokrenula postupak. Shodno tako preinačenom tužbenom zahtjevu Opštinski sud je dozvolio i da se prekine postupak, što u konkretnom slučaju nije bilo svrsishodno. ii) Period nakon prekida postupka 45. Nakon što je postupak nastavljen nakon apelantkiwinog podneska od 15. maja 2002. godine u kom je kao tuženi označen samo OSV Ilixa, sud je održao pet ročišta: 7. i 28. oktobra, 25. novembra, 16. decembra 2002. godine i 28. januara 2003. godine kada je raspravljanje zakqučio. Opštinski sud je zakazivao rasprave u kratkim vremenskim periodima, ali Ustavni sud zapaža da su pozivi dostavljani Sindikatu službenika koji je dopisima stalno obavještavao sud da oni nisu stranka u postupku, već da je SSS BiH pravni sljednik OSV Ilixa, te da wima i treba da upute poziv. Takođe, Sindikat službenika je obavijestio sud da oni čak nisu ni član SSS BiH. Opštinski sud je ovo zanemario, a o tome nije upoznao ni apelantkinju, već je dostavljanje smatrao urednim. Ovakvo ponašanje suda je dovelo do toga da je pravni sljednik tuženog, SSS BiH, tek u izvršnom postupku, kada su mu blokirana sredstva na računu, imao mogućnost uvida u cijeli spis. Dalje, Kantonalni sud je u svom rješenju broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine, kojim je dozvolio da se ponovi postupak, konstatovao i da Opštinski sud nikada nije odlučio "o predlogu tuženog da se u toku trajawa prvostepenog postupka Š...Ćpodnosilac predloga da se ponovi postupak pozove kao umješač na strani označenog tuženog, iako je to tuženi predlagao, odnosno subjekat koji je primao pozive za ročišta". 46. Ustavni sud smatra da zanemarivanje obaveze da se utvrdi ko je zaista tuženi koji je pasivno legitimisan, zanemarivanje obaveze da se pravilno dostave pozivi i pismena i odlučivawa o predlogu da se pozove umješač predstavlja procesne greške Opštinskog suda koje su rezultovale donošenjem presude koja nije bila podobna za izvršenje, a konačno i do ponavljanja postupka koji je pravosnažno okončan. Ovakve procesne greške u cijelosti mogu da se stave na teret sudu. 47. Dalje, nakon što je dozvoljeno da se ponovi postupak, Opštinski sud je naredbom od 12. oktobra 2004. godine zakazao pripremno ročište tek za 23. februar 2005. godine. Na ovom pripremnom ročištu apelantkiwa je proširila svoj tužbeni zahtjev tako što je tražila plate sve do 31. decembra 2004. godine i iznijela dokaze koje namjerava da izvede na glavnoj raspravi. Opštinski sud je prihvatio predlog tuženog SSS BiH da se odgodi pripremno ročište kako bi se izjasnio na tužbeni zahtjev koji je proširen. Apelantkiwin punomoćnik se nije protivio, pa je sud donio rješenje kojim je odredio "da se nastavi pripremno ročište" i to tek 14. aprila 2005. godine. Međutim, tuženi na tako određen nastavak pripremnog ročišta nije pristupio, već je samo dan prije obavijestio sud da zbog poziva da prisustvuje određenoj konferenciji neće moći da pristupi pripremnom ročištu koje je zakazano, pa je sud ponovo odredio "da se nastavi pripremno ročište" 29. juna 2005. godine. 48. U vezi s ovim, Ustavni sud primjećuje da novi ZPP-a ne predviđa mogućnost "da se nastavi" pripremno ročište, već samo glavna rasprava. Štaviše, zakonom je eksplicitno određeno da se odredbe člana 113 ZPP-a o mogućnosti da se nastavi ročište odnose samo na glavnu raspravu i to u slučaju da "nije moguće da se izvede neki od dokaza čije je izvođenje određeno". Kako se na pripremnom ročištu ne izvode nikakvi dokazi da bi se utvrdile činjenice koje su bitne da se donese odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ne može ni da se odredi nastavak pripremnog ročišta zbog nemogućnosti da se izvedu dokazi. Sem toga, apelantkiwa je proširila tužbeni zahtjev, ali taj prošireni tužbeni zahtjev nije zasnivala na nekim novim činjenicama i dokazima, već na onima koji su već bili na raspolaganju i tuženom i sudu. Stoga nije bilo zakonskog uporišta, niti je bilo svrsishodno da se određuje nastavak pripremnog ročišta. 49. Dalje, Opštinski sud je nakon takvog nastavka pripremnog ročišta od 29. juna 2005. godine zakazao glavnu raspravu za 19. oktobar 2005. godine, dakle nakon više od tri mjeseca, iako je članom 94 stav 2 ZPP-a određeno da se održi glavna rasprava "u pravilu 30 dana od dana kada je održano pripremno ročište", ne obrazlažući zbog čega odstupa od pravila koje je zakonom propisano.Takođe, umjesto da odmah odluči da li da pozove svjedokekoji su predloženi, Opštinski sud je naveo da će provođenje tog dokaza "da odredi u naknadnom roku, to jest u nastavku glavne rasprave". Ovakvo postupanje suda je suprotno zakonu, jer sud nema ovlašćenje da shodno ZPP-a na pripremnom ročištu planira nastavak glavne rasprave, već mora da stvori, koliko je više moguće, pretpostavke da se okonča raspravljanje na jednoj glavnoj raspravi. Sem toga, Opštinski sud je na glavnoj raspravi od 19. oktobra 2005. godine odredio "da se nastavi glavna rasprava", iako je očigledno da se radi o odlaganju glavne rasprave, mada ni zato nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 112 ZPP-a. Naime, sud je tek tada dao naredbu da se pozovu svjedoci koji su predloženi na pripremnom ročištu, što nije razlog da se odredi nastavak ročišta koje je započeto a koje shodno članu 116 ZPP-a može da se odredi samo ako ročište koje je započeto ne može da se okonča u toku istog dana, i to za "sljedeći radni dan", ali ni zakonski razlog za odlaganje, već je rezultat nepravilno vođenog pripremnog ročišta. Novo ročište je zakazano tek za 9. januar 2006. godine, dakle dva mjeseca nakon što je počela glavna rasprava, što je opet suprotno zakonu koji predviđa u članu 115 stav 2 da ročište ne može da se "odgodi ili odloži duže od 30 dana, sem u slučaju iz člana 129 ZPP-a", a očigledno je da se nije radilo o tom slučaju. 50. Međutim, uprkos ovako značajnim i brojnim procesnim greškama Opštinskog suda u postupku koji je ponovljen i postupanju koje je suprotno jasnim zakonskim odredbama u vezi sa zakazivanjem i vođenjem pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je ponovljeni postupak o pitanju koje je apelantkiwa konačno precizirala na pripremnom ročištu od 23. februara 2005. godine, protiv tuženog kog je konačno precizirala na istom ročištu, okončan u periodu kraćem od godinu dana, što samo po sebi ne može da se smatra nerazumno dugim trajanjem postupka. 51. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je apelantkiwa, sveukupnim načinom raspolagawa tužbenim zahtjevom, a naročito zbog toga što je stalno preinačavala i proširivala tužbeni zahtjev bez aktivne tužilačke uloge u otkrivanju ko je pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te zasnivanjem tužbenog zahtjeva na dokazima iz kojih je jasno proizilazilo da apelantkiwi, koja je stalno imala stručnu pomoć, nije moglo da ostane nepoznato da nema osnove da traži prava na osnovu člana 143 Zakona o radu, a zbog čega je postupak bio na njen zahtjev prekinut, u odlučnoj mjeri doprinijela sveukupnoj dužini trajawakonkretnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je Opštinski sud napravio niz procesnih grešaka u vođenju ovog postupka, kako u ranijem, tako i u ponovljenom postupku, ali te greške nisu bile osnovni uzrok sveukupne dužine postupka, jer je sud i uz takve greške aktivno postupao. Naime, period u kom je donesena konačna odluka u nastavku postupka koji je prekinut iznosio je godinu dana, a period u kom je donesena konačna odluka u postupku koji je ponovljen iznosio je nešto više od dvije godine, ukqučujući i postupak odlučivawa o dozvoli da se ponovi postupak. S druge strane, Ustavni sud naročito uzima u obzir da je apelantkiwino ponašanje i način na koji je disponirala tužbenim zahtjevom, koje je prethodno analizirano, glavni uzrok zbog kog je samo od dana kada je podnesena tužba 1998. godine, pa kada je nastavljen postupak koji je prekinut 2002. godine, prošlo četiri godine. Stoga, kod upoređivawa doprinosa apelantkinje i Opštinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je apelantkiwin doprinos veći i značajniji od doprinosa Opštinskog suda. 52. Ustavni sud takođe zapaža da je Kantonalni sud prilično brzo, u roku nešto dužem od tri mjeseca, donio odluku o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene odluke, pa Ustavni sud smatra da samo trajanje žalbenog postupka nije bilo nerazumno dugo, niti je samo po sebi značajnije doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog parničnog postupka. 53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na ovakvu odluku, apelantkiwi ne pripada ni pravo na kompenzaciju koju je tražila. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 54. Ostali apelantkiwini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o navodnoj pristrasnosti suda i proizvoqnom odlučivanju, a ove navode apelantkiwa obrazlaže time da joj je sud, na ime plata koje su neisplaćene, dosudio mawi iznos od iznosa koji je utvrđen nalazom vještaka. Dakle, apelantkiwa osporava činjenično stanje koje je utvrđeno i primjenu materijalnog prava, te smatra da je odluka suda proizvoqna. U vezi s ovim navodima Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 55. Sem toga, shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva pitawa koja su postavljena i argumente koji su izneseni (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava,Ruiz Torijaprotiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje argumente i dokaze će da prihvate u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će da navedu razloge koji su jasni i razumqivi, a na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava,Suominenprotiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, imutatis mutandisUstavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da se pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za qudska prava,Kuznetsovi dr. protiv Rusije,presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, odluka koja je obrazložena daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administrovanjem pravde" i radom sudstva. 56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i Opštinski i Kantonalni sud za svoje odluke dali obrazložewa koja su jasna zbog čega je izveden zakqučak da je apelantkiwa izgubila status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143 Zakona o radu, a zbog čega joj ne pripada ni pravo na otpremninu, na topli obrok, niti naknada za period od dana kada je kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos. Takođe, Opštinski sud je jasno obrazložio, a to je potvrdio i Kantonalni sud, da je za određeni dio potraživawa nastupila zastara, odnosno prekid zastare potraživawa, budući da je apelantkiwa tokom rata živjela, a tuženi imao sjedište na području koje nije bilo okupirano, kao i da je sud radio tokom cijelog ratnog perioda, zbog čega nisu za apelantkinju postojale prepreke koje su nesavladiveana koje se pozivala. Ustavni sud ukazuje da apelantkiwino nezadovoqstvo odlukama koje su osporene i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa ustavnim pravima koja su zaštićena, a apelantkiwa ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Takođe, apelantkiwa u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud u cijelosti razmotrio i o kojima je odlučio. 57. Ustavni sud smatra da su i Opštinski i Kantonalni sud pažqivo razmotrili sve dokaze koji su izvedeni i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumqive razloge, zbog čega u odlukama koje su osporene nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo kod utvrđivawa i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da su odluke proizvoqne i pristrasne, te da u odnosu na ove apelantkiwine navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kad sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, da se stavi apelantkiwi na teret. Takođe, nema kršewa prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelantkiwa žali na činjenično stanje koje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su wihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je postupak prekršen na apelantkiwinu štetu. 59. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 980/06, rješavajući apelacijuAdvije Agović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAdvije Agović podnesena zbog dužine trajanja postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Advija Agović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka, te protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. februara 2006. godine, a koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 4. aprila 2006. godine, a od Kantonalnog suda 7. juna 2007. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda je naknadno, 9. augusta 2007. godine, zatraženo dostavljanje na uvid spisa broj Pr-1506/04-B-XXVI. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 28. aprila 2006. godine, a Kantonalni sud 11. jula 2007. godine. Općinski sud je dostavio kopiju traženog spisa 29. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. augusta 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 11. decembra 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općinskog sindikalnog vijeća Ilidža (u daljnjem tekstu OSV Ilidža) radi uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine koja je zavedena pod brojem Pr-246/98. Na prvom ročištu zakazanom za 1. april 1999. godine, apelanticin punomoćnik je proširio tužbu i na Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: SSS BiH), pa je raspravljanje odloženo. Ročište zakazano za 2. juni 1999. godine je odloženo zato što SSS BiH nije bio uredno obaviješten. Sljedeće ročište od 29. juna 1999. godine odloženo je na zahtjev punomoćnika OSV Ilidža kako bi se izjasnili na tužbu, čemu se apelantica nije protivila. Na ročištu od 4. oktobra 1999. godine apelantica je obavijestila sud da je otkazala punomoć advokatu, pa je ročište odloženo za 25. novembar 1999. godine. Ovom ročištu, međutim, nisu pristupili ni apelantica a ni uredno obaviješteni tuženi, pa je ročište odloženo za 30. maj 2000. godine. 7. Apelantica je podneskom od 27. marta 2000. godine proširila tužbu i na Gradsko vijeće saveza samostalnih sindikata (u daljnjem tekstu: GVSSS BiH), tako da je tužbom konačno obuhvatila OSV Ilidža kao prvotuženog, GVSSS BiH kao drugotuženog i SSS BiH kao trećetuženog. Ročište zakazano za 30. maj 2000. godine je odloženo jer ni jedan tuženi nije pristupio, iako su bili uredno obaviješteni, a ročište od 5. jula 2000. godine je odloženo jer za tužene nije iskazano dostavljanje. Na sljedeće ročište od 19. jula 2000. godine nisu pristupili OSV Ilidža i GVSSS BiH, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sud na prijedlog apelanticinog punomoćnika otvorio raspravu. Punomoćnik SSS BiH je osporio pasivnu legitimaciju i istakao da oni nisu pravni slijednik općinskih sindikalnih vijeća, dakle ni prvotuženog OSV Ilidža, te da apelantica nije bila u radnom odnosu kod SSS BiH, niti oni imaju kakvih obaveza prema njoj. Ovo ročište je odloženo na prijedlog apelanticinog punomoćnika kako bi se izjasnio na navode iz odgovora na tužbu koje su OSV Ilidža i GVSSS BiH dostavili sudu. 8. Ročište zakazano za 9. oktobar 2000. godine je odgođeno jer nije iskazano dostavljanje za GVSSS BiH, a ročište od 13. novembra 2000. godine je održano u odsutnosti uredno obaviještenog OSV Ilidža. Na ovom ročištu je i dalje raspravljano o pasivnoj legitimaciji koju su osporili svi tuženi. Ovo ročište je odloženo uz saglasan prijedlog parničnih strana, a sljedeće od 12. decembra 2000. godine je odloženo zbog službenog odsustva uređujućeg sudije. 9. Na sljedećem ročištu od 18. januara 2001. godine, apelanticin punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio uspostavljanje apelanticinog radno-pravnog statusa u smislu člana 143.a) Zakona o radu, pa je predložio prekidanje postupka u ovoj pravnoj stvari i dostavljanje spisa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) zato što se apelantica prema rješenju od 11. juna 1996. godine smatra zaposlenicom na čekanju. Sud je udovoljio ovom prijedlogu, pa je parnični postupak prekinut i predmet je nakon pravosnažnosti rješenja o prekidu proslijeđen Kantonalnoj komisiji 2. marta 2001. godine. 10. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine usvojila apelanticinu žalbu, pa je naložila OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenice na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine, te da joj zatim utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona i da joj utvrdi visinu otpremnine i o tome s apelanticom zaključi ugovor. O ostalim apelanticinim navodima koji su se ticali uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u periodu 1992-1998. godine, Kantonalna komisija nije odlučivala, jer za ta pitanja nije nadležna, "pa se apelantica upućuje ostvariti zaštitu ovih prava uz pomoć nadležnog suda". 11. Nakon ovog, postupak je nastavljen tako što je apelantica podneskom od 15. maja 2002. godine obavijestila sud da kao tuženog označava samo OSV Ilidža i to radi duga u iznosu od 4.600 KM prema osnovu neisplaćene otpremnine, zbog neisplaćenih plaća i doprinosa, te radi upisa radnog staža i doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine. U pripremanju ročišta, Općinski sud je dostavio tužbu Samostalnom sindikatu službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH - Sindikalnoj organizaciji službenika Općinskog organa uprave Ilidža (u daljnjem tekstu: Sindikat službenika), koji je obavijestio sud da je tužbu proslijedio SSS BiH kao pravnom slijedniku općinskih vijeća sindikata, te da ubuduće njih treba pozivati. 12. Ročište od 7. oktobra 2002. godine je održano u odsustvu uredno obaviještenog tuženog, pa je nakon uvida u dokumentaciju apelantica predložila vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke. Ročište je odloženo, a sud nije odlučio o ovom apelanticinom prijedlogu. Sljedeće ročište je održano 28. oktobra 2002. godine na kojem je sud odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka finansijske struke, a raspravu je odložio na neodređeno vrijeme. Za ovo ročište Sindikat službenika je ponovo obavijestio sud da oni nisu strana u postupku, te da pozive i zapisnike s ročišta treba dostavljati SSS BiH, kao pravnom slijedniku općinskih sindikalnih vijeća. Nakon što je vještak dostavio pismeni nalaz i mišljenje 25. novembra 2002. godine, zakazano je ročište za 16. decembar 2002. godine, na koje nije pristupio tuženi, a sud je konstatirao da je dostavljanje uredno. Naime, Općinski sud je poziv za ovo ročište i nalaz vještaka ponovo dostavio Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je poziv i nalaz vještaka proslijedio SSS BiH. Na istom ročištu apelantica je precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tako što je tražila da joj tuženi isplati na ime plaće za period od 1. aprila 1998. godine do 31. oktobra 2002. godine ukupan iznos od 22.503,32 KM, nakon čega je ročište odgođeno. Na sljedećem ročištu, održanom 28. januara 2003. godine, sud je konstatirao da je dostavljanje za tuženog uredno i održao je ročište, mada je poziv dostavljen Sindikatu službenika koji je ponovo obavijestio sud da je poziv koji je tom Sindikatu dostavljen proslijedio SSS BiH. 13. Nakon ovog, glavna rasprava je zaključena, pa je donesena Presuda broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine kojom je obavezan tuženi OSV Ilidža isplatiti apelantici na ime neisplaćenih plaća iznos od 22.503,32 KM u roku od 8 dana, dok se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na uvezivanje radnog staža i priznavanje penzijsko-invalidskog osiguranja sud oglasio apsolutno nenadležnim, pa je tužbu u tom dijelu odbacio. Presuda je dostavljena apelantici, tuženom i Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je presudu proslijedio SSS BiH. SSS BiH je preuzeo navedenu presudu 27. marta 2003. godine, nakon čega je 1. aprila 2003. godine kao umješač na strani tuženog protiv te presude izjavio žalbu. Općinski sud je žalbu SSS BiH odbacio Rješenjem broj Pr-523/02 od 7. maja 2003. godine kao neblagovremenu. Protiv ovog rješenja SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1143/03 od 14. jula 2003. godine žalba odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-8698/03 od 18. septembra 2003. godine protiv tuženog OSV Ilidža kao dužnika, dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine, ali s računa i sredstava SSS BiH, pa je s ovog računa skinut iznos od 6.080 KM. 14. SSS BiH je 6. novembra 2003. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom broj Pr-523/02, a 17. novembra 2003. godine prijedlog za odlaganje izvršenja u predmetu I-8698/03. SSS BiH je u isto vrijeme podnio i žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) protiv rješenja Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine, te krivičnu prijavu protiv apelantice radi davanja lažne izjave pred tom komisijom. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-523/02 od 20. novembra 2003. godine odložio izvršenje u navedenom izvršnom postupku do okončanja postupka prema prijedlogu za ponavljanje postupka. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 03-04-34-Ž-1528/00 od 13. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-915/03 od 18. novembra 2004. godine, usvojila žalbu SSS BiH, pa je poništila svoje ranije rješenje od 13. decembra 2001. godine zato što je utvrđeno da je apelantica u spornom periodu zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, čime nije ispunjen jedan od tri zakonska uvjeta za priznavanje statusa radnika na čekanju posla. 15. Povodom prijedloga za ponavljanje postupka, sud je održao dva ročišta i to 25. marta i 23. aprila 2004. godine, nakon čega je Rješenjem broj Pr-523/02-B od 24. maja 2004. godine, prijedlog SSS BiH kao umješača za ponavljanje postupka odbijen. Protiv ovog rješenja SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine žalbu usvojio, a osporeno rješenje preinačio tako što je dozvolio ponavljanje postupka u pravosnažno okončanom predmetu broj Pr-523/02. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukinuo Presudu broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine i predmet je vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz spisa nesporno proizlazi da sud nije podnosioca prijedloga, SSS BiH, pozvao da se umiješa u parnicu, iako je takav prijedlog postojao. Nadalje, s obzirom na odluku prvostepenog suda i kako je označen tuženi, Kantonalni sud navodi da umješač nije mogao znati da će se izvršenje dozvoliti s njegovog računa budući da presudom nije označen kao tuženi, za šta je saznao tek kad mu je blokiran račun, 30. oktobra 2003. godine, zbog čega ovo nije ni mogao isticati u žalbi, te je to za umješača nova činjenica. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da umješač nije mogao znati ni za okolnost da je apelantica u periodu od 31. decembra 1991. godine do 5. maja 2000. godine zasnivala radni odnos kod drugog poslodavca zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 143. ZOR-a, a što je utvrđeno tek rješenjem Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine kojim je usvojena žalba SSS BiH i poništeno rješenje iste komisije od 13. decembra 2001. godine. Također, Kantonalni sud je konstatirao da SSS BiH nije mogao znati da je pozive za raspravu sud slao Sindikatu službenika, te da je te pozive sud smatrao urednim dostavljanjem, niti je umješač bio ovlašten izvršiti uvid u spis sve dok nije došlo do izvršenja odluke koja je donesena, "a da tuženi označen u tužbi nije bio uredno obaviješten, odnosno nije utvrđeno postoji li ili ne on kao subjekt i ima li pravnog slijednika, a taj prigovor je istican kao i ostalo navedeno". Smatrajući da su sve ove činjenice i dokazi na koje umješač ukazuje za njega nove i da ih nije mogao isticati ranije, a mogli bi utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, Kantonalni sud je dozvolio ponavljanje postupka. 16. U ponovnom postupku predmet je pred Općinskim sudom zaveden pod brojem Pr-1506/04, pa je u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je u međuvremenu stupio na snagu, održano pripremno ročište 23. februara 2005. godine. Na pripremnom ročištu apelantica je kao tuženog označila SSS BiH, ostala je kod navoda iz tužbe od 11. decembra 1998. godine tražeći da joj tuženi isplati plaće za pe- riod od 1. novembra 1990. do 31. decembra 2004. godine, zatim naknadu za topli obrok za period od 1. novembra 1990. godine do 11. juna 1996. godine i otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Tuženi je predložio odgađanje pripremnog ročišta da bi se mogao izjasniti o tužbenom zahtjevu koji je proširen i na 2004. godinu, čemu se apelantica nije protivila, pa je novo pripremno ročište zakazano za 14. april 2005. godine. Tuženi nije pristupio na ovo pripremno ročište a svoj izostanak je opravdao podneskom koji je sudu dostavio 13. aprila 2005. godine, zbog čega je sud odredio nastavak pripremnog ročišta zakazan za 29. juni 2005. godine. Na ovom ročištu predloženi su svi dokazi koje su parnične strane namjeravale izvesti, naloženo je apelantici da izvrši uplatu za vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke i zakazana je glavna rasprava za 19. oktobar 2005. godine, a navedeno je da će se svjedoci pozvati "u nastavku glavne rasprave". Apelantica je izvršila uplatu 6. jula 2005. godine, a sud je rješenjem od 14. jula 2005. godine odredio provođenje vještačenja i spis je dostavio vještaku koji je svoj pismeni nalaz dostavio sudu 27. jula 2005. godine. 17. Na ročištu za glavnu raspravu, 19. oktobra 2005. godine, provedeni su određeni dokazi i naređeno je saslušanje svjedoka predloženih na pripremnom ročištu, pa je određen nastavak glavne rasprave za 9. januar 2006. godine. U nastavku glavne rasprave saslušani su predloženi svjedoci i završen je dokazni postupak pa je glavna rasprava zaključena, a parnične strane su obaviještene da će presudu moći podići u parničnoj pisarnici 9. februara 2006. godine, od kada im počinje teći rok za žalbu. 18. Presudom Općinskog suda broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. februara 2006. godine obavezan je tuženi SSS BiH isplatiti apelantici iznos od 6.259,40 KM na ime neisplaćenih plaća za pe- riod od 11. decembra 1995. godine do 30. marta 1998. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je OSV Ilidža organizaciona jedinica SSS BiH registrirana kod Kantonalnog suda od 1990. godine, pa kako nije brisana iz sudskog registra tuženi SSS BiH je jedini pasivno legitimiran u konkretnom postupku. Nadalje, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena u OSV Ilidža, te da je status radnice na čekanju stekla na osnovu rješenja od 10. juna 1996. godine. Rješavajući o uspostavljanju apelanticinog radno-pravnog statusa Kantonalna komisija je svojim rješenjem od 13. decembra 2001. godine obavezala OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status od 11. decembra 1998. godine, kao dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici po sili zakona prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Međutim, u ponovnom postupku koji je vođen pred Kantonalnom komisijom navedeno rješenje je poništeno rješenjem od 13. novembra 2003. godine, zato što je utvrđeno da apelantica nema status radnice na čekanju budući da je u periodu od 11. decembra 1998. pa do 5. maja 2000. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ovu činjenicu je utvrdio i sud iz uvjerenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar od 3. novembra 2003. godine, uvjerenja Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, radničke knjižice, te drugih provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantica u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine bila zaposlena u SO Ilidža. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je apelantica izgubila status radnice na čekanju u smislu člana 143. Zakona o radu, zbog čega joj ne pripada pravo na otpremninu niti naknada plaća za period od 30. marta 1998. godine, kao datuma kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. 19. Nadalje, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaće od 1. novembra 1990. godine do 30. marta 1998. godine, Općinski sud je primijenio član 145. Zakona o radu. Budući da je u tom periodu apelantica bila zaposlena u OSV Ilidža, odnosno kod tuženog, imala je pravo tražiti naknadu, ali je Općinski sud zaključio da je za navedeni period nastupila djelimična zastara potraživanja. Naime, prema članu 327. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje plaće smatra se povremenim davanjem koje dospijeva mjesečno, a zastara prava na potraživanje nastupa protekom roka od tri godine od dospjelosti. Stoga je sud ocijenio da su potraživanja za period od 1. novembra 1990. do 11. decembra 1995. godine zastarjela, jer je "u navedenom periodu sud u Sarajevu radio, aapelanticanije bila na okupiranom dijelu, zbog čega nije nastupio prekid zastare". Što se tiče potraživanja za period koji nije obuhvaćen periodom zastare, Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, ocijenio da je to potraživanje osnovano u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju sud navodi da apelantica u periodu do 30. marta 1998. godine nije radila, već je bila u statusu radnice na čekanju, zbog čega nema pravo na plaću već na naknadu plaće, a iz istog razloga nema ni pravo na naknadu za topli obrok. 20. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu 21. februara, a tuženi SSS BiH 22. februara 2006. godine, pa je spis nakon pribavljanja odgovora na žalbe parničnih strana, dostavljen 5. aprila 2006. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine odbio žalbe i u cijelosti je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelanticin osnovni žalbeni prigovor da nema zastare potraživanja, s obzirom na činjenicu da je ona živjela na Grbavici a sjedište tuženog je bilo na Ilidži, te da su zbog toga što je i njezino mjesto prebivališta i sjedište tuženog bilo na okupiranom području postojale nepremostive prepreke koje su dovele do prekida toka zastarjelosti. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tokom rata apelantica živjela na neokupiranom području, da je sjedište tuženog SSS BiH također bilo na neokupiranom području, pa kako je sud u Sarajevu radio tokom cijelog ratnog perioda nisu postojale nesavladive prepreke za traženje sudske zaštite. Također, Kantonalni sud je ocijenio i da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o tome da nije bila zaposlena u SO Ilidža, već da je tamo bila "samo na ispomoći", jer je to suprotno izvedenim dokazima i rješenju Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantica smatra da joj je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je tužbu podnijela 1993. godine a da konačna odluka u vrijeme podnošenja apelacije još nije donesena, zbog čega traži isplatu iznosa od 10.000 KM. Osim toga, apelantica smatra da se "sudija u ovom predmetu ponašao pristrano, jer ne uvažava nalaz vještaka već samovoljno donosi odluku", ali ove navode ne obrazlaže detaljnije. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije navodeći da je spis primljen u Kantonalnom sudu 5. aprila 2006. godine, a da je sud odluku o žalbama donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku. 23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je netačan navod iz apelacije da je tužba podnesena 1993. godine, zato što je apelantica tužbu podnijela 11. decembra 1998. godine. Općinski sud smatra da dužina konkretnog postupka nije rezultat bilo kakve greške suda jer je postupak vođen u skladu s ranije važećim, a zatim i s novim ZPP-a. Općinski sud navodi da su u ranijem postupku često odlagana ročišta, bilo na zahtjev apelantice, odnosno njezinog punomoćnika, bilo zato što ni jedna od parničnih strana nije pristupila na zakazano ročište. Ostala ročišta su, kako navodi sud, odlagana na zahtjev tuženih, a apelantica se tome nije protivila, a neka su odlagana zbog neurednog dostavljanja, dok je samo jedno odloženo zbog službenog odsustva sudije. Nadalje, sud navodi da je dužini postupka doprinijelo i često mijenjanje apelanticinog tužbenog zahtjeva, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Naime, nakon što je inicijalno podnijela tužbu protiv OSV Ilidža, apelantica je na ročištu od 1. aprila 1999. godine tužbu proširila na GVSSS BiH, a podneskom od 27. marta 2000. godine i na SSS BiH. Svi tuženi su osporavali pasivnu legitimaciju, a za donošenje pravilne odluke podobne za izvršenje, bilo je neophodno utvrditi organizaciju ili reorganizaciju tuženih, što je sudu bilo otežano zbog čestog izostanka tuženih sa zakazanih ročišta. Nadalje, sud navodi da je apelantica 18. januara 2001. godine promijenila i osnove tužbenog zahtjeva tako što je tražila uspostavu radno-pravnog statusa prema članu 143. ZOR-a pa je predložila prekidanje postupka, što je sud prihvatio. Nakon odluke Kantonalne komisije, apelantica je uredila tužbu u skladu s rješenjem te komisije i kao jedinog tuženog je označila OSV Ilidža. Općinski sud nadalje izlaže historijat postupka, te navodi da je nakon stupanja na snagu novog ZPP-a postupak vođen u skladu s odredbama tog zakona, a da je nakon konsultacija s punomoćnicima parničnih strana sud dva puta odredio nastavak pripremnog ročišta. Presuda je nakon glavne rasprave i njezinog nastavka donesena 9. februara 2006. godine, a spis je sa žalbama proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje 4. aprila 2006. godine. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 25. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 75. Š...Ć(3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.Š...Ć Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Član 112. (1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke.Š...Ć Član 113. Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u vezi s njim. Član 115. Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona.Š...Ć Član 116. (1) Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, sud će odrediti nastavak ročišta za sljedeći radni dan (nastavak ročišta). Član 117. Odredbe čl. 111, 112, 115. i 116. ovog zakona, na odgovarajući način se primjenjuju na pripremno ročište. Član 129. (1) Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima predviđenim ovim zakonom, sud rješenjem može odrediti duži rok za izvođenje dokaza.Š...Ć Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.Š...Ć" VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što je parnični postupak do donošenja prvostepene odluke trajao neprimjereno dugo. U vezi s tim navodima Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici žaliti se zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidimutatis mutandis,Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vrijeme podnošenja ispunjavala uvjete dopustivosti u odnosu na navode o dužini postupka. 31. S druge strane, apelantica je istom apelacijom osporila prvostepenu presudu i zbog drugih aspekata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ta presuda u vrijeme podnošenja apelacije nije bila konačna. Međutim, u konkretnom slučaju postupak je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je ovom presudom u cijelosti potvrđena osporena prvostepena presuda, može se smatrati da apelantica osporava ovu presudu kao konačnu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale navode o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" Pravo na suđenje u razumnom roku a) Period koji se uzima u obzir 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu podnijela 1998. godine, a ne kako to očigledno pogrešno u apelaciji navodi 1993. godine. Stoga će Ustavni sud ispitati razumnost dužine postupka u periodu od dana podnošenja tužbe, 11. decembra 1998. godine, pa do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda od 26. maja 2006. godine. 36. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud,Vernillo,presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, iZim- mermann i Steiner,presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). b) Složenost predmeta 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prvobitno, do prekida parničnog postupka, ticao uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, nakon nastavka prekinutog postupka pitanja isplate otpremnine, isplate plaća, toplog obroka i uplate doprinosa, a nakon što je dozvoljeno ponavljanje pravosnažno okončanog postupka rješavalo se pitanje naknade plaća i toplog obroka. Međutim, bez obzira na to što je tužbeni zahtjev preinačavan i što je tužba prvo bila proširena na druge tužene, a zatim ponovo usmjerena samo protiv jednog tuženog, Ustavni sud smatra da je, u suštini, sporno pitanje koje je trebalo riješiti tokom cijelog postupka bilo pitanje pasivne legitimacije tuženih, a u ponovljenom postupku i pitanje apelanticinog prava na naknadu plaća i toplog obroka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. c) Ponašanje apelantice i) Period do prekida parničnog postupka 38. Kako je već rečeno, apelantica je prvobitno tužbu podnijela zbog uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u periodu od zasnivanja radnog odnosa pa do 29. marta 1998. godine. Tri mjeseca nakon podnošenja tužbe protiv OSV Ilidža apelantica je, na prvom ročištu 1. aprila 1999. godine, proširila tužbu i na SSS BiH, a zatim je tražila odgađanje ročišta zakazanog za 4. oktobar 1999. godine navodeći da je otkazala punomoć advokatu. Na sljedeće ročište zakazano za 25. novembar 1999. godine apelantica nije pristupila, niti je svoj izostanak opravdala, a onda je na sljedeće ročište pristupila s punomoćnikom koji je i ranije zastupao. Podneskom od 27. marta 2000. godine, 15 mjeseci nakon podnošenja tužbe, apelantica je proširila tužbu i na GVSSS BiH, a na ročištu od 18. januara 2001. godine apelantica je preinačila tužbeni zahtjev tako što je osim uplate doprinosa tražila i uspostavljanje radno-pravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu, koji je u međuvremenu stupio na snagu. S obzirom na to, apelantica je tražila prekid parničnog postupka i upućivanje predmeta na rješavanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji kojoj se apelantica već bila obratila žalbom o istom pitanju. Komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine udovoljila apelanticinom zahtjevu u odnosu na uspostavljanje radno-pravnog statusa, ali je ukazala da rješavanje zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje nije u njezinoj nadležnosti, pa je uputila apelanticu da zaštitu ovih prava traži pred nadležnim sudom. 39. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tokom postupka imala advokata, te joj stoga nije moglo ostati nepoznato šta je nadležnost Kantonalne komisije prema članu 143. Zakona o radu. Usprkos tome, apelantica je svoj tužbeni zahtjev preinačila tako da je osim prvobitno istaknutog tužbenog zahtjeva tražila i odlučivanje o pitanju iz nadležnosti Kantonalne komisije, zbog čega je došlo do prekida postupka i njegovog nastavka tek godinu i četiri mjeseca kasnije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovakvo raspolaganje tužbenim zahtjevom koje je rezultiralo trajanjem postupka u periodu dužem od tri godine (od podnošenja tužbe pa do nastavka prekinutog postupka) može, u najvećoj mjeri, staviti na teret apelantici. ii) Period nakon prekida postupka 40. Postupak je nastavljen nakon što je apelantica, podneskom od 15. maja 2002. godine, kao tuženog označila samo OSV Ilidža i preinačila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, pa je uz taj zahtjev tražila i isplatu otpremnine, plaća i doprinosa za period u kojem je bila na čekanju posla. Nakon nalaza vještaka, apelantica je 16. decembra 2002. godine ponovo preinačila tužbeni zahtjev i zahtijevala isplatu plaća za period od 1. aprila 1998. godine pa do 31. oktobra 2002. godine navodeći da tuženi nije postupio prema rješenju Kantonalne komisije i nije joj utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. U ovom dijelu postupka, do donošenja prvostepene presude od 28. januara 2003. godine, ročišta su odgađana uglavnom zato što tuženi nije pristupao na zakazana ročišta, a jednom je odloženo i na neodređeno vrijeme, radi vještačenja. Ustavni sud također zapaža da ni apelantica ni njezin punomoćnik nisu prigovarali odgađanjima ročišta, kao i da je od nastavka postupka pa do prvostepene presude prošlo nešto više od devet mjeseci. 41. Budući da je žalba SSS BiH kao umješača odbačena presuda je postala pravosnažna, pa je apelantica zatražila njezino izvršenje i uspjela je naplatiti dio potraživanja. Međutim, kako je izvršenje određeno na sredstvima SSS BiH koji nije učestvovao u postupku i protiv kojeg nije donesena presuda, SSS BiH je zatražio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka 6. novembra 2003. godine, a istovremeno je izjavio i žalbu protiv rješenja Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine navodeći da zvanično nije bio upoznat s ovim rješenjem, a da ni Kantonalna komisija ni sud nisu uzeli u obzir da je apelantica zasnovala radni odnos u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine, zbog čega se nije mogla smatrati zaposlenicom na čekanju, te da je apelantica u vezi s ovom činjenicom dala lažnu izjavu, zbog čega je SSS BiH protiv nje podnio krivičnu prijavu. Ovo je konačno i bio razlog što je Kantonalna komisija u ponovnom postupku poništila svoje ranije rješenje i odbila apelanticin zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, kao i jedan od razloga zbog kojih je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine dozvolio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelantica ustrajavala na zahtjevu za isplatu plaća u spornom periodu za koji je znala da je zasnovan na rješenju donesenom u postupku u kojem je prešutjela odlučne činjenice. 42. U ponovljenom postupku apelantica je na pripremnom ročištu 23. februara 2005. godine kao tuženog označila SSS BiH, tražeći da joj tuženi isplati plaće i topli obrok za period od 1. novembra 1990. godine do 31. decembra 2004. godine, te otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Apelantica je, dakle, u ovom dijelu postupka pred sud postavila sasvim drugo pitanje od onog koje je prvobitno podnesenom tužbom postavljeno. Tokom ovog dijela postupka apelantica se nije protivila određivanju nastavljanja pripremnog ročišta, niti nastavljanju glavne rasprave kako je to sud određivao, a i dalje je imala stručnu pomoć advokata. 43. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticino ponašanje, odnosno ponašanje njezinog punomoćnika, u priličnoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali će zaključak o tome je li taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova. d) Ponašanje sudova i) Period do prekida postupka 44. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u periodu od podnošenja tužbe 1. decembra 1998. godine do prekida postupka 18. januara 2001. godine, održao ukupno 12 ročišta. Samo jedno ročište je odloženo zbog službenog odsustva sudije, a tri ročišta su odložena zbog neiskazanog dostavljanja za nekog od tuženih. Dva ročišta su odložena na apelanticin zahtjev, a dva zbog proširivanja tužbe na druge tužene, zatim zbog nepristupanja tuženih na ročišta, a u jednom slučaju i zbog apelanticinog izostanka. Sud je, također, dozvolio objektivno preinačenje tužbe tako što je pored zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, apelantica postavila i zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa prema odredbama ZOR-a koji je u međuvremenu stupio na snagu, iako je bilo očigledno da je takav zahtjev preuranjen, odnosno da je za njega nadležna Kantonalna komisija u prvom stepenu, pred kojom je apelantica već bila pokrenula postupak. Prema tako preinačenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je dozvolio i prekid postupka, što u konkretnom slučaju nije bilo svrsishodno. ii) Period nakon prekida postupka 45. Nakon što je postupak nastavljen nakon apelanticinog podneska od 15. maja 2002. godine u kojem je kao tuženi označen samo OSV Ilidža, sud je održao pet ročišta: 7. i 28. oktobra, 25. novembra, 16. decembra 2002. godine i 28. januara 2003. godine kada je raspravljanje zaključio. Općinski sud je zakazivao rasprave u kratkim vremenskim periodima, ali Ustavni sud zapaža da su pozivi dostavljani Sindikatu službenika koji je dopisima stalno obavještavao sud da oni nisu stranka u postupku, već da je SSS BiH pravni slijednik OSV Ilidža, te da njima i treba uputiti poziv. Također, Sindikat službenika je obavijestio sud da oni čak nisu ni član SSS BiH. Općinski sud je ovo zanemario, a o tome nije upoznao ni apelanticu, već je dostavljanje smatrao urednim. Ovakvo ponašanje suda je dovelo do toga da je pravni slijednik tuženog, SSS BiH, tek u izvršnom postupku, kada su mu blokirana sredstva na računu, imao mogućnost uvida u cijeli spis. Nadalje, Kantonalni sud je u svom Rješenju broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine, kojim je dozvolio ponavljanje postupka, konstatirao i da Općinski sud nikada nije odlučio "o prijedlogu tuženog da se u toku trajanja prvostepenog postupkaŠ...Ć podnosilac prijedloga za ponavljanje postupka pozove kao umješač na strani označenog tuženog, iako je to tuženi predlagao, odnosno subjekt koji je primao pozive za ročišta". 46. Ustavni sud smatra da zanemarivanje obaveze utvrđivanja ko je zaista tuženi koji je pasivno legitimiran, zanemarivanje obaveze pravilnog dostavljanja poziva i pismena i odlučivanja o prijedlogu za pozivanje umješača predstavlja procesne greške Općinskog suda koje su rezultirale donošenjem presude koja nije bila podobna za izvršenje, a konačno i do ponavljanja pravosnažno okončanog postupka. Ovakve procesne greške se u cijelosti mogu staviti na teret sudu. 47. Nadalje, nakon što je dozvoljeno ponavljanje postupka, Općinski sud je naredbom od 12. oktobra 2004. godine zakazao pripremno ročište tek za 23. februar 2005. godine. Na ovom pripremnom ročištu apelantica je proširila svoj tužbeni zahtjev traženjem plaća sve do 31. decembra 2004. godine i iznijela dokaze koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi. Općinski sud je prihvatio prijedlog tuženog SSS BiH za odgađanje pripremnog ročišta kako bi se izjasnio na prošireni tužbeni zahtjev. Apelanticin punomoćnik se nije protivio, pa je sud donio rješenje kojim je odredio "nastavak pripremnog ročišta" i to tek za 14. april 2005. godine. Međutim, tuženi na tako određen nastavak pripremnog ročišta nije pristupio, već je samo dan prije obavijestio sud da zbog poziva za prisustvovanjem određenoj konferenciji neće moći pristupiti zakazanom pripremnom ročištu, pa je sud ponovo odredio "nastavak pripremnog ročišta" za 29. juni 2005. godine. 48. U vezi s ovim, Ustavni sud primjećuje da novi ZPP-a ne predviđa mogućnost "nastavljanja" pripremnog ročišta, već samo glavne rasprave. Štaviše, zakonom je eksplicitno određeno da se odredbe člana 113. ZPP-a o mogućnosti nastavka ročišta odnose samo na glavnu raspravu i to u slučaju da "nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno". Kako se na pripremnom ročištu ne izvode nikakvi dokazi radi utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ne može se ni odrediti nastavak pripremnog ročišta zbog nemogućnosti izvođenja dokaza. Osim toga, apelantica je proširila tužbeni zahtjev, ali taj prošireni tužbeni zahtjev nije zasnivala na nekim novim činjenicama i dokazima, već na onima koji su već bili na raspolaganju i tuženom i sudu. Stoga nije bilo zakonskog uporišta, niti je bilo svrsishodno određivati nastavak pripremnog ročišta. 49. Nadalje, Općinski sud je nakon takvog nastavka pripremnog ročišta od 29. juna 2005. godine zakazao glavnu raspravu za 19. oktobar 2005. godine, dakle nakon više od tri mjeseca, iako je članom 94. stav 2. ZPP-a određeno održavanje glavne rasprave "u pravilu 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta", ne obrazlažući zbog čega odstupa od zakonom propisanog pravila. Također, umjesto da odmah odluči o pozivanju predloženih svjedoka, Općinski sud je naveo da će provođenje tog dokaza "odrediti u naknadnom roku, to jest u nastavku glavne rasprave". Ovakvo postupanje suda je suprotno zakonu, jer sud nema ovlaštenje prema ZPP-a na pripremnom ročištu planirati nastavak glavne rasprave, već mora stvoriti, koliko je više moguće, pretpostavke za okončanje raspravljanja na jednoj glavnoj raspravi. Osim toga, Općinski sud je na glavnoj raspravi od 19. oktobra 2005. godine odredio "nastavak glavne rasprave", iako je očigledno da se radi o odlaganju glavne rasprave, mada ni zato nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 112. ZPP-a. Naime, sud je tek tada dao naredbu za pozivanje svjedoka predloženih na pripremnom ročištu, što nije razlog za određivanje nastavka započetog ročišta koje se prema članu 116. ZPP-a može odrediti samo ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, i to za "sljedeći radni dan", ali ni zakonski razlog za odlaganje, već je rezultat nepravilno vođenog pripremnog ročišta. Novo ročište je zakazano tek za 9. januar 2006. godine, dakle dva mjeseca nakon početka glavne rasprave, što je opet suprotno zakonu koji predviđa u članu 115. stav 2. da se ročište ne može "odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ZPP-a", a očigledno je da se nije radilo o tom slučaju. 50. Međutim, usprkos ovako značajnim i brojnim procesnim greškama Općinskog suda u ponovljenom postupku i postupanju suprotno jasnim zakonskim odredbama u vezi sa zakazivanjem i vođenjem pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je ponovljeni postupak o pitanju koje je apelantica konačno precizirala na pripremnom ročištu od 23. februara 2005. godine, protiv tuženog kojeg je konačno precizirala na istom ročištu, okončan u periodu kraćem od godinu dana, što se samo po sebi ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka. 51. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je apelantica, sveukupnim načinom raspolaganja tužbenim zahtjevom, a naročito stalnim preinačenjima i proširivanjem tužbenog zahtjeva bez aktivne tužilačke uloge u otkrivanju ko je pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te zasnivanjem tužbenog zahtjeva na dokazima iz kojih je jasno proizlazilo da apelantici, koja je stalno imala stručnu pomoć, nije moglo ostati nepoznato da nema osnove tražiti prava na osnovu člana 143. Zakona o radu, a zbog čega je postupak bio na njezin zahtjev prekinut, u odlučnoj mjeri doprinijela sveukupnoj dužini trajanja konkretnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je Općinski sud napravio niz procesnih grešaka u vođenju ovog postupka, kako u ranijem, tako i u ponovljenom postupku, ali te greške nisu bile osnovni uzrok sveukupne dužine postupka, jer je sud i uz takve greške aktivno postupao. Naime, period u kojem je donesena konačna odluka u nastavku prekinutog postupka iznosio je godinu dana, a period u kojem je donesena konačna odluka u ponovljenom postupku iznosio je nešto više od dvije godine, uključujući i postupak odlučivanja o dozvoli ponavljanja postupka. S druge strane, Ustavni sud naročito uzima u obzir da je apelanticino ponašanje i način disponiranja tužbenim zahtjevom, koje je prethodno analizirano, glavni uzrok zbog kojeg je samo od podnošenja tužbe 1998. godine, pa do nastavka prekinutog postupka 2002. godine, prošlo četiri godine. Stoga, kod upoređivanja doprinosa apelantice i Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je apelanticin doprinos veći i značajniji od doprinosa Općinskog suda. 52. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud prilično brzo, u roku nešto dužem od tri mjeseca, donio odluku o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene odluke, pa Ustavni sud smatra da samo trajanje žalbenog postupka nije bilo nerazumno dugo, niti je samo po sebi značajnije doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog parničnog postupka. 53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na ovakvu odluku, apelantici ne pripada ni pravo na kompenzaciju koju je tražila. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 54. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o navodnoj pristranosti suda i proizvoljnom odlučivanju, a ove navode apelantica obrazlaže time da joj je sud, na ime neisplaćenih plaća, dosudio manji iznos od iznosa koji je utvrđen nalazom vještaka. Dakle, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te smatra da je odluka suda proizvoljna. U vezi s ovim navodima Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 55. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava,Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, imutatis mutandisUstavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kuznetsov i dr. protiv Rusije,presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost žaliti se protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva. 56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i Općinski i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasna obrazloženja zbog čega je izveden zaključak da je apelantica izgubila status zaposlenice na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu, a zbog čega joj ne pripada ni pravo na otpremninu, na topli obrok, niti naknada za period od dana kada je kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos. Također, Općinski sud je jasno obrazložio, a to je potvrdio i Kantonalni sud, da je za određeni dio potraživanja nastupila zastara, odnosno prekid zastare potraživanja, budući da je apelantica tokom rata živjela, a tuženi imao sjedište na neokupiranom području, kao i da je sud radio tokom cijelog ratnog perioda, zbog čega nisu za apelanticu postojale nesavladive prepreke na koje se pozivala. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud u cijelosti razmotrio i o kojima je odlučio. 57. Ustavni sud smatra da su i Općinski i Kantonalni sud pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da su odluke proizvoljne i pristrane, te da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kad se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti apelantici na teret. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu. 59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 1178/06, rješavajući apelacijuŠerifa i Dunje Zahirović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaŠerifa i Dunje Zahirovićpodnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-474/04 od 18. siječnja 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine i broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šerif i Dunja Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 18. travnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine i broj Už-474/04 od 18. siječnja 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine i broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Jablanica, putem Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba), da poduzme bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. travnja 2006. godine, kojim bi se apelantima uskratila ili onemogućila nesmetana uporaba stana koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1178/06 od 9. svibnja 2005. godine kojom je odbio prijedlog apelanata da se donese privremena mjera. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba) i JP "Elektroprivreda Bosne i Hercegovine" - Hidroelektrane Jablanica (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) je zatraženo 11. svibnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. svibnja 2006. godine, Kantonalni sud 1. lipnja 2006. godine i Općinska služba 30. svibnja 2006. godine. Kantonalno ministarstvo i vlasnica stana nisu dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 21. rujna 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Činjenice u svezi sa postupkom za povrat stana 7. Apelantu Šerifu Zahiroviću je Rješenjem vlasnice stana broj 2331/99 od 28. svibnja 1999. godine dodijeljen stan u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, na trajnu uporabu, na temelju kojeg je apelant 1. studenog 1999. godine zaključio Ugovor o uporabi stana broj 4874/99. Na temelju rješenja o dodjeli stana i ugovora o uporabi stana apelanti kao supružnici su otkupili ovaj stan i uknjižili se u knjigu položenih ugovora u Općinskom sudu u Jablanici u zk. ul. broj 367. 8. Stipe Ljubas, prijašnji nositelj stanarskog prava na upitnom stanu, podnio je 15. rujna 1998. godine zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. studenog 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 12. siječnja 2004. godine, utvrđeno je da je Stipe Ljubas iz Jablanice bio korisnik upitnog stana, te da mu pripada pravo na povrat tog stana u posjed. Istodobno je utvrđeno da apelantu Šerifu Zahiroviću prestaje pravo uporabe upitnog stana na dan pravomoćnosti poništenja ugovora o otkupu stana, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, Stipe Ljubas sa svojom obitelji bio korisnik stana na Trgu oslobođenja, ulaz 1, stan broj 4, a na temelju rješenja o dozvoli privremenog useljenja u stan od 16. listopada 1992. godine prema rang-listi za dodjelu stana, te da je bio faktički posjednik stana koji je imao pravni temelj za useljenje u stan. Dalje se navodi da se predmetni stan nalazio u novosagrađenoj zgradi za koju je upotrebna dozvola izdana 1992. godine, te da na tome stanu prije useljenja nije bilo nositelja stanarskog prava, niti druge osobe čija bi eventualna prava bila ugrožena njegovim useljenjem. Također, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je Stipe Ljubas napustio predmetni stan u razdoblju ratnih zbivanja, te da se smatra izbjeglom i raseljenom osobom koja ima pravo na povrat stana. Osim toga, apelantu je dodijeljen stan oprečno članku 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), jer je dodijeljen u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana koji nije pravomoćno riješen. Dalje, riječ je o stanu koji se kao napušten ubraja u kategoriju stanova što se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele. 9. Protiv rješenja Kantonalnog ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine apelantovu tužbu odbio sa obrazloženjem da su upravna tijela pravilno utvrdila odlučne činjenice, te izvela pravilan zaključak i u svojim rješenjima pravilno primijenila materijalne propise. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je uložio priziv Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Už-474/04 od 18. siječnja 2006. godine odbio apelantov priziv. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, tijela uprave i prvostupanjski sud su pravilno postupili kada su udovoljili zahtjevu Stipe Ljubasa za povrat predmetnog stana u posjed, te da činjenica da on nije zaključio ugovor o uporabi predmetnog stana sa vlasnicom stana ne utječe na rješavanje ove upravne stvari. Vrhovni sud se pozvao na članak 3. Zakona o prestanku primjene, kojim je predviđeno da nositelji stanarskog prava koji su napustili svoj dom u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine imaju pravo na povratak u dom prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-14/00 od 4. svibnja 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01) prema kojoj osobi koja je koristila stan po osnovi akta o dodjeli stana i ispunjavala sve obveze po osnovi ugovora o uporabi tog stana pripada svojstvo nositelja stanarskog prava i ima pravo na povrat stana u posjed. Postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o uporabi stana 10. U svezi sa upitnim stanom vodio se, također, i upravni postupak i upravni spor u svrhu utvrđivanja ništavosti Ugovora o uporabi predmetnog stana broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine koji je apelant zaključio sa vlasnicom stana. 11. Rješenjem Općinske službe broj 10-25-3/505/09 od 19. rujna 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 5. prosinca 2003. godine, utvrđeno je da je Ugovor o uporabi stana broj 4874/99, zaključen 1. studenog 1999. godine između vlasnice stana i apelanta, ništav. Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine je odbijena apelantova tužba uložena protiv rješenja Kantonalnog ministarstva. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je pobijano rješenje Općinske službe doneseno sukladno članku 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, a na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku i u postupku kontrole Povjerenstva za kontrolu zaključenih i obnovljenih ugovora prema točki 7. i II.b) Upute, kako su to pravilno utvrdila upravna tijela. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su upravna tijela pravilno primijenila materijalnopravne propise i nisu povrijedila pravila upravnog postupka. 12. Presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine je odbijen apelantov priziv protiv Presude Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je u postupku koji je prethodio donošenju upravnih akata i presude Kantonalnog suda utvrđeno da je upitni ugovor zaključen 1. studenog 1999. godine za stan koji je Rješenjem nadležnog tijela broj 05-2/3-372-107/93 od 29. studenog 1993. godine proglašen napuštenim i da je Stipe Ljubas, prijašnji korisnik predmetnog stana, podnio 15. rujna 1998. godine i 1. listopada 1999. godine zahtjev za povrat tog stana u posjed, kao i da su predmetni stan u međuvremenu apelanti otkupili. Odlukom Povjerenstva za kontrolu ugovora o uporabi stana zaključenih i/ili obnovljenih od 6. svibnja 2003. godine je utvrđeno da Ugovor broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnice stana, nije sukladan zakonu, odnosno da je on oprečan odredbama članka 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, te da je nadležna Općinska služba, sukladno odredbama članka 11. Upute o postupku kontrole zaključenih ili obnovljenih ugovora o uporabi stana ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 19/02), donijela rješenje kojim je utvrdila da je navedeni ugovor o uporabi stana ništav. Dalje se navodi da je člankom 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene propisano da su ugovori o uporabi stana koji su sukladni odredbama članka 1. stavak 1. istog zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na uporabu, koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. veljače 1998. godine ništavi. Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužbu apelanata odbio kao neutemeljenu, te da je u obrazloženju svoje presude dao potpune i valjane razloge za svoju pravnu ocjenu koji upućuju na neutemeljenost podnesene tužbe. 13. Zaključkom Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. travnja 2006. godine je utvrđeno da je Rješenje Općinske službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. studenog 2003. godine kojim je odlučeno da Stipi Ljubasu pripada pravo na povrat stana u posjed izvršno, te da dopušta njegovu ovrhu koja će se, ukoliko apelanti ne poduzmu dužnu radnju u ostavljenom roku od 15 dana, obaviti prisilno 5. svibnja 2006. godine. Prema Zapisniku Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 5. svibnja 2006. godine, apelanti su iseljeni iz predmetnog stana 5. svibnja 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti navode kronologiju događaja u svezi sa postupkom okončanim pobijanom presudom Vrhovnog suda u kojem je utvrđeno da Stipi Ljubasu, prijašnjem nositelju stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana i ističu da im je povrijeđeno pravo na dom, jer su imali stanarsko pravo na prijepornom stanu iz kojeg su deložirani, a da je Stipe Ljubas na upitnom stanu imao status privremenog korisnika, jer je bio zakoniti nositelj stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Apelanti navode da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, te da su odluke upravnih tijela i sudova kojima je odlučeno o povratu stana Stipi Ljubasu donesene na temelju generalne i nerazrađene odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene. Apelanti se, također, žale da je u ovom postupku povrijeđeno i njihovo pravo na učinkovit pravni lijek, jer nemaju nikakve mogućnosti zaštititi se od zlouporabe prava dvostrukoga korisnika. U svezi sa postupkom okončanim pobijanom presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine i Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine, donesenom u upravnoj stvari u svrhu utvrđivanja ništavosti ugovora o uporabi stana kojeg je apelant zaključio sa davateljem stana na uporabu, apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer ne mogu neometano uživati svoje vlasništvo. Apelanti su, također, naveli da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te otkupili stan i na upitnom stanu stekli pravo vlasništva. 15. Apelanti su zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud, putem Službe, zabranio Općini Jablanica da poduzima bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. travnja 2006. godine kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima da nesmetano koriste prijeporni stan koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojim presudama donesenim povodom priziva apelanata na presude Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine i broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojim presudama broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine i broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine nije počinio povrede ljudskih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom zbog razloga navedenih u presudi. 18. Općinska služba u odgovoru na apelaciju navodi da ne stoji tvrdnja apelanata da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat dva stana. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na jednakost pred zakonom i prava na učinkovit pravni lijek, prema mišljenju Općinske službe, potpuno su neargumentirani, jer se temelje na činjenici da je riječ o tzv. dvostrukom korisniku stana, što nije slučaj. Apelanti su imali mogućnost, koju su i iskoristili, jednakopravno kao stranka sudjelovati u postupku, te koristiti pravne lijekove kako u upravnom, tako i u sudbenim postupcima. Nepobitno je da su apelanti još uvijek vlasnici stana, te da su vlasništvo na stanu stekli po osnovi ugovora o kupoprodaji. Navodi apelanata da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te iz toga prava imali pravo na otkup stana koje su iskoristili i prema proceduri propisanoj zakonom stekli vlasništvo, prema navodima Općinske službe, jesu neargumentirani. Naime, bitna stvar jeste da je ugovor o uporabi stana, prema članku 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela proglašen napuštenim, opterećen pravom uporabe i zahtjevom za povrat stana koji nije bio pravomoćno riješen. Zbog toga, vlasništvo apelanata na stanu je stečeno na nedopušten način, te kao posljedicu ima i ograničavanje tog prava. Općinska služba je istaknula da je nepobitna činjenica da je osoba kojoj je priznato pravo na povrat stana izbjegla i raseljena osoba, a predmetni stan je njezin prijeratni dom, te da je povratak izbjeglih i raseljenih osoba u svoje domove, prema Aneksu VII. Ustava Bosne i Hercegovine, jedan od temeljnih ciljeva Daytonskog mirovnog sporazuma i temeljnih načela ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, te pretpostavka za rješavanje sukoba u Bosni i Hercegovini, i kao takav predstavlja pitanje od javnog interesa. Općinska služba se pozivala i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, koja je donesena glede apelacije Stipe Ljubasa, u kojoj je utvrđeno da su prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da se stajalište koje je Ustavni sud usvojio u navedenom predmetu izravno odnosi i na ovaj predmet i ide u prilog činjenici da povreda prava zagarantiranih Ustavom postoji, ali ne na štetu apelanata, već na štetu Stipe Ljubasa. V. Relevantni propisi 19.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 3. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 1. Ugovor o uporabi stana koji je sukladno propisima iz članka 1. stavak 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na uporabu, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. veljače 1998. godine ništavi su." 20.Uputa o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o uporabi stana("Sl. novine FBiH" br. 43/99 i 19/02) "Članak 7. Povjerenstvo će izvršiti kontrolu: - svih ugovora o uporabi stana zaključenih u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine i/ili obnovljenih od tijela nadležnoga za stambene poslove sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine Federacije BiH'br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je reguliran postupak obnove ugovora, uključujući i ugovore o uporabi za stanove koji su u postupku otkupa ili su već otkupljeni; - svih ugovora o uporabi stana zaključenih nakon 7. veljače 1998. godine oprečno odredbama članka 16. Zakona, uključujući i ugovore o uporabi za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni. Članak 11.b) glasi: Nakon što Povjerenstvo utvrdi da je izvršen otkup stana na temelju ugovora o uporabi stana zaključenog i/ili obnovljenog oprečno odredbama Zakona, Povjerenstvo će bez odgađanja izvijestiti nadležnog pravobranitelja koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora po otkupu nakon što stambeno tijelo provede postupak, odnosno rješenjem zaključeni i/ili obnovljeni ugovor o uporabi stavi izvan snage ili ga oglasi ništavim i takvo rješenje postane pravomoćno." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj Už-747/04 od 18. siječnja 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane presude apelanti su primili 27. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum Postupak za povrat stana 25. Apelanti pobijaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-474/04 od 18. siječnja 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. srpnja 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (…)." 27. Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima iz apelacije, ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava sudova, koji su svoje odluke donijeli na temelju generalne i nerazrađene odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, kao i prava na jednakost pred zakonom, jer im je uskraćena mogućnost zaštititi se od zlouporabe prava dvostrukog korisnika. 28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sâm relevantni zakon neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. U svezi sa navodima apelanata da je pogrešno stajalište Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da Stipe Ljubas ima pravo na povrat predmetnog stana, koji je na osnovi Rješenja vlasnice stana broj 2331/99 od 28. svibnja 1999. godine dodijeljen apelantu za koji je sa vlasnicom stana zaključio Ugovor o uporabi stana broj 4874/99 od 1. studenoga 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijanih odluka, na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, a da apelantima, kao bespravnim korisnicima, prestaje pravo uporabe stana, te da nemaju pravo na alternativni smještaj. Obzirom na navedeno, nepobitno je da je apelantima prestalo pravo uporabe navedenog stana iz osnove predviđene člankom 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene prema kojem su svi ugovori o uporabi stana zaključeni nakon 7. veljače 1998. godine, a odnose se na stanove koji su proglašeni napuštenim, ništavi u koje se ubraja i Ugovor o uporabi stana broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine koji su zaključili apelanti. Dalje, prema utvrđenju upravnih tijela, apelantima je predmetni stan dodijeljen na uporabu u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana, koji nije bio pravomoćno okončan, što je oprečno članku 13. Zakona o prestanku primjene. Isto tako, u ovom postupku je utvrđeno da se predmetni stan, kao napušteni stan, ubraja u kategoriju stanova koji se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele. 30. U svezi s navodima apelanata da im je uskraćeno pravo zaštititi se od zlouporabe prava dvostrukog korisnika, u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa koji je bio nositelj stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15, a ne na upitnom stanu, Ustavni sud konstatira da se u ovom predmetnom postupku odlučivalo o upravnoj stvari povrata prijepornoga stana u posjed Stipi Ljubasu, te da je Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. studenog 2003. godine potvrđeno da je Stipe Ljubas bio korisnik upitnog stana u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, i da mu pripada pravo na povrat tog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da je apelantima u ovom upravnom postupku omogućena bitna jednakopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, te da su apelanti na prvostupanjsko rješenje Općinske službe uložili priziv Kantonalnom ministarstvu i isticali u prizivnim navodima da je Stipe Ljubas bio nositelj stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-23-154/99 od 12. siječnja 2004. godine je odbijen priziv apelanata kao neutemeljen sa obrazloženjem da je Općinska služba utvrdila sve relevantne činjenice u svezi sa pravom na povrat predmetnog stana Stipi Ljubasu, koje je, i prema ocjeni Kantonalnog ministarstva, Općinska služba nakon provedenog upravnog postupka pravilno utvrdila. Dalje, apelantima je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima pune jurisdikcije. Vrhovni sud i Kantonalni sud su ocijenili da su upravna tijela pravilno utvrdila odlučne činjenice, izvela pravilan zaključak i pravilno primijenila materijalno pravo. U kontekstu navedenoga, budući da su redoviti sudovi dostatno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na štetu apelanata. 31. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije. 32. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svojeg privatnog i obiteljskoga života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 33. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštititi pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi, Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). U svrhu utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li upitni stan "dom" apelanata u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li pobijana odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje "doma apelanata", te je li to miješanje sukladno stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 34. Primjereno praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanijeod 24. studenog 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46.f,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovom tumačenju, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 8/99od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 35. Kada je riječ o pitanju može li se stan o kojemu je riječ smatrati "domom" apelanata u okviru značenja članka 8. Europske konvencije, na temelju činjeničnoga stanja koje su utvrdili redoviti sudovi nepobitno je da su apelanti predmetni stan koristili od studenoga 1999. godine do 5. svibnja 2006. godine, kada su oni deložirani sukladno Zaključku Općinske službe o dozvoli ovrhe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. travnja 2006. godine, kojim je utvrđeno da je Rješenje ove službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. studenoga 2003. godine izvršno. Činjenica da su apelanti koristili navedeni stan kao svoj dom je bila nepobitna u postupku koji je vođen pred upravnim tijelima i nadležnim sudovima, pa je neupitno da je riječ o domu apelanata u smislu članka 8. Europske konvencije. 36. Obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi je li miješanje u dom apelanata izvršeno "sukladno zakonu", odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su upravna tijela i sudovi u upravnom postupku povrata stana u posjed utvrdili da je Stipe Ljubas bio korisnik predmetnog stana, koji mu je vraćen u posjed, a da apelantima kao dosadašnjim korisnicima prestaje pravo uporabe predmetnog stana. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na temelju Ugovora o uporabi stana broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine, koji je zaključen nakon 7. veljače 1998. godine, a koji se, prema članku 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, smatra ništavim, zato što se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Naime, bitna je stvar da je ugovor o uporabi stana, prema članku 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela proglašen napuštenim i koji je apelantu dodijeljen u vrijeme kada zahtjev za povrat stana nije bio pravomoćno riješen. 37. Dakle, miješanje u dom apelanata je utemeljeno na zakonu kako su to pravilno ocijenili i upravna tijela, Kantonalni i Vrhovni sud, koji su u upravnom postupku povrata stana u posjed Stipi Ljubasu primijenili odredbe članka 3. Zakona o prestanku primjene, koje štite prava nositelja stanarskog prava (u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa) , koji su stanove napustili u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine, a koji imaju pravo na povratak prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava od redovitih sudova u konkretnom slučaju ne može okarakterizirati kao arbitrarna ili proizvoljna. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, koju je Ustavni sud donio odlučujući o apelaciji Stipe Ljubasa, utvrdio kršenje prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije na štetu Stipe Ljubasa. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na dom apelanata iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 38. Glede prizivnih navoda apelanata da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 13. Europske konvencije propisana obveza državama članicama da osiguraju pravo na učinkovit pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome tko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Europskom konvencijom. Oprečno tomu, apelanti se ne žale da nisu imali na raspolaganju učinkovit pravni lijek, već da su povrijeđena prava iz članka 13. Europske konvencije zbog toga što u postupku pred sudovima i tijelima uprave nisu uspjeli dokazati da je Stipe Ljubas dvostruki korisnik stana, te zaštititi se od zlouporabe prava u svezi sa predmetnim stanom. Takvi navodi su očigledno (prima facie)neutemeljeni, jer ne pokreću pitanja iz članka 13. Europske konvencije, tj. ne dovodi se u dvojbu dostupnost učinkovitog pravnog lijeka u konkretnom slučaju obzirom da je iz predmeta spisa vidljivo da su apelanti imali mogućnost koristiti učinkovite pravne lijekove kako u upravnim, tako i u sudbenim postupcima. Pravo na imovinu 39. Apelanti pobijaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. siječnja 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. lipnja 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 40. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer ne mogu uživati svoje vlasništvo na stanu na kojem su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stavka dva navedenog članka, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 41. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud mora prvo utvrditi jesu li apelanti titulari prava koja potpadaju pod opseg zaštite članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da je predmet spora povrat stana u posjed koji je dodijeljen apelantima na uporabu, a koji su apelanti otkupili i na taj način stekli pravo vlasništva, proizlazi da su apelanti titulari, odnosno nositelji prava koja su zaštićena člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da odluke upravnih tijela i sudova kojima se apelantima pobija valjanost Ugovora o uporabi stana broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine, zaključenog sa vlasnicom stana, za predmetni stan nedvojbeno predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje njihove imovine. U konkretnom slučaju je primjenjivo prvo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 43. Ustavni sud mora, dalje, ispitati je li miješanje u prava apelanata na imovinu, čiji je rezultat pobijana odluka Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 44. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste je li miješanje u prava apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno jesu li sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalnopravne propise na način da ne vrijeđa prava apelanata na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pobijanim odlukama, primjenom članka 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, Povjerenstvo za kontrolu zaključenih ili obnovljenih ugovora o uporabi stana od 6. svibnja 2003. godine utvrdilo da Ugovor broj 4874/99 od 1. studenog 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnika stana, nije sukladan Zakonu o prestanku primjene, te da je ništav. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na temelju Ugovora o uporabi stana broj 4874/99 od 1. studenog 1998. godine, koji je zaključen nakon 7. veljače 1998. godine, koji je po sili zakona ništav budući da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo sukladno zakonu, jer su primijenjene relevantne odredbe članka 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene prema kojima je ugovor o uporabi stana ništav. 45. U svezi s pitanjem ima li miješanje u imovinu apelanata i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi da je u javnom interesu, jer štiti osobu - Stipu Ljubasa, koji je bio u posjedu predmetnog stana kojeg je napustio u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine zbog rata i ratnih zbivanja. Obzirom da je Općinska služba na temelju Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan proglasila napuštenim, prema članku 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene nije mogao biti predmet dodjele apelantima, a kako je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, posljedica toga je uskraćivanje tog prava. 46. Dalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata sukladno načelu proporcionalnosti, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "osobni i neumjeren teret" (vidi, Europski sud za ljudska prava,James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 21. veljače 1986, serija A, broj 98,st. 46. i 50). U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u pobijanoj odluci vođeno dostatno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju apelantima dodijeljen stan koji je, prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima, Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-107/93 od 29. veljače 1993. godine, proglašen napuštenim. Obzirom da je Stipe Ljubas 15. rujna 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u posjed, koji je proglašen napuštenim, a predmetni stan u međuvremenu dodijeljen apelantima koji su stan otkupili, očito je da je ugovor o uporabi stana koji je zaključen između apelanta i vlasnice stana po sili zakona ništav, jer je zaključen protivno odredbama članka 16. stavak 1. Zakona o prestanku primjene.U konkretnom slučaju zahtjev općeg interesa šire društvene zajednice se ogleda u zaštiti i pravnoj sigurnosti Stipe Ljubasa, koji je bio zakoniti korisnik stana, a koji je stan morao napustiti zbog ratnih djelovanja, i koji, prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ima pravo slobodno se vratiti u svoj stan. Nepobitno je da je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, što kao posljedicu ima ograničenje tog prava i ne stvara pretjeran teret apelantima u usporedbi sa javnim interesom da se izbjeglim i raseljenim osobama omogući pravo na povrat u njihove domove. 47. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 48. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad je Vrhovni sud donio odluku o reviziji na temelju zakonskih ovlasti i kad ništa ne ukazuje da je tom prigodom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije obzirom da je miješanje u pravo apelanata na dom utemeljeno na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna u smislu da postoji pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca. Nema povreda prava na imovinu u slučaju kad je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na temelju ugovora o uporabi stana koji je po sili zakona ništav, budući da se odnosi na stan koji je proglašen napuštenim i koji je apelantima dodijeljen oprečno relevantnim odredbama materijalnopravnih propisa. Također, nema povrede prava na učinkovit pravni lijek, jer nije utvrđeno da je apelantima u postupku pred tijelima uprave i u sudbenom postupku uskraćena mogućnost da koriste učinkovite pravne lijekove. 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1178/06, rješavajući apelacijuŠerifa i Dunje Zahirović, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaŠerifa i Dunje Zahirovićpodnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šerif i Duwa Zahirović (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Haxić, advokat iz Zenice, podnijeli su 18. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud zabranio Opštini Jablanica, putem Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Jablanica (u daqnjem tekstu: Opštinska služba), da preduzme bilo kakvu radnju ili postupak po Zakqučku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim bi se apelantima uskratilo ili onemogućilo nesmetano korišćenje stana koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođewa sp. 32, do donošewa odluke Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1178/06 od 9. maja 2005. godine kom je odbio predlog apelanata da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građewa, prostornog uređewa i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Jablanica (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) i JP "Elektroprivreda Bosne i Hercegovine" - Hidroelektrane Jablanica (u daqnjem tekstu: sopstvenica stana) je zatraženo 11. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2006. godine, Kantonalni sud 1. juna 2006. godine i Opštinska služba 30. maja 2006. godine. Kantonalno ministarstvo i sopstvenica stana nisu dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Činjenice u vezi sa postupkom za vraćanje stana 7. Apelantu Šerifu Zahiroviću je Rješenjem sopstvenice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen stan u Jablanici, Trg oslobođewa sp. 32, na trajno korišćenje, na osnovu kog je apelant 1. novembra 1999. godine zakqučio Ugovor o korišćenju stana broj 4874/99. Na osnovu rješewa o dodjeli stana i ugovora o korišćenju stana apelanti kao supružnici su otkupili ovaj stan i ukwižilise u kwigu položenih ugovora u Opštinskom sudu u Jablanici u zk. ul. broj 367. 8. Stipe Qubas, prijašwi nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnio je 15. septembra 1998. godine zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Opštinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine, utvrđeno je da je Stipe Qubas iz Jablanice bio korisnik spornog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Istovremeno je utvrđeno da apelantu Šerifu Zahiroviću prestaje pravo korišćewa spornog stana na dan pravosnažnosti poništewa ugovora o otkupu stana, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da je, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, Stipe Qubas sa svojom porodicom bio korisnik stana na Trgu oslobođewa, ulaz 1, stan broj 4, a na osnovu rješewa o dozvoli privremenog useljewa u stan od 16. oktobra 1992. godine shodno rang-listi za dodjelu stana, te da je bio faktički posjednik stana koji je imao pravni osnov za useljenje u stan. Dalje se navodi da se predmetni stan nalazio u novosagrađenoj zgradi za koju je upotrebna dozvola izdata 1992. godine, te da na tom stanu prije useljewa nije bilo nosioca stanarskog prava, niti drugog lica čija bi eventualna prava bila ugrožena njegovim useljenjem. Takođe, na osnovu sprovedenih dokaza je utvrđeno da je Stipe Qubas napustio predmetni stan u periodu ratnih zbivawa, te da se smatra izbjeglim i raseljenim licem koje ima pravo na vraćanje stana. Osim toga, apelantu je dodijeljen stan u suprotnosti sa članom 13 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), jer je dodijeljen u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Qubasa za vraćanje stana koji nije pravosnažno riješen. Dalje, riječ je o stanu koji se kao napušten ubraja u kategoriju stanova što se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli da budu predmet dodjele. 9. Protiv rješewa Kantonalnog ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine apelantovu tužbu odbio sa obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, te izveli pravilan zakqučak i u svojim rješewima pravilno primijenili materijalne propise. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine odbio apelantovu žalbu. Shodno ocjeni Vrhovnog suda, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, organi uprave i prvostepeni sud su pravilno postupili kada su udovoqili zahtjevu Stipe Qubasa za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da činjenica da on nije zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana sa sopstvenicom stana ne utiče na rješavanje ove upravne stvari. Vrhovni sud se pozvao na član 3 Zakona o prestanku primjene, kojim je predviđeno da nosioci stanarskog prava koji su napustili svoj dom u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine imaju pravo na povratak u dom shodno AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-14/00 od 4. maja 2001. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01) prema kojoj licu koje je koristilo stan po osnovu akta o dodjeli stana i ispuwavalo sve obaveze po osnovu ugovora o korišćenju tog stana pripada svojstvo nosioca stanarskog prava i ima pravo na vraćanje stana u posjed. Postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o korišćenju stana 10. U vezi sa spornim stanom vodio se, takođe, i upravni postupak i upravni spor radi utvrđivawa ništavosti Ugovora o korišćenju predmetnog stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji je apelant zakqučio sa sopstvenicom stana. 11. Rješenjem Opštinske službe broj 10-25-3/505/09 od 19. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 5. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je Ugovor o korišćenju stana broj 4874/99, zakqučen 1. novembra 1999. godine između sopstvenice stana i apelanta, ništav. Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješewa Kantonalnog ministarstva. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje Opštinske službe doneseno u skladu sa članom 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, a na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku i u postupku kontrole Komisije za kontrolu zakqučenih i obnovljenih ugovora shodno tački 7 iIIb) Uputstva, kako su to pravilno utvrdili upravni organi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno primijenili materijalnopravne propise i nisu povrijedili pravila upravnog postupka. 12. Presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine je odbijena apelantova žalba protiv Presude Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovnogsuda, između ostalog, navedeno je da je u postupku koji je prethodio donošenju upravnih akata i presude Kantonalnog suda utvrđeno da je sporni ugovor zakqučen 1. novembra 1999. godine za stan koji je Rješenjem nadležnog organa broj 05-2/3-372-107/93 od 29. novembra 1993. godine proglašen napuštenim i da je Stipe Qubas, prijašwi korisnik predmetnog stana, podnio 15. septembra 1998. godine i 1. oktobra 1999. godine zahtjev za vraćanje tog stana u posjed, kao i da su predmetni stan u međuvremenu apelanti otkupili. Odlukom Komisije za kontrolu ugovora o korišćenju stana zakqučenih i/ili obnovljenih od 6. maja 2003. godine je utvrđeno da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zakqučen između apelanta i sopstvenice stana, nije u skladu sa zakonom, odnosno da je on suprotan odredbama člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, te da je nadležna Opštinska služba, u skladu sa odredbama člana 11 Uputstva o postupku kontrole zakqučenih ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 19/02), donijela rješenje kojim je utvrdila da je navedeni ugovor o korišćenju stana ništav. Dalje se navodi da je članom 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene propisano da su ugovori o korišćenju stana koji su u skladu sa odredbama člana 1 stav 1 istog zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, koji su zakqučeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Vrhovni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu, te da je u obrazloženju svoje presude dao potpune i valjane razloge za svoju pravnu ocjenu koji upućuju na neosnovanost podnesene tužbe. 13. Zakqučkom Opštinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine je utvrđeno da je Rješenje Opštinske službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine kojim je odlučeno da Stipi Qubasu pripada pravo na vraćanje stana u posjed izvršno, te da dozvoljava njegovo izvršenje koje će se, ukoliko apelanti ne preduzmu dužnu radnju u ostavljenom roku od 15 dana, obaviti prisilno 5. maja 2006. godine. Shodno Zapisniku Opštinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 5. maja 2006. godine, apelanti su iseljeni iz predmetnog stana 5. maja 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelanti navode hronologiju događaja u vezi sa postupkom okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda u kom je utvrđeno da Stipi Qubasu, prijašnjem nosiocu stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana i ističu da im je povrijeđeno pravo na dom, jer su imali stanarsko pravo na spornom stanu iz kog su deložirani, a da je Stipe Qubas na spornom stanu imao status privremenog korisnika, jer je bio zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Apelanti navode da je Stipe Qubas ostvario pravo na vraćanje stana, te da su odluke upravnih organa i sudova kojima je odlučeno o vraćanju stana Stipi Qubasu donesene na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2 st. 2 i 3 Zakona o prestanku primjene. Apelanti se, takođe, žale da je u ovom postupku povrijeđeno i wihovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nemaju nikakve mogućnosti da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika. U vezi sa postupkom okončanim osporenompresudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, donesenom u upravnoj stvari radi utvrđivawa ništavosti ugovora o korišćenju stana kog je apelant zakqučio sa davaocem stana na korišćenje, apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne mogu neometano da uživaju svoju svojinu. Apelanti su, takođe, naveli da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te otkupili stan i na spornom stanu stekli pravo svojine. 15. Apelanti su zatražili da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud, putem Službe, zabranio Opštini Jablanica da preduzima bilo kakvu radnju ili postupak po Zakqučku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima da nesmetano koriste sporni stan koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođewa sp. 32, do donošewa odluke Ustavnog suda o apelaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojim presudama donesenim povodom žalbi apelanata na presude Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojim presudama broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine nije počinio povrede qudskih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zbog razloga navedenih u presudi. 18. Opštinska služba u odgovoru na apelaciju navodi da ne stoji tvrdwa apelanata da je Stipe Qubas ostvario pravo na vraćanje dva stana. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na jednakost pred zakonom i prava na djelotvoran pravni lijek, shodno mišljenju Opštinske službe, potpuno su neargumentovani, jer se zasnivaju na činjenici da je riječ o tzv. dvostrukom korisniku stana, što nije slučaj. Apelanti su imali mogućnost, koju su i iskoristili, da ravnopravno kaostranka učestvuju u postupku, te koriste pravne lijekove kako u upravnom, tako i u sudskim postupcima. Nesporno je da su apelanti još uvijek sopstvenici stana, te da su svojinu na stanu stekli po osnovu ugovora o kupoprodaji. Navodi apelanata da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te iz tog prava imali pravo na otkup stana koje su iskoristili i prema proceduri propisanoj zakonom stekli svojinu, shodno navodima Opštinske službe, jesu neargumentovani. Naime, suštinska stvar jeste da je ugovor o korišćenju stana, prema članu 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim, opterećen pravom korišćewa i zahtjevom za vraćanje stana koji nije bio pravosnažno riješen. Zbog toga, svojina apelanata na stanu je stečena na nedozvoljen način, te kao posljedicu ima i ograničavanje tog prava. Opštinska služba je istakla da je nesporna činjenica da je lice kome je priznato pravo na vraćanje stana izbjeglo i raseljeno lice, a predmetni stan je njegov prijeratni dom, te da je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove, shodno AneksuVIIUstava Bosne i Hercegovine, jedan od osnovnih ciljeva Dejtonskog mirovnog sporazuma i osnovnih principa ustavnog uređewa Bosne i Hercegovine, te pretpostavka za rješavanje sukoba u Bosni i Hercegovini, i kao takav predstavlja pitanje od javnog interesa. Opštinska služba se pozivala i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koja je donesena povodom apelacije Stipe Qubasa, u kojoj je utvrđeno da su prekršena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da se stanovište koje je Ustavni sud usvojio u navedenom predmetu direktno odnosi i na ovaj predmet i ide u prilog činjenici da povreda prava zagarantovanih Ustavom postoji, ali ne na štetu apelanata, već na štetu Stipe Qubasa. V. Relevantni propisi 19.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6 Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa AneksomVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 1 Ugovor o korišćenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1 stav 1 ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zakqučeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su." 20.Uputstvo o postupku kontrole zakqučenih i/ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana("Sl. novine FBiH" br. 43/99 i 19/02) "Član 7 Komisija će izvršiti kontrolu: - svih ugovora o korišćenju stana zakqučenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od organa nadležnogza stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine Federacije BiH' br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daqnjem tekstu: Zakon) kojima je regulisan postupak obnove ugovora, ukqučujući i ugovore o korišćenju za stanove koji su u postupku otkupa ili su već otkupljeni; - svih ugovora o korišćenju stana zakqučenih nakon 7. februara 1998. godine suprotno odredbama člana 16 Zakona, ukqučujući i ugovore o korišćenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni. Član 11b) glasi: Nakon što Komisija utvrdi da je izvršen otkup stana na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog i/ili obnovljenog suprotno odredbama Zakona, Komisija će bez odlagawa izvijestiti nadležnog pravobranioca koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora po otkupu nakon što stambeniorgan sprovede postupak, odnosno rješenjem zakqučeni i/ili obnovljeni ugovor o korišćenju stavi van snage ili ga oglasi ništavim i takvo rješenje postane pravosnažno." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su presude Vrhovnog suda broj Už-747/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie)neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Postupak za vraćanje stana 25. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (…)." 27. Povreda prava na pravično suđenje, shodno navodima iz apelacije, ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava sudova, koji su svoje odluke donijeli na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2 st. 2 i 3 Zakona o prestanku primjene, kao i prava na jednakost pred zakonom, jer im je uskraćena mogućnost da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika. 28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je sâm relevantni zakon neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. U vezi sa navodima apelanata da je pogrešan stav Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da Stipe Qubas ima pravo na vraćanje predmetnog stana, koji je na osnovu Rješewa sopstvenice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen apelantu za koji je sa sopstvenicom stana zakqučio Ugovor o korišćenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju osporenih odluka, na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je Stipe Qubas ostvario pravo na vraćanje stana, a da apelantima, kao bespravnim korisnicima, prestaje pravo korišćewa stana, te da nemaju pravo na alternativni smještaj. S obzirom na navedeno, nesporno je da je apelantima prestalo pravo korišćewa navedenog stana iz osnova predviđenog članom 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene shodno kom su svi ugovori o korišćenju stana zakqučeni nakon 7. februara 1998. godine, a odnose se na stanove koji su proglašeni napuštenim, ništavi u koje se ubraja i Ugovor o korišćenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji su zakqučili apelanti. Dalje, shodno utvrđenju upravnih organa, apelantima je predmetni stan dodijeljen na korišćenje u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Qubasa za vraćanje stana, koji nije bio pravosnažno okončan, što je suprotno članu 13 Zakona o prestanku primjene. Isto tako, u ovom postupku je utvrđeno da se predmetni stan, kao napušteni stan, ubraja u kategoriju stanova koji se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele. 30. U vezi sa navodima apelanata da im je uskraćeno pravo da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika, u konkretnom slučaju Stipe Qubasa koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15, a ne na spornom stanu, Ustavni sud konstatuje da se u ovom predmetnom postupku odlučivalo o upravnoj stvari vraćawa spornog stana u posjed Stipi Qubasu, te da je Rješenjem Opštinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine potvrđeno da je Stipe Qubas bio korisnik spornog stana u Jablanici, Trg oslobođewa sp. 32, i da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da je apelantima u ovom upravnom postupku omogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, te da su apelanti na prvostepeno rješenje Opštinske službe izjaviližalbu Kantonalnom ministarstvu i isticali u žalbenim navodima da je Stipe Qubas bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-23-154/99 od 12. januara 2004. godine odbijena je žalba apelanata kao neosnovana sa obrazloženjem da je Opštinska služba utvrdila sve relevantne činjenice u vezi sa pravom na vraćanje predmetnog stana Stipi Qubasu, koje je, i prema ocjeni Kantonalnog ministarstva, Opštinska služba nakon sprovedenog upravnog postupka pravilno utvrdila. Dalje, apelantima je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima pune jurisdikcije. Vrhovni sud i Kantonalni sud su ocijenili da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, izveli pravilan zakqučak i pravilno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoqno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoqno ili nepravično, a na štetu apelanata. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitawa iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. 32. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 33. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud za qudska prava,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). S ciljem utvrđivawa da li se radi u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvenstveno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja "dom" apelanata u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje "doma apelanata", te da li je to miješanje u skladu sa stavom 2 člana 8 Evropske konvencije. 34. Primjereno praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi presude Evropskog suda za qudska prava,Gillowprotiv Velike Britanijeod 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46f,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda brojU8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 35. Kada je riječ o pitanju da li se stan o kom je riječ može da smatra "domom" apelanata u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije, na osnovu činjeničnog stawa koje su utvrdili redovni sudovi nesporno je da su apelanti predmetni stan koristili od novembra 1999. godine do 5. maja 2006. godine, kada su oni deložirani u skladu sa Zakqučkom Opštinske službe o dozvoli izvršewa broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim je utvrđeno da je Rješenje ove službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine izvršno. Činjenica da su apelanti koristili navedeni stan kao svoj dom je bila nesporna u postupku koji je vođen pred upravnim organima i nadležnim sudovima, pa je nesporno da je riječ o domu apelanata u smislu člana 8 Evropske konvencije. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba da utvrdi da li je miješanje u dom apelanata izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su upravni organi i sudovi u upravnom postupku vraćawa stana u posjed utvrdili da je Stipe Qubas bio korisnik predmetnog stana, koji mu je vraćen u posjed, a da apelantima kao dosadašwim korisnicima prestaje pravo korišćewa predmetnog stana. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, koji je zakqučen nakon 7. februara 1998. godine, a koji se, shodno članu 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, smatra ništavim, zato što se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Naime, suštinska je stvar da je ugovor o korišćenju stana, prema članu 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim i koji je apelantu dodijeljen u vrijeme kada zahtjev za vraćanje stana nije bio pravosnažno riješen. 37. Dakle, miješanje u dom apelanata je zasnovano na zakonu kako su to pravilno ocijenili i upravni organi, Kantonalni i Vrhovni sud, koji su u upravnom postupku vraćawa stana u posjed Stipi Qubasu primijenili odredbe člana 3 Zakona o prestanku primjene, koje štite prava nosilaca stanarskog prava (u konkretnom slučaju Stipe Qubasa), koji su stanove napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, a koji imaju pravo na povratak shodno AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredbi materijalnog prava od redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može da okarakteriše kao arbitrarna ili proizvoqna. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koju je Ustavni sud donio odlučujući o apelaciji Stipe Qubasa, utvrdio kršenje prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije na štetu Stipe Qubasa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na dom apelanata iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 38. U pogledu žalbenih navoda apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 13 Evropske konvencije propisana obaveza državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelanti se ne žale da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, već da su povrijeđena prava iz člana 13 Evropske konvencije zbog toga što u postupku pred sudovima i organima uprave nisu uspjeli da dokažu da je Stipe Qubas dvostruki korisnik stana, te da se zaštite od zloupotrebe prava u vezi sa predmetnim stanom. Takvi navodi su očigledno (prima facie)neosnovani, jer ne pokreću pitawa iz člana 13 Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju s obzirom na to da je iz predmeta spisa vidqivo da su apelanti imali mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove kako u upravnim, tako i u sudskim postupcima. Pravo na imovinu 39. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesui pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 40. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer ne mogu da uživaju svoju svojinu na stanu na kom su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za qudska prava, shodno kojoj član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih, zato, treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava,SporrongiLönnorthprotiv Švedske,od23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 41. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora vraćanje stana u posjed koji je dodijeljen apelantima na korišćenje, a koji su apelanti otkupili i na taj način stekli pravo svojine, proizilazi da su apelanti titulari, odnosno nosioci prava koja su zaštićena članomII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da odluke upravnih organa i sudova kojima se apelantima osporava valjanost Ugovora o korišćenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zakqučenog sa sopstvenicom stana, za predmetni stan nesumwivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje wihove imovine. U konkretnom slučaju primjenqivo je prvo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. Ustavni sud mora, dalje, da ispita da li je miješanje u prava apelanata na imovinu, čiji je rezultat osporena odluka Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 44. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u prava apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalnopravne propise na način da ne vrijeđa prava apelanata na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama, primjenom člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, Komisija za kontrolu zakqučenih ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana od 6. maja 2003. godine utvrdila da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zakqučen između apelanta i sopstvenika stana, nije u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je ništav. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1998. godine, koji je zakqučen nakon 7. februara 1998. godine, koji je po sili zakona ništav budući da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, jer su primijenjene relevantne odredbe člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene shodno kojima je ugovor o korišćenju stana ništav. 45. U vezi sa pitanjem da li miješanje u imovinu apelanata ima i legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa, Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, iz čega proizilazi da je u javnom interesu, jer štiti lice - Stipu Qubasa, koji je bio u posjedu predmetnog stana kog je napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine zbog rata i ratnih zbivawa. S obzirom na to da je Opštinska služba na osnovu Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan proglasila napuštenim, shodno članu 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene nije mogao biti predmet dodjele apelantima, a kako je svojina apelanata na predmetnom stanu stečena na nedozvoljen način, posljedica toga je uskraćivanje tog prava. 46. Dalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva opšteg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora da postoji "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji želi da se postigne i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora da snosi "lični i neumjeren teret" (vidi, Evropski sud za qudska prava,Jamesi drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98,st. 46 i 50). U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u osporenoj odluci vođeno dovoqno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji želi da se postigne, s druge strane. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju apelantima dodijeljen stan koji je, shodno odredbama Zakona o napuštenim stanovima, Rješenjem Opštinske službe broj 05-2/3-372-107/93 od 29. februara 1993. godine, proglašen napuštenim. S obzirom na to da je Stipe Qubas 15. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je proglašen napuštenim, a predmetni stan u međuvremenu dodijeljen apelantima koji su stan otkupili, očito je da je ugovor o korišćenju stana koji je zakqučen između apelanta i sopstvenice stana po sili zakona ništav, jer je zakqučen protivno odredbama člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene.U konkretnom slučaju zahtjev opšteg interesa šire društvene zajednice se ogleda u zaštiti i pravnoj sigurnosti Stipe Qubasa, koji je bio zakoniti korisnik stana, a koji je stan morao da napusti zbog ratnih dejstava, i koji, shodno AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ima pravo da se slobodno vrati u svoj stan. Nesporno je da je svojina apelanata na predmetnom stanu stečena na nedozvoljen način, što kao posljedicu ima ograničenje tog prava i ne stvara pretjeran teret apelantima u poređenju sa javnim interesom da se izbjeglim i raseljenim licima omogući pravo na vraćanje u wihove domove. 47. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 48. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad je Vrhovni sud donio odluku o reviziji na osnovu zakonskih ovlašćewa i kad ništa ne ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoqne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zakqučuje da nema povrede prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna u smislu da postoji pravična ravnoteža između opšteg interesa zajednice i poštivawa prava pojedinca. Nema povreda prava na imovinu u slučaju kad je svojina apelanata na predmetnom stanu stečena na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je po sili zakona ništav, budući da se odnosi na stan koji je proglašen napuštenim i koji je apelantima dodijeljen suprotno relevantnim odredbama materijalnopravnih propisa. Takođe, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek, jer nije utvrđeno da je apelantima u postupku pred organima uprave i u sudskom postupku uskraćena mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove. 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1178/06, rješavajući apelacijuŠerifa i Dunje Zahirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaŠerifa i Dunje Zahirovićpodnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šerif i Dunja Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 18. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Jablanica, putem Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba), da preduzme bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim bi se apelantima uskratilo ili onemogućilo nesmetano korištenje stana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1178/06 od 9. maja 2005. godine kojom je odbio prijedlog apelanata da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba) i JP "Elektroprivreda Bosne i Hercegovine" - Hidroelektrane Jablanica (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) zatraženo je 11. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2006. godine, Kantonalni sud 1. juna 2006. godine i Općinska služba 30. maja 2006. godine. Kantonalno ministarstvo i vlasnica stana nisu dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Činjenice u vezi sa postupkom za povrat stana 7. Apelantu Šerifu Zahiroviću je Rješenjem vlasnice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen stan u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, na trajno korištenje, na osnovu kojeg je apelant 1. novembra 1999. godine zaključio Ugovor o korištenju stana broj 4874/99. Na osnovu rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana apelanti kao supružnici su otkupili ovaj stan i uknjižili se u knjigu položenih ugovora u Općinskom sudu u Jablanici u zk. ul. broj 367. 8. Stipe Ljubas, prijašnji nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnio je 15. septembra 1998. godine zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine, utvrđeno je da je Stipe Ljubas iz Jablanice bio korisnik spornog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Istovremeno je utvrđeno da apelantu Šerifu Zahiroviću prestaje pravo korištenja spornog stana na dan pravosnažnosti poništenja ugovora o otkupu stana, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, Stipe Ljubas sa svojom porodicom bio korisnik stana na Trgu oslobođenja, ulaz 1, stan broj 4, a na osnovu rješenja o dozvoli privremenog useljenja u stan od 16. oktobra 1992. godine shodno rang-listi za dodjelu stana, te da je bio faktički posjednik stana koji je imao pravni osnov za useljenje u stan. Dalje se navodi da se predmetni stan nalazio u novosagrađenoj zgradi za koju je upotrebna dozvola izdata 1992. godine, te da na tom stanu prije useljenja nije bilo nosioca stanarskog prava, niti drugog lica čija bi eventualna prava bila ugrožena njegovim useljenjem. Također, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je Stipe Ljubas napustio predmetni stan u periodu ratnih zbivanja, te da se smatra izbjeglim i raseljenim licem koje ima pravo na povrat stana. Osim toga, apelantu je dodijeljen stan u suprotnosti sa članom 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), jer je dodijeljen u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana koji nije pravosnažno riješen. Dalje, riječ je o stanu koji se kao napušten ubraja u kategoriju stanova što se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele. 9. Protiv rješenja Kantonalnog ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine apelantovu tužbu odbio sa obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, te izveli pravilan zaključak i u svojim rješenjima pravilno primijenili materijalne propise. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine odbio apelantovu žalbu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, organi uprave i prvostepeni sud su pravilno postupili kada su udovoljili zahtjevu Stipe Ljubasa za povrat predmetnog stana u posjed, te da činjenica da on nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa vlasnicom stana ne utječe na rješavanje ove upravne stvari. Vrhovni sud se pozvao na član 3. Zakona o prestanku primjene, kojim je predviđeno da nosioci stanarskog prava koji su napustili svoj dom u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine imaju pravo na povratak u dom prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01) prema kojoj licu koje je koristilo stan po osnovu akta o dodjeli stana i ispunjavalo sve obaveze po osnovu ugovora o korištenju tog stana pripada svojstvo nosioca stanarskog prava i ima pravo na povrat stana u posjed. Postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju stana 10. U vezi sa spornim stanom vodio se, također, i upravni postupak i upravni spor radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji je apelant zaključio sa vlasnicom stana. 11. Rješenjem Općinske službe broj 10-25-3/505/09 od 19. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 5. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je Ugovor o korištenju stana broj 4874/99, zaključen 1. novembra 1999. godine između vlasnice stana i apelanta, ništav. Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog ministarstva. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje Općinske službe doneseno u skladu sa članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku i u postupku kontrole Komisije za kontrolu zaključenih i obnovljenih ugovora prema tački 7. i II.b) Uputstva, kako su to pravilno utvrdili upravni organi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno primijenili materijalnopravne propise i nisu povrijedili pravila upravnog postupka. 12. Presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine odbijena je apelantova žalba protiv Presude Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je u postupku koji je prethodio donošenju upravnih akata i presude Kantonalnog suda utvrđeno da je sporni ugovor zaključen 1. novembra 1999. godine za stan koji je Rješenjem nadležnog organa broj 05-2/3-372-107/93 od 29. novembra 1993. godine proglašen napuštenim i da je Stipe Ljubas, prijašnji korisnik predmetnog stana, podnio 15. septembra 1998. godine i 1. oktobra 1999. godine zahtjev za vraćanje tog stana u posjed, kao i da su predmetni stan u međuvremenu apelanti otkupili. Odlukom Komisije za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih od 6. maja 2003. godine utvrđeno je da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnice stana, nije u skladu sa zakonom, odnosno da je on suprotan odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te da je nadležna Općinska služba, u skladu sa odredbama člana 11. Uputstva o postupku kontrole zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 19/02), donijela rješenje kojim je utvrdila da je navedeni ugovor o korištenju stana ništav. Dalje se navodi da je članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da su ugovori o korištenju stana koji su u skladu sa odredbama člana 1. stav 1. istog zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu, te da je u obrazloženju svoje presude dao potpune i valjane razloge za svoju pravnu ocjenu koji upućuju na neosnovanost podnesene tužbe. 13. Zaključkom Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine utvrđeno je da je Rješenje Općinske službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine kojim je odlučeno da Stipi Ljubasu pripada pravo na vraćanje stana u posjed izvršno, te da dopušta njegovo izvršenje koje će se, ukoliko apelanti ne preduzmu dužnu radnju u ostavljenom roku od 15 dana, obaviti prisilno 5. maja 2006. godine. Prema Zapisniku Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 5. maja 2006. godine, apelanti su iseljeni iz predmetnog stana 5. maja 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode hronologiju događaja u vezi sa postupkom okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda u kojem je utvrđeno da Stipi Ljubasu, prijašnjem nosiocu stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana i ističu da im je povrijeđeno pravo na dom, jer su imali stanarsko pravo na spornom stanu iz kojeg su deložirani, a da je Stipe Ljubas na spornom stanu imao status privremenog korisnika, jer je bio zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Apelanti navode da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, te da su odluke upravnih organa i sudova kojima je odlučeno o povratu stana Stipi Ljubasu donesene na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene. Apelanti se, također, žale da je u ovom postupku povrijeđeno i njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nemaju nikakve mogućnosti da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika. U vezi sa postupkom okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, donesenom u upravnoj stvari radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana kojeg je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje, apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne mogu da neometano uživaju svoje vlasništvo. Apelanti su, također, naveli da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te otkupili stan i na spornom stanu stekli pravo vlasništva. 15. Apelanti su zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud, putem Službe, zabranio Općini Jablanica da preduzima bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima da nesmetano koriste sporni stan koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojim presudama donesenim povodom žalbi apelanata na presude Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojim presudama broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine nije počinio povrede ljudskih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zbog razloga navedenih u presudi. 18. Općinska služba u odgovoru na apelaciju navodi da ne stoji tvrdnja apelanata da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat dva stana. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na jednakost pred zakonom i prava na djelotvoran pravni lijek, prema mišljenju Općinske službe, potpuno su neargumentirani, jer se zasnivaju na činjenici da je riječ o tzv. dvostrukom korisniku stana, što nije slučaj. Apelanti su imali mogućnost, koju su i iskoristili, da ravnopravno kao stranka učestvuju u postupku, te koriste pravne lijekove kako u upravnom, tako i u sudskim postupcima. Nesporno je da su apelanti još uvijek vlasnici stana, te da su vlasništvo na stanu stekli po osnovu ugovora o kupoprodaji. Navodi apelanata da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te iz tog prava imali pravo na otkup stana koje su iskoristili i prema proceduri propisanoj zakonom stekli vlasništvo, prema navodima Općinske službe, jesu neargumentirani. Naime, suštinska stvar jeste da je ugovor o korištenju stana, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim, opterećen pravom korištenja i zahtjevom za povrat stana koji nije bio pravosnažno riješen. Zbog toga, vlasništvo apelanata na stanu stečeno je na nedopušten način, te kao posljedicu ima i ograničavanje tog prava. Općinska služba je istakla da je nesporna činjenica da je lice kome je priznato pravo na povrat stana izbjeglo i raseljeno lice, a predmetni stan je njegov prijeratni dom, te da je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove, prema Aneksu VII Ustava Bosne i Hercegovine, jedan od osnovnih ciljeva Dejtonskog mirovnog sporazuma i temeljnih principa ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, te pretpostavka za rješavanje sukoba u Bosni i Hercegovini, i kao takav predstavlja pitanje od javnog interesa. Općinska služba se pozivala i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koja je donesena povodom apelacije Stipe Ljubasa, u kojoj je utvrđeno da su prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se stav koji je Ustavni sud usvojio u navedenom predmetu direktno odnosi i na ovaj predmet i ide u prilog činjenici da povreda prava zagarantiranih Ustavom postoji, ali ne na štetu apelanata, već na štetu Stipe Ljubasa. V. Relevantni propisi 19.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. Ugovor o korištenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su." 20.Uputstvo o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana("Sl. novine FBiH" br. 43/99 i 19/02) "Član 7. Komisija će izvršiti kontrolu: - svih ugovora o korištenju stana zaključenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od organa nadležnog za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine Federacije BiH' br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je reguliran postupak obnove ugovora, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili su već otkupljeni; - svih ugovora o korištenju stana zaključenih nakon 7. februara 1998. godine suprotno odredbama člana 16. Zakona, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni. Član 11.b) glasi: Nakon što Komisija utvrdi da je izvršen otkup stana na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog i/ili obnovljenog suprotno odredbama Zakona, Komisija će bez odgađanja izvijestiti nadležnog pravobranioca koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora po otkupu nakon što stambeni organ provede postupak, odnosno rješenjem zaključeni i/ili obnovljeni ugovor o korištenju stavi izvan snage ili ga oglasi ništavim i takvo rješenje postane pravosnažno." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj Už-747/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Postupak za povrat stana 25. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (…)." 27. Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima iz apelacije, ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava sudova, koji su svoje odluke donijeli na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, kao i prava na jednakost pred zakonom, jer im je uskraćena mogućnost da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika. 28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sâm relevantni zakon neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. U vezi sa navodima apelanata da je pogrešan stav Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da Stipe Ljubas ima pravo na povrat predmetnog stana, koji je na osnovu Rješenja vlasnice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen apelantu za koji je sa vlasnicom stana zaključio Ugovor o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju osporenih odluka, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, a da apelantima, kao bespravnim korisnicima, prestaje pravo korištenja stana, te da nemaju pravo na alternativni smještaj. S obzirom na navedeno, nesporno je da je apelantima prestalo pravo korištenja navedenog stana iz osnova predviđenog članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojem su svi ugovori o korištenju stana zaključeni nakon 7. februara 1998. godine, a odnose se na stanove koji su proglašeni napuštenim, ništavi u koje se ubraja i Ugovor o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji su zaključili apelanti. Dalje, prema utvrđenju upravnih organa, apelantima je predmetni stan dodijeljen na korištenje u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana, koji nije bio pravosnažno okončan, što je suprotno članu 13. Zakona o prestanku primjene. Isto tako, u ovom postupku je utvrđeno da se predmetni stan, kao napušteni stan, ubraja u kategoriju stanova koji se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele. 30. U vezi sa navodima apelanata da im je uskraćeno pravo da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika, u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15, a ne na spornom stanu, Ustavni sud konstatira da se u ovom predmetnom postupku odlučivalo o upravnoj stvari vraćanja spornog stana u posjed Stipi Ljubasu, te da je Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine potvrđeno da je Stipe Ljubas bio korisnik spornog stana u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, i da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da je apelantima u ovom upravnom postupku omogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, te da su apelanti na prvostepeno rješenje Općinske službe izjavili žalbu Kantonalnom ministarstvu i isticali u žalbenim navodima da je Stipe Ljubas bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-23-154/99 od 12. januara 2004. godine odbijena je žalba apelanata kao neosnovana sa obrazloženjem da je Općinska služba utvrdila sve relevantne činjenice u vezi sa pravom na povrat predmetnog stana Stipi Ljubasu, koje je, i prema ocjeni Kantonalnog ministarstva, Općinska služba nakon provedenog upravnog postupka pravilno utvrdila. Dalje, apelantima je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima pune jurisdikcije. Vrhovni sud i Kantonalni sud su ocijenili da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, izveli pravilan zaključak i pravilno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenoga, budući da su redovni sudovi dovoljno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na štetu apelanata. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. 32. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 33. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). S ciljem utvrđivanja da li se radi u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja "dom" apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje "doma apelanata", te da li je to miješanje u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije. 34. Primjereno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanijeod 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda brojU8/99od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 35. Kada je riječ o pitanju da li se stan o kojemu je riječ može smatrati "domom" apelanata u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, na osnovu činjeničnoga stanja koje su utvrdili redovni sudovi nesporno je da su apelanti predmetni stan koristili od novembra 1999. godine do 5. maja 2006. godine, kada su oni deložirani u skladu sa Zaključkom Općinske službe o dozvoli izvršenja broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim je utvrđeno da je Rješenje ove službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine izvršno. Činjenica da su apelanti koristili navedeni stan kao svoj dom je bila nesporna u postupku koji je vođen pred upravnim organima i nadležnim sudovima, pa je nesporno da je riječ o domu apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li je miješanje u dom apelanata izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su upravni organi i sudovi u upravnom postupku vraćanja stana u posjed utvrdili da je Stipe Ljubas bio korisnik predmetnog stana, koji mu je vraćen u posjed, a da apelantima kao dosadašnjim korisnicima prestaje pravo korištenja predmetnog stana. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, koji je zaključen nakon 7. februara 1998. godine, a koji se, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, smatra ništavim, zato što se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Naime, suštinska je stvar da je ugovor o korištenju stana, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim i koji je apelantu dodijeljen u vrijeme kada zahtjev za povrat stana nije bio pravosnažno riješen. 37. Dakle, miješanje u dom apelanata je zasnovano na zakonu kako su to pravilno ocijenili i upravni organi, Kantonalni i Vrhovni sud, koji su u upravnom postupku vraćanja stana u posjed Stipi Ljubasu primijenili odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene, koje štite prava nosilaca stanarskog prava (u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa), koji su stanove napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, a koji imaju pravo na povratak prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava od redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može okarakterizirati kao arbitrarna ili proizvoljna. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koju je Ustavni sud donio odlučujući o apelaciji Stipe Ljubasa, utvrdio kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije na štetu Stipe Ljubasa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na dom apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 38. U pogledu žalbenih navoda apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 13. Evropske konvencije propisana obaveza državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelanti se ne žale da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, već da su povrijeđena prava iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što u postupku pred sudovima i organima uprave nisu uspjeli da dokažu da je Stipe Ljubas dvostruki korisnik stana, te da se zaštite od zloupotrebe prava u vezi sa predmetnim stanom. Takvi navodi su očigledno (prima facie)neosnovani, jer ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju s obzirom na to da je iz predmeta spisa vidljivo da su apelanti imali mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove kako u upravnim, tako i u sudskim postupcima. Pravo na imovinu 39. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 40. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer ne mogu da uživaju svoje vlasništvo na stanu na kojem su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 41. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora vraćanje stana u posjed koji je dodijeljen apelantima na korištenje, a koji su apelanti otkupili i na taj način stekli pravo vlasništva, proizlazi da su apelanti titulari, odnosno nosioci prava koja su zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da odluke upravnih organa i sudova kojima se apelantima osporava valjanost Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključenog sa vlasnicom stana, za predmetni stan nesumnjivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje njihove imovine. U konkretnom slučaju primjenjivo je prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je miješanje u prava apelanata na imovinu, čiji je rezultat osporena odluka Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 44. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u prava apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalnopravne propise na način da ne vrijeđa prava apelanata na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama, primjenom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, Komisija za kontrolu zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana od 6. maja 2003. godine utvrdila da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnika stana, nije u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je ništav. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1998. godine, koji je zaključen nakon 7. februara 1998. godine, koji je po sili zakona ništav budući da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, jer su primijenjene relevantne odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojima je ugovor o korištenju stana ništav. 45. U vezi sa pitanjem da li miješanje u imovinu apelanata ima i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi da je u javnom interesu, jer štiti lice - Stipu Ljubasa, koji je bio u posjedu predmetnog stana kojeg je napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine zbog rata i ratnih zbivanja. S obzirom na to da je Općinska služba na osnovu Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan proglasila napuštenim, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene nije mogao biti predmet dodjele apelantima, a kako je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, posljedica toga je uskraćivanje tog prava. 46. Dalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava,James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98,st. 46. i 50). U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u osporenoj odluci vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju apelantima dodijeljen stan koji je, prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima, Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-107/93 od 29. februara 1993. godine, proglašen napuštenim. S obzirom na to da je Stipe Ljubas 15. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je proglašen napuštenim, a predmetni stan u međuvremenu dodijeljen apelantima koji su stan otkupili, očito je da je ugovor o korištenju stana koji je zaključen između apelanta i vlasnice stana po sili zakona ništav, jer je zaključen protivno odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene.U konkretnom slučaju zahtjev općeg interesa šire društvene zajednice se ogleda u zaštiti i pravnoj sigurnosti Stipe Ljubasa, koji je bio zakoniti korisnik stana, a koji je stan morao napustiti zbog ratnih djelovanja, i koji, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ima pravo da se slobodno vrati u svoj stan. Nesporno je da je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, što kao posljedicu ima ograničenje tog prava i ne stvara pretjeran teret apelantima u poređenju sa javnim interesom da se izbjeglim i raseljenim licima omogući pravo na povrat u njihove domove. 47. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 48. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad je Vrhovni sud donio odluku o reviziji na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna u smislu da postoji pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca. Nema povreda prava na imovinu u slučaju kad je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na osnovu ugovora o korištenju stana koji je po sili zakona ništav, budući da se odnosi na stan koji je proglašen napuštenim i koji je apelantima dodijeljen suprotno relevantnim odredbama materijalnopravnih propisa. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek, jer nije utvrđeno da je apelantima u postupku pred organima uprave i u sudskom postupku uskraćena mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojuAP 1288/06, rješavajući apelaciju"Slobodne Dalmacije" d.d. Split, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija"Slobodne Dalmacije" d.d. Splitpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-162/05 od 17. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj P-1/04 od 13. listopada 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Slobodna Dalmacija" d.d. Split (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupa Karlo Sesar, odvjetnik iz Mostara, je podnijela 13. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-162/05 od 17. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-1/04 od 13. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te sudionika u postupku, Ivice Zeko (u daljnjem tekstu: tužitelj), je zatražena 8. svibnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor 23. svibnja 2006. godine, Kantonalni sud 22. svibnja 2006. godine, a tužitelj 18. svibnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 30. kolovoza 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Tužitelj je 21. travnja 2001. godine podnio tužbu protiv Zlatka Tulića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta zato što je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. ožujka 2004. godine objavljen članak prvotuženog kao autora pod naslovom "Iz Ministarstva obrane nestalo 15 milijuna KM" s podnaslovom "General Zeko pokušava smjenama hrvatskih kadrova zataškati aferu alijansine vlasti". U navedenom je članku napisano da je tužitelj "inače blizak SDP-uŠ...Ćpreko svoga bližega rođaka, koji je uposlen kao prevoditelj u SFOR-u, spriječio povratak časnika koji su potpisali ugovor o radu". U članku je nadalje navedeno da "ministar Anić i njegova produžena ruka, dozapovjednik Zajedničkoga zapovjedništva Vojske FBiH, general Ivica Zeko, kreću u sječu glava hrvatskih časnika i dočasnika iz Srednje Bosne i bosanske Posavine, pri tomu ne birajući sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva". Također, u članku je napisano da je "siva eminencija u Zajedničkome zapovjedništvu Vojske FBiH također generalov rođak Zvonko Katović", te da je "osim laži koje je servirao SFOR-u, general Zeko preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime". Osim toga, u članku se navodi da je "upitno može li ovakav čovjek predstavljati BiH u Partnerstvu za mir", jer "premda Ivica Zeko nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovoga dijela Federacije, mašući svojom diplomom JNA, čin generala je dobio, a da frontu nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu". Konačno, u članku je navedeno da su se "na udaru generala Zeke našli i šef kabineta ministra obrane i šef financija",ada"razlozi za njihovom eliminacijom leže u činjenici da je otkriven manjak od 15 milijuna maraka za vrijeme stolovanja ministra Mije Anića i alijanse". Tužitelj je smatrao da je u ovome članku izneseno niz neistina klevetničkoga sadržaja čime je nanesena šteta njegovome ugledu kao visokoga časnika Vojske FBiH koji je kao brigadni general imenovan na dužnost dozapovjednika, a ujedno i načelnika stožera Zajedničkoga zapovjedništva Vojske FBiH. 7. Kantonalni je sud Presudom broj P-1/04 od 13. listopada 2005. godine, koja je potvrđena pobijanom Presudom Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. siječnja 2006. godine, usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev pa je obvezao prvotuženog i apelanta da na ime naknade štete solidarno isplate tužitelju iznos od 3.000 KM sa zateznim kamatama. Također, Kantonalni je sud obvezao apelanta da uvod i izreku ove presude, nakon njezine pravomoćnosti, objavi u prvom narednome listu "Slobodne Dalmacije" o svome trošku, kao i da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostupanjske odluke Kantonalni je sud naveo da nije prijeporno da je prvotuženi autor objavljenoga članka, a apelant nakladnik lista "Slobodna Dalmacija", te da je prijeporni članak objavljen 18. ožujka 2004. godine. Nadalje, Kantonalni je sud ustvrdio da se tužitelj dopisom od 15. travnja 2004. godine obratio apelantu sa zahtjevom za ispravkom teksta, a da je drugotuženi, iako nije izvršio ispravku, objavio tužiteljev demanti. Iz ostalih provedenih dokaza Kantonalni je sud zaključio da je tužitelj dokazao da su neistiniti navodi o tomu da tužitelj "smjenama hrvatskih kadrova pokušava zataškati aferu alijansine vlasti", te da tužitelj nije imao nikakve veze sa smjenom hrvatskih časnika. Također, Kantonalni je sud zaključio da klevetu predstavlja i dio teksta u kojemu se navodi da je tužitelj "preko svoga bližega rođaka, koji je uposlen kao prevoditelj u SFOR-u, spriječio povratak hrvatskih časnika koji su potpisali ugovor o radu" čija su imena decidirano navedena, zato što je tužitelj dokazao oprečno. Nadalje, sud je kao klevetu ocijenio i dio teksta u kojemu se navodi da tužitelj zajedno s ministrom obrane kreće "u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 sječu glava" radi ostvarenja svojih ciljeva, i da "premda nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovoga dijela Federacije". Ovim je navodima apelant, prema mišljenju suda, okarakterizirao tužitelja kao kriminalca temeljeći ove tvrdnje na činjenicama koje apelant i prvotuženi nisu prethodno provjerili, niti su dokazali da su istinite. Štoviše, iz saslušanja Zvonke Katovića je ustvrđeno da on i tužitelj nisu ni u kakvom srodstvu oprečno navodima u prijepornome članku. Za sve ove navode, Kantonalni je sud zaključio da ovakve tvrdnje u prijepornome članku nemaju temelj u istinitim činjenicama, zbog čega predstavljaju klevetu. 8. Međutim, ostali dijelovi prijepornoga teksta u kojima se navodi da je tužitelj blizak SDP-u, da je njegov rođak "siva eminencija" u Zajedničkome zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužitelj poslao svoj prijedlog hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime, prema mišljenju Kantonalnog suda ne predstavljaju djelo klevete, već iznošenje mišljenja. Također, prema ocjeni suda, iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnoga suda predstavlja i dio teksta koji se odnosi na navod da su se na tužiteljevom udaru našli i dužnosnici Ministarstva obrane zato što je otkriven manjak od 15 milijuna KM za vrijeme "stolovanja ministra Anića", kao i dio teksta u kojemu se kaže da tužitelj "nema podršku naroda Srednje Bosne", dok dio teksta u kojemu se govori da je tužitelj dobio čin generala "adafrontunijevidio" eventualno predstavlja djelo uvrede. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni je sud zaključio da je utemeljeno tužitelju dosuditi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog narušavanja njegovoga ugleda iznošenjem neistinitih činjenica u pojedinim dijelovima teksta. Sud je naveo da se točna visina iznosa naknade štete ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi s nerazmjernim teškoćama. Sud je primjenom članka 127. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i cijeneći sve okolnosti slučaja i odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koji jelex specialisu odnosu na Zakon o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužitelju dosudio iznos od 3.000 KM, dok je odbio višak tužiteljevoga tužbenoga zahtjeva. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni je sud konstatirao da u ovakvim slučajevima prednost pri naknadi štete treba dati objavi ispravke, demantija ili presude koja je donesena zbog klevete, umjesto dosuđivanja velikih novčanih iznosa na ime naknade, kao i da je prigodom odmjeravanja visine štete sud cijenio činjenicu da je apelant objavio demanti iako nije izvršio ispravku. 9. Vrhovni je sud u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostupanjski sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan temelj za iznesene pravne zaključke, za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) regulirano da su mediji "dužni objavljivati točne, nepristrane i objektivne informacije utemeljene na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskoga dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Vrhovni je sud zaključio da je apelant namjerno plasirao u javnost činjenice koje su navedene u prijepornome članku dajući im senzacionalistički karakter što proizlazi iz samoga naslova i podnaslova prijepornoga teksta, koje je prvostupanjski sud prihvatio kao klevetu. Nadalje, Vrhovni je sud zaključio da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da "nema mjesta naknadi štete", jer je "od objave članka do donošenja presude prošlo razdoblje od godinu i pol dana, pa sredina u kojoj tužitelj živi, kao općenito svaka sredina u BiH, zbog brzine i dinamičnosti dešavanja brzo zaboravlja protekle događaje". Također, Vrhovni je sud naveo da je tužitelj dokazao netočnost objavljenih tvrdnji, a da apelant nije čak ni u prizivu to pobio, kao i da je apelant bio dužan provjeriti točnost iznesenih navoda prije objave. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. U tom pravcu apelant navodi da je stav Vrhovnog suda da je kod odlučivanja o pravu na naknadu štete "prvenstveno bitan temelj tužbenoga zahtjeva, tj. da je bitno da je došlo do iznošenja neistinitih činjenica i navoda, te da je to nanijelo štetu tužitelju". Međutim, apelant smatra da je "štetu kao realnu kategoriju" trebalo ustvrditi tako što će se ustvrditi njezina visina, a da u konkretnome slučaju nije ustvrđen ni intenzitet štete, ni duljina trajanja, a apelant smatra da se to nije ni moglo ustvrditi jer do štete nije ni došlo. Budući smatra da ne postoji šteta, apelant smatra da nema ni temelja za naknadom. Apelant također navodi da je tužitelj propustio poslati demanti čime bi štetne posljedice bile ublažene ili izbjegnute, zbog čega je sam tužitelj odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu. Na temelju navedenoga, apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na slobodu informiranja i izražavanja, što je oprečno Ustavu BiH i Europskoj konvenciji. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni je sud naveo da je u svojoj odluci dao razloge kod kojih i nadalje ostaje. 12. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnoga stajališta koje je zauzeo u pobijanoj odluci, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije prekršeno pravo na koje se apelant poziva. 13. Tužitelj također smatra da je apelacija neutemeljena, te da pobijanim presudama nije došlo do povrede prava na slobodu izražavanja, već da su data kvalitetna obrazloženja glede ustvrđivanja štete nastale klevetom. Tužitelj osobito navodi da je o visini štete sud odlučio primjenom članka 127. ZPP-a prema kojemu sud može, prema svojoj ocjeni, odlučiti o visini štete ako u postupku ustvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali bi se visina mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Tužitelj nadalje navodi da je pobijanim presudama ustvrđeno da samo dijelovi prijepornoga članka predstavljaju klevetu, mada kompletan tekst ima isključivo za cilj nanošenje štete tužiteljevom ugledu koji je obavljao visoke dužnosti u Vojsci FBiH, te se "kao takav nalazio pod prismotrom domaćih mjerodavnih tijela, šire javnosti i međunarodne zajednice", zbog čega je njegovome ugledu nanesena nepopravljiva šteta. Tužitelj također navodi da je očita apelantova namjera bila narušavanje tužiteljeve časti i ugleda budući apelant ni u apelaciji ne navodi da je pobijanim presudama pogrešno ustvrđeno činjenično stanje kada je ustvrđeno da su iznesene tvrdnje neistinite. Nadalje, tužitelj navodi da apelant ističe da je on propustio zatražiti demanti, mada je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. travnja 2004. godine objavljen tekst koji je tužitelj poslao i to pod naslovom "Vojnik sam i ne mogu biti uz SDP" s podnaslovom "General Ivica Zeko reagira na tekst o nestanku novca iz Ministarstva obrane". Iako je tužitelj sukladno Zakonu o zaštiti od klevete tražio ispravku teksta, apelant je samo objavio reagiranje, tj. demanti koji nema snagu popravka nastale štete kao što bi imala ispravka samoga apelanta. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o zaštiti od klevete("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Članak 1. Ovim se zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovoga zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskoga društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskome procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovoga članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepozornosti iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepozornošću zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovoga članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u tijeku zakonodavnoga, sudskoga ili upravnoga postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prigodom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovoga članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučajaŠ...Ć. Obveza ublažavanja štete Članak 8. Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito štetniku podnijeti zahtjev za ispravkom tog izražavanja." 15. UZakonu o obligacijskim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Članak 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njezinoj izočnosti. Prigodom odlučivanja o zahtjevu za naknadom nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenoga dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tomu da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom." 16. UZakonu o parničnome postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice. Š...Ć Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 127. Ako se ustvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tomu odlučiti prema svojoj ocjeni." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 19. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. siječnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 15. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Članak II/3.(?) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: h) Slobodu izražavanja". Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su nužne u demokratskome društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." a) Opća načela 22. Prema dobro ustvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je bitan temelj demokratskoga društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakoga pojedinca. Ova se sloboda, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskoga društva (vidi Europski sud,Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenoga 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1203/05od 27. lipnja 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnoga sudstva u svakome pojedinačnome slučaju razvidno ustvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 23. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski je sud ukazao da test "nužnosti u demokratskome društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "žurnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnome cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koja su dala mjerodavna tijela za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim je ciljem potrebno ustvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni načelima utjelovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti utemeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se ustvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti zajamčenih Europskom konvencijom koje mogu biti oprečne jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, prava osobe koja je tekstom napadnuta da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Europski sud za ljudska prava,Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70). 24. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s istim pitanjem već ukazali, postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava,Lingens protiv Austrije,presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1004/04od 2. prosinca 2005. godine). S druge strane, tisak igra veoma važnu ulogu u demokratskome društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, osobito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprečavanja objave povjerljivih informacija, dužnost tiska je, na način koji je sukladan njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i priopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja dužnosnika vlasti. Ne samo da je dužnost tiska prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Članak 10. Europske konvencije štiti ne samo bit iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stupanj pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Europski sud za ljudska prava,Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40 (e)). 25. Ipak, članak 10. Europske konvencije ne jamči neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kada se radi o izvještavanju tiska o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članku 10. stavak 2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obveze" koje se primjenjuju i na tisak, a koje osobito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih osoba i kada se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se glede činjenica novinarima uzima u obzir obrana da su postupalibona fideu nastojanju pružanja javnosti točnih i pouzdanih informacija sukladno novinarskoj etici (vidi već citiranu presuduSelistö,stavak 54). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 26. Konačno, malo je prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkoga govora ili de- bate o pitanjima od javnoga interesa. Štoviše, granice prihvatljivoga kriticizma su šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kada su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne se ličnosti neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pozornijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi već citiranu presuduHrico,stavak40 (g)). b) Primjena navedenih načela u konkretnome slučaju 27. Ustavni sud, prije svega, opaža da apelant nije pobio da je miješanje u njegovo pravo iz članka 10. Europske konvencije bilo propisano zakonom, točnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo legitiman cilj - zaštitu reputacije i prava drugih. Stoga je jedino prijeporno pitanje u konkretnome slučaju je li miješanje bilo "nužno u demokratskome društvu". U rješavanju tog pitanja, Ustavni sud mora ustvrditi: a) korespondira li "miješanje" sudova u ovu slobodu "žurnoj društvenoj potrebi", b) je li bilo proporcionalno legitimnome cilju i c) jesu li razlozi koje su dali sudovi u pobijanim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih načela iz članka 10. Europske konvencije (vidi stavak 23. ove odluke). 28. U svezi s pitanjem postojanja "žurne društvene potrebe", Ustavni sud opaža da se pobijane odluke tiču članka objavljenoga u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. ožujka 2004. godine u kojemu je novinar iznio niz činjeničnih navoda o tužitelju, za koje je prvostupanjski sud ustvrdio da su neistiniti, odnosno da nisu dokazani. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio da određeni dijelovi prijepornoga teksta predstavljaju klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiteljevom ugledu, zbog čega postoji i temelj za njegovo obeštećenje. Ustavni sud opaža da je navode u prijepornome tekstu da je tužiteljev rođak "siva eminencija" u Zajedničkome zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužitelj "preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime", te da je tužitelj dobio čin generala "adafrontunije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu", prvostupanjski sud okvalificirao kao vrijednosne sudove, a ne kao činjenične navode. Ustavni sud smatra, međutim, da su i ovo činjenični navodi koje je bilo nužno dokazati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni pobio tužiteljeve navode da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. Apelant je tijekom postupka ustrajavao samo na tome da je "nerazvidno na koji način tužitelj dokazuje da je objavom ovoga članka pretrpio veliki stid i nelagodu", a pobio je i visinu tužbenoga zahtjeva. 29. Ustavni sud, također, opaža da je tužitelj nakon objave prijepornoga teksta reagirao i tražio objavu ispravke, nakon čega je podnio tužbu, pa su neprihvatljivi apelantovi navodi da tužitelj nije ovu svoju obvezu ispunio. Na ovo razvidno ukazuje i činjenica koju su sudovi ustvrdili, a to je da je apelantovo reagiranje objavljeno u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. travnja 2005. godine. Na ovaj je način, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunjen uvjet iz članka 8. Zakona o zaštiti od klevete. 30. Ustavni sud smatra da su sudovi nedvojbeno ustvrdili da je apelant iznio neistinite činjenice o tužitelju, tj. da je oklevetao tužitelja, te da su opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Osim toga, u konkretnome slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neprijeporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati obzirom na dužnost koju vrše. Obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem pobijanih presuda pravilno ocijenili postojanje "žurne društvene potrebe" uspostave ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiteljevog ugleda, kao javne ličnosti. 31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnome slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prigodom pojmovnoga određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "vanjskoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite. 32. Kako je već rečeno, sudovi su ustvrdili da je apelant oklevetao tužitelja čime je svakako povrijedio tužiteljeva nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za tužitelja nastala šteta. Predmetom ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenoga, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravome smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostava onakvoga stanja kakvo je postojalo prije njezinoga nastanka, dakle nema reparacijski karakter. Dapače, novčana naknada nematerijalne štete jejedan od vidova satisfakcije koja se oštećenome daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakoga pojedinca, kao i obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenoga. Stoga se ne može očekivati, kako apelant navodi, da se egzaktnim načinom i metodama ustvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na temelju toga odredila visina nastale štete. 33. Međutim, iako prigodom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članku 200. stavak 2. ZOO-a, prema kojemu "sud cijeni značaj povrijeđenoga dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakoga konkretnoga slučaja. Promatrano sa aspekta članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti načelo proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom je smislu i Europski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svome nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Europski sud za ljudska prava,Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni je sud u svojoj praksi zaključio da je nužno da sudovi pri ustvrđivanju postojanja pravnoga temelja i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju načela iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnome postupku, uvažavajući specifičnost svakoga konkretnoga slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu OdlukuAP 1203/05). 34. Dakle, diskrecijsko je pravo suda u svezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke utemeljili na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 35. Apelant je objavio neistine o tužitelju, a da prethodno nije ni pokušao provjeriti prijeporne informacije što je bila njegova obveza. Sudovi su razvidno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu osobu, a osobito na njegov ugled, zbog čega je utjecao i na povjerenje javnosti u njega. U tom je pravcu Kantonalni sud saslušao tužitelja kao oštećenoga i ustvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica u prijepornome članku, zato što je tužitelj "bio osobni primjer za svoje djelatnike i da su se oni vjerojatno pitali kakav je on čovjek i kakav je zapovjednik", kao i da su čak i tužiteljevoga sina pitali u školi "je li to njegov tata izdajnik svoga naroda". Sud je nadalje obrazložio da su neistinite informacije u tekstu imale za cilj prikazati tužitelja "kao osobu koja provodi samovolju i koja nije moralna, a što svakako škodi tužiteljevome ugledu", te stvoriti sliku o tužitelju kao o osobi koja je spremna nezakonitim radnjama ostvariti svoje ciljeve. Osobito se to odnosi na dio teksta u kojemu se navodi da tužitelj "konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova", jer se tužitelj javno karakterizira kao kriminalac. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni je sud zaključio da bi 3.000 KM novčane naknade za pretrpljenu štetu bila pravična satisfakcija, uz istodobno ustvrđivanje apelantove obveze da objavi uvod i dispozitiv pravomoćne presude. Pri tomu je sud obrazložio da prioritet treba dati objavi ispravke umjesto dosuđivanju visokih novčanih naknada, pa je odbijen ostatak tužiteljevoga tužbenoga zahtjeva. 36. Vrhovni je sud, također, ocijenio da je apelant namjerno u javnost plasirao neistinite činjenice dajući im senzacionalistički karakter, što osobito proizlazi iz naslova i podnaslova prijepornoga teksta, koje je Kantonalni sud prihvatio kao klevetu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se apelant nije pridržavao općeprihvaćenih profesionalnih standarda, zbog čega je tužiteljev zahtjev glede visine štete djelomično utemeljen, kako je ustvrdio i prvostupanjski sud. 37. Dakle, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih službenika jeste opravdan cilj novinara i medija u demokratskome društvu, Ustavni sud smatra da u konkretnome slučaju nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznesene, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a osobito imajući u vidu da je samo objavljeno tužiteljevo reagiranje, a ne i isprika zbog neprovjerenih i neistinitih navoda u prijepornome tekstu ili naknadna ispravka. 38. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite tužiteljevoga ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenome iznosu, proporcionalna težini povrede tužiteljevoga ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u pobijanim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecijskih ovlasti kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke utemeljili na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnome slučaju u svezi s povredom tužiteljevoga ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu članka 10. Europske konvencije. 39. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "nužno u demokratskome društvu", te da stoga pobijanim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je odlukama sudova u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesenetužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "nužna mjera u demokratskome društvu". 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojuAP 1288/06, rješavajući apelaciju"Slobodne Dalmacije" d.d. Split, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija"Slobodne Dalmacije" d.d. Splitkoja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Slobodna Dalmacija" d.d. Split (u daqnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 13. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku, Ivice Zeko (u daqnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. maja 2006. godine, Kantonalni sud 22. maja 2006. godine, a tužilac 18. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 30. avgusta 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tužilac je 21. aprila 2001. godine podnio tužbu protiv Zlatka Tulića (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta zato što je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. marta 2004. godine objavljen članak prvotuženogkao autora pod naslovom "Iz Ministarstva odbrane nestalo 15 miliona KM "s podnaslovom "General Zeko pokušava smjenama hrvatskih kadrova da zataška aferu alijansine vlasti". U članku koji je naveden napisano je da je tužilac "inače blizak SDP-uŠ...Ć preko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak oficira koji su potpisali ugovor o radu". U članku je dalje navedeno da "ministar Anić i njegova produžena ruka, zamjenik komandanta Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH, general Ivica Zeko, kreću u sječu glava hrvatskih oficira i podoficira iz Srednje Bosne i bosanske Posavine, pri tome ne birajući sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva". Takođe, u članku je napisano da je "siva eminencija u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH takođe generalov rođak Zvonko Katović", te da je "sem laži koje je servirao SFOR-u, general Zeko preko svojih veza koje su instalirane u SFOR-u nedavno poslao svoj predlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali da uđu u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime". Sem toga, u članku se navodi da je "upitno da li ovakav čovjek može da predstavlja BiH u Partnerstvu za mir", jer "premda Ivica Zeko nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizovanju vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije, mašući svojom diplomom JNA, čin generala je dobio, a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu". Na kraju, u članku je navedeno da su se "na udaru generala Zeke našli i šef kabineta ministra odbrane i šef finansija",ada"razlozi za wihovu eliminaciju leže u činjenici da je otkriven mawak od 15 miliona maraka za vrijeme stolovawa ministra Mije Anića i alijanse". Tužilac je smatrao da je u ovom članku izneseno niz neistina koje su klevetničkog sadržaja čime je nanesena šteta njegovom ugledu kao visokog oficira Vojske FBiH koji je kao brigadni general imenovan na funkciju zamjenika komandanta, a ujedno i načelnika štaba Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine, usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, pa je obavezao prvotuženog i apelanta da na ime naknade štete solidarno isplate tužiocu iznos od 3.000 KM sa zateznom kamatom. Takođe, Kantonalni sud je obavezao apelanta da uvod i izreku ove presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u prvom narednom listu "Slobodne Dalmacije" o svom trošku, kao i da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostepene odluke Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je prvotuženi autor članka koji je objavljen, a apelant izdavač lista "Slobodna Dalmacija", te da je članak koji je sporan objavljen 18. marta 2004. godine. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da se tužilac dopisom od 15. aprila 2004. godine obratio apelantu sa zahtjevom da se ispravi tekst, a da je drugotuženi, iako nije izvršio ispravku, objavio tužiočev demanti. Iz ostalih dokaza koji su sprovedeni Kantonalni sud je zakqučio da je tužilac dokazao da su neistiniti navodi o tome da tužilac "smjenama hrvatskih kadrova pokušava da zataška aferu alijansine vlasti", te da tužilac nije imao nikakve veze sa smjenom hrvatskih oficira. Takođe, Kantonalni sud je zakqučio da klevetu predstavlja i dio teksta u kom se navodi da je tužilac "preko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak hrvatskih oficira koji su potpisali ugovor o radu"čijasuimena decidirano navedena, zato što je tužilac dokazao suprotno. Dalje, sud je kao klevetu ocijenio i dio teksta u kom se navodi da tužilac zajedno s ministrom odbrane kreće "u sječu glava" radi ostvarewa svojih ciljeva, i da "premda nema podršku naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizovanju vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije". Ovim navodima apelant je, shodno mišljenju suda, okarakterisao tužioca kao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 kriminalca zasnivajući ove tvrdnje na činjenicama koje apelant i prvotuženi nisu prethodno provjerili, niti su dokazali da su istinite. Štaviše, iz saslušawa Zvonke Katovića utvrđeno je da on i tužilac nisu ni u kakvom srodstvu nasuprot navodima u članku koji je sporan. Za sve ove navode, Kantonalni sud je zakqučio da ovakve tvrdnje u članku koji je sporan nemaju osnov u činjenicama koje su istinite, zbog čega predstavljaju klevetu. 8. Međutim, ostali dijelovi teksta koji je sporan u kojima se navodi da je tužilac blizak SDP-u, da je njegov rođak "siva eminencija" u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac poslao svoj predlog hrvatskih generala koji bi trebali da uđu u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime, shodno mišljenju Kantonalnog suda ne predstavljaju djelo klevete, već iznošenje mišljewa. Takođe, shodno ocjeni suda, iznošenje mišljewa, odnosno vrijednosnog suda predstavlja i dio teksta koji se odnosi na navod da su se na tužiočevom udaru našli i zvaničnici Ministarstva odbrane zato što je otkriven mawak od 15 miliona KM za vrijeme "stolovawa ministra Anića", kao i dio teksta u kom se kaže da tužilac "nema podršku naroda Srednje Bosne", dok dio teksta u kom se govori da je tužilac dobio čin generala "ada front nije vidio" eventualno predstavlja djelo uvrede. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zakqučio da je osnovano da se tužiocu dosudi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog narušavawa njegovog ugleda iznošenjem činjenica koje su neistinite u pojedinim dijelovima teksta. Sud je naveo da tačna visina iznosa naknade štete ne može da se utvrdi ili bi mogla da se utvrdi s teškoćama koje su nesrazmjerne. Sud je primjenom člana 127 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) i cijeneći sve okolnosti slučaja i odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koji jelex specialisuodnosuna Zakon o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), tužiocu dosudio iznos od 3.000 KM, dok je odbio višak tužiočevog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je konstatovao da u ovakvim slučajevima prednost pri naknadi štete treba da se dâobjavqivanju ispravke, demantija ili presude koja je donesena zbog klevete, umjesto dosuđivawa velikih novčanih iznosa na ime naknade, kao i da je prilikom odmjeravawa visine štete sud cijenio činjenicu da je apelant objavio demanti iako nije izvršio ispravku. 9. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud u dokazima koji su izvedeni imao sasvim pouzdan osnov za pravne zakqučke koji su izneseni, za šta je dao valjane razloge koje u cijelostiprihvata i Vrhovni sud. Dalje, Vrhovni sud navodi da je članom 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) regulisano da su mediji "dužni da objavquju informacije koje su tačne, nepristrasne i objektivne, te zasnovane na činjenicama koje su provjerene uz poštovanje qudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Vrhovni sud je zakqučio da je apelant namjerno plasirao u javnost činjenicekoje su navedene u članku koji je sporan dajući im senzacionalistički karakter što proizilazi iz samog naslova i podnaslova teksta koji je sporan, koje je prvostepeni sud prihvatio kao klevetu. Dalje, Vrhovni sud je zakqučio da je neprihvatqiva apelantova tvrdwa da "nema mjesta naknadi štete", jer je "od objavqivawa članka do donošewa presude prošao period od godinu i po dana, pa sredina u kojoj tužilac živi, kao generalno svaka sredina u BiH, zbog brzine i dinamičnosti dešavawa brzo zaboravlja događaje koji su protekli". Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tužilac dokazao netačnost tvrdwi koje su objavljene, a da apelant nije čak ni u žalbi to osporio, kao i da je apelant bio dužan da provjeri tačnost navoda koji su izneseni prije objavqivawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je presudama koje su osporene povrijeđeno pravo na slobodu izražavawa iz članaII/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. U tom pravcu apelant navodi da je stav Vrhovnog suda da je kod odlučivawa o pravu na naknadu štete "prevashodno bitan osnov tužbenog zahtjeva, tj. da je bitno da je došlo do iznošewa činjenica i navoda koji su neistiniti, te da je to nanijelo štetu tužiocu". Međutim, apelant smatra da "šteta kao realna kategorija" treba da se utvrdi tako što će da se utvrdi njena visina, a da u konkretnom slučaju nije utvrđen ni intenzitet štete, ni dužina trajawa, a apelant smatra da to nije ni moglo da se utvrdi jer do štete nije ni došlo. Budući da smatra da ne postoji šteta, apelant smatra da nema ni osnova za naknadu. Apelant takođe navodi da je tužilac propustio da pošalje demanti čime bi štetne posljedice bile ublažene ili izbjegnute, zbog čega je sam tužilac odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu. Na osnovu navedenog, apelant smatra da mu je odlukama koje su osporene prekršeno pravo na slobodu informisawa i izražavawa, što je suprotno Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge kod kojih i dalje ostaje. 12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stanovišta koje je zauzeo u odluci koja je osporena, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije prekršeno pravo na koje se apelant poziva. 13. Tužilac takođe smatra da je apelacija neosnovana, te da presudama koje su osporene nije došlo do povrede prava na slobodu izražavawa, već da su data kvalitetna obrazložewa u pogledu utvrđivawa štete koja je nastala klevetom. Tužilac naročito navodi da je o visini štete sud odlučio primjenom člana 127 ZPP-a shodno kom sud može, shodno svojoj ocjeni, da odluči o visini štete ako u postupku utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali bi visina mogla da se utvrdi samo s teškoćama koje su nesrazmjerne. Tužilac dalje navodi da je presudama koje su osporene utvrđeno da samo dijelovi članka koji je sporan predstavljaju klevetu, mada kompletan tekst ima iskqučivo za ciq da nanese štetu tužiočevom ugledu koji je obavljao visoke funkcije u Vojsci FBiH, te se "kao takav nalazio pod prismotrom domaćih nadležnih organa, šire javnosti i međunarodne zajednice", zbog čega je njegovom ugledu nanesena šteta koja je nepopravqiva. Tužilac takođe navodi da je očigledna apelantova namjera bila da naruši tužiočevu čast i ugled budući da apelant ni u apelaciji ne navodi da je presudama koje su osporene pogrešno utvrđeno činjenično stanje kad je utvrđeno da su tvrdnje koje su iznesene neistinite. Dalje, tužilac navodi da apelant ističe da je on propustio da zatraži demanti, mada je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. aprila 2004. godine objavljen tekst koji je tužilac poslao i to pod naslovom "Vojnik sam i ne mogu da budem uz SDP" s podnaslovom "General Ivica Zeko reaguje na tekst o nestanku novca iz Ministarstva odbrane". Iako je tužilac u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete tražio da se ispravi tekst, apelant je samo objavio reagovanje, tj. demanti koji nema snagu da popravi nastalu štetu kao što bi imala ispravka samog apelanta. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o zaštiti od klevete("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Ciq zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu koja je nanesena ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawačinjenica koje su neistinite identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavawa zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebnokad se radi o pitawima koja su od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem iliprenošenjem izražavawa činjenice koja ja neistinita,identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu koja je iznesena u sredstvima javnog informisawa odgovorni suautor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo kontrolu nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje činjenice koja je neistinita. (4) Kad se izražavanje činjenice koja je neistinita odnosi na pitawa koja su od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu koja je izazvana iznošenjem ili prenošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, shodno opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa koja su od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik shodno zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili jeiznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga koji su predviđeni u tačkic) stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučajaŠ...Ć. Obaveza ublažavawa štete Član 8 Oštećeni je dužan da preduzme sve mjere koje su potrebne da ublaži štetu koja je uzrokovana izražavanjem činjenice koja je neistinita, a naročito da štetniku podnese zahtjev da se ispravi to izražavanje." 15. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, da dosudi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalneštete,kaoiovisininjenenaknade,sudćeda vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i ciqu kom služi ta naknada,aliiotomedasewomenepogodujetežwamakojenisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom." 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Š...Ć Član 8 Koje činjenice će da uzme kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo da ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 127 Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenqive stvari, ali tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može da se utvrdi ili bi mogla da se utvrdi samo s teškoćama koje su nesrazmjerne, sud će o tome da odluči shodno svojoj ocjeni." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, presudu koja je osporena apelant je primio 15. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presude koje su navedene tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članaII/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: h) Slobodu izražavawa". Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa islobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješawa javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama koje su predviđene zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti sudstva." a) Opšti principi 22. Shodno dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavawa je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničewa iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredqivim ili prema wima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud,Selistöprotiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1203/05od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može dabude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima koji su navedeni u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavawa. Stoga je kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da se u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granica između ograničewa koja su opravdana i potrebna, te neopravdana i nepotrebna, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 23. Kad se radi o ograničewima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivawa da li je došlo do kršewa odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom ciqu koji želi da se postigne i da li su razlozi i opravdawa koje su dali organi koji su nadležni za takvo miješanje relevantni i dovoqni. S tim ciljem je potrebno da se utvrdi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima koji su utjelovljeni u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatqivoj analizi činjenica koje su relevantne. Što se tiče proporcionalnosti, mora da se utvrdi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu da budu u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavawa iz člana 10 Evropskekonvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za qudska prava,Chauvyi dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 24. Kako su i Evropski sud za qudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrijednosne ocjene), jer postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može da se dâdokaz (vidi Evropski sud za qudska prava,Lingens protiv Austrije,presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1004/04od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije da prekorači određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprečavawa da se objave informacije koje su povjerqive, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim funkcijama i odgovornostima, da pruži i saopšti informacije i ideje o svim pitawima koja su od javnog interesa, ukqučujući i informacije koje se tiču ponašawa zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu ideja i informacija koje su iznesene, već i formu u kojoj su one prenesene, anovinarska sloboda ukqučuje i određeni stepen pretjerivawa ili čak provokacije (vidi Evropski sud za qudska prava,Hricoprotiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)). 25. Ipak, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavawa, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiqnim pitawima koja su od javnog interesa. Shodno članu 10 stav 2 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavawa ukqučuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupalibona fideu nastojanju da pruže javnostiinformacije koje su tačne i pouzdane u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presuduSelistö,stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima ciq koji je opravdan, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 26. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitawima koja su od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatqivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljajupred ocjenu javnosti, a wihove riječi i djela izloženi su pažqivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presuduHrico, stav 40 (g)). b) Primjena principa koji su navedeni u konkretnom slučaju 27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana 10 Evropske konvencije bilo propisano zakonom, tačnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo ciq koji je legitiman - zaštitu reputacije i prava drugih. Stoga je jedino pitanje koje je sporno u konkretnom slučaju da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". U rješavanju tog pitawa, Ustavni sud mora da utvrdi: a) da li "miješanje" sudova u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi",b) da li je bilo proporcionalno ciqu koji je legitiman ic)dalisurazlozi koje su dali sudovi u odlukama koje su osporene kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoqni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10 Evropske konvencije (vidi stav 23 ove odluke). 28. U vezi s pitanjem da li postoji "hitna društvena potreba", Ustavni sud zapaža da se odluke koje su osporene tiču članka koji je objavljen u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. marta 2004. godine u kom je novinar iznio niz činjeničnih navoda o tužiocu, za koje je prvostepeni sud utvrdio da su neistiniti, odnosno da nisu dokazani. Zbog toga je prvostepeni sud zakqučio da određeni dijelovi teksta koji je sporan predstavljaju klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiočevom ugledu, zbog čega postoji i osnov za njegovo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je navode u tekstu koji je sporan da je tužiočev rođak "siva eminencija" u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac "preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj predlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali da uđu u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime", te da je tužilac dobio čin generala "a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu ", prvostepeni sud okvalifikovao kao vrijednosne sudove, a ne kao činjenične navode. Ustavni sud smatra, međutim, da su i ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio tužiočeve navode da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere činjenica koje su iznesene. Apelant je tokom postupka istrajavao samo na tome da je "nejasno na koji način tužilac dokazuje da je objavqivanjem ovog članka pretrpio veliki stid i nelagodu", a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva. 29. Ustavni sud, takođe, zapaža da je tužilac nakon što je objavljen tekst koji je sporan reagovao i tražio da se objavi ispravka, nakon čega je podnio tužbu, pa su neprihvatqivi apelantovi navodi da tužilac nije ovu svoju obavezu ispunio. Na ovo jasno ukazuje i činjenica koju su sudovi utvrdili, a to je da je apelantovo reagovanje objavljeno u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. aprila 2005. godine. Na ovaj način je, shodno mišljenju Ustavnog suda, ispunjen uslov iz člana 8 Zakona o zaštiti od klevete. 30. Ustavni sud smatra da su sudovi nesumwivo utvrdili da je apelant iznio činjenice o tužiocu koje su neistinite, tj. da je oklevetao tužioca, te da su opravdano zakqučili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje izražavawa koje je neistinito.Sem toga, u konkretnom slučaju opšti interes koji dozvoljava da se pokrene pitanje o eventualnim nezakonitim ponašawima javnih službenika ne može da se brani iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na wihov ugled, što ne može da se smatra kritikom koju su ovi dužni da tolerišu s obzirom na funkciju koju vrše. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem presuda koje su osporene pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavawa, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti. 31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavawa časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čija zaštita ne treba da se dovodi u pitanje. Prilikom pojmovnog određewa časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka qudska individua odlikuje ovim kategorijama, koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. "Čast" se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao qudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašwoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje mogu da se posmatraju s različitih aspekata, pa i sa aspekta wihove građansko-pravne zaštite. 32. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužioca čime je svakako povrijedio tužiočeva nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za tužioca nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra koja su vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se wome ne postiže uspostavljanje onakvog stawa kakvo je postojalo prije njenog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga ne može da se očekuje, kako apelant navodi, da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu tog odredila visina štete koja je nastala. 33. Međutim, iako prilikom odmjeravawa visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200 stav 2 ZOO-a, shodno kom "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i ciq naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može da se prekrši princip proporcionalnosti između težine miješawa sudova u slobodu izražavawa i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za qudska prava zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju, jer shodno Konvenciji dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti koja je nanesena nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za qudska prava,Tolstoy Miloslavskiprotiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda iz 1995. godine). Sem toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zakqučio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju da li postoji pravni osnov i visinu štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredbi odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjegava arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu OdlukuAP 1203/05). 34. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti koji je izražen u članu 10 Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdawa koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavawa budu relevantni i dovoqni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica. 35. Apelant je objavio neistine o tužiocu, a da prethodno nije ni pokušao da provjeri informacije koje su sporne što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj informacija koje su iznesene bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javno lice, a naročito na njegov ugled, zbog čega je uticao i na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Kantonalni sud je saslušao tužioca kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje činjenica koje su neistinite u članku koji je sporan, zato što je tužilac "bio lični primjer za svoje radnike i da su se oni vjerovatno pitali kakav je on čovjek i kakav je zapovjednik", kao i da su čak i tužiočevog sina pitali u školi "da li je to njegov tata izdajnik svog naroda". Sud je dalje obrazložio da su informacije koje su neistinite u tekstu imale za ciq da prikažu tužioca "kao lice koje provodi samovoqu i koje nije moralno, a što svakako škodi tužiočevom ugledu", te da stvore sliku o tužiocu kao o licu koje je spremno da radwama koje su nezakonite ostvari svoje ciljeve. Naročito se to odnosi na dio teksta u kom se navodi da tužilac "konstantno radi na kriminalizovanju vojnih kadrova", jer tužilac se javno karakteriše kao kriminalac. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zakqučio da bi 3.000 KM novčane naknade za štetu koja je pretrpljena bila pravična satisfakcija, uz istovremeno utvrđivanje apelantove obaveze da objavi uvod i dispozitiv presude koja je pravosnažna. Pri tom je sud obrazložio da prioritet treba da se dâobjavqivanju ispravke umjesto dosuđivanju visokih novčanih naknada, pa je odbijen ostatak tužiočevog tužbenog zahtjeva. 36. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio da je apelant namjerno u javnost plasirao činjenicekoje su neistinite dajući im senzacionalistički karakter, što naročito proizilazi iz naslova i podnaslova tekstakoji je sporan, koje je Kantonalni sud prihvatio kao klevetu. Stoga je Vrhovni sud zakqučio da se apelant nije pridržavao opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, zbog čega je tužiočev zahtjev u pogledu visine štete djelimično osnovan, kako je utvrdio i prvostepeni sud. 37. Dakle, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste opravdan ciq novinara i medija u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni da se potvrde činjenice koje su iznesene, niti da se naknadno ublaže štetne posljedice, a naročito imajući u vidu da je samo objavljeno tužiočevo reagovanje, a ne i izvinjenje zbog navoda koji su neprovjereni i neistiniti u tekstu koji je sporan ili naknadna ispravka. 38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu koji je naveden, proporcionalna težini povrede tužiočevog ugleda, kao i težini miješawa sudova u slobodu izražavawa koje je učinjeno ovom mjerom. Takođe, Ustavni sud smatra da sudovi u odlukama koje su osporene nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštewa kod određivawa visine nematerijalne štete zbog klevete koja je počinjena zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda, o čemu su dali obrazložewa i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoqnim u smislu člana 10 Evropske konvencije. 39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavawa bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga presudama koje su osporene nije prekršeno pravo na slobodu izražavawa iz članaII/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu izražavawa iz članaII/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kad je odlukama sudova u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete koja je nanesena tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem činjenica koje su neistinite, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za ciq da "zaštiti prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu". 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojuAP 1288/06, rješavajući apelaciju"Slobodne Dalmacije" d.d. Split, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija"Slobodne Dalmacije" d.d. Splitpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Slobodna Dalmacija" d.d. Split (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 13. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku, Ivice Zeko (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. maja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. maja 2006. godine, Kantonalni sud 22. maja 2006. godine, a tužilac 18. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 30. augusta 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužilac je 21. aprila 2001. godine podnio tužbu protiv Zlatka Tulića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta zato što je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. marta 2004. godine objavljen članak prvotuženog kao autora pod naslovom "Iz Ministarstva odbrane nestalo 15 miliona KM" s podnaslovom "General Zeko pokušava smjenama hrvatskih kadrova zataškati aferu alijansine vlasti". U navedenom članku napisano je da je tužilac "inače blizak SDP-uŠ...Ćpreko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak oficira koji su potpisali ugovor o radu". U članku je nadalje navedeno da "ministar Anić i njegova produžena ruka, dozapovjednik Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH, general Ivica Zeko, kreću u sječu glava hrvatskih oficira i podoficira iz Srednje Bosne i bosanske Posavine, pri tome ne birajući sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva". Također, u članku je napisano da je "siva eminencija u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH također generalov rođak Zvonko Katović", te da je "osim laži koje je servirao SFOR-u, general Zeko preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime". Osim toga, u članku se navodi da je "upitno može li ovakav čovjek predstavljati BiH u Partnerstvu za mir", jer "premda Ivica Zeko nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije, mašući svojom diplomom JNA, čin generala je dobio, a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu". Na kraju, u članku je navedeno da su se "na udaru generala Zeke našli i šef kabineta ministra odbrane i šef finansija",ada"razlozi za njihovu eliminaciju leže u činjenici da je otkriven manjak od 15 miliona maraka za vrijeme stolovanja ministra Mije Anića i alijanse". Tužilac je smatrao da je u ovom članku izneseno niz neistina klevetničkog sadržaja čime je nanesena šteta njegovom ugledu kao visokog oficira Vojske 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 FBiH koji je kao brigadni general imenovan na dužnost zamjenika komandanta, a ujedno i načelnika štaba Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine, usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, pa je obavezao prvotuženog i apelanta da na ime naknade štete solidarno isplate tužiocu iznos od 3.000 KM sa zateznim kamatama. Također, Kantonalni sud je obavezao apelanta da uvod i izreku ove presude, nakon njezine pravosnažnosti, objavi u prvom narednom listu "Slobodne Dalmacije" o svom trošku, kao i da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostepene odluke Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je prvotuženi autor objavljenog članka, a apelant izdavač lista "Slobodna Dalmacija", te da je sporni članak objavljen 18. marta 2004. godine. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da se tužilac dopisom od 15. aprila 2004. godine obratio apelantu sa zahtjevom za ispravku teksta, a da je drugotuženi, iako nije izvršio ispravku, objavio tužiočev demanti. Iz ostalih provedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da je tužilac dokazao da su neistiniti navodi o tome da tužilac "smjenama hrvatskih kadrova pokušava zataškati aferu alijansine vlasti", te da tužilac nije imao nikakve veze sa smjenom hrvatskih oficira. Također, Kantonalni sud je zaključio da klevetu predstavlja i dio teksta u kojem se navodi da je tužilac "preko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak hrvatskih oficira koji su potpisali ugovor o radu" čija su imena decidirano navedena, zato što je tužilac dokazao suprotno. Nadalje, sud je kao klevetu ocijenio i dio teksta u kojem se navodi da tužilac zajedno s ministrom odbrane kreće "u sječu glava" radi ostvarenja svojih ciljeva, i da "premda nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije". Ovim navodima apelant je, prema mišljenju suda, okarakterizirao tužioca kao kriminalca zasnivajući ove tvrdnje na činjenicama koje apelant i prvotuženi nisu prethodno provjerili, niti su dokazali da su istinite. Štaviše, iz saslušanja Zvonke Katovića utvrđeno je da on i tužilac nisu ni u kakvom srodstvu nasuprot navodima u spornom članku. Za sve ove navode, Kantonalni sud je zaključio da ovakve tvrdnje u spornom članku nemaju osnov u istinitim činjenicama, zbog čega predstavljaju klevetu. 8. Međutim, ostali dijelovi spornog teksta u kojima se navodi da je tužilac blizak SDP-u, da je njegov rođak "siva eminencija" u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac poslao svoj prijedlog hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime, prema mišljenju Kantonalnog suda ne predstavljaju djelo klevete, već iznošenje mišljenja. Također, prema ocjeni suda, iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnog suda predstavlja i dio teksta koji se odnosi na navod da su se na tužiočevom udaru našli i zvaničnici Ministarstva odbrane zato što je otkriven manjak od 15 miliona KM za vrijeme "stolovanja ministra Anića", kao i dio teksta u kojem se kaže da tužilac "nema podršku naroda Srednje Bosne", dok dio teksta u kojem se govori da je tužilac dobio čin generala "a da front nije vidio" eventualno predstavlja djelo uvrede. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je osnovano tužiocu dosuditi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda iznošenjem neistinitih činjenica u pojedinim dijelovima teksta. Sud je naveo da se tačna visina iznosa naknade štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi s nerazmjernim teškoćama. Sud je primjenom člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i cijeneći sve okolnosti slučaja i odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koji je lex specialisu odnosu na Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužiocu dosudio iznos od 3.000 KM, dok je odbio višak tužiočevog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je konstatirao da u ovakvim slučajevima prednost pri naknadi štete treba dati objavljivanju ispravke, demantija ili presude koja je donesena zbog klevete, umjesto dosuđivanja velikih novčanih iznosa na ime naknade, kao i da je prilikom odmjeravanja visine štete sud cijenio činjenicu da je apelant objavio demanti iako nije izvršio ispravku. 9. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za iznesene pravne zaključke, za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) regulirano da su mediji "dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Vrhovni sud je zaključio da je apelant namjerno plasirao u javnost činjenice koje su navedene u spornom članku dajući im senzacionalistički karakter što proizlazi iz samog naslova i podnaslova spornog teksta, koje je prvostepeni sud prihvatio kao klevetu. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da "nema mjesta naknadi štete", jer je "od objavljivanja članka do donošenja presude prošao period od godinu i po dana, pa sredina u kojoj tužilac živi, kao općenito svaka sredina u BiH, zbog brzine i dinamičnosti dešavanja brzo zaboravlja protekle događaje". Također, Vrhovni sud je naveo da je tužilac dokazao netačnost objavljenih tvrdnji, a da apelant nije čak ni u žalbi to osporio, kao i da je apelant bio dužan provjeriti tačnost iznesenih navoda prije objavljivanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U tom pravcu apelant navodi da je stav Vrhovnog suda da je kod odlučivanja o pravu na naknadu štete "prvenstveno bitan osnov tužbenog zahtjeva, tj. da je bitno da je došlo do iznošenja neistinitih činjenica i navoda, te da je to nanijelo štetu tužiocu". Međutim, apelant smatra da je "štetu kao realnu kategoriju" trebalo utvrditi tako što će se utvrditi njezina visina, a da u konkretnom slučaju nije utvrđen ni intenzitet štete, ni dužina trajanja, a apelant smatra da se to nije ni moglo utvrditi jer do štete nije ni došlo. Budući da smatra da ne postoji šteta, apelant smatra da nema ni osnova za naknadu. Apelant također navodi da je tužilac propustio poslati demanti čime bi štetne posljedice bile ublažene ili izbjegnute, zbog čega je sam tužilac odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu. Na osnovu navedenog, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu informiranja i izražavanja, što je suprotno Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge kod kojih i nadalje ostaje. 12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stanovišta koje je zauzeo u osporenoj odluci, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije prekršeno pravo na koje se apelant poziva. 13. Tužilac također smatra da je apelacija neosnovana, te da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na slobodu izražavanja, već da su data kvalitetna obrazloženja u pogledu utvrđivanja štete nastale klevetom. Tužilac naročito navodi da je o visini štete sud odlučio primjenom člana 127. ZPP-a prema kojem sud može, prema svojoj ocjeni, odlučiti o visini štete ako u postupku utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali bi se visina mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Tužilac nadalje navodi da je osporenim presudama utvrđeno da samo dijelovi spornog članka predstavljaju klevetu, mada kompletan tekst ima isključivo za cilj nanošenje štete tužiočevom ugledu koji je obavljao visoke dužnosti u Vojsci FBiH, te se "kao takav nalazio pod prismotrom domaćih nadležnih organa, šire javnosti i međunarodne zajednice", zbog čega je njegovom ugledu nanesena nepopravljiva šteta. Tužilac također navodi da je očigledna apelantova namjera bila narušavanje tužiočeve časti i ugleda budući da apelant ni u apelaciji ne navodi da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje kad je utvrđeno da su iznesene tvrdnje neistinite. Nadalje, tužilac navodi da apelant ističe da je on propustio zatražiti demanti, mada je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. aprila 2004. godine objavljen tekst koji je tužilac poslao i to pod naslovom "Vojnik sam i ne mogu biti uz SDP" s podnaslovom "General Ivica Zeko reagira na tekst o nestanku novca iz Ministarstva odbrane". Iako je tužilac u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete tražio ispravku teksta, apelant je samo objavio reagiranje, tj. demanti koji nema snagu popravka nastale štete kao što bi imala ispravka samog apelanta. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o zaštiti od klevete("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kad se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo kontrolu nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja štete Član 8. Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja." 15. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njezinom odsustvu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom." 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Š...Ć Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 127. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Član II/3.?) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: h) Slobodu izražavanja". Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." a) Opći principi 22. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud,Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1203/05od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 23. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava,Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 24. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava,Lingens protiv Austrije,presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1004/04od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprječavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)). 25. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupalibona fideu nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presuduSelistö,stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 26. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili de- bate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presuduHrico,stav40(g)). b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju 27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano zakonom, tačnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo legitiman cilj - zaštitu reputacije i prava drugih. Stoga je jedino sporno pitanje u konkretnom slučaju je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". U rješavanju tog pitanja, Ustavni sud mora utvrditi: a) korespondira li "miješanje" sudova u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", b) je li bilo proporcionalno legitimnom cilju i c) jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije (vidi stav 23. ove odluke). 28. U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u "Slobodnoj Dalmaciji" od 18. marta 2004. godine u kojem je novinar iznio niz činjeničnih navoda o tužiocu, za koje je prvostepeni sud utvrdio da su neistiniti, odnosno da nisu dokazani. Zbog toga je prvostepeni sud zaključio da određeni dijelovi spornog teksta predstavljaju klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiočevom ugledu, zbog čega postoji i osnov za njegovo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je navode u spornom tekstu da je tužiočev rođak "siva eminencija" u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac "preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime", te da je tužilac dobio čin generala "a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu", prvostepeni sud okvalificirao kao vrijednosne sudove, a ne kao činjenične navode. Ustavni sud smatra, međutim, da su i ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio tužiočeve navode da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. Apelant je tokom postupka ustrajavao samo na tome da je "nejasno na koji način tužilac dokazuje da je objavljivanjem ovog članka pretrpio veliki stid i nelagodu", a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva. 29. Ustavni sud, također, zapaža da je tužilac nakon objavljivanja spornog teksta reagirao i tražio objavljivanje ispravke, nakon čega je podnio tužbu, pa su neprihvatljivi apelantovi navodi da tužilac nije ovu svoju obavezu ispunio. Na ovo jasno ukazuje i činjenica koju su sudovi utvrdili, a to je da je apelantovo reagiranje objavljeno u "Slobodnoj Dalmaciji" od 22. aprila 2005. godine. Na ovaj način je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunjen uvjet iz člana 8. Zakona o zaštiti od klevete. 30. Ustavni sud smatra da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant iznio neistinite činjenice o tužiocu, tj. da je oklevetao tužioca, te da su opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Osim toga, u konkretnom slučaju opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili postojanje "hitne društvene potrebe" uspostavljanja ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti. 31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štetezbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašnjoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite. 32. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužioca čime je svakako povrijedio tužiočeva nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za tužioca nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati, kako apelant navodi, da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. 33. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu OdlukuAP 1203/05). 34. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 35. Apelant je objavio neistine o tužiocu, a da prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javno lice, a naročito na njegov ugled, zbog čega je utjecao i na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Kantonalni sud je saslušao tužioca kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica u spornom članku, zato što je tužilac "bio lični primjer za svoje radnike i da su se oni vjerovatno pitali kakav je on čovjek i kakav je zapovjednik", kao i da su čak i tužiočevog sina pitali u školi "je li to njegov tata izdajnik svog naroda". Sud je nadalje obrazložio da su neistinite informacije u tekstu imale za cilj prikazati tužioca "kao lice koje provodi samovolju i koje nije moralno, a što svakako škodi tužiočevom ugledu", te stvoriti sliku o tužiocu kao o licu koje je spremno nezakonitim radnjama ostvariti svoje ciljeve. Naročito se to odnosi na dio teksta u kojem se navodi da tužilac "konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova", jer se tužilac javno karakterizira kao kriminalac. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da bi 3.000 KM novčane naknade za pretrpljenu štetu bila pravična satisfakcija, uz istovremeno utvrđivanje apelantove obaveze da objavi uvod i dispozitiv pravosnažne presude. Pri tome je sud obrazložio da prioritet treba dati objavljivanju ispravke umjesto dosuđivanju visokih novčanih naknada, pa je odbijen ostatak tužiočevog tužbenog zahtjeva. 36. Vrhovni sud je, također, ocijenio da je apelant namjerno u javnost plasirao neistinite činjenice dajući im senzacionalistički karakter, što naročito proizlazi iz naslova i podnaslova spornog teksta, koje je Kantonalni sud prihvatio kao klevetu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se apelant nije pridržavao općeprihvaćenih profesionalnih standarda, zbog čega je tužiočev zahtjev u pogledu visine štete djelimično osnovan, kako je utvrdio i prvostepeni sud. 37. Dakle, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste opravdan cilj novinara i medija u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznesene, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu da je samo objavljeno tužiočevo reagiranje, a ne i izvinjenje zbog neprovjerenih i neistinitih navoda u spornom tekstu ili naknadna ispravka. 38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede tužiočevog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije. 39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kad je odlukama sudova u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesene tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu". 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 1331/06, rješavajući apelacijuZorana Mitrovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaZorana Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-671/02 od 8. ožujka 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojega zastupa Anka Milićević, odvjetnica iz Bijeljine, je podnio 4. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-671/02 od 8. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je zatražena 12. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor 2. kolovoza 2007. godine, a Ministarstvo 24. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 31. kolovoza 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Općinske uprave općine Bijeljina broj 06-364-891/01 od 25. listopada 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-364-557/01 od 18. travnja 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti za izgradnju obiteljskoga stambenoga objekta u Bijeljini u ulici Srpske vojske broj 96. 7. U obrazloženju navedenog prvostupanjskoga upravnog rješenja je navedeno da apelantovom zahtjevu za izdavanjem urbanističke suglasnosti nije moguće udovoljiti obzirom na odredbe članka 68. stavak 1. Odluke o provedbi prostornoga plana općine Bijeljina kojima je propisana udaljenost zgrade od granice građevinske parcele, kao i zbog toga što se predmetna lokacija nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" i s tim u svezi nedopuštene gradnje stambenih objekata na toj lokaciji, prema odredbama članka 11. stavak 1. točka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. 8. Pobijanom presudom Vrhovnog suda je apelantova tužba, kojom je pokrenuo upravni spor radi ocjene zakonitosti rješenja Ministarstva od 18. travnja 2002. godine, odbijena kao neutemeljena. 9. U obrazloženju presude se navodi da je odbijen apelantov zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti za izgradnju obiteljskoga stambenoga objekta, jer se katastarska čestica na kojoj bi se trebao locirati apelantov objekt nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" zbog čega, prema odredbama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, nije bilo temelja za udovoljavanjem apelantovom zahtjevu. Pri tomu je irelevantno, smatra Vrhovni sud, apelantovo pozivanje na odredbe članka 2. alineja 2. Odluke o prvim izmjenama i dopunama navedene odluke, jer apelant ne traži izgradnju poslovnoga prostora nego stambene zgrade, a prema navedenim je izmjenama moguće odobriti izgradnju, dogradnju i rekonstrukciju postojećih poslovnih prostora i pretvaranje stambenoga u poslovni prostor, pod uvjetom da se ne grade novi mokri čvorovi niti septičke jame. Nadalje je navedeno da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na vještakovo mišljenje koji je u konkretnome predmetu dao nalaz i mišljenje o mogućnosti izgradnje prizemnoga stambenoga objekta u gabaritima ranije postojećega objekta. Vrhovni sud smatra da se ovdje radi o pravnome pitanju, pa se takvo vještakovo mišljenje ukazuje pravno irelevantnim za rješenje ove upravne stvari. Sud također nalazi da apelant neutemeljeno tvrdi da se ne radi o njegovome nastojanju da gradi novi objekt, jer je očevidom na licu mjesta ustvrđeno da je stari objekt porušen, te da bi "svaka intervencija na objektu" bila nova gradnja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanom Presudom Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. ožujka 2006. godine prekršeno pravo na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na mirno uživanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant navodi da su mu povrijeđena navedena prava jer je miješanje države kroz donesene upravne i sudsku odluku neproporcionalno, odnosno narušena je ravnoteža između javnoga interesa i interesa pojedinca - apelanta, koji je pobijanom odlukom lišen svoje imovine, odnosno uskraćeno mu je pravo koristiti je na način i u namjeri za koju je pribavljena. Neprijeporna je činjenica da je država apelantu mjerom oduzela pravo na korištenje i uživanje imovine, što čini ometanje biti vlasništva i korištenja doma za namjene za koje je pribavljeno. Ukoliko je u ovome slučaju miješanje bilo legitimno i u javnome interesu mora postojati pravedna ravnoteža i sud je trebao ustvrditi jesu li tim miješanjem povrijeđena temeljna prava pojedinca, jer pojedinac ne može snositi zaseban i prekomjeran teret u odnosu na javni interes. Obzirom da se prema istim mehanizmima pristupa razmatranju postoji li povreda iz članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a to je postojanje legitimnoga cilja i zaštite javnoga interesa, to je Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, morao cijeniti je li u ranijem upravnom postupku to miješanje države bilo proporcionalno zaštiti javnoga interesa oprečno apelantovom interesu, te je li se miješanjem narušilo neko od apelantovih temeljnih ljudskih prava. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni sud u odgovoru navodi da je predmetna apelacija neutemeljena, jer ne stoje apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu zajamčeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatraju da je sud primijenio relevantne odredbe procesnoga i materijalnoga prava u konkretnoj upravnoj stvari na način koji nije oprečan Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Nadalje se ističe da je, kako je navedeno u razlozima odluke koja se pobija apelacijom, pravilno odbijen apelantov zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti za izgradnju obiteljskoga stambenoga objekta. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 12. U odgovoru Ministarstva je navedeno da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na povredu prava na dom zbog toga što apelant nije tražio urbanističku suglasnost za rekonstrukciju postojećega objekta, već za izgradnju novoga objekta na parceli označenoj kao k.č. broj 5321 k.o. Bijeljina, koja se nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, na kojoj je prema odredbama članka 11. stavak 1. točka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacije. Prema odredbama članka 70. Zakona o uređenju prostora odlučne činjenice za odlučivanje o zahtjevu za izdavanjem urbanističke suglasnosti su jesu li traženi radovi sukladni planu i propisanim uvjetima, zbog čega se apelantovom zahtjevu nije moglo udovoljiti. Također, navodi se da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu, budući pobijanim rješenjem ni na koji način nije ograničeno neko od apelantovih stvarnih prava na predmetnim nekretninama. Apelant je sam porušio postojeći objekt i započeo izgradnju objekta koji nije sukladan uvjetima propisanim Odlukom o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Ministarstvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o vodama ("Službeni glasnik RS" broj 10/98)relevantne odredbe glase: "Članak 53. Područje na kojemu se nalaze izvorišta koja se prema količini i kvaliteti mogu koristiti ili se koriste za opskrbu vodom za piće mora biti zaštićeno od namjernog ili slučajnog zagađivanja i drugih utjecaja koji mogu nepovoljno djelovati na izdašnost izvorišta i na zdravstvenu ispravnost vode. Mjere zaštite iz stavka 1. ovoga članka, za izvorišta i druge objekte vodoopskrbe se određuju vodoprivrednim temeljem i prostornim planom. Članak 54. Područja na kojima se nalaze izvorišta iz članka 53. ovoga zakona su pod zasebnom zaštitom. Š...Ć" 14. UZakonu o uređenju prostora("Službeni glasnik RS" broj 19/96) relevantne odredbe glase: "Članak 70. Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i promjena namjene građevinskoga zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno rješenjem o urbanističkoj suglasnosti ustvrdi da su građevine, građevinski i drugi radovi i promjene namjena sukladni odgovarajućem planu i propisanim uvjetima. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. ožujka 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 16. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te povredu prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 20. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." 21. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 22. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnoga uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općega načela izraženoga u prvome pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 23. Europski je sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept "imovine" u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje nedvojbeno nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu se svakako mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Europski sud za ljudska prava,Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, stranica 96, točka 54). 24. Apelant je vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazila kuća koju je apelant srušio da bi izgradio obiteljsku kuću za svoje stambene potrebe, te se stoga u konkretnome predmetu radi o apelantovom pravu na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da je u provedenome upravnome i sudskom postupku konačno i pravomoćno odbijen apelantov zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti za izgradnju obiteljskoga stambenoga objekta, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, te da je primjenjivo treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovoga članka, koje dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. 25. Za Ustavni sud ostaje ustvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općega javnoga interesa. 26. U pobijanim odlukama upravnih tijela i Vrhovnog suda razlozi za odbijanjem apelantovog zahtjeva za izdavanjem urbanističke suglasnosti utemeljeni su na odredbama Zakona o vodama i Zakona o uređenju prostora, kao i propisima općine Bijeljina koji su doneseni radi izvršavanja navedenih zakona. U pobijanoj se presudi navodi da je utemeljeno odbijen apelantov zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti, jer se parcela na kojoj se trebala graditi obiteljska stambena kuća nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće. Osim toga, pobijanim se odlukama podcrtava da apelant nije tražio urbanističku suglasnost za rekonstrukciju postojećega objekta, što mu je pod određenim uvjetima moglo biti dopušteno, već za izgradnju novoga objekta na parceli koja se nalazi u navedenoj zoni na kojoj je prema odredbama članka 11. stavak 1. točka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacijskog sustava. Pored toga, očevidom na licu mjesta, tijekom upravnoga postupka je ustvrđeno da bi se "svaka intervencija na objektu" smatrala novom izgradnjom, tako da nisu utemeljeni apelantovi navodi da bi je stari objekt zapravo rekonstruirao prema ranijim gabaritima. 27. Imajući u vidu da je relevantnim odredbama Zakona o vodama propisana zasebna zaštita područja na kojima se nalaze izvorišta vode za piće, kao dobra od općega interesa koje je pod zasebnom zaštitom, te da je Odluka o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina donesena na temelju navedenoga zakona, Ustavni sud smatra da je miješanje, donošenjem pobijanih odluka kojima je apelantu zabranjena gradnja stambenoga objekta, predviđeno zakonom. Pored toga, apelant je, s jedne strane, imao razvidan zakonski temelj za definiranjem svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, pobijane odluke ukazuju na razvidan pravni temelj na kojemu su one utemeljene. Osim toga, apelant u apelaciji i sam ističe da je miješanje u njegovo pravo na imovinu utemeljeno na zakonu. 28. Sljedeće pitanje koje se nameće u svezi s ovim ustavno-pravnim sporom jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu istodobno utemeljeno i na javnom interesu. Europski je sud za ljudska prava ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prigodom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednoga poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskoga društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očito bez opravdanoga temelja (vidi Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, stavak 46). 29. Ustavni sud primjećuje da je apelantova odluka o zabrani gradnje stambenoga objekta na prijepornoj lokaciji, odnosno odluka kojom se kontrolira korištenje njegove imovine, nedvojbeno sukladna općem interesu, jer su upravna tijela i Vrhovni sud u upravnom sporu naveli da je takva mjera gotovo isključivo s ciljem zaštite izvorišta vode za piće. Ustavni sud smatra u ovakvim okolnostima potpuno izlišnim detaljnije obrazlagati zbog čega smatra da je zabrana gradnje u konkretnome slučaju utemeljena na javnome interesu. Ujedno, i sam apelant u navodima apelacije ne spori da su pobijane odluke donesene radi očuvanja javnoga interesa zaštite predmetnoga izvorišta. 30. Konačno, Ustavni sud mora ustvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Apelant je u apelaciji naveo da zabrana izgradnje stambenoga objekta i šteta koja je za njega nastala zbog nemogućnosti izgradnje obiteljske kuće nije proporcionalna zaštiti javnoga interesa, odnosno prevladava korist koju općina Bijeljina i šira zajednica ostvaruje zaštitom izvorišta. Ustavni sud nalazi da se u konkretnome slučaju radi o zabrani izgradnje stambenih objekata u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće koja nedvojbeno predstavlja dobro od općeg interesa. Općina Bijeljina i šira zajednica imaju interes zaštititi takve zone od bilo kakvih mogućnosti zagađivanja i narušavanja ekološke ravnoteže što, svakako, predstavlja jedan od primarnih interesa šire zajednice koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, prioritetniji i značajniji od apelantovog interesa da mu se, i pored imovine koju ima, dopusti gradnja stambenoga objekta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije narušena pravična ravnoteža između apelantovog interesa, s jedne strane, i javnog interesa općine Bijeljina, odnosno šire zajednice, s druge strane. 31. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Pravo na poštivanje doma 32. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje:… f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." 33. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna se vlast ne miješa u vršenje ovoga prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava zajamčena ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora ustvrditi radi li se u konkretnome predmetu o apelantovom "domu" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 35. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnome vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije,presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). 36. Na temelju činjenica koje su ustvrđene u upravnome postupku, kao i dokumentacije spisa predmeta, proizlazi da je apelant kupio predmetno zemljište na kojemu se nalazio stambeni objekt sagrađen 1948. godine. Apelant je naveo da je imao namjeru sagraditi novu kuću radi zadovoljavanja stambenih potreba njega i njegovih roditelja. Očevidom na licu mjesta, tijekom upravnoga postupka, ustvrđeno je da je prethodni stambeni objekt srušen i da bi "svaka intervencija na objektu" predstavljala novu izgradnju. Ustavni sud zaključuje da je apelant obiteljsku kuću za koju u apelaciji navodi da je bila njegov dom, srušio svojom voljom, bez sudjelovanja javne vlasti u tomu, s namjerom da na istoj lokaciji izgradi novi stambeni objekt. Apelant nije uspio u upravnome i sudskome postupku ishoditi urbanističku suglasnost za izgradnju obiteljske stambene kuće, budući je zabranjena izgradnja novih stambenih objekata u užoj zoni izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Prema Odluci o prvim izmjenama i dopunama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina može se odobriti rekonstrukcija, dogradnja i doziđivanje postojećih stambenih objekata, ali bez izgradnje novih mokrih čvorova i septičkih jama. Međutim, u konkretnome slučaju apelant nije podnio zahtjev za rekonstrukcijom postojećega objekta, već je započeo izgradnju novoga objekta. 37. Obzirom na ovakav neprijeporan činjenični supstrat u konkretnoj stvari, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem pobijanih odluka apelant onemogućen u gradnji novoga stambenoga objekta, za koji je prijeporno čak i da je dopuštena gradnja, bi li predstavljao apelantov dom u smislu članka 8. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvim uvjetima, kada nema stambenoga objekta, nema ni apelantovog doma, zbog čega nije došlo do miješanja, a time ni do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovoga doma prema članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 38. Nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je miješanje u navedeno pravo bilo utemeljeno na zakonu, sukladno javnom interesu, i nije narušeno načelo proporcionalnosti, odnosno postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Nema povrede apelantovog prava na poštivanje doma zajamčenoga člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije budući je apelant svojom voljom porušio stambeni objekt koji je bio njegov dom. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1331/06, rješavajući apelacijuZorana Mitrovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZorana Mitrovićakoja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Mitrović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine kog zastupa Anka Milićević, advokat iz Bijeqine, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-671/02 od 8. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 12. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. avgusta 2007. godine, a Ministarstvo 24. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. avgusta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Odjeljewa za prostorno uređenje Opštinske uprave opštine Bijeqina broj 06-364-891/01 od 25. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-364-557/01 od 18. aprila 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev da se izda urbanistička saglasnost da se izgradi porodični stambeni objekat u Bijeqini u ulici Srpske vojske broj 96. 7. U obrazloženju navedenog prvostepenog upravnog rješewa navedeno je da nije moguće da se udovoqi apelantovom zahtjevu da se izda urbanistička saglasnost s obzirom na odredbe člana 68 stav 1 Odluke o provođenju prostornog plana opštine Bijeqina kojim je propisana udaljenost zgrade od granice građevinske parcele, kao i zbog toga što se predmetna lokacija nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" i s tim u vezi nedozvoljene gradnje stambenih objekata na toj lokaciji, shodno odredbama člana 11 stav 1 tačka 2 Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 8. Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova tužba, kojom je pokrenuo upravni spor radi ocjene zakonitosti rješewa Ministarstva od 18. aprila 2002. godine, odbijena je kao neosnovana. 9. U obrazloženju presude navodi se da je odbijen apelantov zahtjev da mu se izda urbanistička saglasnost da izgradi porodični stambeni objekat, jer se katastarska čestica na kojoj bi trebalo da se locira apelantov objekat nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" zbog čega, shodno odredbama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina, nije bilo osnova da se udovoqi apelantovom zahtjevu. Pri tome je irelevantno, smatra Vrhovni sud, to što se apelant poziva na odredbe člana 2 alineja 2 Odluke o prvim izmjenama i dopunama odluke koja je navedena, jer apelant ne traži da izgradi poslovni prostor nego stambenu zgradu, a shodno izmjenama koje su navedene moguće je da se odobri izgradwa, dogradwa i rekonstrukcija poslovnih prostora koji postoje i da se pretvori stambeni u poslovni prostor, pod uslovom da se ne grade novi mokri čvorovi niti septičke jame. Dalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na vještakovo mišljenje koji je u konkretnom predmetu dao nalaz i mišljenje o mogućnosti da se izgradi prizemni stambeni objekat u gabaritima objekta koji je ranije postojao. Vrhovni sud smatra da se ovdje radi o pravnom pitanju, pa se takvo vještakovo mišljenje ukazuje pravno irelevantnim za rješenje ove upravne stvari. Sud takođe nalazi da apelant neosnovano tvrdi da se ne radi o njegovom nastojanju da gradi novi objekat, jer je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je stari objekat porušen, te da bi "svaka intervencija na objektu" bila nova gradwa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine prekršeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na mirno uživanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu povrijeđena prava koja su navedena jer je miješanje države kroz donesene upravne i sudsku odluku neproporcionalno, odnosno narušena je ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca - apelanta, koji je odlukom koja je osporena lišen svoje imovine, odnosno uskraćeno mu je pravo da je koristi na način i u namjeri za koju je pribavljena. Nesporna je činjenica da je država apelantu mjerom oduzela pravo da koristi i uživa imovinu, što čini ometanje suštine svojine i korišćewa doma za namjene za koje je pribavljeno. Ukoliko je u ovom slučaju miješanje bilo legitimno i u javnom interesu mora da postoji pravedna ravnoteža i sud je trebalo da utvrdi da li su tim miješanjem povrijeđena osnovna prava pojedinca, jer pojedinac ne može da snosi poseban i prekomjeran teret u odnosu na javni interes. S obzirom da se prema istim mehanizmima pristupa razmatranju da li postoji povreda iz člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a to je postojanje legitimnog cilja i zaštite javnog interesa, to je Vrhovni sud, shodno apelantovom mišljenju, morao da cijeni da li je u ranijem upravnom postupku to miješanje države bilo proporcionalno zaštiti javnog interesa nasuprot apelantovom interesu, te da li je miješanjem narušeno neko od apelantovih osnovnih qudskih prava. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni sud u odgovoru navodi da je predmetna apelacija neosnovana, jer ne stoje apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu koje je zagarantovano članomII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je sud primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava u konkretnoj upravnoj stvari na način koji nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje se ističe da je, kako je navedeno u razlozima odluke koja se osporava apelacijom, pravilno odbijen apelantov zahtjev da mu se izda urbanistička saglasnost da izgradi porodični stambeni objekat. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 12. U odgovoru Ministarstva navedeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na dom zbog toga što apelant nije tražio urbanističku saglasnost da rekonstruiše objekat koji postoji, već da se izgradi novi objekat na parceli koja je označena kao k.č. broj 5321 k.o. Bijeqina, koja se nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina, na kojoj je shodno odredbama člana 11 stav 1 tačka 2 Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina zabranjeno da se grade novi objekti dok se ne izgradi kanalizacija. Shodno odredbama člana 70 Zakona o uređenju prostora odlučne činjenice da bi se odlučivalo o zahtjevu da se izda urbanistička saglasnost su da li su radovi koji su traženi u skladu s planom i uslovimakoji su propisani, zbog čega apelantovom zahtjevu nije moglo da se udovoqi. Takođe, navodi se da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu, budući da rješenjem koje je osporeno ni na koji način nije ograničeno neko od apelantovih stvarnih prava na predmetnim nekretninama. Apelant je sam porušio postojeći objekat i započeo izgradnju objekta koji nije u skladu s uslovima koji su propisani Odlukom o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina. Ministarstvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o vodama ("Službeni glasnik RS" broj 10/98) relevantne odredbe glase: "Član 53 Područje na kom se nalaze izvorišta koja prema količini i kvalitetu mogu da se koriste ili se koriste za snabdijevanje vodom za piće mora da bude zaštićeno od namjernog ili slučajnog zagađivawa i drugih uticaja koji mogu da nepovoqno djeluju na izdašnost izvorišta i na zdravstvenu ispravnost vode. Mjere zaštite iz stava 1 ovog člana, za izvorišta i druge objekte vodosnabdijevawa određuju se vodoprivrednom osnovom i prostornim planom. Član 54 Područja na kojima se nalaze izvorišta iz člana 53 ovog zakona su pod posebnom zaštitom. Š...Ć" 14. UZakonu o uređenju prostora("Službeni glasnik RS" broj 19/96) relevantne odredbe glase: "Član 70 Izgradwa građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i promjena namjene građevinskog zemqišta ili građevine, može da se odobri ako se prethodno rješenjem o urbanističkoj saglasnosti utvrdi da su građevine, građevinski i drugi radovi i promjene namjena u skladu s odgovarajućim planomi uslovima koji su propisani. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, presudu koja je osporena apelant je primio 16. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na poštovanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 20. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 22. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo koje je sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju da budu tumačena u okviru opšteg principa koji je izražen u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava,SporrongiLönnorthprotiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 23. Evropski sud za qudska prava naveo je u više navrata da koncept "imovine" u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumwivo nije ograničeno na svojinu nad fizičkimstvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako mogu da se smatraju kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za qudska prava,Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). 24. Apelant je vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazila kuća koju je apelant srušio da bi izgradio porodičnu kuću za svoje stambene potrebe, te se stoga u konkretnom predmetu radi o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je u upravnom i sudskom postupku koji je proveden konačno i pravosnažno odbijen apelantov zahtjev da mu se izda urbanistička saglasnost da izgradi porodični stambeni objekat, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, te da je primjenqivo treće pravilo koje je sadržano u stavu 2 ovog člana, koje dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. 25. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) da li je miješanje predviđeno zakonom,b) da li miješanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu ic) da li je miješanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. 26. U osporenim odlukama upravnih organa i Vrhovnog suda razlozi za odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se izda urbanistička saglasnost zasnovani su na odredbama Zakona o vodama i Zakona o uređenju prostora, kao i propisima opštine Bijeqina koji su doneseni radi izvršavawa zakona koji su navedeni. U presudi koja je osporena navodi se da je osnovano odbijen apelantov zahtjev da mu se izda urbanistička saglasnost, jer se parcela na kojoj je trebalo da se gradi porodična stambena kuća nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće. Sem toga, odlukama koje su osporene potcrtava se da apelant nije tražio urbanističku saglasnost da rekonstruiše objekat koji postoji, što je pod određenim uslovima moglo da mu bude dozvoljeno, već da se izgradi novi objekat na parceli koja se nalazi u zoni koja je navedena na kojoj je shodno odredbama člana 11 stav 1 tačka 2 Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina zabranjeno da se grade novi objekti dok se ne izgradi kanalizacioni sistem. Pored toga, uvidom na licu mjesta, tokom upravnog postupka utvrđeno je da bi se "svaka intervencija na objektu" smatrala novom izgradwom, tako da nisu osnovani apelantovi navodi da bi se stari objekat zapravo rekonstruisao prema ranijim gabaritima. 27. Imajući u vidu da je relevantnim odredbama Zakona o vodama propisana posebna zaštitapodručja na kojima se nalaze izvorišta vode za piće, kao dobra od opšteg interesa koje je pod posebnom zaštitom, te da je Odluka o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina donesena na osnovu zakona koji je naveden, Ustavni sud smatra da je miješanje, donošenjem odluka koje su osporene, kojima je apelantu zabranjeno da gradi stambeni objekat, predviđeno zakonom. Pored toga, apelant je, s jedne strane, imao jasan zakonski osnov za definisanje svoje pravne pozicije i načina ostvarivawa svojih prava, a s druge strane, odluke koje su osporene ukazuju na jasan pravni osnov na kom su one zasnovane. Sem toga, apelant u apelaciji i sam ističe da je miješanje u njegovo pravo na imovinu zasnovano na zakonu. 28. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s ovim ustavno-pravnim sporom jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu istovremeno zasnovano i na javnom interesu. Evropski sud za qudska prava je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošewa odluka kojesuvezanezamiješanjeuimovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavawa društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često ukqučuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitawa o kojima će mišljewa u okviru demokratskog društva bitno da se razlikuju. Stoga će da se poštuje presuda domaćih vlasti, sem ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud za qudska prava,Jamesi dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). 29. Ustavni sud primjećuje da je apelantova odluka o zabrani da gradi stambeni objekat na lokaciji koja je sporna, odnosno odluka kojom se kontroliše korišćenje njegove imovine, nesumwivo u skladu s opštim interesom, jer su upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu naveli da je takva mjera gotovo iskqučivo s ciljem da se zaštite izvorišta vode za piće. Ustavni sud smatra u ovakvim okolnostima potpuno izlišnim da se detaqnije obrazlaže zbog čega smatra da je zabrana gradnje u konkretnom slučaju zasnovana na javnom interesu. Ujedno, i sam apelant u navodima apelacije ne spori da su odluke koje su osporene donesene radi očuvawa javnog interesa zaštite predmetnog izvorišta. 30. Na kraju, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje proporcionalno ciqu koji želi da se postigne, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. Apelant je u apelaciji naveo da zabrana izgradnje stambenog objekta i šteta koja je za njega nastala zbog nemogućnosti da izgradi porodičnu kuću nije proporcionalna zaštiti javnog interesa, odnosno prevazilazi korist koju opštinaBijeqina i šira zajednica ostvaruje zaštitom izvorišta. Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani izgradnje stambenih objekata u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće koja nesumwivo predstavlja dobro koje je od opšteg interesa. Opština Bijeqina i šira zajednica imaju interes da zaštite takve zone od bilo kakvih mogućnosti zagađivawa i narušavawa ekološke ravnoteže što, svakako, predstavlja jedan od primarnih interesa šire zajednice koji je, shodno mišljenju Ustavnog suda, prioritetniji i značajniji od apelantovog interesa da mu se, i pored imovine koju ima, dozvoli da gradi stambeni objekat. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nije narušena pravična ravnoteža između apelantovog interesa, s jedne strane, i javnog interesa opštine Bijeqina, odnosno šire zajednice, s druge strane. 31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Pravo na poštovanje doma 32. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š…Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 33. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava koja su zagarantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju da li se radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li se u konkretnom predmetu radi o apelantovom "domu" u smislu značewa člana 8 stav 1 Evropske konvencije i da li odluke koje su osporene predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". 35. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako dom koji je iznajmljen, tako i dom koji je u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillowprotiv Velike Britanije,presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). 36. Na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, kao i dokumentacije spisa predmeta, proizilazi da je apelant kupio predmetno zemqište na kom se nalazio stambeni objekat koji je sagrađen 1948. godine. Apelant je naveo da je imao namjeru da sagradi novu kuću koja će da zadovoqi stambene potrebe njega i njegovih roditelja. Uviđajem na licu mjesta, tokom upravnog postupka, utvrđeno je da je prethodni stambeni objekat srušen i da bi "svaka intervencija na objektu" predstavljala novu izgradnju. Ustavni sud zakqučuje da je apelant porodičnu kuću za koju u apelaciji navodi da je bila njegov dom, srušio svojom voqom, bez učešća javne vlasti u tome, s namjerom da na istoj lokaciji izgradi novi stambeni objekat. Apelant nije uspio da u upravnom i sudskom postupku ishodi urbanističku saglasnost da izgradi porodičnu stambenu kuću, budući da je zabranjeno da se grade novi stambeni objekti u užoj zoni izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina. Shodno Odluci o prvim izmjenama i dopunama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeqina može da se odobri rekonstrukcija, dogradwa i doziđivanje stambenih objekata koji postoje, ali bez izgradnje novih mokrih čvorova i septičkih jama. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije podnio zahtjev da rekonstruiše objekat koji postoji, već je započeo da gradi novi objekat. 37. S obzirom na ovakav nesporan činjenični supstrat u konkretnoj stvari, Ustavni sud zakqučuje da je donošenjem odluka koje su osporene apelantu onemogućenu da gradi novi stambeni objekat, za koji je sporno da li bi, čak i da je dozvoljena gradwa, predstavljao apelantov dom u smislu člana 8 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvim uslovima, kad nema stambenog objekta, nema ni apelantovog doma, zbog čega nije došlo do miješawa, a time ni do povrede apelantovog prava na poštovanje njegovog doma shodno članuII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 38. Nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u pravo koje je navedeno bilo zasnovano na zakonu, u skladu s javnim interesom, i nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji želi da se postigne. Nema povrede apelantovog prava na poštovanje doma koje je zagarantovano članomII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije budući da je apelant svojom voqom porušio stambeni objekat koji je bio njegov dom. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. U skladu s članomVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1331/06, rješavajući apelacijuZorana Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZorana Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Anka Milićević, advokatica iz Bijeljine, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-671/02 od 8. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 12. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. augusta 2007. godine, a Ministarstvo 24. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. augusta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Općinske uprave općine Bijeljina broj 06-364-891/01 od 25. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-364-557/01 od 18. aprila 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta u Bijeljini u ulici Srpske vojske broj 96. 7. U obrazloženju navedenog prvostepenog upravnog rješenja navedeno je da apelantovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti nije moguće udovoljiti s obzirom na odredbe člana 68. stav 1. Odluke o provođenju prostornog plana općine Bijeljina kojima je propisana udaljenost zgrade od granice građevinske parcele, kao i zbog toga što se predmetna lokacija nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" i s tim u vezi nedozvoljene gradnje stambenih objekata na toj lokaciji, prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. 8. Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova tužba, kojom je pokrenuo upravni spor radi ocjene zakonitosti rješenja Ministarstva od 18. aprila 2002. godine, je odbijena kao neosnovana. 9. U obrazloženju presude navodi se da je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta, jer se katastarska čestica na kojoj bi se trebao locirati apelantov objekt nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" zbog čega, prema odredbama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, nije bilo osnova za udovoljavanje apelantovom zahtjevu. Pri tome je irelevantno, smatra Vrhovni sud, apelantovo pozivanje na odredbe člana 2. alineja 2. Odluke o prvim izmjenama i dopunama navedene odluke, jer apelant ne traži izgradnju poslovnog prostora nego stambene zgrade, a prema navedenim izmjenama moguće je odobriti izgradnju, dogradnju i rekonstrukciju postojećih poslovnih prostora i pretvaranje stambenog u poslovni prostor, pod uvjetom da se ne grade novi mokri čvorovi niti septičke jame. Nadalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na vještakovo mišljenje koji je u konkretnom predmetu dao nalaz i mišljenje o mogućnosti izgradnje prizemnog stambenog objekta u gabaritima ranije postojećeg objekta. Vrhovni sud smatra da se ovdje radi o pravnom pitanju, pa se takvo vještakovo mišljenje ukazuje pravno irelevantnim za rješenje ove upravne stvari. Sud također nalazi da apelant neosnovano tvrdi da se ne radi o njegovom nastojanju da gradi novi objekt, jer je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je stari objekt porušen, te da bi "svaka intervencija na objektu" bila nova gradnja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu povrijeđena navedena prava jer je miješanje države kroz donesene upravne i sudsku odluku neproporcionalno, odnosno narušena je ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca - apelanta, koji je osporenom odlukom lišen svoje imovine, odnosno uskraćeno mu je pravo koristiti je na način i u namjeri za koju je pribavljena. Nesporna je činjenica da je država apelantu mjerom oduzela pravo na korištenje i uživanje imovine, što čini ometanje suštine vlasništva i korištenja doma za namjene za koje je pribavljeno. Ukoliko je u ovom slučaju miješanje bilo legitimno i u javnom interesu mora postojati pravedna ravnoteža i sud je trebao utvrditi jesu li tim miješanjem povrijeđena osnovna prava pojedinca, jer pojedinac ne može snositi poseban i prekomjeran teret u odnosu na javni interes. S obzirom da se prema istim mehanizmima pristupa razmatranju postoji li povreda iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a to je postojanje legitimnog cilja i zaštite javnog interesa, to je Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, morao cijeniti je li u ranijem upravnom postupku to miješanje države bilo proporcionalno zaštiti javnog interesa nasuprot apelantovom interesu, te je li se miješanjem narušilo neko od apelantovih osnovnih ljudskih prava. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni sud u odgovoru navodi da je predmetna apelacija neosnovana, jer ne stoje apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je sud primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava u konkretnoj upravnoj stvari na način koji nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Nadalje se ističe da je, kako je navedeno u razlozima odluke koja se osporava apelacijom, pravilno odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 12. U odgovoru Ministarstva navedeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na dom zbog toga što apelant nije tražio urbanističku saglasnost za rekonstrukciju postojećeg objekta, već za izgradnju novog objekta na parceli označenoj kao k.č. broj 5321 k.o. Bijeljina, koja se nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, na kojoj je prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacije. Prema odredbama člana 70. Zakona o uređenju prostora odlučne činjenice za odlučivanje o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti su jesu li traženi radovi u skladu s planom i propisanim uvjetima, zbog čega se apelantovom zahtjevu nije moglo udovoljiti. Također, navodi se da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu, budući da osporenim rješenjem ni na koji način nije ograničeno neko od apelantovih stvarnih prava na predmetnim nekretninama. Apelant je sam porušio postojeći objekt i započeo izgradnju objekta koji nije u skladu s uvjetima propisanim Odlukom o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Ministarstvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o vodama ("Službeni glasnik RS" broj 10/98)relevantne odredbe glase: "Član 53. Područje na kojem se nalaze izvorišta koja se prema količini i kvalitetu mogu koristiti ili se koriste za snabdijevanje vodom za piće mora biti zaštićeno od namjernog ili slučajnog zagađivanja i drugih utjecaja koji mogu nepovoljno djelovati na izdašnost izvorišta i na zdravstvenu ispravnost vode. Mjere zaštite iz stava 1. ovog člana, za izvorišta i druge objekte vodosnabdijevanja određuju se vodoprivrednom osnovom i prostornim planom. Član 54. Područja na kojima se nalaze izvorišta iz člana 53. ovog zakona su pod posebnom zaštitom. Š...Ć" 14. UZakonu o uređenju prostora("Službeni glasnik RS" broj 19/96) relevantne odredbe glase: "Član 70. Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno rješenjem o urbanističkoj saglasnosti utvrdi da su građevine, građevinski i drugi radovi i promjene namjena u skladu s odgovarajućim planom i propisanim uvjetima. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 23. Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava,Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). 24. Apelant je vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazila kuća koju je apelant srušio da bi izgradio porodičnu kuću za svoje stambene potrebe, te stoga u konkretnom predmetu se radi o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je u provedenom upravnom i sudskom postupku konačno i pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, te da je primjenjivo treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, koje dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. 25. Za Ustavni sud ostaje utvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 26. U osporenim odlukama upravnih organa i Vrhovnog suda razlozi za odbijanje apelantovog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti zasnovani su na odredbama Zakona o vodama i Zakona o uređenju prostora, kao i propisima općine Bijeljina koji su doneseni radi izvršavanja navedenih zakona. U osporenoj presudi se navodi da je osnovano odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, jer se parcela na kojoj se trebala graditi porodična stambena kuća nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće. Osim toga, osporenim odlukama se potcrtava da apelant nije tražio urbanističku saglasnost za rekonstrukciju postojećeg objekta, što mu je pod određenim uvjetima moglo biti dozvoljeno, već za izgradnju novog objekta na parceli koja se nalazi u navedenoj zoni na kojoj je prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacijskog sistema. Pored toga, uvidom na licu mjesta, tokom upravnog postupka je utvrđeno da bi se "svaka intervencija na objektu" smatrala novom izgradnjom, tako da nisu osnovani apelantovi navodi da bi se stari objekt zapravo rekonstruirao prema ranijim gabaritima. 27. Imajući u vidu da je relevantnim odredbama Zakona o vodama propisana posebna zaštita područja na kojima se nalaze izvorišta vode za piće, kao dobra od općeg interesa koje je pod posebnom zaštitom, te da je Odluka o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina donesena na osnovu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je miješanje, donošenjem osporenih odluka kojima je apelantu zabranjena gradnja stambenog objekta, predviđeno zakonom. Pored toga, apelant je, s jedne strane, imao jasan zakonski osnov za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, osporene odluke ukazuju na jasan pravni osnov na kojem su one zasnovane. Osim toga, apelant u apelaciji i sam ističe da je miješanje u njegovo pravo na imovinu zasnovano na zakonu. 28. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s ovim ustavno-pravnim sporom jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu istovremeno zasnovano i na javnom interesu. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud za ljudska prava,James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). 29. Ustavni sud primjećuje da je apelantova odluka o zabrani gradnje stambenog objekta na spornoj lokaciji, odnosno odluka kojom se kontrolira korištenje njegove imovine, nesumnjivo u skladu s općim interesom, jer su upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu naveli da je takva mjera gotovo isključivo s ciljem zaštite izvorišta vode za piće. Ustavni sud smatra u ovakvim okolnostima potpuno izlišnim detaljnije obrazlagati zbog čega smatra da je zabrana gradnje u konkretnom slučaju zasnovana na javnom interesu. Ujedno, i sam apelant u navodima apelacije ne spori da su osporene odluke donesene radi očuvanja javnog interesa zaštite predmetnog izvorišta. 30. Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Apelant je u apelaciji naveo da zabrana izgradnje stambenog objekta i šteta koja je za njega nastala zbog nemogućnosti izgradnje porodične kuće nije proporcionalna zaštiti javnog interesa, odnosno prevladava korist koju općina Bijeljina i šira zajednica ostvaruje zaštitom izvorišta. Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani izgradnje stambenih objekata u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće koja nesumnjivo predstavlja dobro od općeg interesa. Općina Bijeljina i šira zajednica imaju interes zaštititi takve zone od bilo kakvih mogućnosti zagađivanja i narušavanja ekološke ravnoteže što, svakako, predstavlja jedan od primarnih interesa šire zajednice koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, prioritetniji i značajniji od apelantovog interesa da mu se, i pored imovine koju ima, dozvoli gradnja stambenog objekta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije narušena pravična ravnoteža između apelantovog interesa, s jedne strane, i javnog interesa općine Bijeljina, odnosno šire zajednice, s druge strane. 31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Pravo na poštivanje doma 32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:… f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 33. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava zagarantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o apelantovom "domu" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 35. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije,presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). 36. Na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, kao i dokumentacije spisa predmeta, proizlazi da je apelant kupio predmetno zemljište na kojem se nalazio stambeni objekt sagrađen 1948. godine. Apelant je naveo da je imao namjeru sagraditi novu kuću radi zadovoljavanja stambenih potreba njega i njegovih roditelja. Uviđajem na licu mjesta, tokom upravnog postupka, utvrđeno je da je prethodni stambeni objekt srušen i da bi "svaka intervencija na objektu" predstavljala novu izgradnju. Ustavni sud zaključuje da je apelant porodičnu kuću za koju u apelaciji navodi da je bila njegov dom, srušio svojom voljom, bez učešća javne vlasti u tome, s namjerom da na istoj lokaciji izgradi novi stambeni objekt. Apelant nije uspio u upravnom i sudskom postupku ishoditi urbanističku saglasnost za izgradnju porodične stambene kuće, budući da je zabranjena izgradnja novih stambenih objekata u užoj zoni izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Prema Odluci o prvim izmjenama i dopunama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina može se odobriti rekonstrukcija, dogradnja i doziđivanje postojećih stambenih objekata, ali bez izgradnje novih mokrih čvorova i septičkih jama. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije podnio zahtjev za rekonstrukciju postojećeg objekta, već je započeo izgradnju novog objekta. 37. S obzirom na ovakav nesporan činjenični supstrat u konkretnoj stvari, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka apelant onemogućen u gradnji novog stambenog objekta, za koji je sporno čak i da je dozvoljena gradnja, bi li predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvim uvjetima, kada nema stambenog objekta, nema ni apelantovog doma, zbog čega nije došlo do miješanja, a time ni do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 38. Nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u navedeno pravo bilo zasnovano na zakonu, u skladu s javnim interesom, i nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Nema povrede apelantovog prava na poštivanje doma zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije budući da je apelant svojom voljom porušio stambeni objekt koji je bio njegov dom. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 1480/06, rješavajući apelacijuDOO "Flora centar" Banjaluka i Vladimira Sukare, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDOO "Flora centar" Banjaluka i Vladimira Sukare. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj Pžp-3120/05 od 22. veljače 2006. godine i Rješenje Suda za prekršaje u Banjaluci broj X-P-3362/05 od 16. kolovoza 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem ovrhe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Flora centar" Banjaluka i Vladimir Sukara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijeli su 19. svibnja 2006. godine Povjerenstvu za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-3120/05 od 22. veljače 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banjaluka broj X-P-3362/05 od 16. kolovoza 2005. godine. Navedenu apelaciju Povjerenstvo je 23. svibnja 2006. godine dostavilo Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na temelju članka 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. rujna 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) i sudionika u postupku, Republičke tržišne inspekcije, Odjel Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička tržišna inspekcija) zatraženo je 1. lipnja 2006. godine i 22. kolovoza 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 16. i 26. lipnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Republička tržišna inspekcija je 12. rujna 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 30. srpnja 2007. godine dostavljeni apelantima. Odgovor Republičke tržišne inspekcije je 19. rujna 2007. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj X-P-3362/05 od 16. kolovoza 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. veljače 2006. godine, apelant DOO "Flora centar" Banjaluka, kao pravna osoba, i Vladimir Sukara, kao odgovorna osoba, proglašeni su krivim zbog prekršaja iz članka 18. Zakona o poduzećima, te su na temelju članka 424. st. 1. i 2. točka 1. istog zakona kažnjeni - apelant DOO "Flora centar" novčanom kaznom od 4.500 KM, a apelant Vladimir Sukara novčanom kaznom od 300 KM uz obvezu plaćanja troškova prekršajnog postupka od po 20 KM. 7. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja se navodi da je Republička tržišna inspekcija podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanata. Sud je istaknuo da je pozivao predstavnika pravne osobe i odgovornu osobu Vladimira Sukaru, te da je pozive apelantima poslao na adresu sjedišta pravne osobe. Iz dostavnica vraćenih sudu je utvrđeno da su pozivi za apelante primljeni 7. travnja 2005. godine u sjedištu poduzeća i da su one potpisane, ali da se na uredno primljene pozive apelanti nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali. Sud se pozvao na odredbu članka 143. stavak 1. Zakona o prekršajima kojim je propisano da se urednom dostavom smatra dostava izvršena na radnom mjestu. Stoga je sud na temelju odredbe članka 215. Zakona o prekršajima apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 18. Zakona o poduzećima i kaznio ih, smatrajući da ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje obzirom da je prekršajna odgovornost apelanata utvrđena na temelju neposrednog opažanja podnositelja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, uvida u preostali dio dokumentacije u spisu predmeta, a posebice u zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli koji je potpisala nazočna odgovorna osoba Biljana Sukara, te uvidom u rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u navedenim objektima do otklanjanja protupravnog stanja koje je prouzročilo zabranu. 8. Sud se, također, pozvao na odredbu članka 18. Zakona o poduzećima. Utvrđeno je da je 19, 21. i 22. veljače 2005. godine, prigodom inspekcijskog nadzora republičkog tržišnog inspektora, u DOO "Flora centar" zapisnički konstatirano da navedena pravna osoba obavlja djelatnost trgovine na veliko robom (odjećom) - tranzitnim prometom za poznatog kupca bez prethodnog skladištenja, a da za to ne posjeduje rješenje nadležnog općinskog tijela o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za navedeni vid djelatnosti, čime je prekršena odredba članka 18. Zakona o poduzećima. 9. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da iz dostavnica koje se nalaze u sudbenom spisu nedvojbeno proizlazi da su apelanti uredno pozvani, ali da se na poziv suda nisu odazvali, te da je sud pravilno postupio kada je, u smislu članka 215. Zakona o prekršajima, donio prvostupanjsko rješenje bez ispitivanja apelanata. Drugostupanjski sud smatra da se ne 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 može prihvatiti ni tvrdnja apelanata o tomu u kojim radnjama su se stekla obilježja prekršaja, jer je odlučna činjenica da se donese zaključak da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, da u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljaju trgovinsku djelatnost, a da ne posjeduju rješenje nadležnog općinskog tijela o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za tu djelatnost. Prema mišljenju drugostupanjskog suda, nije se mogla prihvatiti ni tvrdnja apelanata da je izreka prvostupanjskog rješenja nerazumljiva i proturječna danim razlozima, jer termin "u tranzitu" bez dvojbe odražava način obavljanja trgovinske djelatnosti. Utvrđeno je da prema tako opisanom načinu izvršenja prekršaja proizlazi da su apelanti obavljali trgovinsku djelatnost na veliko odjećom i da robu nisu skladištili u svoje poslovne prostorije, već su je odmah prodavali trećim osobama. Okružni sud je naveo da je Sud za prekršaje donio zaključak o prekršajnoj odgovornosti apelanata na temelju zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu koji su potpisale nazočne osobe i rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti na koje se apelanti nisu žalili, te da je, stoga, evidentno da su apelanti u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljali djelatnost trgovine na veliko odjećom, a da za obavljanje djelatnosti nisu pribavili rješenje nadležnog općinskog tijela. Na temelju navedenog drugostupanjski sud je odbio tvrdnju apelanata da su za vrijeme inspekcijske kontrole imali potrebna odobrenja. Prema mišljenju drugostupanjskog suda, u prvostupanjskom postupku činjenična osnova je potpuno i pravilno utvrđena, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Također, žale se na to da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističu da je sud svoju odluku o krivnji apelanata temeljio jedino na zahtjevu da se pokrene prekršajni postupak i zapisniku podnositelja zahtjeva, a da uz taj zahtjev podnositelj nije ponudio nijedan dokaz koji upućuje na odgovornost apelanata. Apelanti navode da im poziv za saslušanje u predmetnom postupku nikada nije bio dostavljen, te da su za predmetni postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostupanjsko rješenje protiv kojeg su uložili priziv. Nije im poznato ni to je li netko umjesto njih primio poziv za saslušanje i tko je potpisao dostavnice, ali tvrde da im pozivi nikada nisu dostavljeni u sjedište pravne osobe i da u sjedištu nijedna uposlena osoba nije primila poziv. Također, navode da su u prizivu ukazivali na činjenicu da su neuredno pozivani. Ističu da nečitak potpis na dostavnici može značiti potpis bilo koga, pa i osobe sa ulice. Prema mišljenju apelanata, sudovi su pogrešno tumačili odredbu članka 143. stavak 1. Zakona o prekršajima, jer je tim odredbama propisano da se dostava smatra urednom ukoliko je izvršena na radnom mjestu osobe kojoj se treba dostaviti, ali samo u slučaju ako se ne dostavljaju akti iz članka 141. stavak 2. Zakona o prekršajima, što je bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, prema imperativnoj normi članka 141. stavak 2. spomenutog zakona, riječ je o pozivu za saslušanje koji se dostavlja okrivljenom osobno. Apelanti navode da u spisu nema dokaza da su oni osobno primili poziv za saslušanje u ovome postupku. Prema tomu, oni smatraju da je, zbog neurednog pozivanja, okrivljenim uskraćeno pravo na obranu. Prema mišljenju apelanata, sud je apelante proglasio krivim i izrekao im novčane kazne bez obveznog saslušanja, u smislu članka 177. Zakona o prekršajima i članka 6. Europske konvencije. Apelanti ističu da bi sigurno pristupili sudu da su primili poziv za saslušanje i iznijeli svoju obranu, jer nisu učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Iz navedenog proizlazi da se apelanti žale i na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3.c) Europske konvencije. Navode da apelantu Vladimiru Sukari, ravnatelju okrivljene pravne osobe, uopće nije poznato da je inspekcija vršila bilo kakav inspekcijski nadzor, jer o njemu nije bio obaviješten. Ističu da je u postupku utvrđeno da je zapisnik potpisala nazočna Biljana Sukara, koja nije odgovorna osoba u pravnoj osobi, niti je uposlena u pravnoj osobi, te da nije bila ni ovlaštena potpisivati zapisnik inspekcije, jer je razriješena dužnosti ravnatelja 10. travnja 2001. godine i na dan inspekcijske kontrole u poduzeću nije imala nikakav status. Smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku sud bio obvezan saslušati predstavnika okrivljene pravne osobe i okrivljenu odgovornu osobu u pravnoj osobi zajedno sa podnositeljem prekršajne prijave, te suočiti ih i izvršiti uvid i ocjenu materijalnih dokaza koji bi upućivali na učinjeni prekršaj. Tek nakon tako provedenog postupka sud bi bio obvezan sve izvedene dokaze ocijeniti pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Postupajući oprečno, prema mišljenju apelanata, sud je povrijedio odredbe prekršajnog postupka, te je nepotpuno utvrdio činjenično stanje, čiji je rezultat bilo donošenje nezakonitih rješenja na štetu apelanata. Apelanti traže da se, između ostalog, Republici Srpskoj naredi da im isplati troškove postupka prema odvjetničkoj tarifi Republike Srpske. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je predmetna apelacija neutemeljena i predlaže da se ona odbije. Okružni sud, u biti, ostaje pri navodima danim u svojoj odluci. Ističe da su izvršenim inspekcijskim pregledom evidentirane relevantne činjenice koje su apelanti tijekom postupka mogli pobiti, ali da se pretresu nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali, a da se može pretpostaviti da je navedeno urađeno u svrhu odugovlačenja postupka i izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Stoga, Okružni sud ističe da iz sadržaja spisa prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlazi da su apelanti pozivani sukladno članku 141. do 143. Zakona o prekršajima, te da su tvrdnje apelanata glede navedenog neutemeljene i iskonstruirane. 12. Također, iz odgovora Suda za prekršaje proizlazi da ovaj sud ostaje pri navodima danim u svojoj odluci. U dodatku odgovora Sud za prekršaje je dostavio dostavnice o uručenju apelantima poziva za saslušanje u predmetnom postupku. U odgovoru se navodi da su pozivi apelantima upućeni na adresu sjedišta poduzeća, što je vidljivo iz dostavnica o uručenju na kojima je na poziv za predstavnika pravne osobe stavljen i pečat DOO "Flora centar" Banjaluka. Prema tomu, ističe se da je netočna tvrdnja apelanata da im nikada nije dostavljen poziv za saslušanje u predmetnom postupku i da su za postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostupanjsko rješenje. Dalje, u odgovoru Sud navodi da je i prvostupanjsko rješenje apelantima uručeno na isti način kao i pozivi za raspravu, na adresu sjedišta poduzeća, te da je, prema tomu, indikativno da su apelanti primili prvostupanjsko rješenje o kažnjavanju, a isto tako i drugostupanjsko rješenje, a da samo nisu primili pozive za raspravu. Tvrdnja apelanata da pozivi nisu dostavljeni na adresu sjedišta poduzeća, prema mišljenju suda, proizvoljna je i nije ničim argumentirana, jer pečat poduzeća na dostavnici nije mogao staviti nitko drugi već ovlašteni djelatnik poduzeća koji ima pečat. Sud smatra da pravo na obranu apelantima nije uskraćeno, već da oni to pravo nisu koristili. Prvostupanjsko rješenje je doneseno na temelju članka 215. Zakona o prekršajima, jer, prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. 13. Republička tržišna inspekcija u svojem odgovoru na apelaciju navodi da u postupku inspekcijske kontrole nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 14.U Zakonu o poduzećima("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase: "Članak 18. Poduzeće može otpočeti obavljanje djelatnosti, obavljati djelatnost i mijenjati uvjete njezinog obavljanja kad nadležno tijelo donese rješenje da su ispunjeni uvjeti glede tehničke opremljenosti, zaštite na radu i zaštite i unapređivanja životne sredine, kao i drugi propisani uvjeti. Članak 424. stavak 1. točka 1. i stavak 2. (1) Novčanom kaznom od 4.500 do 45.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protuvrijednosti na dan uplate kaznit će se za prekršaj poduzeće ili drugi subjekt poslovanja koji ima svojstvo pravne osobe: (...) 1) ako obavlja djelatnost za koju ne ispunjava propisane uvjete, ili obavlja djelatnost koja se po zakonu ne može obavljati, ili ako izmijeni uvjete obavljanja djelatnosti prije nego što nadležno tijelo donese rješenje da su ispunjeni uvjeti glede tehničke opremljenosti ili zaštite na radu ili druge propisane uvjete (članak 16. st. 1. i 2. i članak 18). (...) (2) Za radnje iz stavka 1. ovog članka kaznit će se za prekršaj i odgovorna osoba u poduzeću ili drugom subjektu poslovanja koja ima svojstvo pravne osobe novčanom kaznom od 300 do 3.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju na dan uplate." 15.U Zakonu o prekršajima("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Članak 141. stavak 2. Pozivi radi saslušanja ili ispitivanja, odnosno radi davanja pismene obrane, kao i sve odluke od čije dostave teče rok zapriziv, dostavljaju se okrivljenom osobno. Članak 143. stavak 1. Podnesci koji nisu naznačeni u stavku 2. članka 141. ovog zakona dostavljaju se osobno, ali takvi podnesci u slučaju da se primatelj ne zateče u stanu mogu se predati nekome od njegovih odraslih članova kućanstva. Ako se oni ne zateknu u stanu, podnesak će se predati susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostava vrši na radnom mjestu osobi kojoj se podnesak ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zateče, dostava se može izvršiti osobi koja je uposlena na istom mjestu, ako ona pristane primiti podnesak. Članak 215. Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. veljače 2006. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano rješenje apelanti su primili 24. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti se žale da je u predmetnom postupku koji je okončan pobijanim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije. 21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 22. Članak 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Š...ĆPrigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c) braniti se sâm ili uz pomoć branitelja kojega sâm izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, dobiti ga besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 23. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "kaznenoj" optužbi protiv apelanata. 24. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi, Europski sud za ljudska prava,Engel i dr. protiv Nizozemske,presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 25. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o poduzećima. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz članka 6. Europske konvencije. Kad je riječ o naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi, opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj se odnosi na sva poduzeća i odgovorne osobe u poduzećima, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili slično. S druge strane, stegovne sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi, Europski sud za ljudska prava,Weber protiv Švicarske,presuda od 22. svibnja 1990. godine). Kad je riječ o svrsi kazne, ona je, općenito, u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se povređuje javni poredak, sprečavanje učinitelja da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o poduzećima, jeste uspostava i jačanje stege poduzeća glede ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje djelatnosti, što je u javnom interesu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da je riječ o "kaznenoj" optužbi prije nego o stegovnoj sankciji, te je, dakle, članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. 26. Obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na temelju kriterija naravi prekršaja, da je riječ o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ozturk protiv Savezne Republike Njemačke,presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane znatne novčane kazne, kao i da se novčana kazna izrečena apelantu Vladimiru Sukari pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje na zaključak da je riječ o "kaznenoj" optužbi. 27. Apelanti se žale da nisu sudjelovali u predmetnom postupku, te da su prvi put saznali da se vodi predmetni postupak kada su primili prvostupanjsko rješenje. Ističu da im sud nije nikada osobno dostavio pozive za saslušanje, u smislu odredbe članka 141. stavak 2. Zakona o prekršajnom postupku, čime im je uskraćeno pravo na obranu. Prema mišljenju apelanata, zbog navedenog, činjenično stanje u predmetnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno. 28. Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak zadovoljio standarde iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije. 29. Prvo, Ustavni sud konstatira da zahtjev za pravično saslušanje, u načelu, podrazumijeva pravo strana da budu osobno nazočne suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi, Europski sud za ljudska prava,Fredin protiv Švedske,presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11 ) i pravom da se može pratiti postupak (vidi, Europski sud za ljudska prava,Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetuColozzaEuropski sud za ljudska prava je smatrao, mada to nije izričito spomenuto u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, da cilj navedenog članka kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za kazneni prekršaj" ima pravo sudjelovati na saslušanju (vidi, Europski sud za ljudska prava,Colozza protiv Italije,presuda od 12. veljače 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14 ). Iznimaka od ovoga načela može biti kada je riječ o drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju. Odgovor na pitanje je li takva iznimka dopuštena ovisi o okolnostima slučaja. Prvenstveno, čini se da je iznimka dopustiva samo ako optuženi ima pravo biti nazočan saslušanju pred prvostupanjskim tijelom. U predmetuEkbatani protiv ŠvedskeEuropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za kazneni prekršaj, kao načelo, imaju pravo biti nazočne prvostupanjskom suđenju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske,presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za iznimku od toga načela. U gotovo svim kasnijim slučajevima Europski sud je zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da bude nazočan drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju, već je pozornost izričito posvećivao činjenici da je osoba bila nazočna prvostupanjskom suđenju (vidi, Europski sud za ljudska prava,Jan-Ake Andersson protiv Švedske,presuda od 29. listopada 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 30. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo osobno biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, cilj članka 6. st. 1. i 3. točka c) podrazumijeva nazočnost okrivljenika na suđenju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske,presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, stavak 25). U kaznenim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dopušta se samo u iznimnim okolnostima, ukoliko su sudbene vlasti postupile sa dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu, i može biti dopušteno u interesu provedbe pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatira da pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. točka c) podrazumijeva pravo da se optuženi brani sâm, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo nazočiti svim radnjama u postupku. 31. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 18. Zakona o poduzećima i za učinjeni prekršaj kaznio ih novčanom kaznom od 4.500,00 KM i od 300 KM. Apelanti nisu sudjelovali u prvostupanjskom postupku, jer je Sud za prekršaje apelantima poslao pozive za ispitivanje na adresu sjedišta pravne osobe, te je iz dostavnica utvrdio da su u sjedištu poduzeća one potpisane i tako zaključio da se apelanti nisu odazvali urednim pozivima i svoj izostanak opravdali. Pri tomu je sud primijenio odredbu članka 143. stavak 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da se urednom dostavom smatra i dostava koja se vrši na radnome mjestu. Stoga je Sud za prekršaje, na temelju članka 215. Zakona o prekršajnom postupku, donio rješenje. Također, Okružni sud, odlučujući o prizivima apelanata, smatrao je da je dostava poziva za ispitivanje apelanata bilo uredna, te da je Sud za prekršaje pravilno postupio kada je, u smislu članka 215. Zakona o prekršajima, donio prvostupanjsko rješenje bez ispitivanja apelanata. 32. U svezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da je Sud za prekršaje, kao i Okružni sud, prigodom odlučivanja o prizivu apelanata, potpuno zanemario odredbu članka 141. stavak 2. Zakona o prekršajnom postupku kojom je propisano da se pozivi radi saslušanja ili ispitivanja dostavljaju okrivljenom osobno, što je bio konkretan slučaj. Također, sudovi su zanemarili činjenicu da su upravo odredbom članka 143. stavak 1. Zakona o prekršajnom postupku, koja je primijenjena u predmetnom postupku, eksplicitno izuzeti od neizravne dostave podnesci iz članka 141. stavak 2. navedenog zakona. Dakle, proizlazi da se odredba članka 143. Zakona o prekršajima glede dostave poziva za ispitivanje apelanata nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. 33. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, glede dostave poziva za ispitivanje apelanata, redoviti sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega je apelantima bilo onemogućeno da sudjeluju u postupku, te predlažu svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima suprotne strane. 34. U svezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan el- ement zahtjeva za pravično suđenje predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetuDombo Beheer B.V. protiv Nizozemske,u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava,Dombo B.V. protiv Nizozemske,presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za kaznene predmete, u kojima sâm karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovo načelo "jednakosti pred sudom" čak je važnije, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi, Europski sud za ljudska prava,Feldbrugge protiv Nizozemske,presuda od 29. svibnja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovo načelo može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u svezi sa mnogim pitanjima. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske,odluka od 6. listopada 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora se dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 35. Upravo u konkretnom slučaju se radilo o pozivima za ispitivanje apelanata, kao okrivljenih, odnosno pozivima za raspravu za koje je Ustavni sud utvrdio da apelantima nisu dostavljeni u smislu odredbe članka 141. stavak 2. Zakona o prekršajima, obzirom da su sudovi glede dostave navedenih poziva proizvoljno primijenili odredbu članka 143. stavak 1. Zakona o prekršajima. Prema mišljenju Ustavnog suda, dostava poziva za ispitivanje, u smislu odredbe članka 141. stavak 2. Zakona o prekršajima, apelantima bi omogućila sudjelovanje u postupku u kojem bi bili saslušani, te bi imali mogućnost sudu ponuditi svoje dokaze i svoje argumente suprotstaviti argumentima druge strane, što bi utjecalo na potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga proizlazi da je u konkretnom prekršajnom postupku činjenično stanje utvrđeno na temelju dokaza koje je sudu ponudio podnositelj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ustavni sud smatra da, zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, apelantima u predmetnom prekršajnom postupku nije dana prilika da pokušaju pobiti dokaze "optužbe" i iznesu navode koje im idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, narušen standard pravičnog suđenja koje propisuje članak 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije. 36. Stoga, na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije, jer apelantima, zbog proizvoljne primjene procesnog prava glede dostave poziva za ispitivanje, nije bilo omogućeno da budu nazočni suđenju na kojem bi mogli iznijeti svoju obranu i suprotstaviti svoje argument? navodima suprotne strane. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1480/06, rješavajući apelacijuDOO "Flora centar" Bawa Luka i Vladimira Sukare, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDOO "Flora centar" Bawa Luka i Vladimira Sukare. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Okružnog suda u Bawoj Luci broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenje Suda za prekršaje u Bawoj Luci brojX-P-3362/05 od 16. avgusta 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bawoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. DOO "Flora centar" Bawa Luka i Vladimir Sukara (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 19. maja 2006. godine Komisiji za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Komisija) apelaciju protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješewa Suda za prekršaje Bawa Luka brojX-P-3362/05 od 16. avgusta 2005. godine. Navedenu apelaciju Komisija je 23. maja 2006. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5 Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje) i učesnika u postupku, Republičke tržišne inspekcije, Odjeljenje Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Republička tržišna inspekcija) zatraženo je 1. juna 2006. godine i 22. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 16. i 26. juna 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Republička tržišna inspekcija je 12. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 30. jula 2007. godine dostavljeni apelantima. Odgovor Republičke tržišne inspekcije je 19. septembra 2007. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje brojX-P-3362/05 od 16. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine, apelant DOO "Flora centar" Bawa Luka, kao pravno lice, i Vladimir Sukara, kao odgovorno lice, proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 18 Zakona o preduzećima, te su na osnovu člana 424 st. 1 i 2 tačka 1 istog zakona kažnjeni - apelant DOO "Flora centar" novčanom kaznom od 4.500 KM, a apelant Vladi- mir Sukara novčanom kaznom od 300 KM uz obavezu plaćawa troškova prekršajnog postupka od po 20 KM. 7. U obrazloženju prvostepenog rješewa se navodi da je Republička tržišna inspekcija podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanata. Sud je istakao da je pozivao predstavnika pravnog lica i odgovorno lice Vladimira Sukaru, te da je pozive apelantima poslao na adresu sjedišta pravnog lica. Iz dostavnica vraćenih sudu je utvrđeno da su pozivi za apelante primljeni 7. aprila 2005. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 godine u sjedištu preduzeća i da su one potpisane, ali da se na uredno primljene pozive apelanti nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali. Sud se pozvao na odredbu člana 143 stav 1 Zakona o prekršajima kojim je propisano da se urednim dostavljanjem smatra dostavljanje izvršeno na radnom mjestu. Zato je sud na osnovu odredbe člana 215 Zakona o prekršajima apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18 Zakona o preduzećima i kaznio ih, smatrajući da ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje s obzirom na to da je prekršajna odgovornost apelanata utvrđena na osnovu direktnog opažawa podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, uvida u preostali dio dokumentacije u spisu predmeta, a posebno u zapisnik o izvršenoj inspekcionoj kontroli koji je potpisalo prisutno odgovorno lice Biljana Sukara, te uvidom u rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u navedenim objektima do otklawawa protivpravnog stawa koje je prouzrokovalo zabranu. 8. Sud se, takođe, pozvao na odredbu člana 18 Zakona o preduzećima. Utvrđeno je da je 19, 21. i 22. februara 2005. godine, prilikom inspekcionog nadzora republičkog tržišnog inspektora, u DOO "Flora centar" zapisnički konstatovano da navedeno pravno lice obavlja djelatnost trgovine na veliko robom (odjećom) - tranzitnim prometom za poznatog kupca bez prethodnog skladištewa, a da za to ne posjeduje rješenje nadležnog opštinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uslova za navedeni vid djelatnosti, čime je prekršena odredba člana 18 Zakona o preduzećima. 9. U obrazloženju drugostepenog rješewa se navodi da iz dostavnica koje se nalaze u sudskom spisu nesumwivo proizilazi da su apelanti uredno pozvani, ali da se na poziv suda nisu odazvali, te da je sud pravilno postupio kada je, u smislu člana 215 Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivawa apelanata. Drugostepeni sud smatra da ne može da se prihvati ni tvrdwa apelanata o tome u kojim radwama su se stekla obilježja prekršaja, jer je odlučna činjenica da se donese zakqučak da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, da u vrijeme inspekcionog nadzora obavljaju trgovinsku djelatnost, a da ne posjeduju rješenje nadležnog opštinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uslova za tu djelatnost. Shodno mišljenju drugostepenog suda, nije mogla da se prihvati ni tvrdwa apelanata da je izreka prvostepenog rješewa nerazumqiva i protivrječna datim razlozima, jer termin "u tranzitu" bez sumnje odražava način obavljanja trgovinske djelatnosti. Utvrđeno je da prema tako opisanom načinu izvršewa prekršaja proizilazi da su apelanti obavljali trgovinsku djelatnost na veliko odjećom i da robu nisu skladištili u svoje poslovne prostorije, već su je odmah prodavali trećim licima. Okružni sud je naveo da je Sud za prekršaje donio zakqučak o prekršajnoj odgovornosti apelanata na osnovu zapisnika o izvršenom inspekcionom pregledu koji su potpisala prisutna lica i rješewa o zabrani obavljanja djelatnosti na koje se apelanti nisu žalili, te da je, stoga, evidentno da su apelanti u vrijeme inspekcionog nadzora obavljali djelatnost trgovine na veliko odjećom, a da za obavljanje djelatnosti nisupribavili rješenje nadležnog opštinskog organa. Na osnovu navedenog drugostepeni sud je odbio tvrdnju apelanata da su za vrijeme inspekcione kontrole imali potrebna odobrewa. Shodno mišljenju drugostepenog suda, u prvostepenom postupkučinjenični osnov je potpuno i pravilno utvrđen, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stawa pravilno primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da je povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Takođe, žale se na to da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnoprimijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističu da je sud svoju odluku o krivici apelanata zasnovao jedino na zahtjevu da se pokrene prekršajni postupak i zapisniku podnosiocazahtjeva, a da uz taj zahtjev podnosilac nije ponudio nijedan dokaz koji upućuje na odgovornost apelanata. Apelanti navode da im poziv za saslušanje u predmetnom postupku nikada nije bio dostavljen, te da su za predmetni postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje protiv kog su izjavili žalbu. Nije im poznato ni to da li je neko umjesto wih primio poziv za saslušanje i ko je potpisao dostavnice, ali tvrde da im pozivi nikada nisu dostavljeni u sjedište pravnog lica i da u sjedištu nijedno zaposleno lice nije primilo poziv. Takođe, navode da su u žalbi ukazivali na činjenicu da su neuredno pozivani. Ističu da nečitak potpis na dostavnici može da znači potpis bilo koga, pa i lica sa ulice. Shodno mišljenju apelanata, sudovi su pogrešno tumačili odredbu člana 143 stav 1 Zakona o prekršajima, jer je tim odredbama propisano da se dostavljanje smatra urednim ukoliko je izvršeno na radnom mjestu lica kome treba da se dostavi, ali samo u slučaju ako se ne dostavljaju akti iz člana 141 stav 2 Zakona o prekršajima, što je bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, prema imperativnoj normi člana 141 stav 2 pomenutog zakona, riječ je o pozivu za saslušanje koji se dostavlja okrivljenom lično. Apelanti navode da u spisu nema dokaza da su oni lično primili poziv za saslušanje u ovom postupku. Shodno tome, oni smatraju da je, zbog neurednog pozivawa, okrivljenim uskraćeno pravo na odbranu. Prema mišljenju apelanata, sud je apelante proglasio krivim i izrekao im novčane kazne bez obaveznog saslušawa, u smislu člana 177 Zakona o prekršajima i člana 6 Evropske konvencije. Apelanti ističu da bi sigurno pristupili sudu da su primili poziv za saslušanje i iznijeli svoju odbranu, jer nisu učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Iz navedenog proizilazi da se apelanti žale i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3c) Evropske konvencije. Navode da apelantu Vladimiru Sukari, direktoru okrivljenog pravnog lica, uopšte nije poznato da je inspekcija vršila bilo kakav inspekcioni nadzor, jer o njemu nije bio obaviješten. Ističu da je u postupku utvrđeno da je zapisnik potpisala prisutna Biljana Sukara, koja nije odgovorno lice u pravnom licu, niti je zaposlena u pravnom licu, te da nije bila ni ovlašćena da potpisuje zapisnik inspekcije,jer je razriješena dužnosti direktora 10. aprila 2001. godine i na dan inspekcione kontrole u preduzeću nije imala nikakav status. Smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku sud bio obavezan da sasluša predstavnika okrivljenog pravnog lica i okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu zajedno sa podnosiocem prekršajne prijave, te da ih suoči i izvrši uvid i ocjenu materijalnih dokaza koji bi upućivali na učinjeni prekršaj. Tek nakon tako sprovedenog postupka sud bi bio obavezan da sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u wihovoj međusobnoj povezanosti. Postupajući suprotno, shodno mišljenju apelanata, sud je povrijedio odredbe prekršajnog postupka, te je nepotpuno utvrdio činjenično stanje, čiji je rezultat bilo donošenje nezakonitih rješewa na apelantovu štetu. Apelanti traže da se, između ostalog, Republici Srpskoj naredi da im isplati troškove postupka prema advokatskoj tarifi Republike Srpske. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je predmetna apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. Okružni sud, u suštini, ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. Ističe da su izvršenim inspekcionim pregledom evidentirane relevantne činjenice koje su apelanti u toku postupka mogli da ospore, ali da se pretresu nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali, a da može da se pretpostavi da je navedeno urađeno s ciljem odugovlačewa postupka i izbjegavawa prekršajne odgovornosti. Zato, Okružni sud ističe da iz sadržine spisaprvostepenog suda nesumwivo proizilazi da su apelanti pozivani u skladu sa članom 141 do 143 Zakona o prekršajima, te da su tvrdnje apelanata u pogledu navedenog neosnovane i iskonstruisane. 12. Takođe, iz odgovora Suda za prekršaje proizilazi da ovaj sud ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. U prilogu odgovora Sud za prekršaje je dostavio dostavnice o uručenju apelantima poziva za saslušanje u predmetnom postupku. U odgovoru se navodi da su pozivi apelantima upućeni na adresu sjedišta preduzeća, što je vidqivo iz dostavnica o uručenju na kojima je na poziv za predstavnika pravnog lica stavljen i štambiq DOO "Flora centar" Bawa Luka. Shodno tome, ističe se da je netačna tvrdwa apelanata da im nikada nije dostavljen poziv za saslušanje u predmetnom postupku i da su za postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje. Dalje, u odgovoru Sud navodi da je i prvostepeno rješenje apelantima uručenona isti način kao i pozivi za raspravu, na adresu sjedišta preduzeća, te da je, shodno tome, indikativno da su apelanti primili prvostepeno rješenje o kažwavanju, a isto tako i drugostepeno rješenje, a da samo nisu primili pozive za raspravu. Tvrdwa apelanata da pozivi nisu dostavljeni na adresu sjedišta preduzeća, prema mišljenju suda, proizvoqna je i nije ničim argumentovana, jer štambiq preduzeća na dostavnici nije mogao da stavi niko drugi već ovlašćeni radnik preduzeća koji ima štambiq. Sud smatra da pravo na odbranu apelantima nije uskraćeno, već da oni to pravo nisu koristili. Prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu člana 215 Zakona o prekršajima, jer, shodno mišljenju suda, u konkretnom slučaju ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. 13. Republička tržišna inspekcija u svom odgovoru na apelaciju navodi da u postupku inspekcione kontrole nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 14.U Zakonu o preduzećima("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase: "Član 18 Preduzeće može da otpočne obavljanje djelatnosti, da obavlja djelatnost i da mijewa uslove njenog obavljanja kad nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uslovi u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu i zaštite i unapređivawa životne sredine, kao i drugi propisani uslovi. Član 424 stav 1 tačka 1 i stav 2 (1) Novčanom kaznom od 4.500 do 45.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti na dan uplate kazniće se za prekršaj preduzeće ili drugi subjekat poslovawa koji ima svojstvo pravnog lica: (...) 1) ako obavlja djelatnost za koju ne ispuwava propisane uslove, ili obavlja djelatnost koja se po zakonu ne može da obavlja, ili ako izmijeni uslove obavljanja djelatnosti prije nego što nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uslovi u pogledu tehničke opremljenosti ili zaštite na radu ili druge propisane uslove (član 16 st. 1 i 2 i član 18). (...) (2) Za radnje iz stava 1 ovog člana kazniće se za prekršaj i odgovorno lice u preduzeću ili drugom subjektu poslovawa koji ima svojstvo pravnog lica novčanom kaznom od 300 do 3.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti po kursu na dan uplate." 15.U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 141 stav 2 Pozivi radi saslušawa ili ispitivawa, odnosno radi davawa pismene odbrane, kao i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, dostavljaju se okrivljenom lično. Član 143 stav 1 Pismena koja nisu naznačena u stavu 2 člana 141 ovog zakona dostavljaju se lično, ali takva pismena u slučaju da se primalac ne zateče u stanu mogu da se predaju nekome od njegovih odraslih članova domaćinstva. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu licu kome se pismeno ima da dostavi, a to lice se tu ne zateče, dostavljanje može da se izvršilicu koje je zaposleno na istom mjestu, ako ono pristane da primi pismeno. Član 215 Rješenje o prekršaju kojimse okrivljeni oglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivawa okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelanti su primili 24. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti se žale da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije. 21. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sâm ili uz pomoć branioca koga sâm izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 23. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori tiče se primjewivosti članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata. 24. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značewa člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za qudska prava,Engeli dr. protiv Holandije,presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju da budu kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja ukqučuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 25. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj shodno Zakonu o preduzećima. To znači da optužba nije klasifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6 Evropske konvencije. Kad je riječ o prirodi prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti uopšten, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažwiva. U konkretnom slučaju norma kom je propisan prekršaj odnosi se na sva preduzeća i odgovorna lica u preduzećima, ona ima opšti karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za qudska prava,Weberprotiv Švajcarske,presuda od 22. maja 1990. godine). Kad je riječ o svrsi kazne, ona je, uopšteno, u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se povređuje javni poredak, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, shodno Zakonu o preduzećima, jeste uspostavljanje i jačanje discipline preduzeća u pogledu ispuwavawa propisanih uslova za obavljanje djelatnosti, što je u javnom interesu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da sve ovo upućuje da je riječ o "krivičnoj" optužbi prije nego o disciplinskoj sankciji, te je, dakle, član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj. 26. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterijuma prirode prekršaja, da je riječ o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za qudska prava,Ozturkprotiv Savezne Republike Wemačke,presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane znatne novčane kazne, kao i da se novčana kazna izrečena apelantu Vladimiru Sukari pod okolnostima određenim zakonom može da zamijeni za kaznu zatvora, što, takođe, upućuje na zakqučak da je riječ o "krivičnoj" optužbi. 27. Apelanti se žale da nisu učestvovali u predmetnom postupku, te da su prvi put saznali da se vodi predmetni postupak kada su primili prvostepeno rješenje. Ističu da im sud nije nikada lično dostavio pozive za saslušanje, u smislu odredbe člana 141 stav 2 Zakona o prekršajnom postupku, čime im je uskraćeno pravo na odbranu. Shodno mišljenju apelanata, zbog navedenog, činjenično stanje u predmetnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno. 28. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoqio standarde iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije. 29. Prvo, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za pravično saslušanje, u principu, podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi, Evropski sud za qudska prava,Fredinprotiv Švedske,presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11 ) i pravom da može da se prati postupak (vidi, Evropski sud za qudska prava,Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetuColozza Evropski sud za qudska prava je smatrao, mada to nije izričito pomenuto u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, da ciq navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi, Evropski sud za qudska prava,Colozzaprotiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14 ). Izuzetaka od ovog principa može biti kada je riječ o drugostepenom i trećestepenomsuđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetuEkbataniprotiv Švedske Evropski sud za qudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđewa" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ekbataniprotiv Švedske,presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivawa prava optuženom daprisustvuje drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je pažnju izričito posvećivao činjenici da je lice bilo prisutno prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za qudska prava,Jan-Ake Anderssonprotiv Švedske,presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 30. Iz navedenog proizilazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da može da se prati postupak. Stoga, ciq člana 6 st. 1 i 3 tačka c) podrazumijeva prisustvo okrivljenog na suđenju (vidi, Evropski sud za qudska prava,Ekbataniprotiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnomrevnošću, ali nisu mogle da obavijeste relevantno lice o ročištu, i može da bude dozvoljeno u interesu sprovođewa pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka c) podrazumijeva pravo da se optuženi brani sâm, pravo na pravnu pomoć, ukqučujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo prisustvovati svim radwama u postupku. 31. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18 Zakona o preduzećima i za učinjeni prekršaj kaznio ih novčanom kaznom od 4.500,00 KM i od 300 KM. Apelanti nisu učestvovali u prvostepenom postupku, jer je Sud za prekršaje apelantima poslao pozive za ispitivanje naadresu sjedišta pravnog lica, te je iz dostavnica utvrdio da su u sjedištu preduzeća one potpisane i tako zakqučio da se apelanti nisu odazvali urednim pozivima i svoj izostanak opravdali. Pri tome je sud primijenio odredbu člana 143 stav 1 Zakona o parničkom postupku kom je propisano da se urednim dostavljanjem smatra i dostavljanje koje se vrši na radnom mjestu. Stoga je Sud za prekršaje, na osnovu člana 215 Zakona o prekršajnom postupku, donio rješenje. Takođe, Okružni sud, odlučujući o žalbama apelanata, smatrao je da je dostavljanje poziva za ispitivanje apelanata bilo uredno, te da je Sud za prekršaje pravilno postupio kada je, u smislu člana 215 Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivawa apelanata. 32. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatuje da je Sud za prekršaje, kao i Okružni sud, prilikom odlučivawa o žalbi apelanata, potpuno zanemario odredbu člana 141 stav 2 Zakona o prekršajnom postupku kom je propisano da se pozivi radi saslušawa ili ispitivawa dostavljaju okrivljenom lično, što je bio konkretan slučaj. Takođe, sudovi su zanemarili činjenicu da su upravo odredbom člana 143 stav 1 Zakona o prekršajnom postupku, koja je primijenjena u predmetnom postupku, eksplicitno izuzetiod indirektnog dostavljanja podnesci iz člana 141 stav 2 navedenog zakona. Dakle, proizilazi da se odredba člana 143 Zakona o prekršajima u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata nije mogla da primijeni u konkretnom slučaju. 33. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata, redovni sudovi proizvoqno primijenili procesno pravo, zbog čega je apelantima bilo onemogućeno da učestvuju u postupku, te predlože svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima suprotne strane. 34. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan elemenat zahtjeva za pravično suđenje predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za qudska prava naveo u predmetuDombo Beheer B.V. protiv Holandije,u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - ukqučujući i iznošenje dokazne građe - pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za qudska prava,Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, u kojima sâm karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u mawoj mjeri, i na upravne postupke (vidi, Evropski sud za qudska prava,Feldbruggeprotiv Holandije,presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može da ima važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogim pitawima. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljewa suda(vidi, Evropska komisija za qudska prava,Lynasprotiv Švajcarske,odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75,Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora da se dâprilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 35. Upravo u konkretnom slučaju se radilo o pozivima za ispitivanje apelanata, kao okrivljenih, odnosno pozivima za raspravu za koje je Ustavni sud utvrdio da apelantima nisu dostavljeni u smislu odredbe člana 141 stav 2 Zakona o prekršajima, s obzirom na to da su sudovi u pogledu dostavljanja navedenih poziva proizvoqno primijenili odredbu člana 143 stav 1 Zakona o prekršajima. Shodno mišljenju Ustavnog suda, dostavljanje poziva za ispitivanje, u smislu odredbe člana 141 stav 2 Zakona o prekršajima, apelantima bi omogućilo da učestvuju u postupku u kom bi bili saslušani, te imali mogućnost da sudu ponude svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima druge strane, što bi uticalo na potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa. Stoga proizilazi da je u konkretnom prekršajnom postupku činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koje je sudu ponudio podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ustavni sud smatra da, zbog proizvoqnosti u primjeni procesnog prava, apelantima u predmetnom prekršajnom postupku nije data prilika da pokušaju da ospore dokaze "optužbe" i iznesu navode koje im idu u korist, čime je, shodno mišljenju Ustavnog suda, narušen standard pravičnog suđewa koje propisuje član 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije. 36. Zato, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zakqučka o kršenju prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije, jer apelantima, zbog proizvoqne primjene procesnog prava u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje, nije bilo omogućeno da prisustvuju suđenju na kom bi mogli da iznesu svoju odbranu i suprotstave svoja argumenta navodima suprotne strane. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1480/06, rješavajući apelacijuDOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimira Sukare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimira Sukare. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenje Suda za prekršaje u Banjoj Luci broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimir Sukara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 19. maja 2006. godine Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banja Luka broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine. Navedenu apelaciju Komisija je 23. maja 2006. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) i učesnika u postupku, Republičke tržišne inspekcije, Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička tržišna inspekcija) zatraženo je 1. juna 2006. godine i 22. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 16. i 26. juna 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Republička tržišna inspekcija je 12. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 30. jula 2007. godine dostavljeni apelantima. Odgovor Republičke tržišne inspekcije je 19. septembra 2007. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine, apelant DOO "Flora centar" Banja Luka, kao pravno lice, i Vladimir Sukara, kao odgovorno lice, proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima, te su na osnovu člana 424. st. 1. i 2. tačka 1. istog zakona kažnjeni - apelant DOO "Flora centar" novčanom kaznom od 4.500 KM, a apelant Vladimir Sukara novčanom kaznom od 300 KM uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka od po 20 KM. 7. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Republička tržišna inspekcija podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanata. Sud je istakao da je pozivao predstavnika pravnog lica i odgovorno lice Vladimira Sukaru, te da je pozive apelantima poslao na adresu sjedišta pravnog lica. Iz dostavnica vraćenih sudu utvrđeno je da su pozivi za apelante primljeni 7. aprila 2005. godine u sjedištu preduzeća i da su one potpisane, ali da se na uredno primljene pozive apelanti nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali. Sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima kojim je propisano da se urednom dostavom smatra dostavljanje izvršeno na radnom mjestu. Stoga je sud na osnovu odredbe člana 215. Zakona o prekršajima apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima i kaznio ih, smatrajući da ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje s obzirom na to da je prekršajna odgovornost apelanata utvrđena na osnovu neposrednog opažanja podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, uvida u preostali dio dokumentacije u spisu predmeta, a posebno u zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli koji je potpisalo prisutno odgovorno lice Biljana Sukara, te uvidom u rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u navedenim objektima do otklanjanja protivpravnog stanja koje je prouzrokovalo zabranu. 8. Sud se, također, pozvao na odredbu člana 18. Zakona o preduzećima. Utvrđeno je da je 19, 21. i 22. februara 2005. godine, prilikom inspekcijskog nadzora republičkog tržišnog inspektora, u DOO "Flora centar" zapisnički konstatirano da navedeno pravno lice obavlja djelatnost trgovine na veliko robom (odjećom) - tranzitnim prometom za poznatog kupca bez prethodnog skladištenja, a da za to ne posjeduje rješenje nadležnog općinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za navedeni vid djelatnosti, čime je prekršena odredba člana 18. Zakona o preduzećima. 9. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da iz dostavnica koje se nalaze u sudskom spisu nesumnjivo proizlazi da su apelanti uredno pozvani, ali da se na poziv suda nisu odazvali, te da je sud pravilno postupio kada je, u smislu člana 215. Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivanja apelanata. Drugostepeni sud smatra da se ne može prihvatiti ni tvrdnja apelanata o tome u kojim radnjama su se stekla obilježja prekršaja, jer je odlučna činjenica da se donese zaključak da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, da u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljaju trgovinsku djelatnost, a da ne posjeduju rješenje nadležnog općinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za tu djelatnost. Prema mišljenju drugostepenog suda, nije se mogla prihvatiti ni tvrdnja apelanata da je izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva i protivrječna datim razlozima, jer termin "u tranzitu" bez sumnje odražava način obavljanja trgovinske djelatnosti. Utvrđeno je da prema tako opisanom načinu izvršenja prekršaja proizlazi da su apelanti obavljali trgovinsku djelatnost na veliko odjećom i da robu nisu skladištili u svoje poslovne prostorije, već su je odmah prodavali trećim licima. Okružni sud je naveo da je Sud za prekršaje donio zaključak o prekršajnoj odgovornosti apelanata na osnovu zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu koji su potpisala prisutna lica i rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti na koje se apelanti nisu žalili, te da je, stoga, evidentno da su apelanti u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljali djelatnost trgovine na veliko odjećom, a da za obavljanje djelatnosti nisu pribavili rješenje nadležnog općinskog organa. Na osnovu navedenog drugostepeni sud je odbio tvrdnju apelanata da su za vrijeme inspekcijske kontrole imali potrebna odobrenja. Prema mišljenju drugostepenog suda, u prvostepenom postupku činjenična osnova je potpuno i pravilno utvrđena, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, žale se na to da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističu da je sud svoju odluku o krivici apelanata zasnovao jedino na zahtjevu da se pokrene prekršajni postupak i zapisniku podnosioca zahtjeva, a da uz taj zahtjev podnosilac nije ponudio nijedan dokaz koji upućuje na odgovornost apelanata. Apelanti navode da im poziv za saslušanje u predmetnom postupku nikada nije bio dostavljen, te da su za predmetni postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje protiv kojeg su izjavili žalbu. Nije im poznato ni to da li je neko umjesto njih primio poziv za saslušanje i ko je potpisao dostavnice, ali tvrde da im pozivi nikada nisu dostavljeni u sjedište pravnog lica i da u sjedištu nijedno zaposleno lice nije primilo poziv. Također, navode da su u žalbi ukazivali na činjenicu da su neuredno pozivani. Ističu da nečitak potpis na dostavnici može značiti potpis bilo koga, pa i lica sa ulice. Prema mišljenju apelanata, sudovi su pogrešno tumačili odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima, jer je tim odredbama propisano da se dostavljanje smatra urednim ukoliko je izvršeno na radnom mjestu lica kojem se treba dostaviti, ali samo u slučaju ako se ne dostavljaju akti iz člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, što je bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, prema imperativnoj normi člana 141. stav 2. spomenutog zakona, riječ je o pozivu za saslušanje koji se dostavlja okrivljenom lično. Apelanti navode da u spisu nema dokaza da su oni lično primili poziv za saslušanje u ovom postupku. Prema tome, oni smatraju da je, zbog neurednog pozivanja, okrivljenim uskraćeno pravo na odbranu. Prema mišljenju apelanata, sud je apelante proglasio krivim i izrekao im novčane kazne bez obaveznog saslušanja, u smislu člana 177. Zakona o prekršajima i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti ističu da bi sigurno pristupili sudu da su primili poziv za saslušanje i iznijeli svoju odbranu, jer nisu učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Iz navedenog proizlazi da se apelanti žale i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije. Navode da apelantu Vladimiru Sukari, direktoru okrivljenog pravnog lica, uopće nije poznato da je inspekcija vršila bilo kakav inspekcijski nadzor, jer o njemu nije bio obaviješten. Ističu da je u postupku utvrđeno da je zapisnik potpisala prisutna Biljana Sukara, koja nije odgovorno lice u pravnom licu, niti je zaposlena u pravnom licu, te da nije bila ni ovlaštena da potpisuje zapisnik inspekcije, jer je razriješena dužnosti direktora 10. aprila 2001. godine i na dan inspekcijske kontrole u preduzeću nije imala nikakav status. Smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku sud bio obavezan da sasluša predstavnika okrivljenog pravnog lica i okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu zajedno sa podnosiocem prekršajne prijave, te da ih suoči i izvrši uvid i ocjenu materijalnih dokaza koji bi upućivali na učinjeni prekršaj. Tek nakon tako provedenog postupka sud bi bio obavezan da sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Postupajući suprotno, prema mišljenju apelanata, sud je povrijedio odredbe prekršajnog postupka, te je nepotpuno utvrdio činjenično stanje, čiji je rezultat bilo donošenje nezakonitih rješenja na apelantovu štetu. Apelanti traže da se, između ostalog, Republici Srpskoj naredi da im isplati troškove postupka prema advokatskoj tarifi Republike Srpske. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je predmetna apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. Okružni sud, u suštini, ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. Ističe da su izvršenim inspekcijskim pregledom evidentirane relevantne činjenice koje su apelanti u toku postupka mogli osporiti, ali da se pretresu nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali, a da se može pretpostaviti da je navedeno urađeno s ciljem odugovlačenja postupka i izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Stoga, Okružni sud ističe da iz sadržaja spisa prvostepenog suda nesumnjivo proizlazi da su apelanti pozivani u skladu sa članom 141. do 143. Zakona o prekršajima, te da su tvrdnje apelanata u pogledu navedenog neosnovane i iskonstruirane. 12. Također, iz odgovora Suda za prekršaje proizlazi da ovaj sud ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. U prilogu odgovora Sud za prekršaje je dostavio dostavnice o uručenju apelantima poziva za saslušanje u predmetnom postupku. U odgovoru se navodi da su pozivi apelantima upućeni na adresu sjedišta preduzeća, što je vidljivo iz dostavnica o uručenju na kojima je na poziv za predstavnika pravnog lica stavljen i pečat DOO "Flora centar" Banja Luka. Prema tome, ističe se da je netačna tvrdnja apelanata da im nikada nije dostavljen poziv za saslušanje u predmetnom postupku i da su za postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje. Dalje, u odgovoru Sud navodi da je i prvostepeno rješenje apelantima uručeno na isti način kao i pozivi za raspravu, na adresu sjedišta preduzeća, te da je, prema tome, indikativno da su apelanti primili prvostepeno rješenje o kažnjavanju, a isto tako i drugostepeno rješenje, a da samo nisu primili pozive za raspravu. Tvrdnja apelanata da pozivi nisu dostavljeni na adresu sjedišta preduzeća, prema mišljenju suda, proizvoljna je i nije ničim argumentirana, jer pečat preduzeća na dostavnici nije mogao da stavi niko drugi već ovlašteni radnik preduzeća koji ima pečat. Sud smatra da pravo na odbranu apelantima nije uskraćeno, već da oni to pravo nisu koristili. Prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima, jer, prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. 13. Republička tržišna inspekcija u svom odgovoru na apelaciju navodi da u postupku inspekcijske kontrole nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 14.U Zakonu o preduzećima("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase: "Član 18. Preduzeće može da otpočne obavljanje djelatnosti, da obavlja djelatnost i da mijenja uvjete njenog obavljanja kad nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uvjeti u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu i zaštite i unapređivanja životne sredine, kao i drugi propisani uvjeti. Član 424. stav 1. tačka 1. i stav 2. (1) Novčanom kaznom od 4.500 do 45.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti na dan uplate kaznit će se za prekršaj preduzeće ili drugi subjekt poslovanja koji ima svojstvo pravnog lica: (...) 1) ako obavlja djelatnost za koju ne ispunjava propisane uvjete, ili obavlja djelatnost koja se po zakonu ne može obavljati, ili ako izmijeni uvjete obavljanja djelatnosti prije nego što nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uvjeti u pogledu tehničke opremljenosti ili zaštite na radu ili druge propisane uvjete (član 16. st. 1. i 2. i član 18). (...) (2) Za radnje iz stava 1. ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u preduzeću ili drugom subjektu poslovanja koji ima svojstvo pravnog lica novčanom kaznom od 300 do 3.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti po kursu na dan uplate." 15.U Zakonu o prekršajima("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 141. stav 2. Pozivi radi saslušanja ili ispitivanja, odnosno radi davanja pismene odbrane, kao i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, dostavljaju se okrivljenom lično. Član 143. stav 1. Pismena koja nisu naznačena u stavu 2. člana 141. ovog zakona dostavljaju se lično, ali takva pismena u slučaju da se primalac ne zateče u stanu mogu se predati nekome od njegovih odraslih članova domaćinstva. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu licu kome se pismeno ima dostaviti, a to lice se tu ne zateče, dostavljanje se može izvršiti licu koje je zaposleno na istom mjestu, ako ono pristane da primi pismeno. Član 215. Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelanti su primili 24. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti se žale da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. 21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sâm ili uz pomoć branioca koga sâm izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 23. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata. 24. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Engel i dr. protiv Holandije,presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 25. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o preduzećima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o prirodi prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sva preduzeća i odgovorna lica u preduzećima, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Weber protiv Švajcarske,presuda od 22. maja 1990. godine). Kad je riječ o svrsi kazne, ona je, općenito, u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se povređuje javni poredak, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o preduzećima, jeste uspostavljanje i jačanje discipline preduzeća u pogledu ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje djelatnosti, što je u javnom interesu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da je riječ o "krivičnoj" optužbi prije nego o disciplinskoj sankciji, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. 26. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da je riječ o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Ozturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane znatne novčane kazne, kao i da se novčana kazna izrečena apelantu Vladimiru Sukari pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje na zaključak da je riječ o "krivičnoj" optužbi. 27. Apelanti se žale da nisu učestvovali u predmetnom postupku, te da su prvi put saznali da se vodi predmetni postupak kada su primili prvostepeno rješenje. Ističu da im sud nije nikada lično dostavio pozive za saslušanje, u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajnom postupku, čime im je uskraćeno pravo na odbranu. Prema mišljenju apelanata, zbog navedenog, činjenično stanje u predmetnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno. 28. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. 29. Prvo, Ustavni sud konstatira da zahtjev za pravično saslušanje, u principu, podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Fredin protiv Švedske,presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11 ) i pravom da se može pratiti postupak (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetuColozzaEvropski sud za ljudska prava je smatrao, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, da cilj navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije,presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14 ). Izuzetaka od ovog principa može biti kada je riječ o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetuEkbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Ekbatani protiv Švedske,presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da prisustvuje drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je pažnju izričito posvećivao činjenici da je lice bilo prisutno prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske,presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 30. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, cilj člana 6. st. 1. i 3. tačka c) podrazumijeva prisustvo okrivljenog na suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske,presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dopušta se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantno lice o ročištu, i može biti dopušteno u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatira da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) podrazumijeva pravo da se optuženi brani sâm, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo prisustvovati svim radnjama u postupku. 31. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima i za učinjeni prekršaj kaznio ih novčanom kaznom od 4.500,00 KM i od 300 KM. Apelanti nisu učestvovali u prvostepenom postupku, jer je Sud za prekršaje apelantima poslao pozive za ispitivanje na adresu sjedišta pravnog lica, te je iz dostavnica utvrdio da su u sjedištu preduzeća one potpisane i tako zaključio da se apelanti nisu odazvali urednim pozivima i svoj izostanak opravdali. Pri tome je sud primijenio odredbu člana 143. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da se urednim dostavljanjem smatra i dostavljanje koje se vrši na radnom mjestu. Stoga je Sud za prekršaje, na osnovu člana 215. Zakona o prekršajnom postupku, donio rješenje. Također, Okružni sud, odlučujući o žalbama apelanata, smatrao je da je dostavljanje poziva za ispitivanje apelanata bilo uredno, te da je Sud za prekršaje pravilno postupio kada je, u smislu člana 215. Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivanja apelanata. 32. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da je Sud za prekršaje, kao i Okružni sud, prilikom odlučivanja o žalbi apelanata, potpuno zanemario odredbu člana 141. stav 2. Zakona o prekršajnom postupku kojom je propisano da se pozivi radi saslušanja ili ispitivanja dostavljaju okrivljenom lično, što je bio konkretan slučaj. Također, sudovi su zanemarili činjenicu da su upravo odredbom člana 143. stav 1. Zakona o prekršajnom postupku, koja je primijenjena u predmetnom postupku, eksplicitno izuzeta od posrednog dostavljanja pismena iz člana 141. stav 2. navedenog zakona. Dakle, proizlazi da se odredba člana 143. Zakona o prekršajima u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. 33. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata, redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega je apelantima bilo onemogućeno da učestvuju u postupku, te predlože svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima suprotne strane. 34. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan ele- ment zahtjeva za pravično suđenje predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetuDombo Beheer B.V. protiv Holandije,u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Dombo B.V. protiv Holandije,presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, u kojima sâm karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije,presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogim pitanjima. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Evropska komisija za ljudska prava,Lynas protiv Švajcarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora se dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 35. Upravo u konkretnom slučaju se radilo o pozivima za ispitivanje apelanata, kao okrivljenih, odnosno pozivima za raspravu za koje je Ustavni sud utvrdio da apelantima nisu dostavljeni u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, s obzirom na to da su sudovi u pogledu dostavljanja navedenih poziva proizvoljno primijenili odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima. Prema mišljenju Ustavnog suda, dostavljanje poziva za ispitivanje, u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, apelantima bi omogućilo da učestvuju u postupku u kojem bi bili saslušani, te imali mogućnost da sudu ponude svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima druge strane, što bi utjecalo na potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga proizlazi da je u konkretnom prekršajnom postupku činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koje je sudu ponudio podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ustavni sud smatra da, zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, apelantima u predmetnom prekršajnom postupku nije data prilika da pokušaju osporiti dokaze "optužbe" i iznesu navode koje im idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, narušen standard pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. 36. Stoga, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, jer apelantima, zbog proizvoljne primjene procesnog prava u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje, nije bilo omogućeno da prisustvuju suđenju na kojem bi mogli iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argument? navodima suprotne strane. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 1634/07, rješavajući apelacijuZlatana Samide, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlatana Samide. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-678/04 od 10. travnja 2007. godine, Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3148704 od 29. studenog 2004. godine, Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine. Ostaje na snazi Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine. Nalaže se Upravi za stambene poslove Kantona Sarajevo da omogući ovrhu Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine i da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zlatan Samida (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-678/04 od 10. travnja 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3148704 od 29. studenog 2004. godine i Rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine. Apelant je 19. lipnja 2007. godine dostavio dopunu apelacije i predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će vlasnici stana, Privrednoj banci Sarajevo, zabraniti svako raspolaganje predmetnim stanom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, sudionika u postupku Ministarstva, Uprave i Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) zatraženo je 11. srpnja 2007. godine, a od Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) 5. rujna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Uprave je zatraženo i da dostavi na uvid spis broj 23/6-372-P-697/98. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. srpnja 2007. godine, korisnica stana 26. srpnja 2007. godine i 14. rujna 2007. godine, Uprava 31. srpnja 2007. godine i traženi spis na uvid i vlasnica stana 18. rujna 2007. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, korisnice stana i Uprave dostavljeni su apelantu 19. rujna 2007. godine, a odgovor vlasnice stana 21. rujna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Postupak povrata stana u posjed 6. Apelant je 15. rujna 1998. godine podnio Upravi zahtjev za povrat stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Džemala Bijedića broj 86 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnio kao član obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava Ane Bernard, koja je umrla 30. siječnja 1992. godine. 7. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, Uprava je donijela Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 od 15. srpnja 1998. godine kojim odbacuje apelantov zahtjev zbog nenadležnosti. U obrazloženju ovog zaključka Uprava navodi da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima. 8. Apelant je 10. rujna 1998. godine tužbom podnesenom tadašnjem Općinskom sudu II Sarajevo pokrenuo postupak protiv Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) i Privredne banke Sarajevo d.d.Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) u svrhu iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. 9. Apelant je 29. rujna 1999. godine Upravi podnio novi zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Zahtjev je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. 10. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 3. prosinca 2001. godine, sud je Rješenjem broj P-2011/98 od 3. prosinca 2001. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do okončanja upravnog postupka koji se vodio pred Upravom povodom apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed. Stranke u postupku pred sudom nisu tražile pismeni otpravak rješenja, te su se odrekle prava na priziv, pa je rješenje postalo pravomoćno danom donošenja. 11. Odlučujući ponovno o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, članu obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana u posjed. Navedenim rješenjem je utvrđeno da Medžida Pitić koristi predmetni stan bez pravnog temelja, te se utvrđuje prestanak bespravne uporabe predmetnog stana i dužnost da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Bespravna korisnica nema pravo na alternativni smještaj, a priziv ne odgađa ovrhu rješenja. 12. U obrazloženju Rješenja Uprava navodi da je tijekom postupka kao nepobitno utvrđeno da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava bila Ana Bernard, koja je umrla 30. siječnja 1992. godine. Također je navedeno da je apelant na predmetnom stanu bio prijavljen neprekidno od 2. studenog 1979. godine, da je upisan u opći birački popis iz 1992. godine na adresi predmetnog stana, da je bio prijavljen na predmetnom stanu i nakon smrti nositeljice stanarskog prava, da je evidentiran kao član obiteljskog kućanstva prigodom bodovanja stana 3. listopada 1987. godine, te da ne posjeduje stanarsko pravio ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JKSP "Sarajevostan". Procjenjujući provedene dokaze, Uprava je potvrdila stanarsko pravo Ani Bernard i utvrdila apelantovo pravo na povrat stana u posjed, u smislu članka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i suglasno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 13. Apelant je 26. ožujka 2003. godine podnio prijedlog Upravi da dopusti ovrhu i da, na temelju Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine, donese zaključak kojim će naložiti da se korisnica stana iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 14. Odlučujući o prizivima koje su na Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine uložile korisnica i vlasnica stana, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine priziv korisnice stana usvojila i Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine poništila u cijelosti. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je, u smislu članka 232. Zakona o upravnom postupku, utvrdila da je priziv opravdan, jer je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je to tijelo 15. srpnja 1998. godine donijelo pravomoćan Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 kojim je apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Člankom 18.b stavak 2. Zakona o prestanku primjene, navodi dalje Uprava, utvrđeno je da se započeti sudbeni postupak za povrat stana u posjed nastavlja i da konačne sudbene odluke kojima se nalaže povrat stana u posjed nositeljici stanarskog prava izvršava sud. 15. U međuvremenu, nakon što je dobio Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine, kojim mu se predmetni stan vraća u posjed, apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pismenim podneskom od 4. prosinca 2003. godine predložio da donese presudu na temelju odricanja obzirom da više nema pravni interes, jer je svoja prava za povrat stana i prijenos stanarskog prava ostvario kod Uprave. Općinski sud je Presudom na temelju odricanja broj P-2011/98 B od 16. siječnja 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. 16. Apelant je 15. ožujka 2004. godine Upravi podnio prijedlog za proglašavanje ništavim Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine, kojim je uvažen priziv korisnice stana i poništeno Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine. 17. Apelant je 7. svibnja 2004. godine podnio Ministarstvu priziv zbog nedonošenja rješenja u roku od 30 dana po njegovom prijedlogu od 15. ožujka 2004. godine. 18. Apelant je tužbom od 12. kolovoza 2004. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva zbog nedonošenja rješenja-"šutnje administracije". 19. Odlučujući o apelantovom prijedlogu od 15. ožujka 2004. godine, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. listopada 2004. godine proglasila ništavim Rješenje tog tijela broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je uvidom u potvrdu Općinskog suda broj P-2011/98 od 8. travnja 2003. godine utvrđeno da je na glavnoj raspravi, održanoj 3. prosinca 2001. godine, postupak u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja protiv tuženih korisnice i vlasnice stana radi iseljenja prekinut do okončanja upravnog postupka, te zaključuje da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. 20. Odlučujući o prizivu korisnice stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3148/04 od 29. studenog 2004. godine poništilo Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 1. listopada 2004. godine u cijelosti i odbilo prijedlog da se Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine proglasi ništavim. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo ističe da je Uprava, postupajući po apelantovom prijedlogu da se proglasi ništavim Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2003. godine, donijela Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 1. listopada 2004. godine i proglasila svoje rješenje od 8. travnja 2003. godine ništavim na temelju članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. Međutim, ističe dalje Ministarstvo, člankom 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku je propisano da se "ništavim oglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti", pa u konkretnom slučaju pogrešna primjena članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene se ne može prihvatiti kao razlog ništavosti ožalbenog rješenja. 21. Odlučujući o apelantovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva u svrhu poništenja Rješenja broj 27/02-23-3148704 od 29. studenog 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. travnja 2007. godine tužbu odbio. 22. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud ističe da je povodom apelantovog zahtjeva Uprava donijela rješenje od 1. listopada 2004. godine, kojim je proglasila ništavim svoje rješenje od 8. travnja 2003. godine, na temelju članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. Povodom priziva korisnice stana, nastavlja dalje sud, Ministarstvo je donijelo pobijano rješenje koje taj sud smatra pravilnim i zakonitim, jer se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. travnja 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati razlogom za proglašavanje rješenja ništavim u smislu odredbe članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku. Naime, prema odredbama članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku, navodi Kantonalni sud, rješenje se moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati ispunjenjem tog uvjeta. Ovaj sud, na koncu, zaključuje da su pobijano i prvostupanjsko rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su tijela uprave vodila računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila odredbe materijalnog prava. Postupak određivanja nositelja stanarskog prava 23. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za određivanje nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. srpnja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05 2-23-5-241/01 od 1. listopada 2003. godine, usvojila zahtjev i apelanta odredila za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava Ane Bernard. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša navodi da je prigodom odlučivanja pripada li apelantu pravo na prijenos stanarskog prava, u smislu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana obiteljskog kućanstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i činjenicu da je apelant nakon smrti prijašnjeg nositelja stanarskog prava nastavio koristiti predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. U apelaciji i dopuni apelacije apelant navodi da je pobijanim odlukama tijela Uprave i redovitoga suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su pobijanim odlukama pogrešno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku, kao i Zakona o prestanku primjene, jer nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za proglašavanje rješenja kojim mu je dopušten povrat predmetnog stana u posjed ništavim. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se do okončanja postupka povodom apelacije zabranilo svako raspolaganje predmetnim stanom kako za njega ne bi nastala nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je povodom navoda iznesenih u apelaciji dao obrazloženje u pobijanoj presudi pri kojem ostaje u cijelosti, te smatra da nije došlo do povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 26. U odgovoru na apelaciju korisnica stana navodi da je Kantonalni sud ocijenio sve apelantove tužbene navode i dao valjane razloge zašto tužbeni zahtjev nije utemeljen. Također, korisnica stana ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode iz tužbe koje je Kantonalni sud ocijenio u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 27. U svojem odgovoru na apelaciju Uprava se nije eksplicitno izjasnila o povredi prava koje je apelant iznio, već je dala kronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja postupka, kako je to Ustavni sud već izložio. 28. Vlasnica stana u svojem odgovoru na apelaciju navodi kronološki prikaz postupka pred tijelom Uprave, te napominje da nikada nije primila pobijanu presudu Kantonalnog suda. Također, vlasnica stana navodi "indikativnu činjenicu" da je Kantonalni sud apelantovu tužbu iz 2004. godine dostavio na izjašnjenje tek 12. aprila 2007. godine, tj. nakon što je 10. travnja 2007. godine odlučio o istoj tužbi. Na koncu, vlasnica stana ističe da predmetni stan nije u fazi otkupa, niti će vršiti dalju prodaju stanova obzirom da su koncem 2001. godine privatizirani. V. Relevantni propisi 29.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) "Članak 1. Š...ĆPrimjena Zakona o napuštenim stanovima ('Službeni list RBiH' br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) Š...Ćprestaje danom stupanja na snagu ovog zakonaŠ...Ć Š...ĆOd dana stupanja na snagu ovog zakona, tijela vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa poduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenimŠ...Ć Š...ĆNadležno tijelo iz stavka 2. ovog članka rješava o pravima nositelja stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenimŠ...Ć Članak 3. st. 1. i 2. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Članak 8. stavak 3. Priziv ne zadržava ovrhu rješenja. Članak 18.b Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. travnja 1998. godine. Sve konačne sudbene odluke kojima se nalaže povrat u posjed stana nositelju stanarskog prava izvršava sud. Započeti sudbeni postupci za povrat stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose tijelu uprave nadležnom za stambene poslove." 30.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Republike BiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) "Članak 6. stavak 1. Š...ĆKorisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanujuŠ...Ć" 31.Zakon o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) "Članak 206. Š...Ć (5) Kada je propisano da priziv ne odgađa ovrhu rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu. Članak 232. (1) Ako prvostupanjsko tijelo koje je donijelo rješenje nađe da je priziv opravdan, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se prizivom pobija. Članak 264. Ništavim se proglašava rješenje Š...Ć (5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Članak 267. (2) Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno: Š...Ć (3) dostavom stranci, ako priziv ne odgađa ovrhu." VI. Dopustivost 32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-678/04 od 10. travnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 8. svibnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant pobija navedene odluke tijela Uprave i redovitoga suda tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 37. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. …" 38. Povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelant vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene i Zakona o upravnom postupku. Proizvoljnu i pogrešnu primjenu Zakona o upravnom postupku apelant vidi u tomu što nije ispunjen niti jedan zakonski uvjet za proglašavanje Rješenja Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu, članu obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana u posjed, ništavim. 39. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste dapostoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju apelant je, kao član obiteljskog kućanstva, vodio upravni postupak i upravni spor za povrat stana u posjed. Utvrđivanje ima li netko pravo na povratak u stan ulazi u okvir"građanskih prava i obveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv u ovom slučaju. 40. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 39/01od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluku brojU 29/02od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)"protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li primjena zakona od tijela Uprave i redovitoga suda bila proizvoljna ili ne. 41. Zadaća Ustavnog suda jeste utvrditi jesu li tijela Uprave i redoviti sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene. U tome smislu, Ustavni sud konstatira da je Uprava, rješavajući apelantov zahtjev od 19. svibnja 1998. godine za povrat predmetnog stana u posjed, Zaključkom broj 23/6-372-P-697/98 od 15. srpnja 1998. godine zahtjev odbacila zbog nenadležnosti upravnog tijela. Ustavni sud primjećuje da je upravno tijelo u tijeku postupka utvrdilo da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima, te da je, u smislu članka 65. stavak 3. Zakona o upravnom postupku, donijelo zaključak o nenadležnosti tog tijela da rješava zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant prema tada važećim propisima, a nakon što se tijelo Uprave proglasilo nenadležnim za povrat stana u posjed, podnio tužbu 9. rujna 1998. godine Općinskom sudu protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi predaje stana u posjed. Nakon što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene od 5. srpnja 1999. godine dodan novi članak 18.b, prema kojem se "odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim Š...Ć, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. travnja 1998. godine",apelant je podnio novi zahtjev za povrat stana u posjed 29. rujna 1999. godine koji je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. Također, Ustavni sud konstatira da je, postupajući povodom apelantove tužbe radi predaje stana u posjed, Općinski sud Rješenjem broj P-2011/98 od 3. prosinca 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka. 42. Nakon toga, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine Uprava ponovno odlučuje o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, i to tako što utvrđuje da apelantu, kao članu obiteljskog kućanstva umrle Ane Bernard kao nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na povrat predmetnog stana, te utvrđuje prestanak uporabe stana privremenoj korisnici i obvezuje je da stan napusti u roku od 15 dana. Apelant je 26. ožujka 2003. godine podnio prijedlog za dozvolu ovrhe i iseljenje privremene korisnice iz predmetnog stana, prema kojem Uprava nije postupila iako je, prema odredbi članka 267. Zakona o upravnom postupku, imala tu mogućnost. Naime, navedenim člankom je propisano da rješenje postaje izvršno dostavom stranci ako priziv ne odgađa ovrhu. To će biti u slučaju kada je zakonom izričito propisano da uloženi priziv nema suspenzivno djelovanje, u slučaju ako bi, zbog odgađanja ovrhe prvostupanjskog rješenja, bila nanesena šteta nekoj stranci u istoj upravnoj stvari koja se ne bi mogla popraviti, te u slučaju kada je to propisano zakonom. U konkretnom slučaju upravo je člankom 8. stavak 3. Zakona o prestanku primjene propisano da priziv ne zadržava ovrhu rješenja a što je i navedeno u dispozitivu rješenja od 17. ožujka 2003. godine, kako je propisano člankom 206. stavak 5. Zakona o upravnom postupku. 43. Odlučujući o prizivu koji je na navedeno rješenje uložila korisnica stana, Uprava na temelju članka 232. Zakona o upravnom postupku ne dostavlja priziv nadležnom drugostupanjskom tijelu, već donosi rješenje od 8. travnja 2003. godine kojim priziv usvaja i rješenje od 17. ožujka 2003. godine poništava u cijelosti sa obrazloženjem da je isto tijelo donijelo zaključak od 15. srpnja 1998. godine, koji je pravomoćan i kojim je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen zbog nenadležnosti, te zbog činjenice da se pred Općinskim sudom pod brojem P-2011/98 vodi spor povodom apelantove tužbe podnesene protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ovakvo odlučenje Uprava obrazlaže i činjenicom da je, prema članku 18.b stavak 2. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da se započeti sudbeni postupci za povrat stana u posjed nastavljaju i da konačne sudbene odluke kojima se nalaže povrat stana u posjed nositelju stanarskog prava izvršava sud. 44. Prije svega, Ustavni sud smatra da uvjeti iz odredbe članka 232. Zakona o upravnom postupku, kada prvostupanjsko tijelo može samo odlučivati o prizivu na svoje rješenje, nisu bili ispunjeni. Naime, za drugačije rješavanje upravne stvari, u smislu ovog članka, povodom priziva na prvostupanjsko rješenje bitno je da nije potrebito provoditi novi ispitni postupak da bi se uvažili zahtjevi žalitelja i upravna stvar riješila drugačije. Bitan uvjet za donošenje novog prvostupanjskog rješenja povodom priziva stranke jeste i to da se novim rješenjem ne dira u prava i pravne interese neke druge strane, jer bi to uvjetovalo vođenje novog ispitnog postupka, što je protivno odredbama ovog članka. U konkretnom slučaju se radi o višestranačkoj upravnoj stvari i novom arbitrarnom odlukom od 8. travnja 2003. godine Uprava je dirala u prava koja su priznata apelantu prvobitnim rješenjem od 17. ožujka 2003. godine. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da Uprava u konkretnom slučaju svoje rješenje od 8. travnja 2003. godine, kojim poništava rješenje od 17. ožujka 2003. godine, obrazlaže činjenicom da je to tijelo već donijelo zaključak od 15. srpnja 1998. godine kojim je apelantov zahtjev za povrat stana u posjed odbačen zbog nenadležnosti tog tijela za postupanje a da je člankom 18.b stavak 2. Zakona o prestanku primjene propisano da se započeti sudbeni postupak za povrat stana u posjed nastavlja i da konačne sudbene odluke izvršava sud. Međutim, sve i da su bili ispunjeni zakonski uvjeti da Uprava, odlučujući o prizivu, donese novu prvostupanjsku odluku, Ustavni sud smatra navedeno stajalište pogrešnim i proizvoljnim. Naime, nakon što je Uprava donijela zaključak o nenadležnosti i na taj način pravomoćno okončala postupanje povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, apelant je podnio tužbu sudu radi iseljenja i predaje stana u posjed ali nakon izmjene Zakona o prestanku primjene, apelant je ponovno, 29. rujna 1999. godine, podnio Upravi novi zahtjev za povrat stana u posjed i predložio prekid postupka pred Općinskim sudom, što je sud i usvojio, i pravomoćnim Rješenjem broj P-2011/98 od 3. prosinca 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka. Dakle, u trenutku kada je Uprava donijela rješenje od 8. travnja 2003. godine, kojim je poništila svoje rješenje od 17. ožujka 2003. godine, postupak na sudu je bio prekinut a ta činjenica je bila poznata Upravi, te se nije mogla pozvati na odredbe članka 18.b stavak 2. Zakona o prestanku primjene. Ovo tim prije što je, kako je već navedeno, apelant podnio novi zahtjev za povrat stana u posjed, te je Uprava eventualno mogla samo na temelju čl. 6, 7. i 7.a Zakona o prestanku primjene razmatrati utemeljenost novog apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava tijela Uprave došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je rješenjem Uprave od 17. ožujka 2003. godine ponovno odlučeno o njegovom zahtjevu za povrat stana u posjed i nakon što je utvrđeno da mu pripada pravo na povrat predmetnog stana, podneskom od 4. prosinca 2003. godine predložio Općinskom sudu da donese presudu na temelju odricanja, jer više nije imao pravni interes nastaviti parnični postupak radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ustavni sud smatra da se apelant potpuno opravdano pouzdao u rješenje kojim mu je omogućen povrat u predmetni stan, pa nije imao nijedan razlog za dvojbu da takvo rješenje neće biti izvršeno i da bi naknadno moglo biti poništeno, i to rješenjem istog prvostupanjskog tijela. Dakle, očigledno je da apelant do 4. prosinca 2003. godine nije ni znao, niti je bio obaviješten da je u međuvremenu, 8. travnja 2003. godine, Uprava poništila rješenje kojim se njemu utvrđuje pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelant je 15. ožujka 2004. godine podnio prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim. Povodom navedenog prijedloga Uprava je ponovno, kao prvostupanjsko tijelo, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. listopada 2004. godine, na temelju članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku, Rješenje tog tijela broj 23/6-372-P-697/98 od 8. travnja 2004. godine proglasila ništavim sa obrazloženjem da je uvidom u potvrdu Općinskog suda utvrđeno da je postupak u pravnoj stvari apelanta protiv korisnice stana i vlasnice stana radi iseljenja prekinut 3. prosinca 2001. godine, te da je pogrešno primijenjena odredba članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, zapaža da, nakon izvršenog uvida u predmetni spis Uprave, nije mogao ustanoviti kada je i je li apelant primio rješenje od 8. travnja 2003. godine, jer se u spisu ne nalaze dostavnice o uručenju apelantu i ostalim sudionicima u postupku rješenja od 8. travnja 2003. godine, pa se samim tim nije moglo ustanoviti i je li se prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim od 15. ožujka 2004. godine morao smatrati prizivom i dostaviti na razmatranje nadležnom drugostupanjskom tijelu. 46. Odlučujući o prizivu korisnice stana protiv rješenja Uprave od 1. listopada 2004. godine, Ministarstvo je rješenjem od 29. studenog 2004. godine poništilo rješenje od 1. listopada 2004. godine i odbilo prijedlog da se rješenje od 8. travnja 2003. godine proglasi ništavim a odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. travnja 2007. godine tužbu odbio u cijelosti, prihvaćajući stajalište Ministarstva da se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. travnja 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati razlogom za proglašavanje rješenja ništavim u smislu članka 264. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnom postupku, jer se, prema navedenom članku, rješenje moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena članka 18. stavak 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati ispunjenjem tog uvjeta. 47. Dakle, nakon što je Ministarstvo donijelo rješenje od 29. studenog 2004. godine i Kantonalni sud presudu od 10. travnja 2007. godine, na snazi je ostalo rješenje Uprave od 8. travnja 2003. godine, pa obzirom da je Ustavni sud u ovoj odluci dao detaljno obrazloženje glede proizvoljne i pogrešne primjene prava prigodom donošenja odluke od 8. travnja 2003. godine, proizlazi da su i odluke povodom uloženoga priziva korisnice stana i apelantove tužbe proizvoljne i pogrešne zbog istih razloga kao i prvostupanjska odluka. Na koncu, Ustavni sud mora primijetiti i vrlo značajnu činjenicu kojoj se tijekom upravnog i sudbenog postupka nije pridavao značaj, a to je da je apelant pred Upravom vodio postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o uporabi predmetnog stana i pravomoćnim Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-246/00 od 7. srpnja 2003. godine usvojen je njegov zahtjev, te je određen za nositelja stanarskog prava nakon smrti Ane Bernard, prijašnje nositeljice stanarskog prava. Dakle, isto tijelo Uprave proglasilo je apelanta nositeljem stanarskog prava, ali mu ne dopušta i povratak u predmetni stan, i to na temelju arbitrarne primjene zakona. Ustavni sud zaključuje da je i pobijanim odlukama tijela Uprave i presudom Kantonalnog suda povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu. 48.In conclusio, Ustavni sud će, sukladno odredbi članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ispitati je li postupak koji je okončan Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. ožujka 2003. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije, odnosno je li Uprava u postupku donošenja ove odluke zadovoljila standarde propisane u članku 6. Europske konvencije. U tome smislu Ustavni sud konstatira da je Uprava, prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed, donijela navedeno rješenje nakon što je pribavila i ocijenila veliki broj dokaza, te da je, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, donijela odluku kojom je potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, kao članu obiteljskog kućanstva, pripada pravo na povrat stana u posjed. Navedeno rješenje Uprava je donijela na temelju članka 3. Zakona o prestanku primjene prema kojem nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedenu odluku Ustavni sud smatra pravilnom i na zakonu utemeljenom, jer jeratiodonošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio povratak na stanje koje je bilo 30. travnja 1991. godine glede stečenih stanarskih prava. Prema tomu, apsolutno je opravdana primjena članka 3. citiranog zakona u situaciji kada osoba koja je bila član obiteljskog kućanstva osobe koja je imala konstituirano stanarsko pravo 30. travnja 1991. godine traži povrat svojeg stana u posjed. Takva situacija je predviđena i već spomenutim člankom 18.b stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji propisuje da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim ukoliko je nositelj stanarskog prava ili član obiteljskog kućanstva odnosni stan napustio prije 4. travnja 1998. godine. Obrazlažući svoje rješenje Uprava je dala odgovor kako glede utemeljenosti zahtjeva za povrat stana, tako i glede prava privremene korisnice, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenila materijalno pravo za koje je dala detaljno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvaća i Ustavni sud. 49. Ustavni sud zaključuje da ostaje na snazi Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-679/98 od 17. ožujka 2003. godine. Pravo na poštivanje doma 50. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi, Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). 52. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li upitni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant pobija "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Europski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, br. 30, stavak 49). 53. Prema sudbenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46.f, iKroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). 54. Kad je riječ o pitanju može li se predmetni stan smatrati apelantovim "domom", nepobitno je da je apelantu rješenjem prvostupanjskog tijela priznato svojstvo člana obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava u relevantnom razdoblju, te da mu je zbog te činjenice priznato pravo na povrat stana, pa, dakle, i uvođenje u posjed. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je apelant bio prijavljen na adresi upitnog stana od 2. studenog 1979. godine, da je na toj adresi bio i prigodom bodovanja stana 3. listopada 1987. godine, da je upisan u opći birački popis iz 1992. godine, te da je 30. travnja 1991. godine bio član obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava i da je predmetni stan napustio usljed ratnih zbivanja, nakon 30. travnja 1991. godine. Prema mišljenju Uprave, koje je dano u obrazloženju rješenja od 17. ožujka 2003. godine, to tijelo je utvrdilo stanarsko pravo i utvrdilo pravo na povrat u smislu članka 3. Zakona o prestanku primjene i suglasno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, uzimajući kao polaznu točku za rješenje ove upravne stvari ocijenjeno faktičko stanje zatečeno 30. travnja 1991. godine, prema kojem je utvrđeno da je apelant živio u zajedničkom kućanstvu sa nositeljicom stanarskog prava koja je umrla 30. siječnja 1992. godine, a da je apelant stan napustio usljed ratnih zbivanja i da to ne može utjecati na apelantovo pravo u odnosu na predmetni stan prema odredbi članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Također, Ustavni sud ponavlja da je Uprava pravomoćnim Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. ožujka 2003. godine odredila apelanta za nositelja stanarskog prava nakon smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu upravo zato što je utvrđeno da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana obiteljskog kućanstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i na temelju činjenice da je stan korišten nakon smrti nositeljice stanarskog prava. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da upitni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 55. Dalje, Ustavni sud mora ustanoviti predstavljaju li pobijane odluke tijela Uprave i redovitoga suda miješanje u apelantovo pravo na dom. Imajući u vidu da je pobijanim odlukama apelantu uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana, Ustavni sud smatra da pobijane odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom iz članka 8. Europske konvencije. 56. Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u apelantov dom opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije. U tome smislu, Ustavni sud je prethodno naveo da su u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene, te Ustavni sud konstatira da miješanje u apelantov dom nije bilo utemeljeno na zakonu, zato što je Uprava pogrešno i proizvoljno, arbitrarnom odlukom od 8. travnja 2004. godine, poništila svoje rješenje od 17. ožujka 2003. godine kojim je apelantu utvrdila pravo na povrat stana u posjed. 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 58. U okviru zaključka glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebice razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud i tijela Uprave proizvoljnom i pogrešnom primjenom pozitivnopravnih odredaba povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 60. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Obzirom na odluku o meritumu Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebice razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 62. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1634/07, rješavajući apelacijuZlatana Samide, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlatana Samide. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine, Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine, Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. Ostaje na snazi Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine. Nalaže se Upravi za stambene poslove Kantona Sarajevo da omogući da se izvrši Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine i da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zlatan Samida (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine i Rješewa Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. Apelant je 19. juna 2007. godine dostavio dopunu apelacije i predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kom će sopstvenici stana, Privrednoj banci Sarajevo, da zabrani svako raspolaganje predmetnim stanom do okončawa postupka pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, učesnika u postupku Ministarstva, Uprave i Mexide Pitić (u daqnjem tekstu: korisnica stana) zatraženo je 11. jula 2007. godine, a od Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daqnjem tekstu: sopstvenica stana) 5. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Uprave je zatraženo i da dostavi na uvid spis broj 23/6-372-P-697/98. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2007. godine, korisnica stana 26. jula 2007. godine i 14. septembra 2007. godine, Uprava 31. jula 2007. godine i traženi spis na uvid i vlasnica stana 18. septembra 2007. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, korisnice stana i Uprave dostavljeni su apelantu 19. septembra 2007. godine, a odgovor vlasnice stana 21. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Postupak vraćawa stana u posjed 6. Apelant je 15. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Xemala Bijedića broj 86 (u daqnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio kao član porodičnog domaćinstva nositeqke stanarskog prava Ane Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine. 7. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je donijela Zakqučak broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine kojim odbacuje apelantov zahtjev zbog nenadležnosti. U obrazloženju ovog zakqučka Uprava navodi da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima. 8. Apelant je 10. septembra 1998. godine tužbom podnesenom tadašnjem Općinskom suduIISarajevo pokrenuo postupak protiv Mexide Pitić (u daqnjem tekstu: korisnica stana) i Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daqnjem tekstu: sopstvenica stana) radi iseljewa i poništewa rješewa o dodjeli stana. 9. Apelant je 29. septembra 1999. godine Upravi podnio novi zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Zahtjev je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. 10. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 3. decembra 2001. godine, sud je Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do okončawa upravnog postupka koji se vodio pred Upravom povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Stranke u postupku pred sudomnisu tražile pismeni otpravak rješewa, te su se odrekle prava na žalbu, pa je rješenje postalo pravosnažno danom donošewa. 11. Odlučujući ponovo o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine potvrdila da je Ana Bernard bila nositeqka stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeqke stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedenim rješenjem utvrđeno je da Mexida Pitić koristi predmetni stan bez pravnog osnova, te se utvrđuje prestanak bespravnog korišćewa predmetnog stana i dužnost da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješewa. Bespravna korisnica nema pravo na alternativni smještaj, a žalba ne odlaže izvršenje rješewa. 12. U obrazloženju Rješewa Uprava navodi da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je na predmetnom stanu nositeqka stanarskog prava bila Ana Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine. Takođe je navedeno da je apelant na predmetnom stanu bio prijavljen neprekidno od 2. novembra 1979. godine, da je upisan u opšti birački spisak iz 1992. godine na adresi predmetnog stana, da je bio prijavljen na predmetnom stanu i nakon smrti nositeqke stanarskog prava, da je evidentiran kao član porodičnog domaćinstva prilikom bodovawa stana 3. oktobra 1987. godine, te da ne posjeduje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 stanarsko pravio ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JKSP "Sarajevostan". Procjenjujući sprovedene dokaze, Uprava je potvrdila stanarsko pravo Ani Bernard i utvrdila apelantovo pravo na vraćanje stana u posjed, u smislu člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i saglasno AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 13. Apelant je 26. marta 2003. godine podnio predlog Upravi da dozvoli izvršenje i da, na osnovu Rješewa broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, donese zakqučak kojim će naložiti da se korisnica stana iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu. 14. Odlučujući o žalbama koje su na Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine izjavile korisnica i sopstvenica stana, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine žalbu korisnice stana usvojila i Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine poništila u cijelosti. U obrazloženju Rješewa Uprava ističe da je, u smislu člana 232 Zakona o upravnom postupku, utvrdila da je žalba opravdana, jer je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je taj organ 15. jula 1998. godine donio pravosnažan Zakqučak broj 23/6-372-P-697/98 kojim je apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Članom 18b stav 2 Zakona o prestanku primjene, navodi dalje Uprava, utvrđeno je da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nositeqki stanarskog prava izvršava sud. 15. U međuvremenu, nakon što je dobio Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim mu se predmetni stan vraća u posjed, apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Općinski sud) pismenim podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio da donese presudu na osnovu odricawa s obzirom na to da više nema pravni interes, jer je svoja prava za vraćanje stana i prenos stanarskog prava ostvario kod Uprave. Općinski sud je Presudom na osnovu odricawa broj P-2011/98 B od 16. januara 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. 16. Apelant je 15. marta 2004. godine Upravi podnio predlog za proglašavanje ništavim Rješewa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, kojim je uvažena žalba korisnice stana i poništeno Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine. 17. Apelant je 7. maja 2004. godine podnio Ministarstvu žalbu zbog nedonošewa rješewa u roku od 30 dana po njegovom predlogu od 15. marta 2004. godine. 18. Apelant je tužbom od 12. avgusta 2004. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva zbog nedonošewa rješewa-"ćutawa administracije". 19. Odlučujući o apelantovom predlogu od 15. marta 2004. godine, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine proglasila ništavim Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. U obrazloženju Rješewa Uprava ističe da je uvidom u potvrdu Općinskog suda broj P-2011/98 od 8. aprila 2003. godine utvrđeno da je na glavnoj raspravi, održanoj 3. decembra 2001. godine, postupak u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv tuženih korisnice i sopstvenice stana radi iseljewa prekinut do okončawa upravnog postupka, te zakqučuje da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene. 20. Odlučujući o žalbi korisnice stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3148/04 od 29. novembra 2004. godine poništilo Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine u cijelosti i odbilo predlog da Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim. U obrazloženju Rješewa Ministarstvo ističe da je Uprava, postupajući po apelantovom predlogu da se proglasi ništavim Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, donijela Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine i proglasila svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine ništavim na osnovu člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene. Međutim, ističe dalje Ministarstvo, članom 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku propisano je da se "ništavim oglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti", pa u konkretnom slučaju pogrešna primjena člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene ne može da se prihvati kao razlog ništavosti ožalbenog rješewa. 21. Odlučujući o apelantovoj tužbi kom je pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva radi poništewa Rješewa broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio. 22. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud ističe da je povodom apelantovog zahtjeva Uprava donijela rješenje od 1. oktobra 2004. godine, kojim je proglasila ništavim svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, na osnovu člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene. Povodom žalbe korisnice stana, nastavlja dalje sud, Ministarstvo je donijelo osporeno rješenje koje taj sud smatra pravilnim i zakonitim, jer se razlog zbog kog je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može da smatra kao razlog za proglašavanje rješewa ništavim u smislu odredbe člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku. Naime, shodno odredbama člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku, navodi Kantonalni sud, rješenje je moglo da se proglasi ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene ne može da smatra kao ispunjenje tog uslova. Ovaj sud, na kraju, zakqučuje da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe materijalnog prava. Postupak određivawa nosioca stanarskog prava 23. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređewa i okoliša broj UPII/05 2-23-5-241/01 od 1. oktobra 2003. godine, usvojila zahtjev i apelanta odredila za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti prijašnje nositeqke stanarskog pravaAne Bernard. U obrazloženju Rješewa Ministarstvo prostornog uređewa i okoliša navodi da je prilikom odlučivawa da li apelantu pripada pravo na prenos stanarskog prava, u smislu čl. 21 i 22 Zakona o stambenim odnosima, prvostepeni organ pravilno utvrdio da je postojala ekonomska zajednica života i stanovawa nositeqke stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življewa prije smrti prijašnje nositeqke stanarskog prava, kao i činjenicu da je apelant nakon smrti prijašnjeg nosioca stanarskog prava nastavio da koristi predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. U apelaciji i dopuni apelacije apelant navodi da je osporenim odlukama organa Uprave i redovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama pogrešno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku, kao i Zakona o prestanku primjene, jer nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za proglašavanje rješewa kojim mu je dozvoljeno vraćanje predmetnog stana u posjed ništavim. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kom bi se do okončawa postupka povodom apelacije zabranilo svako raspolaganje predmetnim stanom kako za njega ne bi nastala nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je povodom navoda iznesenih u apelaciji dao obrazloženje u osporenoj presudi pri kom ostaje u cijelosti, te smatra da nije došlo do povrede prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. U odgovoru na apelaciju korisnica stana navodi da je Kantonalni sud ocijenio sve apelantove tužbene navode i dao valjane razloge zašto tužbeni zahtjev nije osnovan. Takođe, korisnica stana ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode iz tužbe koje je Kantonalni sud ocijenio u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 27. U svom odgovoru na apelaciju Uprava se nije eksplicitno izjasnila o povredi prava koje je apelant iznio, već je dala hronološki prikaz činjeničnog stawa i trajawa postupka, kako je to Ustavni sud već izložio. 28. Sopstvenica stana u svom odgovoru na apelaciju navodi hronološki prikaz postupka pred organom Uprave, te napominje da nikada nije primila osporenu presudu Kantonalnog suda. Takođe, sopstvenica stana navodi "indikativnu činjenicu" da je Kantonalni sud apelantovu tužbu iz 2004. godine dostavio na izjašnjenje tek 12. aprila 2007. godine, tj. nakon što je 10. aprila 2007. godine odlučio o istoj tužbi. Na kraju, sopstvenica stana ističe da predmetni stan nije u fazi otkupa, niti će vršiti daqu prodaju stanova s obzirom na to da su krajem 2001. godine privatizovani. V. Relevantni propisi 29.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) "Član 1 Š...ĆPrimjena Zakona o napuštenim stanovima ('Službeni list RBiH' br. 6/92,8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95)Š...Ćprestaje danom stupawa na snagu ovog zakonaŠ...Ć Š...ĆOd dana stupawa na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa preduzimanjem novih radwi kojima se stanovi proglašavaju napuštenimŠ...Ć Š...ĆNadležni organ iz stava 2 ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenimŠ...Ć Član3st.1i2 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6 ZOSO (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove shodno članu 1 AneksaVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član8stav3 Žalba ne zadržava izvršenje rješewa. Član 18b. Odredbe ovog zakona odnose se ina stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1 ovog zakona, ukqučujući i oštećene stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršava sud. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove." 30.Zakon o stambenim odnosima("Službeni list Republike BiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) "Član 6 stav 1 Š...ĆKorisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanujuŠ...Ć" 31. Zakon o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) "Član 206 Š...Ć (5) Kada je propisano da žalba ne odlaže izvršenje rješewa, to mora da bude navedeno u dispozitivu. Član 232 (1) Ako prvostepeni organ koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana, a nije potrebno sprovoditi novi ispitni postupak može stvar da riješi drugačije i novim rješenjem zamijeni rješenje koje se žalbom osporava. Član 264 Ništavim se proglašava rješenje Š...Ć (5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđenakao razlog ništavosti. Član 267 (2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno: Š...Ć (3) dostavljanjem stranci, ako žalba ne odlaže izvršenje." VI. Dopustivost 32. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i redovnog suda tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 37. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š…Ć" 38. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelant vidi u proizvoqnoj i pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene i Zakona o upravnom postupku. Proizvoqnu i pogrešnu primjenu Zakona o upravnom postupku apelant vidi u tome što nije ispunjen niti jedan zakonski uslov za proglašavanje Rješewa Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeqke stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed, ništavim. 39. Prije nego što počne da ispituje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropskekonvencije. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste dapostoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelant je, kao član porodičnog domaćinstva, vodio upravni postupak i upravni spor za vraćanje stana u posjed. Utvrđivanje da li neko ima pravo na povratak u stan ulazi u okvir"građanskih prava i obaveza". Zato, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom slučaju. 40. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, uopšteno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 39/01od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluku brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne dejstvuju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi, bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)"protiv Federacije BiH, predmet brojCH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od organa Uprave i redovnog suda bila proizvoqna ili ne. 41. Zadatak Ustavnog suda jeste da utvrdi da li su organi Uprave i redovan sud proizvoqno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Uprava, rješavajući apelantov zahtjev od 19. maja 1998. godine za vraćanje predmetnog stana u posjed, Zakqučkom broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine zahtjev odbacila zbog nenadležnosti upravnog organa. Ustavni sud primjećuje da je upravni organ u toku postupka utvrdio da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima, te da je, u smislu člana 65 stav 3 Zakona o upravnom postupku, donio zakqučak o nenadležnosti tog organa da rješava zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno tada važećim propisima, a nakon što se organ uprave proglasio nenadležnim za vraćanje stana u posjed, podnio tužbu 9. septembra 1998. godine Općinskom sudu protiv sopstvenice stana i privremene korisnice radi predaje stana u posjed. Nakon što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene od 5. jula 1999. godine dodat novi član 18b, prema kom se "odredbe ovog zakona odnose i na stanove kojinisu proglašeni napuštenim Š...Ć, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine",apelant je podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed 29. septembra 1999. godine koji je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je, postupajući povodom apelantove tužbe radi predaje stana u posjed, Općinski sud Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončawa upravnog postupka. 42. Nakon toga, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine Uprava ponovo odlučuje o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, i to tako što utvrđuje da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva umrle Ane Bernard kao nositeqke stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, te utvrđuje prestanak korišćewa stana privremenoj korisnici i obavezuje je da stan napusti u roku od 15 dana. Apelant je 26. marta 2003. godine podnio predlog za dozvolu izvršewa i iseljenje privremene korisnice iz predmetnog stana, shodno kom Uprava nije postupila iako je, prema odredbi člana 267 Zakona o upravnom postupku, imala tu mogućnost. Naime, navedenim članom je propisano da rješenje postaje izvršno dostavljanjem stranci ako žalba ne odlaže izvršenje. To će biti u slučaju kada je zakonom izričito propisano da izjavljena žalba nema suspenzivno dejstvo, u slučaju ako bi, zbog odlagawa izvršewa prvostepenog rješewa, bila nanesena šteta nekoj stranci u istoj upravnoj stvari koja ne bi mogla da se popravi, te u slučaju kada je to propisano zakonom. U konkretnom slučaju upravo je članom 8 stav 3 Zakona o prestanku primjene propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješewa a što je i navedeno u dispozitivu rješewa od 17. marta 2003. godine, kako je propisano članom 206 stav 5 Zakona o upravnom postupku. 43. Odlučujući o žalbi koju je na navedeno rješenje izjavila korisnica stana, Uprava na osnovu člana 232 Zakona o upravnom postupku ne dostavlja žalbu nadležnom drugostepenom organu, već donosi rješenje od 8. aprila 2003. godine kojim žalbu usvaja i rješenje od 17. marta 2003. godine poništava u cijelosti sa obrazloženjem da je isti organ donio zakqučak od 15. jula 1998. godine, koji je pravosnažan i kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana odbačen zbog nenadležnosti, te zbog činjenice da se pred Općinskim sudom pod brojem P-2011/98 vodi spor povodom apelantove tužbe podnesene protiv sopstvenicestana i privremene korisnice radi iseljewa i poništewa rješewa o dodjeli stana. Ovakvo odlučenje Uprava obrazlaže i činjenicom da je, shodno članu 18b stav 2 Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da se započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava izvršava sud. 44. Prije svega, Ustavni sud smatra da uslovi iz odredbe člana 232 Zakona o upravnom postupku, kada prvostepeni organ može sâm da odlučuje o žalbi na svoje rješenje, nisu bili ispunjeni. Naime, za drugačije rješavanje upravne stvari, u smislu ovog člana, povodom žalbe na prvostepeno rješenje bitno je da nije potrebno sprovoditi novi ispitni postupak da bi se uvažili zahtjevi žalilaca i upravna stvar riješila drugačije. Bitan uslov za donošenje novog prvostepenog rješewa povodom žalbe stranke jeste i to da se novim rješenjem ne dira u prava i pravne interese neke druge strane, jer bi to uslovilo vođenje novog ispitnog postupka, što je suprotno odredbama ovog člana. U konkretnom slučaju se radi o višestranačkoj upravnoj stvari i novom arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2003. godine Uprava je dirala u prava koja su priznata apelantu prvobitnim rješenjem od 17. marta 2003. godine. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da Uprava u konkretnom slučaju svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim poništava rješenje od 17. marta 2003. godine, obrazlaže činjenicom da je taj organ već donio zakqučak od 15. jula 1998. godine kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbačen zbog nenadležnosti tog organa za postupanje a da je članom 18b stav 2 Zakona o prestanku primjene propisano da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke izvršava sud. Međutim, sve i da su bili ispunjeni zakonski uslovi da Uprava, odlučujući o žalbi, donese novu prvostepenu odluku, Ustavni sud smatra navedeno stanovište pogrešnim i proizvoqnim. Naime, nakon što je Uprava donijela zakqučak o nenadležnosti i na taj način pravosnažno okončala postupanje povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, apelant je podnio tužbu sudu radi iseljewa i predaje stana u posjed ali nakon izmjene Zakona o prestanku primjene, apelant je ponovo, 29. septembra 1999. godine, podnio Upravi novi zahtjev za vraćanje stana u posjed i predložio prekid postupka pred Općinskim sudom, što je sud i usvojio, i pravosnažnim Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončawa upravnog postupka. Dakle, u momentu kada je Uprava donijela rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim je poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine, postupak na sudu je bio prekinut a ta činjenica je bila poznata Upravi, te nije mogla da se pozove na odredbe člana 18b stav 2 Zakona o prestanku primjene. Ovo tim prije što je, kako je već navedeno, apelant podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed, te je Uprava eventualno mogla samo na osnovu čl. 6, 7 i 7a Zakona o prestanku primjene da razmatra osnovanost novog apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je proizvoqnom i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava organa Uprave došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je rješenjem Uprave od 17. marta 2003. godine ponovo odlučeno o njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed i nakon što je utvrđeno da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio Općinskom sudu da donese presudu na osnovu odricawa, jer više nije imao pravni interes da nastavi parnički postupak radi iseljewa i poništewa rješewa o dodjeli stana. Ustavni sud smatra da se apelant potpuno opravdano pouzdao u rješenje kojim mu je omogućeno vraćanje u predmetni stan, pa nije imao nijedan razlog za sumnju da takvo rješenje neće biti izvršeno i da bi naknadno moglo da bude poništeno, i to rješenjem istog prvostepenog organa. Dakle, očigledno je da apelant do 4. decembra 2003. godine nije ni znao, niti je bio obaviješten da je u međuvremenu, 8. aprila 2003. godine, Uprava poništila rješenje kojim se njemu utvrđuje pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješewa apelant je 15. marta 2004. godine podnio predlog za proglašavanje rješewa ništavim. Povodom navedenog predloga Uprava je ponovo, kao prvostepeni organ, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine, na osnovu člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku, Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2004. godine proglasila ništavim sa obrazloženjem da je uvidom u potvrdu Općinskog suda utvrđeno da je postupak u pravnoj stvari apelanta protiv korisnice stana i sopstvenice stana radiiseljewa prekinut 3. decembra 2001. godine, te da je pogrešno primijenjena odredba člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, takođe, zapaža da, nakon izvršenog uvida u predmetni spis Uprave, nije mogao da ustanovi kada je i da li je apelant primio rješenje od 8. aprila 2003. godine, jer se u spisu ne nalaze dostavnice o uručenju apelantu i ostalim učesnicima u postupku rješewa od 8. aprila 2003. godine, pa se samim tim nije moglo da ustanovi i da li se predlog za proglašavanje rješewa ništavim od 15. marta 2004. godine morao da smatra žalbom i dostavi na razmatranje nadležnom drugostepenom organu. 46. Odlučujući o žalbi korisnice stana protiv rješewa Uprave od 1. oktobra 2004. godine, Ministarstvo je rješenjem od 29. novembra 2004. godine poništilo rješenje od 1. oktobra 2004. godine i odbilo predlog da se rješenje od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim a odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješewa Ministarstva. Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio u cijelosti, prihvatajući stanovište Ministarstva da se razlog zbog kog je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može da smatra kao razlog za proglašavanje rješewa ništavim u smislu člana 264 stav 1 tačka 5 Zakona o upravnom postupku, jer se, shodno navedenom članu, rješenje moglo da proglasi ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekojzakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18 stav 2 Zakona o prestanku primjene ne može da smatra kao ispunjenje tog uslova. 47. Dakle, nakon što je Ministarstvo donijelo rješenje od 29. novembra 2004. godine i Kantonalni sud presudu od 10. aprila 2007. godine, na snazi je ostalo rješenje Uprave od 8. aprila 2003. godine, pa s obzirom na to da je Ustavni sud u ovoj odluci dao detaqno obrazloženje u pogledu proizvoqne i pogrešne primjene prava prilikom donošewa odluke od 8. aprila 2003. godine, proizilazi da su i odluke povodom izjavljene žalbe korisnice stana i apelantove tužbe proizvoqne i pogrešne zbog istih razloga kao i prvostepena odluka. Na kraju, Ustavni sud mora da primijeti i vrlo značajnu činjenicu kojoj se tokom upravnog i sudskog postupka nije pridavao značaj, a to je da je apelant pred Upravom vodio postupak za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana i pravosnažnim Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine usvojen je njegov zahtjev, te je određen za nosioca stanarskog prava nakon smrti Ane Bernard, prijašnje nositeqke stanarskog prava. Dakle, isti organ Uprave proglasio je apelanta nosiocem stanarskog prava, ali mu ne dozvoljava i povratak u predmetni stan, i to na osnovu arbitrarne primjene zakona. Ustavni sud zakqučuje da je i osporenim odlukama organa Uprave i presudom Kantonalnog suda povrijeđen članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije na apelantovu štetu. 48.In conclusio, Ustavni sud će, u skladu sa odredbom člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ispitati da li je postupak koji je okončan Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije, odnosnoda li je Uprava u postupku donošewa ove odluke zadovoqila standarde propisane u članu 6 Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud konstatuje da je Uprava, prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, donijela navedeno rješenje nakon što je pribavila i ocijenila veliki broj dokaza, te da je, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, donijela odluku kom je potvrdila da je Ana Bernard bila nositeqka stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedeno rješenje Uprava je donijela na osnovu člana 3 Zakona o prestanku primjene shodno kom nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa AneksomVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedenu odluku Ustavni sud smatra pravilnom i na zakonu zasnovanom, jer jeratiodonošewa Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Shodno tome, apsolutno je opravdana primjena člana 3 citiranog zakona u situaciji kada lice koje je bilo član porodičnog domaćinstva lica koje je imalo konstituisano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine traži vraćanje svog stana u posjed. Takva situacija je predviđena i već pomenutim članom 18b stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji propisuje da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim ukoliko je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Obrazlažući svoje rješenje Uprava je dala odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za vraćanje stana, tako i u pogledu prava privremene korisnice, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenila materijalno pravo za koje je dala detaqno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvata i Ustavni sud. 49. Ustavni sud zakqučuje da ostaje na snazi Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-679/98 od 17. marta 2003. godine. Pravo na poštivanje doma 50. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštitapojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud za qudska prava,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 52. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za qudska prava,Sunday Timesprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 53. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi, Evropski sud za qudska prava,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46f, iKroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU8/99od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). 54. Kad je riječ o pitanju da li može da se predmetni stan smatra apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem prvostepenog organa priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeqke stanarskog prava u relevantnom periodu, te da mu je zbog te činjenice priznato pravo na vraćanje stana, pa, dakle, i uvođenje u posjed. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana od 2. novembra 1979. godine, da je na toj adresi bio i prilikom bodovawa stana 3. oktobra 1987. godine, da je upisan u opšti birački spisak iz 1992. godine, te da je 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva nositeqke stanarskog prava i da je predmetni stan napustio usljed ratnih zbivawa, nakon 30. aprila 1991. godine. Shodno mišljenju Uprave, koje je dato u obrazloženju rješewa od 17. marta 2003. godine, taj organ je utvrdio stanarsko pravo i utvrdio pravo na vraćanje u smislu člana 3 Zakona o prestanku primjene i saglasno AneksuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, uzimajući kao polaznu tačku za rješenje ove upravne stvari ocijenjeno faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine, prema kom je utvrđeno da je apelant živio u zajedničkom domaćinstvu sa nositeqkom stanarskog prava koja je umrla 30. januara 1992. godine, a da je apelant stan napustio usljed ratnih zbivawa i da to ne može da utiče na apelantovo pravo u odnosu na predmetni stan shodno odredbi člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene. Takođe, Ustavni sud ponavlja da je Uprava pravosnažnim Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. marta 2003. godine odredila apelanta za nosioca stanarskog prava nakon smrti nositeqke stanarskog prava na predmetnom stanu upravo zato što je utvrđeno da je postojala ekonomska zajednica života i stanovawa nositeqke stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življewa prije smrti prijašnje nositeqke stanarskog prava, kao i na osnovu činjenice da je stan korišćen nakon smrti nositeqke stanarskog prava. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 55. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporene odluke organa Uprave i redovnog suda predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantu uskraćeno pravo na vraćanje predmetnog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije. 56. Nakon toga, Ustavni sud mora da ispita da li je miješanje u apelantov dom opravdano shodno članu 8 stav 2 Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud je prethodno naveo da su u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoqno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene, te Ustavni sud konstatuje da miješanje u apelantov dom nije bilo zasnovano na zakonu, zato što je Uprava pogrešno i proizvoqno, arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2004. godine, poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine kojim je apelantu utvrdila pravo na vraćanje stana u posjed. 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na poštivanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 58. U okviru zakqučka u vezi sa povredom članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 59. Ustavni sud zakqučuje da su Kantonalni sud i organi Uprave proizvoqnom i pogrešnom primjenom pozitivnopravnih odredbi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. S obzirom na odluku o meritumu Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov predlog da se donese privremena mjera. 62. Shodno članuVI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 1634/07, rješavajući apelacijuZlatana Samide, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlatana Samide. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine, Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine, Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. Ostaje na snazi Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine. Nalaže se Upravi za stambene poslove Kantona Sarajevo da omogući izvršenje Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine i da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zlatan Samida (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine i Rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. Apelant je 19. juna 2007. godine dostavio dopunu apelacije i predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će vlasnici stana, Privrednoj banci Sarajevo, zabraniti svako raspolaganje predmetnim stanom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, učesnika u postupku Ministarstva, Uprave i Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) zatraženo je 11. jula 2007. godine, a od Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) 5. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Uprave je zatraženo i da dostavi na uvid spis broj 23/6-372-P-697/98. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2007. godine, korisnica stana 26. jula 2007. godine i 14. septembra 2007. godine, Uprava 31. jula 2007. godine i traženi spis na uvid i vlasnica stana 18. septembra 2007. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, korisnice stana i Uprave dostavljeni su apelantu 19. septembra 2007. godine, a odgovor vlasnice stana 21. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Postupak vraćanja stana u posjed 6. Apelant je 15. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Džemala Bijedića broj 86 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava Ane Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine. 7. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je donijela Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine kojim odbacuje apelantov zahtjev zbog nenadležnosti. U obrazloženju ovog zaključka Uprava navodi da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima. 8. Apelant je 10. septembra 1998. godine tužbom podnesenom tadašnjem Općinskom sudu II Sarajevo pokrenuo 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/08 postupak protiv Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) i Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. 9. Apelant je 29. septembra 1999. godine Upravi podnio novi zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Zahtjev je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. 10. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 3. decembra 2001. godine, sud je Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do okončanja upravnog postupka koji se vodio pred Upravom povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Stranke u postupku pred sudom nisu tražile pismeni otpravak rješenja, te su se odrekle prava na žalbu, pa je rješenje postalo pravomoćno danom donošenja. 11. Odlučujući ponovo o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedenim rješenjem utvrđeno je da Medžida Pitić koristi predmetni stan bez pravnog osnova, te se utvrđuje prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana i dužnost da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Bespravna korisnica nema pravo na alternativni smještaj, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja. 12. U obrazloženju Rješenja Uprava navodi da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava bila Ana Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine. Također je navedeno da je apelant na predmetnom stanu bio prijavljen neprekidno od 2. novembra 1979. godine, da je upisan u opći birački spisak iz 1992. godine na adresi predmetnog stana, da je bio prijavljen na predmetnom stanu i nakon smrti nositeljice stanarskog prava, da je evidentiran kao član porodičnog domaćinstva prilikom bodovanja stana 3. oktobra 1987. godine, te da ne posjeduje stanarsko pravio ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JKSP "Sarajevostan". Procjenjujući provedene dokaze, Uprava je potvrdila stanarsko pravo Ani Bernard i utvrdila apelantovo pravo na vraćanje stana u posjed, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i saglasno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 13. Apelant je 26. marta 2003. godine podnio prijedlog Upravi da dopusti izvršenje i da, na osnovu Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, donese zaključak kojim će naložiti da se korisnica stana iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu. 14. Odlučujući o žalbama koje su na Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine izjavile korisnica i vlasnica stana, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine žalbu korisnice stana usvojila i Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine poništila u cijelosti. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je, u smislu člana 232. Zakona o upravnom postupku, utvrdila da je žalba opravdana, jer je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je taj organ 15. jula 1998. godine donio pravosnažan Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 kojim je apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Članom 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene, navodi dalje Uprava, utvrđeno je da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nositeljici stanarskog prava izvršava sud. 15. U međuvremenu, nakon što je dobio Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim mu se predmetni stan vraća u posjed, apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pismenim podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio da donese presudu na osnovu odricanja s obzirom na to da više nema pravni interes, jer je svoja prava za povrat stana i prijenos stanarskog prava ostvario kod Uprave. Općinski sud je Presudom na osnovu odricanja broj P-2011/98 B od 16. januara 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. 16. Apelant je 15. marta 2004. godine Upravi podnio prijedlog za proglašavanje ništavim Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, kojim je uvažena žalba korisnice stana i poništeno Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine. 17. Apelant je 7. maja 2004. godine podnio Ministarstvu žalbu zbog nedonošenja rješenja u roku od 30 dana po njegovom prijedlogu od 15. marta 2004. godine. 18. Apelant je tužbom od 12. augusta 2004. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva zbog nedonošenja rješenja-"šutnje administracije". 19. Odlučujući o apelantovom prijedlogu od 15. marta 2004. godine, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine proglasila ništavim Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je uvidom u potvrdu Općinskog suda broj P-2011/98 od 8. aprila 2003. godine utvrđeno da je na glavnoj raspravi, održanoj 3. decembra 2001. godine, postupak u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv tuženih korisnice i vlasnice stana radi iseljenja prekinut do okončanja upravnog postupka, te zaključuje da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. 20. Odlučujući o žalbi korisnice stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3148/04 od 29. novembra 2004. godine poništilo Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine u cijelosti i odbilo prijedlog da Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo ističe da je Uprava, postupajući po apelantovom prijedlogu da se proglasi ništavim Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, donijela Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine i proglasila svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine ništavim na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Međutim, ističe dalje Ministarstvo, članom 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku propisano je da se "ništavim oglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti", pa u konkretnom slučaju pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može se prihvatiti kao razlog ništavosti ožalbenog rješenja. 21. Odlučujući o apelantovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio. 22. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud ističe da je povodom apelantovog zahtjeva Uprava donijela rješenje od 1. oktobra 2004. godine, kojim je proglasila ništavim svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Povodom žalbe korisnice stana, nastavlja dalje sud, Ministarstvo je donijelo osporeno rješenje koje taj sud smatra pravilnim i zakonitim, jer se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati kao razlog za proglašavanje rješenja ništavim u smislu odredbe člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku. Naime, prema odredbama člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, navodi Kantonalni sud, rješenje se moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati kao ispunjenje tog uvjeta. Ovaj sud, na kraju, zaključuje da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe materijalnog prava. Postupak određivanja nosioca stanarskog prava 23. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05 2-23-5-241/01 od 1. oktobra 2003. godine, usvojila zahtjev i apelanta odredila za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava Ane Bernard. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša navodi da je prilikom odlučivanja da li apelantu pripada pravo na prijenos stanarskog prava, u smislu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, prvostepeni organ pravilno utvrdio da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i činjenicu da je apelant nakon smrti prijašnjeg nosioca stanarskog prava nastavio da koristi predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. U apelaciji i dopuni apelacije apelant navodi da je osporenim odlukama organa Uprave i redovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama pogrešno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku, kao i Zakona o prestanku primjene, jer nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za proglašavanje rješenja kojim mu je dopušteno vraćanje predmetnog stana u posjed ništavim. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se do okončanja postupka povodom apelacije zabranilo svako raspolaganje predmetnim stanom kako za njega ne bi nastala nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je povodom navoda iznesenih u apelaciji dao obrazloženje u osporenoj presudi pri kojem ostaje u cijelosti, te smatra da nije došlo do povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. U odgovoru na apelaciju korisnica stana navodi da je Kantonalni sud ocijenio sve apelantove tužbene navode i dao valjane razloge zašto tužbeni zahtjev nije osnovan. Također, korisnica stana ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode iz tužbe koje je Kantonalni sud ocijenio u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 27. U svom odgovoru na apelaciju Uprava se nije eksplicitno izjasnila o povredi prava koje je apelant iznio, već je dala hronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja postupka, kako je to Ustavni sud već izložio. 28. Vlasnica stana u svom odgovoru na apelaciju navodi hronološki prikaz postupka pred organom Uprave, te napominje da nikada nije primila osporenu presudu Kantonalnog suda. Također, vlasnica stana navodi "indikativnu činjenicu" da je Kantonalni sud apelantovu tužbu iz 2004. godine dostavio na izjašnjenje tek 12. aprila 2007. godine, tj. nakon što je 10. aprila 2007. godine odlučio o istoj tužbi. Na kraju, vlasnica stana ističe da predmetni stan nije u fazi otkupa, niti će vršiti dalju prodaju stanova s obzirom na to da su krajem 2001. godine privatizirani. V. Relevantni propisi 29.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) "Član 1. Š...ĆPrimjena Zakona o napuštenim stanovima ('Službeni list RBiH' br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) Š...Ćprestaje danom stupanja na snagu ovog zakonaŠ...Ć Š...ĆOd dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenimŠ...Ć Š...ĆNadležni organ iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenimŠ...Ć Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 8. stav 3. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 18b. Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1 ovog zakona, uključujući i oštećene stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršava sud. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove." 30.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Republike BiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) "Član 6. stav 1. Š...ĆKorisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanujuŠ...Ć" 31.Zakon o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) "Član 206. Š...Ć (5) Kada je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu. Član 232. (1) Ako prvostepeni organ koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Član 264. Ništavim se proglašava rješenje Š...Ć (5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Član 267. (2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno: Š...Ć (3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje." VI. Dopustivost 32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i redovnog suda tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. …" 38. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene i Zakona o upravnom postupku. Proizvoljnu i pogrešnu primjenu Zakona o upravnom postupku apelant vidi u tome što nije ispunjen niti jedan zakonski uvjet za proglašavanje Rješenja Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed, ništavim. 39. Prije nego što počne da ispituje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste dapostoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelant je, kao član porodičnog domaćinstva, vodio upravni postupak i upravni spor za vraćanje stana u posjed. Utvrđivanje da li neko ima pravo na povratak u stan ulazi u okvir"građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju. 40. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda brojU 39/01od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluku brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)"protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od organa Uprave i redovnog suda bila proizvoljna ili ne. 41. Zadatak Ustavnog suda jeste da utvrdi da li su organi Uprave i redovan sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Uprava, rješavajući apelantov zahtjev od 19. maja 1998. godine za vraćanje predmetnog stana u posjed, Zaključkom broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine zahtjev odbacila zbog nenadležnosti upravnog organa. Ustavni sud primjećuje da je upravni organ u toku postupka utvrdio da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima, te da je, u smislu člana 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku, donio zaključak o nenadležnosti tog organa da rješava zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant prema tada važećim propisima, a nakon što se organ uprave proglasio nenadležnim za vraćanje stana u posjed, podnio tužbu 9. septembra 1998. godine Općinskom sudu protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi predaje stana u posjed. Nakon što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene od 5. jula 1999. godine dodat novi član 18.b, prema kojem se "odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenimŠ...Ć, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine",apelant je podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed 29. septembra 1999. godine koji je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. Također, Ustavni sud konstatira da je, postupajući povodom apelantove tužbe radi predaje stana u posjed, Općinski sud Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka. 42. Nakon toga, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine Uprava ponovo odlučuje o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, i to tako što utvrđuje da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva umrle Ane Bernard kao nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, te utvrđuje prestanak korištenja stana privremenoj korisnici i obavezuje je da stan napusti u roku od 15 dana. Apelant je 26. marta 2003. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja i iseljenje privremene korisnice iz predmetnog stana, prema kojem Uprava nije postupila iako je, prema odredbi člana 267. Zakona o upravnom postupku, imala tu mogućnost. Naime, navedenim članom je propisano da rješenje postaje izvršno dostavljanjem stranci ako žalba ne odgađa izvršenje. To će biti u slučaju kada je zakonom izričito propisano da izjavljena žalba nema suspenzivno djelovanje, u slučaju ako bi, zbog odgađanja izvršenja prvostepenog rješenja, bila nanesena šteta nekoj stranci u istoj upravnoj stvari koja se ne bi mogla popraviti, te u slučaju kada je to propisano zakonom. U konkretnom slučaju upravo je članom 8. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja a što je i navedeno u dispozitivu rješenja od 17. marta 2003. godine, kako je propisano članom 206. stav 5. Zakona o upravnom postupku. 43. Odlučujući o žalbi koju je na navedeno rješenje izjavila korisnica stana, Uprava na osnovu člana 232. Zakona o upravnom postupku ne dostavlja žalbu nadležnom drugostepenom organu, već donosi rješenje od 8. aprila 2003. godine kojim žalbu usvaja i rješenje od 17. marta 2003. godine poništava u cijelosti sa obrazloženjem da je isti organ donio zaključak od 15. jula 1998. godine, koji je pravosnažan i kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana odbačen zbog nenadležnosti, te zbog činjenice da se pred Općinskim sudom pod brojem P-2011/98 vodi spor povodom apelantove tužbe podnesene protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ovakvo odlučenje Uprava obrazlaže i činjenicom da je, prema članu 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da se započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava izvršava sud. 44. Prije svega, Ustavni sud smatra da uvjeti iz odredbe člana 232. Zakona o upravnom postupku, kada prvostepeni organ može sâm da odlučuje o žalbi na svoje rješenje, nisu bili ispunjeni. Naime, za drugačije rješavanje upravne stvari, u smislu ovog člana, povodom žalbe na prvostepeno rješenje bitno je da nije potrebno provoditi novi ispitni postupak da bi se uvažili zahtjevi žalitelja i upravna stvar riješila drugačije. Bitan uvjet za donošenje novog prvostepenog rješenja povodom žalbe stranke jeste i to da se novim rješenjem ne dira u prava i pravne interese neke druge strane, jer bi to uvjetovalo vođenje novog ispitnog postupka, što je protivno odredbama ovog člana. U konkretnom slučaju se radi o višestranačkoj upravnoj stvari i novom arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2003. godine Uprava je dirala u prava koja su priznata apelantu prvobitnim rješenjem od 17. marta 2003. godine. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da Uprava u konkretnom slučaju svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim poništava rješenje od 17. marta 2003. godine, obrazlaže činjenicom da je taj organ već donio zaključak od 15. jula 1998. godine kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbačen zbog nenadležnosti tog organa za postupanje a da je članom 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke izvršava sud. Međutim, sve i da su bili ispunjeni zakonski uvjeti da Uprava, odlučujući o žalbi, donese novu prvostepenu odluku, Ustavni sud smatra navedeni stav pogrešnim i proizvoljnim. Naime, nakon što je Uprava donijela zaključak o nenadležnosti i na taj način pravosnažno okončala postupanje povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, apelant je podnio tužbu sudu radi iseljenja i predaje stana u posjed ali nakon izmjene Zakonao prestanku primjene, apelant je ponovo, 29. septembra 1999. godine, podnio Upravi novi zahtjev za vraćanje stana u posjed i predložio prekid postupka pred Općinskim sudom, što je sud i usvojio, i pravosnažnim Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka. Dakle, u momentu kada je Uprava donijela rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim je poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine, postupak na sudu je bio prekinut a ta činjenica je bila poznata Upravi, te se nije mogla pozvati na odredbe člana 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ovo tim prije što je, kako je već navedeno, apelant podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed, te je Uprava eventualno mogla samo na osnovu čl. 6, 7. i 7.a Zakona o prestanku primjene razmatrati osnovanost novog apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava organa Uprave došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je rješenjem Uprave od 17. marta 2003. godine ponovo odlučeno o njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed i nakon što je utvrđeno da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio Općinskom sudu da donese presudu na osnovu odricanja, jer više nije imao pravni interes da nastavi parnični postupak radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ustavni sud smatra da se apelant potpuno opravdano pouzdao u rješenje kojim mu je omogućeno vraćanje u predmetni stan, pa nije imao nijedan razlog za sumnju da takvo rješenje neće biti izvršeno i da bi naknadno moglo biti poništeno, i to rješenjem istog prvostepenog organa. Dakle, očigledno je da apelant do 4. decembra 2003. godine nije ni znao, niti je bio obaviješten da je u međuvremenu, 8. aprila 2003. godine, Uprava poništila rješenje kojim se njemu utvrđuje pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelant je 15. marta 2004. godine podnio prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim. Povodom navedenog prijedloga Uprava je ponovo, kao prvostepeni organ, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine, na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2004. godine proglasila ništavim sa obrazloženjem da je uvidom u potvrdu Općinskog suda utvrđeno da je postupak u pravnoj stvari apelanta protiv korisnice stana i vlasnice stana radi iseljenja prekinut 3. decembra 2001. godine, te da je pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, zapaža da, nakon izvršenog uvida u predmetni spis Uprave, nije mogao ustanoviti kada je i da li je apelant primio rješenje od 8. aprila 2003. godine, jer se u spisu ne nalaze dostavnice o uručenju apelantu i ostalim učesnicima u postupku rješenja od 8. aprila 2003. godine, pa se samim tim nije moglo ustanoviti i da li se prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim od 15. marta 2004. godine morao smatrati žalbom i dostaviti na razmatranje nadležnom drugostepenom organu. 46. Odlučujući o žalbi korisnice stana protiv rješenja Uprave od 1. oktobra 2004. godine, Ministarstvo je rješenjem od 29. novembra 2004. godine poništilo rješenje od 1. oktobra 2004. godine i odbilo prijedlog da se rješenje od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim a odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio u cijelosti, prihvatajući stav Ministarstva da se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati kao razlog za proglašavanje rješenja ništavim u smislu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, jer se, prema navedenom članu, rješenje moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati kao ispunjenje tog uvjeta. 47. Dakle, nakon što je Ministarstvo donijelo rješenje od 29. novembra 2004. godine i Kantonalni sud presudu od 10. aprila 2007. godine, na snazi je ostalo rješenje Uprave od 8. aprila 2003. godine, pa s obzirom na to da je Ustavni sud u ovoj odluci dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne i pogrešne primjene prava prilikom donošenja odluke od 8. aprila 2003. godine, proizlazi da su i odluke povodom izjavljene žalbe korisnice stana i apelantove tužbe proizvoljne i pogrešne zbog istih razloga kao i prvostepena odluka. Na kraju, Ustavni sud mora primijetiti i vrlo značajnu činjenicu kojoj se tokom upravnog i sudskog postupka nije pridavao značaj, a to je da je apelant pred Upravom vodio postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana i pravosnažnim Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine usvojen je njegov zahtjev, te je određen za nosioca stanarskog prava nakon smrti Ane Bernard, prijašnje nositeljice stanarskog prava. Dakle, isti organ Uprave proglasio je apelanta nosiocem stanarskog prava, ali mu ne dopušta i povratak u predmetni stan, i to na osnovu arbitrarne primjene zakona. Ustavni sud zaključuje da je i osporenim odlukama organa Uprave i presudom Kantonalnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. 48.In conclusio, Ustavni sud će, u skladu sa odredbom člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ispitati da li je postupak koji je okončan Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno da li je Uprava u postupku donošenja ove odluke zadovoljila standarde propisane u članu 6. Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Uprava, prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, donijela navedeno rješenje nakon što je pribavila i ocijenila veliki broj dokaza, te da je, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, donijela odluku kojom je potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedeno rješenje Uprava je donijela na osnovu člana 3. Zakona o prestanku primjene prema kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedenu odluku Ustavni sud smatra pravilnom i na zakonu zasnovanom, jer jeratiodonošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Prema tome, apsolutno je opravdana primjena člana 3. citiranog zakona u situaciji kada lice koje je bilo član porodičnog domaćinstva lica koje je imalo konstituirano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine traži povrat svog stana u posjed. Takva situacija je predviđena i već spomenutim članom 18.b stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji propisuje da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim ukoliko je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Obrazlažući svoje rješenje Uprava je dala odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za vraćanje stana, tako i u pogledu prava privremene korisnice, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenila materijalno pravo za koje je dala detaljno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvata i Ustavni sud. 49. Ustavni sud zaključuje da ostaje na snazi Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-679/98 od 17. marta 2003. godine. Pravo na poštivanje doma 50. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 52. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 53. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, iKroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka brojU8/99od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). 54. Kad je riječ o pitanju da li se može predmetni stan smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem prvostepenog organa priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u relevantnom periodu, te da mu je zbog te činjenice priznato pravo na povrat stana, pa, dakle, i uvođenje u posjed. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana od 2. novembra 1979. godine, da je na toj adresi bio i prilikom bodovanja stana 3. oktobra 1987. godine, da je upisan u opći birački spisak iz 1992. godine, te da je 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava i da je predmetni stan napustio usljed ratnih zbivanja, nakon 30. aprila 1991. godine. Prema mišljenju Uprave, koje je dato u obrazloženju rješenja od 17. marta 2003. godine, taj organ je utvrdio stanarsko pravo i utvrdio pravo na povrat u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene i saglasno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, uzimajući kao polaznu tačku za rješenje ove upravne stvari ocijenjeno faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine, prema kojem je utvrđeno da je apelant živio u zajedničkom domaćinstvu sa nositeljicom stanarskog prava koja je umrla 30. januara 1992. godine, a da je apelant stan napustio usljed ratnih zbivanja i da to ne može utjecati na apelantovo pravo u odnosu na predmetni stan prema odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Također, Ustavni sud ponavlja da je Uprava pravosnažnim Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. marta 2003. godine odredila apelanta za nosioca stanarskog prava nakon smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu upravo zato što je utvrđeno da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i na osnovu činjenice da je stan korišten nakon smrti nositeljice stanarskog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 55. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporene odluke organa Uprave i redovnog suda predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantu uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. 56. Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelantov dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud je prethodno naveo da su u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene, te Ustavni sud konstatira da miješanje u apelantov dom nije bilo zasnovano na zakonu, zato što je Uprava pogrešno i proizvoljno, arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2004. godine, poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine kojim je apelantu utvrdila pravo na vraćanje stana u posjed. 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 58. U okviru zaključka u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud i organi Uprave proizvoljnom i pogrešnom primjenom pozitivnopravnih odredaba povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. S obzirom na odluku o meritumu Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 62. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović,s.r. UNSKO-SANSKI KANTON KANTONALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA I SOCIJALNE POLITIKE Ministar zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona, na osnovu epidemiološkog izvještaja Zavoda za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona, u skladu sa članom 7. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), donosi ODLUKU I. Proglašava se prestanak epidemije bruceloze na Unsko-sanskom kantonu. II. Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09/I-37-16406-/07 4. januara/siječnja 2008. godine Bihać Ministar dr.Mustafa Avdagić,s.r. JP "VODOVOD I KANALIZACIJA" D.O.O. ZENICA Na osnovu člana 5. tačka 9. Zakona o donacijama preduzeća u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/03), Javno preduzeće "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica objavljuje ODLUKE O DODJELI DONACIJA donesene na 12. sjednici Nadzornog odbora preduzeća održanoj 26.12.2007. godine, i to: –Caritasu Vrhbosanske Nadbiskupije Sarajevo, iznos od 264,00 KM, na osnovu Odluke broj 100-9807-2/07 MJ od 27.12.2007. godine; –Udruženju slijepih građana općine Zenica, iznos od 200,00 KM, na osnovu Odluke broj 100-1000-2/07 MJ od 27.12.2007. godine. 28. decembra/prosinca 2007. godine Zenica Direktor Ekrem Kahriman,s.r. JU OSNOVNA ŠKOLA "OSTROŽAC" OSTROŽAC - CAZIN Na osnovu člana 157. Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju, te člana 113. stav 5. Pravila JU OŠ "Ostrožac" Cazin, Školski odbor, na sjednici održanoj 18. decembra 2007. godine, donio je ODLUKU O KONAČNOM IMENOVANJU DIREKTORA ŠKOLE I. Za direktora JU OŠ "Ostrožac" Cazin imenuje se SAMIR BURZIĆ, nastavnik hemije. II. Direktor škole imenuje se na period od četiri (4) godine, a mandat direktora počinje od 7. 1. 2008. godine. III. Odluku o imenovanju dostaviti Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a i imenovanom. IV. Odluku o imenovanju objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 610-868/07 28. decembra/prosinca 2007. godine Ostrožac - Cazin Predsjednik Školskog odbora Muhamed Bajrić,s.r. KAZALO FEDERALNO MINISTARSTVO FINANCIJA/FINANSIJA 1 Rješenje o formiranju Komisije za izradu Prednacrta Zakona o deviznom poslovanju 1 2 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o izdavanju, puštanju u tečaj, distribuciji, povlačenju iz uporabe i zamjeni federalnih upravnih taksenih maraka (hrvatski jezik) 1 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o izdavanju, puštanju u tečaj, distribuciji, povlačenju iz upotrebe i zamjeni federalnih upravnih taksenih maraka (srpski jezik) 2 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o izdavanju, puštanju u tečaj, distribuciji, povlačenju iz upotrebe i zamjeni federalnih upravnih taksenih maraka (bosanski jezik) 2 FEDERALNO MINISTARSTVO UNUTARNJIH/ UNUTRAŠNJIH POSLOVA 3 Pravilnik o dopuni Pravilnika o nagradama policijskih službenika 2 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 4 Rješenje o imenovanju Komisije za popis bezvrijednog registraturskog materijala u Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije 3 FEDERALNO MINISTARSTVO PROMETA I KOMUNIKACIJA 5 Pravilnik o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti uz autoceste i brze ceste u Federaciji Bosne i Hercegovine 3 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA 6 Rješenje o imenovanju Komisije za praćenje realizacije svih faza Ugovora zaključenog za izradu Studije ranjivosti Federacije BiH 4 7 Rješenje o imenovanju radne grupe za izradu Radne verzije Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama 5 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BRANITELJA I INVALIDA DOMOVINSKOG RATA/FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BORACA I INVALIDA ODBRAMBENO- OSLOBODILAČKOG RATA 8 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 5 KOMISIJA ZA KONCESIJE FEDERACIJE BiH Odluka o davanju ovlaštenja za pregovore 6 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 04/3-19-682/07 7 Rješenje broj 03/2-19-679/07 7 Dozvola za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima 7 Dozvola za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima 7 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Rješenje o formiranju Komisije za provođenje ispita za sticanje ovlaštenja letenja za tip helikoptera EC-120B 8 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 158/06 (hrvatski jezik) 8 Odluka broj AP 158/06 (srpski jezik) 14 Odluka broj AP 158/06 (bosanski jezik) 21 Odluka broj AP 180/06 (hrvatski jezik) 27 Odluka broj AP 180/06 (srpski jezik) 31 Odluka broj AP 180/06 (bosanski jezik) 35 Odluka broj AP 307/06 (hrvatski jezik) 40 Odluka broj AP 307/06 (srpski jezik) 42 Odluka broj AP 307/06 (bosanski jezik) 45 Odluka broj AP 563/04 (hrvatski jezik) 47 Odluka broj AP 563/04 (srpski jezik) 49 Odluka broj AP 563/04 (bosanski jezik) 51 Odluka broj AP 619/06 (hrvatski jezik) 53 Odluka broj AP 619/06 (srpski jezik) 76 Odluka broj AP 619/06 (bosanski jezik) 99 Odluka broj AP 948/06 (hrvatski jezik) 122 Odluka broj AP 948/06 (srpski jezik) 127 Odluka broj AP 948/06 (bosanski jezik) 132 Odluka broj AP 980/06 (hrvatski jezik) 137 Odluka broj AP 980/06 (srpski jezik) 144 Odluka broj AP 980/06 (bosanski jezik) 151 Odluka broj AP 1178/06 (hrvatski jezik) 158 Odluka broj AP 1178/06 (srpski jezik) 163 Odluka broj AP 1178/06 (bosanski jezik) 169 Odluka broj AP 1288/06 (hrvatski jezik) 175 Odluka broj AP 1288/06 (srpski jezik) 180 Odluka broj AP 1288/06 (bosanski jezik) 185 Odluka broj AP 1331/06 (hrvatski jezik) 190 Odluka broj AP 1331/06 (srpski jezik) 193 Odluka broj AP 1331/06 (bosanski jezik) 196 Odluka broj AP 1480/06 (hrvatski jezik) 200 Odluka broj AP 1480/06 (srpski jezik) 204 Odluka broj AP 1480/06 (bosanski jezik) 208 Odluka broj AP 1634/07 (hrvatski jezik) 212 Odluka broj AP 1634/07 (srpski jezik) 219 Odluka broj AP 1634/07 (bosanski jezik) 225 UNSKO-SANSKI KANTON KANTONALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA I SOCIJALNE POLITIKE Odluka broj 09/I-37-16406/07 231 JP "VODOVOD I KANALIZACIJA" D.O.O. ZENICA Odluka o dodjeli donacija 231 JU OSNOVNA ŠKOLA "OSTROŽAC" OSTROŽAC - CAZIN Odluka o konačnom imenovanju direktora škole 231 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDITZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 -RAIFFEISEN BANKdd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "UNIONINVESTPLASTIKA d.d. Semizovac - Za tiskaru: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata zaIpolugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za Ipolugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Webizdanje:http: //www.sluzbenilist.bagodišnja pretplata 200,00 KM po korisniku