Aktio

O imenovanju Komisije

861 Na osnovu člana 28. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, broj08-02-3-3965/07 od 17. 07. 2007. godine, te tačke II. i III.Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnihkomisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane VladeFederacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnihorgana državne uprave ("Službene novine Federacije BiH", broj39/04 i 41/05 ), federalna ministrica obrazovanja i nauke donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE I. Imenuje se Komisija za prikupljanje i obradu relevantnih baznih podataka za "Registar naučnih institucija, naučnog kadra, naučnih projekata i infrastrukturnih ulaganja u Federaciji Bosne i Hercegovine", u sastavu: 1.AIDA BUZALJKO, predsjednik 2.MERSIJA AHMETSPAHIĆ, član 3.LJUBICA JURIĆ, član 4.VAHIDA KREKIĆ, član. II. Zadaci Komisije iz tačke I. ovoga Rješenja su da: –prikupi bazne podatke za naučne institucije; –prikupi bazne podatke za istraživače - naučne kadrove; –prikupi i obradi bazu podataka za naučne projekte; –pripremi i obradi bazu podataka za infrastrukturna ulaganja; –raspiše Javni poziv za upis u "Registar naučnih insti tu - cija, naučnog kadra, naučnih projekata i infrastrukturnih ulaganja u Federaciji Bosne i Hercegovine". III. Rok za izvršenje zadataka iz tačke III. ovog Rješenja je 31.12. 2007. godine. IV. Za učešće u radu Komisije, njenim članovima pripada naknada u skladu sa odredbama tačke V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe. Visinu naknade za svakog člana Komisije, posebnim rješenjem utvrđuje federalna ministrica obrazovanja i nauke na prijedlog predsjednika Komisije. V. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-39-4658/07 31. augusta/kolovoza 2007. godine Mostar Ministrica Meliha Alić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 30/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. travnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici broj P 325/00. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice je podnio 6. siječnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 325/00. Apelant je također radi duljine trajanja sudskog postupka podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao ili isplatu naknade plaće za vrijeme trajanja spora do konačnog povratka na posao. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 30/06 od 12. travnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni je sud 12. travnja 2006. godine zatražio dostavu odgovora na apelaciju. 4. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 25. travnja 2006. godine, Kantonalni sud 17. travnja 2006. godine i Općinski sud 21. travnja 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 29. ožujka 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 1. rujna 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) radi ustvrđenja ništavosti i poništenja rješenja, vraćanja na posao i priznanja prava na temelju radnog odnosa. Apelant je 22. rujna 2000. godine pismenim podneskom urgirao zakazivanje rasprave i predložio donošenje privremene mjere. Općinski je sud rješenjem od 25. rujna 2000. godine raspravu zakazao za 16. listopad 2000. godine. Apelant je podneskom od 13. listopada 2000. godine tužbu proširio radi nastupanja novih okolnosti, pa kako je na raspravi od 16. listopada 2000. godine ostao kod zahtjeva iz tužbe i postavio alternativni tužbeni zahtjev rasprava je radi pribavljanja spisa Uzsp.2/00 odložena za 16. studeni 2000. godine. Apelant je pismenim podneskom od 31. listopada 2000. godine zatražio pribavljanje novih dokaza u tijeku pripreme glavne rasprave i ponovno zatražio izdavanje privremene mjere. Postupajući po apelantovim prijedlozima Općinski se sud dopisom od 6. studenoga 2000. godine obratio Općinskom vijeću Općine Gračanica radi dostave prijepisa zapisnika sa sjednice Općinskog vijeća od 27. listopada 2000. godine, a 15. studenoga 2000. godine je dostavljen taj izvod. Na ročištu od 16. studenoga 2000. godine usvojeni su apelantovi prijedlozi i prijedlozi tužene za izvođenjem predloženih dokaza. Na ročištu od 7. prosinca 2000. godine tužena je predložila prekid postupka do okončanja postupka u predmetu broj Uzsp.2/00 kod Kantonalnog suda kojega je sud rješenjem usvojio. Na navedeno je rješenje apelant izjavio priziv, a 12. siječnja 2001. godine je sačinjena službena zabilješka kojom je konstatirano da je apelant pozvan radi izjašnjenja na podnesak kojega je označio kao priziv nakon čega je izjavio da priziv povlači, jer je postupak kod Kantonalnog suda u međuvremenu okončan, a svrha izjavljivanja priziva kako je izjavio apelant je bila ubrzanje postupka. Rasprava je zakazana za 24. siječanj 2001. godine, a apelant je 10. siječnja 2001. godine uložio podnesak kojim je insistirao na donošenju privremene mjere. Na ročištu od 24. siječnja 2001. godine Općinski je sud donio međupresudu broj P-325/00 koja je potvrđena Presudom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Kantonalnog suda broj Gž.259/01 od 20. lipnja 2001. godine kojom je poništeno rješenje općinskog načelnika o apelantovom smjenjivanju s funkcije i konstatirao da će zastati s raspravljanjem o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva do pravomoćnosti međupresude. 8. Po povratku spisa sa Kantonalnog suda 31. srpnja 2001. godine Općinski je sud rješenjem od 6. kolovoza 2001. godine naložio dostavu drugostupanjske presude strankama u postupku. Tužena je 14. rujna 2001. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 259/01 od 20. lipnja 2001. godine izjavila reviziju koja je rješenjem Općinskog suda od 21. rujna 2001. godine dostavljena apelantu i federalnom tužitelju na odgovor. Općinski je sud postupajući po apelantovom prijedlogu za izdavanjem privremene mjere izvan ročišta 5. listopada 2001. godine donio Rješenje broj P 325/00 kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenjem privremene mjere, a kojim bi se tužena obvezala da mu isplaćuje novčanu naknadu umjesto plaće uz obrazloženje da će sud u nastavku postupka odlučiti o preostalim tužbenim zahtjevima glede visine plaće i povratka na posao i to nakon pribavljanja, izvođenja i ocjene svih dokaza. Pored toga, sud obrazlaže da bi se donošenjem privremene mjere u potpunosti iscrpio tužbeni zahtjev, a time bi se prejudicirao ishod spora. Apelant je 5. listopada 2001. godine dao svoj odgovor na reviziju, a podneskom od 10. listopada 2001. godine je predložio donošenje djelomične presude glede zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća. Općinski je sud 22. listopada 2001. godine cio spis uputio Vrhovnom sudu na rješavanje o reviziji. 9. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-307/01 od 11. ožujka 2002. godine reviziju odbio kao neutemeljenu, a cio spis je 27. ožujka 2002. godine vraćen sa Vrhovnog suda na Kantonalni sud. 10. U nastavku postupka Općinski je sud na apelantov prijedlog na ročištu od 6. svibnja 2002. godine donio djelomičnu presudu broj P-325/00 kojom je glede tužbenog zahtjeva na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. rujna 2000. godine do 30. travnja 2002. godine djelomično usvojen apelantov zahtjev, dok je višak zahtjeva odbijen kao neutemeljen. Apelant je 20. svibnja 2002. godine uložio podnesak s prijedlogom za osiguranjem dokaza nakon čega je tužena 25. lipnja 2002. godine izjavila priziv na djelomičnu presudu, a apelant je izjavio priziv 8. srpnja 2002. godine i to protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za privremenom mjerom i protiv djelomične presude. 11. Kantonalnom je sudu cio spis o prizivu upućen 18. srpnja 2002. godine. Apelant je 20. kolovoza 2002. godine uputio dopis Kantonalnom sudu zahtijevajući da se predmet kao žuran uzme u rad. Kantonalni je sud odlučujući o prizivima stranaka protiv presude i apelantovom prizivu protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenjem privremene mjere donio Presudu broj Gž.989/02 od 23. kolovoza 2002. godine kojom je prizive u odnosu na djelomičnu presudu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, a u odnosu na rješenje kojim je odbijen zahtjev za donošenjem privremene mjere odbio priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Općinskom je sudu cio spis vraćen 17. rujna 2002. godine. Novo je ročište pred prvostupanjskim sudom zakazano za 12. studeni 2002. godine na kojemu je apelant proširio tužbu brojem stranaka u postupku i novim zahtjevom za naknadom štete u visini od 3.425.000,00 KM radi čega je tužena predložila uredbu tužbe pismenim podneskom i dostavu odgovora. Glede proširenja tužbe sud je obavijestio stranke da će odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, a ročište je odložio za 11. prosinac 2002. godine. Na ročištu od 11. prosinca 2002. godine usvojeni su svi prijedlozi stranaka, a rasprava je odložena za 15. siječanj 2003. godine. Ročište od 15. siječnja 2003. godine je odloženo zbog toga što je proširenu tužbu trebalo dostaviti osobama na koje je izvršeno proširenje, te su od Općine Lukavac urgirani podaci za visinu plaće. Na ročištu od 13. veljače 2003. godine je odbijen zahtjev za proširenjem tužbe u odnosu na tužene, a prihvaćeno je proširenje tužbe na strani apelanta kao tužitelja. Doneseno je rješenje kojime se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i konstatirano da će se novo zakazati nakon pravomoćnosti rješenja o proširenju tužbe. Apelant je 21. ožujka 2003. godine izjavio prizive i na rješenje kojim je rasprava odložena na neodređeno vrijeme i na rješenje kojim je odbijeno proširenje tužbe u odnosu na tužene, a tužena je izjavila priziv na rješenje kojim je dopušteno proširenje tužbe na apelantovoj strani. 12. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž 587/03 od 4. prosinca 2003. godine odbio prizive i potvrdio prvostupanjska rješenja. Spis je vraćen Općinskom sudu 12. siječnja 2004. godine koji je 20. siječnja 2004. godine drugostupanjska rješenja dostavio strankama. 13. Podneskom od 22. siječnja 2004. godine apelant je ponovno zatražio privremenu mjeru, a 5. travnja 2004. godine Općinski je sud naložio apelantu i ostalim tužiteljima da sukladno odredbi iz članka 53. stavak 2. i članka 334. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine tužbu dopune, isprave i usklade s važećim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer prema već podnesenoj tužbi sud ne može postupati, niti pravilno riješiti o tužbenim zahtjevima. Podneskom od 16. travnja 2004. godine apelant je zatražio sučevo izuzeće. Općinski je sud Rješenjem broj Su-5-2/04 od 7. svibnja 2004. godine odbio zahtjev za sučevim izuzećem. Rješenjem od 25. svibnja 2004. godine Općinski je sud zakazao pripremno ročište, a 28. svibnja 2004. godine opozvao zakazano ročište radi odlaska postupajućeg suca na sem i nar. Apelant je podneskom od 22. lipnja 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev. Pripremno je ročište održano 24. lipnja 2004. godine, a sud je posebnim Rješenjem broj P-325/00 ustvrdio koji se dokazi neće provoditi. Podneskom od 11. kolovoza 2004. godine apelant se izjasnio na zapisnik sa pripremnog ročišta. 14. Glavna je rasprava pred Općinskim sudom održana 12. kolovoza 2004. godine, te je sud nakon njenog zaključenja 10. rujna 2004. godine donio Presudu broj P-325/00 kojom je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženu obvezao da apelantu na ime neisplaćenih plaća koje bi ostvario obnašajući poslove općinskog pravobranitelja u Gračanici u razdoblju od 1. rujna 2000. godine do 1. listopada 2001. godine isplati iznos od 11. 247,76 KM. Tužbeni zahtjevi koji su se odnosili na vraćanje na poslove općinskog pravobranitelja, uspostavu i priznanje svih prava na temelju rada, isplatu materijalne i nematerijalne štete, isplatu iznosa na ime razlike plaća, izgubljene zarade, poremećaja obiteljskog mira i harmonije, dostojanstva osobe, nemogućnosti daljnjeg napredovanja u svom zvanju i zanimanju, narušavanju mentalnog i fizičkog zdravlja, štete radi nemogućnosti vraćanja kredita, zajmova i dugova, odbijeni su kao neutemeljeni. Glede dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obveže isplatiti mu iznos od 300.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji radi izrečenih javnih uvreda i klevete, pa slijedom toga da se tužena obveže o svom trošku objaviti pravomoćnu presudu kojom su poništena rješenja o apelantovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranitelja u Gračanici u lokalnom listu "Glasilo", u jednom lokalnom i jednom federalnom dnevnom listu, Općinski se sud proglasio stvarno nemjerodavnim za postupanje, te je ustvrđeno da će se po pravomoćnosti presude cio spis dostaviti Kantonalnom sudu Tuzla kao stvarno mjerodavnom sudu. Protiv presude Općinskog suda broj P-325/00 od 10. rujna 2004. godine apelant je izjavio priziv istoga dana kada je podigao presudu u pisarnici suda, 10. rujna 2004. godine, a tužena je izjavila priziv na dosuđujući dio presude i odluku o troškovima 21. rujna 2004. godine. Apelant je priziv dopunio 27. rujna 2004. godine, a na priziv tužene se očitovao 28. rujna 2004. godine. 15. Kantonalni je sud, rješavajući o prizivima apelanta i tužene, donio Presudu broj Gž.1501/04 od 9. svibnja 2005. godine kojom je apelantov priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu u stavku I izreke preinačio tako što mu je na ime neisplaćenih plaća umjesto za razdoblje od 1. rujna 2000. godine do 1. listopada 2001. godine u iznosu od 11.247,76 KM dosudio iznos od 16.616,21 KM za razdoblje od 1. rujna 2000. godine do 8. travnja 2002. godine, dok je u odnosu na zakonske kamate stavak I izreke potvrđen. U dijelu u kojemu je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanjem na posao i štetu na raznim temeljima, te u dijelu u kojemu se prvostupanjski sud proglasio stvarno nemjerodavnim za odlučivanje presuda je potvrđena. Priziv tužene u odnosu na troškove postupka je djelomično uvažen i u tom dijelu presuda ukinuta, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 16. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. svibnja 2005. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni je sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. svibnja 2005. godine, donio Presudu broj Rev-841/05 od 20. srpnja 2006. godine kojom je reviziju odbio. Prema ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni je sud pravilno ustvrdio razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa i na temelju pravilnog ustvrđenja odredio apelantu isplatu plaće. Pravilno je odbijen priziv u dijelu koji se odnosi na vraćanje na posao i štetu na raznim temeljima (stavak II, III i IV prvostupanjske presude), kao i odluka kojom se Općinski sud proglasio stvarno nemjerodavnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove radi klevete, jer je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude za naknadu radi klevete bio mjerodavan Kantonalni sud po članku 13. Zakona o zaštiti radi klevete ("Službene novine FBiH" broj 59/02). Tek je, kako stoji u obrazloženju presude Vrhovnog suda, 12. srpnja 2005. godine stupio na snagu Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je u članku 27. stavak 2. točka (a) propisao da je za suđenje u svim građanskim predmetima u prvom stupnju mjerodavan Općinski sud. Zbog toga će, kako obrazlaže Vrhovni sud, biti nužno da Kantonalni sud predmet u ovom dijelu uputi na daljnje rješavanje Općinskom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant u svojoj apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u radnom sporu i sporu za naknadu štete kako ju je kasnije proširio. Naveo je da je tužbu iz radnog spora podnio Općinskom sudu 1. rujna 2000. godine, da je o tužbi djelomično riješeno Presudom Vrhovnog suda broj Rev-307/01 od 11. ožujka 2002. godine, odnosno da je tom odlukom definitivno poništena odluka o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranitelja u Gračanici, prestanku radnog odnosa u toj općini i suspenziji. Apelant ističe da je ustvari drugi dio postupka koji se odnosi na vraćanje na posao i naknadu štete koji je počeo s Presudom Općinskog suda broj P 325/00 od 10. rujna 2004. godine neprimjereno dugo trajao. Ističe da je od podnošenja tužbe do izjavljivanja apelacije proteklo više od pet godina što, prema apelantovom mišljenju, nikako nije razumno vrijeme da se jedan te isti postupak koji se odvijao u dva dijela vodi toliko dugo bez definitivne odluke o naknadi štete. Smatra da je postupak namjerno vođen u dva dijela s ciljem anuliranja sudskih odluka kojima je ustanovljena nezakonitost kako bi se on onemogućio u postupku obeštećenja. Smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni je sud u svom odgovoru na apelaciju istaknuo da u cijelosti ostaje kod razloga iz Presude broj Rev-307/01 od 11. ožujka 2002. godine, te da smatra da njome nisu povrijeđena prava koja je apelant istaknuo u svojoj apelaciji. 19. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da apelacija nije utemeljena, jer je iste navode apelant isticao i konstantno ponavljao protiv odluka donesenih u prvostupanjskom postupku broj P- 325/00, te su oni već bili predmetom razmatranja u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu za izuzećem postupajućeg suca, te za postupanje o njegovoj tužbi i tužbenim zahtjevima. Kantonalni sud dalje navodi da je postupajući prema prizivu apelanta i tužene u predmetu Gž.1501/04 spis stavljen u rad i odluka donesena u razumnom roku od šest mjeseci iako se radilo o složenom predmetu u kojemu je apelant više puta vršio dopune priziva, a u tijeku prvostupanjskog postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev, proširivao ga, podnosio zahtjeve za izdavanjem privremenih mjera za vraćanje na posao, te odustajao, tražio izuzeće postupajućeg suca o čemu je prvostupanjski sud donosio odluke na koje je apelant ulagao prizive i radi odlučivanja o navedenim prizivima postupak se odlagao. Dakle, do donošenja odluka o prizivima sud nije mogao raspravljati o preostalim tužbenim zahtjevima što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, svakako dovelo do duljeg trajanja prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, ali nikako izvan razumnih rokova. Zbog navedenog su neprihvatljivi, kako obrazlaže taj sud, apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. 20. Općinski je sud 21. travnja 2006. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dati svoj odgovor na apelaciju, jer se cio spis nalazi kod Vrhovnog suda od 20. srpnja 2005. godine radi odlučivanja o reviziji apelanta i tužene. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 77. U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tomu da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u tijeku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele uporabiti kao dokaz. Članak 80. U daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Članak 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 228. Prvostupanjski je sud dužan odmah po prijemu rješenja drugostupanjskoga suda odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijama rješenja drugostupanjskoga suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva prijeporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju". 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se u pravilu sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 203. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Članak 206. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja". VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali radi duljine trajanja parničnog postupka.(vidi mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 27. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da njegov predmet koji se vodi pred redovitim sudom nije završen u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud opaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznanje prava iz radnog odnosa i naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 32. Apelant se žali radi nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, obzirom da postupak pred redovitim sudovima prema njegovom mišljenju traje nedopustivo dugo, a time je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao el e ment prava sadržan u članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Razdoblje koje se uzima u obzir 34. Apelant je 1. rujna 2000. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi priznanja prava iz radnog odnosa, a kasnije i naknade štete u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-841/05 koja je donesena 20. srpnja 2006. godine je okončan postupak povodom apelantove tužbe osim u dijelu koji se odnosi na naknadu štete radi klevete. Dakle, cio postupak povodom apelantove tužbe je trajao pet godina i jedanaest mjeseci. b) Složenost predmeta 35. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, dakle dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi rješenje tužene o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranitelja i obveže tuženu da mu isplati plaće i vrati ga na posao. Nakon donošenja i pravomoćnosti međupresude broj P-325/00 od 24. siječnja 2001. godine apelant je proširio tužbu kako brojem stranaka u postupku tako i tužbenim zahtjevom zahtijevajući da sud obveže tuženu da mu isplati štetu na raznim temeljima u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom predmetu bilo potrebno ustvrditi činjenično stanje uz pribavljanje i analizu velikog broja dokaza, što znači da se postupak smatra osobito složenim. c) Ponašanje suda 36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A 206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 37. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, da su postupali po prijedlozima stranaka u postupku na što su bili obvezni prema ZPP-u koji je primjenjivan u vrijeme vođenja prvostupanjskog postupka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99). Naime, tek je rješenjem od 5. travnja 2004. godine zbog stupanja na snagu ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) apelantu uspostavljena obveza da tužbu uredi i izvrši koncentraciju dokaza najkasnije na pripremnom ročištu, pa je sud nakon održavanja jednog pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu kako je propisano u ZPP-u donio meritornu presudu. 38. To što apelant u razdoblju od pet godina i devet mjeseci nije mogao doći do konačne odluke prema ocjeni ovog suda ne znači da sudovi nisu bili aktivni. Upravo oprečno, sudovi su u zakonom propisanim rokovima zakazivali rasprave, ali je naknadno proširivanje tužbe i tužbenog zahtjeva umnogome usložnjavalo cio postupak kako iz formalno-pravnih tako i materijalno-pravnih razloga, jer je bilo nužno uređenu tužbu dostaviti osobama na koje se odnosi, a potom pribaviti i provesti opsežan dokazni postupak, te izvršiti njihovu brižljivu ocjenu. 39. U svezi s ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih tijela pred višim tijelima i vraćanje na ponovni postupak u načelu ne čini pravne lijekove neučinkovitim (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99 od 29. rujna 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućuje apelantu brzo i učinkovito dobivanje odlučenja od najvišeg tijela kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj ljstvici pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučenja, vraćanje nižestupanjskim tijelima i ponavljanje postupka može biti opravdano pogotovu ako se radi o žurnim postupcima (vidi Odluku Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. srpnja 2005. godine). d) Ponašanje apelanta 40. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao na duljinu trajanja postupka. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant nakon podnošenja tužbe, a pred održavanje prvog ročišta za glavnu raspravu, svoj tužbeni zahtjev proširio i predložio pribavljanje spisa Kantonalnog suda broj Uzsp.2/00 zbog čega je sud, usvojivši apelantov prijedlog, donio rješenje o prekidu postupka do pribavljanja navedenog spisa. Na rješenje kojim je postupak prekinut apelant je izjavio priziv, pa ga je potom povukao ističući da je priziv podnio samo iz razloga ubrzanja postupka. Potom je nakon donošenja međupresude predložio usvajanje privremene mjere kojom bi se tužena obvezala na isplaćivanje naknade umjesto plaće. Osnovni je sud izvan ročišta donio rješenje kojim je odbio zahtjev za donošenjem privremene mjere, a potom je na apelantov prijedlog donio djelomičnu presudu za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaću. Nakon ukidanja ove odluke i vraćanja na ponovni postupak apelant je u nastavku postupka pred Osnovnim sudom odmah zatražio izuzeće postupajućeg suca o kojemu je sud morao odlučiti. Pored navedenog, apelant je dva dana prije zakazanog termina za održavanje pripremnog ročišta konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, te ponovno predložio nove dokaze. Općinski je sud sukladno ovlastima iz ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) donio rješenje na temelju kojega neće provesti dokaze, pa je na glavnoj raspravi od 12. kolovoza 2004. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojio, djelomično odbio i u jednom dijelu se proglasio stvarno nemjerodavnim. 42. Ustavni sud konstatira da je apelant proširenjem tužbe, a samim tim i tužbenih zahtjeva, umnogome usložnjavao cio postupak koji je prvobitno bio pokrenut radi poništenja rješenja, isplate plaće i vraćanja na posao o čemu su redoviti sudovi meritorno odlučili, pa do naknade štete na raznim temeljima kako za sebe, tako i za preostala tri tužitelja i konačno do štete radi klevete. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je duljini trajanja postupka u velikoj mjeri doprinio apelant proširivanjem tužbe i tužbenog zahtjeva, proširivanjem stranaka u postupku, izjavljivanjem priziva na svako procesno rješenje koje je sud donosio u tijeku vođenja glavne rasprave. Naime, apelant je nakon donošenja pravomoćne međupresude broj P-325/00 od 24. siječnja 2001. godine u nastavku postupka o preostalim tužbenim zahtjevima više puta predlagao donošenje privremene mjere o čemu je sud morao odlučiti, potom je tražio izuzeće postupajućeg suca o čemu sud mora odlučiti, proširivao tužbu i tužbeni zahtjev zbog čega je sud morao odlagati zakazana ročišta kako bi se podnesak kojim je tužba proširena dostavio osobama na koje se odnosi. Apelant je u ovom razdoblju protiv svake sudske odluke kojom su njegovi zahtjevi uglavnom odbijani, a djelomično i usvajani, koristio redoviti pravni lijek - priziv protiv rješenja donošenih u tijeku vođenja postupka. 43. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer odlaganje u postupanju prema apelantovoj tužbi nije bilo takve naravi da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članaka. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 30/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Gračanici broj P 325/00. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mehmedalija Omerović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 6. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Gračanici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-325/00. Apelant je takođe zbog dužine trajawa sudskog postupka podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naložio da se vrati na posao ili da mu se isplate naknade plate za vrijeme dok traje spor do konačnog povratka na posao. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 30/06 od 12. aprila 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, Ustavni sud je 12. aprila 2006. godine zatražio da mu se dostave odgovori na apelaciju. 4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 17. aprila 2006. godine i Opštinski sud 21. aprila 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, te dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 1. septembra 2000. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv Opštine Gračanica (u daqnjem tekstu: tužena) radi utvrđewa ništavnosti i poništewa rješewa, vraćawa na posao i priznawa prava na osnovu radnog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 odnosa. Apelant je 22. septembra 2000. godine pismenim podneskom urgirao da se zakžee rasprava i predložio da se donese privremena mjera. Opštinski sud je rješenjem od 25. septembra 2000. godine raspravu zakazao za 16. oktobar 2000. godine. Apelant je podneskom od 13. oktobra 2000. godine tužbu proširio radi nastupawa novih okolnosti, pa kako je na raspravi od 16. oktobra 2000. godine ostao kod zahtjeva iz tužbe i postavio alternativni tužbeni zahtjev rasprava je, radi pribavljanja spisa Uzsp.2/00, odložena za 16. novembar 2000. godine. Apelant je pismenim podneskom od 31. oktobra 2000. godine zatražio da se pribave novi dokazi u toku pripreme glavne rasprave i ponovo zatražio da se donese privremena mjera. Postupajući po apelantovim predlozima Opštinski sud se dopisom od 6. novembra 2000. godine obratio Opštinskom vijeću Opštine Gračanica radi dostave prepisa zapisnika sa sjednice Opštinskog vijeća od 27. oktobra 2000. godine, a 15. novembra 2000. godine je dostavljen taj izvod. Na ročištu od 16. novembra 2000. godine usvojeni su apelantovi predlozi i predlozi tužene da se izvedu predloženi dokazi. Na ročištu od 7. decembra 2000. godine tužena je predložila da se prekine postupak dok se ne okonča postupak u predmetu broj Uzsp.2/00 kod Kantonalnog suda koji je sud rješenjem usvojio. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu, a 12. januara 2001. godine sačinjena je službena zabilješka kojom je konstatovano da je apelant pozvan da se izjasni na podnesak koji je označio kao žalbu nakon čega je izjavio da žalbu povlači, jer je postupak kod Kantonalnog suda u međuvremenu okončan, a svrha izjavqivawa žalbe, kako je izjavio apelant, bila je da ubrza postupak. Rasprava je zakazana za 24. januar 2001. godine, a apelant je 10. januara 2001. godine uložio podnesak kojim je insistirao da se donese privremena mjera. Na ročištu od 24. januara 2001. godine Opštinski sud je donio međupresudu broj P-325/00 koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž.259/01 od 20. juna 2001. godine kojom je poništeno rješenje opštinskog načelnika o apelantovom smjewivanju s funkcije i konstatovao da će zastati sa raspravljanjem o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva do pravosnažnosti međupresude. 8. Po povratku spisa sa Kantonalnog suda 31. jula 2001. godine Opštinski sud je rješenjem od 6. avgusta 2001. godine naložio da se dostavi drugostepena presuda strankama u postupku. Tužena je 14. septembra 2001. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 259/01 od 20. juna 2001. godine izjavila reviziju koja je rješenjem Opštinskog suda od 21. septembra 2001. godine dostavljena apelantu i federalnom tužiocu na odgovor. Opštinski sud je, postupajući po apelantovom predlogu da se donese privremena mjera izvan ročišta 5. oktobra 2001. godine donio Rješenje broj P 325/00 kojim je odbijen njegov predlog da se donese privremena mjera kojim bi se tužena obavezala da mu isplaćuje novčanu naknadu umjesto plate uz obrazloženje da će sud u nastavku postupka odlučiti o preostalim tužbenim zahtjevima u pogledu visine plate i povratka na posao, i to nakon pribavljanja, izvođewa i ocjene svih dokaza. Pored toga, sud obrazlaže da bi se donošenjem privremene mjere u potpunosti iscrpio tužbeni zahtjev, a time bi se prejudicirao ishod spora. Apelant je 5. oktobra 2001. godine dao svoj odgovor na reviziju, a podneskom od 10. oktobra 2001. godine predložio je da se donese djelimična presuda u pogledu zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata. Opštinski sud je 22. oktobra 2001. godine cio spis uputio Vrhovnom sudu na rješavanje o reviziji. 9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-307/01 od 11. marta 2002. godine reviziju odbio kao neosnovanu, a cio spis je 27. marta 2002. godine vraćen sa Vrhovnog suda na Kantonalni sud. 10. U nastavku postupka Opštinski sud je na apelantov prijedlog na ročištu od 6. maja 2002. godine donio djelimičnu presudu broj P-325/00 kojom je u pogledu tužbenog zahtjeva na ime neisplaćenih plata za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 30. aprila 2002. godine djelimično usvojen apelantov zahtjev, dok je višak zahtjeva odbijen kao neosnovan. Apelant je 20. maja 2002. godine uložio podnesak sa predlogom da se osiguraju dokazi, nakon čega je tužena 25. juna 2002. godine izjavila žalbu na djelimičnu presudu, a apelant je izjavio žalbu 8. jula 2002. godine i to protiv rješewa kojim je odbijen zahtjev za privremenu mjeru i protiv djelimične presude. 11. Kantonalnom sudu je cio spis o žalbi upućen 18. jula 2002. godine. Apelant je 20. avgusta 2002. godine uputio dopis Kantonalnom sudu zahtijevajući da se predmet kao hitan uzme u rad. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i apelantovoj žalbi protiv rješewa o odbijanju predloga da se donese privremena mjera, donio Presudu broj Gž 989/02 od 23. avgusta 2002. godine kojom je žalbe u odnosu na djelimičnu presudu uvažio i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak, a u odnosu na rješenje kojim je odbijen zahtjev da se donese privremena mjere odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Opštinskom sudu je cio spis vraćen 17. septembra 2002. godine. Novo ročište pred prvostepenim sudom zakazano je za 12. novembar 2002. godine i na njemu je apelant proširio tužbu brojem stranaka u postupku i novim zahtjevom za naknadu štete u visini od 3.425.000,00 KM zbog čega je tužena predložila da se uredi tužba pismenim podneskom i dostave odgovori. U pogledu proširewa tužbe sud je obavijestio stranke da će odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, a ročište je odložio za 11. decembar 2002. godine. Na ročištu od 11. decembra 2002. godine usvojeni su svi predlozi stranaka, a rasprava je odložena za 15. januar 2003. godine. Ročište od 15. januara 2003. godine odloženo je zbog toga što je proširena tužba trebalo da se dostavi licima na koja je izvršeno proširenje, te su od Opštine Lukavac urgirani podaci za visinu plate. Na ročištu od 13. februara 2003. godine odbijen je zahtjev da se proširi tužba u odnosu na tužene, a prihvaćeno je proširenje tužbe na apelantovoj strani kao tužioca. Doneseno je rješenje kojim se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i konstatovano da će se novo zakazati nakon pravosnažnosti rješewa o proširenju tužbe. Apelant je 21. marta 2003. godine izjavio žalbe i na rješenje kojim je rasprava odložena na neodređeno vrijeme i na rješenje kojim je odbijeno proširenje tužbe u odnosu na tužene, a tužena je izjavila žalbu na rješenje kojim je dozvoljeno proširenje tužbe na apelantovoj strani. 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž 587/03 od 4. decembra 2003. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješewa. Spis je vraćen Opštinskom sudu 12. januara 2004. godine koji je 20. januara 2004. godine drugostepena rješewa dostavio strankama. 13. Podneskom od 22. januara 2004. godine apelant je ponovo zatražio privremenu mjeru, a 5. aprila 2004. godine Opštinski sud je naložio apelantu i ostalim tužiocima da u skladu sa odredbom iz člana 53 stav 2 i člana 334 Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine tužbu dopune, isprave i usklade sa važećim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), jer shodno već podnesenoj tužbi sud ne može da postupa, niti pravilno riješava, o tužbenim zahtjevima. Podneskom od 16. aprila 2004. godine apelant je zatražio sudijino izuzeće. Opštinski sud je Rješenjem broj Su 5-2/04 od 7. maja 2004. godine odbio zahtjev za sudijino izuzeće. Rješenjem od 25. maja 2004. godine Opštinski sud je zakazao pripremno ročište, a 28. maja 2004. godine opozvao zakazano ročište radi odlaska postupajućeg sudije na sem i nar. Apelant je podneskom od 22. juna 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev. Pripremno ročište održano je 24. juna 2004. godine, a sud je posebnim Rješenjem broj P 325/00 utvrdio koji se dokazi neće sprovoditi. Podneskom od 11. avgusta 2004. godine apelant se izjasnio na zapisnik sa pripremnog ročišta. 14. Glavna rasprava pred Opštinskim sudom održana je 12. avgusta 2004. godine, te je sud nakon njenog zakqučewa 10. septembra 2004. godine donio Presudu broj P 325/00 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženu obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plata koje bi ostvario obavljajući poslove opštinskog pravobranioca u Gračanici u periodu od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine isplati iznos od 11. 247,76 KM. Tužbeni zahtjevi koji su se odnosili na vraćanje na poslove opštinskog pravobranioca, uspostavljanje i priznanje svih prava na osnovu rada, isplatu materijalne i nematerijalne štete, isplatu iznosa na ime razlike plata, izgubljene zarade, poremećaja porodičnog mira i harmonije, dostojanstva ličnosti, nemogućnosti daqnjeg napredovawa u svom zvanju i zanimanju, narušavanju mentalnog i fizičkog zdravlja, štete zbog nemogućnosti vraćawa kredita, zajmova i dugova, odbijeni su kao neosnovani. U pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 300.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i patwi zbog izrečenih javnih uvreda i klevete, pa slijedom toga da se tužena obaveže o svom trošku objaviti pravosnažnu presudu kojom su poništena rješewa o apelantovom smjewivanju sa dužnosti opštinskog pravobranioca u Gračanici u lokalnom listu "Glasilo", u jednom lokalnom i jednom federalnom dnevnom listu, Opštinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje, te je utvrđeno da će se po pravosnažnosti presude cio spis dostaviti Kantonalnom sudu Tuzla kao stvarno nadležnom sudu. Protiv presude Opštinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine apelant je izjavio žalbu istog dana kada je podigao presudu u pisarnici suda, 10. septembra 2004. godine, a tužena je izjavila žalbu na dosuđujući dio presude i odluku o troškovima 21. septembra 2004. godine. Apelant je žalbu dopunio 27. septembra 2004. godine, a na žalbu tužene očitovao se 28. septembra 2004. godine. 15. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelanta i tužene, donio Presudu broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu I izreke preinačio tako što mu je na ime neisplaćenih plaća umjesto za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine u iznosu od 11.247,76 KM dosudio iznos od 16.616,21 KM za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 8. aprila 2002. godine, dok je u odnosu na zakonske kamate stav I izreke potvrđen. U dijelu u kom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama, te u dijelu u kom se prvostepeni sud proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje, presuda je potvrđena. Žalba tužene u odnosu na troškove postupka je djelimično uvažena i u tom dijelu presuda ukinuta, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 16. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine donio Presudu broj Rev 841/05 od 20. jula 2006. godine kojom je reviziju odbio. Shodno ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud je pravilno utvrdio pe riod od nezakonitog prestanka radnog odnosa i na osnovu pravilnog utvrđewa odredio apelantu isplatu plate. Pravilno je odbijena žalba u dijelu koji se odnosi na vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama (stav II, III i IV prvostepene presude), kao i odluka kojom se Opštinski sud proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove radi klevete, jer je u vrijeme kad je donesena prvostepena presuda za naknadu radi klevete bio nadležan Kantonalni sud po članu 13 Zakona o zaštiti radi klevete ("Službene novine FBiH" broj 59/02). Tek je, kako stoji u obrazloženju presude Vrhovnog suda, 12. jula 2005. godine stupio na snagu Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je u članu 27 stav 2 tačka a) propisao da je za suđenje u svim građanskim predmetima u prvom stepenu nadležan Opštinski sud. Zbog toga će, kako obrazlaže Vrhovni sud, biti neophodno da Kantonalni sud predmet u ovom dijelu uputi na daqnje rješavanje Opštinskom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant u svojoj apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u radnom sporu i sporu za naknadu štete kako ju je kasnije proširio. Naveo je da je tužbu iz radnog spora podnio Opštinskom sudu 1. septembra 2000. godine, da je o tužbi djelimično riješeno Presudom Vrhovnog suda broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, odnosno da je tom odlukom definitivno poništena odluka o njegovom smjewivanju sa dužnosti opštinskog pravobranioca u Gračanici, prestanku radnog odnosa u toj opštini i suspenziji. Apelant ističe da je ustvari drugi dio postupka koji se odnosi na vraćanje na posao i naknadu štete koji je počeo sa Presudom Opštinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine neprimjereno dugo trajao. Ističe da je od podnošewa tužbe do izjavqivawa apelacije proteklo više od pet godina što, shodno apelantovom mišljenju, nikako nije razumno vrijeme da se jedan te isti postupak koji se odvijao u dva dijela vodi toliko dugo bez definitivne odluke o naknadi štete. Smatra da je postupak namjerno vođen u dva dijela sa ciljem da se anuliraju sudske odluke kojima je ustanovljena nezakonitost kako bi se on onemogućio u postupku obeštećewa.. Smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajawa postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga iz Presude broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, te da smatra da wome nisu povrijeđena prava koja je apelant istakao u svojoj apelaciji. 19. U odgovoru Kantonalnog suda navedeno je da apelacija nije osnovana, jer je iste navode apelant isticao i konstantno ponavljao protiv odluka donesenih u prvostepenom postupku broj P-325/00, te su isti već bili predmet razmatrawa u postupku odlučivawa o njegovom zahtjevu za izuzeće uređujućeg sudije, te za postupanje o njegovoj tužbi i tužbenim zahtjevima. Kantonalni sud dalje navodi da je postupajući prema žalbi apelanta i tužene u predmetu Gž.1501/04 spis stavljen u rad i odluka donesena u razumnom roku od šest mjeseci iako se radilo o složenom predmetu u kom je apelant više puta vršio dopune žalbe, a u toku prvostepenog postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev, proširivao ga, podnosio zahtjeve da se donese privremene mjera za vraćanje na posao, od nje odustajao, tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu je prvostepeni sud donosio odluke na koje je apelant ulagao žalbe i radi odlučivawa o navedenim žalbama postupak se odlagao. Dakle, do donošewa odluka o žalbama sud nije mogao da raspravlja o preostalim tužbenim zahtjevima što je shodno mišljenju Kantonalnog suda svakako dovelo do dužeg trajawa prvostepenog i drugostepenog postupka, ali nikako van razumnih rokova. Zbog navedenog neprihvatqivi su, kako obrazlaže taj sud, apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. 20. Opštinski sud je 21. aprila 2006. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti da odgovori na apelaciju, jer se cio spis nalazi kod Vrhovnog suda od 20. jula 2005. godine radi odlučivawa o reviziji apelanta i tužene. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 77 U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Član 80 U daqnjem toku pripremnog ročišta raspravljaće se o predlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje predloge. Član 81 (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 228 Prvostepeni sud je dužan da odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju". 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će se u pravilu sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 203 Svaka stranka dužna je da iznese činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika. Član 206 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činje - nice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa". VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali radi dužine trajawa parničnog postupka.(vidi mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX ). 27. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da njegov predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznanje prava iz radnog odnosa i naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 32. Apelant se žali radi nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, s obzirom da postupak pred redovnim sudovima shodno njegovom mišljenju traje nedopustivo dugo, a time je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao elemenat prava sadržan u članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava Ustavni sud ističe da razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, sa jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Pe riod koji se uzima u obzir 34. Apelant je 1. septembra 2000. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi priznawa prava iz radnog odnosa, a kasnije i naknade štete u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-841/05 koja je donesena 20. jula 2006. godine okončan je postupak povodom apelantove tužbe sem u dijelu koji se odnosi na naknadu štete radi klevete. Dakle, cio postupak povodom apelantove tužbe trajao je pet godina i jedanaest mjeseci. b) Složenost predmeta 35. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, dakle dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Opštinski sud poništi rješenje tužene o njegovom smjewivanju sa dužnosti opštinskog pravobranioca i obaveže tuženu da mu isplati plate i vrati ga na posao. Nakon donošewa i pravosnažnosti međupresude broj P 325/00 od 24. januara 2001. godine apelant je proširio tužbu kako brojem stranaka u postupku tako i tužbenim zahtjevom, zahtijevajući da sud obaveže tuženu da mu isplati štetu na raznim osnovama u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom predmetu bilo potrebno da se utvrdi činjenično stanje uz pribavljanje i analizu velikog broja dokaza, što znači da se postupak smatra naročito složenim. s) Ponašanje suda 36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A 206-A, str. 10 i 11, stav 19). 37. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, da su postupali po predlozima stranaka u postupku na što su bili obavezni shodno ZPP-u koji je primjewivan u vrijeme kada je vođen prvostepeni postupak ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99). Naime, tek je rješenjem od 5. aprila 2004. godine zbog stupawa na snagu ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) apelantu uspostavljena obaveza da tužbu uredi i izvrši koncentraciju dokaza najkasnije na pripremnom ročištu, pa je sud nakon održavawa jednog pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu kako je propisano u ZPP-u donio meritornu presudu. 38. To što apelant u periodu od pet godina i devet mjeseci nije mogao da dođe do konačne odluke shodno ocjeni ovog suda ne znači da sudovi nisu bili aktivni. Upravo suprotno, sudovi su u zakonom propisanim rokovima zakazivali rasprave, ali je naknadno proširivanje tužbe i tužbenog zahtjeva umnogome usložwavalo cio postupak kako iz formalno-pravnih tako i materijalno-pravnih razloga, jer je bilo neophodno da se uređena tužba dostavi licima na koja se odnosi, a zatim da se pribavi i sprovede obiman dokazni postupak, te izvrši wihova brižqiva ocjena. 39. U vezi sa ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak u principu ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99 od 29. septembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može da učini pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučenje od najvišeg organa kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučewa, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može da bude opravdano pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj SH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine). d) Ponašanje apelanta 40. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao na dužinu trajawa postupka. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je apelant nakon podnošewa tužbe, a pred održavanje prvog ročišta za glavnu raspravu, svoj tužbeni zahtjev proširio i predložio da se pribave spisi Kantonalnog suda broj Uzsp.2/00 radi čega je sud usvojivši apelantov predlog donio rješenje o prekidu postupka do pribavljanja navedenog spisa. Na rješenje kojim je postupak prekinut apelant je izjavio žalbu, pa je zatim povukao ističući da je žalbu podnio samo iz razloga ubrzawa postupka. Zatim je nakon donošewa međupresude predložio da se usvoji privremena mjera kojom bi se tužena obavezala da mu isplaćuje naknadu umjesto plate. Osnovni sud je izvan ročišta donio rješenje kojim je odbio zahtjev da se donese privremena mjera, a zatim je na apelantov predlog donio djelimičnu presudu za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na platu. Nakon ukidawa ove odluke i vraćawa na ponovni postupak apelant je u nastavku postupka pred Osnovnim sudom odmah zatražio izuzeće postupajućeg sudije o kom je sud morao da odlučuje. Pored navedenog, apelant je dva dana prije zakazanog termina za održavanje pripremnog ročišta konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, te ponovo predložio nove dokaze. Opštinski sud je u skladu s ovlašćewima iz ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) donio rješenje na osnovu kog neće sprovesti dokaze, pa je na glavnoj raspravi od 12. avgusta 2004. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojio, djelimično odbio i u jednom dijelu se proglasio stvarno nenadležnim. 42. Ustavni sud konstatuje da je apelant proširenjem tužbe, a samim tim i tužbenih zahtjeva, umnogom usložwavao cio postupak koji je prvobitno bio pokrenut radi poništewa rješewa, isplate plate i vraćawa na posao o čemu su redovni sudovi meritorno odlučili, pa do naknade štete na raznim osnovama kako za sebe, tako i za preostala tri tužioca i konačno do štete radi klevete. Radi navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajawa postupka u velikoj mjeri doprinio apelant proširivanjem tužbe i tužbenog zahtjeva, proširivanjem stranaka u postupku, izjavqivanjem žalbi na svako procesno rješenje koje je sud donosio u toku vođewa glavne rasprave. Naime, apelant je nakon donošewa pravosnažne međupresude broj P-325/00 od 24. januara 2001. godine u nastavku postupka o preostalim tužbenim zahtjevima više puta predlagao da se donese privremena mjera o čemu je sud morao da odluči, zatim je tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu sud mora da odluči, proširivao tužbu i tužbeni zahtjev zbog čega je sud morao da odlaže zakazana ročišta kako bi se podnesak kojim je tužba proširena dostavio licima na koja se odnosi. Apelant je u ovom periodu protiv svake sudske odluke kojom su njegovi zahtjevi uglavnom odbijani, a djelimično i usvajani, koristio redovan pravni lijek - žalbu protiv rješewa donošenih u toku vođewa postupka. 43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer odlaganje u postupanju prema apelantovoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 30/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici broj P 325/00. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 6. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-325/00. Apelant je također zbog dužine trajanja sudskog postupka podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao ili isplatu naknade plaće za vrijeme trajanja spora do konačnog povratka na posao. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 30/06 od 12. aprila 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud je 12. aprila 2006. godine zatražio dostavu odgovora na apelaciju. 4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 17. aprila 2006. godine i Općinski sud 21. aprila 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 1. septembra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja ništavosti i poništenja rješenja, vraćanja na posao i priznanja prava na osnovu radnog odnosa. Apelant je 22. septembra 2000. godine pismenim podneskom urgirao zakazivanje rasprave i predložio donošenje privremene mjere. Općinski sud je rješenjem od 25. septembra 2000. godine raspravu zakazao za 16. oktobar 2000. godine. Apelant je podneskom od 13. oktobra 2000. godine tužbu proširio radi nastupanja novih okolnosti, pa kako je na raspravi od 16. oktobra 2000. godine ostao kod zahtjeva iz tužbe i postavio alternativni tužbeni zahtjev rasprava je radi pribavljanja spisa Uzsp.2/00 odložena za 16. novembar 2000. godine. Apelant je pismenim podneskom od 31. oktobra 2000. godine zatražio pribavljanje novih dokaza u toku pripreme glavne rasprave i ponovo zatražio izdavanje privremene mjere. Postupajući po apelantovim prijedlozima Općinski sud se dopisom od 6. novembra 2000. godine obratio Općinskom vijeću Općine Gračanica radi dostave prijepisa zapisnika sa sjednice Općinskog vijeća od 27. oktobra 2000. godine, a 15. novembra 2000. godine je dostavljen taj izvod. Na ročištu od 16. novembra 2000. godine usvojeni su apelantovi prijedlozi i prijedlozi tužene za izvođenje predloženih dokaza. Na ročištu od 7. decembra 2000. godine tužena je predložila prekid postupka do okončanja postupka u predmetu broj Uzsp.2/00 kod Kantonalnog suda kojeg je sud rješenjem usvojio. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu, a 12. januara 2001. godine sačinjena je službena zabilješka kojom je konstatirano da je apelant pozvan radi izjašnjenja na podnesak kojeg je označio kao žalbu nakon čega je izjavio da žalbu povlači, jer je postupak kod Kantonalnog suda u međuvremenu okončan, a svrha izjavljivanja žalbe kako je izjavio apelant bila je ubrzanje postupka. Rasprava je zakazana za 24. januar 2001. godine, a apelant je 10. januara 2001. godine uložio podnesak kojim je insistirao na donošenju privremene mjere. Na ročištu od 24. januara 2001. godine Općinski sud je donio međupresudu broj P-325/00 koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž.259/01 od 20. juna 2001. godine kojom je poništeno rješenje općinskog načelnika o apelantovom smjenjivanju s funkcije i konstatirao da će zastati s raspravljanjem o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva do pravosnažnosti međupresude. 8. Po povratku spisa sa Kantonalnog suda 31. jula 2001. godine Općinski sud je rješenjem od 6. augusta 2001. godine naložio dostavu drugostepene presude strankama u postupku. Tužena je 14. septembra 2001. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 259/01 od 20. juna 2001. godine izjavila reviziju koja je rješenjem Općinskog suda od 21. septembra 2001. godine dostavljena apelantu i federalnom tužiocu na odgovor. Općinski sud je postupajući po apelantovom prijedlogu za izdavanje privremene mjere izvan ročišta 5. oktobra 2001. godine donio Rješenje broj P 325/00 kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenje privremene mjere, a kojim bi se tužena obavezala da mu isplaćuje novčanu naknadu umjesto plaće uz obrazloženje da će sud u nastavku postupka odlučiti o preostalim tužbenim zahtjevima u pogledu visine plaće i povratka na posao i to nakon pribavljanja, izvođenja i ocjene svih dokaza. Pored toga, sud obrazlaže da bi se donošenjem privremene mjere u potpunosti iscrpio tužbeni zahtjev, a time bi se prejudicirao ishod spora. Apelant je 5. oktobra 2001. godine dao svoj odgovor na reviziju, a podneskom od 10. oktobra 2001. godine predložio je donošenje djelimične presude u pogledu zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća. Općinski sud je 22. oktobra 2001. godine cio spis uputio Vrhovnom sudu na rješavanje o reviziji. 9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-307/01 od 11. marta 2002. godine reviziju odbio kao neosnovanu, a cio spis je 27. marta 2002. godine vraćen sa Vrhovnog suda na Kantonalni sud. 10. U nastavku postupka Općinski sud je na apelantov prijedlog na ročištu od 6. maja 2002. godine donio djelimičnu presudu broj P-325/00 kojom je u pogledu tužbenog zahtjeva na ime neisplaćenih plaća za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 30. aprila 2002. godine djelimično usvojen apelantov zahtjev, dok je višak zahtjeva odbijen kao neosnovan. Apelant je 20. maja 2002. godine uložio podnesak s prijedlogom za osiguranje dokaza nakon čega je tužena 25. juna 2002. godine izjavila žalbu na djelimičnu presudu, a apelant je izjavio žalbu 8. jula 2002. godine i to protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za privremenu mjeru i protiv djelimične presude. 11. Kantonalnom sudu je cio spis o žalbi upućen 18. jula 2002. godine. Apelant je 20. augusta 2002. godine uputio dopis Kantonalnom sudu zahtijevajući da se predmet kao hitan uzme u rad. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i apelantovoj žalbi protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere donio Presudu broj Gž 989/02 od 23. augusta 2002. godine kojom je žalbe u odnosu na djelimičnu presudu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, a u odnosu na rješenje kojim je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Općinskom sudu je cio spis vraćen 17. septembra 2002. godine. Novo ročište pred prvostepenim sudom zakazano je za 12. novembar 2002. godine na kojem je apelant proširio tužbu brojem stranaka u postupku i novim zahtjevom za naknadu štete u visini od 3.425.000,00 KM radi čega je tužena predložila uređenje tužbe pismenim podneskom i dostavljanje odgovora. U pogledu proširenja tužbe sud je obavijestio stranke da će odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, a ročište je odložio za 11. decembar 2002. godine. Na ročištu od 11. decembra 2002. godine usvojeni su svi prijedlozi stranaka, a rasprava je odložena 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 za 15. januar 2003. godine. Ročište od 15. januara 2003. godine odloženo je zbog toga što se proširena tužba trebala dostaviti licima na koja je izvršeno proširenje, te su od Općine Lukavac urgirani podaci za visinu plaće. Na ročištu od 13. februara 2003. godine odbijen je zahtjev za proširenje tužbe u odnosu na tužene, a prihvaćeno je proširenje tužbe na apelantovoj strani kao tužioca. Doneseno je rješenje kojim se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i konstatirano da će se novo zakazati nakon pravosnažnosti rješenja o proširenju tužbe. Apelant je 21. marta 2003. godine izjavio žalbe i na rješenje kojim je rasprava odložena na neodređeno vrijeme i na rješenje kojim je odbijeno proširenje tužbe u odnosu na tužene, a tužena je izjavila žalbu na rješenje kojim je dozvoljeno proširenje tužbe na apelantovoj strani. 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž 587/03 od 4. decembra 2003. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješenja. Spis je vraćen Općinskom sudu 12. januara 2004. godine koji je 20. januara 2004. godine drugostepena rješenja dostavio strankama. 13. Podneskom od 22. januara 2004. godine apelant je ponovo zatražio privremenu mjeru, a 5. aprila 2004. godine Općinski sud je naložio apelantu i ostalim tužiocima da u skladu sa odredbom iz člana 53. stav 2. i člana 334. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine tužbu dopune, isprave i usklade sa važećim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer prema već podnesenoj tužbi sud ne može postupati, niti pravilno riješiti o tužbenim zahtjevima. Podneskom od 16. aprila 2004. godine apelant je zatražio sudijino izuzeće. Općinski sud je Rješenjem broj Su 5-2/04 od 7. maja 2004. godine odbio zahtjev za sudijino izuzeće. Rješenjem od 25. maja 2004. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište, a 28. maja 2004. godine opozvao zakazano ročište radi odlaska postupajućeg sudije na sem i nar. Apelant je podneskom od 22. juna 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev. Pripremno ročište održano je 24. juna 2004. godine, a sud je posebnim Rješenjem broj P 325/00 utvrdio koji se dokazi neće provoditi. Podneskom od 11. augusta 2004. godine apelant se izjasnio na zapisnik sa pripremnog ročišta. 14. Glavna rasprava pred Općinskim sudom održana je 12. augusta 2004. godine, te je sud nakon zaključenja iste 10. septembra 2004. godine donio Presudu broj P 325/00 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženu obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plaća koje bi ostvario obavljajući poslove općinskog pravobranioca u Gračanici u periodu od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine isplati iznos od 11. 247,76 KM. Tužbeni zahtjevi koji su se odnosili na vraćanje na poslove općinskog pravobranioca, uspostavu i priznanje svih prava na osnovu rada, isplatu materijalne i nematerijalne štete, isplatu iznosa na ime razlike plaća, izgubljene zarade, poremećaja porodičnog mira i harmonije, dostojanstva ličnosti, nemogućnosti daljnjeg napredovanja u svom zvanju i zanimanju, narušavanju mentalnog i fizičkog zdravlja, štete zbog nemogućnosti vraćanja kredita, zajmova i dugova, odbijeni su kao neosnovani. U pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 300.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog izrečenih javnih uvreda i klevete, pa slijedom toga da se tužena obaveže o svom trošku objaviti pravosnažnu presudu kojom su poništena rješenja o apelantovom smjenjivanju sa dužnosti općinskog pravobranioca u Gračanici u lokalnom listu "Glasilo", u jednom lokalnom i jednom federalnom dnevnom listu, Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje, te je utvrđeno da će se po pravosnažnosti presude cio spis dostaviti Kantonalnom sudu Tuzla kao stvarno nadležnom sudu. Protiv presude Općinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine apelant je izjavio žalbu istog dana kada je podigao presudu u pisarnici suda, 10. septembra 2004. godine, a tužena je izjavila žalbu na dosuđujući dio presude i odluku o troškovima 21. septembra 2004. godine. Apelant je žalbu dopunio 27. septembra 2004. godine, a na žalbu tužene očitovao se 28. septembra 2004. godine. 15. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelanta i tužene, donio Presudu broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu I izreke preinačio tako što mu je na ime neisplaćenih plaća umjesto za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine u iznosu od 11.247,76 KM dosudio iznos od 16.616,21 KM za pe riod od 1. septembra 2000. godine do 8. aprila 2002. godine, dok je u odnosu na zakonske kamate stav I izreke potvrđen. U dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama, te u dijelu u kojem se prvostepeni sud oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje presuda je potvrđena. Žalba tužene u odnosu na troškove postupka je djelimično uvažena i u tom dijelu presuda ukinuta, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 16. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine donio Presudu broj Rev 841/05 od 20. jula 2006. godine kojom je reviziju odbio. Prema ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud je pravilno utvrdio pe riod od nezakonitog prestanka radnog odnosa i na osnovu pravilnog utvrđenja odredio apelantu isplatu plaće. Pravilno je odbijena žalba u dijelu koji se odnosi na vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama (stav II, III i IV prvostepene presude), kao i odluka kojom se Općinski sud oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove radi klevete, jer je u vrijeme donošenja prvostepene presude za naknadu radi klevete bio nadležan Kantonalni sud po članu 13. Zakona o zaštiti radi klevete ("Službene novine FBiH" broj 59/02). Tek je, kako stoji u obrazloženju presude Vrhovnog suda, 12. jula 2005. godine stupio na snagu Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je u članu 27. stav 2. tačka a) propisao da je za suđenje u svim građanskim predmetima u prvom stepenu nadležan Općinski sud. Zbog toga će, kako obrazlaže Vrhovni sud, biti neophodno da Kantonalni sud predmet u ovom dijelu uputi na daljnje rješavanje Općinskom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant u svojoj apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u radnom sporu i sporu za naknadu štete kako ju je kasnije proširio. Naveo je da je tužbu iz radnog spora podnio Općinskom sudu 1. septembra 2000. godine, da je o tužbi djelimično riješeno Presudom Vrhovnog suda broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, odnosno da je tom odlukom definitivno poništena odluka o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranioca u Gračanici, prestanku radnog odnosa u toj općini i suspenziji. Apelant ističe da je ustvari drugi dio postupka koji se odnosi na vraćanje na posao i naknadu štete koji je počeo s Presudom Općinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine neprimjereno dugo trajao. Ističe da je od podnošenja tužbe do izjavljivanja apelacije proteklo više od pet godina što, prema apelantovom mišljenju, nikako nije razumno vrijeme da se jedan te isti postupak koji se odvijao u dva dijela vodi toliko dugo bez definitivne odluke o naknadi štete. Smatra da je postupak namjerno vođen u dva dijela s ciljem anuliranja sudskih odluka kojima je ustanovljena nezakonitost kako bi se on onemogućio u postupku obeštećenja.. Smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga iz Presude broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, te da smatra da njome nisu povrijeđena prava koja je apelant istakao u svojoj apelaciji. 19. U odgovoru Kantonalnog suda navedeno je da apelacija nije osnovana, jer je iste navode apelant isticao i konstantno ponavljao protiv odluka donesenih u prvostepenom postupku broj P- 325/00, te su isti već bili predmet razmatranja u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu za izuzeće uređujućeg sudije, te za postupanje o njegovoj tužbi i tužbenim zahtjevima. Kantonalni sud dalje navodi da je postupajući prema žalbi apelanta i tužene u predmetu Gž.1501/04 spis stavljen u rad i odluka donesena u razumnom roku od šest mjeseci iako se radilo o složenom predmetu u kojem je apelant više puta vršio dopune žalbe, a u toku prvostepenog postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev, isti proširivao, podnosio zahtjeve za izdavanje privremenih mjera za vraćanje na posao, od iste odustajao, tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu je prvostepeni sud donosio odluke na koje je apelant ulagao žalbe i radi odlučivanja o navedenim žalbama postupak se odlagao. Dakle, do donošenja odluka o žalbama sud nije mogao raspravljati o preostalim tužbenim zahtjevima što je prema mišljenju Kantonalnog suda svakako dovelo do dužeg trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka, ali nikako izvan razumnih rokova. Radi navedenog neprihvatljivi su, kako obrazlaže taj sud, apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. 20. Općinski sud je 21. aprila 2006. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dati svoj odgovor na apelaciju, jer se cio spis nalazi kod Vrhovnog suda od 20. jula 2005. godine radi odlučivanja o reviziji apelanta i tužene. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 77. U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Član 80. U daljnjem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Član 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 228. Prvostepeni sud je dužan odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju". 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se u pravilu sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 203. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika. Član 206. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja". VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali radi dužine trajanja parničnog postupka.(vidi mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 27. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da njegov predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznanje prava iz radnog odnosa i naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 32. Apelant se žali radi nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, s obzirom da postupak pred redovnim sudovima prema njegovom mišljenju traje nedopustivo dugo, a time je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao el e ment prava sadržan u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane. a) Pe riod koji se uzima u obzir 34. Apelant je 1. septembra 2000. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi priznanja prava iz radnog odnosa, a kasnije i naknade štete u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-841/05 koja je donesena 20. jula 2006. godine okončan je postupak povodom apelantove tužbe osim u dijelu koji se odnosi na naknadu štete radi klevete. Dakle, cio postupak povodom apelantove tužbe trajao je pet godina i jedanaest mjeseci. b) Složenost predmeta 35. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, dakle dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi rješenje tužene o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranioca i obaveže tuženu da mu isplati plaće i vrati ga na posao. Nakon donošenja i pravosnažnosti međupresude broj P 325/00 od 24. januara 2001. godine apelant je proširio tužbu kako brojem stranaka u postupku tako i tužbenim zahtjevom, zahtijevajući da sud obaveže tuženu da mu isplati štetu na raznim osnovama u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom predmetu bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz pribavljanje i analizu velikog broja dokaza, što znači da se postupak smatra naročito složenim. c) Ponašanje suda 36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A 206-A, str. 10. i 11, stav 19). 37. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, da su postupali po prijedlozima stranaka u postupku na što su bili obavezni prema ZPP-u koji je primjenjivan u vrijeme vođenja prvostepenog postupka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99). Naime, tek je rješenjem od 5. aprila 2004. godine zbog stupanja na snagu ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) apelantu uspostavljena obaveza da tužbu uredi i izvrši koncentraciju dokaza najkasnije na pripremnom ročištu, pa je sud nakon održavanja jednog pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu kako je propisano u ZPP-u donio meritornu presudu. 38. To što apelant u periodu od pet godina i devet mjeseci nije mogao doći do konačne odluke prema ocjeni ovog suda ne znači da sudovi nisu bili aktivni. Upravo suprotno, sudovi su u zakonom propisanim rokovima zakazivali rasprave, ali je naknadno proširivanje tužbe i tužbenog zahtjeva umnogome usložnjavalo cio postupak kako iz formalno-pravnih tako i materijalno-pravnih razloga, jer je bilo neophodno uređenu tužbu dostaviti licima na koja se odnosi, a zatim pribaviti i provesti obiman dokazni postupak, te izvršiti njihovu brižljivu ocjenu. 39. U vezi s ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak u principu ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99 od 29. septembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućuje apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučenje od najvišeg organa kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučenja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine). d) Ponašanje apelanta 40. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao na dužinu trajanja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant nakon podnošenja tužbe, a pred održavanje prvog ročišta za glavnu raspravu, svoj tužbeni zahtjev proširio i predložio pribavljanje spisa Kantonalnog suda broj Uzsp.2/00 radi čega je sud usvojivši apelantov prijedlog donio rješenje o prekidu postupka do pribavljanja navedenog spisa. Na rješenje kojim je postupak prekinut apelant je izjavio žalbu, pa je zatim povukao ističući da je žalbu podnio samo iz razloga ubrzanja postupka. Zatim je nakon donošenja međupresude predložio usvajanje privremene mjere kojom bi se tužena obavezala da mu isplaćuje naknadu umjesto plaće. Osnovni sud je izvan ročišta donio rješenje kojim je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere, a zatim je na apelantov prijedlog donio djelimičnu presudu za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaću. Nakon ukidanja ove odluke i vraćanja na ponovni postupak apelant je u nastavku postupka pred Osnovnim sudom odmah zatražio izuzeće postupajućeg sudije o kojem je sud morao odlučiti. Pored navedenog, apelant je dva dana prije zakazanog termina za održavanje pripremnog ročišta konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, te ponovo predložio nove dokaze. Općinski sud je u skladu s ovlaštenjima iz ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) donio rješenje na osnovu kojeg neće provesti dokaze, pa je na glavnoj raspravi od 12. augusta 2004. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojio, djelimično odbio i u jednom dijelu se oglasio stvarno nenadležnim. 42. Ustavni sud konstatira da je apelant proširenjem tužbe, a samim tim i tužbenih zahtjeva, umnogom usložnjavao cio postupak koji je prvobitno bio pokrenut radi poništenja rješenja, isplate plaće i vraćanja na posao o čemu su redovni sudovi meritorno odlučili, pa do naknade štete na raznim osnovama kako za sebe, tako i za preostala tri tužioca i konačno do štete radi klevete. Radi navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja postupka u velikoj mjeri doprinio apelant proširivanjem tužbe i tužbenog zahtjeva, proširivanjem stranaka u postupku, izjavljivanjem žalbi na svako procesno rješenje koje je sud donosio u toku vođenja glavne rasprave. Naime, apelant je nakon donošenja pravosnažne međupresude broj P-325/00 od 24. januara 2001. godine u nastavku postupka o preostalim tužbenim zahtjevima više puta predlagao donošenje privremene mjere o čemu je sud morao odlučiti, zatim je tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu sud mora odlučiti, proširivao tužbu i tužbeni zahtjev zbog čega je sud morao odlagati zakazana ročišta kako bi se podnesak kojim je tužba proširena dostavio licima na koja se odnosi. Apelant je u ovom periodu protiv svake sudske odluke kojom su njegovi zahtjevi uglavnom odbijani, a djelimično i usvajani, koristio redovan pravni lijek - žalbu protiv rješenja donošenih u toku vođenja postupka. 43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer odlaganje u postupanju prema apelantovoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 55/06, rješavajući apelaciju Muniba Trokića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muniba Trokića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se: - Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj Pvl-5/05 od 23. prosinca 2005. godine; - Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Pž-300/05 od 11. svibnja 2005. godine; - Rješenje Općinskog suda za prekršaje Sanski Most broj P-1057/04 od 29. prosinca 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sanskom Mostu koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Munib Trokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojega zastupa Senad Biščević, odvjetnik iz Sanskog Mosta, je podnio 12. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PVL-5/05 od 23. prosinca 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž-300/05 od 11. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-1057/04 od 29. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je zatražena 29. ožujka 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski je sud 9. travnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije odgovorio. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda je 11. svibnja 2007. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem tadašnjeg Općinskog suda za prekršaje broj P-1057/04 od 29. prosinca 2004. godine koje je potvrđeno Rješenjem tadašnjeg Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. svibnja 2005. godine apelant je proglašen krivim što su ga 25. rujna 2004. godine oko 15,30 sati na lokalnom putu u naselju Otoke u Sanskom Mostu djelatnici policije zatekli da upravlja osobnim motornim vozilom marke "Subaru" u vrijeme trajanja zaštitne mjere - zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije koja je upisana u njegovu vozačku dozvolu s trajanjem od 6. srpnja do 6. studenoga 2004. godine, čime je počinio prekršaj iz članka 225. st. 1, 2. i 4. točka 37. Zakona o temeljima sigurnosti prometa na putovima zbog čega je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 15 dana. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od pet mjeseci. Prema članku 127. stavak 1. Zakona o prekršajima apelant je obvezan na plaćanje troškova postupka. 7. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je u redovitom postupku apelant u svoju obranu istaknuo da je kritičnog dana u navedenom vremenu upravljao osobnim motornim vozilom, jer mu je bilo javljeno da se njegova supruga, koja je inače bila bolesna, onesvijestila u ugostiteljskom objektu "Lovac" nakon čega je, ne razmišljajući o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, krenuo pomoći svojoj supruzi. Apelant je sudu kao dokaz prezentirao i potvrdu od 25. rujna 2004. godine koju je izdao liječnik specijalist uposlen u Domu zdravlja Sanski Most koja nije imala broj protokola Doma zdravlja, a kojom se potvrđuje da je apelantova supruga dovezena u Dom zdravlja kritičnog dana u 15,40 sati zbog liječničkog pregleda i intervencije. Sud je zbog potpunijeg ustvrđivanja činjeničnog stanja kao svjedoka saslušao liječnika koji je izdao navedenu potvrdu. Tom je prigodom svjedok izjavio da je apelant kritičnog dana (subota) između 12 i 13 sati došao kod njega kući i pozvao ga da ode u Dom zdravlja pregledati njegovu suprugu. Pored toga, liječnik je sudu potvrdio da se kod apelantove supruge glede njezinog zdravlja nije radilo o krajnjoj nuždi. Na pitanje suda zašto apelantova supruga nije u evidenciji primljenih pacijenata u Domu zdravlja od 25. rujna 2004. godine svjedok liječnik je izjavio da apelant, kada je dovezao svoju suprugu, nije protokolirao njezin dolazak u žurnu službu niti u internu službu, jer je time izbjegao plaćanje participacije od 8 KM. Sud je također saslušao policijskog djelatnika koji je kritičnoga dana vršio kontrolu prometa. Na zaseban upit suca je li apelant prigodom kontroliranja njegove vožnje izjavio da vozi kako bi pomogao svojoj bolesnoj supruzi svjedok je izjavio da apelant nije spominjao tu činjenicu, već je rekao da je on ugostiteljski djelatnik i da mora raditi. Obzirom na ustvrđeno činjenično stanje sud nije mogao izvesti zaključak da je kritičnog dana oko 15,30 sati apelant postupao u krajnjoj nuždi, jer prema zakonskoj odredbi članka 16. Zakona o prekršajima decidirano je propisano da krajnja nužda postoji ako je radnja učinjena kako bi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 učinitelj od sebe ili drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i da pri tomu učinjeno zlo nije veće od onoga koje je prijetilo. Sud je zaključio da je na temelju izvedenih dokaza, cijeneći svaki od njih posebice i u međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću ustvrdio da je apelant počinio navedeni prekršaj. 8. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da iz apelantovih navedenih iskaza i iskaza svjedoka - policijskog djelatnika proizlazi da je apelant upravljao predmetnim vozilom kritičnog dana u 15,30 sati što je apelant priznao u svojoj usmenoj obrani, dok iz iskaza svjedoka liječnika proizlazi da je liječnik kritičnog dana između 12 i 13 sati u žurnoj službi pregledao apelantovu suprugu što upućuje na zaključak da je apelantova supruga bila u žurnoj službi između 12 i 13 sati, a da je apelant nakon toga, to jest kritičnog dana u 15,30 sati upravljao predmetnim vozilom, te da u njegovom postupanju nije bilo elemenata krajnje nužde, jer mu je supruga prije toga između 12 i 13 sati već bila u žurnoj službi, pa nije postojala opasnost na koju apelant ukazuje u svom prizivu. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj PVL-5/05 od 23. prosinca 2005. godine je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za sudskom zaštitom izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. svibnja 2005. godine. U obrazloženju se navodi da oprečno apelantovim tvrdnjama ovaj sud smatra da su tijekom prekršajnog postupka ustvrđene sve činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je na pravilno i potpuno ustvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen materijalni propis kada je apelant kažnjen za navedeni prekršaj. Iz iskaza svjedoka policijskog djelatnika Policijske uprave Sanski Most proizlazi da je on prigodom obavljanja redovite kontrole prometa zaustavio apelantovo vozilo i da apelant uopće nije spominjao da mu je supruga bolesna, već mu je rekao da je on privatnik i da mora raditi. Svjedok liječnik u svome iskazu nije potvrdio apelantove navode da mu je supruga bila teško bolesna, već je naveo da je apelant došao njegovoj kući i rekao da mu se supruga nalazi u Domu zdravlja Sanski Most, da je na apelantov zahtjev izdao potvrdu koja nije vjerodostojna, jer nije bila protokolirana, te da se apelantova supruga nije nalazila u teškom zdravstvenom stanju. Prema mišljenju suda sve to ukazuje na zaključak da je apelant nakon što su ga zaustavile ovlaštene službene osobe Policijske uprave zbog redovite kontrole prometa, kada je ustvrđeno da je upravljao motornim vozilom u vrijeme trajanja zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, inscenirao bolest svoje supruge s ciljem otklanjanja prekršajne odgovornosti i pokušaja uvjeravanja suda da je postupao u krajnjoj nuždi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je odlučna činjenica koju je prvostupanjski sud pogrešno ustvrdio iz iskaza saslušanog liječnika kao svjedoka koji je i nakon prvostupanjskog postupka izjavio da nije rekao da je pregled izvršio u razdoblju od 12 do 13 sati nego upravo u 15,30 sati kako je navedeno u potvrdi od 25. rujna 2004. godine koju je izdao saslušani svjedok. Apelant se žali što mu sud nije omogućio nazočnost saslušanju ovoga svjedoka kako bi mu mogao postavljati pitanja, odnosno da se izvrši suočenje apelanta i saslušanog svjedoka, liječnika Sabahudina Mujčinovića. Osim prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, niti Kantonalni sud odlučujući o zahtjevu za sudskom zaštitom nije cijenio činjenicu što apelant nije nazočio saslušanju navedenog svjedoka na što je apelant ukazivao i u prizivu i u zahtjevu za sudskom zaštitom. Navodi da je Općinski sud za prekršaje rješenje utemeljeno isključivo na iskazu policajca i svjedoka liječnika, te ga stoga i proglasio krivim povrjeđujući mu u cijelosti pravo na obranu i pravo na raspravu pred sudom čime je izravno povrijedio i Europsku konvenciju. Ističe da je stajalište prvostupanjskog suda prihvatio i drugostupanjski sud, te je odbio i njegov prijedlog za suočenjem sa svjedocima smatrajući da su mu procesna prava u svemu poštivana. Apelant ukazuje da su mu povrijeđena prava u postupku u kojem mu je ustvrđena prekršajna odgovornost navodeći da mu nije bila pružena mogućnost sudjelovanja u postupku prigodom ispitivanja svjedoka kako bi im postavio određena pitanja koja bi također bila bitna i od utjecaja kod donošenja prvostupanjskog rješenja. b) Odgovor na apelaciju 11. U svome odgovoru na apelaciju Općinski je sud naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije o čemu svjedoče rješenja Kantonalnog suda za prekršaje i Kantonalnog suda kojima su kao neutemeljeni odbijeni apelantov priziv i zahtjev za sudskom zaštitom i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službene novine FBiH" broj 31/06) relevantne odredbe glase: "Članak 7. Prava osoba okrivljenih za prekršaje Svako tko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo: 1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost sukladno zakonu; 2) da u najkraćem roku budu obaviještene, detaljno i na jeziku koji razumiju, o naravi i razlogu optužbi protiv njih; 3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove obrane; 4) da se brane osobno ili putem branitelja po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde; 5) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura nazočnost i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete; 6) da dobiju besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu." 13. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona" br. 4/97 i 7/98) relevantne odredbe glase: "Članak 104. Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja. Članak 140. (4) Glede saslušanja okrivljenog, suočenja i sudjelovanja tumača primjenjuju se odredbe zakona o kaznenom postupku koje se primjenjuju na području Kantona." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pvl-5/05 od 23. prosinca 2005. godine protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 20. Članak 6. st. 1. i 3. toč. (c) i (d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. 3. Svako tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ćbraniti se osobno ili uz pomoć branitelja Š...Ć d. Š...Ćsam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." 21. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "kaznenoj" optužbi protiv apelanta. 22. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja, te narav i strogost kazne (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 23. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o temeljima sigurnosti prometa na putovima. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća. U konkretnome slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, stegovne se sankcije uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprječavanje djelatnosti kojim se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinitelja da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnome slučaju, svrha kazne je prema Zakonu o temeljima sigurnosti prometa na putovima, osiguranje sigurnosti prometa na javnim putovima što je u javnome interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi, a ne o stegovnoj sankciji. 24. Obzirom da je Ustavni sud ustvrdio na temelju kriterija naravi prekršaja da se radi o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Europski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnome slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti kaznom zatvora što, također, upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi. 25. Apelant se žali da mu nije bila pružena mogućnost sudjelovanja u postupku prigodom ispitivanja svjedoka na što je on ukazivao i u prizivnom postupku. Također se žali da je prvostupanjski sud svoje rješenje temeljio isključivo na iskazu saslušanih svjedoka liječnika i policajca, te ga na temelju toga i proglasio krivim povrjeđujući mu time pravo na obranu i pravo na raspravu pred sudom što je prihvatio i Kantonalni sud odbijajući njegove prizivne navode. Sukladno navedenom, Ustavni će sud ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije. 26. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; te Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 27. Ustavni sud konstatira da zahtjev "pravičnog saslušanja" u načelu podrazumijeva pravo strana da budu osobno nazočne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Europski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo praćenja postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Europski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, cilj i svrha navedenog članka kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za kazneni prekršaj" ima pravo sudjelovati na saslušanju (vidi Europski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. veljače 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovoga načela može biti kada se radi o drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten ovisi o okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopušten samo ako optuženi ima pravo biti nazočan na saslušanju pred prvostupanjskim tijelom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Europski je sud za ljudska prava naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za kazneni prekršaj kao načelo imaju pravo biti nazočne na prvostupanjskom suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog načela. U gotovo svim kasnijim slučajevima Europski je sud zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo nazočnosti na drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju, već je izričito pozornost posvećivao samo činjenici da je osoba bila nazočna na prvostupanjskom suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. listopada 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 28. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo osobno biti na suđenju, te da je to pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo praćenja postupka. Stoga, svrha i cilj članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. podrazumijevaju nazočnost okrivljenika na suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, stavak 25). U kaznenim predmetima suđenje u izočnosti okrivljenog ili jedne strane dopušta se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dopuštene u interesu provedbe pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatira da pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. točka c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo sudjelovanja optuženog svim radnjama u postupku. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant u prvostupanjskome postupku usmeno saslušan u svezi s kritičnim događajem. Nakon toga je sud proveo dokazni postupak u kojemu je saslušao svjedoke liječnika Sabahudina Mujčinovića i policajca Esada Jusufovića. Protiv prvostupanjskog je rješenja apelant izjavio priziv u kojemu je predlagao da sud ukine pobijano rješenje i u ponovnom postupku omogući mu da sam ispita svjedoke na čijim izjavama je sud temeljio odluku, pogotovu što je usmena izjava svjedoka liječnika kontradiktorna pismenoj potvrdi od 25. rujna 2004. godine i što je ovaj svjedok tvrdio da se nije radilo o žurnom slučaju kod apelantove supruge. Zatražio je izvršenje suočavanja između njega i svjedoka liječnika i policajca. Drugostupanjski sud nije uvažio apelantov prijedlog, te mu je odbijen priziv ustvrdivši da je pravilno ustvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. 30. U svezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da važan el e - ment zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za kaznene predmete gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana ovo načelo "jednakosti pred sudom" čak je važnije, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri i na upravne postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presuda od 29. svibnja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovo načelo može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u svezi s mnogo pitanja. Načelo "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, odluka Lynas protiv Švicarske od 6. listopada 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prigoda suprotstavljanja argumentima koje je izložila druga strana. 31. Ustavni sud dalje konstatira da je pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka iz članka 6. stavak 3. točka d. tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno jednakopravnošću stranaka. Opće je načelo, prema tomu, da optuženim osobama mora biti dopušteno pozivanje i ispitivanje bilo kojega svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužitelj. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za obranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u nazočnosti optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 78). 32. U konkretnome slučaju, imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnome prekršajnom postupku nije imao prigodu svojim navodima suprotstaviti se argumentima druge strane. Naime, prvostupanjski je sud činjenično stanje u postupku ustvrdio na temelju saslušanja apelanta i svjedoka liječnika i policajca, što je prihvatio i drugostupanjski sud ne vodeći pri tomu računa da apelant nije sudjelovao u prvostupanjskom postupku prigodom saslušanja svjedoka, a kojom prigodom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanih svjedoka. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno sudjelovanje u raspravi na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu i svoje argumente suprotstaviti navodima oprečne strane. 33. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnome slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije, jer apelantu nije bila omogućena nazočnost suđenju kada su ispitivani svjedoci kako bi mogao suprotstaviti svoje argumente navodima oprečne strane. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 55/06, rješavajući apelaciju Muniba Trokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muniba Trokića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se: - Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj Pvl-5/05 od 23. decembra 2005. godine; - Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine; - Rješenje Opštinskog suda za prekršaje Sanski Most broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Sanskom Mostu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Sanskom Mostu da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Munib Trokić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kog zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješewa Kantonalnog suda za prekršaje Bihać (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda za prekršaje Sanski Most (u daqnjem tekstu: Opštinski sud za prekršaje) broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je 29. marta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je 9. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije odgovorio. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor Opštinskog suda je 11. maja 2007. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem tadašnjeg Opštinskog suda za prekršaje broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine koje je potvrđeno Rješenjem tadašnjeg Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine apelant je proglašen krivim što su ga 25. septembra 2004. godine oko 15,30 časova na lokalnom putu u nasequ Otoke u Sanskom Mostu radnici policije zatekli da upravlja putničkim motornim vozilom marke "Subary" u vrijeme dok je trajala zaštitna mjera - zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije koja je upisana u njegovu vozačku dozvolu s trajanjem od 6. jula do 6. novembra 2004. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 225 st. 1, 2 i 4 tačka 37 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima zbog čega je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 15 dana. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od pet mjeseci. Shodno članu 127 stav 1 Zakona o prekršajima apelant je obavezan da plati troškove postupka. 7. U obrazloženju prvostepenog rješewa navedeno je da je u redovnom postupku apelant u svoju odbranu istakao da je kritičnog dana u navedenom vremenu upravljao putničkim motornim vozilom, jer mu je bilo javljeno da se njegova supruga, koja je inače bila bolesna, onesvijestila u ugostiteqskom objektu "Lovac" nakon čega je, ne razmišljajući o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, krenuo da pomogne svojoj supruzi. Apelant je sudu kao dokaz prezentovao i potvrdu od 25. septembra 2004. godine koju je izdao ljekar specijalist zaposlen u Domu zdravlja Sanski Most koja nije imala broj protokola Doma zdravlja, a kojom se potvrđuje da je apelantova supruga dovedena u Dom zdravlja kritičnog dana u 15,40 časova zbog ljekarskog pregleda i intervencije. Sud je zbog potpunijeg utvrđivawa činjeničnog stawa kao svjedoka saslušao ljekara koji je izdao navedenu potvrdu. Tom prilikom svjedok je izjavio da je apelant kritičnog dana (subota) između 12 i 13 časova došao kod njega kući i pozvao ga da ode u Dom zdravlja da pregleda njegovu suprugu. Pored toga, ljekar je sudu potvrdio da se kod apelantove supruge u pogledu njenog zdravlja nije radilo o krajwoj nuždi. Na pitanje suda zašto apelantova supruga nije u evidenciji primljenih pacijenata u Domu zdravlja od 25. septembra 2004. godine svjedok ljekar je izjavio da apelant, kada je dovezao svoju suprugu, nije protokolisao njen dolazak u hitnu službu niti u internu službu, jer je time izbjegao da plati participaciju od 8 KM. Sud je takođe saslušao policijskog radnika koji je kritičnog dana vršio kontrolu saobraćaja. Na posebno pitanje sudije da li je apelant prilikom kontrolisawa njegove vožnje izjavio da vozi kako bi pomogao svojoj bolesnoj supruzi svjedok je izjavio da apelant nije spomiwao tu činjenicu, već je rekao da je on ugostiteqski radnik i da mora da radi. S obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno sud nije mogao da izvede zakqučak da je kritičnog dana oko 15,30 časova apelant postupao u krajwoj nuždi, jer shodno zakonskoj odredbi člana 16 Zakona o prekršajima decidirano je propisano da krajwa nužda postoji ako je radwa učinjena kako bi učinilac od sebe ili drugog otklonio istovremenu neskrivljenu opasnost koja na drugi način nije mogla da se otkloni i da pri tome učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo. Sud je zakqučio da je na osnovu dokaza koji su izvedeni, cijeneći svaki od wih posebno i u međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdio da je apelant počinio navedeni prekršaj. 8. U obrazloženju drugostepenog rješewa navodi se da iz apelantovih navedenih iskaza i iskaza svjedoka - policijskog radnika proizilazi da je apelant upravljao predmetnim vozilom kritičnog dana u 15,30 časova što je apelant priznao u svojoj usmenoj odbrani, dok iz iskaza svjedoka ljekara proizilazi da je ljekar kritičnog dana između 12 i 13 časova u hitnoj službi pregledao apelantovu suprugu što upućuje na zakqučak da je apelantova supruga bila u hitnoj službi između 12 i 13 časova, a da je apelant nakon toga, to jest kritičnog dana u 15,30 časova upravljao predmetnim vozilom, te da u njegovom postupanju nije bilo elemenata krajnje nužde, jer mu je supruga prije toga između 12 i 13 časova već bila u hitnoj službi, pa nije postojala opasnost na koju apelant ukazuje u svojoj žalbi. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za sudsku zaštitu izjavljen protiv Rješewa Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine. U obrazloženju se navodi da suprotno apelantovim tvrdwama ovaj sud smatra da su tokom prekršajnog postupka utvrđene sve činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen materijalni propis kada je apelant kažnjen za navedeni prekršaj. Iz iskaza svjedoka policijskog radnika Policijske uprave Sanski Most proizilazi da je on prilikom obavljanja redovne kontrole saobraćaja zaustavio apelantovo vozilo i da apelant uopšte nije spomiwao da mu je supruga bolesna, već mu je rekao da je on privatnik i da mora da radi. Svjedok ljekar u svom iskazu nije potvrdio apelantove navode da mu je supruga bila teško bolesna, već je naveo da je apelant došao njegovoj kući i rekao da mu se supruga nalazi u Domu zdravlja Sanski Most, da je na apelantov zahtjev izdao potvrdu koja nije vjerodostojna, jer nije bila protokolisana, te da se apelantova supruga nije nalazila u teškom zdravstvenom stanju. Shodno mišljenju suda sve to ukazuje na zakqučak da je apelant nakon što su ga zaustavila ovlašćena službena lica Policijske uprave zbog redovne kontrole saobraćaja, kada je utvrđeno da je upravljao motornim vozilom u vrijeme trajawa zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, inscenirao bolest svoje supruge s ciljem da otkloni prekršajnu odgovornost i pokuša da uvjeri sud da je postupao u krajwoj nuždi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da su mu povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je odlučna činjenica koju je prvostepeni sud pogrešno utvrdio iz iskaza saslušanog ljekara kao svjedoka koji je i nakon prvostepenog postupka izjavio da nije rekao da je pregled izvršio u periodu od 12 do 13 časova nego upravo u 15,30 časova kako je navedeno u potvrdi od 25. septembra 2004. godine koju je izdao saslušani svjedok. Apelant se žali što mu sud nije omogućio da prisustvuje saslušanju ovog svjedoka kako bi mogao da mu postavlja pitawa, odnosno da se izvrši suočenje apelanta i saslušanog svjedoka, ljekara Sabahudina Mujčinovića. Sem prvostepenog i drugostepenog suda, niti Kantonalni sud kada je odlučivao o zahtjevu za sudsku zaštitu nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka na šta je apelant ukazivao i u žalbi i u zahtjevu za sudsku zaštitu. Navodi da je Opštinski sud za prekršaje rješenje zasnovao iskqučivo na iskazu policajca i svjedoka ljekara, te ga stoga i proglasio krivim povređujući mu u cijelosti pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov predlog za suočenje sa svjedocima smatrajući da su mu procesna prava u svemu poštovana. Apelant ukazuje da su mu povrijeđena prava u postupku u kom mu je utvrđena prekršajna odgovornost navodeći da mu nije bila pružena mogućnost da učestvuje u postupku prilikom ispitivawa svjedoka kako bi im postavio određena pitawa koja bi takođe bila bitna i od uticaja kod donošewa prvostepenog rješewa. b) Odgovor na apelaciju 11. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršewa prava navedenih u apelaciji koja su zagarantovana članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije o čemu svjedoče rješewa Kantonalnog suda za prekršaje i Kantonalnog suda kojima su kao neosnovani odbijeni apelantova žalba i zahtjev za sudsku zaštitu i potvrđeno prvostepeno rješenje. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službene novine FBiH" broj 31/06) relevantne odredbe glase: "Član 7 Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo: 1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže wihova odgovornost u skladu sa zakonom; 2) da u najkraćem roku budu obaviještene, detaqno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv wih; 3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu wihove odbrane; 4) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoqno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde; 5) da ispitaju ili da se u wihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u wihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ih terete; 6) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu." 13. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona" br. 4/97 i 7/98) relevantne odredbe glase: "Član 104 Okrivljeni ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca. Član 140 (4) U pogledu saslušawa okrivljenog, suočewa i učestvovawa tumača primjenjuju se odredbe zakona o krivičnom postupku koje se primjenjuju na području kantona." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pvl-5/05 od 23. decembra 2005. godine protiv kog nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 20. Član 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ćbraniti se lično ili uz pomoć branioca Š ...Ć d. Š...Ćsam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." 21. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori tiče se primjenqivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 22. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značewa iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje shodno zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za qudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju da budu kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja ukqučuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne koji moraju da budu kumulativno ispunjeni. 23. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6 Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora da bude generalan, a svrha sankcije mora da bude odvraćajuća. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opšti karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za qudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je generalno u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojim se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i dis ci pline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, osiguranje bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 24. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio na osnovu kriterijuma prirode prekršaja da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za qudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Wemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra da je značajna i činjenica da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu da se zamijene kaznom zatvora što, takođe, upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 25. Apelant se žali da mu nije bila pružena mogućnost da učestvuje u postupku prilikom ispitivawa svjedoka na šta je on ukazivao i u žalbenom postupku. Takođe se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao iskqučivo na iskazu saslušanih svjedoka ljekara i policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim povređujući mu time pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom što je prihvatio i Kantonalni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 st. 1 i 3c. i d. Evropske konvencije. 26. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije , presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; te Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 27. Ustavni sud konstatuje da zahtjev "pravičnog saslušawa" u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za qudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo praćewa postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za qudska prava smatrao je da, mada to nije izričito pomenuto u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ciq i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi Evropski sud za qudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može da bude kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prevashodno, čini se da je izuzetak dozvoljen samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za qudska prava naveo je da pojam "pravičnog suđewa" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj kao princip imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo prisustva na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je lice bilo prisutno na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 28. Iz navedenog proizilazi da strane u postupku imaju pravo da lično budu na suđenju, te da je to pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da prate postupak. Stoga, svrha i ciq člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. podrazumijevaju da okrivljenik prisustvuje na suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle da obavijeste relevantno lice o ročištu i mogu da budu dozvoljene u interesu sprovođewa pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, ukqučujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo optuženog da prisustvuje svim radwama u postupku. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga sud je sproveo dokazni postupak u kom je saslušao svjedoke ljekara Sabahudina Mujčinovića i policajca Esada Jusufovića. Protiv prvostepenog rješewa apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporeno rješenje i u ponovnom postupku omogući mu da sam ispita svjedoke na čijim izjavama je sud zasnovao odluku, pogotovo što je usmena izjava svjedoka ljekara kontradiktorna pismenoj potvrdi od 25. septembra 2004. godine i što je ovaj svjedok tvrdio da se nije radilo o hitnom slučaju kod apelantove supruge. Zatražio je da se izvrši suočavanje između njega i svjedoka ljekara i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio apelantov predlog, te mu je odbijena žalba i utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u sprovedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan elemenat zahtjeva pravičnog suđewa predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za qudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - ukqučujući i iznošenje dokazne građe - pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u mawoj mjeri i na upravne postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Feldbrugge protiv Holandije presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može da igra važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitawa. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropsku komisiju za qudska prava, odluka Lynas protiv Švajcarske od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora da se da prilika da se suprotstave argumentima koje je izložila druga strana. 31. Ustavni sud dalje konstatuje da je pravo pozivawa i ispitivawa svjedoka iz člana 6 stav 3 tačka d. tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opšti princip je, shodno tome, da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kog svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe, moraju da budu u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kog pozove ili na čije se svjedočenje oslawa tužilac. Naime, procedura pozivawa i saslušawa svjedoka mora da bude ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U principu, svi dokazi na koje se oslawa optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću da se iznesu kontraargumenti (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije , presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 32. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušawa apelanta i svjedoka ljekara i policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušawa svjedoka, a kojom prilikom bi mogao da ističe svoje argumente i suprotstavi ih argumentima saslušanih svjedoka. Ustavni sud zakqučuje da u postupku koji je sproveden apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje u raspravi na kojoj bi bio u mogućnosti da iznese svoju odbranu i svoje argumente suprotstavi navodima suprotne strane. 33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije, jer apelantu nije bilo omogućeno da prisustvuje suđenju kada su ispitivani svjedoci kako bi mogao da suprotstavi svoje argumente navodima suprotne strane. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 55/06, rješavajući apelaciju Muniba Trokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59.stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muniba Trokića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se: - Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj Pvl-5/05 od 23. decembra 2005. godine; - Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine; - Rješenje Općinskog suda za prekršaje Sanski Most broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sanskom Mostu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Munib Trokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kojeg zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 29. marta 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je 9. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije odgovorio. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda je 11. maja 2007. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem tadašnjeg Općinskog suda za prekršaje broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine koje je potvrđeno Rješenjem tadašnjeg Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine apelant je proglašen krivim što su ga 25. septembra 2004. godine oko 15,30 sati na lokalnom putu u naselju Otoke u Sanskom Mostu radnici policije zatekli da upravlja putničkim motornim vozilom marke "Subaru" u vrijeme trajanja zaštitne mjere - zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije koja je upisana u njegovu vozačku dozvolu s trajanjem od 6. jula do 6. novembra 2004. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 225. st. 1, 2. i 4. tačka 37. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima zbog čega je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 15 dana. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 trajanju od pet mjeseci. Prema članu 127. stav 1. Zakona o prekršajima apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka. 7. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da je u redovnom postupku apelant u svoju odbranu istakao da je kritičnog dana u navedenom vremenu upravljao putničkim motornim vozilom, jer mu je bilo javljeno da se njegova supruga, koja je inače bila bolesna, onesvijestila u ugostiteljskom objektu "Lovac" nakon čega je, ne razmišljajući o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, krenuo pomoći svojoj supruzi. Apelant je sudu kao dokaz prezentirao i potvrdu od 25. septembra 2004. godine koju je izdao liječnik specijalist zaposlen u Domu zdravlja Sanski Most koja nije imala broj protokola Doma zdravlja, a kojom se potvrđuje da je apelantova supruga dovezena u Dom zdravlja kritičnog dana u 15,40 sati zbog liječničkog pregleda i intervencije. Sud je zbog potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja kao svjedoka saslušao liječnika koji je izdao navedenu potvrdu. Tom prilikom svjedok je izjavio da je apelant kritičnog dana (subota) između 12 i 13 sati došao kod njega kući i pozvao ga da ode u Dom zdravlja pregledati njegovu suprugu. Pored toga, liječnik je sudu potvrdio da se kod apelantove supruge u pogledu njezinog zdravlja nije radilo o krajnjoj nuždi. Na pitanje suda zašto apelantova supruga nije u evidenciji primljenih pacijenata u Domu zdravlja od 25. septembra 2004. godine svjedok liječnik je izjavio da apelant, kada je dovezao svoju suprugu, nije protokolirao njezin dolazak u hitnu službu niti u internu službu, jer je time izbjegao plaćanje participacije od 8 KM. Sud je također saslušao policijskog radnika koji je kritičnog dana vršio kontrolu saobraćaja. Na poseban upit sudije je li apelant prilikom kontroliranja njegove vožnje izjavio da vozi kako bi pomogao svojoj bolesnoj supruzi svjedok je izjavio da apelant nije spominjao tu činjenicu, već je rekao da je on ugostiteljski radnik i da mora raditi. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud nije mogao izvesti zaključak da je kritičnog dana oko 15,30 sati apelant postupao u krajnjoj nuždi, jer prema zakonskoj odredbi člana 16. Zakona o prekršajima decidirano je propisano da krajnja nužda postoji ako je radnja učinjena kako bi učinilac od sebe ili drugog otklonio istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i da pri tome učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo. Sud je zaključio da je na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći svaki od njih posebno i u međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdio da je apelant počinio navedeni prekršaj. 8. U obrazloženju drugostepenog rješenja navodi se da iz apelantovih navedenih iskaza i iskaza svjedoka - policijskog radnika proizlazi da je apelant upravljao predmetnim vozilom kritičnog dana u 15,30 sati što je apelant priznao u svojoj usmenoj odbrani, dok iz iskaza svjedoka liječnika proizlazi da je liječnik kritičnog dana između 12 i 13 sati u hitnoj službi pregledao apelantovu suprugu što upućuje na zaključak da je apelantova supruga bila u hitnoj službi između 12 i 13 sati, a da je apelant nakon toga, to jest kritičnog dana u 15,30 sati upravljao predmetnim vozilom, te da u njegovom postupanju nije bilo elemenata krajnje nužde, jer mu je supruga prije toga između 12 i 13 sati već bila u hitnoj službi, pa nije postojala opasnost na koju apelant ukazuje u svojoj žalbi. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za sudsku zaštitu izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine. U obrazloženju se navodi da suprotno apelantovim tvrdnjama ovaj sud smatra da su tokom prekršajnog postupka utvrđene sve činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen materijalni propis kada je apelant kažnjen za navedeni prekršaj. Iz iskaza svjedoka policijskog radnika Policijske uprave Sanski Most proizlazi da je on prilikom obavljanja redovne kontrole saobraćaja zaustavio apelantovo vozilo i da apelant uopće nije spominjao da mu je supruga bolesna, već mu je rekao da je on privatnik i da mora raditi. Svjedok liječnik u svom iskazu nije potvrdio apelantove navode da mu je supruga bila teško bolesna, već je naveo da je apelant došao njegovoj kući i rekao da mu se supruga nalazi u Domu zdravlja Sanski Most, da je na apelantov zahtjev izdao potvrdu koja nije vjerodostojna, jer nije bila protokolirana, te da se apelantova supruga nije nalazila u teškom zdravstvenom stanju. Prema mišljenju suda sve to ukazuje na zaključak da je apelant nakon što su ga zaustavila ovlaštena službena lica Policijske uprave zbog redovne kontrole saobraćaja, kada je utvrđeno da je upravljao motornim vozilom u vrijeme trajanja zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, inscenirao bolest svoje supruge s ciljem otklanjanja prekršajne odgovornosti i pokušaja uvjeravanja suda da je postupao u krajnjoj nuždi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je odlučna činjenica koju je prvostepeni sud pogrešno utvrdio iz iskaza saslušanog ljekara kao svjedoka koji je i nakon prvostepenog postupka izjavio da nije rekao da je pregled izvršio u periodu od 12 do 13 sati nego upravo u 15,30 sati kako je navedeno u potvrdi od 25. septembra 2004. godine koju je izdao saslušani svjedok. Apelant se žali što mu sud nije omogućio prisustvovanje saslušanju ovog svjedoka kako bi mu mogao postavljati pitanja, odnosno da se izvrši suočenje apelanta i saslušanog svjedoka, ljekara Sabahudina Mujčinovića. Osim prvostepenog i drugostepenog suda, niti Kantonalni sud odlučujući o zahtjevu za sudsku zaštitu nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka na šta je apelant ukazivao i u žalbi i u zahtjevu za sudsku zaštitu. Navodi da je Općinski sud za prekršaje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca i svjedoka ljekara, te ga stoga i proglasio krivim povređujući mu u cijelosti pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov prijedlog za suočenje sa svjedocima smatrajući da su mu procesna prava u svemu poštivana. Apelant ukazuje da su mu povrijeđena prava u postupku u kojem mu je utvrđena prekršajna odgovornost navodeći da mu nije bila pružena mogućnost učestvovanja u postupku prilikom ispitivanja svjedoka kako bi im postavio određena pitanja koja bi također bila bitna i od utjecaja kod donošenja prvostepenog rješenja. b) Odgovor na apelaciju 11. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije o čemu svjedoče rješenja Kantonalnog suda za prekršaje i Kantonalnog suda kojima su kao neosnovani odbijeni apelantova žalba i zahtjev za sudsku zaštitu i potvrđeno prvostepeno rješenje. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službene novine FBiH" broj 31/06) relevantne odredbe glase: "Član 7. Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo: 1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom; 2) da u najkraćem roku budu obaviještene, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih; 3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove odbrane; 4) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde; 5) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete; 6) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu." 13. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona" br. 4/97 i 7/98) relevantne odredbe glase: "Član 104. Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca. Član 140. (4) U pogledu saslušanja okrivljenog, suočenja i učestvovanja tumača primjenjuju se odredbe zakona o krivičnom postupku koje se primjenjuju na području kantona." VI. Dopustivost 14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pvl-5/05 od 23. decembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 20. Član 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ćbraniti se lično ili uz pomoć branioca Š...Ć d. Š...Ćsam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." 21. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 22. Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 23. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojim se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i dis ci pline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, osiguranje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 24. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio na osnovu kriterija prirode prekršaja da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti kaznom zatvora što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 25. Apelant se žali da mu nije bila pružena mogućnost učestvovanja u postupku prilikom ispitivanja svjedoka na šta je on ukazivao i u žalbenom postupku. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu saslušanih svjedoka liječnika i policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim povređujući mu time pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom što je prihvatio i Kantonalni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije. 26. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; te Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 27. Ustavni sud konstatira da zahtjev "pravičnog saslušanja" u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo praćenja postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava smatrao je da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo učestvovati na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dozvoljen samo ako optuženi ima pravo biti prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava naveo je da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj kao princip imaju pravo biti prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo prisustva na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je lice bilo prisutno na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 28. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je to pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo praćenja postupka. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijevaju prisustvo okrivljenika na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantno lice o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatira da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo prisustvovanje optuženog svim radnjama u postupku. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi s kritičnim događajem. Nakon toga sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke liječnika Sabahudina Mujčinovića i policajca Esada Jusufovića. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporeno rješenje i u ponovnom postupku omogući mu da sam ispita svjedoke na čijim izjavama je sud zasnovao odluku, pogotovo što je usmena izjava svjedoka liječnika kontradiktorna pismenoj potvrdi od 25. septembra 2004. godine i što je ovaj svjedok tvrdio da se nije radilo o hitnom slučaju kod apelantove supruge. Zatražio je izvršenje suočavanja između njega i svjedoka liječnika i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio apelantov prijedlog, te mu je odbijena žalba utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 30. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da važan el e - ment zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi s mnogo pitanja. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropsku komisiju za ljudska prava, odluka Lynas protiv Švicarske od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika suprotstavljanja argumentima koje je izložila druga strana. 31. Ustavni sud dalje konstatira da je pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka iz člana 6. stav 3. tačka d. tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opći princip je, prema tome, da optuženim licima mora biti dozvoljeno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U principu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 32. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku svojim navodima suprotstaviti se argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušanja apelanta i svjedoka liječnika i policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušanja svjedoka, a kojom prilikom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanih svjedoka. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno učestvovanje u raspravi na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane. 33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, jer apelantu nije bilo omogućeno prisustvovanje suđenju kada su ispitivani svjedoci kako bi mogao suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. svibnja 2007. godine, u predmetu broj AP 66/06 rješavajući apelaciju Ilije Denića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Denića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-60/02 od 9. studenoga 2005. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-417/01 od 6. studenoga 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske broj 05-050-01-180/01 od 22. veljače 2001. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ilija Denić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke kojega zastupa Zoran Butorac, odvjetnik iz Banjaluke, je podnio 12. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-60/02 od 9. studenoga 2005. godine, Presude Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. studenoga 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 05-050-01-180/01 od 22. veljače 2001. godine. 2. Ministarstvo za izbjeglice RS je Rješenjem broj 05-050-01-180/01 od 22. veljače kao drugostupanjsko tijelo poništilo u cijelosti Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Odsjek Banjaluka, broj 05-050-02-02-292/99 od 21. studenoga 2000. godine zbog nepotpuno i pogrešno ustvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a kojim je apelantu bilo potvrđeno da je nositelj stanarskog prava na stanu u Banjaluci, u ulici Jovana Dučića bb, stambeni objekt S-33, lamela 1, ulaz 2, stan broj 7, vlasništvo Medicinske elektronike d.d. Banjaluka. Istim je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za povratom stanarskog prava na predmetnome stanu. 3. Apelant je protiv drugostupanjskog Rješenja Ministarstva za izbjeglice RS broj 05-050-01-180/01 od 22. veljače 2001. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu. 4. Vrhovni je sud Presudom broj U-417/01 od 6. studenoga 2002. godine odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu. 5. Vrhovni je sud Presudom broj Uvl-60/02 od 9. studenoga 2005. godine odbio apelantov zahtjev za izvanrednim preispitivanjem Presude tog suda broj U-417/01 od 6. studenoga 2002. godine. 6. U apelaciji se apelant poziva na kršenje prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, te članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;" 8. Ustavni sud mora, prije svega, ustvrditi koja je konačna odluka u predmetnome slučaju, tj. je li apelant iscrpio sve učinkovite pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana kako je to predviđeno člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 9. Glede zahtjeva za izvanrednim preispitivanjem pravomoćne presude Europski je sud za ljudska prava više puta ustvrdio da postupci u kojima se traži izvanredno preispitivanje pravomoćno okončanih slučajeva ne predstavljaju učinkovite pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res ju di cata (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166-174). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da mjerodavno tijelo prihvati preispitivanje slučaja (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83 od 16. prosinca 1983. godine, Odluke i izvješća (DR) 35, str. 243). Prema tomu, Ustavni sud smatra da se zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomoćne sudske odluke ne može smatrati učinkovitim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1128/04 od 12. travnja 2005. godine). 10. Budući zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke ne predstavlja učinkovit pravni lijek, proizlazi da je konačna odluka u ovome predmetu Presuda Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. studenoga 2002. godine. Ovu je presudu apelant primio prije 13. prosinca 2002. godine kada je Vrhovni sud primio apelantov zahtjev za izvanrednim preispitivanjem konkretne presude, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. siječnja 2006. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelant protiv konačne odluke podnio apelaciju nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenome, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda od 6. studenoga 2002. godine. 11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatixa Haxiosmanović, potpred - sjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije MatoTadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007.godine, u predmetu broj AP 66/06 rješavajući apelaciju Ilije Denića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 i člana 59 stav 2 alineja 1 PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosnei Hercegovine" broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 2 Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ilije Denića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpskebroj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine, Presude Vrhovnogsuda Republike Srpske broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 i Rješewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ilija Denić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kog zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine i Rješewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine. 2. Ministarstvo za izbjeglice RS je Rješenjem broj 05-050-01-180/01 od 22. februara kao drugostepeni or gan poništilo u cijelosti Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bawa Luka, broj 05-050-02-02-292/99 od 21. novembra 2000. godine zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, a kojim je apelantu bilo potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na stanu u Bawoj Luci, u ulici Jovana Dučića bb, stambeni objekat S-33, lamela 1, ulaz 2, stan broj 7, svojina Medicinske elektronike d.d. Bawa Luka. Istim rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povraćaj stanarskog prava na predmetnom stanu. 3. Apelant je protiv drugostepenog Rješewa Ministarstva za izbjeglice RS broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu. 4. Vrhovni sud je Presudom broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. 5. Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine odbio apelantov zahtjev da vanredno preispita Presudu tog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine. 6. U apelaciji apelant se poziva na kršenje prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;" 8. Ustavni sud mora, prije svega, da utvrdi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana kako je to predviđeno članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 9. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za qudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojim se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res ju di cata (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za qudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišwak IX (1966), str. 166-174). Izuzetak od ovog pravila predstavlja slučaj da nadležni or gan prihvati preispitivanje slučaja (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, G. protiv Savezne Republike Wemačke, aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Shodno tome, Ustavni sud smatra da zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke ne može da se smatra djelotvornim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovoqi tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1128/04 od 12. aprila 2005. godine). 10. Budući da zahtjev da se vanredno preispita sudska odluka ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, proizilazi da je odluka koja je konačna u ovom predmetu Presuda Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine. Ovu presudu apelant je primio prije 13. decembra 2002. godine kada je Vrhovni sud primio apelantov zahtjev da se vanredno preispita konkretna presuda, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 12. januara 2006. godine. Iz ovoga proizilazi da je apelant protiv odluke koja je konačna podnio apelaciju nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda od 6. novembra 2002. godine. 11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 12. U skladu s članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpred sjedniciMiodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i SeadaPalavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP 66/06 rješavajući apelaciju Ilije Denića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ilije Denića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ilija Denić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine. 2. Ministarstvo za izbjeglice RS je Rješenjem broj 05-050-01-180/01 od 22. februara kao drugostepeni or gan poništilo u cijelosti Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-292/99 od 21. novembra 2000. godine zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a kojim je apelantu bilo potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, u ulici Jovana Dučića bb, stambeni objekat S-33, lamela 1, ulaz 2, stan broj 7, vlasništvo Medicinske elektronike d.d. Banja Luka. Istim Rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu. 3. Apelant je protiv drugostepenog Rješenja Ministarstva za izbjeglice RS broj 05-050-01-180/01 od 22. februara 2001. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu. 4. Vrhovni sud je Presudom broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. 5. Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-60/02 od 9. novembra 2005. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude tog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine. 6. U apelaciji apelant se poziva na kršenje prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;" 8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. je li apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 9. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res ju di cata (vidi mu ta tis mu tan dis Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166-174). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni or gan prihvati preispitivanje slučaja (vidi mu ta tis mu - tan dis Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke ne može smatrati djelotvornim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1128/04 od 12. aprila 2005. godine). 10. Budući da zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, proizlazi da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Vrhovnog suda broj U-417/01 od 6. novembra 2002. godine. Ovu presudu apelant je primio prije 13. decembra 2002. godine kada je Vrhovni sud primio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje konkretne presude, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. januara 2006. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelant protiv konačne odluke podnio apelaciju nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda od 6. novembra 2002. godine. 11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 12. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 90/06, rješavajući apelaciju Besima Bojadžije, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. studenoga 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. svibnja 2005. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao neutemeljena. Odbacuje se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. studenoga 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. svibnja 2005. godine u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 odnosu na članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Besim Bojadžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojega zastupa Faruk Balijagić, odvjetnik iz Tuzle, je podnio 17. siječnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-148/05 od 8. studenoga 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-46/04 od 13. svibnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i sudionika u postupku Suzane Mijatović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Neovisnog ilustriranog tjednika "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: drugotuženi) je zatražena 25. siječnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 3. veljače 2006. godine, Kantonalni sud 21. veljače 2006. godine, prvotužena 1. veljače 2006. godine, a drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 7. ožujka 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 14. studenoga 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvotužene i drugotuženog zbog toga što je u tjednom listu "Slobodna Bosna" od 30. listopada 2003. godine, čiji je nakladnik drugotuženi, objavljen članak pod naslovom "Bošnjačke vlasti u Mostaru Youssefu poklonile zemlju" u čijem je podnaslovu "Mudžahedini šverceri ljudima" objavljen prijeporni dio teksta koji se odnosi na apelanta, a koji je kao novinarka pisala prvotužena. U dijelu teksta u kojemu se spominje apelant je navedeno: "Vozač Božo Perić iz okolice Živinica branio se tijekom policijskog saslušanja kako je prijevoz Youssefa Amgada i njegove obitelji do Ljubljane dogovorio s Besimom Bojadžijom Beskom, također iz Živinica, uz novčanu naknadu od 250,00 eura po osobi. Navodno je putnike preuzeo na benzinskoj crpki "Zovko" u Živinicama i nije imao dvojbi o ispravnosti njihovih dokumenata. Međutim, sudeći prema policijskim saznanjima Perić i Bojadžija pripadaju istom kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, a radili su prema nalogu Muradifa Hamzibegovića Hamze i izvjesnog Hadfija, podrijetlom iz okolice Zvornika. Hamzibegović ima stalnu adresu stanovanja u Živinicama, pripadnik je vehabijskog pokreta, a u Bosnu i Hercegovinu se vratio prije nekoliko mjeseci nakon što je u zatvoru u Sloveniji proveo godinu i pol dana zbog ilegalnog prebacivanja imigranata u države Europske unije. Iz istog razloga, prema istina nepotvrđenim informacijama, u Italiji je ranije osuđivan Božo Perić". Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obvezati tužene na naknadu nematerijalne štete zbog uvrede njegove časti i ugleda u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se drugotuženi obveže o svome trošku objaviti presudu u listu "Slobodna Bosna" odmah nakon njezinog prijama. 7. Kantonalni je sud Presudom broj P-46/04 od 13. svibnja 2005. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. studenoga 2005. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv prvotužene i drugotuženog u kojoj je tražio da mu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude pa do isplate, te da drugotuženi o svome trošku objavi presudu u listu "Slobodna Bosna" uz naknadu parničnoga postupka. Kantonalni je sud konstatirao da prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na trećetuženog "Press ing" d.o.o. Sarajevo. Istom je presudom apelant obvezan naknaditi tuženim troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.465,20 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Sudovi su ustvrdili da je neprijeporno da je prvotužena 30. listopada 2003. godine kao novinarka lista "Slobodna Bosna" objavila tekst pod naslovom "Mudžahedini šverceri ljudima", te da je na stranici 26. navedeno da je apelant pripadao i pripada kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, te da se to radi u suradnji s Božom Perićem iz okolice Živinica, a prema nalogu Muradifa Hamzibegovića i izvjesnog Hadfija podrijetlom iz okolice Zvornika. Sudovi su konstatirali da je člankom 6. stavak 3. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da osoba iz st. 1. i 2. ovoga članka odgovara za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. Sudovi su ocijenili da iz iskaza prvotužene proizlazi da njezina namjera nije bila na bilo koji način nanijeti štetu apelantu obzirom da se samo manji dio teksta odnosio na apelanta, te da se ne bi moglo tvrditi da se radilo o nepažnji, jer je prvotužena opravdano istaknula da nije imala razlog dvojiti o pribavljenim podacima, jer je dio teksta koji se tiče apelanta prepisala iz dokumenata Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FOSS) što je sud prihvatio konstatirajući da se prvotužena opravdano pozivala na odredbu članka 7. ZZK-a, jer je korektno i objektivno prenijela dio sadržaja iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnosi na apelanta. Sudovi su također naveli da okolnost da FOSS nije saslušao apelanta, te da pred sudom u Tuzli protiv njega nije podignuta optužnica ili donesena nepravomoćna osuđujuća presuda ne znači da prvotužena nije u prijepornom članku samo točno prenijela dobivene podatke iz FOSS-ovih dokumenata, jer se u navodima članka u dijelu koji se odnosi na apelanta nigdje ne navodi da je on pritvoren, osuđen ili da je podignuta optužnica protiv njega. Vrhovni je sud istaknuo da novinar ima obvezu prenijeti informaciju korektno i objektivno uz navođenje izvora od kojega je dobio informaciju što je prvotužena i uradila. Također je istaknuo da je novinarova obveza obavijestiti i informirati javnost o svim događajima koji se odnose na pitanja od javnog i političkog značaja u što se može ubrojiti i konkretna tema. Vrhovni je sud konstatirao da je Kantonalni sud u izvedenim dokazima imao sasvim valjan temelj za donošenje pobijanih pravnih zaključaka pri čemu je dao razloge koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni je sud istaknuo da ne stoje apelantovi prigovori glede dokumenata na temelju kojih je prvotužena objavila prijeporni tekst konstatirajući da je tijelo koje ga je donijelo razvidno označeno, tekst je u potpunosti razvidan kao i FOSS-ov žig, te potpis zamjenika ravnatelja Ivana Vukšića. Dalje je konstatirano da je zatamnjen samo početni dio teksta i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije - službene tajne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 1. Europske konvencije, potom pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te pravo iz članka 17. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi svoje odluke temeljili na pozivanju tuženih na FOSS-ov dokument koji ne sadrži sve podatke, nadnevak, broj, oznaku kome je upućen, te da je dijelom zatamnjen. Sudovi su zanemarili neprijepornu činjenicu da nikakvo mjerodavno pravosudno i policijsko tijelo nije vodilo nikakav postupak protiv apelanta u svezi s navedenim tvrdnjama, te da je samo na temelju pravomoćne sudske odluke moguće nekog okarakterizirati kao kriminalca. Apelant navodi da je pozivanje na FOSS-ov akt neprihvatljivo izbjegavanje odgovornosti za klevetu, a sve i da je FOSS-ov dokument valjan općepoznato je da je FOSS definiran kao teroristička i mafijaška organizacija, da je protiv Ivana Vukšića, šefa te organizacije, vođen postupak zbog terorističkih djelovanja i da je pravomoćno osuđen. 10. Glede povrede prava iz članka 10. stavak 1. Europske konvencije, apelant navodi da tuženi u tekstu nigdje nisu istaknuli da se radi o dvojbi ili o mišljenju nego je razvidno izražena tvrdnja da je apelant monstrum koji krijumčari ljude i zarađuje na tome, pa još i u suradnji s članovima terorističkih organizacija. Također, apelant navodi da nikakav valjan dokaz nije dostavljen sudu da su tuženi iznijeli istinito izražavanje, te da su obzirom na sadržaj izražavanja bili dužni prethodno provjeriti istinitost informacija, što nisu učinili. Apelant navodi da je zbog navedenoga propusta sudova diskriminiran, kao i zbog činjenice da tuženi nisu dokazali istinitost izražavanja što osobito potvrđuje diskriminiranost apelanta. Apelant je zatražio da mu se priznaju troškovi apelacije u iznosu od 620,00 KM i ostali troškovi nastali u parničnome postupku. U konačnici apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane presude i donese odluku o meritumu tako što će usvojiti apelaciju i odrediti naknadu za troškove apelacije i parničnoga postupka prema specifikaciji iz apelacije. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja presude i da je prvostupanjska presuda donesena na temelju relevantnih odredaba ZZK-a i članka 10. stavak 2. Europske konvencije, te da nema kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. 12. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je prvostupanjska presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen donesena nakon provedenog postupka i ocjene svih ponuđenih dokaza uz omogućavanje apelantu da slobodno disponira svojim pravima. Nadalje, Kantonalni sud smatra da donošenjem ovakve presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantiranog člankom 10. stavak 1. Europske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovoga ugleda. Također, Kantonalni sud navodi da u prvostupanjskom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje garantira članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da je postupak vođen sukladno odredbama Zakona o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema mišljenju Kantonalnog suda navedenom odlukom apelant nije doveden "u situaciju apsolutne diskriminacije" kako je to isticao. Pozivanje na drugu odluku suda ne može se podvesti pod "diskriminaciju apelanta" kada se ima u vidu činjenica da je svaki predmet zbog naknade štete pričinjene klevetom specifičan, kako glede samih činjenica, tako i strankinog subjektivnog pristupa. 13. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da su se u sudskom postupku pozivali na informacije državnog tijela FOSS-a, te nisu mogli odgovarati za klevetu, jer je izražavanje bilo razumno i nije dokazana namjera ili nepažnja odgovornih osoba obzirom da su se pozivali na izvor službe koja je utemeljena i funkcionirala na temelju zakona. Također je ukazala na stajalište Ustavnog suda u Odluci o meritumu broj AP 913/04 u kojoj Ustavni sud u obrazloženju navodi: "U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Svaka se restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja može primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut". V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Članak 1. Ovim se zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koji se ostvaruju zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovoga zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovoga članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stavka 4. ovoga članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prigodom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovoga članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obveza ublažavanja štete Članak 8. Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravkom tog izražavanja." 15. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 7. stavak 1. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno. Članak 123. Svaka je stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku." VI. Dopustivost 16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom". Dopustivost ratione materiae 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 2. Europske konvencije. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su nužne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." 18. Iz apelacije i pobijanih presuda nedvojbeno proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta zbog nekog njegovog izražavanja. Kako članak 10. Europske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stavak 2. ovoga članka regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio "žrtvom" kršenja članka 10. Europske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni se postupak nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se apelantovi navodi u svezi s povredom članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. U odnosu na preostali dio apelacije koji se tiče povrede apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. Predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 27. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnome slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Glede prava na pravično suđenje apelant navodi da u tijeku postupka pred redovitim sudovima nije dokazano da je protiv njega vođen bilo kakav sudski postupak u svezi s navodima iz objavljenog članka, te da je neprihvatljivo nekog okarakterizirati kao kriminalca kako je to učinila prvotužena, a osobito kao krijumčara ljudi i suradnika člana terorističkih organizacija bez pravomoćne sudske odluke kako su to učinili tuženi. Dalje, apelant smatra da drugostupanjski sud nije vodio računa o prizivnim prigovorima koji se odnose na činjenicu da prvostupanjski sud nije obrazložio navodnu namjeru ili nepažnju tuženih za iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinite činjenice, a što je temelj za naknadu štete prema ZZK-u. 26. Ustavni sud opaža da se apelantov prigovor odnosi na ustvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižestupanjskih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnome slučaju apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred mjerodavnim sudovima tijekom cijeloga postupka. Apelantu je bilo omogućeno iznijeti sve dokaze s ciljem ustvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a apelantov je punomoćnik nazočio suđenju, te imao prigodu davati komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud opaža da su u prvostupanjskom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi na temelju kojih je sud ustvrdio da pojedini navodi prijepornog članka ne predstavljaju izražavanje koje se može smatrati klevetom, te je sud stekao uvjerenje da je tužena dosljedno i korektno prenijela te informacije, odnosno podatke iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnose na apelanta, uz navođenje izvora službe koja je utemeljena i funkcionirala na temelju zakona. Sud je zaključio da su autori članka očito bili dobronamjerni prigodom pisanja i objave prijepornog članka. Kantonalni je sud na ovako ustvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnome slučaju način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje su pobijane odluke navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije pobio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. 29. Ustavni sud ističe da članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da redoviti sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 30. U obrazloženju drugostupanjske je presude između ostalog navedeno da je sud zaključio da ne stoje prigovori glede dokumenata na temelju kojih je prvotužena objavila prijeporni tekst, jer tijelo koje ga je donijelo je razvidno označeno, tekst je razvidan u potpunosti kao i FOSS-ov žig, te potpis zamjenika ravnatelja Ivana Vukšića. Zatamnjen je samo početni dio i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije - službene tajne. U konkretnome slučaju postoji upravo primjer izuzetka od odgovornosti za klevetu, jer je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno kao i način, oblik i vrijeme iznošenja, narav i stupanj prouzročene štete, te osobita činjenica da izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba. 31. Dakle, očito je da je drugostupanjski sud prigodom donošenja pobijane presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja među kojima i činjenicu da ni prvostupanjski sud nije ustvrdio postojanje klevete kao el e ment odgovornosti, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je istovjetna ocjeni prvostupanjskog suda. 32. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. 34. U svezi s ovim apelantovim prizivnim navodom, Ustavni sud opaža da se apelant pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, a koja se ogleda u proizvoljnom postupanju sudova kod ustvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članaka Europske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). 35. Ustavni sud konstatira da su u obrazloženju pobijanih odluka sudovi dali razvidne i nedvojbene razloge zbog čega apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drukčijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, do kršenja prava na nediskriminaciju dolazi ukoliko postoji različit tretman jednakih predmeta bez objektivnog i razložnog obrazloženja, ili ako nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i uporabljenih sredstava. Budući u konkretnome slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant u istovjetnoj situaciji drukčije tretiran u odnosu na druge osobe, odnosno da se radi o diskriminaciji na bilo kakvom temelju, te da osim paušalnog navoda o diskriminaciji apelant nije naveo nikakve druge navode, činjenice ili dokaze u prilog svojoj tvrdnji o kršenju ovoga prava, Ustavni sud zaključuje da se apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije moraju odbiti kao neutemeljeni. 36. Glede apelantovih prizivnih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim člankom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojemu temelju kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta - tus", te da "nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojemu temelju, kako je i navedeno u stavku 1". Iz naprijed navedenog proizlazi da odredbe ovoga Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javna tijela nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojemu temelju, dakle temeljno je načelo nediskriminacije prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Europskom konvencijom. 37. Budući se apelant samo uopćeno pozvao na povredu ovoga prava, te da nije osobito obrazložio u čemu se ogleda povreda ovoga prava, a iz analize pobijanih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran glede primjene ZZK-a, ovi navodi apelacije se također moraju odbiti kao neutemeljeni. 38. Apelant se, također, žali i na povredu prava iz članka 17. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: "Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osobe da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojega od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom". Iz naprijed navedenoga proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne temelji zasebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Stoga se i ovi navodi apelacije moraju odbiti kao neutemeljeni. 39. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu troškova parničnoga postupka i troškove apelacije, Ustavni sud konstatira da prema Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud nema mjerodavnost za odlučivanjem o naknadi troškova parničnoga postupka i troškova apelacije. VIII. Zaključak 40. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud konstatira da ne postoji kršenje apelantovog prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 14. i 17. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. 41. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 90/06, rješavajući apelaciju Besima Bojaxije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Besima Bojaxije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14 i 17 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Besima Bojaxije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Besim Bojaxija (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kog zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Suzane Mijatović (u daqnjem tekstu: prvotužena) i Nezavisnog ilustrovanog sedmičnika "Slobodna Bosna" 7 (u daqnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 25. januara 2006. godine dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. februara 2006. godine, Kantonalni sud 21. februara 2006. godine, prvotužena 1. februara 2006. godine, a drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvotužene i drugotuženog zbog toga što je u sedmičnom listu "Slobodna Bosna" od 30. oktobra 2003. godine, čiji je izdavač drugotuženi, objavljen članak pod naslovom "Bošwačke vlasti u Mostaru Youssefu poklonile zemqu" u čijem je podnaslovu "Muxahedini šverceri qudima" objavljen sporni dio teksta koji se odnosi na apelanta, a koji je kao novinarka pisala prvotužena. U dijelu teksta u kom se spominje apelant navedeno je: "Vozač Božo Perić iz okoline Živinica branio se tokom policijskog saslušawa kako je prevoz Youssefa Amgada i njegove porodice do Qubljane dogovorio sa Besimom Bojaxijom Beskom, takođe iz Živinica, uz novčanu naknadu od 250,00 evra po osobi. Navodno je putnike preuzeo na benzinskoj pumpi "Zovko" u Živinicama i nije sumwao u ispravnost wihovih dokumenata. Međutim, sudeći prema policijskim saznawima Perić i Bojaxija pripadaju istom kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem qudi, a radili su prema nalogu Muradifa Hamzibegovića Hamze i izvjesnog Hadfija, porijeklom iz okoline Zvornika. Hamzibegović ima stalnu adresu stanovawa u Živinicama, pripadnik je vehabijskog pokreta, a u Bosnu i Hercegovinu se vratio prije nekoliko mjeseci nakon što je u zatvoru u Sloveniji proveo godinu i po dana zbog ilegalnog prebacivawa imigranata u države Evropske unije. Iz istog razloga, prema istina nepotvrđenim informacijama, u Italiji je ranije osuđivan Božo Perić". Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene na naknadu nematerijalne štete zbog uvrede njegove časti i ugleda u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se drugotuženi obaveže da o svom trošku presudu objavi u listu "Slobodna Bosna" odmah nakon njenog prijema. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv prvotužene i drugotuženog u kojoj je tražio da mu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 donošewa presude pa do isplate, te da drugotuženi o svom trošku objavi presudu u listu "Slobodna Bosna" uz naknadu parničnog postupka. Kantonalni sud je konstatovao da prima na znanje da je povučena tužba u odnosu na trećetuženog "Press - ing" d.o.o. Sarajevo. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 1.465,20 KM pod prijetwom prinudnog izvršewa. 8. Sudovi su utvrdili da je nesporno da je prvotužena 30. oktobra 2003. godine kao novinarka lista "Slobodna Bosna" objavila tekst pod naslovom "Muxahedini šverceri qudima", te da je na strani 26 navedeno da je apelant pripadao i pripada kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem qudi, te da se to radi u saradwi sa Božom Perićem iz okoline Živinica, a prema nalogu Muradifa Hamzibegovića i izvjesnog Hadfija porijeklom iz okoline Zvornika. Sudovi su konstatovali da je članom 6 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete (u daqnjem tekstu: ZZK) propisano da lice iz st. 1 i 2 ovog člana odgovara za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. Sudovi su ocijenili da iz iskaza prvotužene proizilazi da njena namjera nije bila da na bilo koji način nanese štetu apelantu s obzirom da se samo mawi dio teksta odnosio na apelanta, te da ne bi moglo da se tvrdi da se radilo o nepažwi, jer je prvotužena opravdano istakla da nije imala razlog da sumwa u pribavljene podatke, jer je dio teksta koji se tiče apelanta prepisala iz dokumenata Obavještajno-bezbjednosne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: FOBS) što je sud prihvatio konstatujući da se prvotužena opravdano pozivala na odredbu člana 7 ZZK-a, jer je korektno i objektivno prenijela dio sadržaja iz FOBS-ovih dokumenata koji se odnosi na apelanta. Sudovi su takođe naveli da okolnost da FOBS nije saslušao apelanta, te da pred sudom u Tuzli protiv njega nije podignuta optužnica ili donesena nepravosnažna osuđujuća presuda ne znači da prvotužena nije u spornom članku samo tačno prenijela podatke koje je dobila iz FOBS-ovih dokumenata, jer se u navodima članka u dijelu koji se odnosi na apelanta nigdje ne navodi da je on pritvoren, osuđen ili da je podignuta optužnica protiv njega. Vrhovni sud je istakao da novinar ima obavezu da prenese informaciju korektno i objektivno uz navođenje izvora od kog je dobio informaciju što je prvotužena i uradila. Takođe je istakao da je novinareva obaveza da obavijesti i informiše javnost o svim događajima koji se odnose na pitawa od javnog i političkog značaja u što može da se ubroji i konkretna tema. Vrhovni sud je konstatovao da je Kantonalni sud u dokazima koji su izvedeni imao sasvim valjan osnov za donošenje osporenih pravnih zakqučaka pri čemu je dao razloge koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da ne stoje apelantovi prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst konstatujući da je or gan koji ga je donio jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i žig FOBS-a, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Dalje je konstatovano da je zatamnjen samo početni dio teksta i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerqive informacije - službene tajne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije, zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi svoje odluke zasnovali na pozivanju tuženih na FOBS-ov dokument koji ne sadrži sve podatke, da tum, broj, oznaku kome je upućen, te da je dijelom zatamnjen. Sudovi su zanemarili nespornu činjenicu da nikakav nadležni pravosudni i policijski or gan nije vodio nikakav postupak protiv apelanta u vezi sa navedenim tvrdwama, te da je samo na osnovu pravosnažne sudske odluke moguće da se nekoga okarakteriše kao kriminalca. Apelant navodi da je pozivanje na FOBS-ov akt neprihvatqivo izbjegavanje odgovornosti za klevetu, a sve i da je FOBS-ov dokument valjan opštepoznato je da je FOBS definisan kao teroristička i mafijaška organizacija, da je protiv Ivana Vukšića, šefa te organizacije, vođen postupak zbog terorističkih dejstava i da je pravosnažno osuđen. 10. U pogledu povrede prava iz člana 10 stav 1 Evropske konvencije, apelant navodi da tuženi u tekstu nigdje nisu istakli da se radi o sumwi ili o mišljenju nego je jasno izražena tvrdwa da je apelant monstrum koji krijumčari qude i zarađuje na tome, pa još i u saradwi sa članovima terorističkih organizacija. Takođe, apelant navodi da nikakav valjan dokaz nije dostavljen sudu da su tuženi iznijeli istinito izražavanje, te da su s obzirom na sadržaj izražavawa bili dužni da prethodno provjere istinitost informacija, što nisu učinili. Apelant navodi da je zbog navedenog propusta sudova diskriminisan, kao i zbog činjenice da tuženi nisu dokazali istinitost izražavawa što posebno potvrđuje diskriminisanost apelanta. Apelant je zatražio da mu se priznaju troškovi apelacije u iznosu od 620,00 KM i ostali troškovi nastali u parničnom postupku. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i donese odluku o meritumu tako što će usvojiti apelaciju i odrediti naknadu za troškove apelacije i parničnog postupka prema specifikaciji iz apelacije. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod obrazložewa presude i da je prvostepena presuda donesena na osnovu relevantnih odredbi ZZK-a i člana 10 stav 2 Evropske konvencije, te da nema kršewa ustavnih prava na koja se apelant poziva. 12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen donesena nakon provedenog postupka i ocjene svih ponuđenih dokaza uz omogućavanje apelantu da slobodno disponira svojim pravima. Dalje, Kantonalni sud smatra da donošenjem ovakve presude nije narušena ravnoteža koja treba da postoji između prava na slobodu izražavawa garantovanog članom 10 stav 1 Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu wihovog ugleda. Takođe, Kantonalni sud navodi da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje garantuje član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZPP). Takođe, prema mišljenju Kantonalnog suda navedenom odlukom apelant nije doveden "u situaciju apsolutne diskriminacije" kako je to isticao. Pozivanje na drugu odluku suda ne može da se podvede pod "diskriminaciju apelanta" kada se ima u vidu činjenica da je svaki predmet zbog naknade štete pričinjene klevetom specifičan, kako u pogledu samih činjenica, tako i strankinog subjektivnog pristupa. 13. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da su se u sudskom postupku pozivali na informacije državnog organa FOBS-a, te nisu mogli da odgovaraju za klevetu, jer je izražavanje bilo razumno i nije dokazana namjera ili nepažwa odgovornih lica s obzirom da su se pozivali na izvor službe koja je osnovana i funkcionisala na osnovu zakona. Takođe je ukazala na stanovište Ustavnog suda u Odluci o meritumu broj AP 913/04 u kojoj Ustavni sud u obrazloženju navodi: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima legitiman ciq, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kad su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanje može da se primijeni samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavawa uvijek ostaje netaknut". V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) relevantne odredbe glase: "Ciq zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi da se postigne da: a) pravo na slobodu izražavawa zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim, nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinite činjenice, identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavawa štete Član 8 Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 7 stav 1 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku." VI. Dopustivost 16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom". Dopustivost ratione materiae 17. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: h) Slobodu izražavawa". Član 10 Evropske konvencije glasi: "(1) Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja bez miješawa javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristranosti sudstva." 18. Iz apelacije i osporenih presuda nesumwivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavawa. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavawa, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio "žrtva" kršewa člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavawa, pa apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju da se odbace kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. U odnosu na preostali dio apelacije koji se tiče povrede apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14 i 17 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. U pogledu prava na pravično suđenje apelant navodi da u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazano da je protiv njega vođen bilo kakav sudski postupak u vezi sa navodima iz objavljenog članka, te da je neprihvatqivo da se nekog okarakteriše kao kriminalca kako je to učinila prvotužena, a posebno kao krijumčara qudi i saradnika člana terorističkih organizacija bez pravosnažne sudske odluke kako su to učinili tuženi. Dalje, apelant smatra da drugostepeni sud nije vodio računa o žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenicu da prvostepeni sud nije obrazložio navodnu namjeru ili nepažnju tuženih za iznošenje ili prenošenje izražavawa neistinite činjenice, a što je osnova za naknadu štete prema ZZK-u. 26. Ustavni sud zapaža da se apelantov prigovor odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižestepenih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Iz stawa u spisu nesumwivo proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantu je bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem da se utvrdi činjenično stanje odlučno za donošenje presude, imao je mogućnost da poziva i saslušava svjedoke, a apelantov punomoćnik je prisustvovao suđenju, te imao priliku da daje komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku sprovedeni i drugi odgovarajući dokazi na osnovu kojih je sud utvrdio da pojedini navodi spornog članka ne predstavljaju izražavanje koje može da se smatra klevetom, te je sud stekao uvjerenje da je tužena dosljedno i korektno prenijela te informacije, odnosno podatke iz FOBS-ovih dokumenata koji se odnose na apelanta, uz navođenje izvora službe koja je osnovana i funkcionisala na osnovu zakona. Sud je zakqučio da su autori članka očigledno bili dobronamjerni prilikom pisawa i objavqivawa spornog članka. Kantonalni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje osporene odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaqna obrazložewa. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošewa osporenih odluka. 29. Ustavni sud ističe da član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazložewima osporenih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. 30. U obrazloženju drugostepene presude je između ostalog navedeno da je sud zakqučio da ne stoje prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst, jer or gan koji ga je donio je jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i FOBS-ov žig, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Zatamnjen je samo početni dio i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerqive informacije - službene tajne. U konkretnom slučaju postoji upravo primjer izuzetka od odgovornosti za klevetu, jer je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno kao i način, oblik i vrijeme iznošewa, priroda i stepen prouzrokovane štete, te posebna činjenica da izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. 31. Dakle, očigledno je da je drugostepeni sud prilikom donošewa osporene presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja među kojima i činjenicu da ni prvostepeni sud nije utvrdio postojanje klevete kao elemenat odgovornosti, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda. 32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 34. U vezi sa ovim apelantovim žalbenim navodom, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, a koja se ogleda u proizvoqnom postupanju sudova kod utvrđivawa činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom ciqu, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su korišćena i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije , presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32 i 33). 35. Ustavni sud konstatuje da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali jasne i nedvosmislene razloge zbog čega apelantovi navodi nisu mogli da dovedu do drugačijeg rješewa konkretne pravne stvari. Dalje, do kršewa prava na nediskriminaciju dolazi ukoliko postoji različit tretman jednakih predmeta bez objektivnog i razložnog obrazložewa, ili ako nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Budući da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica, odnosno da se radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, te da sem paušalnog navoda o diskriminaciji apelant nije naveo nikakve druge navode, činjenice ili dokaze u prilog svojoj tvrdwi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zakqučuje da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije moraju da se odbiju kao neosnovani. 36. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj mawini, imovina, rođenje ili drugi sta tus", te da "nikoga ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1". Iz navedenog proizilazi da odredbe ovog protokola garantuju uživanje svih prava koja su predviđena zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu da diskriminišu prema bilo kojoj osnovi, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava koja su garantovana Evropskom konvencijom. 37. Budući da se apelant samo generalno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se ogleda povreda ovog prava, a iz analize osporenih odluka ne proizilazi da je apelant diskriminisan u pogledu primjene ZZK-a, ovi navodi apelacije također moraju da se odbiju kao neosnovani. 38. Apelant se, takođe, žali i na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: "Ništa se u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili wihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom". Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačewa čiji je ciq zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Stoga i ovi navodi apelacije moraju da se odbiju kao neosnovani. 39. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na naknadu troškova parničnog postupka i troškove apelacije, Ustavni sud konstatuje da shodno Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud nema nadležnost za odlučivanje o naknadi troškova parničnog postupka i troškova apelacije. VIII. Zakqučak 40. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Takođe, Ustavni sud konstatuje da ne postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 14 i 17 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 41. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 90/06, rješavajući apelaciju Besima Bojadžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st.1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Besim Bojadžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Suzane Mijatović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Neovisnog ilustriranog sedmičnika "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 25. januara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. februara 2006. godine, Kantonalni sud 21. februara 2006. godine, prvotužena 1. februara 2006. godine, a drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvotužene i drugotuženog zbog toga što je u sedmičnom listu "Slobodna Bosna" od 30. oktobra 2003. godine, čiji je izdavač drugotuženi, objavljen članak pod naslovom "Bošnjačke vlasti u Mostaru Youssefu poklonile zemlju" u čijem je podnaslovu "Mudžahedini šverceri ljudima" objavljen sporni dio teksta koji se odnosi na apelanta, a koji je kao novinarka pisala prvotužena. U dijelu teksta u kojem se spominje apelant navedeno je: "Vozač Božo Perić iz okoline Živinica branio se tokom policijskog saslušanja kako je prijevoz Youssefa Amgada i njegove porodice do Ljubljane dogovorio s Besimom Bojadžijom Beskom, također iz Živinica, uz novčanu naknadu od 250,00 eura po osobi. Navodno je putnike preuzeo na benzinskoj pumpi "Zovko" u Živinicama i nije sumnjao u ispravnost njihovih dokumenata. Međutim, sudeći prema policijskim saznanjima Perić i Bojadžija pripadaju istom kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, a radili su prema nalogu Muradifa Hamzibegovića Hamze i izvjesnog Hadfija, porijeklom iz okoline Zvornika. Hamzibegović ima stalnu adresu stanovanja u Živinicama, pripadnik je vehabijskog pokreta, a u Bosnu i Hercegovinu se vratio prije nekoliko mjeseci nakon što je u zatvoru u Sloveniji proveo godinu i pol dana zbog ilegalnog prebacivanja imigranata u države Evropske unije. Iz istog razloga, prema istina nepotvrđenim informacijama, u Italiji je ranije osuđivan Božo Perić". Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene na naknadu nematerijalne štete zbog uvrede njegove časti i ugleda u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se drugotuženi obaveže da o svom trošku presudu objavi u listu "Slobodna Bosna" odmah nakon njezinog prijema. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv prvotužene i drugotuženog u kojoj je tražio da mu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude pa do isplate, te da drugotuženi o svom trošku objavi presudu u listu "Slobodna Bosna" uz naknadu parničnog postupka. Kantonalni sud je konstatirao da prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na trećetuženog "Press ing" d.o.o. Sarajevo. Istom presudom apelant je obavezan naknaditi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 1.465,20 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Sudovi su utvrdili da je nesporno da je prvotužena 30. oktobra 2003. godine kao novinarka lista "Slobodna Bosna" objavila tekst pod naslovom "Mudžahedini šverceri ljudima", te da je na strani 26. navedeno da je apelant pripadao i pripada kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, te da se to radi u saradnji s Božom Perićem iz okoline Živinica, a prema nalogu Muradifa Hamzibegovića i izvjesnog Hadfija porijeklom iz okoline Zvornika. Sudovi su konstatirali da je članom 6. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da lice iz st. 1. i 2. ovog člana odgovara za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. Sudovi su ocijenili da iz iskaza prvotužene proizlazi da njezina namjera nije bila na bilo koji način nanijeti štetu apelantu s obzirom da se samo manji dio teksta odnosio na apelanta, te da se ne bi moglo tvrditi da se radilo o nepažnji, jer je prvotužena opravdano istakla da nije imala razlog sumnjati u pribavljene podatke, jer je dio teksta koji se tiče apelanta prepisala iz dokumenata Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FOSS) što je sud prihvatio konstatirajući da se prvotužena opravdano pozivala na odredbu člana 7. ZZK-a, jer je korektno i objektivno prenijela dio sadržaja iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnosi na apelanta. Sudovi su također naveli da okolnost da FOSS nije saslušao apelanta, te da pred sudom u Tuzli protiv njega nije podignuta optužnica ili donesena nepravosnažna osuđujuća presuda ne znači da prvotužena nije u spornom članku samo tačno prenijela dobivene podatke iz FOSS-ovih dokumenata, jer se u navodima članka u dijelu koji se odnosi na apelanta nigdje ne navodi da je on pritvoren, osuđen ili da je podignuta optužnica protiv njega. Vrhovni sud je istakao da novinar ima obavezu prenijeti informaciju korektno i objektivno uz navođenje izvora od kojeg je dobio informaciju što je prvotužena i uradila. Također je istakao da je novinarova obaveza obavijestiti i informirati javnost o svim događajima koji se odnose na pitanja od javnog i političkog značaja u što se može ubrojiti i konkretna tema. Vrhovni sud je konstatirao da je Kantonalni sud u izvedenim dokazima imao sasvim valjan osnov za donošenje osporenih pravnih zaključaka pri čemu je dao razloge koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da ne stoje apelantovi prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst konstatirajući da je or - gan koji ga je donio jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i žig FOSS-a, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Dalje je konstatirano da je zatamnjen samo početni dio teksta i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije - službene tajne. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi svoje odluke zasnovali na pozivanju tuženih na FOSS-ov dokument koji ne sadrži sve podatke, da tum, broj, oznaku kome je upućen, te da je dijelom zatamnjen. Sudovi su zanemarili nespornu činjenicu da nikakav nadležni pravosudni i policijski or gan nije vodio nikakav postupak protiv apelanta u vezi s navedenim tvrdnjama, te da je samo na osnovu pravosnažne sudske odluke moguće nekog okarakterizirati kao kriminalca. Apelant navodi da je pozivanje na FOSS-ov akt neprihvatljivo izbjegavanje odgovornosti za klevetu, a sve i da je FOSS-ov dokument valjan općepoznato je da je FOSS definiran kao teroristička i mafijaška organizacija, da je protiv Ivana Vukšića, šefa te organizacije, vođen postupak zbog terorističkih dejstava i da je pravosnažno osuđen. 10. U pogledu povrede prava iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelant navodi da tuženi u tekstu nigdje nisu istakli da se radi o sumnji ili o mišljenju nego je jasno izražena tvrdnja da je apelant monstrum koji krijumčari ljude i zarađuje na tome, pa još i u saradnji s članovima terorističkih organizacija. Također, apelant navodi da nikakav valjan dokaz nije dostavljen sudu da su tuženi iznijeli istinito izražavanje, te da su s obzirom na sadržaj izražavanja bili dužni prethodno provjeriti istinitost informacija, što nisu učinili. Apelant navodi da je zbog navedenog propusta sudova diskriminiran, kao i zbog činjenice da tuženi nisu dokazali istinitost izražavanja što posebno potvrđuje diskriminiranost apelanta. Apelant je zatražio da mu se priznaju troškovi apelacije u iznosu od 620,00 KM i ostali troškovi nastali u parničnom postupku. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i donese odluku o meritumu tako što će usvojiti apelaciju i odrediti naknadu za troškove apelacije i parničnog postupka prema specifikaciji iz apelacije. b) Odgovor na apelaciju 11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja presude i da je prvostepena presuda donesena na osnovu relevantnih odredaba ZZK-a i člana 10. stav 2. Evropske konvencije, te da nema kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. 12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen donesena nakon provedenog postupka i ocjene svih ponuđenih dokaza uz omogućavanje apelantu da slobodno disponira svojim pravima. Nadalje, Kantonalni sud smatra da donošenjem ovakve presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. stav 1. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda. Također, Kantonalni sud navodi da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je postupak vođen u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema mišljenju Kantonalnog suda navedenom odlukom apelant nije doveden "u situaciju apsolutne diskriminacije" kako je to isticao. Pozivanje na drugu odluku suda ne može se podvesti pod "diskriminaciju apelanta" kada se ima u vidu činjenica da je svaki predmet zbog naknade štete pričinjene klevetom specifičan, kako u pogledu samih činjenica, tako i strankinog subjektivnog pristupa. 13. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da su se u sudskom postupku pozivali na informacije državnog organa FOSS-a, te nisu mogli odgovarati za klevetu, jer je izražavanje bilo razumno i nije dokazana namjera ili nepažnja odgovornih lica s obzirom da su se pozivali na izvor službe koja je osnovana i funkcionirala na osnovu zakona. Također je ukazala na stanovište Ustavnog suda u Odluci o meritumu broj AP 913/04 u kojoj Ustavni sud u obrazloženju navodi: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kad su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanje može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut". V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja štete Član 8. Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 7. stav 1. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku." VI. Dopustivost 16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom". Dopustivost ratione materiae 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: h) slobodu izražavanja". Član 10. Evropske konvencije glasi: "(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." 18. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio "žrtva" kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. U odnosu na preostali dio apelacije koji se tiče povrede apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. Predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. U pogledu prava na pravično suđenje apelant navodi da u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazano da je protiv njega vođen bilo kakav sudski postupak u vezi s navodima iz objavljenog članka, te da je neprihvatljivo nekog okarakterizirati kao kriminalca kako je to učinila prvotužena, a posebno kao krijumčara ljudi i saradnika člana terorističkih organizacija bez pravosnažne sudske odluke kako su to učinili tuženi. Dalje, apelant smatra da drugostepeni sud nije vodio računa o žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenicu da prvostepeni sud nije obrazložio navodnu namjeru ili nepažnju tuženih za iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinite činjenice, a što je osnova za naknadu štete prema ZZK-u. 26. Ustavni sud zapaža da se apelantov prigovor odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižestepenih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Iz stanja u spisu nesumnjivo proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantu je bilo omogućeno iznijeti sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a apelantov punomoćnik je prisustvovao suđenju, te imao priliku davati komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi na osnovu kojih je sud utvrdio da pojedini navodi spornog članka ne predstavljaju izražavanje koje se može smatrati klevetom, te je sud stekao uvjerenje da je tužena dosljedno i korektno prenijela te informacije, odnosno podatke iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnose na apelanta, uz navođenje izvora službe koja je osnovana i funkcionirala na osnovu zakona. Sud je zaključio da su autori članka očigledno bili dobronamjerni prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka. Kantonalni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje osporene odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka. 29. Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 30. U obrazloženju drugostepene presude je između ostalog navedeno da je sud zaključio da ne stoje prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst, jer or gan koji ga je donio je jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i FOSS-ov žig, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Zatamnjen je samo početni dio i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije - službene tajne. U konkretnom slučaju postoji upravo primjer izuzetka od odgovornosti za klevetu, jer je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno kao i način, oblik i vrijeme iznošenja, priroda i stepen prouzrokovane štete, te posebna činjenica da izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. 31. Dakle, očigledno je da je drugostepeni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja među kojima i činjenicu da ni prvostepeni sud nije utvrdio postojanje klevete kao el e ment odgovornosti, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda. 32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 34. U vezi s ovim apelantovim žalbenim navodom, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, a koja se ogleda u proizvoljnom postupanju sudova kod utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). 35. Ustavni sud konstatira da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali jasne i nedvosmislene razloge zbog čega apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, do kršenja prava na nediskriminaciju dolazi ukoliko postoji različit tretman jednakih predmeta bez objektivnog i razložnog obrazloženja, ili ako nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Budući da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica, odnosno da se radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, te da osim paušalnog navoda o diskriminaciji apelant nije naveo nikakve druge navode, činjenice ili dokaze u prilog svojoj tvrdnji o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani. 36. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta - tus", te da "nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1". Iz naprijed navedenog proizlazi da odredbe ovog Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom. 37. Budući da se apelant samo uopćeno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se ogleda povreda ovog prava, a iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran u pogledu primjene ZZK-a, ovi navodi apelacije se također moraju odbiti kao neosnovani. 38. Apelant se, također, žali i na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: "Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom". Iz naprijed navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Stoga se i ovi navodi apelacije moraju odbiti kao neosnovani. 39. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu troškova parničnog postupka i troškove apelacije, Ustavni sud konstatira da prema Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud nema nadležnost za odlučivanje o naknadi troškova parničnog postupka i troškova apelacije. VIII. Zaključak 40. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud konstatira da ne postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 96/06, rješavajući apelaciju Dragoljuba Radulovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragoljuba Radulovića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu Tešanj da bez daljnjeg odlaganja provede postupak u predmetu broj 039-0-I-06-002413 (ranije broj I-282/05) sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu Tešanj, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragoljub Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je podnio 18. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda Tešanj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-282/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 13. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog je suda 2. travnja 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju i zatražen je na uvid spis predmeta tog suda broj I-282/05, a od Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odgovor na apelaciju je zatražen 21. svibnja 2007. godine. 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju 25. svibnja 2007. godine i traženi spis na uvid, a Kantonalni je sud dostavio odgovore na apelaciju 31. svibnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 31. svibnja 2007. godine dostavljeni apelantu. Odgovor Kantonalnog suda od 31. svibnja 2007. godine je dostavljen apelantu 8. lipnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine Sakib Beširević (u daljnjem tekstu: izvršenik) je obvezan isplatiti apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznim kamatama počevši od 9. siječnja 1998. godine pa do isplate i apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.800,00 KM sve u roku od 15 dana od dana dostave presude. 7. Apelant je 29. listopada 2001. godine Općinskom sudu podnio prijedlog da na temelju pravomoćne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u obiteljskoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. siječnja 1998. godine pa do isplate, kao i troškova parničnoga postupka u iznosu od 2.800,00 KM i troškova izvršenja u iznosu od 830,00 KM. 8. Općinski je sud Rješenjem broj I-521/01 od 1. studenoga 2001. godine dopustio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je na Rješenje o dozvoli izvršenja broj I-521/01 od 1. studenoga 2001. godine uložio prigovor i predložio zastoj s izvršnim postupkom. 10. Općinski je sud Rješenjem broj I-521/01 od 4. siječnja 2002. godine odbio izvršenikov prigovor i prijedlog za odlaganjem izvršenja kao neutemeljen. 11. Izvršenik je 14. siječnja 2002. godine izjavio priziv protiv Rješenja Općinskog suda broj I-521/01 od 4. siječnja 2002. godine, a apelant je 21. siječnja 2002. godine dostavio odgovor na priziv. 12. Odlučujući o prizivu Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-162/02 od 26. lipnja 2002. godine priziv odbio i rješenje prvostupanjskog suda potvrdio. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 13. Apelant je podneskom od 10. rujna 2002. godine urgirao nastavak izvršnog postupka. 14. Općinski je sud Zaključkom broj I-521/01 od 8. listopada 2002. godine odredio popis, pljenidbu, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari koje se zateknu u njegovoj obiteljskoj kući u Jelahu za 21. listopad 2002. godine. 15. Nakon što je 21. listopada 2002. godine na licu mjesta ustvrđeno da u izvršenikovoj obiteljskoj kući nisu nađene pokretne stvari čijom bi se prodajom apelant namirio, apelant je podneskom od 7. studenoga 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja i to tako da sud donese rješenje kojim se usvaja prijedlog da se na temelju Presude Općinskog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine dozvoli izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u podnesku. 16. Općinski je sud Zaključkom broj I-521/01 od 26. studenoga 2002. godine naložio apelantu da sudu najkasnije u roku od osam dana dostavi dokaz o izvršenikovom vlasništvu na nekretninama na kojima predlaže izvršenje podneskom od 7. studenoga 2002. godine. 17. Apelant je podneskom od 3. prosinca 2002. godine uredio prijedlog za izvršenjem glede predmeta izvršenja i dostavio dokaz o izvršenikovom vlasništvu na nekretninama na kojima predlaže izvršenje. 18. Općinski je sud Zaključkom broj I-521/01 od 23. prosinca 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i javnom prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj za 10. siječanj 2003. godine. 19. Općinski je sud 27. siječnja 2003. godine zapisnički konstatirao da je na licu mjesta izvršen popis izvršenikovih nekretnina uz nazočnost vještakinje Er mine Jabandžić. 20. Općinski je sud 29. siječnja 2003. godine zaprimio prigovor Dževahire Beširević (u daljnjem tekstu: treća osoba) u kojemu navodi da su nekretnine koje su predmetom izvršenja stečene u bračnoj zajednici s izvršenikom i da je u tijeku parnični postupak kod tog suda zbog ustvrđenja zajednički stečene imovine. 21. Apelant je 4. travnja 2003. godine dostavio izjašnjenje na prigovor treće osobe. 22. Općinski je sud Rješenjem broj I-521/01 od 4. lipnja 2003. godine uputio treću osobu da protiv apelanta pokrene parnicu zbog proglašenja da je izvršenje popisom, procjenom i prodajom nekretnina označenih kao k.č. broj 165 (stari broj 5384/1919) kuća od 102 m² s dvorištem od 237 m² upisana u KO Jelah nedopušteno. 23. Općinski je sud Zaključkom broj I-521/01 od 5. prosinca 2003. godine odredio prvu javnu prodaju nekretnine, i to k.č. broj 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisano u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj kao izvršenikovo vlasništvo s dijelom 1/1 za 12. siječanj 2004. godine. Vrijednost nekretnina koje se prodaju ustvrđena je na temelju nalaza sudskog vještaka i iznosi 134.100,00 KM. 24. Općinski je sud 12. siječnja 2004. godine otvorio ročište za prodaju nekretnina da bi konstatirao da nekretnina koja je predmetom prodaje nije ubilježena u zemljišne knjige, te da rješenje o izvršenju na nepokretnost koja je predmetom prodaje nikada nije doneseno zbog čega je rješenjem javnu prodaju odložio i konstatirao da će nova prodaja biti zakazana kada se steknu zakonski uvjeti za to. 25. Na ročištu od 4. veljače 2004. godine sud je konstatirao da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikada doneseno, te da će sud o svemu donijeti pismeno rješenje. 26. Apelant je 18. veljače 2004. godine zatražio da sud provede istragu s ciljem ustvrđivanja izvršenikove imovine kako bi mogao dopuniti prijedlog za izvršenje. 27. Apelant je Općinskom sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja 12. svibnja 2004. godine kojim je predložio da sud na temelju pravomoćne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine dozvoli izvršenje protiv izvršenika zbog naplate glavnog duga u iznosu od 77.000,00 KM i zateznih kamata na taj iznos počevši od 9. siječnja 1998. godine pa do isplate troškova postupka u iznosu od 2.800,00 KM i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u navedenome prijedlogu. 28. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine dozvolio predloženo izvršenje i dostavio ga zemljišno-knjižnom uredu da, sukladno članku 72. Zakona o izvršnom postupku, upiše ubilježavanje predmetnoga izvršenja u zemljišne knjige. 29. Izvršenik je 15. lipnja 2004. godine podnio prigovor protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine. 30. Općinski je sud Zaključkom broj I-1742/04 od 22. lipnja 2004. godine odredio prvu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj za 22. srpanj 2004. godine. 31. Apelant je 30. lipnja 2004. godine podnio odgovor na izvršenikov prigovor od 15. lipnja 2004. godine. 32. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 30. lipnja 2004. godine odbio kao neutemeljen izvršenikov prigovor protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine i nastavio izvršni postupak. 33. Treća je osoba 6. srpnja 2004. godine uložila prigovor protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine. 34. Izvršenik je 12. srpnja 2004. godine protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 30. lipnja 2004. godine izjavio priziv Kantonalnom sudu. 35. Apelant je 19. srpnja 2004. godine dostavio odgovor na prigovor treće osobe i odgovor na izvršenikov priziv. 36. Prva javna rasprava za prodaju nekretnina zakazana za 22. srpanj 2004. godine je odložena dok sud ne donese odluku o prigovoru i prizivu. 37. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 22. srpnja 2004. godine odbio kao neutemeljen prigovor treće osobe protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine. 38. Odlučujući o izvršenikovom prizivu izjavljenom protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 30. lipnja 2004. godine i prizivu treće osobe protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 22. srpnja 2004. godine Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-1229/04 od 3. studenoga 2004. godine priziv odbio i prvostupanjska rješenja potvrdio. 39. Prva javna rasprava za prodaju izvršenikovih nekretnina je Zaključkom Općinskog suda broj I-1742/04 od 12. siječnja 2005. godine zakazana za 15. veljače 2005. godine, pa kako ona nije uspjela jer su ponuđači odustali od plaćanja prodajne cijene, Općinski je sud Zaključkom broj I-1742/04 od 8. ožujka 2005. godine odredio drugu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj u odnosu na parcelu k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² za 12. travanj 2004. godine. 40. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 8. ožujka 2005. godine kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM zbog vrijeđanja suda. 41. Izvršenik je Vrhovnom sudu Federacije (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev 30. ožujka 2005. godine za određivanjem drugog stvarno mjerodavnog suda za postupanje u predmetu Općinskog suda broj I- 1742/04. 42. Vrhovni je sud Rješenjem broj Gr-2705 od 21. travnja 2005. godine odbio prijedlog za određivanjem drugog stvarno mjerodavnog suda za postupanje u predmetu Općinskog suda broj I-1742/04. 43. Zaključkom Općinskog suda broj I-1742/04 od 27. svibnja 2005. godine je ustvrđeno da drugo ročište za javnu prodaju, zakazano za 12. travanj 2005. godine, nije održano jer je spis proslijeđen Vrhovnom sudu na izvršenikov prijedlog za delegacijom mjerodavnosti suda. Zaključkom je određena i nova druga javna prodaja izvršenikovih nekretnina za 23. lipanj 2005. godine. 44. Nakon održanog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina 23. lipnja 2005. godine Općinski je sud Zaključkom broj I-1742/04 od 23. lipnja 2005. godine nekretnine označene kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešanj prodao apelantu kao najboljem ponuđaču za iznos od 90.000,00 KM. 45. Općinski je sud Rješenjem o dosudi broj I-1742/04 od 28. lipnja 2005. godine kupcu-apelantu dosudio nepokretnost označenu kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešanj, prodatoj na javnom nadmetanju 23. lipnja 2005. godine. Nepokretnost se predaje kupcu, a z.k. uredu Općinskog suda se nalaže izvršenje upisa promjene prava vlasništva, te brisanje prava treće osobe upisane kao vlasnikom predmetne nekretnine u tijeku vođenja izvršnog postupka protiv izvršenika - ranijeg vlasnika, jer promjena vlasništva nepokretnosti tijekom izvršnog postupka u smislu članka 72. stavak 3. Zakona o izvršnom postupku ne sprječava provedbu izvršnog postupka protiv upisanog vlasnika. 46. Općinski je sud donio Rješenje o namirenju broj I-1742/04 od 28. lipnja 2005. godine kojim se iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine koja je prodata na drugom javnom nadmetanju 23. lipnja 2005. godine za iznos od 90.000,00 KM namiruje apelant glede glavnog duga od 77.000,00 KM, troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.828,95 KM i dijela kamata od 11.171,05 KM, ukupno 90.000,00 KM. Za preostali dio kamata obračunatih prema vještakovom nalazu od 23. lipnja 2005. godine apelant ostaje nenamiren, jer prodajna cijena nije dovoljna za njegovo namirenje. 47. Izvršenik je 4. srpnja 2005. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za prekidom izvršnog postupka navodeći da nikada nije primio poziv za ročište zakazano za 23. lipanj 2005. godine. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 8. kolovoza 2005. godine odbio kao neutemeljen izvršenikov zahtjev za prekidom izvršnog postupka u predmetu broj I-1742/04. 48. Općinski je sud Rješenjem broj I-1742/04 od 9. kolovoza 2005. godine zbog vrijeđanja suda kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM. 49. Odlučujući o izvršenikovim prizivima podnesenim protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 28. lipnja 2005. godine i 8. ožujka 2005. godine Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-1112/05 od 2. rujna 2005. godine priziv podnesen protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 28. lipnja 2005. godine uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, dok je priziv podnesen protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 8. ožujka 2005. godine odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je utemeljen izvršenikov prizivni navod da mu nije omogućeno sudjelovati na ročištu za drugu javnu prodaju nekretnina koje je održano 23. lipnja 2005. godine obzirom da dostava pismenog zaključka prvostupanjskog suda kojim se zakazuje drugo ročište za prodaju nekretnina nije bila uredna. 50. Odlučujući o izvršenikovim prizivima podnesenim protiv Rješenja prvostupanjskog suda broj I-1742/04 od 8. kolovoza 2005. godine i 9. kolovoza 2005. godine Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-1112/05 od 30. rujna 2005. godine prizive odbio i prvostupanjska rješenja potvrdio. 51. Uređujući sudac je 24. listopada 2005. godine podnio zahtjev za izuzećem u predmetu broj I-282/05 (raniji broj I-1742/704). Predsjednica Općinskog suda je Rješenjem broj I-282/05 od 31. listopada 2005. godine odbila zahtjev za izuzećem suca za postupanje u izvršnom predmetu broj I-282/05. 52. Općinski je sud Rješenjem broj I-282/05 od 5. prosinca 2005. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj zato što nije izvršenikovo vlasništvo. Apelant može predložiti sudu novo sredstvo izvršenja u roku od osam dana od dana prijama rješenja, jer će u protivnome izvršni postupak u navedenoj stvari biti u cijelosti obustavljen, a provedene izvršne radnje suda ukinute. U obrazloženju odluke Općinski sud ističe da je apelant uz svoj prijedlog za izvršenjem od 12. svibnja 2004. godine, koje je sud dozvolio 13. svibnja 2004. godine, morao podnijeti dokaz o izvršenikovom vlasništvu iz zemljišne knjige na dan podnošenja prijedloga što on nije učinio smatrajući da je ranije podnijeti dokaz dovoljan. Međutim, sud dalje navodi kako izvršenje u to vrijeme nije bilo dopušteno na predmetnoj nekretnini, a u međuvremenu se stanje promijenilo jer su nekretnine pravomoćnom Presudom tog suda broj P-39/99 od 14. siječnja 2004. godine pripale trećoj osobi, te sud nakon 14. siječnja 2004. godine nije mogao donijeti rješenje o izvršenju i pristupiti prodaji navedene nekretnine. 53. Apelant je 19. prosinca 2005. godine izjavio priziv protiv Rješenja Općinskog suda broj I-282/05 od 5. prosinca 2005. godine, a Općinski je sud cio spis dostavio 6. veljače 2006. godine Kantonalnom sudu na rješavanje o prizivu. 54. Kantonalni je sud 12. lipnja 2006. godine vratio cio spis Općinskom sudu da, sukladno članku 215. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, dostavi određena pojašnjenja. 55. Općinski je sud 22. lipnja 2006. godine vratio cio spis na rješavanje o prizivu uz dodatna pojašnjenja kako je to tražio Kantonalni sud. 56. Kantonalni je sud Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. kolovoza 2006. godine priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu zbog nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda koji smatra da je promjena vlasnika nekretnine, koja je predmetom izvršenja od momenta podnošenja prijedloga pa do donošenja rješenja, razlogom za obustavu izvršenje na toj nekretnini pozivom na odredbu članka 63. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Navedenim je člankom određeno da će se izvršenje obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili ako potvrda o izvršnosti bude ukinuta, ili ako je izvršenje postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Kantonalni sud navodi da je udovoljeno apelantovom prijedlogu koji je predložio prodaju izvršenikovih nekretnina i da je dopušteno predloženo izvršenje Rješenjem Općinskog suda broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine koje je postalo pravomoćno, te da postupak izvršenja treba nastaviti. Također, sud navodi da je apelant prijedlog za izvršenje na nekretninama na kojima je sud obustavio izvršenje podnio još 3. prosinca 2002. godine i da prvostupanjski sud nije izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju, a što je prema Zakonu o izvršnom postupku bio dužan izvršiti. 57. Na traženje Općinskog suda z.k. ured tog je suda 22. studenoga 2006. godine obavijestio sud da je uvidom u zemljišne knjige ustvrđeno da se k.č. broj 5384/3 kuća s kućištem u površini od 333 m² upisana u z.k. ul. broj 364 KO Tešanj (ranije z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj) nalazi u vlasništvu treće osobe s dijelom 1/1 na kojem u C-listu postoji zabilježba izvršenja. 58. Općinski je sud Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. studenoga 2006. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/3 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ulošku broj 5664 KO Tešanj zato što nije izvršenikovo vlasništvo. Postupak izvršenja na ostalim nekretninama dopuštenim Rješenjem o izvršenju broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine nastavit će se nakon pravomoćnosti rješenja o obustavi izvršenja na nekretninama iz stavka 1. ovoga rješenja. 59. Apelant je 1. prosinca 2006. godine protiv Rješenja prvostupanjskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 22. studenoga 2006. godine u dijelu kojim se obustavlja izvršenje izjavio priziv. 60. Kantonalni je sud Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. veljače 2007. godine priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Navedenim je rješenjem naređeno da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudac. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da prvostupanjski sud u svom rješenju ponovno navodi iste razloge za obustavom rješenja koje je naveo i u svom ranijem rješenju koje je taj sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, iako je taj sud već ranije obrazložio da u konkretnome slučaju razlozi za obustavom ne stoje. Imajući u vidu da se radi o izvršnom predmetu koji je prema Zakonu o izvršnom postupku žuran, da postupak traje neopravdano dugo, te da prvostupanjski sudac nije postupio prema uputama tog suda, zauzet je stav da u nastavku predmetnoga postupka postupa drugi sudac. 61. Apelant je 21. ožujka 2007. godine dostavio podnesak Općinskom sudu kojim obavještava sud da je imenovani izvršenik umro 30. studenoga 2006. godine, pa vrši subjektivnu preinaku prijedloga za dozvolu izvršenja tako što na strani izvršenika označava Dževahiru Beširević i dr. 62. Postupak je u tijeku pred Općinskim sudom pod poslovnim brojem 039-0-I-06-002413. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 63. Apelant smatra da mu Općinski sud zbog svog nemara i nerada nije osigurao suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate duga od izvršenika prema pravomoćnoj Presudi tog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine koji se vodi pod brojem I-282/05 čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da postupak izvršenja traje još od 2001. godine, da je u više navrata Kantonalni sud ukidao prvostupanjska rješenja i vraćao na ponovni postupak, ali da postupak izvršenja nije okončan. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 64. U odgovorima na apelaciju Kantonalni sud navodi da je u dva navrata ukidao prvostupanjska rješenja kojima je obustavljen postupak izvršenja i vraćao predmet na nastavak postupka s razvidnim razlozima i uputama kako postupati. Kantonalni sud smatra da se radi o složenijem izvršnom predmetu i činjenici da se zbog složenosti predmeta sudac Općinskog suda nije u cijelosti snašao, te je smatrajući da postoje okolnosti iz članka 227. stavak 4. Zakona o parničnom postupku odredio da u nastavku postupa drugi sudac. 65. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je u navedenome izvršnom predmetu koji se vodi od 2001. godine poduzimano malo radnji i da se tek izborom novih sudaca od 2004. godine ozbiljnije pristupilo radu na predmetu, poduzeto je mnogo radnji i donijeto više odluka. Ovaj sud smatra da su nesuglasnosti nastupile na liniji presuđenja prema viđenju tog suda i Kantonalnog suda, pri čemu se predmet dugo zadržavao i kod Kantonalnog suda. Dalje, Općinski sud u svom odgovoru komentira odluke Kantonalnog suda smatrajući ih nerazumnim i nezakonitim o čemu je obaviješteno i Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće. Također smatra da apelant nije pravilno usmjerio izvršenje, jer ga je morao usmjeriti i prema trećoj osobi koja je postala vlasnikom nekretnine koja je predmetom izvršenja, a što je konačno i učinio podneskom od 20. ožujka 2007. godine u kojemu traži nastavak postupka prema trećoj osobi i nasljednicima izvršenika koji je u međuvremenu umro. Konačno, Općinski sud ističe da je od 2004. godine pa do otpreme spisa o prizivu na Kantonalni sud 20. prosinca 2006. godine poduzeo preko 70 radnji. V. Relevantni propisi 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. (...) Članak 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć Članak 37. Ustvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražitelj izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se temelji na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih osoba, odnosno upravnih i drugih tijela i ustroja da sudu dostave podatke o izvršenikovoj imovini, ako tražitelj izvršenja učini vjerojatnim da bi ove osobe mogle imati ove podatke. (2) Zahtjev iz stavka 1. ovog članka može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo. Članak 63. Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršni dokument pravomoćno ukinut, preinačen, poništen, stavljen izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. Š...Ć (4) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Članak 72. Ubilježavanje izvršenja Š...Ć (4) Promjena vlasnika nekretnine tijekom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi, a novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Članak 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se prema odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 67. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 68. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 69. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 70. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom razdoblju propustio izvršiti pravomoćno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio provedbu rješenja o izvršenju. 71. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da postignu donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 72. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 73. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 74. Apelant smatra da je zbog duljine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda broj I-282/05 došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije i povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 75. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 76. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost garancija prava na pravično suđenje 77. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se od 29. listopada 2001. godine ne izvršava sudska odluka kojom je izvršenik obvezan isplatiti apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznim kamatama počevši od 9. siječnja 1998. godine. U svezi s tim, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tri bu nal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, a to obuhvaća "pravo na sud" u čijem je okviru pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudske odluke; tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Europsku konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski je sud za ljudska prava već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 78. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Europskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju obzirom da se ona također odnosi na neizvršavanje pravomoćne sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da "efektivna zaštita sudionika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obvezu upravnih tijela da ispoštuju presudu suda" (vidi stavak 41. navedene odluke). U navedenome predmetu Europski je sud za ljudska prava odlučio da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude. 79. Nadalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna unatoč svojoj obvezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds man za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine) je našao povredu članka 6. Europske konvencije u činjenici da "vlasti nisu više od dvije godine izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnositelja prijave". Također, Om buds man za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvješća od 13. travnja 1999. godine) našao povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banjaluke da izvrši konačnu i obvezujuću odluku koju je donijelo Povjerenstvo utemeljeno prema Aneksu 7 u korist podnositelja priziva". 80. Iz navedenoga je vidljivo da postoji izgrađena praksa glede činjenice da neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 81. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije razdoblje koje se uzima u obzir kod priziva glede duljine trajanja postupka počinje s danom utemeljenja njihove mjerodavnosti. U ocjenjivanju je li postupak okončan u razumnom roku mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 82. Ustavni sud opaža da je postupak počeo 29. listopada 2001. godine kada je apelant podnio Općinskom sudu prijedlog da na temelju pravomoćne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine donese rješenje kojim se dopušta izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u obiteljskoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. siječnja 1998. godine. Razdoblje u kojemu je pokrenut navedeni postupak spada u mjerodavnost Ustavnog suda obzirom da je on započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 83. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 84. Ustavni je sud suglasan s ocjenom Kantonalnog suda da se radi o "složenijem izvršnom predmetu". Međutim, Ustavni sud smatra da složenost predmeta sama po sebi ne predstavlja temelj za zaključak da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje apelanta 85. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 86. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom izvršnom postupku Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio prijedlog za izvršenjem popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, a da je nakon što je na licu mjesta 21. listopada 2002. godine ustvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio 7. studenoga 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja i to tako da se izvršenje dozvoli popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a 3. prosinca 2002. godine uredio prijedlog i dostavio dokaz o izvršenikovom vlasništvu na nekretninama na kojima je predložio izvršenje. Obzirom da Općinski sud nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima prema apelantovom prijedlogu od 3. prosinca 2002. godine apelant je podnio novi prijedlog 12. svibnja 2004. godine. Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj duljini trajanja postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud opaža da je apelant nazočio svim ročištima za prodaju nekretnina, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i treće osobe, ulagao odgovore na izvršenikove prizive, izjavljivao prizive protiv rješenja kojima se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao nastavak izvršnog postupka. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant poduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo smatrati radnjama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. c) Ponašanje suda 87. Nakon podnesenog apelantovog prijedloga za pokretanjem izvršnog postupka od 29. listopada 2001. godine Općinski je sud Rješenjem broj I-521/01 od 1. studenoga 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Ustavni sud primjećuje da je apelant podneskom od 7. studenoga 2002. godine, koji je uredio 3. prosinca 2002. godine, predložio izmjenu sredstava izvršenja popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a nakon što je na licu mjesta ustvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio. Općinski je sud Zaključkom broj I-521/01 od 23. prosinca 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj, a da prethodno nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima. Nakon konstatacije suda na ročištu od 4. veljače 2004. godine da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikada doneseno, apelant je podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja 12. svibnja 2004. godine kojim je predložio da sud na temelju pravomoćne Presude P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine dozvoli izvršenje popisom, procjenom i prodajom nepokretnosti. Općinski je sud dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine. Dakle, Općinskom je sudu trebalo 17 mjeseci od momenta kada je apelant 3. prosinca 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja da bi dozvolio predloženo izvršenje. 88. Od donošenja rješenja kojim je dopušteno izvršenje na izvršenikovim nekretninama pa do zakazivanja prvog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina proteklo je devet mjeseci, a od toga pa do zakazivanja novog ročišta 23. lipnja 2005. godine četiri mjeseca, kada su nekretnine i prodate apelantu kao najboljem ponuđaču. Općinski je sud 28. lipnja 2005. godine donio rješenje o dosudi i rješenje o namirenju, a nakon šest mjeseci od ročišta na kojemu su nekretnine prodate apelantu Rješenjem broj I-282/05 od 5. prosinca 2005. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj zato što navedene nekretnine nisu izvršenikovo vlasništvo. Na ovo je rješenje apelant izjavio priziv 19. prosinca 2005. godine. Postupajući prema apelantovom prizivu Kantonalni je sud Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. kolovoza 2006. godine ukinuo prvostupanjsko Rješenje o obustavi postupka broj I-282/05 od 5. prosinca 2005. godine i predmet vratio radi nastavka izvršnog postupka uz obrazloženje da promjena vlasnika nekretnine koja je predmetom izvršenja nije razlog da se obustavi izvršenje. Općinski sud u ponovnom postupku nije postupio prema uputama Kantonalnog suda pa je ponovno Rješenjem broj 039-0-1-06-002413 od 22. studenoga 2006. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj. Kantonalni je sud odlučujući o novom apelantovom prizivu Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. veljače 2007. godine prvostupanjsko rješenje ukinuo i vratio na ponovni postupak uz naredbu da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudac. Postupak još uvijek nije okončan, a u međuvremenu je izvršenik umro pa je apelant izvršio subjektivnu preinaku prijedloga za dozvolu izvršenja tako što je na strani izvršenika naznačio apelantove pravne slijednike. 89. Ustavni će sud, također, ispitati i vrijeme u kojemu su rješavani prizivi apelanta i izvršenika izjavljeni Kantonalnom sudu. Ustavni sud opaža da je u konkretnom izvršnom postupku Kantonalni sud u više navrata donosio odluke o prizivima i da je samo trajanje prizivnih postupaka trajalo relativno kratko. Ustavni sud primjećuje da je samo u slučaju apelantovog priziva koji je izjavljen protiv rješenja od 5. prosinca 2005. godine prizivni postupak trajao nešto dulje, tj. šest mjeseci. Naime, spis je dostavljen Kantonalnom sudu 12. veljače 2006. godine, a Kantonalni je sud predmet 12. lipnja 2006. godine vratio Općinskom sudu zbog dostave određenih pojašnjenja. Nakon što je spis ponovno vraćen Kantonalnom sudu na postupanje o prizivu 22. lipnja 2006. godine Kantonalni je sud odluku donio 23. kolovoza 2006. godine. Ustavni sud opaža da samo trajanje prizivnih postupaka i nije bilo nerazumno dugo, ali je doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viša tijela ukidanjem odluka nižih tijela i vraćanjem na ponovni postupak u načelu nisu pravne lijekove učinili neučinkovitim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućuje apelantu brzo i učinkovito dobijanje odluke od najvišeg tijela kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj ljestvici lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestupanjskim tijelima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovu ako se radi o žurnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga mjerodavna tijela moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 90. Ustavni sud također ukazuje kako članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organiziranja svojih sudskih sustava tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva uključujući i obvezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. veljače 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stavak 57). Imajući u vidu zakonom određenu žurnost izvršnog postupka, činjenicu da je apelant učinio sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, urgirajući i na taj način posebice naglašavajući sudu značaj koji za njega ima brz ishod postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izvršni postupak, koji traje od 29. listopada 2001. godine i još uvijek nije okončan, prešao granicu "razumnog roka" u smislu prava na pravično suđenje. S tim u svezi, osobito se naglašava propust Općinskog suda kojemu je trebalo 17 mjeseci da dozvoli izmjenu sredstava izvršenja što je prema mišljenju Ustavnog suda apsolutno predug rok, a bez ikakvog valjanog opravdanja. Osim toga, očit je i propust Općinskog suda prigodom donošenja rješenja o obustavi izvršenja na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj za što je Kantonalni sud u dva navrata ustvrdio da nisu postojali razlozi propisani zakonom i konačno rješenjem od 19. veljače 2007. godine naredio da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudac. 91. Imajući u vidu navedeno, a obzirom da izvršni postupak u ovome predmetu koji je započeo 29. listopada 2001. godine još nije okončan, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na učinkovit pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 92. U okviru zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 93. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud prekršio apelantovo pravo na učinkovit pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Apelantova nemogućnost naplate svojih potraživanja prema pravomoćnom rješenju o izvršenju može se u konkretnom slučaju staviti na teret Općinskog suda zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 94. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 95. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 96/06, rješavajući apelaciju Dragoquba Radulovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkiwa na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragoquba Radulovića . Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Opštinskom sudu Tešaw da bez daqnjeg odlagawa sprovede postupak u predmetu broj 039-0-I-06-002413 (ranije broj I-282/05) u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu Tešaw, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dragoqub Radulović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 18. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa izvršnog postupka u predmetu Opštinskog suda Tešaw (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-282/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 13. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda je 2. aprila 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis predmeta tog suda broj I-282/05, a od Kantonalnog suda Zenica (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) odgovor na apelaciju zatražen je 21. maja 2007. godine. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. maja 2007. godine i traženi spis na uvid, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. maja 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Opštinskog suda su 31. maja 2007. godine dostavljeni apelantu. Odgovor Kantonalnog suda od 31. maja 2007. godine dostavljen je apelantu 8. juna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine Sakib Beširević (u daqnjem tekstu: izvršenik) obavezan je da isplati apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom počev od 9. januara 1998. godine pa do isplate i da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.800,00 KM sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. 7. Apelant je 29. oktobra 2001. godine Opštinskom sudu podnio predlog da na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u porodičnoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. januara 1998. godine pa do isplate, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM i troškova izvršewa u iznosu od 830,00 KM. 8. Opštinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je na Rješenje o dozvoli izvršewa broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine uložio prigovor i predložio da se zastane s izvršnim postupkom. 10. Opštinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 4. januara 2002. godine odbio izvršenikov prigovor i predlog da se odloži izvršenje kao neosnovan. 11. Izvršenik je 14. januara 2002. godine izjavio žalbu protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-521/01 od 4. januara 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2002. godine, a apelant je 21. januara 2002. godine dostavio odgovor na žalbu. 12. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-162/02 od 26. juna 2002. godine žalbu odbio i rješenje prvostepenog suda potvrdio. 13. Apelant je podneskom od 10. septembra 2002. godine urgirao da se nastavi izvršni postupak. 14. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-521/01 od 8. oktobra 2002. godine odredio popis, pljenidbu, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari koje se zateknu u njegovoj porodičnoj kući u Jelahu za 21. oktobar 2002. godine. 15. Nakon što je 21. oktobra 2002. godine na licu mjesta utvrđeno da u izvršenikovoj porodičnoj kući nisu nađene pokretne stvari čijom bi se prodajom apelant namirio, apelant je podneskom od 7. novembra 2002. godine predložio da se izmijene sredstva izvršewa i to tako da sud donese rješenje kojim se usvaja predlog da se na osnovu Presude Opštinskog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine dozvoli izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u podnesku. 16. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-521/01 od 26. novembra 2002. godine naložio apelantu da sudu najkasnije u roku od osam dana dostavi dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima predlaže izvršenje podneskom od 7. novembra 2002. godine. 17. Apelant je podneskom od 3. decembra 2002. godine uredio predlog za izvršenje u pogledu predmeta izvršewa i dostavio dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima predlaže izvršenje. 18. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-521/01 od 23. decembra 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i javnom prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw za 10. januar 2003. godine. 19. Opštinski sud je 27. januara 2003. godine zapisnički konstatovao da je na licu mjesta izvršen popis izvršenikovih nekretnina uz prisustvo vještaka Er mine Jabanxić. 20. Opštinski sud je 29. januara 2003. godine zaprimio prigovor Xevahire Beširević (u daqnjem tekstu: treće lice) u kom navodi da su nekretnine koje su predmet izvršewa stečene u bračnoj zajednici s izvršenikom i da je u toku parnični postupak kod tog suda zbog utvrđivawa zajednički stečene imovine. 21. Apelant je 4. aprila 2003. godine dostavio izjašnjenje na prigovor trećeg lica. 22. Opštinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 4. juna 2003. godine uputio treće lice da protiv apelanta pokrene parnicu zbog proglašavawa da je izvršenje popisom, procjenom i prodajom nekretnina označenih kao k.č. broj 165 (stari broj 5384/1919) kuća od 102 m² s dvorištem od 237 m² upisana u KO Jelah nedozvoljeno. 23. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-521/01 od 5. decembra 2003. godine odredio prvu javnu prodaju nekretnine i to k.č. broj 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisano u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw kao izvršenikova svojina s dijelom 1/1 za 12. januar 2004. godine. Vrijednost nekretnina koje se prodaju utvrđena je na osnovu nalaza sudskog vještaka i iznosi 134.100,00 KM. 24. Opštinski sud je 12. januara 2004. godine otvorio ročište za prodaju nekretnina da bi konstatovao da nekretnina koja je predmet prodaje nije ubilježena u zemqišne kwige, te da rješenje o izvršenju na nepokretnost koja je predmet prodaje nikada nije doneseno zbog čega je rješenjem javnu prodaju odložio i konstatovao da će nova prodaja biti zakazana kada se steknu zakonski uslovi za to. 25. Na ročištu od 4. februara 2004. godine sud je konstatovao da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikada doneseno, te da će sud o svemu donijeti pismeno rješenje. 26. Apelant je 18. februara 2004. godine zatražio da sud sprovede istragu s ciljem da utvrdi izvršenikovu imovinu kako bi mogao da dopuni predlog za izvršenje. 27. Apelant je Opštinskom sudu podnio novi predlog za dozvolu izvršewa 12. maja 2004. godine kojim je predložio da sud na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine dozvoli izvršenje protiv izvršenika zbog naplate glavnog duga u iznosu od 77.000,00 KM i zateznih kamata na taj iznos počev od 9. januara 1998. godine pa do isplate troškova postupka u iznosu od 2.800,00 KM i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u navedenom predlogu. 28. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine dozvolio predloženo izvršenje i dostavio ga zemqišno-kwižnom birou da, u skladu sa članom 72 Zakona o izvršnom postupku, upiše ubilježavanje predmetnog izvršewa u zemqišne kwige. 29. Izvršenik je 15. juna 2004. godine podnio prigovor protiv Rješewa o dozvoli izvršewa broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 30. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-1742/04 od 22. juna 2004. godine odredio prvu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw za 22. juli 2004. godine. 31. Apelant je 30. juna 2004. godine podnio odgovor na izvršenikov prigovor od 15. juna 2004. godine. 32. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine odbio kao neosnovan izvršenikov prigovor protiv Rješewa o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine i nastavio izvršni postupak. 33. Treće lice je 6. jula 2004. godine uložilo prigovor protiv Rješewa o dozvoli izvršewa broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 34. Izvršenik je 12. jula 2004. godine protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu. 35. Apelant je 19. jula 2004. godine dostavio odgovor na prigovor trećeg lica i odgovor na izvršenikovu žalbu. 36. Prva javna rasprava za prodaju nekretnina zakazana za 22. juli 2004. godine odložena je dok sud ne donese odluku o prigovoru i žalbi. 37. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 22. jula 2004. godine odbio kao neosnovan prigovor trećeg lica protiv Rješewa o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 38. Odlučujući o izvršenikovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine i žalbi trećeg lica protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 22. jula 2004. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1229/04 od 3. novembra 2004. godine žalbe odbio i prvostepena rješewa potvrdio. 39. Prva javna rasprava za prodaju izvršenikovih nekretnina Zakqučkom Opštinskog suda broj I-1742/04 od 12. januara 2005. godine zakazana je za 15. februar 2005. godine, pa kako ona nije uspjela, jer su ponuđači odustali od plaćawa prodajne cijene Opštinski sud je Zakqučkom broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine odredio drugu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw u odnosu na parcelu k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² za 12. april 2004. godine. 40. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM zbog vrijeđawa suda. 41. Izvršenik je Vrhovnom sudu Federacije (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev 30. marta 2005. godine da odredi drugi stvarno nadležan sud za postupanje u predmetu Opštinskog suda broj I- 1742/04. 42. Vrhovni sud je Rješenjem broj Gr-2705 od 21. aprila 2005. godine odbio predlog da odredi drugi stvarno nadležan sud za postupanje u predmetu Opštinskog suda broj I-1742/04. 43. Zakqučkom Opštinskog suda broj I-1742/04 od 27. maja 2005. godine utvrđeno je da drugo ročište za javnu prodaju, zakazano za 12. april 2005. godine, nije održano jer je spis proslijeđen Vrhovnom sudu na izvršenikov predlog za delegaciju nadležnosti suda. Zakqučkom je određena i nova druga javna prodaja izvršenikovih nekretnina za 23. juni 2005. godine. 44. Nakon održanog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina 23. juna 2005. godine Opštinski sud je Zakqučkom broj I-1742/04 od 23. juna 2005. godine nekretnine označene kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešaw prodao apelantu kao najboljem ponuđaču za iznos od 90.000,00 KM. 45. Opštinski sud je Rješenjem o dosudi broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine kupcu-apelantu dosudio nepokretnost označenu kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešaw, prodatu na javnom nadmetanju 23. juna 2005. godine. Nepokretnost se predaje kupcu, a z.k. birou Opštinskog suda nalaže se da izvrši upis promjene prava svojine, te da briše prava trećeg lica upisanog kao vlasnika predmetne nekretnine u toku vođewa izvršnog postupka protiv izvršenika - ranijeg vlasnika, jer promjena svojine nepokretnosti tokom izvršnog postupka u smislu člana 72 stav 3 Zakona o izvršnom postupku ne sprečava sprovođenje izvršnog postupka protiv upisanog vlasnika. 46. Opštinski sud je donio Rješenje o namirenju broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine kojim se iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine koja je prodata na drugom javnom nadmetanju 23. juna 2005. godine za iznos od 90.000,00 KM namiruje apelant u pogledu glavnog duga od 77.000,00 KM, troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.828,95 KM i dijela kamata od 11.171,05 KM, ukupno 90.000,00 KM. Za preostali dio kamata obračunatih prema vještakovom nalazu od 23. juna 2005. godine apelant ostaje nenamiren, jer prodajna cijena nije dovoqna za njegovo namirenje. 47. Izvršenik je 4. jula 2005. godine podnio Opštinskom sudu zahtjev da se prekine izvršni postupak navodeći da nikada nije primio poziv za ročište zakazano za 23. juni 2005. godine. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 8. avgusta 2005. godine odbio kao neosnovan izvršenikov zahtjev da se prekine izvršni postupak u predmetu broj I-1742/04. 48. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 9. avgusta 2005. godine zbog vrijeđawa suda kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM. 49. Odlučujući o izvršenikovim žalbama koje su podnesene protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine i 8. marta 2005. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1112/05 od 2. septembra 2005. godine žalbu podnesenu protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, dok je žalbu podnesenu protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud navodi da je osnovan izvršenikov žalbeni navod da mu nije omogućeno da učestvuje na ročištu za drugu javnu prodaju nekretnina koje je održano 23. juna 2005. godine s obzirom da dostavljanje pismenog zakqučka prvostepenog suda kojim se zakazuje drugo ročište za prodaju nekretnina nije bilo uredno. 50. Odlučujući o izvršenikovim žalbama koje su podnesene protiv Rješewa prvostepenog suda broj I-1742/04 od 8. avgusta 2005. godine i 9. avgusta 2005. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1112/05 od 30. septembra 2005. godine žalbe odbio i prvostepena rješewa potvrdio. 51. Uređujući sudija je 24. oktobra 2005. godine podnio zahtjev za izuzeće u predmetu broj I-282/05 (raniji broj I-1742/704). Predsjednica Opštinskog suda je Rješenjem broj I-282/05 od 31. oktobra 2005. godine odbila zahtjev za izuzeće sudije za postupanje u izvršnom predmetu broj I-282/05. 52. Opštinski sud je Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw zato što nije izvršenikova svojina. Apelant može da predloži sudu novo sredstvo izvršewa u roku od osam dana od dana prijema rješewa, jer će u protivnom izvršni postupak u navedenoj stvari biti u cijelosti obustavljen, a provedene izvršne radnje suda ukinute. U obrazloženju odluke Opštinski sud ističe da je apelant uz svoj predlog za izvršenje od 12. maja 2004. godine, koje je sud dozvolio 13. maja 2004. godine, morao da podnese dokaz o izvršenikovoj svojini iz zemqišne kwige na dan podnošewa predloga što on nije učinio smatrajući da je dokaz koji je ranije podnesen dovoljan. Međutim, sud dalje navodi kako izvršenje u to vrijeme nije bilo dozvoljeno na predmetnoj nekretnini, a u međuvremenu se stanje promijenilo jer su nekretnine pravosnažnom Presudom tog suda broj P-39/99 od 14. januara 2004. godine pripale trećem licu, te sud nakon 14. januara 2004. godine nije mogao da donese rješenje o izvršenju i pristupi prodaji navedene nekretnine. 53. Apelant je 19. decembra 2005. godine izjavio žalbu protiv Rješewa Opštinskog suda broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine, a Opštinski sud je cio spis dostavio 6. februara 2006. godine Kantonalnom sudu na rješavanje o žalbi. 54. Kantonalni sud je 12. juna 2006. godine vratio cio spis Opštinskom sudu da, u skladu sa članom 215 stav 2 Zakona o parničnom postupku, dostavi određena pojašnjenja. 55. Opštinski sud je 22. juna 2006. godine vratio cio spis na rješavanje o žalbi uz dodatna pojašnjenja kako je to tražio Kantonalni sud. 56. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. avgusta 2006. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu zbog nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud navodi da je pogrešan stav prvostepenog suda koji smatra da je promjena vlasnika nekretnine, koja je predmet izvršewa od momenta kad je podnesen predlog pa dok nije doneseno rješenje, razlog da se obustavi izvršenje na toj nekretnini pozivom na odredbu člana 63 st. 1 i 3 Zakona o izvršnom postupku. Navedenim članom određeno je da će se izvršenje obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili ako potvrda o izvršnosti bude ukinuta, ili ako je izvršenje postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede. Kantonalni sud navodi da je udovoljeno apelantovom predlogu koji je predložio da se prodaju izvršenikove nekretnine i da je dozvoljeno predloženo izvršenje Rješenjem Opštinskog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine koje je postalo pravosnažno, te da postupak izvršewa treba da se nastavi. Takođe, sud navodi da je apelant predlog za izvršenje na nekretninama na kojima je sud obustavio izvršenje podnio još 3. decembra 2002. godine i da prvostepeni sud nije izvršio zabilježbu rješewa o izvršenju, a što je shodno Zakonu o izvršnom postupku bio dužan da izvrši. 57. Na traženje Opštinskog suda z.k. biro tog suda je 22. novembra 2006. godine obavijestio sud da je uvidom u zemqišne kwige utvrđeno da se k.č. broj 5384/3 kuća sa kućištem u površini od 333 m² upisane u z.k. ul. broj 364 KO Tešaw (ranije z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw) nalazi u svojini trećeg lica sa dijelom 1/1 na kom u C-listu postoji zabilježba izvršewa. 58. Opštinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/3 kuća i kućište površine 333 m² upisano u z.k. ulošku broj 5664 KO Tešaw zato što nije izvršenikova svojina. Postupak izvršewa na ostalim nekretninama dozvoljenim Rješenjem o izvršenju broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine nastaviće se nakon pravosnažnosti rješewa o obustavljanju izvršewa na nekretninama iz stava 1 ovog rješewa. 59. Apelant je 1. decembra 2006. godine protiv Rješewa prvostepenog suda broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine u dijelu kojim se obustavlja izvršenje izjavio žalbu. 60. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje u osporenom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Navedenim rješenjem naređeno je da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud ističe da prvostepeni sud u svom rješenju ponovo navodi iste razloge za obustavljanje rješewa koje je naveo i u svom ranijem rješenju koje je taj sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, iako je taj sud već ranije obrazložio da u konkretnom slučaju razlozi za obustavljanje ne stoje. Imajući u vidu da se radi o izvršnom predmetu koji je shodno Zakonu o izvršnom postupku hitan, da postupak traje neopravdano dugo, te da prvostepeni sudija nije postupio prema uputstvima tog suda, zauzet je stav da u nastavku predmetnog postupka postupa drugi sudija. 61. Apelant je 21. marta 2007. godine dostavio podnesak Opštinskom sudu kojim obavještava sud da je imenovani izvršenik umro 30. novembra 2006. godine, pa vrši subjektivno preinačavanje predloga za dozvolu izvršewa tako što na strani izvršenika označava Xevahiru Beširević i dr. 62. Postupak je u toku pred Opštinskim sudom pod poslovnim brojem 039-0-I-06-002413. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 63. Apelant smatra da mu Opštinski sud zbog svog nemara i nerada nije obezbijedio suđenje u razumnom roku u postupku izvršewa i naplate duga od izvršenika shodno pravosnažnoj Presudi tog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine koji se vodi pod brojem I-282/05 čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da postupak izvršewa traje još od 2001. godine, da je u više navrata Kantonalni sud ukidao prvostepena rješewa i vraćao na ponovni postupak, ali da postupak izvršewa nije okončan. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 64. U odgovorima na apelaciju Kantonalni sud navodi da je u dva navrata ukidao prvostepena rješewa kojim je obustavljen postupak izvršewa i vraćao predmet na nastavak postupka s jasnim razlozima i uputstvima kako postupati. Kantonalni sud smatra da se radi o složenijem izvršnom predmetu i činjenici da se zbog složenosti predmeta sudija Opštinskog suda nije u cijelosti snašao, te je smatrajući da postoje okolnosti iz člana 227 stav 4 Zakona o parničnom postupku odredio da u nastavku postupa drugi sudija. 65. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je u navedenom izvršnom predmetu koji se vodi od 2001. godine preduzimano malo radwi i da se tek izborom novih sudija od 2004. godine ozbiqnije pristupilo radu na predmetu, preduzeto je mnogo radwi i doneseno više odluka. Ovaj sud smatra da su nesaglasnosti nastupile na liniji presuđewa prema viđenju tog suda i Kantonalnog suda, pri čemu se predmet dugo zadržavao i kod Kantonalnog suda. Dalje, Opštinski sud u svom odgovoru komentariše odluke Kantonalnog suda smatrajući ih nerazumnim i nezakonitim o čemu je obaviješten i Visoki sudski i tužilačko savjet. Takođe smatra da apelant nije pravilno usmjerio izvršenje, jer je morao da ga usmjeri i prema trećem licu koje je postalo vlasnik nekretnine koja je predmet izvršewa, a što je konačno i učinio podneskom od 20. marta 2007. godine u kom traži da se nastavi postupak prema trećem licu i nasljednicima izvršenika koji je u međuvremenu umro. Na kraju, Opštinski sud ističe da je od 2004. godine pa do otpreme spisa o žalbi na Kantonalni sud 20. decembra 2006. godine preduzeo preko 70 radwi. V. Relevantni propisi 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (5) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (...) Član 8 Ograničenje sredstava i predmeta izvršewa (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom predlogu. Š...Ć Član 37 Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršewa može u predlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi da zahtijeva da sud prije donošewa rješewa o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o izvršenikovoj imovini, ako tražilac izvršewa učini vjerovatnim da bi ova lica mogla da imaju ove podatke. (2) Zahtjev iz stava 1 ovog člana može da se istakne i nakon donošewa rješewa o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršewa nije uspjelo. Član 63 Obustavljanje izvršewa (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Š...Ć (2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede. Član 72 Ubilježavanje izvršewa Š...Ć (4) Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi, a novi vlasnik ne može u postupku da preduzima one radnje koje ne bi mogao da preduzme prijašwi vlasnik da do promjene svojine nije došlo. Član 226 Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se shodno odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 67. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 68. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 69. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 70. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom periodu propustio da izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio da se sprovede rješenje o izvršenju. 71. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da postignu donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 72. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 73. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 74. Apelant smatra da je zbog dužine trajawa izvršnog postupka u predmetu Opštinskog suda broj I-282/05 došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 75. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" 76. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost garancija prava na pravično suđenje 77. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se od 29. oktobra 2001. godine ne izvršava sudska odluka kojom je izvršenik obavezan da isplati apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom počev od 9. januara 1998. godine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da iznese pred sud ili tri bu nal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, a to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke; tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, Evropski sud za qudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996- IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 78. Ustavni sud smatra da navedeni stav Evropskog suda za qudska prava može da se primijeni i na predmetnu apelaciju s obzirom da se ona takođe odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za qudska prava u predmetu Hornsby takođe naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povraćaj legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41 navedene odluke). U navedenom predmetu Evropski sud za qudska prava odlučio je da je član 6 stav 1 Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude. 79. Dalje, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna uprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6 Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu više od dvije godine izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Takođe, Om buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao da je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku koju je donijela Komisija osnovana shodno Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". 80. Iz navedenog je vidqivo da postoji izgrađena praksa u pogledu činjenice da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 81. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije pe riod koji se uzima u obzir kod žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje s danom koji je zasnovana wihova nadležnost. U ocjewivanju da li je postupak okončan u razumnom roku mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII ). 82. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 29. oktobra 2001. godine kada je apelant podnio Opštinskom sudu predlog da na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u njegovoj porodičnoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. januara 1998. godine. Pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 83. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 84. Ustavni sud je saglasan sa ocjenom Kantonalnog suda da se radi o "složenijem izvršnom predmetu". Međutim, Ustavni sud smatra da složenost predmeta sama po sebi ne predstavlja osnov za zakqučak da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje apelanta 85. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za qudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 86. Što se tiče apelantovog ponašawa u konkretnom izvršnom postupku Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio predlog za izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, a da je nakon što je na licu mjesta 21. oktobra 2002. godine utvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio 7. novembra 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršewa i to tako da se izvršenje dozvoli popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a 3. decembra 2002. godine uredio predlog i dostavio dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima je predložio izvršenje. S obzirom da Opštinski sud nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima shodno apelantovom predlogu od 3. decembra 2002. godine apelant je podnio novi predlog 12. maja 2004. godine. Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj dužini trajawa postupka. Naime, apelant je koristio sva pravna sredstva koja su dostupna u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao svim ročištima za prodaju nekretnina, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i trećeg lica, ulagao odgovore na izvršenikove žalbe, izjavqivao žalbe protiv rješewa kojim se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao da se nastavi izvršni postupak. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant preduzeo sve potrebne radnje s ciljem da ubrza postupak, odnosno da nije uradio ništa što bi objektivno moglo da se smatra radwama koje su mogle kao posljedicu da imaju odugovlačenje postupka. s) Ponašanje suda 87. Nakon podnesenog apelantovog predloga za pokretanje izvršnog postupka od 29. oktobra 2001. godine Opštinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Ustavni sud primjećuje da je apelant podneskom od 7. novembra 2002. godine, koji je uredio 3. decembra 2002. godine, predložio da se izmijene sredstva izvršewa popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a nakon što je na licu mjesta utvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-521/01 od 23. decembra 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća sa kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw, a da prethodno nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima. Nakon konstatacije suda na ročištu od 4. februara 2004. godine da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikad doneseno, apelant je podnio novi predlog za dozvolu izvršewa 12. maja 2004. godine kojim je predložio da sud na osnovu pravosnažne Presude P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine dozvoli izvršenje popisom, procjenom i prodajom nepokretnosti. Opštinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. Dakle, Opštinskom sudu je trebalo 17 mjeseci od momenta kada je apelant 3. decembra 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršewa da bi dozvolio predloženo izvršenje. 88. Od donošewa rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje na izvršenikovim nekretninama pa do zakazivawa prvog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina proteklo je devet mjeseci, a od toga pa do zakazivawa novog ročišta 23. juna 2005. godine četiri mjeseca, kada su nekretnine i prodate apelantu kao najboljem ponuđaču. Opštinski sud je 28. juna 2005. godine donio rješenje o dosudi i rješenje o namirenju, a nakon šest mjeseci od ročišta na kom su nekretnine prodate apelantu Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw zato što navedene nekretnine nisu izvršenikova svojina. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu 19. decembra 2005. godine. Postupajući shodno apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. avgusta 2006. godine ukinuo prvostepeno Rješenje o obustavi postupka broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine i predmet vratio radi nastavka izvršnog postupka uz obrazloženje da promjena vlasnika nekretnine koja je predmet izvršewa nije razlog da se obustavi izvršenje. Opštinski sud u ponovnom postupku nije postupio prema uputstvima Kantonalnog suda pa je ponovo Rješenjem broj 039-0-1-06-002413 od 22. novembra 2006. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw. Kantonalni sud je odlučujući o novoj apelantovoj žalbi Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine prvostepeno rješenje ukinuo i vratio na ponovni postupak uz naredbu da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. Postupak još uvijek nije okončan, a u međuvremenu je izvršenik umro pa je apelant izvršio subjektivno preinačenje predloga za dozvolu izvršewa tako što je na strani izvršenika naznačio apelantove pravne sljednike. 89. Ustavni sud će, takođe, ispitati i vrijeme u kom su rješavane žalbe apelanta i izvršenika izjavljene Kantonalnom sudu. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom izvršnom postupku Kantonalni sud u više navrata donosio odluke o žalbama i da je samo trajanje žalbenih postupaka trajalo relativno kratko. Ustavni sud primjećuje da je samo u slučaju apelantove žalbe koja je izjavljena protiv rješewa od 5. decembra 2005. godine žalbeni postupak trajao nešto duže, tj. šest mjeseci. Naime, spis je dostavljen Kantonalnom sudu 12. februara 2006. godine, a Kantonalni sud je predmet 12. juna 2006. godine vratio Opštinskom sudu zbog dostavljanja određenih pojašnjenja. Nakon što je spis ponovo vraćen Kantonalnom sudu na postupanje o žalbi 22. juna 2006. godine Kantonalni sud je odluku donio 23. avgusta 2006. godine. Ustavni sud zapaža da samo trajanje žalbenih postupaka i nije bilo nerazumno dugo, ali je doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viši organi ukidanjem odluka nižih organa i vraćanjem na ponovni postupak u principu nisu pravne lijekove učinili nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može da učini pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može da bude opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga nadležni organi moraju da ulože dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 90. Ustavni sud takođe ukazuje kako član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje sudske sisteme tako da wihovi sudovi mogu da ispune svaki od zahtjeva ukqučujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud za qudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Imajući u vidu zakonom određenu hitnost izvršnog postupka, činjenicu da je apelant učinio sve potrebne radnje s ciljem da ubrza postupka, urgirajući i na taj način posebno naglašavajući sudu značaj koji za njega ima brz ishod postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izvršni postupak, koji traje od 29. oktobra 2001. godine i još uvijek nije okončan, prešao granicu "razumnog roka" u smislu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, naročito se naglašava propust Opštinskog suda kom je trebalo 17 mjeseci da dozvoli da se izmijene sredstva izvršewa što je shodno mišljenju Ustavnog suda apsolutno predug rok, a bez ikakvog valjanog opravdawa. Sem toga, očigledan je i propust Opštinskog suda prilikom donošewa rješewa o obustavljanju izvršewa na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešaw, za što je Kantonalni sud u dva navrata utvrdio da nisu postojali razlozi propisani zakonom i konačno rješenjem od 19. februara 2007. godine naredio da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. 91. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom da izvršni postupak u ovom predmetu koji je započeo 29. oktobra 2001. godine još nije okončan, te da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može da se pripiše Opštinskom sudu, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na djelotvoran pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 92. U okviru zakqučka o postojanju kršewa apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju ostali navodi iz apelacije o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 93. Ustavni sud zakqučuje da je u predmetnom izvršnom postupku Opštinski sud prekršio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Apelantova nemogućnost da naplati svoja potraživawa shodno pravosnažnom rješenju o izvršenju može u konkretnom slučaju da se stavi na teret Opštinskog suda zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 94. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 95. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 96/06, rješavajući apelaciju Dragoljuba Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragoljuba Radulovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu Tešanj da bez daljnjeg odlaganja provede postupak u predmetu broj 039-0-I-06-002413 (ranije broj I-282/05) u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu Tešanj, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragoljub Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 18. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda Tešanj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-282/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 13. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je 2. aprila 2007. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju i zatražen je na uvid spis predmeta tog suda broj I-282/05, a od Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odgovor na apelaciju zatražen je 21. maja 2007. godine. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. maja 2007. godine i traženi spis na uvid, a Kantonalni sud je dostavio odgovore na apelaciju 31. maja 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 31. maja 2007. godine dostavljeni apelantu. Odgovor Kantonalnog suda od 31. maja 2007. godine dostavljen je apelantu 8. juna 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine Sakib Beširević (u daljnjem tekstu: izvršenik) obavezan je isplatiti apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznim kamatama počev od 9. januara 1998. godine, pa do isplate i apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.800,00 KM sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. 7. Apelant je 29. oktobra 2001. godine Općinskom sudu podnio prijedlog da na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u porodičnoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. januara 1998. godine pa do isplate, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM i troškova izvršenja u iznosu od 830,00 KM. 8. Općinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje. 9. Izvršenik je na Rješenje o dozvoli izvršenja broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine uložio prigovor i predložio zastoj s izvršnim postupkom. 10. Općinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 4. januara 2002. godine odbio izvršenikov prigovor i prijedlog za odlaganje izvršenja kao neosnovan. 11. Izvršenik je 14. januara 2002. godine izjavio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-521/01 od 4. januara 2002. godine, a apelant je 21. januara 2002. godine dostavio odgovor na žalbu. 12. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-162/02 od 26. juna 2002. godine žalbu odbio i rješenje prvostepenog suda potvrdio. 13. Apelant je podneskom od 10. septembra 2002. godine urgirao nastavak izvršnog postupka. 14. Općinski sud je Zaključkom broj I-521/01 od 8. oktobra 2002. godine odredio popis, pljenidbu, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari koje se zateknu u njegovoj porodičnoj kući u Jelahu za 21. oktobar 2002. godine. 15. Nakon što je 21. oktobra 2002. godine na licu mjesta utvrđeno da u izvršenikovoj porodičnoj kući nisu nađene pokretne stvari čijom bi se prodajom apelant namirio, apelant je podneskom od 7. novembra 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja i to tako da sud donese rješenje kojim se usvaja prijedlog da se na osnovu Presude Općinskog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine dozvoli izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u podnesku. 16. Općinski sud je Zaključkom broj I-521/01 od 26. novembra 2002. godine naložio apelantu da sudu najkasnije u roku od osam dana dostavi dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima predlaže izvršenje podneskom od 7. novembra 2002. godine. 17. Apelant je podneskom od 3. decembra 2002. godine uredio prijedlog za izvršenje u pogledu predmeta izvršenja i dostavio dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima predlaže izvršenje. 18. Općinski sud je Zaključkom broj I-521/01 od 23. decembra 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i javnom prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj za 10. januar 2003. godine. 19. Općinski sud je 27. januara 2003. godine zapisnički konstatirao da je na licu mjesta izvršen popis izvršenikovih nekretnina uz prisustvo vještakinje Er mine Jabandžić. 20. Općinski sud je 29. januara 2003. godine zaprimio prigovor Dževahire Beširević (u daljnjem tekstu: treće lice) u kojem navodi da su nekretnine koje su predmet izvršenja stečene u bračnoj zajednici s izvršenikom i da je u toku parnični postupak kod tog suda zbog utvrđenja zajednički stečene imovine. 21. Apelant je 4. aprila 2003. godine dostavio izjašnjenje na prigovor trećeg lica. 22. Općinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 4. juna 2003. godine uputio treće lice da protiv apelanta pokrene parnicu zbog proglašenja da je izvršenje popisom, procjenom i prodajom nekretnina označenih kao k.č. broj 165 (stari broj 5384/1919) kuća od 102 m² s dvorištem od 237 m² upisana u KO Jelah nedozvoljeno. 23. Općinski sud je Zaključkom broj I-521/01 od 5. decembra 2003. godine odredio prvu javnu prodaju nekretnine i to k.č. broj 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisano u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj kao izvršenikovo vlasništvo s dijelom 1/1 za 12. januar 2004. godine. Vrijednost nekretnina koje se prodaju utvrđena je na osnovu nalaza sudskog vještaka i iznosi 134.100,00 KM. 24. Općinski sud je 12. januara 2004. godine otvorio ročište za prodaju nekretnina da bi konstatirao da nekretnina koja je predmet prodaje nije ubilježena u zemljišne knjige, te da rješenje o izvršenju na nepokretnost koja je predmet prodaje nikada nije doneseno zbog čega je rješenjem javnu prodaju odložio i konstatirao da će nova prodaja biti zakazana kada se steknu zakonski uvjeti za to. 25. Na ročištu od 4. februara 2004. godine sud je konstatirao da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikada doneseno, te da će sud o svemu donijeti pismeno rješenje. 26. Apelant je 18. februara 2004. godine zatražio da sud provede istragu s ciljem utvrđivanja izvršenikove imovine kako bi mogao dopuniti prijedlog za izvršenje. 27. Apelant je Općinskom sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja 12. maja 2004. godine kojim je predložio da sud na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine dozvoli izvršenje protiv izvršenika zbog naplate glavnog duga u iznosu od 77.000,00 KM i zateznih kamata na taj iznos počevši od 9. januara 1998. godine pa do isplate troškova postupka u iznosu od 2.800,00 KM i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari pobliže opisanih u navedenom prijedlogu. 28. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine dozvolio predloženo izvršenje i dostavio ga zemljišno-knjižnom uredu da, u skladu s članom 72. Zakona o izvršnom postupku, upiše ubilježavanje predmetnog izvršenja u zemljišne knjige. 29. Izvršenik je 15. juna 2004. godine podnio prigovor protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 30. Općinski sud je Zaključkom broj I-1742/04 od 22. juna 2004. godine odredio prvu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj za 22. juli 2004. godine. 31. Apelant je 30. juna 2004. godine podnio odgovor na izvršenikov prigovor od 15. juna 2004. godine. 32. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine odbio kao neosnovan izvršenikov prigovor protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine i nastavio izvršni postupak. 33. Treće lice je 6. jula 2004. godine uložilo prigovor protiv Rješenja o dozvoli izvršenja broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 34. Izvršenik je 12. jula 2004. godine protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu. 35. Apelant je 19. jula 2004. godine dostavio odgovor na prigovor trećeg lica i odgovor na izvršenikovu žalbu. 36. Prva javna rasprava za prodaju nekretnina zakazana za 22. juli 2004. godine odložena je dok sud ne donese odluku o prigovoru i žalbi. 37. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 22. jula 2004. godine odbio kao neosnovan prigovor trećeg lica protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. 38. Odlučujući o izvršenikovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 30. juna 2004. godine i žalbi trećeg lica protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 22. jula 2004. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1229/04 od 3. novembra 2004. godine žalbe odbio i prvostepena rješenja potvrdio. 39. Prva javna rasprava za prodaju izvršenikovih nekretnina Zaključkom Općinskog suda broj I-1742/04 od 12. januara 2005. godine zakazana je za 15. februar 2005. godine, pa kako ona nije uspjela, jer su ponuđači odustali od plaćanja prodajne cijene Općinski sud je Zaključkom broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine odredio drugu javnu prodaju izvršenikovih nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj u odnosu na parcelu k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² za 12. april 2004. godine. 40. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM zbog vrijeđanja suda. 41. Izvršenik je Vrhovnom sudu Federacije (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev 30. marta 2005. godine za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u predmetu Općinskog suda broj I- 1742/04. 42. Vrhovni sud je Rješenjem broj Gr-2705 od 21. aprila 2005. godine odbio prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u predmetu Općinskog suda broj I-1742/04. 43. Zaključkom Općinskog suda broj I-1742/04 od 27. maja 2005. godine utvrđeno je da drugo ročište za javnu prodaju, zakazano za 12. april 2005. godine, nije održano jer je spis proslijeđen Vrhovnom sudu na izvršenikov prijedlog za delegacijom nadležnosti suda. Zaključkom je određena i nova druga javna prodaja izvršenikovih nekretnina za 23. juni 2005. godine. 44. Nakon održanog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina 23. juna 2005. godine Općinski sud je Zaključkom broj I-1742/04 od 23. juna 2005. godine nekretnine označene kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešanj prodao apelantu kao najboljem ponuđaču za iznos od 90.000,00 KM. 45. Općinski sud je Rješenjem o dosudi broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine kupcu-apelantu dosudio nepokretnost označenu kao k.č. 5384/9 kuća i dvorište površine 333 m² upisane u z.k. ul. 5664 KO Tešanj, prodatu na javnom nadmetanju 23. juna 2005. godine. Nepokretnost se predaje kupcu, a z.k. uredu Općinskog suda nalaže se izvršenje upisa promjene prava vlasništva, te brisanje prava trećeg lica upisanog kao vlasnika predmetne nekretnine u toku vođenja izvršnog postupka protiv izvršenika - ranijeg vlasnika, jer promjena vlasništva nepokretnosti tokom izvršnog postupka u smislu člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku ne sprečava provođenje izvršnog postupka protiv upisanog vlasnika. 46. Općinski sud je donio Rješenje o namirenju broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine kojim se iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine koja je prodata na drugom javnom nadmetanju 23. juna 2005. godine za iznos od 90.000,00 KM namiruje apelant u pogledu glavnog duga od 77.000,00 KM, troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.828,95 KM i dijela kamata od 11.171,05 KM, ukupno 90.000,00 KM. Za preostali dio kamata obračunatih prema vještakovom nalazu od 23. juna 2005. godine apelant ostaje nenamiren, jer prodajna cijena nije dovoljna za njegovo namirenje. 47. Izvršenik je 4. jula 2005. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za prekid izvršnog postupka navodeći da nikada nije primio poziv za ročište zakazano za 23. juni 2005. godine. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 8. augusta 2005. godine odbio kao neosnovan izvršenikov zahtjev za prekid izvršnog postupka u predmetu broj I-1742/04. 48. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 9. augusta 2005. godine zbog vrijeđanja suda kaznio izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM. 49. Odlučujući o izvršenikovim žalbama podnesenim protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine i 8. marta 2005. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1112/05 od 2. septembra 2005. godine žalbu podnesenu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 28. juna 2005. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, dok je žalbu podnesenu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1742/04 od 8. marta 2005. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je osnovan izvršenikov žalbeni navod da mu nije omogućeno učestvovati na ročištu za drugu javnu prodaju nekretnina koje je održano 23. juna 2005. godine s obzirom da dostavljanje pismenog zaključka prvostepenog suda kojim se zakazuje drugo ročište za prodaju nekretnina nije bilo uredno. 50. Odlučujući o izvršenikovim žalbama podnesenim protiv Rješenja prvostepenog suda broj I-1742/04 od 8. augusta 2005. godine i 9. augusta 2005. godine Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1112/05 od 30. septembra 2005. godine žalbe odbio i prvostepena rješenja potvrdio. 51. Uređujući sudija je 24. oktobra 2005. godine podnio zahtjev za izuzeće u predmetu broj I-282/05 (raniji broj I-1742/704). Predsjednica Općinskog suda je Rješenjem broj I-282/05 od 31. oktobra 2005. godine odbila zahtjev za izuzeće sudije za postupanje u izvršnom predmetu broj I-282/05. 52. Općinski sud je Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj zato što nije izvršenikova svojina. Apelant može predložiti sudu novo sredstvo izvršenja u roku od osam dana od dana prijema rješenja, jer će u protivnom izvršni postupak u navedenoj stvari biti u cijelosti obustavljen, a provedene izvršne radnje suda ukinute. U obrazloženju odluke Općinski sud ističe da je apelant uz svoj prijedlog za izvršenje od 12. maja 2004. godine, koje je sud dozvolio 13. maja 2004. godine, morao podnijeti dokaz o izvršenikovom vlasništvu iz zemljišne knjige na dan podnošenja prijedloga što on nije učinio smatrajući da je ranije podnijeti dokaz dovoljan. Međutim, sud dalje navodi kako izvršenje u to vrijeme nije bilo dozvoljeno na predmetnoj nekretnini, a u međuvremenu se stanje promijenilo jer su nekretnine pravosnažnom Presudom tog suda broj P-39/99 od 14. januara 2004. godine pripale trećem licu, te sud nakon 14. januara 2004. godine nije mogao donijeti rješenje o izvršenju i pristupiti prodaji navedene nekretnine. 53. Apelant je 19. decembra 2005. godine izjavio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine, a Općinski sud je cio spis dostavio 6. februara 2006. godine Kantonalnom sudu na rješavanje o žalbi. 54. Kantonalni sud je 12. juna 2006. godine vratio cio spis Općinskom sudu da, u skladu s članom 215. stav 2. Zakona o parničnom postupku, dostavi određena pojašnjenja. 55. Općinski sud je 22. juna 2006. godine vratio cio spis na rješavanje o žalbi uz dodatna pojašnjenja kako je to tražio Kantonalni sud. 56. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. augusta 2006. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu zbog nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je pogrešan stav prvostepenog suda koji smatra da je promjena vlasnika nekretnine, koja je predmet izvršenja od momenta podnošenja prijedloga pa do donošenja rješenja, razlog da se obustavi izvršenje na toj nekretnini pozivom na odredbu člana 63. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Navedenim članom određeno je da će se izvršenje obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili ako potvrda o izvršnosti bude ukinuta, ili ako je izvršenje postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Kantonalni sud navodi da je udovoljeno apelantovom prijedlogu koji je predložio prodaju izvršenikovih nekretnina i da je dozvoljeno predloženo izvršenje Rješenjem Općinskog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine koje je postalo pravosnažno, te da postupak izvršenja treba nastaviti. Također, sud navodi da je apelant prijedlog za izvršenje na nekretninama na kojima je sud obustavio izvršenje podnio još 3. decembra 2002. godine i da prvostepeni sud nije izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju, a što je prema Zakonu o izvršnom postupku bio dužan izvršiti. 57. Na traženje Općinskog suda z.k. ured tog suda je 22. novembra 2006. godine obavijestio sud da je uvidom u zemljišne knjige utvrđeno da se k.č. broj 5384/3 kuća s kućištem u površini od 333 m² upisane u z.k. ul. broj 364 KO Tešanj (ranije z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj) nalazi u vlasništvu trećeg lica s dijelom 1/1 na kojem u C-listu postoji zabilježba izvršenja. 58. Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine obustavio izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. 5384/3 kuća i kućište površine 333 m² upisano u z.k. ulošku broj 5664 KO Tešanj zato što nije izvršenikova svojina. Postupak izvršenja na ostalim nekretninama dozvoljenim Rješenjem o izvršenju broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine nastavit će se nakon pravosnažnosti rješenja o obustavi izvršenja na nekretninama iz stava 1. ovog rješenja. 59. Apelant je 1. decembra 2006. godine protiv Rješenja prvostepenog suda broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine u dijelu kojim se obustavlja izvršenje izjavio žalbu. 60. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje u osporenom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Navedenim rješenjem naređeno je da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da prvostepeni sud u svom rješenju ponovo navodi iste razloge za obustavu rješenja koje je naveo i u svom ranijem rješenju koje je taj sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, iako je taj sud već ranije obrazložio da u konkretnom slučaju razlozi za obustavu ne stoje. Imajući u vidu da se radi o izvršnom predmetu koji je prema Zakonu o izvršnom postupku hitan, da postupak traje neopravdano dugo, te da prvostepeni sudija nije postupio prema uputama tog suda, zauzet je stav da u nastavku predmetnog postupka postupa drugi sudija. 61. Apelant je 21. marta 2007. godine dostavio podnesak Općinskom sudu kojim obavještava sud da je imenovani izvršenik umro 30. novembra 2006. godine, pa vrši subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršenja tako što na strani izvršenika označava Dževahiru Beširević i dr. 62. Postupak je u toku pred Općinskim sudom pod poslovnim brojem 039-0-I-06-002413. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 63. Apelant smatra da mu Općinski sud zbog svog nemara i nerada nije osigurao suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate duga od izvršenika prema pravosnažnoj Presudi tog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine koji se vodi pod brojem I-282/05 čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da postupak izvršenja traje još od 2001. godine, da je u više navrata Kantonalni sud ukidao prvostepena rješenja i vraćao na ponovni postupak, ali da postupak izvršenja nije okončan. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 64. U odgovorima na apelaciju Kantonalni sud navodi da je u dva navrata ukidao prvostepena rješenja kojim je obustavljen postupak izvršenja i vraćao predmet na nastavak postupka s jasnim razlozima i uputama kako postupati. Kantonalni sud smatra da se radi o složenijem izvršnom predmetu i činjenici da se zbog složenosti predmeta sudija Općinskog suda nije u cijelosti snašao, te je smatrajući da postoje okolnosti iz člana 227. stav 4. Zakona o parničnom postupku odredio da u nastavku postupa drugi sudija. 65. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je u navedenom izvršnom predmetu koji se vodi od 2001. godine preduzimano malo radnji i da se tek izborom novih sudija od 2004. godine ozbiljnije pristupilo radu na predmetu, preduzeto je mnogo radnji i donijeto više odluka. Ovaj sud smatra da su nesaglasnosti nastupile na liniji presuđenja prema viđenju tog suda i Kantonalnog suda, pri čemu se predmet dugo zadržavao i kod Kantonalnog suda. Dalje, Općinski sud u svom odgovoru komentira odluke Kantonalnog suda smatrajući ih nerazumnim i nezakonitim o čemu je obaviješteno i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Također smatra da apelant nije pravilno usmjerio izvršenje, jer ga je morao usmjeriti i prema trećem licu koje je postalo vlasnik nekretnine koja je predmet izvršenja, a što je konačno i učinio podneskom od 20. marta 2007. godine u kojem traži nastavak postupka prema trećem licu i nasljednicima izvršenika koji je u međuvremenu umro. Na kraju, Općinski sud ističe da je od 2004. godine pa do otpreme spisa o žalbi na Kantonalni sud 20. decembra 2006. godine preduzeo preko 70 radnji. V. Relevantni propisi 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. (...) Član 8. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Š...Ć Član 37. Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o izvršenikovoj imovini, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo. Član 63. Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti prema službenoj dužnosti ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Š...Ć (2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Član 72. Ubilježavanje izvršenja Š...Ć (4) Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi, a novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Član 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 67. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 68. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 69. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 70. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom periodu propustio izvršiti pravosnažno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio provođenje rješenja o izvršenju. 71. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da postignu donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 72. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 73. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 74. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda broj I-282/05 došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 75. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" 76. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost garancija prava na pravično suđenje 77. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se od 29. oktobra 2001. godine ne izvršava sudska odluka kojom je izvršenik obavezan isplatiti apelantu iznos od 77.000,00 KM zajedno sa zateznim kamatama počevši od 9. januara 1998. godine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tri bu nal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, a to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 78. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju s obzirom da se ona također odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude. 79. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu više od dvije godine izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". 80. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu činjenice da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 81. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije pe riod koji se uzima u obzir kod žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju je li postupak okončan u razumnom roku mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 82. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 29. oktobra 2001. godine kada je apelant podnio Općinskom sudu prijedlog da na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine donese rješenje kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom njegovih pokretnih stvari koje se nalaze u njegovoj porodičnoj kući u Jelahu, a zbog naplate iznosa glavnog duga od 77.000,00 KM, te zateznih kamata na taj iznos od 9. januara 1998. godine. Pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 83. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 84. Ustavni sud je saglasan s ocjenom Kantonalnog suda da se radi o "složenijem izvršnom predmetu". Međutim, Ustavni sud smatra da složenost predmeta sama po sebi ne predstavlja osnov za zaključak da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje apelanta 85. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 86. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom izvršnom postupku Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio prijedlog za izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, a da je nakon što je na licu mjesta 21. oktobra 2002. godine utvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio 7. novembra 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja i to tako da se izvršenje dozvoli popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a 3. decembra 2002. godine uredio prijedlog i dostavio dokaz o izvršenikovoj svojini na nekretninama na kojima je predložio izvršenje. S obzirom da Općinski sud nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima prema apelantovom prijedlogu od 3. decembra 2002. godine apelant je podnio novi prijedlog 12. maja 2004. godine. Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj dužini trajanja postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao svim ročištima za prodaju nekretnina, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i trećeg lica, ulagao odgovore na izvršenikove žalbe, izjavljivao žalbe protiv rješenja kojim se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao nastavak izvršnog postupka. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant preduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo smatrati radnjama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. c) Ponašanje suda 87. Nakon podnesenog apelantovog prijedloga za pokretanje izvršnog postupka od 29. oktobra 2001. godine Općinski sud je Rješenjem broj I-521/01 od 1. novembra 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Ustavni sud primjećuje da je apelant podneskom od 7. novembra 2002. godine, koji je uredio 3. decembra 2002. godine, predložio izmjenu sredstava izvršenja popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nepokretnih stvari, a nakon što je na licu mjesta utvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari čijom bi se prodajom namirio. Općinski sud je Zaključkom broj I-521/01 od 23. decembra 2002. godine odredio izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih nekretnina označenih kao k.č. broj 5384/9 kuća s kućištem površine 333 m² upisana u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj, a da prethodno nije donio rješenje o izvršenju na izvršenikovim nepokretnim stvarima. Nakon konstatacije suda na ročištu od 4. februara 2004. godine da rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima nije nikada obustavljeno, a da rješenje o izvršenju na nepokretnim stvarima nije nikad doneseno, apelant je podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja 12. maja 2004. godine kojim je predložio da sud na osnovu pravosnažne Presude P-348/99 od 25. augusta 2000. godine dozvoli izvršenje popisom, procjenom i prodajom nepokretnosti. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine. Dakle, Općinskom sudu je trebalo 17 mjeseci od momenta kada je apelant 3. decembra 2002. godine predložio izmjenu sredstava izvršenja da bi dozvolio predloženo izvršenje. 88. Od donošenja rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje na izvršenikovim nekretninama pa do zakazivanja prvog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih nekretnina proteklo je devet mjeseci, a od toga pa do zakazivanja novog ročišta 23. juna 2005. godine četiri mjeseca, kada su nekretnine i prodate apelantu kao najboljem ponuđaču. Općinski sud je 28. juna 2005. godine donio rješenje o dosudi i rješenje o namirenju, a nakon šest mjeseci od ročišta na kojem su nekretnine prodate apelantu Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj zato što navedene nekretnine nisu izvršenikova svojina. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu 19. decembra 2005. godine. Postupajući prema apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. augusta 2006. godine ukinuo prvostepeno Rješenje o obustavi postupka broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine i predmet vratio radi nastavka izvršnog postupka uz obrazloženje da promjena vlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja nije razlog da se obustavi izvršenje. Općinski sud u ponovnom postupku nije postupio prema uputama Kantonalnog suda pa je ponovo Rješenjem broj 039-0-1-06-002413 od 22. novembra 2006. godine obustavio izvršenje na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj. Kantonalni sud je odlučujući o novoj apelantovoj žalbi Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine prvostepeno rješenje ukinuo i vratio na ponovni postupak uz naredbu da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. Postupak još uvijek nije okončan, a u međuvremenu je izvršenik umro pa je apelant izvršio subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršenja tako što je na strani izvršenika naznačio apelantove pravne sljednike. 89. Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem su rješavane žalbe apelanta i izvršenika izjavljene Kantonalnom sudu. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom izvršnom postupku Kantonalni sud u više navrata donosio odluke o žalbama i da je samo trajanje žalbenih postupaka trajalo relativno kratko. Ustavni sud primjećuje da je samo u slučaju apelantove žalbe koja je izjavljena protiv rješenja od 5. decembra 2005. godine žalbeni postupak trajao nešto duže, tj. šest mjeseci. Naime, spis je dostavljen Kantonalnom sudu 12. februara 2006. godine, a Kantonalni sud je predmet 12. juna 2006. godine vratio Općinskom sudu zbog dostavljanja određenih pojašnjenja. Nakon što je spis ponovo vraćen Kantonalnom sudu na postupanje o žalbi 22. juna 2006. godine Kantonalni sud je odluku donio 23. augusta 2006. godine. Ustavni sud zapaža da samo trajanje žalbenih postupaka i nije bilo nerazumno dugo, ali je doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viši organi ukidanjem odluka nižih organa i vraćanjem na ponovni postupak u principu nisu pravne lijekove učinili nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 90. Ustavni sud također ukazuje kako član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organiziranja svojih sudskih sistema tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Imajući u vidu zakonom određenu hitnost izvršnog postupka, činjenicu da je apelant učinio sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, urgirajući i na taj način posebno naglašavajući sudu značaj koji za njega ima brz ishod postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izvršni postupak, koji traje od 29. oktobra 2001. godine i još uvijek nije okončan, prešao granicu "razumnog roka" u smislu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, naročito se naglašava propust Općinskog suda kojem je trebalo 17 mjeseci da dozvoli izmjenu sredstava izvršenja što je prema mišljenju Ustavnog suda apsolutno predug rok, a bez ikakvog valjanog opravdanja. Osim toga, očigledan je i propust Općinskog suda prilikom donošenja rješenja o obustavljanju izvršenja na nekretninama označenim kao k.č. 5384/9 kuća i kućište površine 333 m² upisane u z.k. ul. broj 5664 KO Tešanj, za što je Kantonalni sud u dva navrata utvrdio da nisu postojali razlozi propisani zakonom i konačno rješenjem od 19. februara 2007. godine naredio da u nastavku postupka u predmetu postupa drugi sudija. 91. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom da izvršni postupak u ovom predmetu koji je započeo 29. oktobra 2001. godine još nije okončan, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na djelotvoran pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 92. U okviru zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 93. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud prekršio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Apelantova nemogućnost naplate svojih potraživanja prema pravosnažnom rješenju o izvršenju može se u konkretnom slučaju staviti na teret Općinskog suda zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 94. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 95. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 109/06, rješavajući apelaciju Gordana i Dijane Grahovac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Gordana i Dijane Grahovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-68/04 od 22. studenoga 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-488/03 od 29. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-719/02 od 3. srpnja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordan i Dijana Grahovac (u daljnjem tekstu: apelanti) su podnijeli 20. siječnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-68/04 od 22. studenoga 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-488/03 od 29. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-719/02 od 3. srpnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, "Dobojinvest" AD Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Srebrenke Stanković (u daljnjem tekstu: drugotužena) je zatražena 27. travnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 15. svibnja 2006. godine, Okružni sud 4. svibnja 2006. godine, a Osnovni sud 17. svibnja 2006. godine. Prvotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 8. svibnja 2006. godine, a drugotužena 29. svibnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 9. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Nositelj stanarskog prava na dvosobnome stanu u Doboju, u ulici Vojvode Mišića 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) je bio apelantov otac, odnosno apelantičin svekar, Đuro Grahovac, koji je u predmetnome stanu stanovao od 24. rujna 1990. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 do 28. siječnja 1999. godine, odnosno do smrti. Apelanti su do listopada 1990. godine stanovali u predmetnome stanu kao članovi obiteljskog kućanstva Đure Grahovca. 7. Poduzeće "Ozrenturist" Doboj je Rješenjem broj 0-01-3019/90 od 2. listopada 1990. godine apelantu dodijelilo na korištenje jednosoban stan koji se nalazi u ulici Pionirska broj 8 do 14 u Doboju. Apelant je na temelju navedenoga rješenja s prvotuženim zaključio Ugovor o korištenju tog stana broj I-3-3549/90 od 18. listopada 1990. godine. Apelanti su se tijekom 1990. godine preselili iz predmetnoga stana u stan u Pionirskoj ulici gdje su živjeli oko godinu dana, potom su se vratili kod apelantovog oca u predmetni stan gdje su živjeli sve do 1993. godine. 8. Apelantici je Rješenjem "Privredne banke" d.d. Doboj broj 2177/93 od 21. srpnja 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan u ulici Kneza Miloša broj 30-C/29 u Doboju i na temelju ovoga je rješenja 30. listopada 1993. godine s prvotuženim zaključila ugovor o korištenju tog stana na određeno vrijeme u trajanju od 60 dana. Apelanti su stanovali u tom stanu do 4. travnja 2001. godine kada su iz njega iselili na temelju Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe - Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-13-2-6464/99 od 7. ožujka 2001. godine kojim je taj stan vraćen na korištenje ranijem nositelju stanarskog prava G.R. 9. Rješenjem ljekarne "Zmaj Jova Jovanović" iz Doboja broj 16/99 od 24. ožujka 1999. godine, koje je postalo pravomoćno 2. travnja 1999. godine, predmetni je stan nakon smrti Đure Grahovca dodijeljen drugotuženoj, koja je s prvotuženim zaključila Ugovor o korištenju predmetnoga stana broj 1-2661/99 od 16. srpnja 1999. godine. 10. Apelant se nakon očeve smrti u roku od tri mjeseca nije obraćao davatelju stana na korištenje radi davanja rješenja o korištenju tog stana, niti se obraćao sudu da ga na njegov zahtjev u vanparničnom postupku odredi za nositelja stanarskog prava u smislu odredaba članka 22. Zakona o stambenim odnosima. 11. Apelant je 11. travnja 2000. godine podnio Ministarstvu zahtjev za vraćanjem u posjed predmetnoga stana, koji je odbijen Rješenjem broj 05-050-13-2-533/00 od 30. listopada 2000. godine. 12. Apelanti su Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj podnijeli zahtjev za donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnoga stana, koji je odbačen Zaključkom broj 007-373-19/01 od 27. rujna 2001. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-719/02 od 3. srpnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-488/03 od 29. rujna 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili raskid Ugovora o korištenju predmetnoga stana broj 1-2661/99 od 16. srpnja 1999. godine zaključenog između prvotuženog i drugotužene, kao i zahtjev da se drugotužena obveže predati apelantima u posjed predmetni stan uz obvezu da drugotuženoj naknade troškove spora u iznosu od 1.271,00 KM u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 14. U obrazloženju prvostupanjske se presude između ostaloga navodi da je nakon provedenog postupka ustvrđeno da apelanti s pokojnim Đurom Grahovcem, kao ranijim nositeljem stanarskog prava na predmetnome stanu, nisu živjeli u istom obiteljskom kućanstvu, niti ekonomskoj zajednici kako je to predviđeno u članku 6. Zakona o stambenim odnosima, a da je drugotužena sukladno odredbi članka 26. Zakona o stambenim odnosima zaključila ugovor o korištenju predmetnoga stana u kojemu je u stavku 1. ustvrđeno da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na temelju pravomoćnog akta o dodjeli stana. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen, jer tužitelji nisu mogli tražiti raskid ugovora, kako prema odredbama članka 26. Zakona o stambenim odnosima tako ni prema odredbama članka 109. Zakona o obligacijskim odnosima kojim je propisano da sud prema službenoj dužnosti pazi na ništavost i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba. 15. U obrazloženju drugostupanjske se presude između ostalog ističe da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata navodeći dovoljne i valjane razloge koje prihvaća i drugostupanjski sud. Očitujući se na prizivne navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava drugostupanjski je sud ocijenio da su apelanti odselili iz predmetnoga stana u drugi 1990. godine, te da nemaju pravo na temelju rata tražiti povrat u posjed predmetnoga stana, pa su ti prizivni prigovori odbijeni kao neutemeljeni. Odbijen je i prigovor apelanata o povredi njihovog prava na dom zaštićenog odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Drugostupanjski je sud zaključio da su apelanti to pravo u odnosu na predmetni stan izgubili 1990. godine, te da njihov privremeni boravak u predmetnome stanu do useljenja u stan koji je 1993. godine dobila apelantica ne čini predmetni stan njihovim domom. 16. Apelanti su protiv drugostupanjske presude izjavili reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. studenoga 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da apelanti s nositeljem stanarskog prava na predmetnome stanu nisu trajno živjeli i stanovali što je zakonska pretpostavka za stjecanje svojstva nositelja stanarskog prava na stanu iz članka 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, pa kako to pravo nisu stekli na predmetnome stanu neutemeljen je njihov zahtjev za raskidom ugovora o korištenju predmetnoga stana između tuženih kao i zahtjev drugotužene za predajom u posjed tog stana, te je revizija odbijena, a nižestupanjske presude potvrđene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti smatraju da su im redoviti sudovi povrijedili ustavna prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno ustvrđeno činjenično stanje. Apelanti posebice ističu da je u postupku pred redovitim sudovima ustvrđeno da su 1992. godine živjeli u stanu Đure Grahovca, oca, odnosno svekra apelanata. Apelanti ukazuju na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH prema kojima svi imaju pravo vratiti se u svoje domove iz 1992. godine bez obzira iz kojega razloga su ih napustili u razdoblju od 1992. do 1998. godine. Apelanti smatraju da im pripada pravo na povrat stana bez obzira što u momentu smrti nositelja stanarskog prava nisu živjeli s njim u stanu, jer su oni predmetni stan napustili 1993. godine. Apelanti smatraju da su redoviti sudovi pogrešno ocijenili da se na njihovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima i da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, apelanti traže da im Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku kojom će poništiti pobijane presude kao nezakonite. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazuje da su razlozi za pobijanje presuda redovitih sudova donesenih u predmetnome postupku navedeni u apelaciji identični onima koje su apelanti kao tužitelji naveli i u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom, a potom u prizivu protiv prvostupanjske presude i reviziji protiv drugostupanjske presude. Stoga, Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje kod datih razloga i navoda, kako glede činjenica tako i glede materijalnog prava navedenog u pobijanoj presudi. 19. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da pobijanim presudama kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju nisu nikako povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 20. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelanti u svojoj apelaciji ne ukazuju na propuste koji su se pojavili u tijeku postupka, a koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje u ovome građanskom postupku. Iz navedenih razloga Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 21. Prvotuženi ukazuje da odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine dopuštaju povrat vlasništva i stanarskog prava koje je izjednačeno s vlasničkim pravom, a kako apelanti nisu u sudskom postupku dokazali niti vlasničko niti stanarsko pravo prema mišljenju prvotuženog u konkretnom se slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. 22. Drugotužena smatra da je sud neprijeporno pravilno primijenio materijalno pravo. U postupku pred sudom neprijeporno je ustvrđeno da apelanti u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava nisu živjeli s njim u zajedničkom kućanstvu, pa se predmetni stan u smislu Europske konvencije ne može smatrati njihovim "domom", jer u predmetnome stanu nisu trajno i neprekidno živjeli, niti su imali namjeru tu živjeti. Na temelju navedenog drugotužena predlaže da se apelacija odbaci kao očito neutemeljena. V. Relevantni propisi 23. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Članak 6. Korisnikom stana u smislu ovoga zakona smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi tog kućanstva, a ostale su u istom stanu. Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu ovoga zakona smatraju se: bračni drug, djeca Š...Ć bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova djece Š...Ć, braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati, ili su te osobe dužne prema zakonu izdržavati nositelja stanarskog prava, a koje zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje s nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselile u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Članak 11. st. 1, 2. i 4. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta ustvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je u oprečnosti s odredbama ovoga zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno s nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava Š...Ć. Članak 22. st. 1. i 2. Kada nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog obiteljskog kućanstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi obiteljskog kućanstva će sporazumno između sebe odrediti jednu osobu za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje. Ako članovi obiteljskog kućanstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava, mjerodavni će sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova obiteljskog kućanstva ili davatelja stana na korištenje odrediti koji će član obiteljskog kućanstva biti nositelj stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana kućanstva kao i o drugim okolnostima. Članak 26. st. 1. i 2. Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku na temelju pravomoćnog akta o dodjeli stana. Ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku." 24. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/99, 13/02,64/02, 39/03 i 96/03) "Članak 1. stavak 2. Odredbe ovoga zakona se primjenjuju na Š...Ć stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi) koji su bili napušteni u razdoblju nakon 30. travnja 1991. godine bez obzira je li nepokretnost ili stan proglašen napuštenim, pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nositelj stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. prosinca 1998. godine." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 20. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 29. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 30. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 32. U konkretnom se slučaju radi o parničnom postupku u kojemu su apelanti tražili poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene i predaju u posjed predmetnoga stana. Dakle, radi se o sporu u kojemu se ustvrđuju građanska prava i obveze, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome slučaju. 33. Bit povrede prava na pravično suđenje apelanti prema svom mišljenju vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno ustvrđeno činjenično stanje. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na svoj načelan stav prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 34. Izuzetno, Ustavni sud može odstupiti od navedenoga načela i upustiti se u ispitivanje načina na koji su mjerodavni sudovi ustvrđivali činjenice i na tako ustvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, a to će biti u slučaju kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku ustvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). 35. U konkretnom su slučaju redoviti sudovi na datu pravnu situaciju primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Prizivni navodi otvaraju pitanje jesu li redoviti sudovi pri tomu proizvoljno zanemarili odredbu članka 1. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koja garantira pravo na povrat u posjed prijeratnih domova nositeljima stanarskog prava koji su izgubili posjed stanova u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine. Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi ustvrdili da Đuro Grahovac, prethodni nositelj stanarskog prava, nije napuštao predmetni stan u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine, te da je umro u posjedu predmetnoga stana nakon isteka navedenog razdoblja, odnosno 28. siječnja 1999. godine. Također je ustvrđeno da u vrijeme smrti prethodnog nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu apelanti nisu živjeli s njim u istom obiteljskom kućanstvu. Neprijeporno je ustvrđeno da je nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu nakon smrti prethodnog nositelja stanarskog prava na temelju Zakona o stambenim odnosima dodijelio stan drugotuženoj koja je zakonito zaključila ugovor o korištenju predmetnoga stana i useljenjem u predmetni stan stekla stanarsko pravo. Na temelju navedenoga, Ustavni sud konstatira oprečno navodima apelanata da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba članka 1. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojom se garantira pravo povrata u prijeratne domove nositeljima stanarskih prava koji su posjede svojih domova izgubili u navedenome razdoblju budući Đuro Grahovac, kao nositelj stanarskog prava na predmetnome stanu, u relevantnom razdoblju nije ni napuštao predmetni stan. Stoga je okolnost da su apelanti iz predmetnoga stana iselili 1993. godine pravno irelevantna, jer je nositelj stanarskog prava ostao u posjedu predmetnoga stana. Iz navedenoga proizlazi da su redoviti sudovi na postojeću pravnu situaciju pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i ustvrdili da, u smislu članka 6. st. 1. i 2, apelanti nemaju svojstvo člana obiteljskog kućanstva ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu, a da drugotužena ima zakonit sta tus nositelja stanarskog prava, jer je u smislu članka 26. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima na temelju pravomoćnoga rješenja o dodjeli stana zaključila pismeni ugovor o korištenju predmetnoga stana s prvotuženim. Prema tomu, redoviti su sudovi ustvrdili da u postojećoj pravnoj situaciji apelanti nemaju zakonskoga temelja zahtijevati poništenje zakonito zaključenog ugovora o korištenju predmetnoga stana između prvotuženog i drugotužene, niti njegovu predaju u posjed, jer oni nisu bili članovi obiteljskog kućanstva ranijeg nositelja stanarskog prava, pa im nakon njegove smrti ne pripada pravo korištenja predmetnoga stana. 36. Obzirom na navedene činjenice predmetnoga slučaja, Ustavni sud nalazi da redoviti sudovi u pobijanim presudama nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo na način koji bi kršio ustavna prava apelanata. Ustavni sud konstatira da je apelantima u predmetnome slučaju pružena mogućnost iznijeti i braniti svoje zahtjeve pred mjerodavnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovite sudske in - stance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem ustvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata koji su identični prizivnim navodima, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da ne postoji temelj za zaključak da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. 37. Na temelju svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 38. U svjetlu zaključka glede kršenja prava apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 39. U konkretnom slučaju Ustavni je sud zaključio da primjena materijalno-pravnih propisa redovitih sudova nije bila proizvoljna, te da pobijane sudske odluke nisu povrijedile članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 109/06, rješavajući apelaciju Gordana i Dijane Grahovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gordana i Dijane Grahovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gordan i Dijana Grahovac (u daqnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 20. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, "Dobojinvest" AD Doboj (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i Srebrenke Stanković (u daqnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 27. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 15. maja 2006. godine, Okružni sud 4. maja 2006. godine, a Osnovni sud 17. maja 2006. godine. Prvotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 8. maja 2006. godine, a drugotužena 29. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Doboju, u ulici Vojvode Mišića 16 (u daqnjem tekstu: predmetni stan) bio je apelantov otac, odnosno apelantkiwin svekar, Đuro Grahovac, koji je u predmetnom stanu stanovao od 24. septembra 1990. godine do 28. januara 1999. godine, odnosno do smrti. Apelanti su do oktobra 1990. godine stanovali u predmetnom stanu kao članovi porodičnog domaćinstva Đure Grahovca. 7. Preduzeće "Ozrenturist" Doboj je Rješenjem broj 0-01-3019/90 od 2. oktobra 1990. godine apelantu dodijelilo na korišćenje jednosoban stan koji se nalazi u ulici Pionirska broj 8 do 14 u Doboju. Apelant je na osnovu navedenog rješewa s prvotuženim zakqučio Ugovor o korišćenju tog stana broj I-3-3549/90 od 18. oktobra 1990. godine. Apelanti su se tokom 1990. godine preselili iz predmetnog stana u stan u Pionirskoj ulici gdje su živjeli oko godinu dana, zatim su se vratili kod apelantovog oca u predmetni stan gdje su živjeli sve do 1993. godine. 8. Apelantkiwi je Rješenjem "Privredne banke" d.d. Doboj broj 2177/93 od 21. jula 1993. godine dodijeljen na korišćenje dvosoban stan u ulici Kneza Miloša broj 30-C/29 u Doboju i na osnovu ovog rješewa je 30. oktobra 1993. godine s prvotuženim zakqučila ugovor o korišćenju tog stana na određeno vrijeme u trajanju od 60 dana. Apelanti su stanovali u tom stanu do 4. aprila 2001. godine kada su iz njega iselili na osnovu Rješewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-13-2-6464/99 od 7. marta 2001. godine kojim je taj stan vraćen na korišćenje ranijem nosiocu stanarskog prava G.R. 9. Rješenjem apoteke "Zmaj Jova Jovanović" iz Doboja broj 16/99 od 24. marta 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 2. aprila 1999. godine, predmetni stan je nakon smrti Đure Grahovca dodijeljen drugotuženoj, koja je s prvotuženim zakqučila Ugovor o korišćenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine. 10. Apelant se nakon očeve smrti u roku od tri mjeseca nije obraćao davaocu stana na korišćenje radi davawa rješewa o korišćenju tog stana, niti se obraćao sudu da ga na njegov zahtjev u vanparničnom postupku odredi za nosioca stanarskog prava u smislu odredbi člana 22 Zakona o stambenim odnosima. 11. Apelant je 11. aprila 2000. godine podnio Ministarstvu zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbijen Rješenjem broj 05-050-13-2-533/00 od 30. oktobra 2000. godine. 12. Apelanti su Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Opštine Doboj podnijeli zahtjev da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana, koji je odbačen Zakqučkom broj 007-373-19/01 od 27. septembra 2001. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili raskid Ugovora o korišćenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine zakqučenog između prvotuženog i drugotužene, kao i zahtjev da se drugotužena obaveže da preda apelantima u posjed predmetni stan uz obavezu da drugotuženoj naknade troškove spora u iznosu od 1.271,00 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetwom izvršewa. 14. U obrazloženju prvostepene presude između ostalog navodi se da je nakon postupka koji je sproveden utvrđeno da apelanti s pokojnim Đurom Grahovcem, kao ranijim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu živjeli u istom porodičnom domaćinstvu, niti ekonomskoj zajednici kako je to predviđeno u članu 6 Zakona o stambenim odnosima, a da je drugotužena u skladu sa odredbom člana 26 Zakona o stambenim odnosima zakqučila ugovor o korišćenju predmetnog stana u kom je u stavu 1 utvrđeno da se ugovor o korišćenju stana zakqučuje u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Stoga je sud zakqučio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer tužioci nisu mogli da traže raskid ugovora, kako shodno odredbama člana 26 Zakona o stambenim odnosima, tako ni shodno odredbama člana 109 Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da sud shodno službenoj dužnosti pazi na ništavnost i da na nju može da se pozove svako zainteresovano lice. 15. U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata navodeći dovoqne i valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud. Očitujući se na žalbene navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava drugostepeni sud je ocijenio da su apelanti odselili iz predmetnog stana u drugi 1990. godine, te da nemaju pravo da na osnovu rata traže povraćaj u posjed predmetnog stana, pa su ti žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani. Odbijen je i prigovor apelanata da je povrijeđeno wihovo pravo na dom koje je zaštićeno odredbama Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugostepeni sud je zakqučio da su apelanti to pravo u odnosu na predmetni stan izgubili 1990. godine, te da wihov privremeni boravak u predmetnom stanu do useljewa u stan koji je 1993. godine dobila apelantkiwa ne čini predmetni stan wihovim domom. 16. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navodi se da je pravilan zakqučak nižestepenih sudova da apelanti sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu nisu trajno živjeli i stanovali što je zakonska pretpostavka da bi se steklo svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu iz člana 6 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima, pa kako to pravo nisu stekli na predmetnom stanu neosnovan je wihov zahtjev za raskid ugovora o korišćenju predmetnog stana između tuženih kao i zahtjev drugotužene da se preda u posjed taj stan, te je revizija odbijena, a nižestepene presude potvrđene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti smatraju da su im redovni sudovi povrijedili ustavna prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelanti posebno ističu da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su 1992. godine živjeli u stanu Đure Grahovca, oca, odnosno svekra apelanata. Apelanti ukazuju na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH shodno kojima svi imaju pravo da se vrate u svoje domove iz 1992. godine bez obzira iz kog razloga su ih napustili u periodu od 1992. do 1998. godine. Apelanti smatraju da im pripada pravo na povraćaj stana bez obzira što u momentu smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s wim u stanu, jer su oni predmetni stan napustili 1993. godine. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno ocijenili da se na wihovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima i da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. Stoga, apelanti traže da im Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku kojom će poništiti osporene presude kao nezakonite. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazuje da su razlozi za osporavanje presuda redovnih sudova koje su donesene u predmetnom postupku navedeni u apelaciji identični onim koje su apelanti kao tužioci naveli i u toku postupka pred prvostepenim sudom, a zatim u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje kod razloga i navoda koji su dati, kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava navedenog u osporenoj presudi. 19. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenim presudama kao ni u postupku koji je prethodio wihovom donošenju nisu nikako povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 20. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelanti u svojoj apelaciji ne ukazuju na propuste koji su se pojavili u toku postupka, a koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje u ovom građanskom postupku. Iz navedenih razloga Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Prvotuženi ukazuje da odredbe Zakona o korišćenju napuštene imovine dozvoljavaju povraćaj svojine i stanarskog prava koje je izjednačeno sa svojinskim pravom, a kako apelanti nisu u sudskom postupku dokazali niti svojinsko niti stanarsko pravo shodno mišljenju prvotuženog u konkretnom slučaju ne mogu da se primijene odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. 22. Drugotužena smatra da je sud nesporno pravilno primijenio materijalno pravo. U postupku pred sudom nesporno je utvrđeno da apelanti u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s wim u zajedničkom domaćinstvu, pa predmetni stan u smislu Evropske konvencije ne može da se smatra wihovim "domom", jer u predmetnom stanu nisu trajno i neprekidno živjeli, niti su imali namjeru tu da žive. Na osnovu navedenog drugotužena predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Član 6 Korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju se: bračni drug, djeca Š ...Ć bračni drugovi djece, roditeqi bračnih drugova djece Š...Ć, braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati, ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 11 st. 1, 2 i 4 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Član 21 Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć. Član 22 st. 1 i 2 Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva odrediće sporazumno između sebe jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje. Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava, nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i o drugim okolnostima. Član 26 st. 1 i 2 Ugovor o korišćenju stana zakqučuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zakqučen u pismenom obliku." 24. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/99, 13/02,64/02, 39/03 i 96/03) "Član 1 stav 2 Odredbe ovog zakona primjenjuju se na Š ...Ć stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi) koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan proglašen napuštenim, pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 20. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 29. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kom su apelanti tražili da se poništi ugovor o korišćenju stana zakqučen između prvotuženog i drugotužene i da se predmetni stan preda u posjed. Dakle, radi se o sporu u kom se utvrđuju građanska prava i obaveze, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom slučaju. 33. Suštinu povrede prava na pravično suđenje apelanti shodno svom mišljenju vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelni stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 34. Izuzetno, Ustavni sud može da odstupi od navedenog principa i upusti se u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, a to će biti u slučaju kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoqnog postupawa redovnog suda, kako u postupku utvrđivawa činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). 35. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su na datu pravnu situaciju primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Apelacioni navodi otvaraju pitanje da li su redovni sudovi pri tome proizvoqno zanemarili odredbu člana 1 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine koja garantuje pravo na povraćaj u posjed prijeratnih domova nosiocima stanarskog prava koji su izgubili posjed stanova u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da Đuro Grahovac, prethodni nosilac stanarskog prava, nije napuštao predmetni stan u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, te da je umro u posjedu predmetnog stana nakon isteka navedenog perioda, odnosno 28. januara 1999. godine. Takođe je utvrđeno da u vrijeme smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu apelanti nisu živjeli s wim u istom porodičnom domaćinstvu. Nesporno je utvrđeno da je nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na osnovu Zakona o stambenim odnosima dodijelio stan drugotuženoj koja je zakonito zakqučila ugovor o korišćenju predmetnog stana i useljenjem u predmetni stan stekla stanarsko pravo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje, nasuprot navodima apelanata, da na predmetnu situaciju ne može da se primijeni odredba člana 1 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine kojom se garantuje pravo povraćaja u prijeratne domove nosiocima stanarskih prava koji su posjede svojih domova izgubili u navedenom periodu budući da Đuro Grahovac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u relevantnom periodu nije ni napuštao predmetni stan. Stoga je okolnost da su apelanti iz predmetnog stana iselili 1993. godine pravno irelevantna, jer je nosilac stanarskog prava ostao u posjedu predmetnog stana. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi na postojeću pravnu situaciju pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i utvrdili da, u smislu člana 6 st. 1 i 2, apelanti nemaju svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da drugotužena ima zakonit sta tus nosioca stanarskog prava, jer je u smislu člana 26 stav 1 Zakona o stambenim odnosima na osnovu pravosnažnog rješewa o dodjeli stana zakqučila pismeni ugovor o korišćenju predmetnog stana s prvotuženim. Shodno tome, redovni sudovi su utvrdili da u postojećoj pravnoj situaciji apelanti nemaju zakonskog osnova da zahtijevaju da se poništi zakonito zakqučeno ugovor o korišćenju predmetnog stana između prvotuženog i drugotužene, niti njegovu predaju u posjed, jer oni nisu bili članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, pa im nakon njegove smrti ne pripada pravo da koriste predmetni stan. 36. S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u osporenim presudama nisu proizvoqno primijenili materijalno pravo na način koji bi kršio ustavna prava apelanata. Ustavni sud konstatuje da je apelantima u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovne sudske in - stance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoqno dokaza s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošewa odluka. Dalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata koji su identični apelacionim navodima, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da ne postoji osnov za zakqučak da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo. 37. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 38. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa prava apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud je zakqučio da primjena materijalno-pravnih propisa redovnih sudova nije bila proizvoqna, te da osporene sudske odluke nisu povrijedile član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 109/06, rješavajući apelaciju Gordana i Dijane Grahovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gordana i Dijane Grahovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordan i Dijana Grahovac (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 20. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, "Dobojinvest" AD Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Srebrenke Stanković (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 27. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 15. maja 2006. godine, Okružni sud 4. maja 2006. godine, a Osnovni sud 17. maja 2006. godine. Prvotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 8. maja 2006. godine, a drugotužena 29. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Doboju, u ulici Vojvode Mišića 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) bio je apelantov otac, odnosno apelanticin svekar, Đuro Grahovac, koji je u predmetnom stanu stanovao od 24. septembra 1990. godine do 28. januara 1999. godine, odnosno do smrti. Apelanti su do oktobra 1990. godine stanovali u predmetnom stanu kao članovi porodičnog domaćinstva Đure Grahovca. 7. Preduzeće "Ozrenturist" Doboj je Rješenjem broj 0-01-3019/90 od 2. oktobra 1990. godine apelantu dodijelilo na korištenje jednosoban stan koji se nalazi u ulici Pionirska broj 8 do 14 u Doboju. Apelant je na osnovu navedenog rješenja s prvotuženim zaključio Ugovor o korištenju tog stana broj I-3-3549/90 od 18. oktobra 1990. godine. Apelanti su se tokom 1990. godine preselili iz predmetnog stana u stan u Pionirskoj ulici gdje su živjeli oko godinu dana, zatim su se vratili kod apelantovog oca u predmetni stan gdje su živjeli sve do 1993. godine. 8. Apelantici je Rješenjem "Privredne banke" d.d. Doboj broj 2177/93 od 21. jula 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan u ulici Kneza Miloša broj 30-C/29 u Doboju i na osnovu ovog rješenja je 30. oktobra 1993. godine s prvotuženim zaključila ugovor o korištenju tog stana na određeno vrijeme u trajanju od 60 dana. Apelanti su stanovali u tom stanu do 4. aprila 2001. godine kada su iz njega iselili na osnovu Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-13-2-6464/99 od 7. marta 2001. godine kojim je taj stan vraćen na korištenje ranijem nosiocu stanarskog prava G.R. 9. Rješenjem apoteke "Zmaj Jova Jovanović" iz Doboja broj 16/99 od 24. marta 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 2. aprila 1999. godine, predmetni stan je nakon smrti Đure Grahovca dodijeljen drugotuženoj, koja je s prvotuženim zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine. 10. Apelant se nakon očeve smrti u roku od tri mjeseca nije obraćao davaocu stana na korištenje radi davanja rješenja o korištenju tog stana, niti se obraćao sudu da ga na njegov zahtjev u vanparničnom postupku odredi za nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 22. Zakona o stambenim odnosima. 11. Apelant je 11. aprila 2000. godine podnio Ministarstvu zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbijen Rješenjem broj 05-050-13-2-533/00 od 30. oktobra 2000. godine. 12. Apelanti su Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj podnijeli zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je odbačen Zaključkom broj 007-373-19/01 od 27. septembra 2001. godine. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili raskid Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine zaključenog između prvotuženog i drugotužene, kao i zahtjev da se drugotužena obaveže predati apelantima u posjed predmetni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 stan uz obavezu da drugotuženoj naknade troškove spora u iznosu od 1.271,00 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 14. U obrazloženju prvostepene presude između ostalog navodi se da je nakon provedenog postupka utvrđeno da apelanti s pokojnim Đurom Grahovcem, kao ranijim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu živjeli u istom porodičnom domaćinstvu, niti ekonomskoj zajednici kako je to predviđeno u članu 6. Zakona o stambenim odnosima, a da je drugotužena u skladu s odredbom člana 26. Zakona o stambenim odnosima zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana u kojem je u stavu 1. utvrđeno da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer tužioci nisu mogli tražiti raskid ugovora, kako prema odredbama člana 26. Zakona o stambenim odnosima, tako ni prema odredbama člana 109. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da sud prema službenoj dužnosti pazi na ništavost i da se na nju može pozvati svako zainteresirano lice. 15. U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata navodeći dovoljne i valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud. Očitujući se na žalbene navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava drugostepeni sud je ocijenio da su apelanti odselili iz predmetnog stana u drugi 1990. godine, te da nemaju pravo na osnovu rata tražiti povrat u posjed predmetnog stana, pa su ti žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani. Odbijen je i prigovor apelanata o povredi njihovog prava na dom zaštićenog odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugostepeni sud je zaključio da su apelanti to pravo u odnosu na predmetni stan izgubili 1990. godine, te da njihov privremeni boravak u predmetnom stanu do useljenja u stan koji je 1993. godine dobila apelantica ne čini predmetni stan njihovim domom. 16. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navodi se da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu nisu trajno živjeli i stanovali što je zakonska pretpostavka za stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava na stanu iz člana 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, pa kako to pravo nisu stekli na predmetnom stanu neosnovan je njihov zahtjev za raskid ugovora o korištenju predmetnog stana između tuženih kao i zahtjev drugotužene za predaju u posjed tog stana, te je revizija odbijena, a nižestepene presude potvrđene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti smatraju da su im redovni sudovi povrijedili ustavna prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelanti posebno ističu da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su 1992. godine živjeli u stanu Đure Grahovca, oca, odnosno svekra apelanata. Apelanti ukazuju na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH prema kojima svi imaju pravo vratiti se u svoje domove iz 1992. godine bez obzira iz kojeg razloga su ih napustili u periodu od 1992. do 1998. godine. Apelanti smatraju da im pripada pravo na povrat stana bez obzira što u momentu smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s njim u stanu, jer su oni predmetni stan napustili 1993. godine. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno ocijenili da se na njihovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima i da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, apelanti traže da im Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku kojom će poništiti osporene presude kao nezakonite. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazuje da su razlozi za osporavanje presuda redovnih sudova donesenih u predmetnom postupku navedeni u apelaciji identični onim koje su apelanti kao tužioci naveli i u toku postupka pred prvostepenim sudom, a zatim u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje kod datih razloga i navoda, kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava navedenog u osporenoj presudi. 19. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenim presudama kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju nisu nikako povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 20. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelanti u svojoj apelaciji ne ukazuju na propuste koji su se pojavili u toku postupka, a koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje u ovom građanskom postupku. Iz navedenih razloga Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Prvotuženi ukazuje da odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine dozvoljavaju povrat vlasništva i stanarskog prava koje je izjednačeno s vlasničkim pravom, a kako apelanti nisu u sudskom postupku dokazali niti vlasničko niti stanarsko pravo prema mišljenju prvotuženog u konkretnom slučaju ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. 22. Drugotužena smatra da je sud nesporno pravilno primijenio materijalno pravo. U postupku pred sudom nesporno je utvrđeno da apelanti u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s njim u zajedničkom domaćinstvu, pa se predmetni stan u smislu Evropske konvencije ne može smatrati njihovim "domom", jer u predmetnom stanu nisu trajno i neprekidno živjeli, niti su imali namjeru tu živjeti. Na osnovu navedenog drugotužena predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Član 6. Korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju se: bračni drug, djeca Š...Ć bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova djece Š...Ć, braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati, ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 11. st. 1, 2. i 4. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć. Član 22. st. 1. i 2. Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava, nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i o drugim okolnostima. Član 26. st. 1. i 2. Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku." 24. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/99, 13/02,64/02, 39/03 i 96/03) "Član 1. stav 2. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na Š...Ć stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi) koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira je li nepokretnost ili stan proglašen napuštenim, pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine." VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 20. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 29. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 32. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u kojem su apelanti tražili poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene i predaju u posjed predmetnog stana. Dakle, radi se o sporu u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 33. Suštinu povrede prava na pravično suđenje apelanti prema svom mišljenju vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelni stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 34. Izuzetno, Ustavni sud može odstupiti od navedenog principa i upustiti se u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, a to će biti u slučaju kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). 35. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su na datu pravnu situaciju primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Apelacioni navodi otvaraju pitanje jesu li redovni sudovi pri tome proizvoljno zanemarili odredbu člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koja garantira pravo na povrat u posjed prijeratnih domova nosiocima stanarskog prava koji su izgubili posjed stanova u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da Đuro Grahovac, prethodni nosilac stanarskog prava, nije napuštao predmetni stan u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, te da je umro u posjedu predmetnog stana nakon isteka navedenog perioda, odnosno 28. januara 1999. godine. Također je utvrđeno da u vrijeme smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu apelanti nisu živjeli s njim u istom porodičnom domaćinstvu. Nesporno je utvrđeno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na osnovu Zakona o stambenim odnosima dodijelio stan drugotuženoj koja je zakonito zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana i useljenjem u predmetni stan stekla stanarsko pravo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatira nasuprot navodima apelanata da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojom se garantira pravo povrata u prijeratne domove nosiocima stanarskih prava koji su posjede svojih domova izgubili u navedenom periodu budući da Đuro Grahovac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u relevantnom periodu nije ni napuštao predmetni stan. Stoga je okolnost da su apelanti iz predmetnog stana iselili 1993. godine pravno irelevantna, jer je nosilac stanarskog prava ostao u posjedu predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi na postojeću pravnu situaciju pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i utvrdili da, u smislu člana 6. st. 1. i 2, apelanti nemaju svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da drugotužena ima zakonit sta tus nosioca stanarskog prava, jer je u smislu člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima na osnovu pravosnažnog rješenja o dodjeli stana zaključila pismeni ugovor o korištenju predmetnog stana s prvotuženim. Prema tome, redovni sudovi su utvrdili da u postojećoj pravnoj situaciji apelanti nemaju zakonskog osnova zahtijevati poništenje zakonito zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana između prvotuženog i drugotužene, niti njegovu predaju u posjed, jer oni nisu bili članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, pa im nakon njegove smrti ne pripada pravo korištenja predmetnog stana. 36. S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u osporenim presudama nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo na način koji bi kršio ustavna prava apelanata. Ustavni sud konstatira da je apelantima u predmetnom slučaju pružena mogućnost iznijeti i braniti svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovne sudske in - stance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata koji su identični apelacionim navodima, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da ne postoji osnov za zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. 37. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 38. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud je zaključio da primjena materijalno-pravnih propisa redovnih sudova nije bila proizvoljna, te da osporene sudske odluke nisu povrijedile član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 137/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, te članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-1052/87 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. Ponovno je 12. travnja 2007. godine od Općinskog suda zatražena dostava odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-1052/87. 3. Općinski je sud 4. svibnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-1052/87. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 14. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud u Lištici 2. studenoga 1987. godine primio apelantovu tužbu koja je predata na poštu 31. listopada 1987. godine (iz prijamnog pečata suda ne može se zaključiti je li navedena tužba primljena preporučenom poštom). Apelant je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 navedenu tužbu podnio protiv Anđelke Mustapić (u daljnjem tekstu: prvotužena), novinarke "Arene" iz Zagreba i NIŠPRO "Vjesnik", OOOUR-a Informativno-revijalna izdanja Zagreb (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade štete. Tužbom je tražio da sud obveže tuženike da mu solidarno plate na ime štete iznos od 1.500.000 din. 7. Drugotuženi je 13. veljače 1989. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Uvidom u spis broj P-1052/87 Ustavni je sud ustvrdio da je u predmetnome postupku sud zakazao 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu koja je zakazana za 11. rujan 2007. godine) od čega je održao sedam rasprava. Apelant nije bio nazočan na tri rasprave od čega je na dvije rasprave bio uredno pozvan, dok je za jednu raspravu dostava za apelanta bila neuredna. Rasprave su odlagane uglavnom zbog neuredne dostave, odnosno zbog neiskazane dostave tuženicima. 9. Apelant je 29. svibnja 1995. godine precizirao tužbu kojom je kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-nakladno dioničko društvo Zagreb, te tražio da sud obveže tužene da mu solidarno plate na ime nanesene štete 700.000 kuna. Apelant je također tražio da sud zbog proteka vremena od podnošenja tužbe i od posljednjeg održanog ročišta zakaže ročište u što kraćem roku. 10. Dopisom primljenim u sud 1. ožujka 1996. godine stečajni upravitelj NIP revije "Vjesnik" u stečaju je vratio sudu poziv za raspravu zakazanu za 27. veljače 1996. godine zato što poduzeće NIŠPRO "Vjesnik" OOUR Informativno-revijalna izdanja Zagreb više ne postoji, te obavijestio sud da je nad navedenim poduzećem otvoren stečajni postupak. 11. Na raspravi zakazanoj za 27. ožujak 1996. godine apelant je predložio da se pored "Arene" koju je apelant naznačio kao drugotuženu podneskom od 29. svibnja 1995. godine na strani drugotuženog pojavljuje i "Vjesnik", te ukoliko netko od njih prigovori nepostojanju svoje pasivne legitimacije tada će se odrediti koji drugotuženi je pasivno legitimiran. 12. Dopisom od 10. travnja 1996. godine "Arena" je sudu dostavila podnesak kojim obavještava sud da uskraćuje pristanak na subjektivnu preinaku tužbe. 13. Dopisom V. policijske postaje Zagreb primljenim u sud 6. studenoga 1996. godine sud je obaviješten da su djelatnici policije prvotuženoj pokušali uručiti poziv za raspravu, ali da je ona izjavila da poziv neće primiti, jer se radi o sudu čije je sjedište u drugoj državi i da ona nema namjeru pojaviti se na zakazanom ročištu. 14. Na raspravi održanoj 3. prosinca 1996. godine, kojoj je apelant pristupio osobno dok tuženi nisu iako je dostava za njih bila uredna, sud je odbio apelantov prijedlog za donošenjem presude zbog izostanka. 15. Apelant je podneskom primljenim u sud 12. prosinca 1996. godine naveo da odustaje od traženja izdavanja zasebnog rješenja o odbijanju donošenja presude zbog izostanka, te ujedno odustaje od izjave priziva. Predložio je da sud zakaže ročište u što kraćem roku s osobitom molbom da se prvotuženoj poziv dostavi na adresu koju je apelant označio u predmetnome podnesku kao i preko V. policijske postaje u Zagrebu zato što prvotužena uspijeva izbjeći uručenje pismena, odnosno sudskog poziva. 16. Apelant je podneskom primljenim u sud 3. ožujka 1997. godine tražio da sud u što kraćem roku zakaže ročište s molbom da se prvotuženoj izvrši dostava na adresu kako je tražio podneskom od 12. prosinca 1996. godine. 17. Dopisom primljenim u sud 17. travnja 1998. godine V. policijska postaja Zagreb je obavijestila sud da nisu bili u mogućnosti uručiti poziv za raspravu prvotuženoj, jer ga je ona odbila primiti iako je upoznata s nadnevkom ročišta. 18. Apelant je 25. rujna 1998. godine sudu dostavio podnesak u kojemu je naveo da se na ročištu od 21. rujna 1998. godine obvezao da će se pismeno očitovati u svezi s ostalim tužbenim navodima, te da predmetnim podneskom to i čini. Apelant je podneskom kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-nakladno društvo d.d. Zagreb. 19. Apelant je podneskom od 19. svibnja 1999. godine kao tužene naznačio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb, tražio da sud prije ročišta zakazanog za 7. lipanj 1999. godine provjeri jesu li se vratile dostavnice o uručenju poziva tuženim za ročište zakazano za 7. lipanj 1999. godine, te ukoliko se nisu vratile da sud od pošte u Zagrebu zatraži dokaz o uručenju dostavnica, odnosno neuručenju. 20. "Arena" d.d. Zagreb je 20. rujna 1999. godine sudu dostavila podnesak u kojemu je istaknuto da ostaje kod svih dosadašnjih navoda i da ponovno ističe protivljenje subjektivnoj preinaci tužbe, a što je istaknuto u podnesku od 10. travnja 1996. godine. 21. Na raspravi održanoj 21. rujna 1999. godine kojoj je apelant pristupio osobno dok tuženici nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni, apelant je predložio da se rasprava zaključi i da sud na temelju provedenog dokaznog postupka i ustvrđenih neprijepornih činjenica donese odluku. Sud je donio rješenje kojim je određeno da je dokazni postupak završen, te je izvršen uvid u pismena i cio spis. Konstatirano je da apelant nema novih dokaza niti prijedloga. Rasprava je zaključena i određeno da će pismeni primjerak odluke stranke dobiti u zakonski određenom roku. 22. Općinski je sud rješenjem od 17. svibnja 2000. godine odlučio ponovno otvoriti raspravu koja je zaključena 21. rujna 1999. godine zbog dopune postupka na neodređeno vrijeme. Apelantu je naloženo preciziranje tužbenog zahtjeva tako što će odrediti potražuje li materijalnu ili nematerijalnu štetu, navesti ili uz njega priložiti dokaze iz tužbe. Određeno je da će sud nakon preciziranja tužbenog zahtjeva zakazati raspravu. 23. Apelant je podneskom primljenim u sud 22. travnja 2002. godine kao prvotuženu označio Anđelku Mustapić, kao drugotuženog "Vjesnik" d.d. Zagreb i kao trećetuženog "Arenu" d.d. Zagreb. Apelant je u podnesku naveo da će registracijski sud nakon očitovanja i dostave zvanične dokumentacije tuženih moći ustvrditi tko je od tuženih pasivno legitimiran, te da će on nakon dobijanja navedenih podataka moći i naznačiti tuženika o čemu će sud donijeti odluku, jer još nije donesena odluka o pasivnosti tuženika o tužbi iz 1987. godine i podnesku iz 1995. godine. Također je zamolio da sud odmah zakaže ročište u predmetnoj pravnoj stvari. 24. Apelant je 22. veljače i 10. svibnja 2005. godine, te 20. veljače, 13. travnja, 10. srpnja i 4. listopada 2006. godine tražio od suda da se njegov predmet uzme u rad i zakaže ročište obzirom da je tužba podnesena 31. listopada 1987. godine. 25. Općinski je sud rješenjem od 14. studenoga 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. Određeno je da je apelant dužan ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu predati sudu u roku od osam dana od dana dostave rješenja, te da će se smatrati podnijetom onoga dana kada je prvi put podnijeta. Također je određeno da ako tužba ne bude u određenom roku vraćena sudu smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke odbacit će se. 26. Postupajući prema rješenju Općinskog suda od 14. studenoga 2006. godine apelant je 22. studenoga 2006. godine dostavio ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu u kojoj je kao tuženike označio Anđelku Mustapić iz Zagreba, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb. Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obvezati tužene da mu solidarno na ime nematerijalne štete isplate 30.000 DM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate. Također je tražio objavu navedene presude u tjedniku "Arena" o trošku prvotuženog i drugotuženog. 27. Općinski je sud rješenjem od 16. travnja 2007. godine pozvao tužene koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, jer će sud u protivnome na njihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena (članak 353. stavak 2. Zakona o parničnome postupku). 28. Općinski je sud zakazao pripremno ročište za 11. rujan 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja presude u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je o njegovoj tužbi posljednji put postupano 17. svibnja 2000. godine kada je rješenjem ponovno otvoren završeni postupak. Ističe da je u predmetnome postupku rasprava bila završena 21. rujna 1999. godine. Također ističe da je više puta požurivao uzimanje predmeta u rad, ali uzaludno. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obveže isplatiti mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 30. U svome odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je apelant na ročištu od 21. ožujka 1996. godine istaknuo kako mu nisu 100% poznate statusne promjene drugotuženog, te da zbog opreza predlaže da se na strani tuženih "za sada" pojavljuju "Vjesnik" i "Arena", te ukoliko netko od tih tuženih prigovori tada će se konačno i odrediti koji je tuženik pasivno legitimiran. Nadalje se navodi da je apelant u podnesku od 19. svibnja 1999. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb. Istaknuto je da je rješenjem Općinskog suda od 17. svibnja 2000. godine apelant pozvan da istakne određen i razvidan zahtjev, odnosno potražuje li materijalnu i nematerijalnu štetu i da priloži dokaze uz tužbu, te da je apelant u podnesku koji je primljen u sud 22. travnja 2002. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić, NIŠPRO "Vjesnik" d.d. Zagreb i "Arenu" d.d. Zagreb navodeći da sud nije donio odluku o pasivitetu tuženika, te da će se nakon što registracijski sud dostavi zvaničnu dokumentaciju tuženih moći ustvrditi tko je od tuženih pasivno legitimiran, jer će nakon dobijanja tih podataka moći naznačiti i tuženika. Nadalje sud navodi da je apelant u podnesku primljenom u sud 22. studenoga 2006. godine kao tuženike naznačio Anđelku Mustapić, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb navodeći da ne može za sada naznačiti tuženika odgovornog za naknadu štete, dok tuženi "Vjesnik" d.d. i "Arena" d.d. sudu ne dostave podatke o tome tko je od njih odgovoran za nastalu štetu ili su solidarno odgovorni. Na temelju navedenog sud zaključuje da se za duljinu postupka ne može teretiti sud već apelant. Stoga sud predlaže da se apelacija odbije kao očito neutemeljena. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnome postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravke ili dopune odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 146. Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u SFRJ, sud će pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u SFRJ. Ako stranka ili njezin zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome će obavijestiti stranku, odnosno njezinog zakonskog zastupnika. Članak 281. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužitelja da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83. i 109)." 32. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 98. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 136. Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvat će sud da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji. Ako stranka ili njezin zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome obavijestiti stranku, odnosno njezinog zakonskog zastupnika. Članak 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od mjerodavnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Članak 262. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, predsjednik će vijeća radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 33. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 66. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovoga zakona. Članak 336. stavak 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Članak 348. st. 3. i 4. Ako je ustvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu ustvrditi, dostava pismena će se obaviti istodobnom objavom pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objave. Članak 353. stavak 2. Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prigodom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u oprečnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 35. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 36. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 38. U konkretnom slučaju apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. 39. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi apelantu omogućilo žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi mu ta tis mu tan dis Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvaća da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 41. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 42. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. (...)." 43. Predmetni se postupak odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskome pravu dobije konačna sudska odluka u razumnome roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. 44. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir osobito složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 45. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir za svrhu priziva glede duljine trajanja postupka počinje s danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 46. U konkretnome slučaju tužba je podnijeta 2. studenoga 1987. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u mjerodavnost Ustavnog suda spada razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 19 godina i šest mjeseci u mjerodavnost Ustavnog suda spada razdoblje od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 47. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu, te navedeni sud do tada, a od momenta podnošenja tužbe 2. studenoga 1987. godine, dakle u razdoblju duljem od osam godina nije donio odluku u navedenome predmetu. a) Složenost predmeta 48. U svezi s ocjenom je li neki predmet složen Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba ustvrditi (Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnome predmetu narav činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u razdoblju duljem od 19 godina. b) Ponašanje podnositelja apelacije 49. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima ustvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 50. Sukladno navedenome, Ustavni će sud prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovome predmetu. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nazočan gotovo na svakom ročištu izuzev na dva ročišta iako je bio uredno pozvan. Međutim, to se ne može staviti apelantu na teret ukoliko se ima u vidu činjenica da bi rasprava bila odložena u svakom slučaju zbog neuredne dostave za tuženike. Nadalje, apelant je u tijeku postupka nekoliko puta vršio preciziranje tužbenoga zahtjeva, kada je i mijenjao drugotuženog, te adrese tuženih, tražio pribavljanje spisa K-132/89, prilagao u spis dodatnu dokumentaciju. S druge strane, apelant je u tijeku predmetnoga postupka više puta kod suda urgirao na rješavanju njegovog predmeta u što kraćem roku. 51. Stoga, Ustavni sud smatra da iako je apelantovo ponašanje, posebice imajući u vidu mijenjanja drugotuženog, na neki način dovelo do odlaganja donošenja odluke, ipak on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 19 godina, te da nema razvidnih naznaka kada će on biti i okončan. c) Ponašanje suda 52. Nakon podnošenja tužbe 2. studenoga 1987. godine sud je u predmetnome postupku zakazao ukupno 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu zakazanu za 11. rujan 2007. godine) od čega je održano sedam rasprava. Stoga, općenito gledajući, sud je u predmetnome postupku bio aktivan u smislu zakazivanja rasprava, te nastojanju uručenja poziva za raspravu tuženim koji se nalaze u Zagrebu, Republika Hrvatska. Međutim, sud je raspravu zakazanu za 7. srpanj 1989. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava bila zakazana tek za 14. prosinac 1995. godine. Dakle, sud u ovome razdoblju nije bio aktivan dulje od šest godina. Također, sud je raspravu zakazanu za 2. travanj 2002. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava zakazana tek za 11. rujan 2007. godine. 53. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iako je u predmetnome postupku održano sedam rasprava kojima je apelant pristupio osobno, a tuženici nisu iako su bili uredno obaviješteni, sud nije donio odluku. Posebice, Ustavni sud konstatira da je na ročištu održanom 3. prosinca 1996. godine apelant predložio sudu donošenje presude zbog izostanka što je sud odbio. Također, Općinski je sud na raspravi održanoj 21. rujna 1999. godine nakon zaključenja rasprave odlučio da će stranke u zakonom određenom roku dobiti odluku suda. Međutim, to se nije dogodilo već je sud 17. svibnja 2000. godine odlučio raspravu ponovno otvoriti zbog dopune postupka i apelantu naložio preciziranje tužbenog zahtjeva. Dakle, sud je tek 17. svibnja 2000. godine, odnosno nakon više od 12 godina, od apelanta zatražio preciziranje tužbenog zahtjeva iako je, sukladno relevantnim odredbama ranije važećeg Zakona o parničnome postupku, to mogao uraditi i ranije. Sud je ponovno rješenjem od 14. studenoga 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. 54. Također, sud je u smislu odredaba članka 353. stavak 2. novog Zakona o parničnome postupku rješenjem od 16. travnja 2007. godine pozvao tuženike koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za prijam pismena, te da će im u oprečnom sud na njihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena. Prema mišljenju Ustavnog suda to je sud mogao uraditi i ranije u smislu relevantnih odredaba tada važećeg Zakona o parničnome postupku. 55. Ustavni sud ne može prihvatiti razloge suda date u odgovoru na apelaciju u kojemu sud kao glavni razlog vidi apelantovo preciziranje tužbe i neodlučnost glede određivanja drugotuženika. Prema mišljenju Ustavnog suda, predmetni je postupak klasičan primjer postupka u kojemu sud nije koristio svoje ovlasti i dužnosti iz Zakona o parničnome postupku, a posebice odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojega je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od 19 godina, te da je i dalje neizvjesno kada će on biti i okončan. 56. Obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi od 2. studenoga 1987. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 57. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u zasebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište redovitog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 59. Činjenica da predmetni postupak traje dulje od 19 godina od kojih preko 11 godina ulazi u mjerodavnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da je sud od apelanta zatražio preciziranje tužbenog zahtjeva tek nakon više od 12 godina, kao i da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 60. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 137/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, te člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-1052/87 u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda zatraženo je 14. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Ponovo je 12. aprila 2007. godine od Opštinskog suda zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-1052/87. 3. Opštinski sud je 4. maja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-1052/87. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 14. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Lištici je 2. novembra 1987. godine primio apelantovu tužbu koja je predata na poštu 31. oktobra 1987. godine (iz prijemnog pečata suda ne može da se zakquči da li je navedena tužba primljena preporučenom poštom). Apelant je navedenu tužbu podnio protiv Anđelke Mustapić (u daqnjem tekstu: prvotužena), novinara "Arene" iz Zagreba i NIŠPRO "Vjesnik", OOOUR-a Informativno-revijalna izdawa Zagreb (u daqnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade štete. Tužbom je tražio da sud obaveže tuženike da mu solidarno plate na ime štete iznos od 1.500.000 din. 7. Drugotuženi je 13. februara 1989. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Uvidom u spis broj P-1052/87 Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku sud zakazao 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu koja je zakazana za 11. septembar 2007. godine) od čega je održao sedam rasprava. Apelant nije bio prisutan na tri rasprave od čega je na dvije rasprave bio uredno pozvan, dok je za jednu raspravu dostava za apelanta bila neuredna. Rasprave su odlagane uglavnom zbog neuredne dostave, odnosno zbog neiskazane dostave tuženicima. 9. Apelant je 29. maja 1995. godine precizirao tužbu kojom je kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-izdavačko dioničko društvo Zagreb, te tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno plate na ime nanesene štete 700.000 kuna. Apelant je takođe tražio da sud zbog protoka vremena od podnošewa tužbe i od posljednjeg održanog ročišta zakaže ročište u što kraćem roku. 10. Dopisom primljenim u sud 1. marta 1996. godine stečajni upraviteq NIP revije "Vjesnik" u stečaju vratio je sudu poziv za raspravu koja je zakazana za 27. februar 1996. godine zato što preduzeće NIŠPRO "Vjesnik" OOUR Informativno- revijalna izdawa Zagreb više ne postoji, te obavijestio sud da je nad navedenim preduzećem otvoren stečajni postupak. 11. Na raspravi koja je zakazana za 27. mart 1996. godine apelant je predložio da se pored "Arene" koju je apelant naznačio kao drugotuženu podneskom od 29. maja 1995. godine na strani drugotuženog pojavquje i "Vjesnik", te ukoliko neko od wih prigovori da ne postoji njegova pasivna legitimacija tada će se odrediti koji drugotuženi je pasivno legitimisan. 12. Dopisom od 10. aprila 1996. godine "Arena" je sudu dostavila podnesak kojim obavještava sud da uskraćuje pristanak na subjektivno preinačenje tužbe. 13. Dopisom V policijske stanice Zagreb primljenim u sud 6. novembra 1996. godine sud je obaviješten da su radnici policije prvotuženoj pokušali da uruče poziv za raspravu, ali da je ona izjavila da poziv neće da primi, jer se radi o sudu čije je sjedište u drugoj državi i da ona nema namjeru da se pojavi na zakazanom ročištu. 14. Na raspravi koja je održana 3. decembra 1996. godine, kojoj je apelant pristupio lično dok tuženi nisu iako je dostavljanje za wih bilo uredno, sud je odbio apelantov predlog da se donese presuda zbog izostanka. 15. Apelant je podneskom primljenim u sud 12. decembra 1996. godine naveo da odustaje od tražewa da se izda posebno rješenje o odbijanju donošewa presude zbog izostanka, te ujedno odustaje od izjavqivawa žalbe. Predložio je da sud zakaže ročište u što kraćem roku sa posebnom molbom da se prvotuženoj poziv dostavi na adresu koju je apelant označio u predmetnom podnesku kao i preko V policijske stanice u Zagrebu zato što prvotužena uspijeva da izbjegne uručenje pismena, odnosno sudskog poziva. 16. Apelant je podneskom primljenim u sud 3. marta 1997. godine tražio da sud u što kraćem roku zakaže ročište s molbom da se prvotuženoj dostavi na adresu kako je tražio podneskom od 12. decembra 1996. godine. 17. Dopisom primljenim u sud 17. aprila 1998. godine V policijska stanica Zagreb obavijestila je sud da nisu bili u mogućnosti da uruče poziv za raspravu prvotuženoj, jer je ona odbila da ga primi iako je upoznata sa datumom ročišta. 18. Apelant je 25. septembra 1998. godine sudu dostavio podnesak u kom je naveo da se na ročištu od 21. septembra 1998. godine obavezao da će se pismeno očitovati u vezi sa ostalim tužbenim navodima, te da predmetnim podneskom to i čini. Apelant je podneskom kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-izdavačko društvo d.d. Zagreb. 19. Apelant je podneskom od 19. maja 1999. godine kao tužene naznačio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb, tražio da sud prije ročišta zakazanog za 7. juni 1999. godine provjeri da li su se vratile dostavnice o uručenju poziva tuženim za ročište zakazano za 7. juni 1999. godine, te ukoliko se nisu vratile da sud od pošte u Zagrebu zatraži dokaz da su dostavnice uručene, odnosno da nisu uručene. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 20. "Arena" d.d. Zagreb je 20. septembra 1999. godine sudu dostavila podnesak u kom je istaknuto da ostaje kod svih dosadašwih navoda i da ponovo ističe da se protivi subjektivnom preinačavanju tužbe, a što je istaknuto u podnesku od 10. aprila 1996. godine. 21. Na raspravi koja je održana 21. septembra 1999. godine kojoj je apelant pristupio lično dok tuženici nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni, apelant je predložio da se rasprava zakquči i da sud na osnovu dokaznog postupka koji je sproveden i nespornih činjenica koje su utvrđene donese odluku. Sud je donio rješenje kojim je određeno da je dokazni postupak završen, te je izvršen uvid u pismena i cio spis. Konstatovano je da apelant nema novih dokaza niti predloga. Rasprava je zakqučena i određeno da će pismeni primjerak odluke stranke dobiti u zakonski određenom roku. 22. Opštinski sud je rješenjem od 17. maja 2000. godine odlučio da se ponovo otvori rasprava koja je zakqučena 21. septembra 1999. godine zbog dopune postupka na neodređeno vrijeme. Apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev tako što će odrediti da li potražuje materijalnu ili nematerijalnu štetu, te da navede ili uz njega priloži dokaze iz tužbe. Određeno je da će sud nakon precizirawa tužbenog zahtjeva zakazati raspravu. 23. Apelant je podneskom primljenim u sud 22. aprila 2002. godine kao prvotuženu označio Anđelku Mustapić, kao drugotuženog "Vjesnik" d.d. Zagreb i kao trećetuženog "Arenu" d.d. Zagreb. Apelant je u podnesku naveo da će registracioni sud nakon očitovawa i dostavljanja zvanične dokumentacije tuženih moći da utvrdi ko je od tuženih pasivno legitimisan, te da će on nakon što dobije navedene podatke moći i da naznači tuženika o čemu će sud donijeti odluku, jer još nije donesena odluka o pasivnosti tuženika o tužbi iz 1987. godine i podnesku iz 1995. godine. Takođe je zamolio da sud odmah zakaže ročište u predmetnoj pravnoj stvari. 24. Apelant je 22. februara i 10. maja 2005. godine, te 20. februara, 13. aprila, 10. jula i 4. oktobra 2006. godine tražio od suda da se njegov predmet uzme u rad i zakaže ročište s obzirom da je tužba podnesena 31. oktobra 1987. godine. 25. Opštinski sud je rješenjem od 14. novembra 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. Određeno je da je apelant dužan da ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu preda sudu u roku od osam dana od dana dostavljanja rješewa, te da će se smatrati podnesenom onog dana kada je prvi put podnijela. Takođe je određeno da ako tužba ne bude u određenom roku vraćena sudu smatraće se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke odbaciće se. 26. Postupajući shodno rješenju Opštinskog suda od 14. novembra 2006. godine apelant je 22. novembra 2006. godine dostavio ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu u kojoj je kao tuženike označio Anđelku Mustapić iz Zagreba, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb. Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će da obaveže tužene da mu solidarno na ime nematerijalne štete isplate 30.000 DM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana kad je podnesena tužba do isplate. Takođe je tražio objavqivanje navedene presude u sedmičniku "Arena" o trošku prvotuženog i drugotuženog. 27. Opštinski sud je rješenjem od 16. aprila 2007. godine pozvao tužene koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, jer će sud u protivnom na wihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena (član 353. stav 2. Zakona o parničnom postupku). 28. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 11. septembar 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa presude u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je o njegovoj tužbi posljedwi put postupano 17. maja 2000. godine kada je rješenjem ponovo otvoren završeni postupak. Ističe da je u predmetnom postupku rasprava bila završena 21. septembra 1999. godine. Takođe ističe da je više puta požurivao da se uzme predmet u rad, ali uzaludno. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obaveže da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 30. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da je apelant na ročištu od 21. marta 1996. godine istakao kako mu nisu 100% poznate statusne promjene drugotuženog, te da zbog opreza predlaže da se na strani tuženih "za sada" pojavquju "Vjesnik" i "Arena", te ukoliko neko od tih tuženih prigovori tada će se konačno i odrediti koji je tuženik pasivno legitimisan. Dalje se navodi da je apelant u podnesku od 19. maja 1999. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb. Istaknuto je da je rješenjem Opštinskog suda od 17. maja 2000. godine apelant pozvan da istakne određen i jasan zahtjev, odnosno da li potražuje materijalnu i nematerijalnu štetu i da priloži dokaze uz tužbu, te da je apelant u podnesku koji je primljen u sud 22. aprila 2002. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić, NIŠPRO "Vjesnik" d.d. Zagreb i "Arenu" d.d. Zagreb navodeći da sud nije donio odluku o pasivitetu tuženika, te da će nakon što registracioni sud dostavi zvaničnu dokumentaciju tuženih moći da se utvrdi ko je od tuženih pasivno legitimisan, jer će nakon dobijawa tih podataka moći da naznači i tuženika. Dalje sud navodi da je apelant u podnesku primljenom u sud 22. novembra 2006. godine kao tuženike naznačio Anđelku Mustapić, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb navodeći da ne može za sada da naznači tuženika koji je odgovoran za naknadu štete dok tuženi "Vjesnik" d.d. i "Arena" d.d. sudu ne dostave podatke o tome ko je od wih odgovoran za štetu koja je nastala ili su solidarno odgovorni. Na osnovu navedenog sud zakqučuje da za dužinu postupka ne može da se tereti sud već apelant. Stoga sud predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da se onemogući svaka zloupotreba prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 146 Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u SFRJ, sud će pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u SFRJ. Ako stranka ili njen zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njen trošak postaviti privremenog zastupnika ovlašćenog da prima pismena i o tome će obavijestiti stranku, odnosno njenog zakonskog zastupnika. Član 281 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklawawa ovih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83 i 109)." 32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 136 Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvaće sud da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njen trošak postaviti privremenog zastupnika ovlašćenog da prima pismena i o tome obavijestiti stranku, odnosno njenog zakonskog zastupnika. Član 138 Ako stranka ne može sama da sazna adresu lica kom pismeno treba da se dostavi, sud će nastojati da od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke. Član 262 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 336 stav 1 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da se ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. Član 348 st. 3 i 4 Ako je utvrđeno da tuženi kome dostava treba da se obavi ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto ne mogu da se utvrde, dostava pismena obaviće se istovremenim objavqivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavqivawa. Član 353 stav 2 Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se shodno odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 35. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 38. U konkretnom slučaju apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. 39. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantu omogućilo da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi mu - ta tis mu tan dis Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX ). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 41. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom(...)." 43. Predmetni postupak odnosi se na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. 44. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 45. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajawa postupka počinje sa danom kojim je zasnovana wihova vremenska nadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 46. U konkretnom slučaju tužba je podnijeta 2. novembra 1987. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 19 godina i šest mjeseci u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 47. Apelantov predmet se na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu, te navedeni sud do tada, a od momenta podnošewa tužbe 2. novembra 1987. godine, dakle u periodu dužem od osam godina nije donio odluku u navedenom predmetu. a) Složenost predmeta 48. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da utvrdi (Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče činjenica i pravnih pitawa (Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 19 godina. b) Ponašanje podnosioca apelacije 49. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za qudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ispitaće prvo apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prisutan gotovo na svakom ročištu izuzev na dva ročišta iako je bio uredno pozvan. Međutim, to ne može da se stavi apelantu na teret ukoliko se ima u vidu činjenica da bi rasprava bila odložena u svakom slučaju zbog neurednog dostavljanja za tuženike. Dalje, apelant je u toku postupka nekoliko puta vršio preciziranje tužbenog zahtjeva, kada je i mijewao drugotuženog, te adrese tuženih, tražio da se pribavi spis K-132/89, prilagao u spis dodatnu dokumentaciju. Sa druge strane, apelant je u toku predmetnog postupka više puta kod suda urgirao da se rješava njegov predmet u što kraćem roku. 51. Stoga, Ustavni sud smatra da iako je apelantovo ponašanje, posebno imajući u vidu mijewawa drugotuženog, na neki način dovelo do odlagawa donošewa odluke, ipak on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 19 godina, te da nema jasnih naznaka kada će on biti i okončan. s) Ponašanje suda 52. Nakon podnošewa tužbe 2. novembra 1987. godine sud je u predmetnom postupku zakazao ukupno 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu zakazanu za 11. septembar 2007. godine) od čega je održano sedam rasprava. Stoga, generalno gledajući, sud je u predmetnom postupku bio aktivan u smislu zakazivawa rasprava, te nastojanju da se uruče pozivi za raspravu tuženim koji se nalaze u Zagrebu, Republika Hrvatska. Međutim, sud je raspravu zakazanu za 7. juli 1989. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava bila zakazana tek za 14. decembar 1995. godine. Dakle, sud u ovom periodu nije bio aktivan duže od šest godina. Takođe, sud je raspravu zakazanu za 2. april 2002. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava zakazana tek za 11. septembar 2007. godine. 53. Dalje, Ustavni sud nalazi da iako je u predmetnom postupku održano sedam rasprava kojima je apelant pristupio lično, a tuženici nisu iako su bili uredno obaviješteni, sud nije donio odluku. Posebno, Ustavni sud konstatuje da je na ročištu održanom 3. decembra 1996. godine apelant predložio sudu da donese presudu zbog izostanka što je sud odbio. Takođe, Opštinski sud je na raspravi održanoj 21. septembra 1999. godine nakon zakqučewa rasprave odlučio da će stranke u zakonom određenom roku dobiti odluku suda. Međutim, to se nije dogodilo već je sud 17. maja 2000. godine odlučio da raspravu ponovo otvori zbog dopune postupka i apelantu naložio da precizira tužbeni zahtjev. Dakle, sud je tek 17. maja 2000. godine, odnosno nakon više od 12 godina, od apelanta zatražio da precizira tužbeni zahtjev iako je, u skladu sa relevantnim odredbama ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, to mogao da uradi i ranije. Sud je ponovo rješenjem od 14. novembra 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. 54. Takođe, sud je u smislu odredbi člana 353 stav 2 novog Zakona o parničnom postupku rješenjem od 16. aprila 2007. godine pozvao tuženike koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za prijem pismena, te da će im u suprotnom sud na wihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena. Shodno mišljenju Ustavnog suda to je sud mogao da uradi i ranije u smislu relevantnih odredbi tada važećeg Zakona o parničnom postupku. 55. Ustavni sud ne može da prihvati razloge suda date u odgovoru na apelaciju u kom sud kao glavni razlog vidi apelantovo preciziranje tužbe i neodlučnost u pogledu određivawa drugotuženika. Shodno mišljenju Ustavnog suda, predmetni postupak je klasičan primjer postupka u kom sud nije koristio svoja ovlašćewa i dužnosti iz Zakona o parničnom postupku, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može da pronađe opravdavajući razlog zbog kog je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od 19 godina, te da je i dalje neizvjesno kada će on biti i okončan. 56. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke o apelantovoj tužbi od 2. novembra 1987. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 57. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 58. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište redovnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 59. Činjenica da predmetni postupak traje duže od 19 godina od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da je sud od apelanta zatražio da se precizira tužbeni zahtjev tek nakon više od 12 godina, kao i da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 137/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-1052/87 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-1052/87. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Ponovo je 12. aprila 2007. godine od Općinskog suda zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-1052/87. 3. Općinski sud je 4. maja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-1052/87. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 14. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Lištici je 2. novembra 1987. godine primio apelantovu tužbu koja je predata na poštu 31. oktobra 1987. godine (iz prijemnog pečata suda ne može se zaključiti je li navedena tužba primljena preporučenom poštom). Apelant je navedenu tužbu podnio protiv Anđelke Mustapić (u daljnjem tekstu: prvotužena), novinarke "Arene" iz Zagreba i NIŠPRO "Vjesnik", OOOUR-a Informativno-revijalna izdanja Zagreb (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade štete. Tužbom je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 tražio da sud obaveže tuženike da mu solidarno plate na ime štete iznos od 1.500.000 din. 7. Drugotuženi je 13. februara 1989. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Uvidom u spis broj P-1052/87 Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku sud zakazao 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu koja je zakazana za 11. septembar 2007. godine) od čega je održao sedam rasprava. Apelant nije bio prisutan na tri rasprave od čega je na dvije rasprave bio uredno pozvan, dok je za jednu raspravu dostava za apelanta bila neuredna. Rasprave su odlagane uglavnom zbog neuredne dostave, odnosno zbog neiskazane dostave tuženicima. 9. Apelant je 29. maja 1995. godine precizirao tužbu kojom je kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-izdavačko dioničko društvo Zagreb, te tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno plate na ime nanesene štete 700.000 kuna. Apelant je također tražio da sud zbog proteka vremena od podnošenja tužbe i od posljednjeg održanog ročišta zakaže ročište u što kraćem roku. 10. Dopisom primljenim u sud 1. marta 1996. godine stečajni upravitelj NIP revije "Vjesnik" u stečaju vratio je sudu poziv za raspravu zakazanu za 27. februar 1996. godine zato što preduzeće NIŠPRO "Vjesnik" OOUR Informativno-revijalna izdanja Zagreb više ne postoji, te obavijestio sud da je nad navedenim preduzećem otvoren stečajni postupak. 11. Na raspravi zakazanoj za 27. mart 1996. godine apelant je predložio da se pored "Arene" koju je apelant naznačio kao drugotuženu podneskom od 29. maja 1995. godine na strani drugotuženog pojavljuje i "Vjesnik", te ukoliko neko od njih prigovori nepostojanju svoje pasivne legitimacije tada će se odrediti koji drugotuženi je pasivno legitimiran. 12. Dopisom od 10. aprila 1996. godine "Arena" je sudu dostavila podnesak kojim obavještava sud da uskraćuje pristanak na subjektivno preinačenje tužbe. 13. Dopisom V. policijske stanice Zagreb primljenim u sud 6. novembra 1996. godine sud je obaviješten da su radnici policije prvotuženoj pokušali uručiti poziv za raspravu, ali da je ona izjavila da poziv neće primiti, jer se radi o sudu čije je sjedište u drugoj državi i da ona nema namjeru pojaviti se na zakazanom ročištu. 14. Na raspravi održanoj 3. decembra 1996. godine, kojoj je apelant pristupio lično dok tuženi nisu iako je dostavljanje za njih bilo uredno, sud je odbio apelantov prijedlog za donošenje presude zbog izostanka. 15. Apelant je podneskom primljenim u sud 12. decembra 1996. godine naveo da odustaje od traženja izdavanja posebnog rješenja o odbijanju donošenja presude zbog izostanka, te ujedno odustaje od izjavljivanja žalbe. Predložio je da sud zakaže ročište u što kraćem roku s posebnom molbom da se prvotuženoj poziv dostavi na adresu koju je apelant označio u predmetnom podnesku kao i preko V. policijske stanice u Zagrebu zato što prvotužena uspijeva izbjeći uručenje pismena, odnosno sudskog poziva. 16. Apelant je podneskom primljenim u sud 3. marta 1997. godine tražio da sud u što kraćem roku zakaže ročište s molbom da se prvotuženoj izvrši dostavljanje na adresu kako je tražio podneskom od 12. decembra 1996. godine. 17. Dopisom primljenim u sud 17. aprila 1998. godine V. policijska stanica Zagreb obavijestila je sud da nisu bili u mogućnosti uručiti poziv za raspravu prvotuženoj, jer ga je ona odbila primiti iako je upoznata s datumom ročišta. 18. Apelant je 25. septembra 1998. godine sudu dostavio podnesak u kojem je naveo da se na ročištu od 21. septembra 1998. godine obavezao da će se pismeno očitovati u vezi s ostalim tužbenim navodima, te da predmetnim podneskom to i čini. Apelant je podneskom kao drugotuženu označio "Arenu", novinsko-izdavačko društvo d.d. Zagreb. 19. Apelant je podneskom od 19. maja 1999. godine kao tužene naznačio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb, tražio da sud prije ročišta zakazanog za 7. juni 1999. godine provjeri jesu li se vratile dostavnice o uručenju poziva tuženim za ročište zakazano za 7. juni 1999. godine, te ukoliko se nisu vratile da sud od pošte u Zagrebu zatraži dokaz o uručenju dostavnica, odnosno neuručenju. 20. "Arena" d.d. Zagreb je 20. septembra 1999. godine sudu dostavila podnesak u kojem je istaknuto da ostaje kod svih dosadašnjih navoda i da ponovo ističe protivljenje subjektivnom preinačenju tužbe, a što je istaknuto u podnesku od 10. aprila 1996. godine. 21. Na raspravi održanoj 21. septembra 1999. godine kojoj je apelant pristupio lično dok tuženici nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni, apelant je predložio da se rasprava zaključi i da sud na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenih nespornih činjenica donese odluku. Sud je donio rješenje kojim je određeno da je dokazni postupak završen, te je izvršen uvid u pismena i cio spis. Konstatirano je da apelant nema novih dokaza niti prijedloga. Rasprava je zaključena i određeno da će pismeni primjerak odluke stranke dobiti u zakonski određenom roku. 22. Općinski sud je rješenjem od 17. maja 2000. godine odlučio da se ponovo otvori rasprava koja je zaključena 21. septembra 1999. godine zbog dopune postupka na neodređeno vrijeme. Apelantu je naloženo preciziranje tužbenog zahtjeva tako što će odrediti potražuje li materijalnu ili nematerijalnu štetu, te da navede ili uz njega priloži dokaze iz tužbe. Određeno je da će sud nakon preciziranja tužbenog zahtjeva zakazati raspravu. 23. Apelant je podneskom primljenim u sud 22. aprila 2002. godine kao prvotuženu označio Anđelku Mustapić, kao drugotuženog "Vjesnik" d.d. Zagreb i kao trećetuženog "Arenu" d.d. Zagreb. Apelant je u podnesku naveo da će registracijski sud nakon očitovanja i dostave zvanične dokumentacije tuženih moći utvrditi ko je od tuženih pasivno legitimiran, te da će on nakon dobijanja navedenih podataka moći i naznačiti tuženika o čemu će sud donijeti odluku, jer još nije donesena odluka o pasivnosti tuženika o tužbi iz 1987. godine i podnesku iz 1995. godine. Također je zamolio da sud odmah zakaže ročište u predmetnoj pravnoj stvari. 24. Apelant je 22. februara i 10. maja 2005. godine, te 20. februara, 13. aprila, 10. jula i 4. oktobra 2006. godine tražio od suda da se njegov predmet uzme u rad i zakaže ročište s obzirom da je tužba podnesena 31. oktobra 1987. godine. 25. Općinski sud je rješenjem od 14. novembra 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. Određeno je da je apelant dužan ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu predati sudu u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja, te da će se smatrati podnijetom onog dana kada je prvi put podnijeta. Također je određeno da ako tužba ne bude u određenom roku vraćena sudu smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke odbacit će se. 26. Postupajući prema rješenju Općinskog suda od 14. novembra 2006. godine apelant je 22. novembra 2006. godine dostavio ispravljenu, odnosno dopunjenu tužbu u kojoj je kao tuženike označio Anđelku Mustapić iz Zagreba, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb. Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu solidarno na ime nematerijalne štete isplate 30.000 DM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate. Također je tražio objavljivanje navedene presude u sedmičniku "Arena" o trošku prvotuženog i drugotuženog. 27. Općinski sud je rješenjem od 16. aprila 2007. godine pozvao tužene koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, jer će sud u protivnom na njihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena (član 353. stav 2. Zakona o parničnom postupku). 28. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 11. septembar 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja presude u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je o njegovoj tužbi posljednji put postupano 17. maja 2000. godine kada je rješenjem ponovo otvoren završeni postupak. Ističe da je u predmetnom postupku rasprava bila završena 21. septembra 1999. godine. Također ističe da je više puta požurivao uzimanje predmeta u rad, ali uzaludno. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obaveže isplatiti mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 30. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je apelant na ročištu od 21. marta 1996. godine istakao kako mu nisu 100% poznate statusne promjene drugotuženog, te da zbog opreza predlaže da se na strani tuženih "za sada" pojavljuju "Vjesnik" i "Arena", te ukoliko neko od tih tuženih prigovori tada će se konačno i odrediti koji je tuženik pasivno legitimiran. Dalje se navodi da je apelant u podnesku od 19. maja 1999. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić i "Arenu" d.d. Zagreb. Istaknuto je da je rješenjem Općinskog suda od 17. maja 2000. godine apelant pozvan da istakne određen i jasan zahtjev, odnosno potražuje li materijalnu i nematerijalnu štetu i da priloži dokaze uz tužbu, te da je apelant u podnesku koji je primljen u sud 22. aprila 2002. godine kao tuženike označio Anđelku Mustapić, NIŠPRO "Vjesnik" d.d. Zagreb i "Arenu" d.d. Zagreb navodeći da sud nije donio odluku o pasivitetu tuženika, te da će se nakon što registracijski sud dostavi zvaničnu dokumentaciju tuženih moći utvrditi ko je od tuženih pasivno legitimiran, jer će nakon dobijanja tih podataka moći naznačiti i tuženika. Dalje sud navodi da je apelant u podnesku primljenom u sud 22. novembra 2006. godine kao tuženike naznačio Anđelku Mustapić, "Arenu" d.d. Zagreb i "Vjesnik" d.d. Zagreb navodeći da ne može za sada naznačiti tuženika odgovornog za naknadu štete dok tuženi "Vjesnik" d.d. i "Arena" d.d. sudu ne dostave podatke o tome ko je od njih odgovoran za nastalu štetu ili su solidarno odgovorni. Na osnovu navedenog sud zaključuje da se za dužinu postupka ne može teretiti sud već apelant. Stoga sud predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 146. Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u SFRJ, sud će pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u SFRJ. Ako stranka ili njezin zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome će obavijestiti stranku, odnosno njezinog zakonskog zastupnika. Član 281. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83. i 109)." 32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 136. Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvat će sud da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji. Ako stranka ili njezin zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome obavijestiti stranku, odnosno njezinog zakonskog zastupnika. Član 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu lica kojem pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Član 262. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik će vijeća radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 336. stav 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Član 348. st. 3. i 4. Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja. Član 353. stav 2. Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 36. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 38. U konkretnom slučaju apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. 39. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantu omogućilo žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi mu ta tis mu tan dis Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 41. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 43. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 44. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 45. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 46. U konkretnom slučaju tužba je podnijeta 2. novembra 1987. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 19 godina i šest mjeseci u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 47. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu, te navedeni sud do tada, a od momenta podnošenja tužbe 2. novembra 1987. godine, dakle u periodu dužem od osam godina nije donio odluku u navedenom predmetu. a) Složenost predmeta 48. U vezi s ocjenom je li neki predmet složen Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 19 godina. b) Ponašanje podnosioca apelacije 49. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 50. U skladu s navedenim, Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prisutan gotovo na svakom ročištu izuzev na dva ročišta iako je bio uredno pozvan. Međutim, to se ne može staviti apelantu na teret ukoliko se ima u vidu činjenica da bi rasprava bila odložena u svakom slučaju zbog neurednog dostavljanja za tuženike. Dalje, apelant je u toku postupka nekoliko puta vršio preciziranje tužbenog zahtjeva, kada je i mijenjao drugotuženog, te adrese tuženih, tražio pribavljanje spisa K-132/89, prilagao u spis dodatnu dokumentaciju. S druge strane, apelant je u toku predmetnog postupka više puta kod suda urgirao na rješavanju njegovog predmeta u što kraćem roku. 51. Stoga, Ustavni sud smatra da iako je apelantovo ponašanje, posebno imajući u vidu mijenjanja drugotuženog, na neki način dovelo do odlaganja donošenja odluke, ipak on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 19 godina, te da nema jasnih naznaka kada će on biti i okončan. c) Ponašanje suda 52. Nakon podnošenja tužbe 2. novembra 1987. godine sud je u predmetnom postupku zakazao ukupno 33 rasprave (uzimajući u obzir raspravu zakazanu za 11. septembar 2007. godine) od čega je održano sedam rasprava. Stoga, općenito gledajući, sud je u predmetnom postupku bio aktivan u smislu zakazivanja rasprava, te nastojanju uručenja poziva za raspravu tuženim koji se nalaze u Zagrebu, Republika Hrvatska. Međutim, sud je raspravu zakazanu za 7. juli 1989. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava bila zakazana tek za 14. decembar 1995. godine. Dakle, sud u ovom periodu nije bio aktivan duže od šest godina. Također, sud je raspravu zakazanu za 2. april 2002. godine odložio na neodređeno vrijeme, te je nova rasprava zakazana tek za 11. septembar 2007. godine. 53. Dalje, Ustavni sud nalazi da iako je u predmetnom postupku održano sedam rasprava kojima je apelant pristupio lično, a tuženici nisu iako su bili uredno obaviješteni, sud nije donio odluku. Posebno, Ustavni sud konstatira da je na ročištu održanom 3. decembra 1996. godine apelant predložio sudu donošenje presude zbog izostanka što je sud odbio. Također, Općinski sud je na raspravi održanoj 21. septembra 1999. godine nakon zaključenja rasprave odlučio da će stranke u zakonom određenom roku dobiti odluku suda. Međutim, to se nije dogodilo već je sud 17. maja 2000. godine odlučio raspravu ponovo otvoriti zbog dopune postupka i apelantu naložio preciziranje tužbenog zahtjeva. Dakle, sud je tek 17. maja 2000. godine, odnosno nakon više od 12 godina, od apelanta zatražio preciziranje tužbenog zahtjeva iako je, u skladu s relevantnim odredbama ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, to mogao uraditi i ranije. Sud je ponovo rješenjem od 14. novembra 2006. godine apelantu vratio tužbu zbog ispravke, odnosno dopune. 54. Također, sud je u smislu odredaba člana 353. stav 2. novog Zakona o parničnom postupku rješenjem od 16. aprila 2007. godine pozvao tuženike koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuju punomoćnika za prijem pismena, te da će im u suprotnom sud na njihov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena. Prema mišljenju Ustavnog suda to je sud mogao uraditi i ranije u smislu relevantnih odredaba tada važećeg Zakona o parničnom postupku. 55. Ustavni sud ne može prihvatiti razloge suda date u odgovoru na apelaciju u kojem sud kao glavni razlog vidi apelantovo preciziranje tužbe i neodlučnost u pogledu određivanja drugotuženika. Prema mišljenju Ustavnog suda, predmetni postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz Zakona o parničnom postupku, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojeg je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od 19 godina, te da je i dalje neizvjesno kada će on biti i okončan. 56. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi od 2. novembra 1987. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 57. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište redovnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 59. Činjenica da predmetni postupak traje duže od 19 godina od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da je sud od apelanta zatražio preciziranje tužbenog zahtjeva tek nakon više od 12 godina, kao i da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 159/06, rješavajući apelacije Mare Jokić i dr, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova obitelji za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 AP 159/06 Mara Jokić; AP 170/06 Sadifa Džafić; AP 259/06 Nura Ramić; AP 1190/06 Joka Đukanović; AP 1237/06 Tanja Zarić; AP 1241/06 Nešo Vasić; AP 1648/06 Ljeposava Šobot; AP 2572/06 Živan Jovanović; AP 2756/06 Sejdeta Džafić; AP 2464/06 Pelka Golijan; AP 2978/06 Cvijeta Pepić; AP 2979/06 Milena Tomić; AP 2981/06 Božica Kostić; AP 3243/06 Draginja Pejanović; AP 3244/06 Vojka Erdelić; AP 3245/06 Nedeljka Milić; Udruga "Žene Podrinja" u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova obitelji nestalih osoba: AP 201/06 Meva Suljić; AP 203/06 Meva Suljić; AP 204/06 Tahira Džafić; AP 205/06 Dila Suljić; AP 207/06 Tima Karić; AP 208/06 Safa Sulejmanović; AP 209/06 Nura Karić; AP 210/06 Alema Džafić; AP 525/06 Fata Demirović; Općinska organizacija obitelji zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova obitelji nestalih osoba: AP 75/06 Biljana Bajić; AP 282/06 Kosa Ilić; AP 283/06 Mi lan Ilić; AP 284/06 Đujka Novaković; AP 285/06 Slavica Gavrić; AP 903/06 Todor Vitković; AP 904/06 Milenko Vitković; AP 1816/06 Vladi mir Mandić; AP 1817/06 Jovanka Radojičić; AP 1818/06 Radmilo Kljajić; AP 1819/06 Čedomir Mandić; AP 1820/06 Goja Govedarica; AP 1833/06 Ljubica Oroz; AP 2412/06 Radoželjka Novaković; AP 2413/06 Ljubica Marković; AP 2414/06 Ljubica Marković; AP 2462/06 Milica Močević; AP 2920/06 Nada Golijanin; AP 2921/06 Milojka Vlaški; AP 2922/06 Jela Vitković; AP 2923/06 Zora Zeković; AP 2925/06 Milena Vasić; AP 2926/06 Milena Vasić; Općinska organizacija obitelji poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova obitelji nestalih osoba: AP 1145/06 Vela Marinković; AP 1146/06 Ilinka Marinković; AP 2463/06 Budimir Remetić. Ustvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da odmah apelantima daju raspoložive informacije glede istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih obitelji, odnosno da žurno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se u smislu članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE II. Uvod 1. U tijeku 2006. godine zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova obitelji za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Mara Jokić, Sadifa Džafić, Nura Ramić, Joka Đukanović, Tanja Zarić, Nešo Vasić, Ljeposava Šobot, Živan Jovanović, Sejdeta Džafić, Pelka Golijan, Cvijeta Pepić, Milena Tomić, Božica Kostić, Draginja Pejanović, Vojka Erdelić, Nedeljka Milić, Udruga "Žene Podrinja" (u ime: Meve Suljić, Meve Suljić, Tahire Džafić, Dile Suljić, Time Karić, Safe Sulejmanović, Nure Karić, Aleme Džafić, Fate Demirović), Općinska organizacija obitelji zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža (u ime: Biljane Bajić, Kose Ilić, Milana Ilića, Đujke Novaković, Slavice Gavrić, Todora Vitkovića, Milenka Vitkovića, Vladimira Mandića, Jovanke Radojičić, Radmila Kljajića, Čedomira Mandića, Goje Govedarice, Ljubice Oroz, Radoželjke Novaković, Ljubice Marković, Ljubice Marković, Milice Močević, Nade Golijanin, Milojke Vlaški, Jele Vitković, Zore Zeković, Milene Vasić, Milene Vasić), Općinska organizacija obitelji poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica (u ime: Vele Marinković, Ilinke Marinković, Budimira Remetića), (u daljnjem tekstu: apelanti). 2. Apelanti ili njihovi zastupnici su Ustavnom sudu u predmetima br. AP 159/06, AP 1241/06, AP 2572/06, AP 2923/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06 i AP 3245/06 dostavili dopunu apelacija 6. studenoga 2006. godine, 9. i 13. travnja i 6. lipnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove mjerodavnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog temelja Ustavni je sud sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 170/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 159/06, AP 170/06, AP 259/06, AP 1190/06, AP 1237/06, AP 1241/06, AP 1648/06, AP 2464/06, AP 2572/06, AP 2756/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06, AP 3245/06, AP 201/06, AP 203/06, AP 204/06, AP 205/06, AP 207/06, AP 208/06, AP 209/06, AP 210/06, AP 525/06, AP 75/06, AP 282/06, AP 283/06, AP 284/06, AP 285/06, AP 903/06, AP 904/06, AP 1816/06, AP 1817/06, AP 1818/06, AP 1819/06, AP 1820/06, AP 1833/06, AP 2412/06, AP 2413/06, AP 2414/06, AP 2462/06, AP 2920/06, AP 2921/06, AP 2922/06, AP 2923/06, AP 2925/06, AP 2926/06, AP 1145/06, AP 1146/06 i AP 2463/06. 4. Obzirom da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom temelju kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 143/04 u kojemu je Ustavni sud donio odluku 23. rujna 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06) Ustavni je sud odlučio ne tražiti odgovore na predmetne apelacije od relevantnih institucija već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 143/04. III. Činjenice 5. Apelacije su podnijeli najbliži članovi obitelji osoba koje su nestale tijekom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992. godine do 1995. godine na područjima Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Potočara, Ključa, Sarajeva, Livna, Bosanskog Petrovca, Trnova, Ilidže, Vareša i Kladnja. AP 159/06 Mara Jokić 6. Apelantica navodi da je njezin sin Goran Jokić nestao 15. svibnja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni je sud 6. lipnja 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije obitelji zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojemu je navedeno da je sin podnositeljice apelacije identificiran 27. travnja 2007. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 74/2005 od 22. studenoga 2005. godine, Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka 22. studenoga 2005. godine, dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. prosinca 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Gorana Jokića otvoren zahtjev za traženjem. AP 170/06 Sadifa Džafić 7. Apelantica navodi da je sa svojim suprugom Smajlom Džafićem živjela u mjestu Grbavci, općina Zvornik sve do 1. lipnja 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njezinog supruga. Prema apelantičinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 osoba muškog spola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u naselju Bijeli Potok, općina Zvornik, počeli odvajanje muškaraca koje su kamionima odvezli u Srednjoškolski centar u Karakaju, općina Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do crte razgraničenja gdje su prešli na slobodni teritorij. Apelantica dalje navodi da joj je suprug ekshumiran u masovnoj grobnici na Crnom vrhu, općina Zvornik, a identificiran 4. listopada 2004. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 625/04 od 4. listopada 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem supruga smatra zatvorenim. AP 259/06 Nura Ramić 8. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je kao mjesto smrti sina podnositeljice apelacije, Adema Ramića, navedeno mjesto Hračna, općina Bratunac. Identifikacija tijela je izvršena 1. travnja 2005. godine, a kao nadnevak smrti je ustvrđen 3. svibanj 1992. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 238/05 od 1. travnja 2005. godine i dozvolu za sahranu umrlog od 1. travnja 2005. godine. AP 1190/06 Joka Đukanović 9. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Ured za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske 13. svibnja 1999. godine izvršio ekshumaciju tijela iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Ključa. Apelantica navodi da joj je otac Mlađen Stanarević identificiran 1. ožujka 2006. godine u Banjaluci. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvješće broj 6706/05 od 15. prosinca 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 11/06 od 27. veljače 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 09/06 od 1. ožujka 2006. godine i Potvrdu o smrti od 1. ožujka 2006. godine. AP 1237/06 Tanja Zarić 10. Apelantica navodi da je njezin otac Stevo Zarić živio u ulici Blagoja Parovića broj 1, općina Novo Sarajevo sve do 18. lipnja 1992. godine kada je odveden iz svoga stana. Prema apelantičinim navodima otac joj je pronađen 2004. godine u grobnici "Lav" u Sarajevu. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvješće broj 3319/03 od 29. travnja 2004. godine i Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 91/2004 od 10. svibnja 2004. godine. AP 1241/06 Nešo Vasić 11. Apelant navodi da mu je otac Jovo Vasić nestao 15. svibnja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni je sud 6. lipnja 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije obitelji zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojemu je navedeno da je otac podnositelja apelacije identificiran 27. travnja 2007. godina. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 12/2006 od 9. ožujka 2006. godine, Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka od 9. ožujka 2006. godine, Dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. ožujka 2006. godine kojim se potvrđuje da je za Jovu Vasića otvoren zahtjev za traženjem. AP 1648/06 Ljeposava Šobot 12. Apelantica navodi da joj je majka Mara Šavija zarobljena u Livnu. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je 24. kolovoza 1993. godine vršena razmjena tijela ekshumiranih iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Kupres-Zvirnjača među kojima je bilo i tijelo majke podnositeljice apelacije. Identifikacija posmrtnih ostataka majke podnositeljice apelacije je izvršena 29. srpnja 2005. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvješće broj 5895/05 od 14. srpnja 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 117/2005 od 29. srpnja 2005. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba broj 100/2005 od 16. studenoga 2005. godine, Potvrdu o smrti od 16. studenoga 2005. godine i Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 100/2005 od 16. studenoga 2005. godine. AP 2572/06 Živan Jovanović 13. Apelant navodi da mu je sin Duško Jovanović nestao 15. svibnja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni je sud 6. lipnja 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije obitelji zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojemu je navedeno da je sin podnositelja apelacije identificiran 27. travnja 2007. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 72/2005 od 22. studenoga 2005. godine, Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka od 22. studenoga 2005. godine, Dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. prosinca 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Duška Jovanovića otvoren zahtjev za traženjem. AP 2756/06 Sejdeta Džafić 14. Apelantica navodi da je sa svojim suprugom Senadom Džafićem živjela u mjestu Grbavci, općina Zvornik sve do 1. lipnja 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njezinog supruga. Prema apelantičinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 osoba muškog spola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u naselju Bijeli Potok, općina Zvornik, počeli odvajanje muškaraca koje su kamionima odvezli u Srednjoškolski centar u Karakaju, općina Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do crte razgraničenja odakle su prešli na slobodni teritorij. Apelantica dalje navodi da joj je suprug ekshumiran u masovnoj grobnici u Grbavcima, općina Zvornik, a identificiran 22. rujna 2001. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Dopis Međunarodnog Crvenog križa od 9. listopada 2001. godine kojim je obaviještena da je zahtjev za traženjem njezinog supruga zatvoren, te Izvod iz matične knjige umrlih redni broj 02/3-1-13-438-06 od 10. travnja 2006. godine. AP 2464/06 Pelka Golijan 15. Apelantica navodi da joj se suprug Slavko Golijan 19. rujna 1995. godine nalazio na sanskom ratištu, te da je toga dana prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine nestao, a osam njegovih suboraca izgubilo život. Prema apelantičinim navodima suprugovo je tijelo pronađeno 29. veljače 1996. godine u Prijedoru, 45 km od ratišta, kada je dežurni istražni sudac Osnovnog suda u Prijedoru izvršio uviđaj i sačinio zapisnik. Nadalje, apelantica navodi da je suprugovo tijelo sahranjeno u Prijedoru da bi kasnije bilo prebačeno u halu u Banjaluku radi identifikacije koja je izvršena 12. prosinca 1997. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju broj KRI-31/06 od 29. veljače 1996. godine i prijevod Dopisa Međunarodnog Crvenog križa od 21. travnja 1998. godine u svezi sa zatvaranjem zahtjeva za traženjem imenovanoga. AP 2978/06 Cvijeta Pepić 16. Apelantica navodi da joj je suprug Vujadin Pepić po zadatku Šekovačke bri gade 14. rujna 1995. godine otišao na sansko ratište. Prema apelantičinim navodima 17. rujna 1995. godine prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine suprug joj je nestao sa skupinom suboraca. Apelantica navodi da je suprugov nestanak prijavila IFOR-u koji je 22. rujna 1996. godine pronašao nekoliko tijela u Sanskom Mostu, osam kilometara uzvodno uz rijeku Sanu nakon čega su tijela prebačena u halu za identifikaciju u Banjaluci. Nakon saznanja o postojanju tijela podnositeljica apelacije je, kako navodi, otišla u Banjaluku i u nazočnosti liječnika Ka ra na je izvršena identifikacija njezinog supruga. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 202-4-162/2006 od 2. travnja 2007. godine. AP 2979/06 Milena Tomić 17. Apelantica navodi da joj je suprug Drago Tomić 14. rujna 1995. godine otišao na sansko ratište gdje je 17. rujna 1995. godine prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine poginuo. Nadalje navodi da je 1996. godine uz pomoć IFOR-a pronađeno suprugovo tijelo nakon čega je prebačeno u halu za identifikaciju u Banjaluci. Apelantica ističe da je prigodom identifikacije ustanovljeno da suprugovo tijelo nije kompletno; imalo je samo noge i dvije plećke koje su bile šuplje od gelera, i zbog toga smatra da joj je suprug ubijen na zvjerski način. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 05/9-203-501/90 od 2. listopada 1996. godine. AP 2981/06 Božica Kostić 18. Apelantica navodi da joj je suprug Zoro Kostić kao vojni obveznik 14. rujna 1995. godine otišao na sansko ratište. Prema apelantičinim navodima 17. rujna 1995. godine prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine njezin je suprug nestao, a pet njegovih suboraca izgubilo život. Ističe da je za suprugom tragala godinu dana nakon čega je njegov nestanak prijavila IFOR-u koji ju je obavijestio da su pronađena tri tijela na lokalitetu Sanskog Mosta. Apelantica navodi da je nakon prepoznavanja suprugovo tijelo prebačeno u halu za identifikaciju u Banjaluci gdje ga je preuzela i nakon toga sahranila u Vlasenici. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 202-4-168/2006 od 4. travnja 2007. godine. AP 3243/06 Draginja Pejanović 19. Apelantica navodi da joj je majka Ljubinka Erkić nestala 14. siječnja 1994. godine prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići, te da je 27. studenoga 1996. godine pozvana nazočiti identifikaciji majke u Zvorniku koja je izvršena u nazočnosti liječnika patologa Zorana Stankovića. Ističe da su majčini posmrtni ostaci bili u jednoj vreći zajedno s posmrtnim ostacima Grozde Erkić, da se među ostacima nisu nalazile glave, da su kosti bile šuplje i suhe s tragovima gorenja, te nije bilo moguće prepoznavanje. Apelantica ističe da je sin Grozde Erkić naveo da mu je majka lomila ruku, pa je pod tom pretpostavkom izvršena identifikacija nakon čega su podijelili kosti i sahranili ih. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu Općinske boračke organizacije Šekovići broj 01-152/07 od 3. travnja 2007. godine. AP 3244/06 Vojka Erdelić 20. Apelantica navodi da joj je sin Novica Erdelić nestao 14. siječnja 1994. godine prigodom napada muslimanskih vojnih snaga na selo Jelačići. Ističe da je oko 7.30 sati izvršen napad na selo, te da je u to vrijeme ona bila zajedno s nepokretnim suprugom u obiteljskoj kući u Jelačićima dok joj je sin bio na crti osiguranja sela. Nadalje, apelantica navodi da se ona sa suprugom pridružila skupini ljudi koji su bježali u selo Lukići. Tvrdi da su joj toga dana u napadu muslimanskih vojnih snaga nestali sin Novica, brat Zoro i stric Petko, ali da nije upoznata s načinom njihovog nestanka obzirom da u vrijeme napada nisu bili zajedno. Navodi da je 27. veljače 1994. godine preuzela sinovo tijelo čijoj je obdukciji nazočio patolog Zoran Stanković. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 203-1443/07 od 2. travnja 2007. godine. AP 3245/06 Nedeljka Milić 21. Apelantica navodi da joj je suprug Kosta Milić nestao 14. siječnja 1994. godine prigodom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići. Tog je dana apelantica s djecom, jetrvom i njezinom djecom napustila obiteljsku kuću i krenula prema Mejdanu kada su muslimanske vojne snage već ušle u selo tako da su odlučili bježati prema selu Lukići. Prema apelantičinim navodima iz sela Lukići ih je srpska vojska poslala u mjesto Jabuke kod Javora odakle su autobusom prebačene u Šekoviće, a nakon toga u mjesto Piskavice, općina Vlasenica. Nadalje navodi da je 27. veljače 1994. godine razmjenom u selu Memići preuzela suprugovo tijelo u nazočnosti liječnika patologa Zorana Stankovića. Apelantica ističe da joj je prema izjavi liječnika Stankovića suprug živ masakriran, jer je prigodom preuzimanja imao vezane ruke sklopljene oko glave, noge vezane konopcem, izvađeno jedno oko, odsječeno uho i razneseno pola glave. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 203-2609/99 od 2. prosinca 1999. godine. Apelacije koje je podnijela Udruga "Žene Podrinja" u ime apelanata AP 201/06 Meva Suljić 22. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Ize Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 2005. godine, Mravinjci, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. listopada 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem supruga smatra zatvorenim, te Potvrdu o smrti broj 318/05 od 22. travnja 2005. godine. AP 203/06 Meva Suljić 23. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište supruga podnositeljice apelacije, Šahina Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 1992. godine, Nova Kasaba, općina Vlasenica. Nadalje, iz priložene dokumentacije proizlazi da je suprug podnositeljice apelacije ekshumiran 2. srpnja 1998. godine u mjestu Nova Kasaba, točan nadnevak identifikacije nije moguće ustvrditi na temelju priložene dokumentacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 11. rujna 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 21. rujna 1998. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem supruga smatra zatvorenim. AP 204/06 Tahira Džafić 24. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Samir Džafić poginuo 21. svibnja 1992. godine u mjestu Nova Kasaba, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 12. srpnja 1999. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. svibnja 1998. godine kojim je otac Samira Džafića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovoga sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog križa još uvijek otvoren. AP 205/06 Dila Suljić 25. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Sulje Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 1992. godine, Mravinjci, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 319/05 od 22. travnja 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 1. lipnja 1998. godine kojim je otac Sulje Suljića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovoga sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog križa još uvijek otvoren. AP 207/06 Tima Karić 26. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište Arifa Karića mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 1992. godine, Mravinjci, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 320/05 od 22. travnja 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. veljače 2005. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem smatra zatvorenim. AP 208/06 Safa Sulejmanović 27. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište Fadila Sulejmanovića mjesto Borkovac, općina Bratunac, a kao mjesto smrti se navodi Repovac, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/05 od 11. veljače 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. veljače 2005. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem smatra zatvorenim. AP 209/06 Nura Karić 28. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište Ramiza Karića mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 1992. godine, Mravinjci, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 321/05 od 22. travnja 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. listopada 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem smatra zatvorenim. AP 210/06 Alema Džafić 29. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Azema Džafića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 21. svibanj 1992. godine, Nova Kasaba, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela sina podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 133/98 od 11. rujna 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. listopada 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem sina smatra zatvorenim. AP 525/06 Fata Demirović 30. Na temelju dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je posljednje prebivalište supruga podnositeljice apelacije, Mehmedalije Demirovića, mjesto Krasnovići, općina Bratunac, a kao nadnevak i mjesto smrti se navodi 20. svibanj 1992. godine, Bratunac, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće ustvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 241/06 od 26. travnja 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. studenoga 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem supruga smatra zatvorenim. Apelacije koje je podnijela Općinska organizacija obitelji zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža u ime apelanata AP 75/06 Biljana Bajić 31. Apelantica navodi da joj je majka Vinka Bajić živjela u ulici Grada Kalgarija broj 2 Sarajevo sve do 19. rujna 1992. godine kada su je Salko Hodžić i još četiri nepoznata muškarca odvela iz stana u nepoznatom pravcu. Apelantica dalje navodi da je kasnije u razgovoru s mogućim svjedocima saznala da joj je majka s još nekoliko osoba odvedena u današnju školu Skender Kulenović na Dobrinji 2 i da ju je nepoznata osoba ubila iz vatrenog oružja. Apelantica ističe da je majčino tijelo ekshumirano 2000. godine na Dobrinji - Kvadrant C-5. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je majčino tijelo ekshumirano 18. srpnja 2000. godine, a identificirano 1. rujna 2004. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 124/2004 od 1. rujna 2004. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 124/04 od 3. rujna 2004. godine, DNK izvješće broj 3878/04 od 4. kolovoza 2004. godine i Potvrdu o smrti od 3. rujna 2004. godine. AP 282/06 Kosa Ilić 32. Apelantica navodi da joj je sin Dragan Ilić 14. rujna 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Nadalje apelantica navodi da o sinovoj sudbini nije ništa znala pet godina, sve dok SFOR i Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske 25. rujna 2000. godine izvršilo asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, a da je identifikacija sina podnositeljice apelacije izvršena 19. listopada 2000. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 19. listopada 2000. godine i Uvjerenje Povjerenstva za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske broj 104/2000 od 19. listopada 2000. godine. AP 283/06 Mi lan Ilić 33. Apelant navodi da mu je brat Dragan Ilić 14. rujna 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Nadalje apelant navodi da o bratovoj sudbini nije ništa znao pet godina sve dok međunarodna organizacija i Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske 25. rujna 2000. godine izvršilo asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, a da je identifikacija apelantovog brata izvršena 19. listopada 2000. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Potvrdu o smrti od 19. listopada 2000. godine i Uvjerenje Povjerenstva za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske broj 104/2000 od 19. listopada 2000. godine. AP 284/06 Đujka Novaković 34. Apelantica navodi da joj je suprug Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. rujna 1995. godine nakon napada vojske države Hrvatske i udruženih jedinica Armije Bosne i Hercegovine. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske izvršilo asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, te da je 26. kolovoza 1999. godine izvršena identifikacija tijela supruga podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Povjerenstva za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske broj 530/99 od 26. kolovoza 1999. godine. AP 285/06 Slavica Gavrić 35. Apelantica navodi da joj je otac Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. rujna 1995. godine nakon napada snaga Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske izvršilo asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, te da je 26. kolovoza 1999. godine izvršena identifikacija tijela oca podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Povjerenstva za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske broj 530/99 od 26. kolovoza 1999. godine. AP 903/06 Todor Vitković 36. Apelant navodi da mu je majka Draginja Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 10, općina Trnovo, gdje je ostala živjeti i nakon izbijanja ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska postaja koju je predvodio Edo Godinjak. Prema apelantovim navodima snage Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine su 5. lipnja 1992. godine izvršile napad na selo Desetci u kojemu su stanovali samo stari civili srpske nacionalnosti i nad njima izvršili stravičan zločin. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše općine Trnovo broj 02-481/93 od 10. kolovoza 1993. godine. AP 904/06 Milenko Vitković 37. Apelant navodi da mu je majka Ljeposava Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 9, općina Trnovo, gdje je ostala živjeti i nakon izbijanja ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska postaja. Prema apelantovim navodima početkom mjeseca lipnja pripadnici MUP-a Bosne i Hercegovine Muhamed Pašić zvani Kjava, Osman Ibrišić i još tri pripadnika su zahtijevali od njegove majke ključeve susjednih kuća kako bi tražili oružje, te nakon što im je rekla da ih nema udarili su je kundakom u predjelu leđa. Apelant navodi da su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine 5. lipnja 1992. godine izvršili napad na selo Desetci i na kućnom pragu mu ubili majku. Apelant navodi da je lijeva strana majčine lubanje bila razbijena, što ukazuje da je mučena i ubijena tupim predmetom. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše općine Trnovo broj 02-481/93 od 10. kolovoza 1993. godine. AP 1816/06 Vladi mir Mandić 38. Apelant navodi da mu je majka Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Apelant navodi da je tu večer bio kod susjede i njezinog sina, te da mu je majka rekla da ostane kod njih dok se ona ne vrati. Apelant ističe da je u vrijeme navedenoga događaja imao 12 godina. Nadalje, apelant navodi da ga je mjesec dana kasnije nepoznati čovjek s automobilom marke "Golf" odveo do zgrade Televizije odakle je UNPROFOR-ovim vozilom prebačen u Lukavicu. Apelant navodi da je njegova majka ekshumirana na groblju "Lav", a identificirana uz pomoć DNK analize 17. veljače 2006. godine. Napominje da mu je majka imala i broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine u kojemu se navodi da je ubijena na Bembaši, te da su s tim slučajem bili upoznati i Viši sud u Sarajevu, Kantonalni sud u Sarajevu i Više javno tužiteljstvo u Sarajevu, ali su o njezinoj sudbini šutjeli 14 godina. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 1817/06 Jovanka Radojičić 39. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Nadalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. veljače 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su vlasti o sudbini njezine sestre sve znale, ali da nikada obitelji nisu dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 1818/06 Radmilo Kljajić 40. Apelant navodi da mu je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Nadalje, apelant navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znao sve do 17. veljače 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su vlasti o sudbini njegove sestre sve znale, ali da obitelji nisu nikada dale informacije. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 1819/06 Čedomir Mandić 41. Apelant navodi da mu je majka Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je identifikacija posmrtnih ostataka Bosiljke Mandić izvršena 17. veljače 2006. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 1820/06 Goja Govedarica 42. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Nadalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. veljače 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su o sudbini njezine sestre vlasti sve znale, ali da obitelji nisu nikada dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 1833/06 Ljubica Oroz 43. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. lipnja 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznate uniformirane osobe odvele iz stana. Nadalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. veljače 2006. godine. Napominje da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su o sudbini njezine sestre vlasti sve znale, ali da obitelji nisu nikada dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojemu broj nije vidljiv, od 20. lipnja 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužiteljstva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. rujna 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. rujna 1992. godine, Potvrdu o identitetu osobe na kojoj su broj i nadnevak nerazvidni koju je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, potom Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. kolovoza 1999. godine, DNK izvješće broj 6770/05 od 17. siječnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. veljače 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. kolovoza 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženjem. AP 2412/06 Radoželjka Novaković 44. Apelantica navodi da joj je suprug Mićo Novaković živio u ulici Vrelo Bosne 31, općina Ilidža, sve do 14. lipnja 1992. godine kada je nestao. Nadalje, apelantica navodi da o suprugovoj sudbini nije ništa znala 11 godina, sve dok njegovo tijelo nije ekshumirano. Napominje da je suprugovo tijelo pronađeno bez cijelog skeletnog ostatka, što potvrđuje činjenicu da je ubijen na svirep način. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je tijelo supruga podnositeljice apelacije ekshumirano s prostora Nedžarića, a da je sudsko medicinsko vještačenje - obdukcija vršeno 15. svibnja 2003. godine kad je uzet i isječak kosti radi DNK analize. DNK analiza je izvršena 18. srpnja 2003. godine kada je ustvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju podnositeljičinom suprugu. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvješće broj 2262/03 od 18. srpnja 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka, Zapisnik Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kri-144/03, od 13. kolovoza 2003. godine o primopredaji posmrtnih ostataka i Potvrdu o smrti broj 106/03 od 11. kolovoza 2003. godine. AP 2413/06 Ljubica Marković 45. Apelantica navodi da joj je majka Jovanka Marković prigodom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. prosinca 1992. godine na naselje Žalja, općina Vareš, zaklana i zapaljena u svojoj kući. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je podnositeljičina majka ekshumirana iz grobnice Blaže-Okruglice, općina Vareš, 9. srpnja 1999. godine, a identifikacija tijela je izvršena 18. srpnja 1999. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Kri-23/99 od 9. srpnja 1999. godine, Potvrdu o smrti od 18. srpnja 1999. godine, Uvjerenje Državnog povjerenstva za razmjenu ratnih zarobljenika i nestalih osoba Banjaluka broj 35/99 od 2. kolovoza 1999. godine, Nalaz i mišljenje liječnika specijaliste od 1. rujna 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 36/2006 od 27. lipnja 2006. godine. AP 2414/06 Ljubica Marković 46. Apelantica navodi da joj je brat Miloš Marković prigodom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. prosinca 1992. godine na naselje Žalja, općina Vareš, zaklan i zapaljen u svojoj kući. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je brat podnositeljice apelacije ekshumiran iz grobnice Blaže-Okruglice, općina Vareš, 9. srpnja 1999. godine, a identifikacija tijela je izvršena 18. srpnja 1999. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 18. srpnja 1999. godine, Uvjerenje Državnog povjerenstva za razmjenu ratnih zarobljenika i nestalih osoba Banjaluka broj 33/99 od 2. kolovoza 1999. godine, Nalaz i mišljenje liječnika specijaliste od 1. rujna 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 37/2006 od 27. lipnja 2006. godine. AP 2462/06 Milica Močević 47. Apelantica navodi da joj je majka Cvija Vitković bila stalno nastanjena u mjestu Desetci, općina Trnovo, sve do 5. lipnja 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo i ubili njezinu majku. Ističe da o svojoj majci nije ništa znala i da je vođena kao nestala osoba sve do 20. srpnja 1993. godine. Apelantica smatra da je za počinjeni zločin u općini Trnovo i selu Desetci odgovorna Armija Bosne i Hercegovine i njezino rukovodstvo, odnosno izvjesni Edhem Godinjak. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-42 od 8. kolovoza 2006. godine. AP 2920/06 Nada Golijanin 48. Apelantica navodi da je njezin otac Drago Golijanin živio s njom i njezinom sestrom Dragicom Golijanin u zajedničkom kućanstvu u Trnovu, te da je sa svojom obitelji 31. srpnja 1992. godine prigodom borbi u Trnovu pobjegla u šumu na Rogoju gdje su i prespavali. Prema apelantičinim navodima nakon samog svitanja počela je ponovno pucnjava nakon koje su ona i sestra primijetile da im nema oca. Nadalje, apelantica tvrdi da je očev nestanak prijavila Uredu za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske. Ističe da joj je otac pronađen bez svih dijelova tijela, a potom i sahranjen. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-40 i Uvjerenje Općinske administrativne službe Općine Trnovo kojim se uvjerava da je otac podnositeljice apelacije poginuo kao civilna žrtva rata. AP 2921/06 Milojka Vlaški 49. Apelantica navodi da joj je majka Desanka Vlaški živjela u selu Trebečaj, općina Trnovo, sve do 31. svibnja 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo od kada se njezinoj majci gubi svaki trag. Nadalje, apelantica navodi da je 31. srpnja 1993. godine pronašla svoju majku, odnosno samo dio njezinog tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestale ili zarobljene osobe od 24. listopada 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 53/2006 od 25. listopada 2006. godine i Izvod iz matične knjige umrlih pod rednim brojem 03-202-809 od 20. prosinca 1996. godine. AP 2922/06 Jela Vitković 50. Apelantica navodi da joj je majka Saveta Vitković živjela u mjestu Godinja, općina Trnovo, te da je 12. srpnja 1992. godine od nekoliko srpskih stanovnika izbjeglih iz mjesta Godinja saznala da joj je majka ubijena u svojoj kući. Prema apelantičinim navodima majku je pronašla 28. kolovoza 1993. godine, te je uz pomoć liječnika med i cine prepoznala i sahranila. U Kartici nestale ili zarobljene osobe koju je izdao Ured za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka od 24. listopada 2006. godine, a koju je apelantica dostavila kao prilog apelaciji, navodi se da je obitelj pronašla grob u vrtu pored kuće i da smatraju da je Saveta Vitković mučki ubijena. Ekshumacija posmrtnih ostataka koji su kriminalistički obrađeni i koje je obitelj identificirala izvršena je 29. srpnja 1993. godine, te su 29. srpnja 1993. godine sahranjeni u obiteljsko groblje Godinja. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka od 24. listopada 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 52/2006 od 25. listopada 2006. godine kojim se potvrđuje da se Saveta Vitković vodila kao nestala osoba, Uvjerenje Općine Trnovo - Općinske administrativne službe, Odjeljenja za financije, opću upravu i društvene djelatnosti broj 03-534-1 od 31. srpnja 2006. godine kojim se potvrđuje da je Saveta Vitković poginula kao civilna žrtva rata, te Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-39/06 od 21. srpnja 2006. godine. AP 2923/06 Zora Zeković 51. Apelantica navodi da joj je otac Bogdan Šućur živio u ulici Bone Draškovića broj 27, naselje Nedžarići, općina Novi grad Sarajevo, te da je 28. srpnja 1992. godine nestao u Sarajevu na području naselja Stup. Apelantica dalje navodi da o očevoj sudbini nije znala ništa sve do 30. listopada 2006. godine kada je dobila zapisnik o ekshumaciji njegovog tijela na groblju "Lav" u Sarajevu. Apelantica je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 25. rujna 1998. godine kojim se potvrđuje da je za njezinog oca otvoren zahtjev za traženjem, Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske od 24. listopada 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 56/2006 od 25. listopada 2006. godine, DNK izvješće od 12. lipnja 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 141/06 od 3. listopada 2006. godine, Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 141-1/06 od 4. listopada 2006. godine i Potvrdu o smrti od 12. listopada 2006. godine. AP 2925/06 Milena Vasić 52. Apelantica navodi da joj je svekrva Ljubica Vasić živjela u mjestu Ledići, općina Trnovo, sve do 21. lipnja 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo Ledići i ubili je. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju, točnije u Izvodu iz matične knjige umrlih, kao nadnevak smrti Ljubice Vasić je naveden 19. lipanj 1992. godine. U Kartici nestale ili zarobljene osobe priloženoj uz apelaciju je navedeno da su 18/19. lipnja 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo - Rakitnica, a potom ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. studenoga 1993. godine ustvrđeno je da je jedna od pet starica Ljubica Vasić. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestale ili zarobljene osobe od 24. listopada 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 54/2006 od 25. listopada 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređenja urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvitka i zaštite čovjekove okolice Općine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekt vlasništvo Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruiran, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. AP 2926/06 Milena Vasić 53. Apelantica navodi da joj je zaova Milka Vasić živjela u selu Ledići, općina Trnovo, sve do 21. lipnja 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo i ubili je. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju, točnije u Izvodu iz matične knjige umrlih, kao nadnevak smrti Milke Vasić je naveden 19. lipanj 1992. godine. U Kartici nestale ili zarobljene osobe priloženoj uz apelaciju je navedeno da su 18/19. lipnja 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo - Rakitnica, a potom ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. studenoga 1993. godine ustvrđeno je da je jedna od pet starica Milka Vasić. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestale ili zarobljene osobe od 24. listopada 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 55/2006 od 25. listopada 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređenja urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvitka i zaštite čovjekove okolice Općine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekt vlasništvo Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruiran, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. Apelacije koju je podnijela Općinska organizacija obitelji poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u ime apelanata AP 1145/06 Vela Marinković 54. Apelantica navodi da je njezinog supruga Radoja Marinkovića 17. svibnja 1992. godine zarobila Armija Bosne i Hercegovine, te je odveden u kavanu "Sunce" u Sarajevu odakle je prebačen u podrum ispod trgovine "Borovo". Ističe da je oko 20. kolovoza 1992. godine na TV Republike Srpske vidjela svoga supruga kao zarobljenika u logoru "Viktor Bubanj" gdje je bio osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 16 mjeseci zbog posjedovanja oružja. Iz navedenog je logora prebačen u Centralni zatvor, a potom 1. siječnja 1993. godine u bolnicu Koševo. Nadalje apelantica navodi da je prema knjizi evidencije saznala da je dva dana poslije Nove 1993. godine u bolnicu ušlo 6-7 vojnika Armije Bosne i Hercegovine koji su joj pretukli supruga nakon čega je ubrzo i umro. Apelantica navodi da je od međunarodnog Crvenog križa dobila informaciju da joj je suprug sahranjen na groblju "Lav", te da je Povjerenstvo za traženje zarobljenih i nestalih osoba Republike Srpske 11. svibnja 2001. godine izvršilo ekshumaciju tijela, a identifikacija je izvršena 16. svibnja 2003. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/03 od 16. svibnja 2003. godine. AP 1146/06 Ilinka Marinković 55. Apelantica navodi da je 9. svibnja 1992. godine napustila Sarajevo i otišla u rodno mjesto Vlasenicu, a da joj je suprug Bogosav Marinković ostao u stanu, jer nije mogao izaći iz zgrade zbog organizirane straže Armije Bosne i Hercegovine koja se nalazila na izlazu iz zgrade. Apelantica dalje navodi da je od zaovinog sina saznala da joj je suprug bio u kućnom pritvoru, jer ga je on pokušao posjetiti, ali mu je onemogućen ulaz u zgradu, te je tom prigodom Bogosav Marinković izveden iz zgrade gdje su se kratko zadržali i rastali. Nadalje, apelantica navodi da je saznala da je 20. svibnja 1992. godine njezin suprug zajedno sa susjedom Danilom Stanišićem odveden u kavanu "Sunce" odakle su prebačeni u "Viktor Bubanj" i razdvojeni. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je suprug podnositeljice apelacije 2. lipnja 2003. godine ekshumiran s lokaliteta groblja "Lav" u Sarajevu, a da je identifikacija izvršena 11. prosinca 2003. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 169/03 od 11. prosinca 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 169/03 od 11. prosinca 2003. godine i Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 169-1/03 od 11. prosinca 2003. godine. AP 2463/06 Budimir Remetić 56. Apelant navodi da je njegovog sina Dragana Remetića zajedno s trojicom kolega 18. svibnja 1992. godine u Kladnju zarobila Armija Bosne i Hercegovine. Prema apelantovim navodima 18. svibnja 1992. godine kod kavane "Jelen" na ulazu u Kladanj, na punktu Armije Federacije Bosne i Hercegovine, je zaustavljen kamion u kojemu je vožena uniforma za Službu javne sigurnosti Republike Srpske Kladanj u kojemu su bili sin podnositelja apelacije i još trojica kolega. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju je vidljivo da je sin podnositelja apelacije 16. travnja 2001. godine ekshumiran u mjestu Kladanj - Beberova jama. U Dopisu Crvenog križa Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. kolovoza 2006. godine se navodi da je tijelo Dragana Remetića ekshumirano i identificirano 2. kolovoza 2004. godine, a u Kartici nestale ili zarobljene osobe je navedeno da je tijelo ekshumirano 16. travnja 2001. godine, a identificirano 15. svibnja 2004. godine u Lukavici. Apelant je uz apelaciju priložio Karticu nestale ili zarobljene osobe od 17. svibnja 2006. godine, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 27/2006 od 17. svibnja 2006. godine i Dopis Crvenog križa Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. kolovoza 2006. godine kojim obavještava apelanta da nisu u mogućnosti izdati potvrdu o otvorenom zahtjevu za traženjem sina podnositelja apelacije zbog toga što je tijelo ekshumirano i identificirano, te je zahtjev za traženjem imenovanog zatvoren. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 57. Bit predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata kojim traže da se ustvrde okolnosti nestanka i smrti članova njihovih obitelji, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Osim toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a potom i saznanja o nasilnoj smrti članova njihovih obitelji bez pokretanja istrage i ustvrđivanja okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivanja i kažnjavanja za to odgovornih osoba. U apelacijama se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava iz članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava iz članka II/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti se također pozivaju i na povredu ostalih ustavnih prava iz čl. II/3.(d), (e), (g), (h), (i), (j), (l) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 58. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Članak 17. Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano". 59. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) "Članak 17. Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano". 60. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) "Članak 18. Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano". VI. Dopustivost i meritum 61. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije pokreću pitanja povrede prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te prava apelanata na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 62. Umjesto zasebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke glede prizivnih navoda apelanata Ustavni se sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci u predmetu broj AP 143/04 od 23. rujna 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitanja. 63. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 143/04 od 23. rujna 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i povrede prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali zahtjevi 64. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede povrede prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacija. Pitanje kompenzacije 65. Ustavni je sud ustvrdio kršenje ustavnih prava apelanata što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršenja tih prava. Ustavni sud ponovno naglašava da je od osobite važnosti za otklanjanje povrede ustavnih prava apelanata da mjerodavne vlasti odmah apelantima daju raspoložive podatke glede istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih obitelji, odnosno da žurno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Ovisno o tim informacijama, odnosno rezultatima istrage apelanti će biti u mogućnosti ostvarivati svoja prava sukladno pozitivnim propisima između kojih je i pravo na naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno donositi zasebnu odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti. VII. Zaključak 66. Činjenica da mjerodavne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata tijekom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije je dovoljna Ustavnom sudu za zaključak da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i povrede prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 67. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 159/06, rješavajući apelacije Mare Jokić i dr, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog sudaBosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka i kasnijeg saznawa o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine: AP 159/06 Mara Jokić; AP 170/06 Sadifa Xafić; AP 259/06 Nura Ramić; AP 1190/06 Joka Đukanović; AP 1237/06 Tawa Zarić; AP 1241/06 Nešo Vasić; AP 1648/06 Qeposava Šobot; AP 2572/06 Živan Jovanović; AP 2756/06 Sejdeta Xafić; AP 2464/06 Pelka Golijan; AP 2978/06 Cvijeta Pepić; AP 2979/06 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Milena Tomić; AP 2981/06 Božica Kostić; AP 3243/06 Dragiwa Pejanović; AP 3244/06 Vojka Erdelić; AP 3245/06 Nedeqka Milić; Udruženje "Žene Podriwa" u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 201/06 Meva Suqić; AP 203/06 Meva Suqić; AP 204/06 Tahira Xafić; AP 205/06 Dila Suqić; AP 207/06 Tima Karić; AP 208/06 Safa Sulejmanović; AP 209/06 Nura Karić; AP 210/06 Alema Xafić; AP 525/06 Fata Demirović; Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila opštine Istočna Ilixa u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 75/06 Biljana Bajić; AP 282/06 Kosa Ilić; AP 283/06 Mi lan Ilić; AP 284/06 Đujka Novaković; AP 285/06 Slavica Gavrić; AP 903/06 Todor Vitković; AP 904/06 Milenko Vitković; AP 1816/06 Vladi mir Mandić; AP 1817/06 Jovanka Radojičić; AP 1818/06 Radmilo Kljajić; AP 1819/06 Čedomir Mandić; AP 1820/06 Goja Govedarica; AP 1833/06 Qubica Oroz; AP 2412/06 Radožeqka Novaković; AP 2413/06 Qubica Marković; AP 2414/06 Qubica Marković; AP 2462/06 Milica Močević; AP 2920/06 Nada Golijanin; AP 2921/06 Milojka Vlaški; AP 2922/06 Jela Vitković; AP 2923/06 Zora Zeković; AP 2925/06 Milena Vasić; AP 2926/06 Milena Vasić; Opštinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 1145/06 Vela Marinković; AP 1146/06 Ilinka Marinković; AP 2463/06 Budimir Remetić. Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da odmah apelantima daju informacije kojima raspoložu u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova wihovih porodica, odnosno da hitno i bez daqnjeg odlagawa sprovedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se u smislu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dostavlja na implementaciju Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. U toku 2006. godine zbog nestanka i kasnijeg saznawa o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Mara Jokić, Sadifa Xafić, Nura Ramić, Joka Đukanović, Tawa Zarić, Nešo Vasić, Qeposava Šobot, Živan Jovanović, Sejdeta Xafić, Pelka Golijan, Cvijeta Pepić, Milena Tomić, Božica Kostić, Dragiwa Pejanović, Vojka Erdelić, Nedeqka Milić, Udruženje "Žene Podriwa" (u ime: Meve Suqić, Meve Suqić, Tahire Xafić, Dile Suqić, Time Karić, Safe Sulejmanović, Nure Karić, Aleme Xafić, Fate Demirović), Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila opštine Istočna Ilixa (u ime: Biljane Bajić, Kose Ilić, Milana Ilića, Đujke Novaković, Slavice Gavrić, Todora Vitkovića, Milenka Vitkovića, Vladimira Mandića, Jovanke Radojičić, Radmila Kljajića, Čedomira Mandića, Goje Govedarice, Qubice Oroz, Radožeqke Novaković, Qubice Marković, Qubice Marković, Milice Močević, Nade Golijanin, Milojke Vlaški, Jele Vitković, Zore Zeković, Milene Vasić, Milene Vasić), Opštinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica (u ime: Vele Marinković, Ilinke Marinković, Budimira Remetića), (u daqnjem tekstu: apelanti). 2. Apelanti ili wihovi zastupnici su Ustavnom sudu u predmetima br. AP 159/06, AP 1241/06, AP 2572/06, AP 2923/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06 i AP 3245/06 dostavili dopunu apelacija 6. novembra 2006. godine, 9. i 13. aprila i 6. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova Ustavni sud je u skladu s članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 170/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 159/06, AP 170/06, AP 259/06, AP 1190/06, AP 1237/06, AP 1241/06, AP 1648/06, AP 2464/06, AP 2572/06, AP 2756/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06, AP 3245/06, AP 201/06, AP 203/06, AP 204/06, AP 205/06, AP 207/06, AP 208/06, AP 209/06, AP 210/06, AP 525/06, AP 75/06, AP 282/06, AP 283/06, AP 284/06, AP 285/06, AP 903/06, AP 904/06, AP 1816/06, AP 1817/06, AP 1818/06, AP 1819/06, AP 1820/06, AP 1833/06, AP 2412/06, AP 2413/06, AP 2414/06, AP 2462/06, AP 2920/06, AP 2921/06, AP 2922/06, AP 2923/06, AP 2925/06, AP 2926/06, AP 1145/06, AP 1146/06 i AP 2463/06. 4. S obzirom da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 143/04 u kom je Ustavni sud donio odluku 23. septembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06) Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovore na predmetne apelacije od relevantnih institucija već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 143/04. III. Činjenice 5. Apelacije su podnijeli najbliži članovi porodica lica koja su nestala tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. godine do 1995. godine na područjima Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Potočara, Kquča, Sarajeva, Livna, Bosanskog Petrovca, Trnova, Ilixe, Vareša i Kladwa. AP 159/06 Mara Jokić 6. Apelantkiwa navodi da je njen sin Goran Jokić nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Opštinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeqina u kom je navedeno da je sin podnositeqke apelacije identifikovan 27. aprila 2007. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 74/2005 od 22. novembra 2005. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka 22. novembra 2005. godine, dopis Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. decembra 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Gorana Jokića otvoren zahtjev za traženje. AP 170/06 Sadifa Xafić 7. Apelantkiwa navodi da je sa svojim suprugom Smajlom Xafićem živjela u mjestu Grbavci, opština Zvornik, sve do 1. juna 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njenog supruga. Shodno apelantkiwinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 lica muškog pola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u nasequ Bijeli Potok, opština Zvornik, počeli da odvajaju muškarce koje su kamionima odvezli u Sredwoškolski centar u Karakaju, opština Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do linije razgraničewa gdje su prešli na slobodnu teritoriju. Apelantkiwa dalje navodi da joj je suprug ekshumiran u masovnoj grobnici na Crnom vrhu, opština Zvornik, a identifikovan 4. oktobra 2004. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 625/04 od 4. oktobra 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim. AP 259/06 Nura Ramić 8. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je kao mjesto smrti sina podnositeqke apelacije, Adema Ramića, navedeno mjesto Hračna, opština Bratunac. Identifikacija tijela izvršena je 1. aprila 2005. godine, a kao da tum smrti utvrđen je 3. maj 1992. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 238/05 od 1. aprila 2005. godine i dozvolu za sahranu umrlog od 1. aprila 2005. godine. AP 1190/06 Joka Đukanović 9. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske 13. maja 1999. godine izvršila ekshumaciju tijela iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Kquča. Apelantkiwa navodi da joj je otac Mlađen Stanarević identifikovan 1. marta 2006. godine u Bawoj Luci. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 6706/05 od 15. decembra 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 11/06 od 27. februara 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 09/06 od 1. marta 2006. godine i Potvrdu o smrti od 1. marta 2006. godine. AP 1237/06 Tawa Zarić 10. Apelantkiwa navodi da je njen otac Stevo Zarić živio u ulici Blagoja Parovića broj 1, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kada je odveden iz svog stana. Shodno apelantkiwinim navodima njen otac je pronađen 2004. godine u grobnici "Lav" u Sarajevu. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 3319/03 od 29. aprila 2004. godine i Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 91/2004 od 10. maja 2004. godine. AP 1241/06 Nešo Vasić 11. Apelant navodi da mu je otac Jovo Vasić nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Opštinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeqina u kom je navedeno da je otac podnosioca apelacije identifikovan 27. aprila 2007. godina. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 12/2006 od 9. marta 2006. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka od 9. marta 2006. godine, Dopis Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. marta 2006. godine kojim se potvrđuje da je za Jovu Vasića otvoren zahtjev za traženje. AP 1648/06 Qeposava Šobot 12. Apelantkiwa navodi da joj je majka Mara Šavija zarobljena u Livnu. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je 24. avgusta 1993. godine vršena razmjena tijela ekshumiranih iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Kupres-Zvirwača među kojima je bilo i tijelo majke podnositeqke apelacije. Identifikacija posmrtnih ostataka majke podnositeqke apelacije izvršena je 29. jula 2005. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 5895/05 od 14. jula 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 117/2005 od 29. jula 2005. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica broj 100/2005 od 16. novembra 2005. godine, Potvrdu o smrti od 16. novembra 2005. godine i Zapisnik o primopredaji identifikovanog mrtvog tijela broj 100/2005 od 16. novembra 2005. godine. AP 2572/06 Živan Jovanović 13. Apelant navodi da mu je sin Duško Jovanović nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Opštinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeqina u kom je navedeno da je sin podnosioca apelacije identifikovan 27. aprila 2007. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 72/2005 od 22. novembra 2005. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka od 22. novembra 2005. godine, dopis Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. decembra 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Duška Jovanovića otvoren zahtjev za traženje. AP 2756/06 Sejdeta Xafić 14. Apelantkiwa navodi da je sa svojim suprugom Senadom Xafićem živjela u mjestu Grbavci, opština Zvornik, sve do 1. juna 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njenog supruga. Shodno apelantkiwinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 lica muškog pola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u nasequ Bijeli Potok, opština Zvornik, počeli da odvajaju muškarce koje su kamionima odvezli u Sredwoškolski centar u Karakaju, opština Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do linije razgraničewa odakle su prešli na slobodnu teritoriju. Apelantkiwa dalje navodi da je njen suprug ekshumiran u masovnoj grobnici u Grbavcima, opština Zvornik, a identifikovan 22. septembra 2001. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila dopis međunarodnog Crvenog krsta od 9. oktobra 2001. godine kojim je obaviještena da je zahtjev za traženje njenog supruga zatvoren, te Izvod iz matične kwige umrlih redni broj 02/3-1-13-438-06 od 10. aprila 2006. godine. AP 2464/06 Pelka Golijan 15. Apelantkiwa navodi da joj se suprug Slavko Golijan 19. septembra 1995. godine nalazio na sanskom ratištu, te da je tog dana prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine nestao, a osam njegovih saboraca izgubilo život. Shodno apelantkiwinim navodima tijelo njenog supruga je pronađeno 29. februara 1996. godine u Prijedoru, 45 km od ratišta, kada je dežurni istražni sudija Osnovnog suda u Prijedoru izvršio uviđaj i sačinio zapisnik. Dalje, apelantkiwa navodi da je tijelo njenog supruga sahranjeno u Prijedoru da bi kasnije bilo prebačeno u halu u Banju Luku radi identifikacije koja je izvršena 12. decembra 1997. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju broj KRI-31/06 od 29. februara 1996. godine i prevod dopisa međunarodnog Crvenog krsta od 21. aprila 1998. godine u vezi sa zatvaranjem zahtjeva za traženje imenovanog. AP 2978/06 Cvijeta Pepić 16. Apelantkiwa navodi da je njen suprug Vujadin Pepić po zadatku Šekovačke bri gade 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište. Shodno apelantkiwinim navodima 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine suprug joj je nestao sa grupom saboraca. Apelantkiwa navodi da je nestanak supruga prijavila IFOR-u koji je 22. septembra 1996. godine pronašao nekoliko tijela u Sanskom Mostu, osam kilometara uzvodno uz rijeku Sanu nakon čega su tijela prebačena u halu za identifikaciju u Bawoj Luci. Nakon saznawa o postojanju tijela podnositeqka apelacije je, kako navodi, otišla u Banju Luku i u prisustvu doktora Ka ra na izvršena je identifikacija njenog supruga. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 202-4-162/2006 od 2. aprila 2007. godine. AP 2979/06 Milena Tomić 17. Apelantkiwa navodi da je njen suprug Drago Tomić 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište gdje je 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine poginuo. Dalje navodi da je 1996. godine uz pomoć IFOR-a pronađeno tijelo njenog supruga nakon čega je prebačeno u halu za identifikaciju u Bawoj Luci. Apelantkiwa ističe da je prilikom identifikacije ustanovljeno da suprugovo tijelo nije kompletno; imalo je samo noge i dvije plećke koje su bile šuplje od gelera, i iz tog razloga smatra da joj je suprug ubijen na zvjerski način. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 05/9-203-501/90 od 2. oktobra 1996. godine. AP 2981/06 Božica Kostić 18. Apelantkiwa navodi da je njen suprug Zoro Kostić kao vojni obveznik 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište. Shodno apelantkiwinim navodima 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine njen suprug je nestao, a pet njegovih saboraca izgubilo život. Ističe da je za suprugom tragala godinu dana nakon čega je njegov nestanak prijavila IFOR-u koji ju je obavijestio da su pronađena tri tijela na lokalitetu Sanskog Mosta. Apelantkiwa navodi da je nakon prepoznavawa suprugovo tijelo prebačeno u halu za identifikaciju u Bawoj Luci gdje ga je preuzela i nakon toga sahranila u Vlasenici. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 202-4-168/2006 od 4. aprila 2007. godine. AP 3243/06 Dragiwa Pejanović 19. Apelantkiwa navodi da joj je majka Qubinka Erkić nestala 14. januara 1994. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići, te da je 27. novembra 1996. godine pozvana da prisustvuje identifikaciji majke u Zvorniku koja je izvršena u prisustvu doktora patologa Zorana Stankovića. Ističe da su majčini posmrtni ostaci bili u jednoj vreći zajedno sa posmrtnim ostacima Grozde Erkić, da se među ostacima nisu nalazile glave, da su kosti bile šuplje i suve s tragovima gorewa, te nije bilo moguće prepoznavanje. Apelantkiwa ističe da je sin Grozde Erkić naveo da je njegova majka lomila ruku, pa je pod tom pretpostavkom izvršena identifikacija nakon čega su podijelili kosti i sahranili ih. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu Opštinske boračke organizacije Šekovići broj 01-152/07 od 3. aprila 2007. godine. AP 3244/06 Vojka Erdelić 20. Apelantkiwa navodi da je njen sin Novica Erdelić nestao 14. januara 1994. godine prilikom napada muslimanskih vojnih snaga na selo Jelačići. Ističe da je oko 7.30 časova izvršen napad na selo, te da je u to vrijeme ona bila zajedno sa nepokretnim suprugom u porodičnoj kući u Jelačićima dok je njen sin bio na liniji obezbjeđewa sela. Dalje, apelantkiwa navodi da se ona sa suprugom pridružila grupi qudi koji su bježali u selo Lukići. Tvrdi da su joj tog dana u napadu muslimanskih vojnih snaga nestali sin Novica, brat Zoro i stric Petko, ali da nije upoznata sa načinom na koji su nestali s obzirom da u vrijeme napada nisu bili zajedno. Navodi da je 27. februara 1994. godine preuzela sinovo tijelo čijoj je obdukciji prisustvovao patolog Zoran Stanković. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 203-1443/07 od 2. aprila 2007. godine. AP 3245/06 Nedeqka Milić 21. Apelantkiwa navodi da je njen suprug Kosta Milić nestao 14. januara 1994. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići. Tog dana apelantkiwa je s djecom, jetrvom i njenom djecom napustila porodičnu kuću i krenula prema Mejdanu kada su muslimanske vojne snage već ušle u selo tako da su odlučili bježati prema selu Lukići. Shodno apelantkiwinim navodima iz sela Lukići ih je srpska vojska poslala u mjesto Jabuke kod Javora odakle su autobusom prebačene u Šekoviće, a nakon toga u mjesto Piskavice, opština Vlasenica. Dalje navodi da je 27. februara 1994. godine razmjenom u selu Memići preuzela suprugovo tijelo u prisustvu doktora patologa Zorana Stankovića. Apelantkiwa ističe da joj je shodno izjavi doktora Stankovića suprug živ masakriran, jer je prilikom preuzimawa imao vezane ruke sklopljene oko glave, noge vezane konopcem, izvađeno jedno oko, odsječeno uvo i razneseno pola glave. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 203-2609/99 od 2. decembra 1999. godine. Apelacije koje je podnijelo Udruženje "Žene Podriwa" u ime apelanata AP 201/06 Meva Suqić 22. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeqke apelacije, Ize Suqića, mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 2005. godine, Mraviwci, opština Vlasenica. Iz dokumentacije koja je priložena nije moguće da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim, te Potvrdu o smrti broj 318/05 od 22. aprila 2005. godine. AP 203/06 Meva Suqić 23. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište supruga podnositeqke apelacije, Šahina Suqića, mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Nova Kasaba, opština Vlasenica. Dalje, iz dokumentacije koja je priložena proizilazi da je suprug podnositeqke apelacije ekshumiran 2. jula 1998. godine u mjestu Nova Kasaba, tačan da tum identifikacije ne može da se utvrdi na osnovu dokumentacije koja je priložena. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 11. septembra 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 21. septembra 1998. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim. AP 204/06 Tahira Xafić 24. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Samir Xafić poginuo 21. maja 1992. godine u mjestu Nova Kasaba, opština Vlasenica. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 12. jula 1999. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. maja 1998. godine kojim je otac Samira Xafića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovog sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog krsta još uvijek otvoren. AP 205/06 Dila Suqić 25. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeqke apelacije, Sulje Suqića, mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mraviwci, opština Bratunac. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 319/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 1. juna 1998. godine kojim je otac Sulje Suqića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovog sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog krsta još uvijek otvoren. AP 207/06 Tima Karić 26. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište Arifa Karića mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mraviwci, opština Bratunac. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 320/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. februara 2005. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 208/06 Safa Sulejmanović 27. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište Fadila Sulejmanovića mjesto Borkovac, opština Bratunac, a kao mjesto smrti navodi se Repovac, opština Bratunac. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/05 od 11. februara 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 23. februara 2005. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 209/06 Nura Karić 28. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište Ramiza Karića mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mraviwci, opština Vlasenica. Iz koja je priložena dokumentacije ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 321/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 210/06 Alema Xafić 29. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeqke apelacije, Azema Xafića, mjesto Vitkovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Nova Kasaba, opština Vlasenica. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela sina podnositeqke apelacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 133/98 od 11. septembra 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje sina smatra zatvorenim. AP 525/06 Fata Demirović 30. Na osnovu dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je posljednje prebivalište supruga podnositeqke apelacije, Mehmedalije Demirovića, mjesto Krasnovići, opština Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 20. maj 1992. godine, Bratunac, opština Bratunac. Iz dokumentacije koja je priložena ne može da se utvrdi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 241/06 od 26. aprila 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 19. novembra 2004. godine kojim je apelantkiwa obaviještena da se njen zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim. Apelacije koje je podnijela Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila opštine Istočna Ilixa u ime apelanata AP 75/06 Biljana Bajić 31. Apelantkiwa navodi da joj je majka Vinka Bajić živjela u ulici Grada Kalgarija broj 2 Sarajevo sve do 19. septembra 1992. godine kada su je Salko Hoxić i još četiri nepoznata muškarca odvela iz stana u nepoznatom pravcu. Apelantkiwa dalje navodi da je kasnije u razgovoru sa mogućim svjedocima saznala da joj je majka sa još nekoliko lica odvedena u današnju školu Skender Kulenović na Dobriwi 2 i da ju je nepoznato lice ubilo iz vatrenog oružja. Apelantkiwa ističe da je majčino tijelo ekshumirano 2000. godine na Dobriwi - Kvadrant C-5. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je majčino tijelo ekshumirano 18. jula 2000. godine, a identifikovano 1. septembra 2004. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 124/2004 od 1. septembra 2004. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 124/04 od 3. septembra 2004. godine, DNK izvještaj broj 3878/04 od 4. avgusta 2004. godine i Potvrdu o smrti od 3. septembra 2004. godine. AP 282/06 Kosa Ilić 32. Apelantkiwa navodi da joj je sin Dragan Ilić 14. septembra 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Dalje apelantkiwa navodi da o sinovoj sudbini nije ništa znala pet godina, sve dok SFOR i Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 25. septembra 2000. godine izvršila asanaciju terena u selu Risovac, opština Bosanski Petrovac, a da je identifikacija sina podnositeqke apelacije izvršena 19. oktobra 2000. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 19. oktobra 2000. godine i Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 104/2000 od 19. oktobra 2000. godine. AP 283/06 Mi lan Ilić 33. Apelant navodi da mu je brat Dragan Ilić 14. septembra 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Dalje apelant navodi da o bratovoj sudbini nije ništa znao pet godina sve dok međunarodna organizacija i Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 25. septembra 2000. godine izvršila asanaciju terena u selu Risovac, opština Bosanski Petrovac, a da je identifikacija apelantovog brata izvršena 19. oktobra 2000. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Potvrdu o smrti od 19. oktobra 2000. godine i Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 104/2000 od 19. oktobra 2000. godine. AP 284/06 Đujka Novaković 34. Apelantkiwa navodi da joj je suprug Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. septembra 1995. godine nakon napada vojske države Hrvatske i združenih jedinica Armije Bosne i Hercegovine. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske izvršila asanaciju terena u selu Risovac, opština Bosanski Petrovac, te da je 26. avgusta 1999. godine izvršena identifikacija tijela supruga podnositeqke apelacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 530/99 od 26. avgusta 1999. godine. AP 285/06 Slavica Gavrić 35. Apelantkiwa navodi da joj je otac Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. septembra 1995. godine nakon napada snaga Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske izvršila asanaciju terena u selu Risovac, opština Bosanski Petrovac, te da je 26. avgusta 1999. godine izvršena identifikacija tijela oca podnositeqke apelacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 530/99 od 26. avgusta 1999. godine. AP 903/06 Todor Vitković 36. Apelant navodi da mu je majka Dragiwa Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 10, opština Trnovo, gdje je ostala da živi i nakon izbijawa ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska stanica koju je predvodio Edo Godiwak. Shodno apelantovim navodima snage Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine su 5. juna 1992. godine izvršile napad na selo Desetci u kom su stanovali samo stari civili srpske nacionalnosti i nad wima izvršili stravičan zločin. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše opštine Trnovo broj 02-481/93 od 10. avgusta 1993. godine. AP 904/06 Milenko Vitković 37. Apelant navodi da mu je majka Qeposava Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 9, opština Trnovo, gdje je ostala da živi i nakon izbijawa ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska stanica. Shodno apelantovim navodima početkom mjeseca juna pripadnici MUP-a Bosne i Hercegovine Muhamed Pašić zvani Kjava, Osman Ibrišić i još tri pripadnika zahtijevali su od njegove majke kqučeve susjednih kuća kako bi tražili oružje, te nakon što im je rekla da ih nema udarili su je kundakom u predjelu leđa. Apelant navodi da su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine 5. juna 1992. godine izvršili napad na selo Desetci i na kućnom pragu mu ubili majku. Apelant navodi da je lijeva strana majčine lobanje bila razbijena, što ukazuje da je mučena i ubijena tupim predmetom. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše opštine Trnovo broj 02-481/93 od 10. avgusta 1993. godine. AP 1816/06 Vladi mir Mandić 38. Apelant navodi da mu je majka Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Apelant navodi da je tu večer bio kod komšinice i njenog sina, te da mu je majka rekla da ostane kod wih dok se ona ne vrati. Apelant ističe da je u vrijeme navedenog događaja imao 12 godina. Dalje, apelant navodi da ga je mjesec dana kasnije nepoznati čovjek s automobilom marke "Golf" odveo do zgrade Televizije odakle je UNPROFOR-ovim vozilom prebačen u Lukavicu. Apelant navodi da je njegova majka ekshumirana na grobqu "Lav", a identifikovana uz pomoć DNK analize 17. februara 2006. godine. Napominje da mu je majka imala i broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine u kom se navodi da je ubijena na Bembaši, te da su s tim slučajem bili upoznati i Viši sud u Sarajevu, Kantonalni sud u Sarajevu i Više javno tužilaštvo u Sarajevu, ali su o njenoj sudbini šutjeli 14 godina. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1817/06 Jovanka Radojičić 39. Apelantkiwa navodi da joj je sestra Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Dalje, apelantkiwa navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidqivo da su vlasti o sudbini njene sestre sve znale, ali da nikada porodici nisu dale informacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1818/06 Radmilo Kljajić 40. Apelant navodi da mu je sestra Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Dalje, apelant navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znao sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidqivo da su vlasti o sudbini njegove sestre sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn- 125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1819/06 Čedomir Mandić 41. Apelant navodi da mu je majka Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je identifikacija posmrtnih ostataka Bosiqke Mandić izvršena 17. februara 2006. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1820/06 Goja Govedarica 42. Apelantkiwa navodi da joj je sestra Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kada su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Dalje, apelantkiwa navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidqivo da su o sudbini njene sestre vlasti sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1833/06 Qubica Oroz 43. Apelantkiwa navodi da joj je sestra Bosiqka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, opština Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večerwim časovima nepoznata uniformisana lica odvela iz stana. Dalje, apelantkiwa navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Napominje da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidqivo da su o sudbini njene sestre vlasti sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kom broj nije vidqiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašwih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. avgusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 9. avgusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiqku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 2412/06 Radožeqka Novaković 44. Apelantkiwa navodi da joj je suprug Mićo Novaković živio u ulici Vrelo Bosne 31, opština Ilixa, sve do 14. juna 1992. godine kad je nestao. Dalje, apelantkiwa navodi da o suprugovoj sudbini nije ništa znala 11 godina, sve dok njegovo tijelo nije ekshumirano. Napominje da je suprugovo tijelo pronađeno bez cijelog skeletnog ostatka, što potvrđuje činjenicu da je ubijen na svirep način. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je tijelo supruga podnositeqke apelacije ekshumirano s prostora Nexarića, a da je sudsko medicinsko vještačenje - obdukcija vršeno 15. maja 2003. godine kad je uzet i isječak kosti radi DNK analize. DNK analiza je izvršena 18. jula 2003. godine kada je utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju podnositeqkinom suprugu. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 2262/03 od 18. jula 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka, Zapisnik Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kri-144/03, od 13. avgusta 2003. godine o primopredaji posmrtnih ostataka i Potvrdu o smrti broj 106/03 od 11. avgusta 2003. godine. AP 2413/06 Qubica Marković 45. Apelantkiwa navodi da joj je majka Jovanka Marković prilikom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. decembra 1992. godine na naselje Žalja, opština Vareš, zaklana i zapaljena u svojoj kući. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je podnositeqkina majka ekshumirana iz grobnice Blaže-Okruglice, opština Vareš, 9. jula 1999. godine, a identifikacija tijela izvršena je 18. jula 1999. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Kri-23/99 od 9. jula 1999. godine, Potvrdu o smrti od 18. jula 1999. godine, Uvjerenje Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i nestala lica Bawa Luka broj 35/99 od 2. avgusta 1999. godine, Nalaz i mišljenje doktora specijaliste od 1. septembra 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 36/2006 od 27. juna 2006. godine. AP 2414/06 Qubica Marković 46. Apelantkiwa navodi da joj je brat Miloš Marković prilikom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. decembra 1992. godine na naselje Žalja, opština Vareš, zaklan i zapaljen u svojoj kući. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je brat podnositeqke apelacije ekshumiran iz grobnice Blaže-Okruglice, opština Vareš, 9. jula 1999. godine, a identifikacija tijela izvršena je 18. jula 1999. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 18. jula 1999. godine, Uvjerenje Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i nestala lica Bawa Luka broj 33/99 od 2. avgusta 1999. godine, Nalaz i mišljenje doktora specijaliste od 1. septembra 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 37/2006 od 27. juna 2006. godine. AP 2462/06 Milica Močević 47. Apelantkiwa navodi da joj je majka Cvija Vitković bila stalno nastanjena u mjestu Desetci, opština Trnovo, sve do 5. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo i ubili njenu majku. Ističe da o svojoj majci nije ništa znala i da je vođena kao nestalo lice sve do 20. jula 1993. godine. Apelantkiwa smatra da je za počinjeni zločin u opštini Trnovo i selu Desetci odgovorna Armija Bosne i Hercegovine i njeno rukovodstvo, odnosno izvjesni Edhem Godiwak. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-42 od 8. avgusta 2006. godine. AP 2920/06 Nada Golijanin 48. Apelantkiwa navodi da je njen otac Drago Golijanin živio s wom i njenom sestrom Dragicom Golijanin u zajedničkom domaćinstvu u Trnovu, te da je sa svojom porodicom 31. jula 1992. godine prilikom borbi u Trnovu pobjegla u šumu na Rogoju gdje su i prespavali. Shodno apelantkiwinim navodima nakon samog svitawa počela je ponovo pucwava nakon koje su ona i sestra primijetile da im nema oca. Dalje, apelantkiwa tvrdi da je očev nestanak prijavila Kancelariji za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske. Ističe da joj je otac pronađen bez svih dijelova tijela, a zatim i sahranjen. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-40 i Uvjerenje Opštinske administrativne službe Opštine Trnovo kojim se uvjerava da je otac podnositeqke apelacije poginuo kao civilna žrtva rata. AP 2921/06 Milojka Vlaški 49. Apelantkiwa navodi da joj je majka Desanka Vlaški živjela u selu Trebečaj, opština Trnovo, sve do 31. maja 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo od kada se njenoj majci gubi svaki trag. Dalje, apelantkiwa navodi da je 31. jula 1993. godine pronašla svoju majku, odnosno samo dio njenog tijela. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 53/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Izvod iz matične kwige umrlih pod rednim brojem 03-202-809 od 20. decembra 1996. godine. AP 2922/06 Jela Vitković 50. Apelantkiwa navodi da joj je majka Saveta Vitković živjela u mjestu Godiwa, opština Trnovo, te da je 12. jula 1992. godine od nekoliko srpskih stanovnika koji su izbjegli iz mjesta Godiwa saznala da joj je majka ubijena u svojoj kući. Shodno apelantkiwinim navodima majku je pronašla 28. avgusta 1993. godine, te je uz pomoć doktora med i cine prepoznala i sahranila. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica koju je izdala Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka od 24. oktobra 2006. godine, a koju je apelantkiwa dostavila kao prilog apelaciji, navodi se da je porodica pronašla grob u bašti pored kuće i da smatraju da je Saveta Vitković mučki ubijena. Ekshumacija posmrtnih ostataka koji su kriminalistički obrađeni i koje je porodica identifikovala izvršena je 29. jula 1993. godine, te su 29. jula 1993. godine sahranjeni u porodično groblje Godiwa. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 52/2006 od 25. oktobra 2006. godine kojim se potvrđuje da se Saveta Vitković vodila kao nestalo lice, Uvjerenje Opštine Trnovo - Opštinske administrativne službe, Odjeljewa za finansije, opštu upravu i društvene djelatnosti broj 03-534-1 od 31. jula 2006. godine kojim se potvrđuje da je Saveta Vitković poginula kao civilna žrtva rata, te Izvod iz matične kwige umrlih broj 03-202-39/06 od 21. jula 2006. godine. AP 2923/06 Zora Zeković 51. Apelantkiwa navodi da joj je otac Bogdan Šućur živio u ulici Bone Draškovića broj 27, naselje Nexarići, opština Novi grad Sarajevo, te da je 28. jula 1992. godine nestao u Sarajevu na području naselja Stup. Apelantkiwa dalje navodi da o očevoj sudbini nije znala ništa sve do 30. oktobra 2006. godine kada je dobila zapisnik o ekshumaciji njegovog tijela na grobqu "Lav" u Sarajevu. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 25. septembra 1998. godine kojim se potvrđuje da je za njenog oca otvoren zahtjev za traženje, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 56/2006 od 25. oktobra 2006. godine, DNK izvještaj od 12. juna 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 141/06 od 3. oktobra 2006. godine, Zapisnik o primopredaji identifikovanog mrtvog tijela broj 141-1/06 od 4. oktobra 2006. godine i Potvrdu o smrti od 12. oktobra 2006. godine. AP 2925/06 Milena Vasić 52. Apelantkiwa navodi da joj je svekrva Qubica Vasić živjela u mjestu Ledići, opština Trnovo, sve do 21. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo Ledići i ubili je. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju, tačnije u Izvodu iz matične kwige umrlih, kao da tum smrti Qubice Vasić naveden je 19. juni 1992. godine. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica priloženoj uz apelaciju navedeno je da su 18/19. juna 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo -Rakitnica, a zatim ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. novembra 1993. godine utvrđeno je da je jedna od pet starica Qubica Vasić. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 54/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređewa urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvoja i zaštite čovjekove okoline Opštine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekat svojina Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruisan, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. AP 2926/06 Milena Vasić 53. Apelantkiwa navodi da joj je zaova Milka Vasić živjela u selu Ledići, opština Trnovo, sve do 21. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo i ubili je. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju, tačnije u Izvodu iz matične kwige umrlih, kao da tum smrti Milke Vasić naveden je 19. juni 1992. godine. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica priloženoj uz apelaciju navedeno je da su 18/19. juna 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo -Rakitnica, a zatim ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. novembra 1993. godine utvrđeno je da je jedna od pet starica Milka Vasić. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 55/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređewa urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvoja i zaštite čovjekove okoline Opštine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekat svojina Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruisan, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. Apelacije koje je podnijela Opštinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u ime apelanata AP 1145/06 Vela Marinković 54. Apelantkiwa navodi da je njenog supruga Radoja Marinkovića 17. maja 1992. godine zarobila Armija Bosne i Hercegovine, te je odveden u kafanu "Sunce" u Sarajevu odakle je prebačen u podrum ispod prodavnice "Borovo". Ističe da je oko 20. avgusta 1992. godine na TV Republike Srpske vidjela svog supruga kao zarobljenika u logoru "Viktor Bubaw" gdje je bio osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 16 mjeseci zbog posjedovawa oružja. Iz navedenog logora je prebačen u Centralni zatvor, a zatim 1. januara 1993. godine u bolnicu Koševo. Dalje apelantkiwa navodi da je prema kwizi evidencije saznala da je dva dana poslije Nove 1993. godine u bolnicu ušlo 6-7 vojnika Armije Bosne i Hercegovine koji su joj pretukli supruga nakon čega je ubrzo i umro. Apelantkiwa navodi da je od međunarodnog Crvenog krsta dobila informaciju da joj je suprug sahranjen na grobqu "Lav", te da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 11. maja 2001. godine izvršila ekshumaciju tijela, a identifikacija je izvršena 16. maja 2003. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/03 od 16. maja 2003. godine. AP 1146/06 Ilinka Marinković 55. Apelantkiwa navodi da je 9. maja 1992. godine napustila Sarajevo i otišla u rodno mjesto Vlasenicu, a da joj je suprug Bogosav Marinković ostao u stanu, jer nije mogao da izađe iz zgrade zbog organizovane straže Armije Bosne i Hercegovine koja se nalazila na izlazu iz zgrade. Apelantkiwa dalje navodi da je od zaovinog sina saznala da joj je suprug bio u kućnom pritvoru, jer je on pokušao da ga posjeti, ali mu je onemogućeno da uđe u zgradu, te je tom prilikom Bogosav Marinković izveden iz zgrade gdje su se kratko zadržali i rastali. Dalje, apelantkiwa navodi da je saznala da je 20. maja 1992. godine njen suprug zajedno sa komšijom Danilom Stanišićem odveden u kafanu "Sunce" odakle su prebačeni u "Viktor Bubaw" i razdvojeni. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je suprug podnositeqke apelacije 2. juna 2003. godine ekshumiran sa lokaliteta groblja "Lav" u Sarajevu, a da je identifikacija izvršena 11. decembra 2003. godine. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 169/03 od 11. decembra 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 169/03 od 11. decembra 2003. godine i Zapisnik o primopredaji identifikovanog mrtvog tijela broj 169-1/03 od 11. decembra 2003. godine. AP 2463/06 Budimir Remetić 56. Apelant navodi da je njegovog sina Dragana Remetića zajedno sa trojicom kolega 18. maja 1992. godine u Kladnju zarobila Armija Bosne i Hercegovine. Shodno apelantovim navodima 18. maja 1992. godine kod kafane "Jelen" na ulazu u Kladaw, na punktu Armije Federacije Bosne i Hercegovine, zaustavljen je kamion u kom je vožena uniforma za Službu javne bezbjednosti Republike Srpske Kladaw u kom su bili sin podnosioca apelacije i još trojica kolega. Iz dokumentacije koja je priložena uz apelaciju vidqivo je da je sin podnosioca apelacije 16. aprila 2001. godine ekshumiran u mjestu Kladaw - Beberova jama. U Dopisu Crvenog krsta Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. avgusta 2006. godine navodi se da je tijelo Dragana Remetića ekshumirano i identifikovano 2. avgusta 2004. godine, a u Kartici nestalog ili zarobljenog lica navedeno je da je tijelo ekshumirano 16. aprila 2001. godine, a identifikovano 15. maja 2004. godine u Lukavici. Apelant je uz apelaciju priložio Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 17. maja 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 27/2006 od 17. maja 2006. godine i Dopis Crvenog krsta Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. avgusta 2006. godine kojim obavještava apelanta da nisu u mogućnosti da izdaju potvrdu o otvorenom zahtjevu za traženje sina podnosioca apelacije zbog toga što je tijelo ekshumirano i identifikovano, te je zahtjev za traženje imenovanog zatvoren. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 57. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova wihovih porodica, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Sem toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a zatim i saznawa o nasilnoj smrti članova wihovih porodica bez pokretawa istrage i utvrđivawa okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivawa i kažwavawa za to odgovornih lica. U apelacijama se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava iz člana II/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti se takođe pozivaju i na povredu ostalih ustavnih prava iz čl. II/3d), e), g), h), i), j), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 58. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Član 17 Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, sem ako ovim zakonom nije drugačije propisano". 59. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) "Član 17 Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, sem ako ovim zakonom nije drugačije propisano". 60. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) "Član 18 Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, sem ako ovim zakonom nije drugačije propisano". VI. Dopustivost i meritum 61. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije pokreću pitawa povrede prava apelanata na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te prava apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 62. Umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge koji su navedeni u Odluci u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitawa. 63. Razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata na zabranu nehumanog postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali zahtjevi 64. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju ostali navodi iz apelacija. Pitanje kompenzacije 65. Ustavni sud je utvrdio kršenje ustavnih prava apelanata što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršewa tih prava. Ustavni sud ponovo naglašava da je od posebne važnosti za otklawanje povrede ustavnih prava apelanata da nadležne vlasti odmah apelantima daju raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova wihovih porodica, odnosno da hitno i bez daqnjeg odlagawa sprovedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Zavisno od tih informacija, odnosno od rezultata istrage, apelanti će biti u mogućnosti da ostvaruju svoja prava u skladu sa pozitivnim propisima između kojih je i pravo na naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno da donosi posebnu odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti. VII. Zakqučak 66. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 67. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 159/06, rješavajući apelacije Mare Jokić i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine: AP 159/06 Mara Jokić; AP 170/06 Sadifa Džafić; AP 259/06 Nura Ramić; AP 1190/06 Joka Đukanović; AP 1237/06 Tanja Zarić; AP 1241/06 Nešo Vasić; AP 1648/06 Ljeposava Šobot; AP 2572/06 Živan Jovanović; AP 2756/06 Sejdeta Džafić; AP 2464/06 Pelka Golijan; AP 2978/06 Cvijeta Pepić; AP 2979/06 Milena Tomić; AP 2981/06 Božica Kostić; AP 3243/06 Draginja Pejanović; AP 3244/06 Vojka Erdelić; AP 3245/06 Nedeljka Milić; Udruženje "Žene Podrinja" u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 201/06 Meva Suljić; AP 203/06 Meva Suljić; AP 204/06 Tahira Džafić; AP 205/06 Dila Suljić; AP 207/06 Tima Karić; AP 208/06 Safa Sulejmanović; AP 209/06 Nura Karić; AP 210/06 Alema Džafić; AP 525/06 Fata Demirović; Općinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 75/06 Biljana Bajić; AP 282/06 Kosa Ilić; AP 283/06 Mi lan Ilić; AP 284/06 Đujka Novaković; AP 285/06 Slavica Gavrić; AP 903/06 Todor Vitković; AP 904/06 Milenko Vitković; AP 1816/06 Vladi mir Mandić; AP 1817/06 Jovanka Radojičić; AP 1818/06 Radmilo Kljajić; AP 1819/06 Čedomir Mandić; AP 1820/06 Goja Govedarica; AP 1833/06 Ljubica Oroz; AP 2412/06 Radoželjka Novaković; AP 2413/06 Ljubica Marković; AP 2414/06 Ljubica Marković; AP 2462/06 Milica Močević; AP 2920/06 Nada Golijanin; AP 2921/06 Milojka Vlaški; AP 2922/06 Jela Vitković; AP 2923/06 Zora Zeković; AP 2925/06 Milena Vasić; AP 2926/06 Milena Vasić; Općinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: AP 1145/06 Vela Marinković; AP 1146/06 Ilinka Marinković; AP 2463/06 Budimir Remetić. Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da odmah apelantima daju raspoložive informacije u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se u smislu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. U toku 2006. godine zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Mara Jokić, Sadifa Džafić, Nura Ramić, Joka Đukanović, Tanja Zarić, Nešo Vasić, Ljeposava Šobot, Živan Jovanović, Sejdeta Džafić, Pelka Golijan, Cvijeta Pepić, Milena Tomić, Božica Kostić, Draginja Pejanović, Vojka Erdelić, Nedeljka Milić, Udruženje "Žene Podrinja" (u ime: Meve Suljić, Meve Suljić, Tahire Džafić, Dile Suljić, Time Karić, Safe Sulejmanović, Nure Karić, Aleme Džafić, Fate Demirović), Općinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža (u ime: Biljane Bajić, Kose Ilić, Milana Ilića, Đujke Novaković, Slavice Gavrić, Todora Vitkovića, Milenka Vitkovića, Vladimira Mandića, Jovanke Radojičić, Radmila Kljajića, Čedomira Mandića, Goje Govedarice, Ljubice Oroz, Radoželjke Novaković, Ljubice Marković, Ljubice Marković, Milice Močević, Nade Golijanin, Milojke Vlaški, Jele Vitković, Zore Zeković, Milene Vasić, Milene Vasić), Općinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica (u ime: Vele Marinković, Ilinke Marinković, Budimira Remetića), (u daljnjem tekstu: apelanti). 2. Apelanti ili njihovi zastupnici su Ustavnom sudu u predmetima br. AP 159/06, AP 1241/06, AP 2572/06, AP 2923/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06 i AP 3245/06 dostavili dopunu apelacija 6. novembra 2006. godine, 9. i 13. aprila i 6. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 170/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 159/06, AP 170/06, AP 259/06, AP 1190/06, AP 1237/06, AP 1241/06, AP 1648/06, AP 2464/06, AP 2572/06, AP 2756/06, AP 2978/06, AP 2979/06, AP 2981/06, AP 3243/06, AP 3244/06, AP 3245/06, AP 201/06, AP 203/06, AP 204/06, AP 205/06, AP 207/06, AP 208/06, AP 209/06, AP 210/06, AP 525/06, AP 75/06, AP 282/06, AP 283/06, AP 284/06, AP 285/06, AP 903/06, AP 904/06, AP 1816/06, AP 1817/06, AP 1818/06, AP 1819/06, AP 1820/06, AP 1833/06, AP 2412/06, AP 2413/06, AP 2414/06, AP 2462/06, AP 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2920/06, AP 2921/06, AP 2922/06, AP 2923/06, AP 2925/06, AP 2926/06, AP 1145/06, AP 1146/06 i AP 2463/06. 4. S obzirom da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 143/04 u kojem je Ustavni sud donio odluku 23. septembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06) Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovore na predmetne apelacije od relevantnih institucija već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 143/04. III. Činjenice 5. Apelacije su podnijeli najbliži članovi porodica lica koja su nestala tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. godine do 1995. godine na područjima Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Potočara, Ključa, Sarajeva, Livna, Bosanskog Petrovca, Trnova, Ilidže, Vareša i Kladnja. AP 159/06 Mara Jokić 6. Apelantica navodi da je njezin sin Goran Jokić nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojem je navedeno da je sin podnositeljice apelacije identificiran 27. aprila 2007. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 74/2005 od 22. novembra 2005. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka 22. novembra 2005. godine, dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. decembra 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Gorana Jokića otvoren zahtjev za traženje. AP 170/06 Sadifa Džafić 7. Apelantica navodi da je sa svojim suprugom Smajlom Džafićem živjela u mjestu Grbavci, općina Zvornik, sve do 1. juna 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njezinog supruga. Prema apelanticinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 lica muškog spola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u naselju Bijeli Potok, općina Zvornik, počeli odvajanje muškaraca koje su kamionima odvezli u Srednjoškolski centar u Karakaju, općina Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do linije razgraničenja gdje su prešli na slobodnu teritoriju. Apelantica dalje navodi da joj je suprug ekshumiran u masovnoj grobnici na Crnom vrhu, općina Zvornik, a identificiran 4. oktobra 2004. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 625/04 od 4. oktobra 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženjem supruga smatra zatvorenim. AP 259/06 Nura Ramić 8. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je kao mjesto smrti sina podnositeljice apelacije, Adema Ramića, navedeno mjesto Hračna, općina Bratunac. Identifikacija tijela izvršena je 1. aprila 2005. godine, a kao da tum smrti utvrđen je 3. maj 1992. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 238/05 od 1. aprila 2005. godine i dozvolu za sahranu umrlog od 1. aprila 2005. godine. AP 1190/06 Joka Đukanović 9. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske 13. maja 1999. godine izvršila ekshumaciju tijela iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Ključa. Apelantica navodi da joj je otac Mlađen Stanarević identificiran 1. marta 2006. godine u Banjoj Luci. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 6706/05 od 15. decembra 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 11/06 od 27. februara 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 09/06 od 1. marta 2006. godine i Potvrdu o smrti od 1. marta 2006. godine. AP 1237/06 Tanja Zarić 10. Apelantica navodi da je njezin otac Stevo Zarić živio u ulici Blagoja Parovića broj 1, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kada je odveden iz svog stana. Prema apelanticinim navodima njezin otac je pronađen 2004. godine u grobnici "Lav" u Sarajevu. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 3319/03 od 29. aprila 2004. godine i Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 91/2004 od 10. maja 2004. godine. AP 1241/06 Nešo Vasić 11. Apelant navodi da mu je otac Jovo Vasić nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojem je navedeno da je otac podnosioca apelacije identificiran 27. aprila 2007. godina. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 12/2006 od 9. marta 2006. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka od 9. marta 2006. godine, Dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. marta 2006. godine kojim se potvrđuje da je za Jovu Vasića otvoren zahtjev za traženje. AP 1648/06 Ljeposava Šobot 12. Apelantica navodi da joj je majka Mara Šavija zarobljena u Livnu. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je 24. augusta 1993. godine vršena razmjena tijela ekshumiranih iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu Kupres-Zvirnjača među kojima je bilo i tijelo majke podnositeljice apelacije. Identifikacija posmrtnih ostataka majke podnositeljice apelacije izvršena je 29. jula 2005. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 5895/05 od 14. jula 2005. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 117/2005 od 29. jula 2005. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica broj 100/2005 od 16. novembra 2005. godine, Potvrdu o smrti od 16. novembra 2005. godine i Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 100/2005 od 16. novembra 2005. godine. AP 2572/06 Živan Jovanović 13. Apelant navodi da mu je sin Duško Jovanović nestao 15. maja 1992. godine u Tuzlanskoj koloni. Ustavni sud je 6. juna 2007. godine dobio dopis Općinske organizacije porodica zarobljenih boraca i nestalih civila Bijeljina u kojem je navedeno da je sin podnosioca apelacije identificiran 27. aprila 2007. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 72/2005 od 22. novembra 2005. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka od 22. novembra 2005. godine, dopis Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. decembra 2005. godine kojim se potvrđuje da je za Duška Jovanovića otvoren zahtjev za traženje. AP 2756/06 Sejdeta Džafić 14. Apelantica navodi da je sa svojim suprugom Senadom Džafićem živjela u mjestu Grbavci, općina Zvornik, sve do 1. juna 1992. godine kada su paravojne formacije Republike Srpske ušle u selo i odvele sve vojno sposobne muškarce među kojima i njezinog supruga. Prema apelanticinim navodima paravojne formacije Republike Srpske su iz nekoliko sela pokupile oko 700 lica muškog spola, te žene, djecu i starce da bi kasnije u naselju Bijeli Potok, općina Zvornik, počeli odvajanje muškaraca koje su kamionima odvezli u Srednjoškolski centar u Karakaju, općina Zvornik, a žene, djecu i starce prebacili u Memiće do linije razgraničenja odakle su prešli na slobodnu teritoriju. Apelantica dalje navodi da je njezin suprug ekshumiran u masovnoj grobnici u Grbavcima, općina Zvornik, a identificiran 22. septembra 2001. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila dopis međunarodnog Crvenog križa od 9. oktobra 2001. godine kojim je obaviještena da je zahtjev za traženje njezinog supruga zatvoren, te Izvod iz matične knjige umrlih redni broj 02/3-1-13-438-06 od 10. aprila 2006. godine. AP 2464/06 Pelka Golijan 15. Apelantica navodi da joj se suprug Slavko Golijan 19. septembra 1995. godine nalazio na sanskom ratištu, te da je tog dana prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine nestao, a osam njegovih saboraca izgubilo život. Prema apelanticinim navodima tijelo njezinog supruga je pronađeno 29. februara 1996. godine u Prijedoru, 45 km od ratišta, kada je dežurni istražni sudija Osnovnog suda u Prijedoru izvršio uviđaj i sačinio zapisnik. Dalje, apelantica navodi da je tijelo njezinog supruga sahranjeno u Prijedoru da bi kasnije bilo prebačeno u halu u Banju Luku radi identifikacije koja je izvršena 12. decembra 1997. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju broj KRI-31/06 od 29. februara 1996. godine i prijevod dopisa međunarodnog Crvenog križa od 21. aprila 1998. godine u vezi sa zatvaranjem zahtjeva za traženje imenovanog. AP 2978/06 Cvijeta Pepić 16. Apelantica navodi da je njezin suprug Vujadin Pepić po zadatku Šekovačke bri gade 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište. Prema apelanticinim navodima 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine suprug joj je nestao s grupom saboraca. Apelantica navodi da je nestanak supruga prijavila IFOR-u koji je 22. septembra 1996. godine pronašao nekoliko tijela u Sanskom Mostu, osam kilometara uzvodno uz rijeku Sanu nakon čega su tijela prebačena u halu za identifikaciju u Banjoj Luci. Nakon saznanja o postojanju tijela podnositeljica apelacije je, kako navodi, otišla u Banju Luku i u prisustvu doktora Ka ra na izvršena je identifikacija njezinog supruga. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 202-4-162/2006 od 2. aprila 2007. godine. AP 2979/06 Milena Tomić 17. Apelantica navodi da je njezin suprug Drago Tomić 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište gdje je 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine poginuo. Dalje navodi da je 1996. godine uz pomoć IFOR-a pronađeno tijelo njezinog supruga nakon čega je prebačeno u halu za identifikaciju u Banjoj Luci. Apelantica ističe da je prilikom identifikacije ustanovljeno da suprugovo tijelo nije kompletno; imalo je samo noge i dvije plećke koje su bile šuplje od gelera, i iz tog razloga smatra da joj je suprug ubijen na zvjerski način. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 05/9-203-501/90 od 2. oktobra 1996. godine. AP 2981/06 Božica Kostić 18. Apelantica navodi da je njezin suprug Zoro Kostić kao vojni obveznik 14. septembra 1995. godine otišao na sansko ratište. Prema apelanticinim navodima 17. septembra 1995. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine njezin suprug je nestao, a pet njegovih saboraca izgubilo život. Ističe da je za suprugom tragala godinu dana nakon čega je njegov nestanak prijavila IFOR-u koji ju je obavijestio da su pronađena tri tijela na lokalitetu Sanskog Mosta. Apelantica navodi da je nakon prepoznavanja suprugovo tijelo prebačeno u halu za identifikaciju u Banjoj Luci gdje ga je preuzela i nakon toga sahranila u Vlasenici. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 202-4-168/2006 od 4. aprila 2007. godine. AP 3243/06 Draginja Pejanović 19. Apelantica navodi da joj je majka Ljubinka Erkić nestala 14. januara 1994. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići, te da je 27. novembra 1996. godine pozvana prisustvovati identifikaciji majke u Zvorniku koja je izvršena u prisustvu doktora patologa Zorana Stankovića. Ističe da su majčini posmrtni ostaci bili u jednoj vreći zajedno s posmrtnim ostacima Grozde Erkić, da se među ostacima nisu nalazile glave, da su kosti bile šuplje i suhe s tragovima gorenja, te nije bilo moguće prepoznavanje. Apelantica ističe da je sin Grozde Erkić naveo da je njegova majka lomila ruku, pa je pod tom pretpostavkom izvršena identifikacija nakon čega su podijelili kosti i sahranili ih. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu Općinske boračke organizacije Šekovići broj 01-152/07 od 3. aprila 2007. godine. AP 3244/06 Vojka Erdelić 20. Apelantica navodi da je njezin sin Novica Erdelić nestao 14. januara 1994. godine prilikom napada muslimanskih vojnih snaga na selo Jelačići. Ističe da je oko 7.30 sati izvršen napad na selo, te da je u to vrijeme ona bila zajedno s nepokretnim suprugom u porodičnoj kući u Jelačićima dok je njezin sin bio na liniji osiguranja sela. Dalje, apelantica navodi da se ona sa suprugom pridružila grupi ljudi koji su bježali u selo Lukići. Tvrdi da su joj tog dana u napadu muslimanskih vojnih snaga nestali sin Novica, brat Zoro i stric Petko, ali da nije upoznata s načinom njihovog nestanka s obzirom da u vrijeme napada nisu bili zajedno. Navodi da je 27. februara 1994. godine preuzela sinovo tijelo čijoj je obdukciji prisustvovao patolog Zoran Stanković. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 203-1443/07 od 2. aprila 2007. godine. AP 3245/06 Nedeljka Milić 21. Apelantica navodi da je njezin suprug Kosta Milić nestao 14. januara 1994. godine prilikom napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na selo Jelačići. Tog dana apelantica je s djecom, jetrvom i njezinom djecom napustila porodičnu kuću i krenula prema Mejdanu kada su muslimanske vojne snage već ušle u selo tako da su odlučili bježati prema selu Lukići. Prema apelanticinim navodima iz sela Lukići ih je srpska vojska poslala u mjesto Jabuke kod Javora odakle su autobusom prebačene u Šekoviće, a nakon toga u mjesto Piskavice, općina Vlasenica. Dalje navodi da je 27. februara 1994. godine razmjenom u selu Memići preuzela suprugovo tijelo u prisustvu doktora patologa Zorana Stankovića. Apelantica ističe da joj je prema izjavi doktora Stankovića suprug živ masakriran, jer je prilikom preuzimanja imao vezane ruke sklopljene oko glave, noge vezane konopcem, izvađeno jedno oko, odsječeno uho i razneseno pola glave. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 203-2609/99 od 2. decembra 1999. godine. Apelacije koje je podnijelo Udruženje "Žene Podrinja" u ime apelanata AP 201/06 Meva Suljić 22. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Ize Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 2005. godine, Mravinjci, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim, te Potvrdu o smrti broj 318/05 od 22. aprila 2005. godine. AP 203/06 Meva Suljić 23. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište supruga podnositeljice apelacije, Šahina Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Nova Kasaba, općina Vlasenica. Dalje, iz priložene dokumentacije proizlazi da je suprug podnositeljice apelacije ekshumiran 2. jula 1998. godine u mjestu Nova Kasaba, tačan da tum identifikacije nije moguće utvrditi na osnovu priložene dokumentacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 11. septembra 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 21. septembra 1998. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim. AP 204/06 Tahira Džafić 24. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Samir Džafić poginuo 21. maja 1992. godine u mjestu Nova Kasaba, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 12. jula 1999. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. maja 1998. godine kojim je otac Samira Džafića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovog sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog križa još uvijek otvoren. AP 205/06 Dila Suljić 25. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Sulje Suljića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mravinjci, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 319/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 1. juna 1998. godine kojim je otac Sulje Suljića obaviješten da je informacija o pogibiji njegovog sina proslijeđena odgovornim vlastima, te da je njegov slučaj pred Međunarodnim komitetom Crvenog križa još uvijek otvoren. AP 207/06 Tima Karić 26. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište Arifa Karića mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mravinjci, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 320/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. februara 2005. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 208/06 Safa Sulejmanović 27. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište Fadila Sulejmanovića mjesto Borkovac, općina Bratunac, a kao mjesto smrti navodi se Repovac, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/05 od 11. februara 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 23. februara 2005. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 209/06 Nura Karić 28. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište Ramiza Karića mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Mravinjci, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 321/05 od 22. aprila 2005. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje smatra zatvorenim. AP 210/06 Alema Džafić 29. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište sina podnositeljice apelacije, Azema Džafića, mjesto Vitkovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 21. maj 1992. godine, Nova Kasaba, općina Vlasenica. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela sina podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 133/98 od 11. septembra 1998. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. oktobra 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje sina smatra zatvorenim. AP 525/06 Fata Demirović 30. Na osnovu dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je posljednje prebivalište supruga podnositeljice apelacije, Mehmedalije Demirovića, mjesto Krasnovići, općina Bratunac, a kao da tum i mjesto smrti navodi se 20. maj 1992. godine, Bratunac, općina Bratunac. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi kada je izvršena ekshumacija i identifikacija tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 241/06 od 26. aprila 2004. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 19. novembra 2004. godine kojim je apelantica obaviještena da se njezin zahtjev za traženje supruga smatra zatvorenim. Apelacije koje je podnijela Općinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca - Odbor zarobljenih boraca i nestalih civila općine Istočna Ilidža u ime apelanata AP 75/06 Biljana Bajić 31. Apelantica navodi da joj je majka Vinka Bajić živjela u ulici Grada Kalgarija broj 2 Sarajevo sve do 19. septembra 1992. godine kada su je Salko Hodžić i još četiri nepoznata muškarca odvela iz stana u nepoznatom pravcu. Apelantica dalje navodi da je kasnije u razgovoru s mogućim svjedocima saznala da joj je majka s još nekoliko lica odvedena u današnju školu Skender Kulenović na Dobrinji 2 i da ju je nepoznato lice ubilo iz vatrenog oružja. Apelantica ističe da je majčino tijelo ekshumirano 2000. godine na Dobrinji - Kvadrant C-5. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je majčino tijelo ekshumirano 18. jula 2000. godine, a identificirano 1. septembra 2004. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 124/2004 od 1. septembra 2004. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 124/04 od 3. septembra 2004. godine, DNK izvještaj broj 3878/04 od 4. augusta 2004. godine i Potvrdu o smrti od 3. septembra 2004. godine. AP 282/06 Kosa Ilić 32. Apelantica navodi da joj je sin Dragan Ilić 14. septembra 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Dalje apelantica navodi da o sinovoj sudbini nije ništa znala pet godina, sve dok SFOR i Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 25. septembra 2000. godine izvršila asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, a da je identifikacija sina podnositeljice apelacije izvršena 19. oktobra 2000. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 19. oktobra 2000. godine i Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 104/2000 od 19. oktobra 2000. godine. AP 283/06 Mi lan Ilić 33. Apelant navodi da mu je brat Dragan Ilić 14. septembra 1995. godine nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac nakon napada Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Dalje apelant navodi da o bratovoj sudbini nije ništa znao pet godina sve dok međunarodna organizacija i Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske nisu ekshumirali njegovo tijelo. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 25. septembra 2000. godine izvršila asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, a da je identifikacija apelantovog brata izvršena 19. oktobra 2000. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Potvrdu o smrti od 19. oktobra 2000. godine i Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 104/2000 od 19. oktobra 2000. godine. AP 284/06 Đujka Novaković 34. Apelantica navodi da joj je suprug Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. septembra 1995. godine nakon napada vojske države Hrvatske i združenih jedinica Armije Bosne i Hercegovine. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske izvršila asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, te da je 26. augusta 1999. godine izvršena identifikacija tijela supruga podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 530/99 od 26. augusta 1999. godine. AP 285/06 Slavica Gavrić 35. Apelantica navodi da joj je otac Slavko Novaković nestao u selu Risovac, Bosanski Petrovac, 14. septembra 1995. godine nakon napada snaga Armije Bosne i Hercegovine i vojske države Hrvatske. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske izvršila asanaciju terena u selu Risovac, općina Bosanski Petrovac, te da je 26. augusta 1999. godine izvršena identifikacija tijela oca podnositeljice apelacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Uvjerenje Komisije za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske broj 530/99 od 26. augusta 1999. godine. AP 903/06 Todor Vitković 36. Apelant navodi da mu je majka Draginja Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 10, općina Trnovo, gdje je ostala živjeti i nakon izbijanja ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska stanica koju je predvodio Edo Godinjak. Prema apelantovim navodima snage Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine su 5. juna 1992. godine izvršile napad na selo Desetci u kojem su stanovali samo stari civili srpske nacionalnosti i nad njima izvršili stravičan zločin. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše općine Trnovo broj 02-481/93 od 10. augusta 1993. godine. AP 904/06 Milenko Vitković 37. Apelant navodi da mu je majka Ljeposava Vitković bila stalno nastanjena u selu Desetci broj 9, općina Trnovo, gdje je ostala živjeti i nakon izbijanja ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su nedaleko od majčine kuće u selu Trebečaj bili smješteni štab Armije Bosne i Hercegovine, mjesna zajednica i policijska stanica. Prema apelantovim navodima početkom mjeseca juna pripadnici MUP-a Bosne i Hercegovine Muhamed Pašić zvani Kjava, Osman Ibrišić i još tri pripadnika su zahtijevali od njegove majke ključeve susjednih kuća kako bi tražili oružje, te nakon što im je rekla da ih nema udarili su je kundakom u predjelu leđa. Apelant navodi da su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine 5. juna 1992. godine izvršili napad na selo Desetci i na kućnom pragu mu ubili majku. Apelant navodi da je lijeva strana majčine lubanje bila razbijena, što ukazuje da je mučena i ubijena tupim predmetom. Apelant je uz apelaciju priložio pregled podataka civilnih žrtava ratnog zločina na području bivše općine Trnovo broj 02-481/93 od 10. augusta 1993. godine. AP 1816/06 Vladi mir Mandić 38. Apelant navodi da mu je majka Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Apelant navodi da je tu večer bio kod komšinice i njezinog sina, te da mu je majka rekla da ostane kod njih dok se ona ne vrati. Apelant ističe da je u vrijeme navedenog događaja imao 12 godina. Dalje, apelant navodi da ga je mjesec dana kasnije nepoznati čovjek s automobilom marke "Golf" odveo do zgrade Televizije odakle je UNPROFOR-ovim vozilom prebačen u Lukavicu. Apelant navodi da je njegova majka ekshumirana na groblju "Lav", a identificirana uz pomoć DNK analize 17. februara 2006. godine. Napominje da mu je majka imala i broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine u kojem se navodi da je ubijena na Bembaši, te da su s tim slučajem bili upoznati i Viši sud u Sarajevu, Kantonalni sud u Sarajevu i Više javno tužilaštvo u Sarajevu, ali su o njezinoj sudbini šutjeli 14 godina. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1817/06 Jovanka Radojičić 39. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Dalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su vlasti o sudbini njezine sestre sve znale, ali da nikada porodici nisu dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1818/06 Radmilo Kljajić 40. Apelant navodi da mu je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Dalje, apelant navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znao sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su vlasti o sudbini njegove sestre sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn- 125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1819/06 Čedomir Mandić 41. Apelant navodi da mu je majka Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je identifikacija posmrtnih ostataka Bosiljke Mandić izvršena 17. februara 2006. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1820/06 Goja Govedarica 42. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kada su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Dalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Ističe da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su o sudbini njezine sestre vlasti sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 1833/06 Ljubica Oroz 43. Apelantica navodi da joj je sestra Bosiljka Mandić živjela u ulici Blagoja Parovića broj 21, općina Novo Sarajevo, sve do 18. juna 1992. godine kad su je u večernjim satima nepoznata uniformirana lica odvela iz stana. Dalje, apelantica navodi da o sestrinoj sudbini nije ništa znala sve do 17. februara 2006. godine. Napominje da posjeduje svu dokumentaciju od vlasti, a koja je prilog ove apelacije iz koje je vidljivo da su o sudbini njezine sestre vlasti sve znale, ali da porodici nisu nikada dale informacije. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o uviđaju Višeg suda u Sarajevu, na kojem broj nije vidljiv, od 20. juna 1992. godine, Dopis Višeg javnog tužilaštva u Sarajevu broj Ktn-125/92 od 1. septembra 1992. godine, Dopis Višeg suda u Sarajevu broj Kri-20/92 od 9. septembra 1992. godine, Potvrdu o identitetu lica na kojoj su broj i da tum nejasni koju je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novo Sarajevo, Odjeljenje za podršku, zatim Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-3004/99 od 2. augusta 1999. godine, DNK izvještaj broj 6770/05 od 17. januara 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 33/06 od 17. februara 2006. godine i pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 9. augusta 2004. godine kojim se potvrđuje da je za Bosiljku Mandić otvoren zahtjev za traženje. AP 2412/06 Radoželjka Novaković 44. Apelantica navodi da joj je suprug Mićo Novaković živio u ulici Vrelo Bosne 31, općina Ilidža, sve do 14. juna 1992. godine kad je nestao. Dalje, apelantica navodi da o suprugovoj sudbini nije ništa znala 11 godina, sve dok njegovo tijelo nije ekshumirano. Napominje da je suprugovo tijelo pronađeno bez cijelog skeletnog ostatka, što potvrđuje činjenicu da je ubijen na svirep način. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je tijelo supruga podnositeljice apelacije ekshumirano s prostora Nedžarića, a da je sudsko medicinsko vještačenje - obdukcija vršeno 15. maja 2003. godine kad je uzet i isječak kosti radi DNK analize. DNK analiza je izvršena 18. jula 2003. godine kada je utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju podnositeljicinom suprugu. Apelantica je uz apelaciju priložila DNK izvještaj broj 2262/03 od 18. jula 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka, Zapisnik Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kri-144/03, od 13. augusta 2003. godine o primopredaji posmrtnih ostataka i Potvrdu o smrti broj 106/03 od 11. augusta 2003. godine. AP 2413/06 Ljubica Marković 45. Apelantica navodi da joj je majka Jovanka Marković prilikom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. decembra 1992. godine na naselje Žalja, općina Vareš, zaklana i zapaljena u svojoj kući. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je podnositeljicina majka ekshumirana iz grobnice Blaže-Okruglice, općina Vareš, 9. jula 1999. godine, a identifikacija tijela izvršena je 18. jula 1999. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Kri-23/99 od 9. jula 1999. godine, Potvrdu o smrti od 18. jula 1999. godine, Uvjerenje Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i nestala lica Banja Luka broj 35/99 od 2. augusta 1999. godine, Nalaz i mišljenje doktora specijaliste od 1. septembra 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 36/2006 od 27. juna 2006. godine. AP 2414/06 Ljubica Marković 46. Apelantica navodi da joj je brat Miloš Marković prilikom napada Armije Bosne i Hercegovine 17. decembra 1992. godine na naselje Žalja, općina Vareš, zaklan i zapaljen u svojoj kući. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je brat podnositeljice apelacije ekshumiran iz grobnice Blaže-Okruglice, općina Vareš, 9. jula 1999. godine, a identifikacija tijela izvršena je 18. jula 1999. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti od 18. jula 1999. godine, Uvjerenje Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i nestala lica Banja Luka broj 33/99 od 2. augusta 1999. godine, Nalaz i mišljenje doktora specijaliste od 1. septembra 1999. godine, Uvjerenje i Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 37/2006 od 27. juna 2006. godine. AP 2462/06 Milica Močević 47. Apelantica navodi da joj je majka Cvija Vitković bila stalno nastanjena u mjestu Desetci, općina Trnovo, sve do 5. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo i ubili njezinu majku. Ističe da o svojoj majci nije ništa znala i da je vođena kao nestalo lice sve do 20. jula 1993. godine. Apelantica smatra da je za počinjeni zločin u općini Trnovo i selu Desetci odgovorna Armija Bosne i Hercegovine i njezino rukovodstvo, odnosno izvjesni Edhem Godinjak. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-42 od 8. augusta 2006. godine. AP 2920/06 Nada Golijanin 48. Apelantica navodi da je njezin otac Drago Golijanin živio s njom i njezinom sestrom Dragicom Golijanin u zajedničkom domaćinstvu u Trnovu, te da je sa svojom porodicom 31. jula 1992. godine prilikom borbi u Trnovu pobjegla u šumu na Rogoju gdje su i prespavali. Prema apelanticinim navodima nakon samog svitanja počela je ponovo pucnjava nakon koje su ona i sestra primijetile da im nema oca. Dalje, apelantica tvrdi da je očev nestanak prijavila Kancelariji za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske. Ističe da joj je otac pronađen bez svih dijelova tijela, a zatim i sahranjen. Apelantica je uz apelaciju priložila Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-40 i Uvjerenje Općinske administrativne službe Općine Trnovo kojim se uvjerava da je otac podnositeljice apelacije poginuo kao civilna žrtva rata. AP 2921/06 Milojka Vlaški 49. Apelantica navodi da joj je majka Desanka Vlaški živjela u selu Trebečaj, općina Trnovo, sve do 31. maja 1992. godine kada su pripadnici Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine izvršili napad na selo od kada se njezinoj majci gubi svaki trag. Dalje, apelantica navodi da je 31. jula 1993. godine pronašla svoju majku, odnosno samo dio njezinog tijela. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 53/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Izvod iz matične knjige umrlih pod rednim brojem 03-202-809 od 20. decembra 1996. godine. AP 2922/06 Jela Vitković 50. Apelantica navodi da joj je majka Saveta Vitković živjela u mjestu Godinja, općina Trnovo, te da je 12. jula 1992. godine od nekoliko srpskih stanovnika izbjeglih iz mjesta Godinja saznala da joj je majka ubijena u svojoj kući. Prema apelanticinim navodima majku je pronašla 28. augusta 1993. godine, te je uz pomoć doktora med i cine prepoznala i sahranila. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica koju je izdala Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka od 24. oktobra 2006. godine, a koju je apelantica dostavila kao prilog apelaciji, navodi se da je porodica pronašla grob u bašči pored kuće i da smatraju da je Saveta Vitković mučki ubijena. Ekshumacija posmrtnih ostataka koji su kriminalistički obrađeni i koje je porodica identificirala izvršena je 29. jula 1993. godine, te su 29. jula 1993. godine sahranjeni u porodično groblje Godinja. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 52/2006 od 25. oktobra 2006. godine kojim se potvrđuje da se Saveta Vitković vodila kao nestalo lice, Uvjerenje Općine Trnovo - Općinske administrativne službe, Odjeljenja za finansije, opću upravu i društvene djelatnosti broj 03-534-1 od 31. jula 2006. godine kojim se potvrđuje da je Saveta Vitković poginula kao civilna žrtva rata, te Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-39/06 od 21. jula 2006. godine. AP 2923/06 Zora Zeković 51. Apelantica navodi da joj je otac Bogdan Šućur živio u ulici Bone Draškovića broj 27, naselje Nedžarići, općina Novi grad Sarajevo, te da je 28. jula 1992. godine nestao u Sarajevu na području naselja Stup. Apelantica dalje navodi da o očevoj sudbini nije znala ništa sve do 30. oktobra 2006. godine kada je dobila zapisnik o ekshumaciji njegovog tijela na groblju "Lav" u Sarajevu. Apelantica je uz apelaciju priložila pismo Međunarodnog komiteta Crvenog križa od 25. septembra 1998. godine kojim se potvrđuje da je za njezinog oca otvoren zahtjev za traženje, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 56/2006 od 25. oktobra 2006. godine, DNK izvještaj od 12. juna 2006. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 141/06 od 3. oktobra 2006. godine, Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 141-1/06 od 4. oktobra 2006. godine i Potvrdu o smrti od 12. oktobra 2006. godine. AP 2925/06 Milena Vasić 52. Apelantica navodi da joj je svekrva Ljubica Vasić živjela u mjestu Ledići, općina Trnovo, sve do 21. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo Ledići i ubili je. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju, tačnije u Izvodu iz matične knjige umrlih, kao da tum smrti Ljubice Vasić naveden je 19. juni 1992. godine. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica priloženoj uz apelaciju navedeno je da su 18/19. juna 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo - Rakitnica, a zatim ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. novembra 1993. godine utvrđeno je da je jedna od pet starica Ljubica Vasić. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 54/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređenja urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvoja i zaštite čovjekove okoline Općine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekt vlasništvo Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruiran, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. AP 2926/06 Milena Vasić 53. Apelantica navodi da joj je zaova Milka Vasić živjela u selu Ledići, općina Trnovo, sve do 21. juna 1992. godine kada su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine napali selo i ubili je. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju, tačnije u Izvodu iz matične knjige umrlih, kao da tum smrti Milke Vasić naveden je 19. juni 1992. godine. U Kartici nestalog ili zarobljenog lica priloženoj uz apelaciju navedeno je da su 18/19. juna 1992. godine pripadnici muslimansko-ustaških snaga uhapsili i kolima odvezli pet starica, izmasakrirali ih u mjestu Ledićka krivina na makedonskom putu Trnovo - Rakitnica, a zatim ih bacili na hrpu oko 15 metara ispod puta. Uviđajem na licu mjesta koji je izvršen 17. novembra 1993. godine utvrđeno je da je jedna od pet starica Milka Vasić. Apelantica je uz apelaciju priložila Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 24. oktobra 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 55/2006 od 25. oktobra 2006. godine i Uvjerenje Službe za upravu za oblast prostornog uređenja urbanizma, komunalnih poslova, obnove, razvoja i zaštite čovjekove okoline Općine Trnovo kojim se potvrđuje da je stambeni objekt vlasništvo Stojana Vasića devastiran, nije rekonstruiran, niti je vlasnik koristio donatorska sredstva. Apelacije koje je podnijela Općinska organizacija porodica poginulih, zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske - Vlasenica u ime apelanata AP 1145/06 Vela Marinković 54. Apelantica navodi da je njezinog supruga Radoja Marinkovića 17. maja 1992. godine zarobila Armija Bosne i Hercegovine, te je odveden u kafanu "Sunce" u Sarajevu odakle je prebačen u podrum ispod prodavnice "Borovo". Ističe da je oko 20. augusta 1992. godine na TV Republike Srpske vidjela svog supruga kao zarobljenika u logoru "Viktor Bubanj" gdje je bio osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 16 mjeseci zbog posjedovanja oružja. Iz navedenog logora je prebačen u Centralni zatvor, a zatim 1. januara 1993. godine u bolnicu Koševo. Dalje apelantica navodi da je prema knjizi evidencije saznala da je dva dana poslije Nove 1993. godine u bolnicu ušlo 6-7 vojnika Armije Bosne i Hercegovine koji su joj pretukli supruga nakon čega je ubrzo i umro. Apelantica navodi da je od međunarodnog Crvenog križa dobila informaciju da joj je suprug sahranjen na groblju "Lav", te da je Komisija za traženje zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske 11. maja 2001. godine izvršila ekshumaciju tijela, a identifikacija je izvršena 16. maja 2003. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Potvrdu o smrti broj 50/03 od 16. maja 2003. godine. AP 1146/06 Ilinka Marinković 55. Apelantica navodi da je 9. maja 1992. godine napustila Sarajevo i otišla u rodno mjesto Vlasenicu, a da joj je suprug Bogosav Marinković ostao u stanu, jer nije mogao izaći iz zgrade zbog organizirane straže Armije Bosne i Hercegovine koja se nalazila na izlazu iz zgrade. Apelantica dalje navodi da je od zaovinog sina saznala da joj je suprug bio u kućnom pritvoru, jer ga je on pokušao posjetiti, ali mu je onemogućen ulaz u zgradu, te je tom prilikom Bogosav Marinković izveden iz zgrade gdje su se kratko zadržali i rastali. Dalje, apelantica navodi da je saznala da je 20. maja 1992. godine njezin suprug zajedno s komšijom Danilom Stanišićem odveden u kafanu "Sunce" odakle su prebačeni u "Viktor Bubanj" i razdvojeni. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je suprug podnositeljice apelacije 2. juna 2003. godine ekshumiran s lokaliteta groblja "Lav" u Sarajevu, a da je identifikacija izvršena 11. decembra 2003. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 169/03 od 11. decembra 2003. godine, Zapisnik o identifikaciji mrtvog tijela broj 169/03 od 11. decembra 2003. godine i Zapisnik o primopredaji identificiranog mrtvog tijela broj 169-1/03 od 11. decembra 2003. godine. AP 2463/06 Budimir Remetić 56. Apelant navodi da je njegovog sina Dragana Remetića zajedno s trojicom kolega 18. maja 1992. godine u Kladnju zarobila Armija Bosne i Hercegovine. Prema apelantovim navodima 18. maja 1992. godine kod kafane "Jelen" na ulazu u Kladanj, na punktu Armije Federacije Bosne i Hercegovine, zaustavljen je kamion u kojem je vožena uniforma za Službu javne sigurnosti Republike Srpske Kladanj u kojem su bili sin podnosioca apelacije i još trojica kolega. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju vidljivo je da je sin podnosioca apelacije 16. aprila 2001. godine ekshumiran u mjestu Kladanj - Beberova jama. U Dopisu Crvenog križa Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. augusta 2006. godine navodi se da je tijelo Dragana Remetića ekshumirano i identificirano 2. augusta 2004. godine, a u Kartici nestalog ili zarobljenog lica navedeno je da je tijelo ekshumirano 16. aprila 2001. godine, a identificirano 15. maja 2004. godine u Lukavici. Apelant je uz apelaciju priložio Karticu nestalog ili zarobljenog lica od 17. maja 2006. godine, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 27/2006 od 17. maja 2006. godine i Dopis Crvenog križa Republike Srpske broj 01-17/06 od 4. augusta 2006. godine kojim obavještava apelanta da nisu u mogućnosti izdati potvrdu o otvorenom zahtjevu za traženje sina podnosioca apelacije zbog toga što je tijelo ekshumirano i identificirano, te je zahtjev za traženje imenovanog zatvoren. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 57. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova njihovih porodica, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Osim toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a zatim i saznanja o nasilnoj smrti članova njihovih porodica bez pokretanja istrage i utvrđivanja okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivanja i kažnjavanja za to odgovornih lica. U apelacijama se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti se također pozivaju i na povredu ostalih ustavnih prava iz čl. II/3.d), e), g), h), i), j), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 58. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Član 17. Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano". 59. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) "Član 17. Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano". 60. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) "Član 18. Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano". VI. Dopustivost i meritum 61. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije pokreću pitanja povrede prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 62. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05 i "Službene novine Federacije BiH" broj 3/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitanja. 63. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali zahtjevi 64. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija. Pitanje kompenzacije 65. Ustavni sud je utvrdio kršenje ustavnih prava apelanata što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršenja tih prava. Ustavni sud ponovo naglašava da je od posebne važnosti za otklanjanje povrede ustavnih prava apelanata da nadležne vlasti odmah apelantima daju raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Ovisno o tim informacijama, odnosno rezultatima istrage apelanti će biti u mogućnosti ostvarivati svoja prava u skladu s pozitivnim propisima između kojih je i pravo na naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno donositi posebnu odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti. VII. Zaključak 66. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 67. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 181/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-435/88. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-435/88 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovnog suda u Lištici broj P-435/88. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine i 6. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-435/88. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, ali je 21. svibnja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-435/88. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 21. studenoga 1988. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv D.L. i Lj.P., novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb zbog naknade štete. Tužbenim je zahtjevom traženo da sud donese presudu kojom će ustvrditi da su tuženi dužni tužitelju na ime štete pričinjene pisanjem reportaže "Kako Lištica trenira novinare" u listu "Arena" od 19. ožujka 1988. godine solidarno platiti iznos od 5.000.000,00 tadašnjih dinara s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi troškove parničnog postupka. 6. Apelant je podnescima Osnovnom sudu Široki Brijeg od 14. lipnja 1995. godine, 1. veljače 1996. godine, odnosno podnescima Općinskom sudu od 22. veljače i 10. svibnja 2005. godine urgirao zakazivanje ročišta u ovome predmetu. 7. Općinski je sud Rješenjem broj P-435/88 od 20. srpnja 2004. godine odredio da će se apelantova tužba pod poslovnim brojem P-435/88 s prilozima dostaviti tuženiku na odgovor. 8. Dostava tužbe tuženima D.L. i LJ.P nije izvršena, pa je tužba vraćena 26. srpnja 2004. godine s naznakom na koverti "nije tražio". 9. "Arena" d.d. Zagreb je 24. kolovoza 2004. godine dostavila odgovor na tužbu kojim se ističe da tužbu i tužbeni zahtjev pobijaju u cijelosti, jer nije razvidno zašto je 29. srpnja 2004. godine apelantova tužba protiv D.L. i LJ.P, novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb dostavljena na odgovor Dioničkom društvu "Arena", jer to društvo nije označeno u tužbi kao tuženik, niti je pravni slijednik trećetuženog, pa da bi prema tomu temelju bila tuženik u predmetnom parničnom postupku. 10. Spis Općinskog suda broj P-435/88 je privremeno izuzet 31. svibnja 2005. godine prema Nalogu Općinskog suda Livno broj Kri-48/05 od 17. svibnja 2005. godine. Predmetni je spis podneskom Kantonalnog tužiteljstva Livno broj Kt-151/04 od 18. travnja 2007. godine vraćen Općinskom sudu nakon okončanja kaznenog postupka. IV. Apelacija 11. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojemu je podnio više tužbi protiv novinara i nakladnih kuća (ukupno 11 postupaka) u razdoblju od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani unatoč njegovim brojnim urgencijama. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, ustvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te obveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. " VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 19. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama apelantove tužbe nije donio odluku. 20. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. (...)" 23. Ustavni sud konstatira da je apelant podnio tužbu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u apelantovom slučaju zadaća Općinskog suda jeste ustvrđivanje jesu li tuženi objavom prijepornog članka apelantu nanijeli štetu, te jesu li tuženi dužni isplatiti apelantu naknadu na ime eventualno nanijete štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnome roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 25. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 26. Ustavni sud konstatira da je u konkretnome slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Lištici 21. studenoga 1988. godine, a da je u mjerodavnosti Ustavnog suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 18 godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega razdoblje od 11 godina i pet mjeseci spada u mjerodavnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 27. Apelantov se predmet na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Lištici i u njemu sud od podnošenja tužbe 1988. godine nije bio poduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 28. U svezi s ocjenom je li neki predmet složen Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba ustvrditi (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, pored činjenica, i pravnih pitanja (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnome predmetu narav činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali rješavanje u razdoblju duljem od 18 godina. b) Ponašanje apelanta 29. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 30. U konkretnom slučaju Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelant podnio tužbu 21. studenoga 1988. godine, te da je nakon toga podnescima od 14. lipnja 1995. godine, 1. veljače 1996. godine, 22. veljače i 10. svibnja 2005. godine urgirao postupanje po tužbi. Ustavni sud stoga smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnome roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama je ugovornicama da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 32. Ispitujući ponašanje suda u konkretnome slučaju Ustavni je sud ustvrdio da je sud nakon što je primio tužbu 21. studenoga 1988. godine poduzeo prvu i jedinu procesnu radnju tek 20. srpnja 2004. godine kada je donio rješenje da se tužba s prilozima dostavi tuženima na odgovor. 33. Dakle, sud nije punih 15 godina i osam mjeseci od dana podnošenja tužbe, odnosno osam godina i sedam mjeseci od stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, poduzeo nikakvu procesnu radnju. Nadalje, nakon poduzimanja navedene procesne radnje, odnosno neuspjele dostave tužbe prvotuženom i drugotuženoj, te dostave tužbe pravnoj osobi koja nije označena kao trećetužena, niti je pravni slijednik trećetuženog, Općinski sud, u naredne tri godine nije poduzeo više ni jednu procesnu radnju u predmetnome postupku. Ustavni sud opaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 22. veljače i 10. svibnja 2005. godine, a ni nakon što je Ustavni sud od tog suda zatražio odgovor na apelaciju 14. ožujka 2006. godine i 6. travnja 2007. godine. Pored navedenoga, Općinski sud ni nakon urgencije Ustavnog suda od 6. travnja 2007. godine nije dostavio odgovor na apelaciju u kojemu bi eventualno pokušao obrazložiti i opravdati duljinu trajanja predmetnoga postupka. 34. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sud nije postupao sukladno odredbi Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis Ustavni sud nije pronašao niti jedan opravdavajući razlog zbog kojega sud u predmetnome postupku do sada nije donio odluku. 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Općinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za ovakvo postupanje u konkretnom slučaju Ustavni se sud poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svome relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršenja apelantovog prava na ustvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". Obzirom da se postupak u ovome predmetu, iako traje gotovo 18 i pol godina, a od toga preko 11 godina u okviru mjerodavnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek osam i pol godina nakon podnošenja tužbe poduzeo prvu i jedinu procesnu radnju, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zaključuje da vrijeme od 16 i pol godina od podnošenja tužbe do izuzimanja spisa u kojemu je poduzeta samo jedna procesna radnja nije razuman rok za donošenje odluke o apelantovim građanskim pravima i obvezama. 36. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 21. studenoga 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 37. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u osobitim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06 st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 39. Sama činjenica da je Općinski sud tek nakon više od 15 godina od podnošenja tužbe od kojih preko 11 godina ulazi u mjerodavnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine poduzeo prvu i jedinu radnju u ovome postupku, pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 181/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-435/88. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-435/88 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) ranije Osnovnog suda u Lištici broj P-435/88. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-435/88. 3. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. maja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-435/88. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je 21. novembra 1988. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv D.L. i Q.P., novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb zbog naknade štete. Tužbenim zahtjevom je traženo da sud donese presudu kojom će utvrditi da su tuženi dužni da tužiocu na ime štete koja je pričinjena pisanjem reportaže "Kako Lištica trenira novinare" u listu "Arena" od 19. marta 1988. godine solidarno plate iznos od 5.000.000,00 tadašwih dinara sa kamatom od podnošewa tužbe pa do isplate, te da naknade troškove parničnog postupka. 6. Apelant je podnescima Osnovnom sudu Široki Brijeg od 14. juna 1995. godine, 1. februara 1996. godine, odnosno podnescima Opštinskom sudu od 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao da se zakaže ročište u ovom predmetu. 7. Opštinski sud je Rješenjem broj P-435/88 od 20. jula 2004. godine odredio da će se apelantova tužba pod poslovnim brojem P-435/88 s prilozima dostaviti tuženiku na odgovor. 8. Dostava tužbe tuženim D.L. i Q.P nije izvršena, pa je tužba vraćena 26. jula 2004. godine sa naznakom na koverti "nije tražio". 9. "Arena" d.d. Zagreb je 24. avgusta 2004. godine dostavila odgovor na tužbu kojim se ističe da tužbu i tužbeni zahtjev osporavaju u cijelosti, jer nije jasno zašto je 29. jula 2004. godine apelantova tužba protiv D.L. i Q.P, novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb dostavljena na odgovor Dioničkom društvu "Arena", jer to društvo nije označeno u tužbi kao tuženik, niti je pravni sljednik trećetuženog, pa da bi prema tom osnovu bila tuženik u predmetnom parničnom postupku. 10. Spis Opštinskog suda broj P-435/88 privremeno je izuzet 31. maja 2005. godine prema Nalogu Opštinskog suda Livno broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine. Predmetni spis je podneskom Kantonalnog tužilaštva Livno broj Kt-151/04 od 18. aprila 2007. godine vraćen Opštinskom sudu nakon okončawa krivičnog postupka. IV. Apelacija 11. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Opštinskom sudu kome je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani uprkos njegovim brojnim urgencijama. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Opštinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastojati da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 19. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošewa odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 20. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 23. Ustavni sud konstatuje da je apelant podnio tužbu radi naknade štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Opštinskog suda jeste da utvrdi da li su tuženi objavqivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te da li su tuženi dužni da isplate apelantu naknadu na ime eventualno nanijete štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 25. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kojim je zasnovana wihova vremenska nadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 26. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Lištici 21. novembra 1988. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 18 godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega pe riod od 11 godina i pet mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 27. Apelantov predmet se na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Lištici i u njemu sud od podnošewa tužbe 1988. godine nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 28. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da utvrdi (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče, pored činjenica, i pravnih pitawa (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 18 godina. b) Ponašanje apelanta 29. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelant podnio tužbu 21. novembra 1988. godine, te da je nakon toga podnescima od 14. juna 1995. godine, 1. februara 1996. godine, 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao da se postupa po tužbi. Ustavni sud stoga smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka. s) Ponašanje suda 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). 32. Ispitujući ponašanje suda u konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je sud nakon što je primio tužbu 21. novembra 1988. godine preduzeo prvu i jedinu procesnu radnju tek 20. jula 2004. godine kada je donio rješenje da se tužba sa prilozima dostavi tuženima na odgovor. 33. Dakle, sud nije punih 15 godina i osam mjeseci od dana kada je podnesena tužba, odnosno osam godina i sedam mjeseci od kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, preduzeo nikakvu procesnu radnju. Dalje, nakon preduzimawa navedene procesne radnje, odnosno neuspjelog dostavljanja tužbe prvotuženom i drugotuženoj, te dostavljanja tužbe pravnom licu koje nije označeno kao trećetuženi, niti je pravni sljednik trećetuženog, Opštinski sud, u naredne tri godine nije preduzeo više ni jednu procesnu radnju u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 22. februara i 10. maja 2005. godine, a ni nakon što je Ustavni sud od tog suda zatražio odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine. Pored navedenog, Opštinski sud ni nakon urgencije Ustavnog suda od 6. aprila 2007. godine nije dostavio odgovor na apelaciju u kom bi eventualno pokušao da obrazloži i opravda dužinu trajawa predmetnog postupka. 34. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sud nije postupao u skladu sa odredbom Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis Ustavni sud nije pronašao niti jedan opravdavajući razlog zbog kog sud u predmetnom postupku do sada nije donio odluku. 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Opštinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za ovakvo postupanje u konkretnom slučaju Ustavni sud se poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Š ...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da se postupak u ovom predmetu, iako traje gotovo 18 i po godina, a od toga preko 11 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će da bude završen, jer je sud tek osam i po godina nakon podnošewa tužbe preduzeo prvu i jedinu procesnu radnju, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zakqučuje da vrijeme od 16 i po godina od podnošewa tužbe do izuzimawa spisa u kom je preduzeta samo jedna procesna radwa nije razuman rok za donošenje odluke o apelantovim građanskim pravima i obavezama. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke o tužbi od 21. novembra 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 37. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada su prekršena zagarantovana qudska prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu da mu se naknadi nematerijalna šteta Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06 st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 39. Sama činjenica da je Opštinski sud tek nakon više od 15 godina od podnošewa tužbe od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine preduzeo prvu i jedinu radnju u ovom postupku, pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 181/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-435/88. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-435/88 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovnog suda u Lištici broj P-435/88. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-435/88. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. maja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-435/88. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 21. novembra 1988. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv D.L. i Lj.P., novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb zbog naknade štete. Tužbenim zahtjevom je traženo da sud donese presudu kojom će utvrditi da su tuženi dužni tužiocu na ime štete pričinjene pisanjem reportaže "Kako Lištica trenira novinare" u listu "Arena" od 19. marta 1988. godine solidarno platiti iznos od 5.000.000,00 tadašnjih dinara s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi troškove parničnog postupka. 6. Apelant je podnescima Osnovnom sudu Široki Brijeg od 14. juna 1995. godine, 1. februara 1996. godine, odnosno podnescima Općinskom sudu od 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao zakazivanje ročišta u ovom predmetu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 7. Općinski sud je Rješenjem broj P-435/88 od 20. jula 2004. godine odredio da će se apelantova tužba pod poslovnim brojem P-435/88 s prilozima dostaviti tuženiku na odgovor. 8. Dostava tužbe tuženim D.L. i LJ.P nije izvršena, pa je tužba vraćena 26. jula 2004. godine s naznakom na koverti "nije tražio". 9. "Arena" d.d. Zagreb je 24. augusta 2004. godine dostavila odgovor na tužbu kojim se ističe da tužbu i tužbeni zahtjev osporavaju u cijelosti, jer nije jasno zašto je 29. jula 2004. godine apelantova tužba protiv D.L. i LJ.P, novinara "Arene" Zagreb i RO NIŠPRO "VJESNIK" OOUR IRI Zagreb dostavljena na odgovor Dioničkom društvu "Arena", jer to društvo nije označeno u tužbi kao tuženik, niti je pravni slijednik trećetuženog, pa da bi prema tom osnovu bila tuženik u predmetnom parničnom postupku. 10. Spis Općinskog suda broj P-435/88 privremeno je izuzet 31. maja 2005. godine prema Nalogu Općinskog suda Livno broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine. Predmetni spis je podneskom Kantonalnog tužilaštva Livno broj Kt-151/04 od 18. aprila 2007. godine vraćen Općinskom sudu nakon okončanja krivičnog postupka. IV. Apelacija 11. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani usprkos njegovim brojnim urgencijama. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. " VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 19. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 20. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 21. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 23. Ustavni sud konstatira da je apelant podnio tužbu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje jesu li tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te jesu li tuženi dužni isplatiti apelantu naknadu na ime eventualno nanijete štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 25. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 26. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Lištici 21. novembra 1988. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe - riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 18 godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega pe riod od 11 godina i pet mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 27. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Lištici i u njemu sud od podnošenja tužbe 1988. godine nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 28. U vezi s ocjenom je li neki predmet složen Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, pored činjenica, i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 18 godina. b) Ponašanje apelanta 29. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 21. novembra 1988. godine, te da je nakon toga podnescima od 14. juna 1995. godine, 1. februara 1996. godine, 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao postupanje po tužbi. Ustavni sud stoga smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka. c) Ponašanje suda 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 32. Ispitujući ponašanje suda u konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je sud nakon što je primio tužbu 21. novembra 1988. godine preduzeo prvu i jedinu procesnu radnju tek 20. jula 2004. godine kada je donio rješenje da se tužba s prilozima dostavi tuženima na odgovor. 33. Dakle, sud nije punih 15 godina i osam mjeseci od dana podnošenja tužbe, odnosno osam godina i sedam mjeseci od stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, preduzeo nikakvu procesnu radnju. Dalje, nakon preduzimanja navedene procesne radnje, odnosno neuspjelog dostavljanja tužbe prvotuženom i drugotuženoj, te dostavljanja tužbe pravnom licu koje nije označeno kao trećetuženi, niti je pravni sljednik trećetuženog, Općinski sud, u naredne tri godine nije preduzeo više ni jednu procesnu radnju u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon apelantovih urgencija od 22. februara i 10. maja 2005. godine, a ni nakon što je Ustavni sud od tog suda zatražio odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine. Pored navedenog, Općinski sud ni nakon urgencije Ustavnog suda od 6. aprila 2007. godine nije dostavio odgovor na apelaciju u kojem bi eventualno pokušao obrazložiti i opravdati dužinu trajanja predmetnog postupka. 34. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sud nije postupao u skladu s odredbom Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis Ustavni sud nije pronašao niti jedan opravdavajući razlog zbog kojeg sud u predmetnom postupku do sada nije donio odluku. 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Općinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za ovakvo postupanje u konkretnom slučaju Ustavni sud se poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da se postupak u ovom predmetu, iako traje gotovo 18 i po godina, a od toga preko 11 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek osam i po godina nakon podnošenja tužbe preduzeo prvu i jedinu procesnu radnju, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zaključuje da vrijeme od 16 i po godina od podnošenja tužbe do izuzimanja spisa u kojem je preduzeta samo jedna procesna radnja nije razuman rok za donošenje odluke o apelantovim građanskim pravima i obavezama. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 21. novembra 1988. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 37. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06 st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 39. Sama činjenica da je Općinski sud tek nakon više od 15 godina od podnošenja tužbe od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine preduzeo prvu i jedinu radnju u ovom postupku, pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 184/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-493/91. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-493/91 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-493/91. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog je suda 12. travnja 2007. godine ponovno zatražena dostava odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-493/91. 3. Općinski je sud 30. travnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-493/91. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 18. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 14. kolovoza 1991. godine Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv "Večernjih novina", novinsko poduzeće Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Antona Skrbinca, novinara "Večernjih novina" Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade nematerijalne štete. Tužbom je tražio da sud obveže tuženike da mu solidarno plate 300.000,00 din. na ime nematerijalne štete nanesene uz pomoć "iznošenja i prenošenja objavljenim u novinama" "Večernje novine" od 27. prosinca 1988. godine u članku "Moćnici po starom", te naknade troškove postupka sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 7. U predmetnom je postupku sud zakazao četiri rasprave (uzimajući u obzir i pripremno ročište zakazano za 30. kolovoz 2007. godine) od kojih je održana samo jedna rasprava dok su ostale odložene zbog neiskazane dostave za tužene. Apelant je pristupio osobno svakoj od zakazanih rasprava. 8. Apelant je podneskom primljenim u sud 5. veljače 1992. godine podsjetio sud da se zastalo s predmetnim postupkom i to od 19. listopada 1991. godine. Tražio je da ga sud obavijesti o ishodu predmeta. 9. Raspravi zakazanoj za 11. ožujak 1992. godine apelant je pristupio osobno, dok od tuženih nije pristupio nitko iako je dostava bila uredno iskazana. Konstatirano je da su prije rasprave uređujućeg suca nazvali predstavnica prvotuženog i drugotuženi i izjavili da su primili poziv za raspravu, ali da joj ne mogu pristupiti. Apelant je predložio održavanje rasprave u izočnosti tuženih što je sud i prihvatio. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s tim da ga povećava na iznos od 750.000,00 dinara. Konstatirano je povećanje tužbenog zahtjeva. Uređujući sudac je apelantu saopćio da su tuženi izjavili da su voljni postići nagodbu i da su tražili odgodu rasprave za drugi put. Sud je raspravu odgodio za 30. ožujak 1992. godine. 10. Općinski je sud u Livnu Nalogom broj Kri-48/05 od 17. svibnja 2005. godine naložio privremeno oduzimanje između ostalih i predmetnog spisa Općinskog suda, te je određeno da će izuzimanje spisa izvršiti djelatnici MUP-a Livno zajedno s djelatnikom PU Široki Brijeg u roku od sedam dana od dana izdavanja naloga. 11. Općinski je sud u Širokom Brijegu 31. svibnja 2005. godine sačinio zapisnik o privremenom oduzimanju spisa Općinskog suda. 12. Kantonalno je tužiteljstvo Kantona 10, Livno, dopisom primljenim u sud 20. travnja 2007. godine nakon okončanja kaznenog postupka vratilo Općinskom sudu između ostalih i predmetni spis. 13. Općinski je sud naredbom od 17. travnja 2007. godine u predmetnome postupku zakazao pripremno ročište za 30. kolovoz 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je zbog nedonošenja presude u razumnom roku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navodi da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 25. lipnja 1998. godine zatražio izuzeće uređujućeg suca o čemu nije donijeta odluka. Ističe da je u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, ali bez uspjeha. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obveže isplatiti mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su prema Nalogu Općinskog suda u Livnu broj Kri-48/05 od 17. svibnja 2005. godine ovlaštene osobe MUP-a Kantona 10, Livno, između ostalih preuzeli i predmetni spis 31. svibnja 2005. godine, te da je pripremno ročište u predmetnome postupku zakazano za 30. kolovoz 2007. godine. Istaknuto je da Općinski sud, ne računajući prekršajni odjel, ima pet sudaca s tim da je jedna od sutkinja u zadnje tri godine već drugi put na porodiljskom odsustvu. Tijekom 2004. godine sud je imao u radu, pored ostalih predmeta, 2.088 "P" predmeta da bi tijekom 2005. godine bilo u rad primljeno još 586 "P" predmeta, te tijekom 2006. godine još 384 "P" predmeta. Sud navodi da, kada bi i bilo moguće da svi suci budu raspoređeni na rješavanju parničnih "P" predmeta, pitanje bi li za vrijeme od tri godine uspjeli riješiti sve "P" predmete. Dalje se navodi da je donesen plan rješavanja starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "žurne naravi" (radni sporovi, sporovi iz obiteljskih odnosa, smetanje posjeda i dr.). Ističe se da sud ne može utjecati kako na broj sudaca i stručnih suradnika, tako ni na imenovanje sudaca u predmetni sud. Predlaže se odbijanje predmetne apelacije kao neutemeljene. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 22. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 23. U konkretnom slučaju, apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnome roku. 24. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 25. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud prihvaća da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. (...)" 28. Predmetni se postupak odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnome roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. 29. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir u svrhu priziva glede duljine trajanja postupka počinje s danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 31. U konkretnome je slučaju tužba podnijeta 14. kolovoza 1991. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u mjerodavnost Ustavnog suda spada razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, u mjerodavnost Ustavnog suda spada razdoblje od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 32. Apelantov se predmet na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu koji do tada, a od momenta podnošenja tužbe 14. kolovoza 1991. godine, dakle u razdoblju duljem od četiri godine, nije donio odluku u navedenome predmetu. a) Složenost predmeta 33. U svezi s ocjenom je li neki predmet složen Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba ustvrditi (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnome predmetu narav činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u razdoblju duljem od 15 godina. b) Ponašanje podnositelja apelacije 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima ustvrđivanje je li neka odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 35. Sukladno navedenom, Ustavni će sud prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovome predmetu. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nazočan svakoj od zakazanih rasprava, te je urgirao kod suda rješavanje predmeta. Na raspravi održanoj 11. ožujka 1992. godine apelant je povećao svoj tužbeni zahtjev. 36. Ustavni sud smatra da, iako je apelant na raspravi održanoj 11. ožujka 1992. godine povećao svoj tužbeni zahtjev što je moglo dovesti do odugovlačenja predmetnoga postupka, on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 15 godina, te da nema razvidnih naznaka kada će biti i okončan. c) Ponašanje suda 37. Nakon podnošenja tužbe 14. kolovoza 1991. godine sud je u predmetnome postupku zakazao ukupno četiri rasprave (uzimajući u obzir pripremno ročište zakazano za 30. kolovoz 2007. godine) od kojih je održao samo jednu. Raspravu koja je održana 11. ožujka 1992. godine sud je odložio za 30. ožujak 1992. godine. Nakon navedene rasprave sud ne samo da nije održao raspravu 30. ožujka 1992. godine kako je to bilo predviđeno, već nije zakazao i održao niti jednu raspravu u predmetnome postupku sve do donošenja naredbe suda od 17. travnja 2007. godine o zakazivanju pripremnoga ročišta za 30. kolovoz 2007. godine. Dakle, u predmetnome postupku u razdoblju od 11. ožujka 1992. godine do 17. travnja 2007. godine sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. 38. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Nalogom Općinskog suda u Livnu od 17. svibnja 2005. godine naloženo privremeno oduzimanje predmetnoga spisa koji je sudu vraćen 20. travnja 2007. godine. Prema mišljenu Ustavnog suda u navedenom su razdoblju postojali opravdani razlozi zbog kojih sud nije bio u mogućnosti poduzimati procesne radnje u predmetnome postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je do tog razdoblja, odnosno do 17. svibnja 2005. godine kada je naloženo privremeno oduzimanje predmetnoga spisa, prošlo dulje od 13 godina od momenta podnošenja tužbe u kojemu razdoblju sud nije donio odluku u predmetnome postupku. Ustavni sud smatra da razdoblje od 13 godina nije razumno vrijeme za trajanje predmetnoga postupka. 39. Općinski sud u svome odgovoru na apelaciju kao glavni razlog zbog kojega u predmetnome postupku nije donesena odluka navodi veliki broj neriješenih predmeta pred Općinskim sudom ističući da je donesen plan rješavanja starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "žurne naravi" (radni sporovi, sporovi iz obiteljskih odnosa, smetanje posjeda i dr.). 40. S tim u svezi, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvaća kao opravdanje pošto su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde na takav način da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1994. godine, Francesco Lombardo protiv Italije, serija A, br. 249-B, str. 27). Prema stalnom načelu precedenta države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostanka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu smjesta, kako i priliči, radnje da se popravi takva izvanredna situacija (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Zim mer mann and Steiner protiv Švicarske, serija A, br. 66, str. 11-13). Poduzete se mjere procjenjuju u odnosu na njihovu učinkovitost (vidi Europski sud za ljudska prava, Izvješće od 12. prosinca 1983. godine, Neubeck protiv Njemačke, D&R 41,1985, str. 13, 32-33), a procjenjuje se i jesu li provedene pravodobno - mjere poduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Europski sud za ljudska prava, Izvješće od 12. ožujka 1984. godine, Marijnissen protiv Nizozemske , D&R 41, 1985, str. 83-90). Kod ove se procjene uzimaju u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 7. srpnja 1989. godine, Un ion Alimentaria S.A. protiv Španjolske, serija A, br. 157, str. 15). 41. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnome slučaju radilo o privremenom zastoju suda, odnosno izvanrednoj situaciji u kojoj se sud nalazio obzirom da predmetni postupak traje dulje od 15 godina, odnosno dulje od 13 godina ako se uzme u obzir razdoblje u kojemu se predmet nije nalazio kod Općinskog suda, te da u navedenome razdoblju sud nije donio odluku. Stoga Ustavni sud neće ni uzimati u obzir navode suda o donošenju plana rješavanja zaostalih predmeta u smislu procjene jesu li u konkretnome slučaju poduzete pravodobne mjere s ciljem popravljanja izvanredne situacije. 42. Ustavni sud smatra da u konkretnome slučaju sud nije postupao sukladno odredbi Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis osim razdoblja u kojemu je spis bio privremeno oduzet Ustavni sud ne može pronaći bilo koji drugi opravdavajući razlog zbog kojega sud u predmetnome postupku do sada nije donio odluku. 43. Obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi od 14. kolovoza 1991. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u osobitim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 45. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 46. Činjenica da predmetni postupak traje dulje od 15 godina od kojih preko 11 godina ulazi u mjerodavnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 184/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-493/91. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-493/91 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-493/91. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 14. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je 12. aprila 2007. godine ponovo zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-493/91. 3. Opštinski sud je 30. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-493/91. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 18. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 14. avgusta 1991. godine Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv "Večerwih novina", novinsko preduzeće Sarajevo (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i Antona Skrbinca, novinara "Večerwih novina" Sarajevo (u daqnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade nematerijalne štete. Tužbom je tražio da sud obaveže tuženike da mu solidarno plate 300.000,00 din. na ime nematerijalne štete nanesene uz pomoć "iznošewa i prenošewa objavljenim u novinama" "Večernje novine" od 27. decembra 1988. godine u članku "Moćnici po starom", te naknade troškove postupka sa zakonskom kamatom od dana podnošewa tužbe pa do isplate sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetwom izvršewa. 7. U predmetnom postupku sud je zakazao četiri rasprave (uzimajući u obzir i pripremno ročište zakazano za 30. avgust 2007. godine) od kojih je održana samo jedna rasprava dok su ostale odložene zbog neiskazanog dostavljanja za tužene. Apelant je pristupio lično svakoj od zakazanih rasprava. 8. Apelant je podneskom primljenim u sud 5. februara 1992. godine podsjetio sud da se zastalo s predmetnim postupkom i to od 19. oktobra 1991. godine. Tražio je da ga sud obavijesti o ishodu predmeta. 9. Raspravi zakazanoj za 11. mart 1992. godine apelant je pristupio lično, dok od tuženih nije pristupio niko iako je dostavljanje bilo uredno iskazano. Konstatovano je da su prije rasprave uređujućeg sudiju nazvali predstavnica prvotuženog i drugotuženi i izjavili da su primili poziv za raspravu, ali da ne mogu da joj pristupe. Apelant je predložio da se održi rasprava u odsutnosti tuženih što je sud i prihvatio. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s tim da ga povećava na iznos od 750.000,00 dinara. Konstatovano je da je tužbeni zahtjev povećan. Uređujući sudija je apelantu saopštio da su tuženi izjavili da su voqni da postignu nagodbu i da su tražili da se rasprava odgodi za drugi put. Sud je raspravu odgodio za 30. mart 1992. godine. 10. Opštinski sud u Livnu je Nalogom broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine naložio da se privremeno oduzme između ostalog i predmetni spis Opštinskog suda, te je određeno da će izuzimanje spisa izvršiti radnici MUP-a Livno zajedno sa radnikom PU Široki Brijeg u roku od sedam dana od dana izdavawa naloga. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 11. Opštinski sud u Širokom Brijegu je 31. maja 2005. godine sačinio zapisnik o privremenom oduzimanju spisa Opštinskog suda. 12. Kantonalno tužilaštvo Kantona 10, Livno, je dopisom primljenim u sud 20. aprila 2007. godine nakon što je okončalo krivični postupak vratilo Opštinskom sudu između ostalih i predmetni spis. 13. Opštinski sud je naredbom od 17. aprila 2007. godine u predmetnom postupku zakazao pripremno ročište za 30. avgust 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je zbog nedonošewa presude u razumnom roku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je 25. juna 1998. godine zatražio izuzeće uređujućeg sudije o čemu nije donesena odluka. Ističe da je u više navrata požurivao da se predmet uzme u rad, ali bez uspjeha. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obaveže da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da su prema Nalogu Opštinskog suda u Livnu broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine ovlaštena lica MUP-a Kantona 10, Livno, između ostalih preuzeli i predmetni spis 31. maja 2005. godine, te da je pripremno ročište u predmetnom postupku zakazano za 30. avgust 2007. godine. Istaknuto je da Opštinski sud, ne računajući prekršajni odjel, ima pet sudija s tim da je jedna od sudija u zadnje tri godine već drugi put na porodiqskom odsustvu. Tokom 2004. godine sud je imao u radu, pored ostalih predmeta, 2.088 "P" predmeta da bi, tokom 2005. godine, u rad bilo primljeno još 586 "P" predmeta, te tokom 2006. godine još 384 "P" predmeta. Sud navodi da, kada bi i bilo moguće da sve sudije budu raspoređeni na rješavanju parničnih "P" predmeta, pitanje je da li bi za vrijeme od tri godine uspjeli da riješe sve "P" predmete. Dalje se navodi da je donesen plan rješavawa starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "hitne prirode" (radni sporovi, sporovi iz porodičnih odnosa, smetanje posjeda i dr.). Ističe se da sud ne može da utiče kako na broj sudija i stručnih saradnika, tako ni na imenovanje sudija u predmetni sud. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 23. U konkretnom slučaju, apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. 24. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mu ta tis mu tan - dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX ). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 25. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 28. Predmetni postupak odnosi se na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. 29. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajawa postupka počinje sa danom kojim je zasnovana wihova vremenskea nadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 31. U konkretnom slučaju tužba je podnesena 14. avgusta 1991. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 32. Apelantov predmet se na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu koji do tada, a od momenta podnošewa tužbe 14. avgusta 1991. godine, dakle u periodu dužem od četiri godine, nije donio odluku u navedenom predmetu. a) Složenost predmeta 33. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da se utvrde (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče činjenica i pravnih pitawa (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 15 godina. b) Ponašanje podnosioca apelacije 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je neka odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za qudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 35. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prisutan svakoj od zakazanih rasprava, te je urgirao kod suda da se predmet rješava. Na raspravi održanoj 11. marta 1992. godine apelant je povećao svoj tužbeni zahtjev. 36. Ustavni sud smatra da, iako je apelant na raspravi održanoj 11. marta 1992. godine povećao svoj tužbeni zahtjev što je moglo da dovede do odugovlačewa predmetnog postupka, on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 15 godina, te da nema jasnih naznaka kada će biti i okončan. s) Ponašanje suda 37. Nakon podnošewa tužbe 14. avgusta 1991. godine sud je u predmetnom postupku zakazao ukupno četiri rasprave (uzimajući u obzir pripremno ročište zakazano za 30. avgust 2007. godine) od kojih je održao samo jednu. Raspravu koja je održana 11. marta 1992. godine sud je odložio za 30. mart 1992. godine. Nakon navedene rasprave sud ne samo da nije održao raspravu 30. marta 1992. godine kako je to bilo predviđeno, već nije zakazao i održao niti jednu raspravu u predmetnom postupku sve dok nije donesena naredba suda od 17. aprila 2007. godine da se zakaže pripremno ročište za 30. avgust 2007. godine. Dakle, u predmetnom postupku u periodu od 11. marta 1992. godine do 17. aprila 2007. godine sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. 38. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Nalogom Opštinskog suda u Livnu od 17. maja 2005. godine naloženo da se privremeno oduzme predmetni spis koji je sudu vraćen 20. aprila 2007. godine. Shodno mišljenu Ustavnog suda u navedenom periodu su postojali opravdani razlozi zbog kojih sud nije bio u mogućnosti da preduzima procesne radnje u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je do tog perioda, odnosno do 17. maja 2005. godine kada je naloženo da se privremeno oduzme predmetni spis, prošlo duže od 13 godina od momenta kada je tužbe podnesena, u kom periodu sud nije donio odluku u predmetnom postupku. Ustavni sud smatra da pe - riod od 13 godina nije razumno vrijeme za trajanje predmetnog postupka. 39. Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju kao glavni razlog zbog kog u predmetnom postupku nije donesena odluka navodi veliki broj neriješenih predmeta pred Opštinskim sudom ističući da je donesen plan rješavawa starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "hitne prirode" (radni sporovi, sporovi iz porodičnih odnosa, smetanje posjeda i dr.). 40. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj se preopterećenost sudstva generalno ne prihvata kao opravdanje pošto su države ugovornice dužne da organizuju administriranje pravde na takav način da razni sudovi ispuwavaju zahtjeve člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1994. godine, Francesco Lombardo protiv Italije, serija A, br. 249-B, str. 27). Shodno stalnom principu precedenta države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostanka svojih sudova pod uslovom da preduzmu smjesta, kako i priliči, radnje da se popravi takva vanredna situacija (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 13. jula 1983. godine, Zim mer mann and Steiner protiv Švajcarske, serija A, br. 66, str. 11-13). Mjere koje su preduzete procjenjuju se u odnosu na wihovu djelotvornost (vidi Evropski sud za qudska prava, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, Neubeck protiv Wemačke, D&R 41,1985, str. 13, 32-33), a procjenjuje se i da li su sprovedene pravovremeno - mjere koje preduzete kasnije ne mogu da nadoknade činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Evropski sud za qudska prava, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, Marijnissen protiv Holandije, D&R 41, 1985, str. 83-90). Kod ove procjene uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 7. jula 1989. godine, Un ion Alimentaria S.A. protiv Španije, serija A, br. 157, str. 15). 41. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud ne može da zakquči da se u konkretnom slučaju radilo o privremenom zastoju suda, odnosno vanrednoj situaciji u kojoj se sud nalazio s obzirom da predmetni postupak traje duže od 15 godina, odnosno duže od 13 godina ako se uzme u obzir pe riod u kom se predmet nije nalazio kod Opštinskog suda, te da u navedenom periodu sud nije donio odluku. Stoga Ustavni sud neće ni uzimati u obzir navode suda o donošenju plana rješavawa zaostalih predmeta u smislu procjene da li su u konkretnom slučaju preduzete pravovremene mjere s ciljem da se popravi vanredna situacija. 42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sud nije postupao u skladu sa odredbom Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis sem perioda u kom je spis bio privremeno oduzet Ustavni sud ne može da pronađe bilo koji drugi opravdavajući razlog zbog kog sud u predmetnom postupku do sada nije donio odluku. 43. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke o apelantovoj tužbi od 14. avgusta 1991. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 45. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će da bude okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 46. Činjenica da predmetni postupak traje duže od 15 godina od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 184/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-493/91. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-493/91 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ranije Osnovni sud u Lištici, odnosno Osnovni sud u Širokom Brijegu broj P-493/91. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda je 12. aprila 2007. godine ponovo zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju i spis tog suda broj P-493/91. 3. Općinski sud je 30. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj P-493/91. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 18. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 14. augusta 1991. godine Osnovnom sudu u Lištici podnio tužbu protiv "Večernjih novina", novinsko preduzeće Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Antona Skrbinca, novinara "Večernjih novina" Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog naknade nematerijalne štete. Tužbom je tražio da sud obaveže tuženike da mu solidarno plate 300.000,00 din. na ime nematerijalne štete nanesene uz pomoć "iznošenja i prenošenja objavljenim u novinama" "Večernje novine" od 27. decembra 1988. godine u članku "Moćnici po starom", te naknade troškove postupka sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 7. U predmetnom postupku sud je zakazao četiri rasprave (uzimajući u obzir i pripremno ročište zakazano za 30. au gust 2007. godine) od kojih je održana samo jedna rasprava dok su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 ostale odložene zbog neiskazanog dostavljanja za tužene. Apelant je pristupio lično svakoj od zakazanih rasprava. 8. Apelant je podneskom primljenim u sud 5. februara 1992. godine podsjetio sud da se zastalo s predmetnim postupkom i to od 19. oktobra 1991. godine. Tražio je da ga sud obavijesti o ishodu predmeta. 9. Raspravi zakazanoj za 11. mart 1992. godine apelant je pristupio lično, dok od tuženih nije pristupio niko iako je dostavljanje bilo uredno iskazano. Konstatirano je da su prije rasprave uređujućeg sudiju nazvali predstavnica prvotuženog i drugotuženi i izjavili da su primili poziv za raspravu, ali da joj ne mogu pristupiti. Apelant je predložio održavanje rasprave u odsutnosti tuženih što je sud i prihvatio. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s tim da ga povećava na iznos od 750.000,00 dinara. Konstatirano je povećanje tužbenog zahtjeva. Uređujući sudija je apelantu saopćio da su tuženi izjavili da su voljni postići nagodbu i da su tražili odgađanje rasprave za drugi put. Sud je raspravu odgodio za 30. mart 1992. godine. 10. Općinski sud u Livnu je Nalogom broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine naložio privremeno oduzimanje između ostalih i predmetnog spisa Općinskog suda, te je određeno da će izuzimanje spisa izvršiti radnici MUP-a Livno zajedno s radnikom PU Široki Brijeg u roku od sedam dana od dana izdavanja naloga. 11. Općinski sud u Širokom Brijegu je 31. maja 2005. godine sačinio zapisnik o privremenom oduzimanju spisa Općinskog suda. 12. Kantonalno tužilaštvo Kantona 10, Livno, je dopisom primljenim u sud 20. aprila 2007. godine nakon okončanja krivičnog postupka vratilo Općinskom sudu između ostalih i predmetni spis. 13. Općinski sud je naredbom od 17. aprila 2007. godine u predmetnom postupku zakazao pripremno ročište za 30. au gust 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je zbog nedonošenja presude u razumnom roku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je 25. juna 1998. godine zatražio izuzeće uređujućeg sudije o čemu nije donijeta odluka. Ističe da je u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, ali bez uspjeha. Traži da se Zapadnohercegovački kanton obaveže isplatiti mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su prema Nalogu Općinskog suda u Livnu broj Kri-48/05 od 17. maja 2005. godine ovlaštena lica MUP-a Kantona 10, Livno, između ostalih preuzeli i predmetni spis 31. maja 2005. godine, te da je pripremno ročište u predmetnom postupku zakazano za 30. au gust 2007. godine. Istaknuto je da Općinski sud, ne računajući prekršajni odjel, ima pet sudija s tim da je jedna od sutkinja u zadnje tri godine već drugi put na porodiljskom odsustvu. Tokom 2004. godine sud je imao u radu, pored ostalih predmeta, 2.088 "P" predmeta da bi, tokom 2005. godine, u rad bilo primljeno još 586 "P" predmeta, te tokom 2006. godine još 384 "P" predmeta. Sud navodi da, kada bi i bilo moguće da sve sudije budu raspoređeni na rješavanju parničnih "P" predmeta, pitanje bi li za vrijeme od tri godine uspjeli riješiti sve "P" predmete. Dalje se navodi da je donesen plan rješavanja starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "hitne prirode" (radni sporovi, sporovi iz porodičnih odnosa, smetanje posjeda i dr.). Ističe se da sud ne može utjecati kako na broj sudija i stručnih saradnika, tako ni na imenovanje sudija u predmetni sud. Predlaže se odbijanje predmetne apelacije kao neosnovane. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 23. U konkretnom slučaju, apelacija ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. 24. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 25. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 28. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 29. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 31. U konkretnom slučaju tužba je podnijeta 14. augusta 1991. godine. Predmetni postupak još uvijek nije okončan. Međutim, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako cjelokupan predmetni postupak do sada traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 32. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio kod Osnovnog suda u Širokom Brijegu koji do tada, a od momenta podnošenja tužbe 14. augusta 1991. godine, dakle u periodu dužem od četiri godine, nije donio odluku u navedenom predmetu. a) Složenost predmeta 33. U vezi s ocjenom je li neki predmet složen Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 15 godina. b) Ponašanje podnosioca apelacije 34. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li neka odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 35. U skladu s navedenim, Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prisutan svakoj od zakazanih rasprava, te je urgirao kod suda rješavanje predmeta. Na raspravi održanoj 11. marta 1992. godine apelant je povećao svoj tužbeni zahtjev. 36. Ustavni sud smatra da, iako je apelant na raspravi održanoj 11. marta 1992. godine povećao svoj tužbeni zahtjev što je moglo dovesti do odugovlačenja predmetnog postupka, on svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 15 godina, te da nema jasnih naznaka kada će biti i okončan. c) Ponašanje suda 37. Nakon podnošenja tužbe 14. augusta 1991. godine sud je u predmetnom postupku zakazao ukupno četiri rasprave (uzimajući u obzir pripremno ročište zakazano za 30. au gust 2007. godine) od kojih je održao samo jednu. Raspravu koja je održana 11. marta 1992. godine sud je odložio za 30. mart 1992. godine. Nakon navedene rasprave sud ne samo da nije održao raspravu 30. marta 1992. godine kako je to bilo predviđeno, već nije zakazao i održao niti jednu raspravu u predmetnom postupku sve do donošenja naredbe suda od 17. aprila 2007. godine o zakazivanju pripremnog ročišta za 30. au gust 2007. godine. Dakle, u predmetnom postupku u periodu od 11. marta 1992. godine do 17. aprila 2007. godine sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. 38. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Nalogom Općinskog suda u Livnu od 17. maja 2005. godine naloženo privremeno oduzimanje predmetnog spisa koji je sudu vraćen 20. aprila 2007. godine. Prema mišljenu Ustavnog suda u navedenom periodu su postojali opravdani razlozi zbog kojih sud nije bio u mogućnosti preduzimati procesne radnje u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je do tog perioda, odnosno do 17. maja 2005. godine kada je naloženo privremeno oduzimanje predmetnog spisa, prošlo duže od 13 godina od momenta podnošenja tužbe u kojem periodu sud nije donio odluku u predmetnom postupku. Ustavni sud smatra da pe riod od 13 godina nije razumno vrijeme za trajanje predmetnog postupka. 39. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju kao glavni razlog zbog kojeg u predmetnom postupku nije donesena odluka navodi veliki broj neriješenih predmeta pred Općinskim sudom ističući da je donesen plan rješavanja starih i zaostalih neriješenih predmeta kao i veliki broj predmeta "hitne prirode" (radni sporovi, sporovi iz porodičnih odnosa, smetanje posjeda i dr.). 40. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvata kao opravdanje pošto su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde na takav način da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1994. godine, Francesco Lombardo protiv Italije, serija A, br. 249-B, str. 27). Prema stalnom principu precedenta države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostanka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu smjesta, kako i priliči, radnje da se popravi takva vanredna situacija (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 13. jula 1983. godine, Zim mer mann and Steiner protiv Švicarske, serija A, br. 66, str. 11-13). Preduzete mjere se procjenjuju u odnosu na njihovu djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, Neubeck protiv Njemačke, D&R 41,1985, str. 13, 32-33), a procjenjuje se i jesu li provedene pravovremeno - mjere preduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, Marijnissen protiv Holandije , D&R 41, 1985, str. 83-90). Kod ove procjene uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 7. jula 1989. godine, Un ion Alimentaria S.A. protiv Španije, serija A, br. 157, str. 15). 41. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o privremenom zastoju suda, odnosno vanrednoj situaciji u kojoj se sud nalazio s obzirom da predmetni postupak traje duže od 15 godina, odnosno duže od 13 godina ako se uzme u obzir pe riod u kojem se predmet nije nalazio kod Općinskog suda, te da u navedenom periodu sud nije donio odluku. Stoga Ustavni sud neće ni uzimati u obzir navode suda o donošenju plana rješavanja zaostalih predmeta u smislu procjene jesu li u konkretnom slučaju preduzete pravovremene mjere s ciljem popravljanja vanredne situacije. 42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sud nije postupao u skladu s odredbom Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Nakon uvida u predmetni spis osim perioda u kojem je spis bio privremeno oduzet Ustavni sud ne može pronaći bilo koji drugi opravdavajući razlog zbog kojeg sud u predmetnom postupku do sada nije donio odluku. 43. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi od 14. augusta 1991. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 45. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 46. Činjenica da predmetni postupak traje duže od 15 godina od kojih preko 11 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 186/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-201/95. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-201/95 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-201/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatraženo 14. ožujka 2006. godine i 23. ožujka 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski je sud 3. travnja 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-201/95. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 25. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 18. srpnja 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv M.B, novinara "Oslobođenja" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna je tužba zavedena pod brojem P-201/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 je tražio da sud donese presudu kojom će obvezati tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka "Nevolje radi samovolje lištičke administracije" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 13. i 14. ožujka 1988. godine solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavljivanja predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda, dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditiranje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi prema apelantovom mišljenju i uspjeli. 7. Rješenjem broj P-201/95 od 29. kolovoza 2001. godine sud je vratio tužbu apelantu na uređenje tražeći da u tužbi navede činjenice na kojima temelji svoj zahtjev kao i dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice, te da potraživanje izrazi u važećoj valuti. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 18. rujna 2001. godine postupio prema rješenju suda, te je naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 100.000,00 KM, da se dokazi vezani za objavljene članke nalaze u spisu toga suda broj K-130/88, pa je predložio da ih priloži predmetnom spisu, a po nalogu suda preslike članaka može priložiti i sam apelant. 9. Na ročište zakazano za 12. studeni 2001. godine je pristupio osobno apelant, dostava za prvotuženog M.B. je bila neuredna, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio ročištu. Na tomu je ročištu apelant predložio da se razdvoji postupak protiv tuženih, jer je prvotuženi odselio u Srbiju, te naveo da u slučaju razdvajanja postupka tužbeni zahtjev mijenja u smislu da je NIŠP "Oslobođenje" obvezno apelantu na ime nematerijalne štete isplatiti iznos od 50.000,00 KM. Sud je na tom ročištu rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanjem postupka. 10. Sud je donio Rješenje broj P-201/95 od 12. studenoga 2001. godine kojim je odbio kao neutemeljen apelantov prijedlog za donošenjem presude zbog izostanka s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 314. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući je predmet spora naknada nematerijalne štete, te imajući u vidu da utemeljenost i visina tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i objavljenih prijepornih članaka. Predmetno je rješenje dostavljeno apelantu 23. studenoga 2001. godine. 11. Apelant je 26. studenoga 2001. godine protiv rješenja Općinskog suda izjavio priziv. Općinski je sud 30. studenoga 2001. godine proslijedio apelantov priziv Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-217/01 od 14. prosinca 2001. godine odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje Općinskog suda. Općinski je sud dnevnom naredbom od 16. siječnja 2002. godine naložio dostavu odluke Kantonalnog suda apelantu i drugotuženom. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 22. siječnja 2002. godine, a drugotuženi 13. veljače 2002. godine. 13. Dnevnom je naredbom od 7. veljače 2002. godine sud zakazao raspravu za 5. ožujak 2002. godine, ali budući je dostava poziva za apelanta i tužene bila neiskazana sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa i nova zakazuje za 27. ožujak 2002. godine. 14. Apelant je pristupio na raspravu 27. ožujka 2002. godine, za prvotuženog M.B. dostava nije bila uredna, a sud je konstatirao da je za drugotuženo "Oslobođenje" dostava neiskazana (mada je u spis uložena dostavnica iz koje je vidljivo da je dostava drugotuženom bila uredna budući je poziv za raspravu uručen 11. ožujka 2002. godine). Sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Podneskom koji je u Općinskom sudu primljen 12. svibnja 2003. godine apelant je molio zakazivanje rasprave u ovome predmetu. Sud je dnevnom naredbom od 3. lipnja 2003. godine zakazao raspravu za 1. srpanj 2003. godine. Na raspravu je pristupio osobno apelant, dostava je za prvotuženog bila neuredna, a za drugotuženog nije pristupio nitko premda je dostava bila uredna. Radi smrtnog slučaja u sučevoj obitelji rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. 16. Podneskom koji je primljen u sudu 2. srpnja 2003. godine drugotuženi je obavijestio sud da njegov punomoćnik neće moći pristupiti na ročište zakazano za 1. srpanj 2003. godine, te je zatražio od suda dostavu tužbe kako bi se očitovao na apelantove navode. 17. Podnescima koji su u Općinskom sudu primljeni 18. rujna i 9. listopada 2003. godine, te 22. veljače 2005. godine apelant je molio zakazivanje rasprave u ovome predmetu. 18. Općinski je sud dopisom od 13. srpnja 2005. godine, koji je apelant primio 1. kolovoza 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi točnu adresu za prvotuženog M.B. 19. Apelant je podneskom primljenim u sudu 11. kolovoza 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti traženu adresu, te predložio da se ukoliko su se stekli uvjeti poziv za prvotuženog stavi na oglasnu tablu budući je tuženik bio dužan prijaviti promjenu adrese, a u oprečnom je predložio da se postupak u odnosu na M.B. razdvoji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno sudu zaštititi svoja prava u Općinskom kojemu je podnio više tužbi protiv novinara i nakladnih kuća (ukupno 11 postupaka) u razdoblju od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je u ovome predmetu u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, a da se ?o tužbi posljednji put postupalo 13. srpnja 2005. godine. Apelant traži da se apelacija usvoji, ustvrdi da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi kronologiju predmetnog postupka, te ističe vezano za apelantov podnesak od 18. rujna 2001. godine da je apelant prema članku 216. tada važećeg ZPP-a bio dužan sam podnijeti isprave na koje se poziva za dokaz svojih navoda budući apelant tim ispravama raspolaže kao i odlukom kaznenog suda obzirom da je taj postupak vođen po privatnoj tužbi. Dalje, vezano za apelantov podnesak od 11. kolovoza 2005. godine kojim je obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti traženu adresu sud navodi da se ne može tuženiku M.B. dostava vršiti uz pomoć oglasne ta ble suda, jer tuženiku uopće nije izvršena dostava tužbe na odgovor, te se u tom smislu ne može primijeniti članak 352. važećeg ZPP-a, jer tuženik nije promijenio adresu u tijeku postupka, te da sud u smislu članka 83. stavak 2. važećeg ZPP-a može odlučiti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima samo uz suglasnost stranaka. Obzirom na navedeno Općinski je sud istaknuo da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju isključivo ovisi o apelantovom ponašanju koji je upravo svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku, pa Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao očito neutemeljena. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni list R BiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebito da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravke ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 281. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužitelja da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na zastupnikove ovlasti da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebite, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebite mjere predviđene u ovome zakonu (čl. 83. i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 98. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebito da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od mjerodavnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebite podatke. Članak 262. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na zastupnikove ovlasti da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebite, predsjednik vijeća će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebite mjere predviđene u ovome zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 66. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na zastupnikove ovlasti da pokrene parnicu kada su takve ovlasti potrebite, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebite radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovoga zakona. Članak 336. stavak 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebito da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti dulji od osam dana. Članak 348. st. 3. i 4. Ako je ustvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svoga posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu ustvrditi, dostava pismena će se obaviti istodobnim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objave. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom daljnji postupak provest će se po odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama apelantove tužbe nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. (...)" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim u apelantovom slučaju zadaća Općinskog suda jeste ustvrđivanje jesu li doista tuženi objavljivanjem prijepornog članka apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. Međutim, premda je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. srpnja 1995. godine u mjerodavnosti Ustavnog je suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i devet mjeseci on još uvijek nije okončan. Od navedenog razdoblja u mjerodavnosti Ustavnog je suda razdoblje od 11 godina i četiri mjeseca. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov se predmet 14. prosinca 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije bio poduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 39. Postavljenim je tužbenim zahtjevom apelant zatražio da Općinski sud obveže tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. 40. Općenito gledajući, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi postupak činile posebice složenim. b) Ponašanje apelanta 41. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju, Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelant podnio tužbu 18. srpnja 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 18. rujna 2001. godine postupio prema rješenju suda i uredio tužbu. Apelant je potom bio nazočan na tri od ukupno četiri održana ročišta (12. studenoga 2001. godine, 27. ožujka 2002. godine i 1. srpnja 2003. godine). Činjenica je da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 5. ožujak 2002. godine, ali navedeno se ne može pripisati apelantovom propustu budući sud nije dostavio apelantu poziv za to ročište. Apelant je podnescima od 12. svibnja, 18. rujna i 9. listopada 2003. godine i 22. veljače 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te je postupajući prema nalogu suda od 13. srpnja 2005. godine koji je primio 1. kolovoza 2005. godine podneskom od 11. kolovoza 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu prvotuženog, te predložio da se dostava izvrši uz pomoć oglasne ta ble, a u protivnom da se postupak u odnosu na tog tuženog razdvoji. 43. Obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao prema nalogu suda, da je bio nazočan na održanim raspravama, te da je urgirao uzimanje predmeta u rad u četiri navrata, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio duljini postupka, niti je apelant poduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 44. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama je ugovornicama da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 45. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni je sud ustvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. srpnja 1995. godine sud nije poduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 29. kolovoza 2001. godine kada je donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi uređenja u roku od osam dana. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošenja tužbe, odnosno pet godina i osam mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine poduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje za nepoduzimanje bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom razdoblju Ustavni sud smatra da je Općinski sud odgovoran za razdoblje neaktivnosti od 14. prosinca 1995. godine do 29. kolovoza 2001. godine. 46. Ustavni sud opaža da je Općinski sud nakon toga koncem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima poduzimao potrebite procesne radnje u smislu da je 12. studenoga 2001. godine održao raspravu i donio rješenje o odbijanju apelantovog prijedloga za donošenjem presude radi izostanka, potom apelantov priziv proslijedio drugostupanjskom sudu, te po dobijanju Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-217/01 od 14. prosinca 2001. godine kojim je apelantov priziv odbijen, rješenje otpremio strankama. Potom je sud zakazao raspravu za 5. ožujak 2002. godine koja je, budući dostava poziva strankama nije bila uredna, odgođena za 27. ožujak 2002. godine. Raspravu od 27. ožujka 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme, jer je dostava za prvotuženog M.B bila neuredna, a za drugotuženog neiskazana. 47. Sud u razdoblju od 27. ožujka 2002. godine do 3. lipnja 2003. godine, dakle punih 14 mjeseci, nije poduzimao procesne radnje kada je nakon apelantove urgencije od 12. svibnja 2003. godine zakazao raspravu za 1. srpanj 2003. godine koju je zbog smrtnog slučaja u sučevoj obitelji ponovno odložio na neodređeno vrijeme. 48. Sud je 13. srpnja 2005. godine zatražio od apelanta dostavu adrese za prvotuženog. Dakle, pune dvije godine od zadnje zakazane rasprave 1. srpnja 2003. godine sud nije poduzimao nikakve radnje. Apelant je podneskom od 11. kolovoza 2005. godine odgovorio na prethodni zahtjev suda, ali sud do danas, dakle punih 20 mjeseci, nije poduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. 49. Ustavni sud, konačno, zaključuje da je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima poduzimao procesne radnje samo u razdoblju od 29. kolovoza 2001. godine do 27. ožujka 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za nepostupanjem suda, odnosno odugovlačenjem postupka u razdoblju od podnošenja tužbe 18. srpnja 1995. godine, odnosno 14. prosinca 1995. godine do 29. kolovoza 2001. godine, potom u razdoblju od 27. ožujka 2002. godine do 3. lipnja 2003. godine, od 1. srpnja 2003. godine do 13. srpnja 2005. godine, te od 11. kolovoza 2005. godine do danas, u kojim razdobljima sud nije poduzimao bilo kakve radnje. 50. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u razdoblju od 11 godina i četiri mjeseca računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo tri ročišta (ne računajući ročište od 5. ožujka 2002. godine o čijem održavanju stranke nisu bile obaviještene), koja su odgođena zbog toga što je dostava za prvotuženog bila neuredna, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio nužno potrebit za donošenje prvostupanjske odluke u ovom slučaju. Ovaj zaključak dodatno usložnjava i činjenica da je prvostupanjski sud još na prvom ročištu održanom 12. studenoga 2001. godine raspolagao saznanjima da je prvotuženi M.B. nepoznat na adresi, što je ovlašteni djelatnik i konstatirao na dostavnicama uloženim u spis. Zaključna razmatranja vezana za duljinu trajanja postupka 51. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav svih država od osobite važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka budući svako nepotrebito odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje učinkovitost pravnog sustava i pravna sigurnost pojedinca. 52. Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava pristup sudskom ili upravnom tijelu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Tijela koja imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud ustvari ima zadaću baviti se pitanjem ostvarivanja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 53. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da Općinski sud smatra da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju isključivo ovisi o apelantovom ponašanju, a da je upravo on svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku budući nije dostavio točnu adresu prvotuženog. 54. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno primjećuje da predmetni postupak o apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i devet mjeseci od kojih 11 godina i četiri mjeseca spada u relevantno razdoblje. Neovisno o proteku vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostupanjska odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni je sud već konstatirao da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je potrebit sudu za donošenje presude. 55. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojima se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, potom Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. studenoga 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Stoga iznenađuje stav Općinskog suda da isključiva odgovornost za nedonošenje odluke u razumnom roku leži na apelantu. Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP-a sud nije regulirao rokove za poduzimanjem procesnih radnji. Međutim, imajući u vidu odredbu članka 10. tada važećeg ZPP-a prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je razvidno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Ustavni je sud već konstatirao da je Općinski sud tek nakon pet godina i osam mjeseci postupio prema odredbama članka 281. u svezi s člankom 109. st. 1. i 2. preuzetog ZPP-a, odnosno članka 262. u svezi s člankom 98. st. 1. i 2. ranijeg ZPP-a, te vratio apelantu tužbu radi ispravke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 12. studenoga 2001. godine obavijestio sud da je prema njegovim saznanjima apelant odselio u Srbiju, odnosno da ne stanuje na navedenoj adresi, te nije razvidno zašto je sud i nakon toga pozive prvotuženom slao na prijepornu adresu. Dalje, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio prema članku 138. ranijeg ZPP-a kojim je regulirano da će i sud nastojati od mjerodavnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebite podatke ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti. 56. Dalje, Ustavni sud opaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine i koji se prema odredbi članka 454. ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za poduzimanjem procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Člankom 348. tog je zakona propisano da ako je ustvrđeno da tuženi kojemu se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu ustvrditi, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostava pismena će se obaviti istodobnim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji, pri čemu se dostava smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objave. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da sud nakon stupanja na snagu novog ZPP-a 5. studenoga 2003. godine nije postupio prema navedenoj odredbi, niti je prema njoj postupio nakon apelantovog podneska od 11. kolovoza 2005. godine kojim je apelant ponovno obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu prvotuženog. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio odgovornosti na apelantu Općinski je sud imao dovoljno uporišta u važećim propisima da sazna adresu prvotuženog, odnosno osigura procesne pretpostavke za vođenjem ovoga parničnog postupka. 57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije prema kojim "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svoga položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava što je u konkretnom slučaju, budući prvostupanjska odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 58. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 18. srpnja 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 59. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u osobitim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 60. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 61. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom razdoblju traje više od 11 godina i četiri mjeseca, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 62. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 186/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-201/95. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-201/95 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-201/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 23. marta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je 3. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-201/95. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 25. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 18. jula 1995. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv M.B, novinara "Oslobođewa" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-201/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka "Nevolje radi samovolje lištičke administracije" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 13. i 14. marta 1988. godine solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošewa tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavqivawa predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda, dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditovanje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi shodno apelantovom mišljenju i uspjeli. 7. Rješenjem broj P-201/95 od 29. avgusta 2001. godine sud je vratio tužbu apelantu na uređenje tražeći da u tužbi navede činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev kao i dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, te da potraživanje izrazi u važećoj valuti. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 18. septembra 2001. godine postupio shodno rješenju suda, te je naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 100.000,00 KM, da se dokazi vezani za objavljene članke nalaze u spisu istog suda broj K-130/88, pa je predložio da ih priloži predmetnom spisu, a po nalogu suda kopije članaka može da priloži i sam apelant. 9. Na ročište zakazano za 12. novembar 2001. godine pristupio je lično apelant, dostavljanje za prvotuženog M.B. je bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio ročištu. Na tom ročištu apelant je predložio da se razdvoji postupak protiv tuženih, jer je prvotuženi odselio u Srbiju, te naveo da u slučaju razdvajawa postupka tužbeni zahtjev mijewa u smislu da je NIŠP "Oslobođenje" obavezno da apelantu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 50.000,00 KM. Sud je na tom ročištu rješenjem odbio apelantov predlog da se postupak razdvoji. 10. Sud je donio Rješenje broj P-201/95 od 12. novembra 2001. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov predlog da se donese presuda zbog izostanka sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi iz člana 314 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) budući da je predmet spora naknada nematerijalne štete, te imajući u vidu da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ne proizilazi iz činjenica koje su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 navedene u tužbi i objavljenih spornih članaka. Predmetno rješenje je dostavljeno apelantu 23. novembra 2001. godine. 11. Apelant je 26. novembra 2001. godine protiv rješewa Opštinskog suda izjavio žalbu. Opštinski sud je 30. novembra 2001. godine proslijedio apelantovu žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-217/01 od 14. decembra 2001. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Opštinskog suda. Opštinski sud je dnevnom naredbom od 16. januara 2002. godine naložio da se dostavi odluka Kantonalnog suda apelantu i drugotuženom. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 22. januara 2002. godine, a drugotuženi 13. februara 2002. godine. 13. Dnevnom naredbom od 7. februara 2002. godine sud je zakazao raspravu za 5. mart 2002. godine, ali budući da je dostavljanje poziva za apelanta i tužene bilo neiskazano sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa i nova zakazuje za 27. mart 2002. godine. 14. Apelant je pristupio na raspravu 27. marta 2002. godine, za prvotuženog M.B. dostavljanje nije bilo uredno, a sud je konstatovao da je za drugotuženo "Oslobođenje" dostavljanje neiskazano (mada je u spis uložena dostavnica iz koje je vidqivo da je dostavljanje drugotuženom bilo uredno budući da je poziv za raspravu uručen 11. marta 2002. godine). Sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Podneskom koji je u Opštinskom sudu primljen 12. maja 2003. godine apelant je molio da se zakaže rasprava u ovom predmetu. Sud je dnevnom naredbom od 3. juna 2003. godine zakazao raspravu za 1. juli 2003. godine. Na raspravu je pristupio lično apelant, dostavljanje za prvotuženog je bilo neuredno, a za drugotuženog nije pristupio niko premda je dostavljanje bilo uredno. Radi smrtnog slučaja u sudijinoj porodici rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. 16. Podneskom koji je primljen u sudu 2. jula 2003. godine drugotuženi je obavijestio sud da njegov punomoćnik neće moći da pristupi na ročište zakazano za 1. juli 2003. godine, te je zatražio od suda da dostavi tužbu kako bi se očitovao na apelantove navode. 17. Podnescima koji su u Opštinskom sudu primljeni 18. septembra i 9. oktobra 2003. godine, te 22. februara 2005. godine apelant je molio da se zakaže rasprava u ovom predmetu. 18. Opštinski sud je dopisom od 13. jula 2005. godine, koji je apelant primio 1. avgusta 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu za prvotuženog M.B. 19. Apelant je podneskom primljenim u sudu 11. avgusta 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da dostavi traženu adresu, te predložio da se ukoliko su se stekli uslovi poziv za prvotuženog stavi na oglasnu ploču budući da je tuženik bio dužan da prijavi promjenu adrese, a u suprotnom je predložio da se postupak u odnosu na M.B. razdvoji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Opštinskom sudu kom je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je u ovom predmetu u više navrata požurivao da se uzme predmet u rad, a da se po tužbi posljedwi put postupalo 13. jula 2005. godine. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da je Opštinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe u vezi sa apelantovim podneskom od 18. septembra 2001. godine da je apelant shodno članu 216 tada važećeg ZPP-a bio dužan sam da podnese isprave na koje se poziva za dokaz svojih navoda budući da apelant tim ispravama raspolaže kao i odlukom krivičnog suda s obzirom da je taj postupak vođen po privatnoj tužbi. Dalje, vezano za apelantov podnesak od 11. avgusta 2005. godine kojim je obavijestio sud da nije u mogućnosti da dostavi traženu adresu sud navodi da ne može da se tuženiku M.B. dostavljanje vrši uz pomoć oglasne ploče suda, jer tuženiku uopšte nije bila dostavljena tužba na odgovor, te u tom smislu ne može da se primijeni član 352 važećeg ZPP-a, jer tuženik nije promijenio adresu u toku postupka, te da sud u smislu člana 83 stav 2 važećeg ZPP-a može da odluči da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima samo uz saglasnost stranaka. S obzirom na navedeno Opštinski sud je istakao da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju iskqučivo zavisi od apelantovog ponašawa, koji je upravo svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku, pa Opštinski sud predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni list R BiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 281 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na zastupnikovo ovlašćenje da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća preduzeće radi otklawawa ovih nedostataka potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83 i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 138 Ako stranka ne može sama da sazna adresu lica kom pismeno treba da dostavi, sud će nastojati da od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke. Član 262 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 336 stav 1 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da se ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može da bude duži od osam dana. Član 348 st. 3 i 4 Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostava treba da se obavi ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto ne mogu da se utvrde, dostavljanje pismena obaviće se istovremenim objavqivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostavljanje se smatra obavljenim protekom roka od 15 dana od dana objavqivawa. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom daqwi postupak provešće se po odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučiuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nezavisno od protoka roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 33. Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno odredbama ZPP-a Opštinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim u apelantovom slučaju zadatak Opštinskog suda jeste da utvrdi da li su zaista tuženi objavqivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni da isplate na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kojim je zasnovana wihova vremenska nadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII ). 36. Međutim, premda je apelant Opštinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. jula 1995. godine u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i devet mjeseci on još uvijek nije okončan. Od navedenog perioda u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 11 godina i četiri mjeseca. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Opštinskog suda i u njemu sud nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 39. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Opštinski sud obaveže tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošewa tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. 40. Generalno gledajući, Ustavni sud zakqučuje da ne postoje okolnosti koje bi postupak činile posebno složenim. b) Ponašanje apelanta 41. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 18. septembra 2001. godine postupio shodno rješenju suda i uredio tužbu. Apelant je zatim bio prisutan na tri od ukupno četiri održana ročišta (12. novembra 2001. godine, 27. marta 2002. godine i 1. jula 2003. godine). Činjenica je da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 5. mart 2002. godine, ali navedeno ne može da se pripiše apelantovom propustu budući da sud nije dostavio apelantu poziv za to ročište. Apelant je podnescima od 12. maja, 18. septembra i 9. oktobra 2003. godine i 22. februara 2005. godine urgirao da se uzme predmet u rad, te je postupajući shodno nalogu suda od 13. jula 2005. godine koji je primio 1. avgusta 2005. godine podneskom od 11. avgusta 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da dostavi adresu prvotuženog, te predložio da se dostavljanje izvrši uz pomoć oglasne ploče, a u protivnom da se postupak u odnosu na tog tuženog razdvoji. 43. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao shodno nalogu suda, da je bio prisutan na održanim raspravama, te da je urgirao da se uzme predmet u rad u četiri navrata, Ustavni sud zakqučuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je apelant preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle da rezultiraju odugovlačenjem postupka. s) Ponašanje suda 44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakom pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). 45. Kad je riječ o ponašanju Opštinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 29. avgusta 2001. godine kada je donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi uređewa u roku od osam dana. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošewa tužbe, odnosno pet godina i osam mjeseci nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje zbog čega nije preduzimao bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom periodu, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud odgovoran za pe riod neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine do 29. avgusta 2001. godine. 46. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon toga krajem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima preduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 12. novembra 2001. godine održao raspravu i donio rješenje da se odbije apelantov predloga da se donese presuda radi izostanka, zatim apelantovu žalbu proslijedio drugostepenom sudu, te nakon što je dobio Rješenje Kantonalnog suda broj GŽ-217/01 od 14. decembra 2001. godine kojim je apelantova žalba odbijena, rješenje otpremio strankama. Zatim je sud zakazao raspravu za 5. mart 2002. godine koja je, budući da dostavljanje poziva strankama nije bilo uredno, odgođena za 27. mart 2002. godine. Raspravu od 27. marta 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme, jer je dostavljanje za prvotuženog M.B bilo neuredno, a za drugotuženog neiskazano. 47. Sud u periodu od 27. marta 2002. godine do 3. juna 2003. godine, dakle punih 14 mjeseci, nije preduzimao procesne radnje kad je nakon apelantove urgencije od 12. maja 2003. godine zakazao raspravu za 1. juli 2003. godine koju je zbog smrtnog slučaja u sudijinoj porodici ponovo odložio na neodređeno vrijeme. 48. Sud je 13. jula 2005. godine zatražio od apelanta da mu dostavi adresu za prvotuženog. Dakle, pune dvije godine od zadnje zakazane rasprave 1. jula 2003. godine sud nije preduzimao nikakve radnje. Apelant je podneskom od 11. avgusta 2005. godine odgovorio na prethodni zahtjev suda, ali sud do danas, dakle punih 20 mjeseci, nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. 49. Ustavni sud, na kraju, zakqučuje da je Opštinski sud u razumnim vremenskim razmacima preduzimao procesne radnje samo u periodu od 29. avgusta 2001. godine do 27. marta 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da nema razumnog obrazložewa zbog kog sud nije postupao, odnosno zbog kog je odugovlačio postupak u periodu od podnošewa tužbe 18. jula 1995. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine do 29. avgusta 2001. godine, zatim u periodu od 27. marta 2002. godine do 3. juna 2003. godine, od 1. jula 2003. godine do 13. jula 2005. godine, te od 11. avgusta 2005. godine do danas, u kojim periodima sud nije preduzimao bilo kakve radnje. 50. Imajući u vidu činjenicu da je Opštinski sud u periodu od 11 godina i četiri mjeseca računajući od dana stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo tri ročišta (ne računajući ročište od 5. marta 2002. godine o čijem održavanju stranke nisu bile obaviještene), koja su odgođena zbog toga što je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protok vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivawa pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Opštinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zakqučuje da navedeni pe riod ne može da se smatra razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju. Ovaj zakqučak dodatno usložwava i činjenica da je prvostepeni sud još na prvom ročištu održanom 12. novembra 2001. godine raspolagao saznawima da je prvotuženi M.B. nepoznat na adresi, što je ovlašćeni radnik i konstatovao na dostavnicama koje su uložene u spis. Zakqučna razmatrawa vezana za dužinu trajawa postupka 51. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od posebne važnosti da se vodi postupak u okviru razumnog roka budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavawa pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinca. 52. Naime, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ne može taj pristup da ograniči određenim kategorijama qudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga Ustavni sud, ustvari, ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivawa prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ne samo nezadovoqstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 53. Iz odgovora na apelaciju proizilazi da Opštinski sud smatra da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju iskqučivo zavisi od apelantovog ponašawa, a da je upravo on svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku budući da nije dostavio tačnu adresu prvotuženog. 54. U vezi sa tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak o apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i devet mjeseci od kojih 11 godina i četiri mjeseca spada u relevantni pe riod. Nezavisno od protoka vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni sud je već konstatovao da navedeni pe riod ne može da se smatra razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude. 55. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošewa tužbe do danas više puta mijewali propisi kojim se reguliše parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Stoga iznenađuje stav Opštinskog suda da iskqučiva odgovornost zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku leži na apelantu. Naime, činjenica je da do donošewa novog ZPP-a sud nije regulisao rokove za preduzimanje procesnih radwi. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10 tada važećeg ZPP-a shodno kojoj je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može da bude neograničen. Ustavni sud je već konstatovao da je Opštinski sud tek nakon pet godina i osam mjeseci postupio shodno odredbama člana 281 u vezi sa članom 109 st. 1 i 2 preuzetog ZPP-a, odnosno člana 262 u vezi sa članom 98 st. 1 i 2 ranijeg ZPP-a, te vratio apelantu tužbu radi ispravke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 12. novembra 2001. godine obavijestio sud da je shodno njegovim saznawima apelant odselio u Srbiju, odnosno da ne stanuje na navedenoj adresi, te nije jasno zašto je sud i nakon toga pozive prvotuženom slao na spornu adresu. Dalje, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio shodno članu 138 ranijeg ZPP-a kojim je regulisano da će i sud nastojati da od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke ako stranka ne može sama da sazna adresu lica kom pismeno treba da se dostavi. 56. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se shodno odredbi člana 454 ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 348 tog zakona propisano je da ako je utvrđeno da tuženi kom se dostavljanje treba da se obavi ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto ne mogu da se utvrde, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostavljanje pismena obaviće se istovremenim objavqivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji, pri čemu se dostavljanje smatra obavljenim protekom roka od 15 dana od dana objavqivawa. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da sud nakon stupawa na snagu novog ZPP-a 5. novembra 2003. godine nije postupio shodno navedenoj odredbi, niti je prema woj postupio nakon apelantovog podneska od 11. avgusta 2005. godine kojim je apelant ponovo obavijestio sud da nije u mogućnosti da dostavi adresu prvotuženog. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio odgovornosti na apelantu Opštinski sud je imao dovoqno uporišta u važećim propisima da sazna adresu prvotuženog, odnosno obezbijedi procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka. 57. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantuje da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja kako bi ostvario pravnu sigurnost kao osnovni princip svakog modernog pravnog sistema što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena nezavisno od okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog toga što nije donesena odluka o tužbi od 18. jula 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 59. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 60. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će da bude okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 61. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom periodu traje više od 11 godina i četiri mjeseca, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoqna je Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 62. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 186/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-201/95. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-201/95 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-201/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 23. marta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je 3. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis tog suda broj P-201/95. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 25. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 18. jula 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv M.B, novinara "Oslobođenja" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-201/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka "Nevolje radi samovolje lištičke administracije" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 13. i 14. marta 1988. godine solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavljivanja predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda, dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditiranje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi prema apelantovom mišljenju i uspjeli. 7. Rješenjem broj P-201/95 od 29. augusta 2001. godine sud je vratio tužbu apelantu na uređenje tražeći da u tužbi navede činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev kao i dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, te da potraživanje izrazi u važećoj valuti. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 18. septembra 2001. godine postupio prema rješenju suda, te je naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 100.000,00 KM, da se dokazi vezani za objavljene članke nalaze u spisu istog suda broj K-130/88, pa je predložio da ih priloži predmetnom spisu, a po nalogu suda kopije članaka može priložiti i sam apelant. 9. Na ročište zakazano za 12. novembar 2001. godine pristupio je lično apelant, dostavljanje za prvotuženog M.B. je bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio ročištu. Na tom ročištu apelant je predložio da se razdvoji postupak protiv tuženih, jer je prvotuženi odselio u Srbiju, te naveo da u slučaju razdvajanja postupka tužbeni zahtjev mijenja u smislu da je NIŠP "Oslobođenje" obavezno apelantu na ime nematerijalne štete isplatiti iznos od 50.000,00 KM. Sud je na tom ročištu rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanje postupka. 10. Sud je donio Rješenje broj P-201/95 od 12. novembra 2001. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje presude zbog izostanka s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 314. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je predmet spora naknada nematerijalne štete, te imajući u vidu da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i objavljenih spornih članaka. Predmetno rješenje je dostavljeno apelantu 23. novembra 2001. godine. 11. Apelant je 26. novembra 2001. godine protiv rješenja Općinskog suda izjavio žalbu. Općinski sud je 30. novembra 2001. godine proslijedio apelantovu žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-217/01 od 14. decembra 2001. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Općinski sud je dnevnom naredbom od 16. januara 2002. godine naložio dostavljanje odluke Kantonalnog suda apelantu i drugotuženom. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 22. januara 2002. godine, a drugotuženi 13. februara 2002. godine. 13. Dnevnom naredbom od 7. februara 2002. godine sud je zakazao raspravu za 5. mart 2002. godine, ali budući da je dostavljanje poziva za apelanta i tužene bilo neiskazano sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa i nova zakazuje za 27. mart 2002. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 14. Apelant je pristupio na raspravu 27. marta 2002. godine, za prvotuženog M.B. dostavljanje nije bilo uredno, a sud je konstatirao da je za drugotuženo "Oslobođenje" dostavljanje neiskazano (mada je u spis uložena dostavnica iz koje je vidljivo da je dostavljanje drugotuženom bilo uredno budući da je poziv za raspravu uručen 11. marta 2002. godine). Sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Podneskom koji je u Općinskom sudu primljen 12. maja 2003. godine apelant je molio zakazivanje rasprave u ovom predmetu. Sud je dnevnom naredbom od 3. juna 2003. godine zakazao raspravu za 1. juli 2003. godine. Na raspravu je pristupio lično apelant, dostavljanje za prvotuženog je bilo neuredno, a za drugotuženog nije pristupio niko premda je dostavljanje bilo uredno. Radi smrtnog slučaja u sudijinoj porodici rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. 16. Podneskom koji je primljen u sudu 2. jula 2003. godine drugotuženi je obavijestio sud da njegov punomoćnik neće moći pristupiti na ročište zakazano za 1. juli 2003. godine, te je zatražio od suda dostavljanje tužbe kako bi se očitovao na apelantove navode. 17. Podnescima koji su u Općinskom sudu primljeni 18. septembra i 9. oktobra 2003. godine, te 22. februara 2005. godine apelant je molio zakazivanje rasprave u ovom predmetu. 18. Općinski sud je dopisom od 13. jula 2005. godine, koji je apelant primio 1. augusta 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu za prvotuženog M.B. 19. Apelant je podneskom primljenim u sudu 11. augusta 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti traženu adresu, te predložio da se ukoliko su se stekli uvjeti poziv za prvotuženog stavi na oglasnu tablu budući da je tuženik bio dužan prijaviti promjenu adrese, a u suprotnom je predložio da se postupak u odnosu na M.B. razdvoji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je u ovom predmetu u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, a da se ?o tužbi posljednji put postupalo 13. jula 2005. godine. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe vezano za apelantov podnesak od 18. septembra 2001. godine da je apelant prema članu 216. tada važećeg ZPP-a bio dužan sam podnijeti isprave na koje se poziva za dokaz svojih navoda budući da apelant tim ispravama raspolaže kao i odlukom krivičnog suda s obzirom da je taj postupak vođen po privatnoj tužbi. Dalje, vezano za apelantov podnesak od 11. augusta 2005. godine kojim je obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti traženu adresu sud navodi da se ne može tuženiku M.B. dostavljanje vršiti uz pomoć oglasne ta ble suda, jer tuženiku uopće nije bila dostavljena tužba na odgovor, te se u tom smislu ne može primijeniti član 352. važećeg ZPP-a, jer tuženik nije promijenio adresu u toku postupka, te da sud u smislu člana 83. stav 2. važećeg ZPP-a može odlučiti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima samo uz saglasnost stranaka. S obzirom na navedeno Općinski sud je istakao da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju isključivo ovisi o apelantovom ponašanju koji je upravo svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku, pa Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni list R BiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 281. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na zastupnikovo ovlaštenje da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83. i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu lica kojem pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Član 262. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 336. stav 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti duži od osam dana. Član 348. st. 3. i 4. Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostavljanje pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostavljanje se smatra obavljenim protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje jesu li zaista tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. Međutim, premda je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. jula 1995. godine u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i devet mjeseci on još uvijek nije okončan. Od navedenog perioda u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 11 godina i četiri mjeseca. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 39. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Općinski sud obaveže tužene da mu na ime nematerijalne štete pričinjene pisanjem članka solidarno plate iznos od po 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. 40. Općenito gledajući, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi postupak činile posebno složenim. b) Ponašanje apelanta 41. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 18. septembra 2001. godine postupio prema rješenju suda i uredio tužbu. Apelant je zatim bio prisutan na tri od ukupno četiri održana ročišta (12. novembra 2001. godine, 27. marta 2002. godine i 1. jula 2003. godine). Činjenica je da apelant nije pristupio na ročište zakazano za 5. mart 2002. godine, ali navedeno se ne može pripisati apelantovom propustu budući da sud nije dostavio apelantu poziv za to ročište. Apelant je podnescima od 12. maja, 18. septembra i 9. oktobra 2003. godine i 22. februara 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te je postupajući prema nalogu suda od 13. jula 2005. godine koji je primio 1. augusta 2005. godine podneskom od 11. augusta 2005. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu prvotuženog, te predložio da se dostavljanje izvrši uz pomoć oglasne ta ble, a u protivnom da se postupak u odnosu na tog tuženog razdvoji. 43. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao prema nalogu suda, da je bio prisutan na održanim raspravama, te da je urgirao uzimanje predmeta u rad u četiri navrata, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je apelant preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakom pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 45. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju sve do 29. augusta 2001. godine kada je donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi uređenja u roku od osam dana. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošenja tužbe, odnosno pet godina i osam mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje za nepreduzimanje bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom periodu Ustavni sud smatra da je Općinski sud odgovoran za pe riod neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine do 29. augusta 2001. godine. 46. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon toga krajem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima preduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 12. novembra 2001. godine održao raspravu i donio rješenje o odbijanju apelantovog prijedloga za donošenje presude radi izostanka, zatim apelantovu žalbu proslijedio drugostepenom sudu, te po dobijanju Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-217/01 od 14. decembra 2001. godine kojim je apelantova žalba odbijena, rješenje otpremio strankama. Zatim je sud zakazao raspravu za 5. mart 2002. godine koja je, budući da dostavljanje poziva strankama nije bilo uredno, odgođena za 27. mart 2002. godine. Raspravu od 27. marta 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme, jer je dostavljanje za prvotuženog M.B bilo neuredno, a za drugotuženog neiskazano. 47. Sud u periodu od 27. marta 2002. godine do 3. juna 2003. godine, dakle punih 14 mjeseci, nije preduzimao procesne radnje kad je nakon apelantove urgencije od 12. maja 2003. godine zakazao raspravu za 1. juli 2003. godine koju je zbog smrtnog slučaja u sudijinoj porodici ponovo odložio na neodređeno vrijeme. 48. Sud je 13. jula 2005. godine zatražio od apelanta dostavljanje adrese za prvotuženog. Dakle, pune dvije godine od zadnje zakazane rasprave 1. jula 2003. godine sud nije preduzimao nikakve radnje. Apelant je podneskom od 11. augusta 2005. godine odgovorio na prethodni zahtjev suda, ali sud do danas, dakle punih 20 mjeseci, nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. 49. Ustavni sud, na kraju, zaključuje da je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima preduzimao procesne radnje samo u periodu od 29. augusta 2001. godine do 27. marta 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za nepostupanje suda, odnosno odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe 18. jula 1995. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine do 29. augusta 2001. godine, zatim u periodu od 27. marta 2002. godine do 3. juna 2003. godine, od 1. jula 2003. godine do 13. jula 2005. godine, te od 11. augusta 2005. godine do danas, u kojim periodima sud nije preduzimao bilo kakve radnje. 50. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u periodu od 11 godina i četiri mjeseca računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo tri ročišta (ne računajući ročište od 5. marta 2002. godine o čijem održavanju stranke nisu bile obaviještene), koja su odgođena zbog toga što je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju. Ovaj zaključak dodatno usložnjava i činjenica da je prvostepeni sud još na prvom ročištu održanom 12. novembra 2001. godine raspolagao saznanjima da je prvotuženi M.B. nepoznat na adresi, što je ovlašteni radnik i konstatirao na dostavnicama uloženim u spis. Zaključna razmatranja vezana za dužinu trajanja postupka 51. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od posebne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinca. 52. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga Ustavni sud, ustvari, ima zadatak baviti se pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 53. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da Općinski sud smatra da donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju isključivo ovisi o apelantovom ponašanju, a da je upravo on svojim ponašanjem doveo do toga da se predmet ne završi u razumnom roku budući da nije dostavio tačnu adresu prvotuženog. 54. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak o apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i devet mjeseci od kojih 11 godina i četiri mjeseca spada u relevantni pe riod. Neovisno o proteku vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni sud je već konstatirao da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude. 55. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Stoga iznenađuje stav Općinskog suda da isključiva odgovornost za nedonošenje odluke u razumnom roku leži na apelantu. Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP-a sud nije regulirao rokove za preduzimanje procesnih radnji. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP-a prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Ustavni sud je već konstatirao da je Općinski sud tek nakon pet godina i osam mjeseci postupio prema odredbama člana 281. u vezi s članom 109. st. 1. i 2. preuzetog ZPP-a, odnosno člana 262. u vezi s članom 98. st. 1. i 2. ranijeg ZPP-a, te vratio apelantu tužbu radi ispravke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 12. novembra 2001. godine obavijestio sud da je prema njegovim saznanjima apelant odselio u Srbiju, odnosno da ne stanuje na navedenoj adresi, te nije jasno zašto je sud i nakon toga pozive prvotuženom slao na spornu adresu. Dalje, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio prema članu 138. ranijeg ZPP-a kojim je regulirano da će i sud nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu lica kojem pismeno treba dostaviti. 56. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 348. tog zakona je propisano da ako je utvrđeno da tuženi kojem se dostavljanje ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostavljanje pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji, pri čemu se dostavljanje smatra obavljenim protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da sud nakon stupanja na snagu novog ZPP-a 5. novembra 2003. godine nije postupio prema navedenoj odredbi, niti je prema njoj postupio nakon apelantovog podneska od 11. augusta 2005. godine kojim je apelant ponovo obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu prvotuženog. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio odgovornosti na apelantu Općinski sud je imao dovoljno uporišta u važećim propisima da sazna adresu prvotuženog, odnosno osigura procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka. 57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 18. jula 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 59. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 60. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 61. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom periodu traje više od 11 godina i četiri mjeseca, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 187/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. lipnja 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-202/95. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-202/95 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-202/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine i 6. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. svibnja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-202/95. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 18. srpnja 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv A.B, novinara "Oslobođenja" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna je tužba zavedena pod brojem P-202/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obvezati tužene da mu na ime neimovinske štete pričinjene pisanjem članka "Tužbe protiv novinara u paketu" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 22. listopada 1989. godine solidarno plate iznos od po 200.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objave predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda i dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditiranje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi prema apelantovom mišljenju i uspjeli. 6. Apelant je podneskom od 20. listopada 1998. godine urgirao zakazivanje ročišta u predmetnome postupku. 7. Dnevnom je naredbom od 1. listopada 2001. godine rasprava u tom predmetu zakazana za 5. studeni 2001. godine. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 5. studenoga 2001. godine naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 50.000,00 KM, te da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Apelant je predložio održavanje ročište zakazanog za 5. studeni 2001. godine i u slučaju spriječenosti pristupa tom ročištu, te donošenje presude zbog izostanka ako je za tužene uredna dostava, a oni ne pristupe ročištu. 9. Na ročište zakazano za 5. studeni 2001. godine nije pristupio apelant, dostava za apelanta i prvotuženog je bila neuredna, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio na ročište. Rasprava je odgođena i nova zakazana za 20. prosinac 2001. godine. 10. Na ročište zakazano za 20. prosinac 2001. godine pristupio je apelant osobno, a uredno pozvani prvotuženi i drugotuženi nisu pristupili. Apelant je predložio održavanje rasprave u izočnosti uredno obaviještenih tuženih. Sud je Rješenjem broj P-202/95 od 20. prosinca 2001. godine odredio da će se rasprava održati u izočnosti uredno obaviještenih tuženika. Sud je donio Rješenje broj P-202/95 od 20. prosinca 2001. godine kojim je odbio kao neutemeljen apelantov prijedlog za donošenjem presude zbog izostanka s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 314. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući je predmet spora naknada neimovinske štete, te imajući u vidu da utemeljenost i visina tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i objavljenih prijepornih članaka. Predmetno je rješenje dostavljeno apelantu 9. siječnja 2002. godine. 11. Apelant je 11. siječnja 2002. godine protiv rješenja Općinskog suda izjavio priziv. Općinski je sud 6. veljače 2002. godine proslijedio apelantov priziv Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-54/02 od 27. veljače 2002. godine odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje Općinskog suda. Općinski je sud dnevnom naredbom od 13. ožujka 2002. godine naložio dostavu odluke Kantonalnog suda apelantu. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 19. ožujka 2002. godine. 13. Dnevnom je naredbom od 8. srpnja 2002. godine sud zakazao raspravu za 27. kolovoz 2002. godine, ali je drugotuženi podneskom zamolio odgodu ročišta zbog izočnosti zakonskoga zastupnika. 14. Sljedeće je ročište zakazano za 30. rujan 2002. godine, ali je zbog izočnosti uređujućeg suca sud donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Apelant je podnescima od 12. svibnja 2003. godine, 22. veljače i 10. svibnja 2005. godine urgirao zakazivanje ročišta. 16. Općinski je sud dopisom od 13. srpnja 2005. godine, koji je apelant primio 1. kolovoza 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi točnu adresu za prvotuženog A.B. Apelant je 11. kolovoza 2005. godine dostavio točnu adresu za prvotuženog i pri tomu zamolio zakazivanje ročišta u što kraćem roku. 17. Apelant je podneskom primljenim u sudu 16. veljače 2006. godine urgirao zakazivanje ročišta. 18. Općinski je sud Rješenjem broj P-202/05 od 30. ožujka 2007. godine naložio apelantu da u roku od osam dana od dostave rješenja dostavi uređenu i dopunjenu tužbu. 19. Apelant je dostavio sudu podnesak 13. travnja 2007. godine kojim je uredio tužbu sukladno rješenju od 30. ožujka 2007. godine. 20. Pripremno je ročište zakazano za 26. lipanj 2007. godine. IV. Apelacija 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojemu je podnio više tužbi protiv novinara i nakladnih kuća (ukupno 11 postupaka) u razdoblju od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je tužbu podnio 18. srpnja 1995. godine i da je u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, a da je održano samo jedno ročište 20. prosinca 2001. godine kada je tražio donošenje tužbe zbog izostanka, jer su prema apelantovoj ocjeni za to bili ispunjeni zakonski uvjeti. Prijedlog je odbijen kao i podneseni priziv. Apelant navodi da kasnije predmet nije uziman u rad. On traži da se apelacija usvoji, ustvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnome postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 23. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 24. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama apelantove tužbe nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. (...)" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Općinskom sudu podnio tužbu zbog naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u apelantovom slučaju zadaća Općinskog suda jeste ustvrđivanje jesu li doista tuženi objavom prijepornog članka apelantu nanijeli štetu, te jesu li tuženi dužni isplatiti određeni iznos na ime naknadne eventualno nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku mjerodavnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske mjerodavnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. U konkretnom je slučaju apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. srpnja 1995. godine, a u mjerodavnosti Ustavnog je suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i 10 mjeseci, on još uvijek nije okončan. Od navedenog razdoblja u mjerodavnosti Ustavnog je suda razdoblje od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov se predmet 14. prosinca 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije bio poduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 39. Pri ocjeni je li neki predmet složen Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba ustvrditi (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati pored činjenica i pravnih pitanja (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnome predmetu narav činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali rješavanje u razdoblju duljem od 11 godina. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnome slučaju, Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelant podnio tužbu 18. srpnja 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 5. studenoga 2001. godine uredio tužbu. Apelant je potom bio nazočan na jedinom održanom ročištu 20. prosinca 2001. godine. Apelant je podnescima od 20. listopada 1998. godine, 12. svibnja 2003. godine, 22. veljače, 10. svibnja i 11. kolovoza 2005. godine, te 16. veljače 2006. urgirao uzimanje predmeta u rad i zakazivanje ročišta, pa je postupajući prema nalogu suda od 13. srpnja 2005. godine koji je primio 1. kolovoza 2005. godine podneskom od 11. kolovoza 2005. godine dostavio sudu adresu prvotuženog i predložio zakazivanje ročišta. Također, postupajući prema nalogu suda od 30. ožujka 2007. godine u ostavljenom je roku uredio tužbu i tužbeni zahtjev sukladno odredbama novog ZPP-a. 42. Obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao prema nalogu suda, da je bio nazočan jedinoj održanoj raspravi, te da je urgirao uzimanje predmeta u rad sedam puta, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio duljini postupka niti je poduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnome roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama je ugovornicama svoj pravni sustav organizirati tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda Ustavni je sud ustvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. srpnja 1995. godine sud nije poduzeo nikakvu procesnu radnju, čak i pored apelantove urgencije od 20. listopada 1998. godine sve do 1. listopada 2001. godine kada je zakazao ročište za 5. studeni 2001. godine. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošenja tužbe, odnosno pet godina i 10 mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine poduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje za nepoduzimanje bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom razdoblju Ustavni sud smatra da je Općinski sud odgovoran za razdoblje neaktivnosti od 14. prosinca 1995. godine do 1. listopada 2001. godine. 45. Ustavni sud opaža da je Općinski sud nakon toga koncem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima poduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 20. prosinca 2001. godine održao raspravu i donio rješenje o odbijanju apelantovog prijedloga za donošenjem presude zbog izostanka, potom apelantov priziv proslijedio drugostupanjskom sudu, te nakon dobijanja Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-54/02 od 27. veljače 2002. godine kojim je apelantov priziv odbijen, rješenje otpremio strankama. Potom je sud zakazao raspravu za 27. kolovoz 2002. godine koja je, budući dostava poziva prvotuženom nije bila uredna, a da je drugotuženi podneskom molio odgodu i opravdao izostanak, odgođena za 30. rujan 2002. godine. Raspravu od 30. rujna 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme zbog izočnosti uređujućeg suca. 46. Sud u razdoblju od 30. rujna 2002. godine kada je odložena rasprava do 13. srpnja 2005. godine kada je zatražio od apelanta dostavu adrese za prvotuženog, dakle punih 19 mjeseci, nije poduzimao procesne radnje. Apelant je podneskom od 11. kolovoza 2005. godine odgovorio na zahtjev suda i dostavio adresu prvotuženog, ali sud do 30. ožujka 2007. godine, kada je zatražio uređenje i dopunu tužbe, dakle narednih 17 mjeseci nije poduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. Nakon što je apelant 13. travnja 2007. godine u ostavljenom roku uredio tužbu pripremno je ročište zakazano za 26. lipanj 2007. godine. 47. Ustavni sud, konačno, zaključuje da je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima poduzimao procesne radnje samo u razdoblju od 1. listopada 2001. godine do 30. rujna 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za nepostupanje suda, odnosno odugovlačenje postupka u razdoblju od podnošenja tužbe 18. srpnja 1995. godine, odnosno 14. prosinca 1995. godine do 1. listopada 2001. godine, potom u razdoblju od 30. rujna 2002. godine do 13. srpnja 2005. godine, te od 11. kolovoza 2005. godine do 30. ožujka 2007. godine, u kojim razdobljima sud nije poduzimao bilo kakve radnje. 48. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u razdoblju od 11 godina i pet mjeseci računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo jedno ročište, te zakazao još tri ročišta koja su odgođena zbog toga što je dostava za prvotuženog bila neuredna, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u početnoj fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio nužno potreban za donošenje prvostupanjske odluke u ovome slučaju. Zaključna razmatranja vezana za duljinu trajanja postupka 49. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav svih država od osobite važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka budući svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sustava i pravna sigurnost pojedinaca. 50. Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Tijela koja imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud ustvari ima zadaću baviti se pitanjem ostvarivanja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 51. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno primjećuje da predmetni postupak po apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i 10 mjeseci od kojih 11 godina i pet mjeseci spada u relevantno razdoblje. Neovisno o proteku vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostupanjska odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni je sud već konstatirao da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude. 52. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojima se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnome postupku SFRJ, potom Zakon o parničnome postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. studenoga 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP-a nisu bili regulirani rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu članka 10. tada važećeg ZPP-a prema kojoj je sud dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova sasvim je razvidno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Dalje, Ustavni sud opaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine i koji se prema odredbi članka 454. ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj propisani konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. 53. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da Općinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za svoje postupanje u konkretnom slučaju, Ustavni se sud poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršenja apelantovog prava na ustvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". Obzirom da se postupak u ovome predmetu, iako traje gotovo 12 godina, a od toga preko 11 godina u okviru mjerodavnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek šest godina nakon podnošenja tužbe poduzeo prvu procesnu radnju, a u predmetu postupao s neujednačenom ažurnošću i intervalima potpune neaktivnosti, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 18. srpnja 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u osobitim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 55. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 56. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom razdoblju traje više od 11 godina i pet mjeseci, te da apelantovo ponašanje nije uzrokom što postupak toliko traje dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 57. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 187/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića . Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-202/95. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-202/95 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete sa ciljem da se izvrši ova odluka. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-202/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. maja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-202/95. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je 18. jula 1995. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv A.B, novinara "Oslobođewa" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-202/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu na ime neimovinske štete koja je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 pričinjena pisanjem članka "Tužbe protiv novinara u paketu" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 22. oktobra 1989. godine solidarno plate iznos od po 200.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošewa tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavqivawa predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda i dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditovanje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi shodno apelantovom mišljenju i uspjeli. 6. Apelant je podneskom od 20. oktobra 1998. godine urgirao da se zakaže ročište u predmetnom postupku. 7. Dnevnom naredbom od 1. oktobra 2001. godine rasprava u tom predmetu zakazana je za 5. novembar 2001. godine. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 5. novembra 2001. godine naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 50.000,00 KM, te da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Apelant je predložio da se održi ročište zakazano za 5. novembar 2001. godine i u slučaju njegove spriječenosti da pristupi tom ročištu, te da se donese presuda zbog izostanka ako je za tužene uredno dostavljanje, a oni ne pristupe ročištu. 9. Na ročište zakazano za 5. novembar 2001. godine nije pristupio apelant, dostavljanje za apelanta i prvotuženog je bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio na ročište. Rasprava je odgođena i nova zakazana za 20. decembar 2001. godine. 10. Na ročište zakazano za 20. decembar 2001. godine pristupio je apelant lično, a uredno pozvani prvotuženi i drugotuženi nisu pristupili. Apelant je predložio da se održi rasprava u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Sud je Rješenjem broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine odredio da će se rasprava održati u odsutnosti uredno obaviještenih tuženika. Sud je donio Rješenje broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov predlog da se donese presuda zbog izostanka sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi iz člana 314 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) budući da je predmet spora naknada neimovinske štete, te imajući u vidu da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ne proizilazi iz činjenica koje su navedene u tužbi i objavljenih spornih članaka. Predmetno rješenje dostavljeno je apelantu 9. januara 2002. godine. 11. Apelant je 11. januara 2002. godine protiv rješewa Opštinskog suda izjavio žalbu. Opštinski sud je 6. februara 2002. godine proslijedio apelantovu žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-54/02 od 27. februara 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Opštinskog suda. Opštinski sud je dnevnom naredbom od 13. marta 2002. godine naložio da se odluka Kantonalnog suda dostavi apelantu. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 19. marta 2002. godine. 13. Dnevnom naredbom od 8. jula 2002. godine sud je zakazao raspravu za 27. avgust 2002. godine, ali je drugotuženi podneskom zamolio da se odgodi ročište zbog odsutnosti zakonskog zastupnika. 14. Sljedeće ročište zakazano je za 30. septembar 2002. godine, ali je zbog odsutnosti uređujućeg sudije sud donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Apelant je podnescima od 12. maja 2003. godine, 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao da se zakaže ročište. 16. Opštinski sud je dopisom od 13. jula 2005. godine, koji je apelant primio 1. avgusta 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu za prvotuženog A.B. Apelant je 11. avgusta 2005. godine dostavio tačnu adresu za prvotuženog i pri tom zamolio da se zakaže ročište u što kraćem roku. 17. Apelant je podneskom primljenim u sudu 16. februara 2006. godine urgirao da se zakaže ročište. 18. Opštinski sud je Rješenjem broj P-202/05 od 30. marta 2007. godine naložio apelantu da u roku od osam dana od dostavljanja rješewa dostavi uređenu i dopunjenu tužbu. 19. Apelant je dostavio sudu podnesak 13. aprila 2007. godine kojim je uredio tužbu u skladu sa rješenjem od 30. marta 2007. godine. 20. Pripremno ročište zakazano je za 26. juni 2007. godine. IV. Apelacija 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Opštinskom sudu kom je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je tužbu podnio 18. jula 1995. godine i da je u više navrata požurivao da se uzme predmet u rad, a da je održano samo jedno ročište 20. decembra 2001. godine kada je tražio da se donese tužba zbog izostanka, jer su shodno apelantovoj ocjeni za to bili ispunjeni zakonski uslovi. Predlog je odbijen kao i podnesena žalba. Apelant navodi da kasnije predmet nije uziman u rad. On traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Opštinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se shodno odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da samo ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nezavisno od protoka roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.. (...)" 33. Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno odredbama ZPP-a Opštinskom sudu podnio tužbu zbog naknade štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Opštinskog suda jeste da utvrdi da li su zaista tuženi objavqivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te da li su tuženi dužni da isplate određeni iznos na ime naknadne eventualno nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kojim je zasnovana wihova vremenska nadležnost - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. U konkretnom slučaju apelant je Opštinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. jula 1995. godine, a u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i 10 mjeseci, on još uvijek nije okončan. Od navedenog perioda u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Opštinskog suda i u njemu sud nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 39. Pri ocjeni da li je neki predmet složen Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da utvrdi (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče pored činjenica i pravnih pitawa (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 11 godina. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi sa tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 5. novembra 2001. godine uredio tužbu. Apelant je zatim bio prisutan na jedinom održanom ročištu 20. decembra 2001. godine. Apelant je podnescima od 20. oktobra 1998. godine, 12. maja 2003. godine, 22. februara, 10. maja i 11. avgusta 2005. godine, te 16. februara 2006. urgirao da se uzme predmet u rad i zakaže ročište, pa je postupajući shodno nalogu suda od 13. jula 2005. godine koji je primio 1. avgusta 2005. godine podneskom od 11. avgusta 2005. godine dostavio sudu adresu prvotuženog i predložio da se zakaže ročište. Takođe, postupajući shodno nalogu suda od 30. marta 2007. godine u ostavljenom roku uredio je tužbu i tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama novog ZPP-a. 42. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao shodno nalogu suda, da je bio prisutan jedinoj održanoj raspravi, te da je sedam puta urgirao da se uzme predmet u rad, Ustavni sud zakqučuje da apelant nije doprinio dužini postupka niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle da rezultuju odugovlačenjem postupka. s) Ponašanje suda 43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Opštinskog suda Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju, čak i pored apelantove urgencije od 20. oktobra 1998. godine, sve do 1. oktobra 2001. godine kada je zakazao ročište za 5. novembar 2001. godine. Dakle, sud nije preko šest godina od dana kada je podnesena tužba, odnosno pet godina i 10 mjeseci nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije dao bilo kakvo obrazloženje zbog čega nije preduzimao bilo koju procesnu radnju u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom periodu, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud odgovoran za pe riod neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine. 45. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon toga krajem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima preduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 20. decembra 2001. godine održao raspravu i donio rješenje da se odbije apelantov predlog da se donese presuda zbog izostanka, zatim apelantovu žalbu proslijedio drugostepenom sudu, te nakon što je dobio Rješenje Kantonalnog suda broj GŽ-54/02 od 27. februara 2002. godine kojim je apelantova žalba odbijena, rješenje otpremio strankama. Zatim je sud zakazao raspravu za 27. avgust 2002. godine koja je, budući da dostavljanje poziva prvotuženom nije bilo uredno, a da je drugotuženi podneskom molio da se rasprava odgodi i opravdao izostanak, odgođena za 30. septembar 2002. godine. Raspravu od 30. septembra 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme zbog odsutnosti uređujućeg sudije. 46. Sud u periodu od 30. septembra 2002. godine, kad je odložena rasprava, do 13. jula 2005. godine, kad je zatražio od apelanta da dostavi adresu za prvotuženog, dakle punih 19 mjeseci, nije preduzimao procesne radnje. Apelant je podneskom od 11. avgusta 2005. godine odgovorio na zahtjev suda i dostavio adresu prvotuženog, ali sud do 30. marta 2007. godine, kad je zatražio uređenje i dopunu tužbe, dakle narednih 17 mjeseci nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. Nakon što je apelant 13. aprila 2007. godine u ostavljenom roku uredio tužbu pripremno ročište je zakazano za 26. juni 2007. godine. 47. Ustavni sud, na kraju, zakqučuje da je Opštinski sud u razumnim vremenskim razmacima preduzimao procesne radnje samo u periodu od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da nema razumnog obrazložewa zbog čega sud nije postupao, odnosno zbog čega je odugovlačen postupak u periodu od podnošewa tužbe 18. jula 1995. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine, zatim u periodu od 30. septembra 2002. godine do 13. jula 2005. godine, te od 11. avgusta 2005. godine do 30. marta 2007. godine, u kojim periodima sud nije preduzimao bilo kakve radnje. 48. Imajući u vidu činjenicu da je Opštinski sud u periodu od 11 godina i pet mjeseci računajući od dana stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo jedno ročište, te zakazao još tri ročišta koja su odgođena zbog toga što je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protok vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u početnoj fazi zakazivawa pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Opštinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zakqučuje da navedeni pe riod ne može da se smatra razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju. Zakqučna razmatrawa vezana za dužinu trajawa postupka 49. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od naročite važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog roka budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavawa pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca. 50. Naime, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ne može taj pristup da ograniči određenim kategorijama qudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud ustvari ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivawa prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ne samo nezadovoqstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 51. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak po apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i 10 mjeseci od kojih 11 godina i pet mjeseci spada u relevantni pe riod. Nezavisno od protoka vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni sud je već konstatovao da navedeni pe riod ne može da se smatra razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude. 52. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošewa tužbe do danas više puta mijewali propisi kojim se reguliše parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Naime, činjenica je da do donošewa novog ZPP-a nisu bili regulisani rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10 tada važećeg ZPP-a shodno kojoj je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može da bude neograničen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se shodno odredbi člana 454 ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. 53. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da Opštinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za svoje postupanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud se poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Š ...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da se postupak u ovom predmetu, iako traje gotovo 12 godina, a od toga preko 11 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek šest godina nakon podnošewa tužbe preduzeo prvu procesnu radnju, a u predmetu postupao sa neujednačenom ažurnošću i intervalima potpune neaktivnosti, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke o tužbi od 18. jula 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 55. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 56. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom periodu traje više od 11 godina i pet mjeseci, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoqna je Ustavnom sudu za zakqučak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 57. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 187/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-202/95. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-202/95 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-202/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. maja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-202/95. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 18. jula 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv A.B, novinara "Oslobođenja" i NIŠP "Oslobođenje" zbog naknade štete. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-202/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu na ime neimovinske štete pričinjene pisanjem članka "Tužbe protiv novinara u paketu" u dnevnom listu "Oslobođenje" od 22. oktobra 1989. godine solidarno plate iznos od po 200.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavljivanja predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda i dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditiranje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi prema apelantovom mišljenju i uspjeli. 6. Apelant je podneskom od 20. oktobra 1998. godine urgirao zakazivanje ročišta u predmetnom postupku. 7. Dnevnom naredbom od 1. oktobra 2001. godine rasprava u tom predmetu zakazana je za 5. novembar 2001. godine. 8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 5. novembra 2001. godine naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 50.000,00 KM, te da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Apelant je predložio održavanje ročište zakazanog za 5. novembar 2001. godine i u slučaju spriječenosti pristupa tom ročištu, te donošenje presude zbog izostanka ako je za tužene uredno dostavljanje, a oni ne pristupe ročištu. 9. Na ročište zakazano za 5. novembar 2001. godine nije pristupio apelant, dostavljanje za apelanta i prvotuženog je bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio na ročište. Rasprava je odgođena i nova zakazana za 20. decembar 2001. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 10. Na ročište zakazano za 20. decembar 2001. godine pristupio je apelant lično, a uredno pozvani prvotuženi i drugotuženi nisu pristupili. Apelant je predložio održavanje rasprave u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Sud je Rješenjem broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine odredio da će se rasprava održati u odsutnosti uredno obaviještenih tuženika. Sud je donio Rješenje broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje presude zbog izostanka s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 314. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je predmet spora naknada neimovinske štete, te imajući u vidu da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i objavljenih spornih članaka. Predmetno rješenje je dostavljeno apelantu 9. januara 2002. godine. 11. Apelant je 11. januara 2002. godine protiv rješenja Općinskog suda izjavio žalbu. Općinski sud je 6. februara 2002. godine proslijedio apelantovu žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-54/02 od 27. februara 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Općinski sud je dnevnom naredbom od 13. marta 2002. godine naložio dostavljanje odluke Kantonalnog suda apelantu. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 19. marta 2002. godine. 13. Dnevnom naredbom od 8. jula 2002. godine sud je zakazao raspravu za 27. au gust 2002. godine, ali je drugotuženi podneskom zamolio odgađanje ročišta zbog odsutnosti zakonskog zastupnika. 14. Sljedeće ročište je zakazano za 30. septembar 2002. godine, ali je zbog odsutnosti uređujućeg sudije sud donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. 15. Apelant je podnescima od 12. maja 2003. godine, 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao zakazivanje ročišta. 16. Općinski sud je dopisom od 13. jula 2005. godine, koji je apelant primio 1. augusta 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu za prvotuženog A.B. Apelant je 11. augusta 2005. godine dostavio tačnu adresu za prvotuženog i pri tom zamolio zakazivanje ročišta u što kraćem roku. 17. Apelant je podneskom primljenim u sudu 16. februara 2006. godine urgirao zakazivanje ročišta. 18. Općinski sud je Rješenjem broj P-202/05 od 30. marta 2007. godine naložio apelantu da u roku od osam dana od dostavljanja rješenja dostavi uređenu i dopunjenu tužbu. 19. Apelant je dostavio sudu podnesak 13. aprila 2007. godine kojim je uredio tužbu u skladu s rješenjem od 30. marta 2007. godine. 20. Pripremno ročište je zakazano za 26. juni 2007. godine. IV. Apelacija 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je tužbu podnio 18. jula 1995. godine i da je u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, a da je održano samo jedno ročište 20. decembra 2001. godine kada je tražio donošenje tužbe zbog izostanka, jer su prema apelantovoj ocjeni za to bili ispunjeni zakonski uvjeti. Prijedlog je odbijen kao i podnesena žalba. Apelant navodi da kasnije predmet nije uziman u rad. On traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Općinskom sudu podnio tužbu zbog naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje jesu li zaista tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te jesu li tuženi dužni isplatiti određeni iznos na ime naknadne eventualno nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. U konkretnom slučaju apelant je Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. jula 1995. godine, a u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i 10 mjeseci, on još uvijek nije okončan. Od navedenog perioda u nadležnosti Ustavnog suda je pe riod od 11 godina i pet mjeseci. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 37. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju. a) Složenost predmeta 38. Složenost postupka mora se razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 39. Pri ocjeni je li neki predmet složen Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati pored činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 11 godina. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 5. novembra 2001. godine uredio tužbu. Apelant je zatim bio prisutan na jedinom održanom ročištu 20. decembra 2001. godine. Apelant je podnescima od 20. oktobra 1998. godine, 12. maja 2003. godine, 22. februara, 10. maja i 11. augusta 2005. godine, te 16. februara 2006. urgirao uzimanje predmeta u rad i zakazivanje ročišta, pa je postupajući prema nalogu suda od 13. jula 2005. godine koji je primio 1. augusta 2005. godine podneskom od 11. augusta 2005. godine dostavio sudu adresu prvotuženog i predložio zakazivanje ročišta. Također, postupajući prema nalogu suda od 30. marta 2007. godine u ostavljenom roku uredio je tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s odredbama novog ZPP-a. 42. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao prema nalogu suda, da je bio prisutan jedinoj održanoj raspravi, te da je urgirao uzimanje predmeta u rad sedam puta, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka. c) Ponašanje suda 43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju, čak i pored apelantove urgencije od 20. oktobra 1998. godine, sve do 1. oktobra 2001. godine kada je zakazao ročište za 5. novembar 2001. godine. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošenja tužbe, odnosno pet godina i 10 mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje za nepreduzimanje bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom periodu Ustavni sud smatra da je Općinski sud odgovoran za pe riod neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine. 45. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon toga krajem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima preduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 20. decembra 2001. godine održao raspravu i donio rješenje o odbijanju apelantovog prijedloga za donošenje presude zbog izostanka, zatim apelantovu žalbu proslijedio drugostepenom sudu, te nakon dobijanja Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-54/02 od 27. februara 2002. godine kojim je apelantova žalba odbijena, rješenje otpremio strankama. Zatim je sud zakazao raspravu za 27. au gust 2002. godine koja je, budući da dostavljanje poziva prvotuženom nije bilo uredno, a da je drugotuženi podneskom molio odgađanje i opravdao izostanak, odgođena za 30. septembar 2002. godine. Raspravu od 30. septembra 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme zbog odsutnosti uređujućeg sudije. 46. Sud u periodu od 30. septembra 2002. godine kad je odložena rasprava do 13. jula 2005. godine kad je zatražio od apelanta dostavljanje adrese za prvotuženog, dakle punih 19 mjeseci, nije preduzimao procesne radnje. Apelant je podneskom od 11. augusta 2005. godine odgovorio na zahtjev suda i dostavio adresu prvotuženog, ali sud do 30. marta 2007. godine, kad je zatražio uređenje i dopunu tužbe, dakle narednih 17 mjeseci, nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. Nakon što je apelant 13. aprila 2007. godine u ostavljenom roku uredio tužbu pripremno ročište je zakazano za 26. juni 2007. godine. 47. Ustavni sud, na kraju, zaključuje da je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima preduzimao procesne radnje samo u periodu od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za nepostupanje suda, odnosno odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe 18. jula 1995. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine, zatim u periodu od 30. septembra 2002. godine do 13. jula 2005. godine, te od 11. augusta 2005. godine do 30. marta 2007. godine, u kojim periodima sud nije preduzimao bilo kakve radnje. 48. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u periodu od 11 godina i pet mjeseci računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo jedno ročište, te zakazao još tri ročišta koja su odgođena zbog toga što je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u početnoj fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju. Zaključna razmatranja vezana za dužinu trajanja postupka 49. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od naročite važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca. 50. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud ustvari ima zadatak baviti se pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 51. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak po apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i 10 mjeseci od kojih 11 godina i pet mjeseci spada u relevantni pe riod. Neovisno o proteku vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni sud je već konstatirao da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude. 52. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP-a nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP-a prema kojoj je sud dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. 53. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da Općinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za svoje postupanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud se poziva, mu ta tis mu tan dis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Š...ĆUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da se postupak u ovom predmetu, iako traje gotovo 12 godina, a od toga preko 11 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek šest godina nakon podnošenja tužbe preduzeo prvu procesnu radnju, a u predmetu postupao s neujednačenom ažurnošću i intervalima potpune neaktivnosti, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 18. jula 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 55. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 56. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom periodu traje više od 11 godina i pet mjeseci, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 188/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine te članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-36/96. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno bez daljnje odgode okonča postupak u predmetu broj P-36/96 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega je podnio 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja presude u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-36/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 25. stavak 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog je suda zatražena 14. ožujka 2006. godine dostava odgovora na apelaciju, dok je 2. travnja 2007. godine zatražen na uvid spis tog suda broj P-36/96. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 17. travnja 2007. godine. Nakon izvršenog uvida Ustavni je sud 25. travnja 2007. godine vratio Općinskom sudu spis broj P-36/96. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa kao i iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 12. veljače 1996. godine zbog iznošenja neistina u dnevnom listu "Vjesnik" od 19. rujna 1989. godine, čime su mu povrijeđeni čast i ugled, pred tadašnjim Osnovnim sudom u Širokom Brijegu pokrenuo postupak za naknadom nematerijalne štete protiv novinara Ermina Krehića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i NIP "Vjesnik" (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 6. Rasprava zakazana za 9. svibanj 1996. godine je odložena za 4. lipanj 1996. godine, jer tuženi nisu pristupili, a dostava nije bila uredno iskazana. 7. Iz istog razloga Općinski je sud odložio i rasprave zakazane za 4. lipanj 1996. godine i 28. lipanj 1996. godine. 8. Na raspravi zakazanoj za 23. srpanj 1996. godine na kojoj nije pristupio uredno obaviješteni drugotuženi, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, izvan ročišta za glavnu raspravu apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na drugotuženog, a predložio je odgodu rasprave na neodređeno vrijeme dok ne dostavi točnu adresu za prvotuženog. Općinski je sud donio rješenje kojim prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog i raspravu odložio na neodređeno vrijeme uz napomenu da će nova rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog. 9. Dopisom od 3. rujna 1996. godine drugotuženi je obavijestio Općinski sud da je suglasan s povlačenjem tužbe. 10. Apelant je dopisima od 20. listopada 1998. godine i 18. lipnja 1999. godine urgirao zakazivanje rasprave. 11. Općinski je sud 18. lipnja 2001. godine zakazao raspravu za 28. listopad 2001. godine. 12. Apelant je dopisom od 8. kolovoza 2001. godine predložio da Općinski sud u slučaju njegovog nepristupanja raspravu održi u njegovoj odsutnosti. 13. Na raspravu zakazanu za 28. listopad 2001. godine apelant koji je bio uredno obaviješten nije pristupio, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, pa je Općinski sud raspravu odložio na neodređeno vrijeme. Apelantu je upućen dopis kojim mu Općinski sud nalaže da u roku od 15 dana dostavi točnu adresu tuženog kako bi se postupak mogao nastaviti. 14. Apelant je dopisom od 8. listopada 2001. godine obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu tuženog, jer se on nalazi u inozemstvu kao izbjeglica, te predlaže da se sačeka s postupanjem u ovoj pravnoj stvari. 15. Apelant je dopisom od 26. lipnja 2002. godine predložio zakazivanje rasprave, a ujedno obavijestio Općinski sud da mu je adresa tuženog nepoznata. 16. Apelant ponovno dopisom od 30. listopada 2002. godine predlaže zakazivanje rasprave. 17. Općinski je sud 14. ožujka 2003. godine zakazao raspravu za 7. svibanj 2003. godine na koju je pristupio apelant i koja je odložena na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi urednu adresu za prvotuženog. 18. Apelant je dopisima od 12. veljače 2005. godine, 10. svibnja 2005. godine i 16. veljače 2006. godine tražio zakazivanje rasprave bez dostave adrese prvotuženog kako mu je naloženo 14. ožujka 2003. godine. 19. Općinski je sud rješenjem od 30. ožujka 2007. godine vratio apelantu tužbu zaprimljenu 12. veljače 1996. godine radi dopune u roku od osam dana s upozorenjem da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. 20. Postupak pred Općinskim sudom je u tijeku. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava, u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i nakladnih kuća (ukupno 11 postupaka) u razdoblju od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, ustvrdi da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da obveže Zapadnohercegovački kanton isplatiti mu iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravke ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 281. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužitelja da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovome zakonu (čl. 83. i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbacit će se. Članak 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od mjerodavnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Članak 262. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, predsjednik će vijeća radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovome zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 66. Kad ustvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlasti zastupnika da pokrene parnicu kad su takve ovlasti potrebne, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovoga zakona. Članak 336. stavak 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbacit će se. Članak 348. st. 3. i 4. Ako je ustvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu ustvrditi, dostava pismena će se obaviti istodobnom objavom pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objave. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama apelantove tužbe nije donio odluku. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnom postupku Općinskom sudu podnio tužbu zbog naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim u apelantovom slučaju zadaća Općinskog suda jeste ustvrđivanje je li doista tuženi objavljivanjem prijepornog članka apelantu nanio štetu, te koji iznos je tuženi dužan isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 35. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije razdoblje koje se uzima u obzir pri prizivu glede duljine trajanja postupka počinje s danom utemeljenja njihove mjerodavnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prošlo mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske , broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. Ustavni sud opaža da je postupak počeo 12. veljače 1996. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih zbog naknade nematerijalne štete. Razdoblje u kojemu je pokrenut navedeni postupak spada u mjerodavnost Ustavnog suda obzirom da je on započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnoga spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 38. Postavljenim je tužbenim zahtjevom apelant zatražio da Općinski sud ustvrdi da su tuženi dužni nadoknaditi mu štetu pričinjenu pisanjem članka "Vrući krumpir i pravda" u listu "Vjesnik" od 19. rujna 1989. godine, i solidarno mu platiti iznos od 90.000,00 kuna s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te nadoknaditi mu troškove parničnog postupka. 39. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor prema mišljenju Ustavnog suda obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno ustvrditi ne bi trebao biti osobito složen. Također, u odnosu na broj stranaka u postupku ne smatra se osobito složenim, jer su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane obzirom da je apelant povukao tužbu u odnosu na prvotuženog. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No.11541/85, 12. travanj 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da je apelant podnio tužbu 12. veljače 1996. godine protiv tuženih, novinara Ermina Krehića i NIP "Vjesnik", i da je tužbu u odnosu na drugotuženog povukao 23. srpnja 1996. godine. Apelant je bio nazočan na dva od ukupno tri zakazana ročišta (23. srpanj 1996. godine i 7. svibanj 2003. godine), a podneskom od 8. kolovoza 2001. godine je predložio da sud u slučaju njegovog nepristupanja ročište zakazano za 28. listopad 2001. godine provede u njegovoj odsutnosti. Apelant je podnescima od 20. listopada 1998. godine, 18. lipnja 1999. godine, 26. lipnja 2002. godine, 12. veljače 2005. godine, 10. svibnja 2005. godine i 16. veljače 2006. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i zakazivanje rasprave, dok je podnescima od 8. listopada 2001. godine i 26. lipnja 2002. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu tuženog, jer se on nalazi u inozemstvu, te predložio da se sačeka s postupanjem u ovoj pravnoj stvari. Apelant je također na ročištu održanom 23. srpnja 1996. godine predložio sudu odgodu rasprave na neodređeno vrijeme, jer mu je adresa boravišta tuženog nepoznata. Dakle, pred Općinskim se sudom nisu stekli procesni uvjeti za otvaranjem rasprave u konkretnom postupku o apelantovoj tužbi od 12. veljače 1996. godine, jer je adresa prebivališta prvotuženog nepoznata. Ustavni sud podsjeća da, kako prema starom, tako i prema novom Zakonu o parničnom postupku, sud u pravilu odlučuje na inicijativu stranaka, dakle ne prema službenoj dužnosti tako da je apelant prvenstveno bio dužan dostaviti sudu točnu adresu boravišta tuženog, a ukoliko to nije u mogućnosti obavijestiti sud da ne može saznati adresu prvotuženog i predložiti sudu da službenim putem nastoji od mjerodavnog tijela dobiti taj podatak. Obzirom na navedeno Ustavni sud opaža da se duljina sudskog postupka djelomično može pripisati apelantu, ali apelantovo ponašanje ne sadrži elemente koji bi ukazivali da je odlučujuće doprinio sveukupnoj duljini konkretnog sudskog postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku ustvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 43. Kada je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni je sud ustvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 12. veljače 1996. godine sud je zakazao ročište za 23. srpanj 1996. godine, ali je ono odloženo na neodređeno vrijeme, jer je dostava za prvotuženog bila neuredna. Rješenjem kojim je odložio ročište na neodređeno vrijeme sud je obvezao apelanta da dostavi točnu adresu boravišta prvotuženog. Ustavni sud opaža da je Općinski sud nakon više od pet godina zakazao novo ročište za 28. listopad 2001. godine koje je također odložio na neodređeno vrijeme uz dopis apelantu da u roku od 15 dana dostavi točnu adresu prvotuženog kako bi se postupak mogao nastaviti. Nakon ovoga novo je ročište sud zakazao za 7. svibanj 2003. godine, dakle nakon proteka jedne godine i sedam mjeseci i ponovno ga odložio na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi adresu prebivališta prvotuženog. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud uz nalog da dostavi točnu adresu prvotuženog apelanta nije upozorio da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude vraćena sudu u određenom roku, a ako bude vraćena bez ispravke odnosno dopune odbacit će se. 44. Ustavni sud dalje opaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon što je od tog suda zatražen odgovor na apelaciju 14. ožujka 2006. godine, već je tek rješenjem od 30. ožujka 2007. godine vratio tužbu apelantu da u smislu članka 53. Zakona o parničnom postupku uredi tužbu uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u razdoblju od 10 godina i devet mjeseci od dana podneska tužbe zakazao samo tri ročišta koja su odložena na neodređeno vrijeme zato što dostava za prvotuženog nije bila uredna, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeno razdoblje ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio nužno potreban za donošenje odluke u ovome slučaju. 45. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, niti je pokušao obrazložiti ovako dugo trajanje predmetnoga spora. Ustavni je sud svjestan činjenice da općenito gledajući sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Općinski sud u Širokom Brijegu, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obvezna osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode ustvrđene u Europskoj konvenciji, te da svoj pravni sustav organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za poduzimanjem svake pojedine procesne radnje očito da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na ustvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom rokuŠ...Ć". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje mjerodavnog Općinskog suda, te da se razdoblje odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 12. veljače 1996. godine i koji još nije završen ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud napominje da su se od podneska tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojima se regulira parnični postupak budući je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ koji je preuzet i primjenjivan sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH koji je stupio na snagu 11. studenoga 1998. godine, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. studenoga 2003. godine. Prvostupanjski je sud prema odredbama propisa koji su važili imao mogućnost, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, apelantu vratiti tužbu radi ispravke ili dopune uz navođenje što treba ispraviti ili dopuniti određujući rok za ispravku ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok prema propisima koji su važili u razdoblju do 2003. godine nije bio određen, ali taj rok, imajući u vidu odredbu članka 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku prema kojoj je sud dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, ne može biti neograničen. Dalje, Ustavni sud opaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine i koji se prema odredbi članka 454. Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za poduzimanjem procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Člankom 336. stavak 1, a u svezi s člankom 66. tog zakona je propisano da u slučaju nepotpune tužbe rok za otklanjanjem nedostataka ne može biti dulji od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud tek nakon tri godine i pet mjeseci od stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi ispravke uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 18. listopada 2001. godine obavijestio sud da se, prema njegovim saznanjima, prvotuženi nalazi u inozemstvu i da mu je adresa nepoznata.. Također, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio prema članku 138. ranijeg ZPP-a kojim je regulirano da će i sud nastojati od mjerodavnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti. Ustavni sud opaža da je člankom 348. novog Zakona o parničnom postupku propisano da ako je ustvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu ustvrditi, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostava pismena će se obaviti istodobnom objavom pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji pri čemu se dostava smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objave. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio krivnje na apelantu, Općinski je sud imao dovoljno uporišta u važećim propisima saznati adresu prvotuženog, odnosno osigurati procesne pretpostavke za vođenje ovoga parničnog postupka. 47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije prema kojima "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svoga položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava, što je u konkretnom slučaju, budući prvostupanjska odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 48. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 12. veljače 1996. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je zatražio naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u zasebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 50. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema ustvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.550,00 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sudski postupak za naknadom nematerijalne štete nije okončan ni nakon više od 11 godina od dana kada je apelant podnio tužbu, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može pripisati ponašanju prvostupanjskog suda. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 188/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-36/96. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj P-36/96 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa presude u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-36/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25 stav 2 Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda zatraženo je 14. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je 2. aprila 2007. godine zatražen na uvid spis tog suda broj P-36/96. 3. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 17. aprila 2007. godine. Nakon izvršenog uvida Ustavni sud je 25. aprila 2007. godine vratio Opštinskom sudu spis broj P-36/96. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz spisa koji je dostavljen kao i iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je 12. februara 1996. godine zbog iznošewa neistina u dnevnom listu "Vjesnik" od 19. septembra 1989. godine, čime su mu povrijeđeni čast i ugled, pred tadašwim Osnovnim sudom u Širokom Brijegu pokrenuo postupak za naknadu nematerijalne štete protiv novinara Ermina Krehića (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i NIP "Vjesnik" (u daqnjem tekstu: drugotuženi). 6. Rasprava zakazana za 9. maj 1996. godine odložena je za 4. juni 1996. godine, jer tuženi nisu pristupili, a dostava nije bila uredno iskazana. 7. Iz istog razloga Opštinski sud je odložio i rasprave zakazane za 4. juni 1996. godine i 28. juni 1996. godine. 8. Na raspravi koja je zakazana za 23. juli 1996. godine na kojoj nije pristupio uredno obaviješteni drugotuženi, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, van ročišta za glavnu raspravu apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na drugotuženog, a predložio je da se odloži rasprava na neodređeno vrijeme dok ne dostavi tačnu adresu za prvotuženog. Opštinski sud je donio rješenje kojim prima na znanje da se povlači tužba u odnosu na drugotuženog i raspravu odložio na neodređeno vrijeme uz napomenu da će nova rasprava biti zakazana na apelantov predlog. 9. Dopisom od 3. septembra 1996. godine drugotuženi je obavijestio Opštinski sud da je saglasan sa povlačenjem tužbe. 10. Apelant je dopisima od 20. oktobra 1998. godine i 18. juna 1999. godine urgirao da se zakaže rasprava. 11. Opštinski sud je 18. juna 2001. godine zakazao raspravu za 28. oktobar 2001. godine. 12. Apelant je dopisom od 8. avgusta 2001. godine predložio da Opštinski sud u slučaju njegovog nepristupawa raspravu održi u njegovoj odsutnosti. 13. Na raspravu zakazanu za 28. oktobar 2001. godine apelant koji je bio uredno obaviješten nije pristupio, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, pa je Opštinski sud raspravu odložio na neodređeno vrijeme. Apelantu je upućen dopis kojim mu Opštinski sud nalaže da u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu tuženog kako bi postupak mogao da se nastavi. 14. Apelant je dopisom od 8. oktobra 2001. godine obavijestio Opštinski sud da nije u mogućnosti da dostavi adresu tuženog, jer se on nalazi u inostranstvu kao izbjeglica, te predlaže da se sačeka sa postupanjem u ovoj pravnoj stvari. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 15. Apelant je dopisom od 26. juna 2002. godine predložio da se zakaže rasprava, a ujedno obavijestio Opštinski sud da mu je adresa tuženog nepoznata. 16. Apelant je ponovo dopisom od 30. oktobra 2002. godine predložio da se zakaže rasprava. 17. Opštinski sud je 14. marta 2003. godine zakazao raspravu za 7. maj 2003. godine na koju je pristupio apelant i koja je odložena na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi urednu adresu za prvotuženog. 18. Apelant je dopisima od 12. februara 2005. godine, 10. maja 2005. godine i 16. februara 2006. godine tražio da se zakaže rasprava bez dostavljanja adrese prvotuženog kako mu je naloženo 14. marta 2003. godine. 19. Opštinski sud je rješenjem od 30. marta 2007. godine vratio apelantu tužbu zaprimljenu 12. februara 1996. godine radi dopune u roku od osam dana s upozorenjem da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbaciće se. 20. Postupak pred Opštinskim sudom je u toku. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Opštinskom sudu, kom je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da je Opštinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109 st. 1 i 2 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 281 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklawawa ovih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83 i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbaciće se. Član 138 Ako stranka ne može sama da sazna adresu lica kojem pismeno treba da dostavi, sud će nastojati da od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke. Član 262 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 336 stav 1 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi prema njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da se ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. Š...Ć Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbaciće se. Član 348 st. 3 i 4 Ako je utvrđeno da tuženi kome dostava treba da se obavi ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto ne mogu da se utvrde, dostava pismena obaviće se istovremenim objavqivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavqivawa. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provesće se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno odredbama Zakona o parničnom postupku Opštinskom sudu podnio tužbu zbog naknade nematerijalne štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim u apelantovom slučaju zadatak Opštinskog suda je da utvrdi da li je zaista tuženi objavqivanjem spornog članka apelantu nanio štetu, te koji iznos je tuženi dužan da isplati na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje s danom zasnivawa wihove nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prošlo mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII ). 36. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 12. februara 1996. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih zbog naknade nematerijalne štete. Pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 38. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Opštinski sud utvrdi da su tuženi dužni da mu nadoknade štetu pričinjenu pisanjem članka "Vrući krompir i pravda" u listu "Vjesnik" od 19. septembra 1989. godine, i da mu solidarno plate iznos od 90.000,00 kuna sa kamatom od podnošewa tužbe pa do isplate, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka. 39. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, shodno mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koji treba da se izvedu i činjenice koje je potrebno da se utvrde, ne bi trebalo da bude naročito složen. Takođe, u odnosu na broj stranaka u postupku ne smatra se naročito složenim, jer su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane s obzirom da je apelant povukao tužbu u odnosu na prvotuženog. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi sa tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da je apelant podnio tužbu 12. februara 1996. godine protiv tuženih, novinara Ermina Krehića i NIP "Vjesnik", i da je tužbu u odnosu na drugotuženog povukao 23. jula 1996. godine. Apelant je bio prisutan na dva od ukupno tri zakazana ročišta (23. juli 1996. godine i 7. maj 2003. godine), a podneskom od 8. avgusta 2001. godine predložio je da sud, u slučaju da on ne pristupi, ročište zakazano za 28. oktobar 2001. godine sprovede u njegovoj odsutnosti. Apelant je podnescima od 20. oktobra 1998. godine, 18. juna 1999. godine, 26. juna 2002. godine, 12. februara 2005. godine, 10. maja 2005. godine i 16. februara 2006. godine urgirao da se uzme predmet u rad i zakaže rasprava, dok je podnescima od 8. oktobra 2001. godine i 26. juna 2002. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da dostavi adresu tuženog, jer se on nalazi u inostranstvu, te predložio da se sačeka sa postupanjem u ovoj pravnoj stvari. Apelant je takođe na ročištu održanom 23. jula 1996. godine predložio sudu da odgodi raspravu na neodređeno vrijeme, jer mu je adresa boravišta tuženog nepoznata. Dakle, pred Opštinskim sudom se nisu stekli procesni uslovi da se otvori rasprava u konkretnom postupku o apelantovoj tužbi od 12. februara 1996. godine, jer je adresa prebivališta prvotuženog nepoznata. Ustavni sud podsjeća da, kako prema starom, tako i prema novom Zakonu o parničnom postupku, sud u pravilu odlučuje na inicijativu stranaka, dakle ne prema službenoj dužnosti tako da je apelant prevashodno bio dužan da dostavi sudu tačnu adresu boravišta tuženog, a ukoliko to nije u mogućnosti da obavijesti sud da ne može da sazna adresu prvotuženog i da predloži sudu da službenim putem nastoji da od nadležnog organa dobije taj podatak. S obzirom na navedeno Ustavni sud zapaža da dužina sudskog postupka djelimično može da se pripiše apelantu, ali apelantovo ponašanje ne sadrži elemente koji bi ukazivali da je odlučujuće doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. s) Ponašanje javnih vlasti 42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). 43. Kad je riječ o ponašanju Opštinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 12. februara 1996. godine sud je zakazao ročište za 23. juli 1996. godine, ali je ono odloženo na neodređeno vrijeme, jer je dostava za prvotuženog bila neuredna. Rješenjem kojim je odložio ročište na neodređeno vrijeme sud je obavezao apelanta da dostavi tačnu adresu boravišta prvotuženog. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon više od pet godina zakazao novo ročište za 28. oktobar 2001. godine koje je takođe odložio na neodređeno vrijeme uz dopis apelantu da u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu prvotuženog kako bi postupak mogao da se nastavi. Nakon ovoga novo ročište sud zakazao je za 7. maj 2003. godine, dakle nakon protoka jedne godine i sedam mjeseci i ponovo ga odložio na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi adresu prebivališta prvotuženog. Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud uz nalog da dostavi tačnu adresu prvotuženog apelanta nije upozorio da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude vraćena sudu u određenom roku, a ako bude vraćena bez ispravke odnosno dopune odbaciće se. 44. Ustavni sud dalje zapaža da Opštinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon što je od tog suda zatražen odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine, već je tek rješenjem od 30. marta 2007. godine vratio tužbu apelantu da u smislu člana 53 Zakona o parničnom postupku uredi tužbu uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbaciće se. Imajući u vidu činjenicu da je Opštinski sud u periodu od 10 godina i devet mjeseci od dana kada je podnesena tužba zakazao samo tri ročišta koja su odložena na neodređeno vrijeme zato što dostava za prvotuženog nije bila uredna, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protok vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivawa pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Opštinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zakqučuje da navedeni pe riod ne može da se smatra razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban da donese odluku u ovom slučaju. 45. Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, niti je pokušao da obrazloži zašto ovako dugo traje predmetni spor. Ustavni sud je svjestan činjenice da generalno gledajući sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Opštinski sud u Širokom Brijegu, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzimaju određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Opštinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od wih. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom roku...". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo dejstvo nadležnog Opštinskog suda, te da pe riod odlučivawa o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 12. februara 1996. godine i koji još nije završen ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da su se od podnošewa tužbe do danas više puta mijewali propisi kojim se reguliše parnični postupak budući da je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ koji je preuzet i primjewivan sve do stupawa na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH koji je stupio na snagu 11. novembra 1998. godine, a koji je prestao da važi stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. novembra 2003. godine. Prvostepeni sud je, shodno odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost da, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, apelantu vrati tužbu radi ispravke ili dopune uz navođenje šta treba da se ispravi ili dopuni određujući rok za ispravku ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok prema propisima koji su važili u periodu do 2003. godine nije bio određen, ali imajući u vidu odredbu člana 10 tada važećeg Zakona o parničnom postupku shodno kojoj je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, taj rok ne može da bude neograničen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se shodno odredbi člana 454 Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 336 stav 1, a u vezi sa članom 66 tog zakona propisano je da u slučaju nepotpune tužbe rok za otklawanje nedostataka ne može da bude duži od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud tek nakon tri godine i pet mjeseci od stupawa na snagu novog Zakona o parničnom postupku donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi ispravke uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbaciće se. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 18. oktobra 2001. godine obavijestio sud da se prema njegovim saznawima prvotuženi nalazi u inostranstvu i da mu je adresa nepoznata. Takođe, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio shodno članu 138 ranijeg ZPP-a kojim je regulisano da će i sud nastojati da od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke ako stranka ne može sama da sazna adresu lica kom pismeno treba da se dostavi. Ustavni sud zapaža da je članom 348 novog Zakona o parničnom postupku propisano da ako je utvrđeno da tuženi kome dostava ima da se obavi ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto ne mogu da se utvrde, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostava pismena obaviće se istovremenim objavqivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji pri čemu se smatra da je dostava obavljena kada protekne rok od 15 dana od dana objavqivawa. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio krivice na apelantu, Opštinski sud je imao dovoqno uporišta u važećim propisima da sazna adresu prvotuženog, odnosno da obrzbijedi procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka. 47. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantuje da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena nezavisno od okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 48. S obzirom na navedeno Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke o tužbi od 12. februara 1996. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 50. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kad će da bude okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke iznosi 1.550,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Opštinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sudski postupak za naknadu nematerijalne štete nije okončan ni nakon više od 11 godina od dana kada je apelant podnio tužbu, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može da se pripiše ponašanju prvostepenog suda. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 188/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-36/96. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-36/96 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja presude u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-36/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda zatraženo je 14. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, dok je 2. aprila 2007. godine zatražen na uvid spis tog suda broj P-36/96. 3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 17. aprila 2007. godine. Nakon izvršenog uvida Ustavni sud je 25. aprila 2007. godine vratio Općinskom sudu spis broj P-36/96. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 12. februara 1996. godine zbog iznošenja neistina u dnevnom listu "Vjesnik" od 19. septembra 1989. godine, čime su mu povrijeđeni čast i ugled, pred tadašnjim Osnovnim sudom u Širokom Brijegu pokrenuo postupak za naknadu nematerijalne štete protiv novinara Ermina Krehića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i NIP "Vjesnik" (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 6. Rasprava zakazana za 9. maj 1996. godine odložena je za 4. juni 1996. godine, jer tuženi nisu pristupili, a dostava nije bila uredno iskazana. 7. Iz istog razloga Općinski sud je odložio i rasprave zakazane za 4. juni 1996. godine i 28. juni 1996. godine. 8. Na raspravi zakazanoj za 23. juli 1996. godine na kojoj nije pristupio uredno obaviješteni drugotuženi, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, izvan ročišta za glavnu raspravu apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na drugotuženog, a predložio je odlaganje rasprave na neodređeno vrijeme dok ne dostavi tačnu adresu za prvotuženog. Općinski sud je donio rješenje kojim prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog i raspravu odložio na neodređeno vrijeme uz napomenu da će nova rasprava biti zakazana na apelantov prijedlog. 9. Dopisom od 3. septembra 1996. godine drugotuženi je obavijestio Općinski sud da je saglasan s povlačenjem tužbe. 10. Apelant je dopisima od 20. oktobra 1998. godine i 18. juna 1999. godine urgirao zakazivanje rasprave. 11. Općinski sud je 18. juna 2001. godine zakazao raspravu za 28. oktobar 2001. godine. 12. Apelant je dopisom od 8. augusta 2001. godine predložio da Općinski sud u slučaju njegovog nepristupanja raspravu održi u njegovoj odsutnosti. 13. Na raspravu zakazanu za 28. oktobar 2001. godine apelant koji je bio uredno obaviješten nije pristupio, a za prvotuženog dostava nije bila uredno iskazana, pa je Općinski sud raspravu odložio na neodređeno vrijeme. Apelantu je upućen dopis kojim mu Općinski sud nalaže da u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu tuženog kako bi se postupak mogao nastaviti. 14. Apelant je dopisom od 8. oktobra 2001. godine obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu tuženog, jer se on nalazi u inozemstvu kao izbjeglica, te predlaže da se sačeka s postupanjem u ovoj pravnoj stvari. 15. Apelant je dopisom od 26. juna 2002. godine predložio zakazivanje rasprave, a ujedno obavijestio Općinski sud da mu je adresa tuženog nepoznata. 16. Apelant ponovo dopisom od 30. oktobra 2002. godine predlaže zakazivanje rasprave. 17. Općinski sud je 14. marta 2003. godine zakazao raspravu za 7. maj 2003. godine na koju je pristupio apelant i koja je odložena na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi urednu adresu za prvotuženog. 18. Apelant je dopisima od 12. februara 2005. godine, 10. maja 2005. godine i 16. februara 2006. godine tražio zakazivanje rasprave bez dostavljanja adrese prvotuženog kako mu je naloženo 14. marta 2003. godine. 19. Općinski sud je rješenjem od 30. marta 2007. godine vratio apelantu tužbu zaprimljenu 12. februara 1996. godine radi dopune u roku od osam dana s upozorenjem da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. 20. Postupak pred Općinskim sudom je u toku. IV. Apelacija Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava u Općinskom sudu, kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je teško oklevetan, da su mu povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo, te da zbog navedenih članaka trpi teške probleme u životu i na poslu. Apelant traži da se apelacija usvoji, utvrdi da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 109. st. 1. i 2. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni, i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravke. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravke ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 281. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tuženog ili tužioca da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu (čl. 83. i 109)." 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbacit će se. Član 138. Ako stranka ne može sama saznati adresu lica kojem pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Član 262. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik će vijeća radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 336. stav 1. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Š...Ć Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune odbacit će se. Član 348. st. 3. i 4. Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji. Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnom postupku Općinskom sudu podnio tužbu zbog naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje je li zaista tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanio štetu, te koji iznos je tuženi dužan isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 35. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prošlo mora se uzeti u obzir stadij postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 36. Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 12. februara 1996. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih zbog naknade nematerijalne štete. Pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 38. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da Općinski sud utvrdi da su tuženi dužni nadoknaditi mu štetu pričinjenu pisanjem članka "Vrući krompir i pravda" u listu "Vjesnik" od 19. septembra 1989. godine, i da mu solidarno plate iznos od 90.000,00 kuna s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te nadoknaditi mu troškove parničnog postupka. 39. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor prema mišljenju Ustavnog suda s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi ne bi trebao biti naročito složen. Također, u odnosu na broj stranaka u postupku ne smatra se naročito složenim, jer su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane s obzirom da je apelant povukao tužbu u odnosu na prvotuženog. b) Ponašanje apelanta 40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 12. februara 1996. godine protiv tuženih, novinara Ermina Krehića i NIP "Vjesnik", i da je tužbu u odnosu na drugotuženog povukao 23. jula 1996. godine. Apelant je bio prisutan na dva od ukupno tri zakazana ročišta (23. juli 1996. godine i 7. maj 2003. godine), a podneskom od 8. augusta 2001. godine predložio je da sud u slučaju njegovog nepristupanja ročište zakazano za 28. oktobar 2001. godine provede u njegovoj odsutnosti. Apelant je podnescima od 20. oktobra 1998. godine, 18. juna 1999. godine, 26. juna 2002. godine, 12. februara 2005. godine, 10. maja 2005. godine i 16. februara 2006. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i zakazivanje rasprave, dok je podnescima od 8. oktobra 2001. godine i 26. juna 2002. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti adresu tuženog, jer se on nalazi u inozemstvu, te predložio da se sačeka s postupanjem u ovoj pravnoj stvari. Apelant je također na ročištu održanom 23. jula 1996. godine predložio sudu odgađanje rasprave na neodređeno vrijeme, jer mu je adresa boravišta tuženog nepoznata. Dakle, pred Općinskim sudom nisu se stekli procesni uvjeti za otvaranje rasprave u konkretnom postupku o apelantovoj tužbi od 12. februara 1996. godine, jer je adresa prebivališta prvotuženog nepoznata. Ustavni sud podsjeća da, kako prema starom, tako i prema novom Zakonu o parničnom postupku, sud u pravilu odlučuje na inicijativu stranaka, dakle ne prema službenoj dužnosti tako da je apelant prvenstveno bio dužan dostaviti sudu tačnu adresu boravišta tuženog, a ukoliko to nije u mogućnosti da obavijesti sud da ne može saznati adresu prvotuženog i predložiti sudu da službenim putem nastoji od nadležnog organa dobiti taj podatak. S obzirom na navedeno Ustavni sud zapaža da se dužina sudskog postupka djelimično može pripisati apelantu, ali apelantovo ponašanje ne sadrži elemente koji bi ukazivali da je odlučujuće doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 43. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 12. februara 1996. godine sud je zakazao ročište za 23. juli 1996. godine, ali je isto odloženo na neodređeno vrijeme, jer je dostava za prvotuženog bila neuredna. Rješenjem kojim je odložio ročište na neodređeno vrijeme sud je obavezao apelanta da dostavi tačnu adresu boravišta prvotuženog. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon više od pet godina zakazao novo ročište za 28. oktobar 2001. godine koje je također odložio na neodređeno vrijeme uz dopis apelantu da u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu prvotuženog kako bi se postupak mogao nastaviti. Nakon ovoga novo ročište sud je zakazao za 7. maj 2003. godine, dakle nakon proteka jedne godine i sedam mjeseci i ponovo ga odložio na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi adresu prebivališta prvotuženog. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud uz nalog da dostavi tačnu adresu prvotuženog apelanta nije upozorio da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude vraćena sudu u određenom roku, a ako bude vraćena bez ispravke odnosno dopune da će se odbaciti. 44. Ustavni sud dalje zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad ni nakon što je od tog suda zatražen odgovor na apelaciju 14. marta 2006. godine, već je tek rješenjem od 30. marta 2007. godine vratio tužbu apelantu da u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku uredi tužbu uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u periodu od 10 godina i devet mjeseci od dana podnošenja tužbe zakazao samo tri ročišta koja su odložena na neodređeno vrijeme zato što dostava za prvotuženog nije bila uredna, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeni pe riod ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje odluke u ovom slučaju. 45. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, niti je pokušao obrazložiti ovako dugo trajanje predmetnog spora. Ustavni sud je svjestan činjenice da općenito gledajući sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Općinski sud u Širokom Brijegu, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje očigledno da se Općinski sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom roku...". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo dejstvo nadležnog Općinskog suda, te da se pe riod odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 12. februara 1996. godine i koji još nije završen ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojima se regulira parnični postupak budući da je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ koji je preuzet i primjenjivan sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH koji je stupio na snagu 11. novembra 1998. godine, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. novembra 2003. godine. Prvostepeni sud je, prema odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost da, ukoliko je smatrao da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, apelantu vrati tužbu radi ispravke ili dopune uz navođenje šta treba ispraviti ili dopuniti određujući rok za ispravku ili dopunu podneska. Činjenica je da taj rok prema propisima koji su važili u periodu do 2003. godine nije bio određen, ali imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova taj rok ne može biti neograničen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 336. stav 1, a u vezi s članom 66. tog zakona propisano je da u slučaju nepotpune tužbe rok za otklanjanje nedostataka ne može biti duži od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud tek nakon tri godine i pet mjeseci od stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu radi ispravke uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude dopunjena u ostavljenom roku, a ukoliko bude vraćena bez dopune, odbacit će se. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant još 18. oktobra 2001. godine obavijestio sud da se prema njegovim saznanjima prvotuženi nalazi u inozemstvu i da mu je adresa nepoznata. Također, u spisu ne postoje dokazi da je sud postupio prema članu 138. ranijeg ZPP-a kojim je regulirano da će i sud nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu lica kojem pismeno treba dostaviti. Ustavni sud zapaža da je članom 348. novog Zakona o parničnom postupku propisano da ako je utvrđeno da tuženi kome se dostava ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, o čemu se radi u konkretnom slučaju, dostava pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji pri čemu se dostava smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja. Dakle, i pod pretpostavkom da je dio krivice na apelantu, Općinski sud je imao dovoljno uporišta u važećim propisima da sazna adresu prvotuženog, odnosno osigura procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka. 47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i uz pomoć sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena neovisno o okolnosti da je tužba podnesena prije više od 11 godina, izostalo. 48. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 12. februara 1996. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 50. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.550,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudski postupak za naknadu nematerijalne štete nije okončan ni nakon više od 11 godina od dana kada je apelant podnio tužbu, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može pripisati ponašanju prvostepenog suda. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 195/06 rješavajući apelaciju Neđe Mandića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Neđe Mandića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-25/03 od 29. kolovoza 2005. godine. Odbija se kao neutemeljen preostali dio apelacije Neđe Mandića podnesen protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-25/03 od 29. kolovoza 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Rs-50/01 od 23. svibnja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Neđo Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova je podnio 30. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-25/03 od 29. kolovoza 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-50/01 od 23. svibnja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku "Čajavec Com pany Šipovo" AD inženjering, proizvodnja, constalting Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatražena 22. lipnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 13. srpnja 2006. godine, Osnovni sud 10. srpnja 2006. godine i tuženi 13. srpnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 30. ožujka 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 6. Apelant je bio uposlenik tužene čijim je rješenjem upućen na neplaćeno odsustvo u razdoblju od 1. lipnja do 31. prosinca 2000. godine. Odlukom tužene broj 4/01 od 12. veljače 2001. godine apelantu je prestao radni odnos s 31. prosincem 2000. godine zato što se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva kako je predviđeno člankom 113. točka 4. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03). 7. Apelant je protiv tuženog 28. siječnja 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu zbog poništenja Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. veljače 2001. godine i zatražio uspostavu radno-pravnog statusa od 31. prosinca 2000. godine, tj. nakon isteka neplaćenog odsustva. 8. Osnovni je sud nakon što je primio apelantovu tužbu 28. siječnja 2002. godine zakazao prvo ročište 5. ožujka 2002. godine. Na ročištu su bili nazočni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Sud je proveo dokaze, saslušao apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te ostvario uvid u rješenje o apelantovom upućivanju na neplaćeno odsustvo. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa za 16. travanj 2002. godine, a apelantu je naloženo uređenje tužbe tako da razvidno opredijeli tužbeni zahtjev, a tuženom dostava sudu Pravilnika o radu, ugovora o radu i ostale raspoložive dokumentacije vezane za ovaj predmetni spor. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva. Ravnatelj Zdravko Bijelić, zakonski zastupnik tuženog, je u svome iskazu sudu prezentirao kronologiju događaja vezano za apelantov radno-pravni sta tus istaknuvši da se apelant nije javio na posao nakon isteka neplaćenog odsustva u roku od 30 dana zbog čega mu je prestao radni odnos sukladno zakonu. 9. Osnovni je sud zakazao drugo ročište 16. travnja 2002. godine. Na ovome su ročištu bili nazočni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje nezakonite odluke o dodjeli stanova poduzeća djelatnicima, a ostao kod prijedloga da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog broj 4/01 od 12. veljače 2001. godine o prestanku radnog odnosa. Apelant je dao izjavu sudu na okolnosti prestanka radnog odnosa navodeći da je rješenje o prestanku radnog odnosa primio u rujnu ili listopadu 2000. godine, nakon čega se obratio Upravnom odboru tuženog, a potom sudu. Zastupnik tuženog je izjavio da ostaje kod odgovora na tužbu, te izjava i prijedloga datih tijekom postupka. Sudu je dao na uvid Pravilnik o radu, Pravilnik o ustroju i sistematizaciji poslova i radnih mjesta od 3. listopada 2001. godine, Odluku o rangiranju kriterija za ustvrđivanjem prioriteta pri upošljavanju i prekidu radnog odnosa za djelatnike u uvjetima smanjenog opsega poslovanja broj 75/01 od 13. studenoga 2001. godine, s prijedlogom rang-liste za upošljavanje i prekid radnog odnosa. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odlaže za 23. svibanj 2002. godine. 10. Osnovni je sud zakazao treće ročište 23. svibnja 2002. godine. Na ovome je ročištu nakon objave predmeta rasprave sud odlučio zbog izmijenjenog sastava vijeća raspravu početi iznova. Apelant i zakonski zastupnik tuženog su ostali u cijelosti kod ranije datih iskaza. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, svjedokinje Dragice Vještica, te proveo dokaze čitanjem dokumenata uloženih u spis koje je na zahtjev suda na uvid sudu dostavio tuženi. Apelant i tuženi nisu imali prigovora na provedene dokaze. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava zaključuje, a odluka strankama dostavlja u pismenom otpravku. 11. Presudom Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. svibnja 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog kojim je zatražio poništenje kao nezakonite Odluke tuženog broj 4/01 od 12. veljače 2001. godine o prestanku radnog odnosa, te obvezivanje tuženog da mu uspostavi radno-pravni sta tus nakon isteka neplaćenog odsustva, tj. od 31. prosinca 2000. godine. 12. Osnovni je sud ustvrdio da je apelantu 31. prosinca 2000. godine prestao radni odnos kod tuženog na temelju Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. veljače 2001. godine koja je nakon apelantovog prigovora potvrđena Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 87/01 od 31. studenoga 2001. godine. Osnovni je sud, također, ustvrdio da se apelant nalazio na neplaćenom odsustvu kod tuženog od 1. lipnja do 31. prosinca 2000. godine zato što je privremeno ra dio kod drugog poslodavca - SFOR-a, te da se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva zbog čega je tuženi prema članku 113. stavak 4. Zakona o radu donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa. Sud je također konstatirao da je apelant u mjesecu veljači 2001. godine upoznat sa sadržajem odluke o prestanku radnog odnosa, te da je odbio prijam odluke što je učinio i u mjesecu rujnu 2001. godine, nakon čega je tuženi odluku stavio na oglasnu tablu. 13. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. svibnja 2002. godine izjavio priziv Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno ustvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni je sud, odlučujući o apelantovom prizivu, potvrdio prvostupanjsku odluku konstatirajući da je Osnovni sud na temelju provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom ustvrdio sve relevantne činjenice odlučne za rješenje ovoga spora i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe članka 113. stavak 4. Zakona o radu. 14. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud apelantov priziv primio 18. studenoga 2002. godine, a odluku o prizivu donio 29. kolovoza 2005. godine, tj. nakon dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. Nadalje, Okružni sud u odgovoru na apelaciju, nakon što je primio apelantov priziv na prvostupanjsku presudu, nije naveo je li rađen zaseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju žurnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima žurne naravi koji se nalaze pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s ostvarivanjem prava iz članka 2. stavak 2. i članka 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o sporu žurne naravi, koji je trajao nepunih pet godina što je dovelo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje u razumnome roku. Također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što nije primao plaću i nije mu uplaćen doprinos na plaću u prijepornom razdoblju sukladno važećem zakonu, te da je odlukom tuženog diskriminiran u odnosu na druge djelatnike koji su bili "na čekanju" i nisu bili upućeni na neplaćeno odsustvo, a obavljali su razne poslove "nacrno" i da je zbog odluke o prestanku radnog odnosa doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na druge uposlenike koji su se nalazili u istoj situaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je Odluka ovoga suda broj Ž-25/03 od 29. kolovoza 2005. godine donesena u razumnom roku u odnosu na broj predmeta i broj sudaca koji rješavaju ovu problematiku. Okružni sud nije naveo je li rađen zaseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju žurnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima žurne naravi koji se nalaze pred sudom, nakon što je primio apelantov priziv na prvostupanjsku presudu. Okružni sud ističe da je imao u vidu da se radi o žurnom predmetu i da je pored velikoga broja predmeta iste vrste prioritetno odlučivao u konkretnome predmetu. Također, ovaj sud navodi da je apelant jednako tretiran u odnosu na tuženu, te da su neutemeljeni njegovi navodi da se u odnosu na njega ovaj sud ponašao diskriminacijski. Okružni je sud naveo da je odluka suda donesena uz puno poštivanje ustavnih i zakonskih načela. 17. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu ovaj sud nije prekršio njegova ustavna prava, da je apelantovu tužbu primio 28. siječnja 2002. godine, da je priziv na presudu ovog suda uputio Okružnom sudu 15. studenoga 2002. godine. 18. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant kod tužene bio na neplaćenom odsustvu i da u zakonskom roku poslije isteka neplaćenog odsustva nije regulirao svoj radni sta - tus. Nadalje, tužena ističe da je apelant neplaćeno odsustvo koristio na temelju osobnog zahtjeva, jer se uposlio kod drugoga poslodavca kod kojega neprekidno radi i danas. Tužena smatra da, obzirom na ovakav sta tus kod drugoga poslodavca, apelant nije iskazao interes i spremnost da regulira svoj radni sta tus kod tužene poslije isteka neplaćenog odsustva, iako je na to upozoren. Tužena je također istaknula da je apelantu na raspravi u Osnovnom sudu 23. svibnja 2002. godine ponuđeno vraćanje na posao što je on odbio. Zbog svega navedenog tuženi smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neutemeljeni. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova." 20. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) "Članak 113. stavak 4. Poslodavac može otkazati ugovor o radu djelatniku: Š...Ć 4. Ako se djelatnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-25/03 od 29. kolovoza 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 15. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u svezi s ostvarivanjem prava iz članka 2. stavak 2. i članak 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovitim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je žurne naravi. Stoga, Ustavni sud mora prvo ustvrditi je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 29. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 30. Ustavni sud naglašava, sukladno svojoj ranijoj praksi, da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta ovoga spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora i postupaka vezanih za ovaj predmet. 31. Ustavni sud opaža da se predmetni postupak tiče ustvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te apelantovog zahtjeva da se poslodavac obveže vratiti ga na posao i isplatiti sve naknade plaće na temelju radnog odnosa i uplatiti doprinose. Pored toga, Ustavni sud također opaža da je prvostupanjski sud presudom odlučivao o utemeljenosti tužbenog zahtjeva glede zakonitosti odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostupanjski i drugostupanjski sud svoje presude donijeli gotovo isključivo na temelju pismenih dokaza, odnosno razmatranjem poslodavčevih pobijanih odluka, te da se u tijeku postupka nisu morala izvoditi druga dokazna sredstva (vještačenje, saslušanje većeg broja svjedoka i sl). I na koncu, u postupak su uključene samo dvije strane, te se zbog navedenog ne može smatrati da se predmet koji je razmatran pred nižestupanjskim sudovima može opisati kao osobito složen, kako glede činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja. b) Ponašanje podnositelja apelacije 32. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, No. 11541/85, Dec. 12.4.89, O.I. 70). 33. Ustavni sud opaža da apelant nije propustio ni u jednom slučaju pojaviti se pred Osnovnim sudom na ročištima održanim 5. ožujka, 16. travnja i 23. svibnja 2002. godine. On nije tražio od suda odgodu ročišta, niti je koristio ikakve metode koje su mogle dovesti do odgode postupka. Ustavni sud opaža da je Okružni sud o apelantovom prizivu odlučio na nejavnoj sjednici, te da u odnosu na druga pitanja apelantovo ponašanje samo po sebi ne može opravdati duljinu postupka pred Okružnim sudom. Prema tomu, Ustavni sud nalazi da se duljina trajanja postupka pred redovitim sudovima ne može pripisati apelantu. c) Ponašanje suda 34. Ustavni sud opaža da je apelant 28. siječnja 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, te da je Osnovni sud nakon zakazana tri ročišta (5. ožujka, 16. travnja i 23. svibnja 2002. godine) donio odluku 23. svibnja 2002. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Apelant je sa svojim zastupnikom sudjelovao na sve tri rasprave pred Osnovnim sudom. Apelant je 14. studenoga 2002. godine na presudu Osnovnog suda izjavio priziv Okružnom sudu, 15. studenoga 2002. godine Osnovni je sud priziv uputio Okružnom sudu, a 18. studenoga 2002. godine Okružni je sud primio apelantov priziv. Okružni je sud 29. kolovoza 2005. godine donio Odluku broj Ž-25/03 kojom je odbio apelantov priziv i potvrdio presudu Osnovnog suda. Ustavni sud konstatira da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri mjeseca i 25 dana, a da je postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. 35. Stoga, Ustavni sud ističe da ukupna duljina postupka pred sudom u ovome predmetu od tri godine, jedan mjesec i šest dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se navedeno razdoblje, kada se uzme razdoblje koliko je trajao postupak pred Osnovnim sudom, može smatrati "razumnim". Međutim, postupak je pred Okružnim sudom trajao nerazumno dugo kada se ima u vidu da slučaj nije kompleksan, a da je predmet postupka radni spor koji se prema odredbama članka 426. Zakona o parničnom postupku smatra žurnim postupkom. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 36. Ustavni je sud cijenio razloge koje je Okružni sud naveo u odgovoru na apelaciju koji se odnose na preopterećenost tog suda glede velikog broja predmeta iz oblasti radnih sporova koji zahtijevaju prioritetno rješavanje. Također, Ustavni je sud svjestan i činjenice da demokratske reforme dovode i do proširenja mjerodavnosti redovitih sudova. Međutim, Ustavni sud ne može ne primijetiti da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni se sud poziva na članak 1. Europske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane jamče svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode ustvrđene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obvezu osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode ustvrđene u Europskoj konvenciji. Sukladno navedenom, Bosna i Hercegovina je preuzela i obvezu organiziranja svog pravnog sustava tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. 37. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Europskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država poduzme efektivne i žurne mjere za otklanjanjem takve situacije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 29). 38. Ustavni sud ističe da ukupna duljina postupka u ovome predmetu pred Okružnim sudom od dvije godine, devet mjeseci i 11 dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se apelant ne može smatrati odgovornim za odugovlačenje postupka, da slučaj nije kompleksan i da ponašanje sudova ukazuje na nedostatak potrebne posvećenosti predmetu. Ustavni sud nalazi da se navedeno razdoblje, koliko je trajao ovaj postupak pred Okružnim sudom, ne može smatrati "razumnim". 39. U svjetlu navedenog i imajući u vidu sve okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud koji je odlučivao u ovome postupku neopravdano dugo odugovlačio postupak, a da je brži ishod postupka bio od osobite važnosti za apelanta, obzirom da je predmet postupka radni spor koji je, i ex lege, žuran postupak. Slijedi da apelant nije bio u prigodi doći do odluke suda u meritumu glede svojih građanskih prava u razumnom roku. 40. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za donošenjem odluke u okviru razumnog vremenskog roka nije ispoštovan što predstavlja povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelant također smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je uskraćen za ostvarivanje prava na plaću i uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 42. Glede apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti pravo svake osobe na "njezinu" imovinu, te da se sukladno tome primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj članak ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A, broj 31, stavak 50). Navedeno stajalište podržava i Ustavni sud, te naglašava da ni članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne garantira pravo na stjecanje imovine u budućnosti. Navedeni članak Ustava Bosne i Hercegovine se može primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. Pod zaštitu prava na imovinu potpada samo zakonski utemeljeno potraživanje. 43. Ustavni sud opaža da su u konkretnom slučaju sudovi ustvrdili da je odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena sukladno relevantnim odredbama članka 113. stavak 4. ZOR-a, obzirom da se apelant nije javio na posao u roku od 30 dana nakon isteka neplaćenog odsustva koji mu je odobrio tuženi za razdoblje od 1. lipnja do 31. prosinca 2000. godine. Također, Ustavni sud opaža da su sudovi za svoje odluke dali valjana i razvidna obrazloženja, a Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba materijalnog prava redovitih sudova u konkretnom slučaju bila arbitrarna. 44. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je pravo na plaću i uplatu doprinosa na plaću akcesorno pravo i da je vezano za pravo iz radnog odnosa, a koji je, kako je ustvrđeno u sudskom postupku apelantu prestao na zakonit način, Ustavni sud konstatira da se apelantovo potraživanje vezano za isplatu plaće i uplatu doprinosa na plaću ne može smatrati imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer u sudskom postupku apelant nije dokazao da je njegovo potraživanje zakonski utemeljeno. Stoga se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu moraju odbiti kao neutemeljeni. Nediskriminacija 45. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz članka 2. stavak 2. i članka 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da mu poslodavac nije dopustio vraćanje na posao nakon isteka neplaćenog odsustva, a zadržao je ostale djelatnike koji su bili u istom statusu kao i on. 46. Prema članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine uživanje prava i sloboda u ovome članku i međunarodnim instrumentima navedenim u Aneksu I ovoga Ustava osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 47. Članak 2. stavak 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da "države članice ovoga Ugovora obvezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije utemeljene na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti..." 48. Članak 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovoga pakta priznaju pravo koje ima svaka osoba da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji osobito osiguravaju: a) nagradu koja minimalno osigurava svim djelatnicima: i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebice žene moraju imati garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 49. Apelant osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u uživanju prava na rad iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz članka 2. stavak 2. i članka 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze na temelju kojih se može zaključiti da je on bio drukčije tretiran u odnosu na druge uposlenike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bio i apelant. 50. Ustavni sud konstatira da su paušalne i nepotkrijepljene i apelantove tvrdnje da je poslodavac manji broj uposlenika kao i njega uputio na neplaćeno odsustvo, a da su ostali uposlenici bili "na čekanju" i obavljali druge poslove "nacrno". Također, apelant nije ničim dokazao navode da je poslodavčeva odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena na nezakonit način, jer su sudovi na temelju provedenih dokaza ustvrdili da je poslodavac donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa zato što se apelant nakon isteka neplaćenog odsustva, 31. prosinca 2000. godine, nije javio na posao u roku od 30 dana, a što predstavlja valjan pravni temelj za prestanak radnog odnosa prema članku 113. stavak 4. ZOR-a. Stoga se i ovi apelantovi prizivni navodi moraju odbiti kao neutemeljeni. 51. Glede apelantovih prizivnih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim člankom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojem temelju kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta - tus", te da "nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojem temelju, kako je i navedeno u stavku 1." Iz navedenog proizlazi da odredbe ovoga Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostaloga preciziraju da javna tijela nikoga ne mogu diskriminirati po bilo kojem temelju, dakle, temeljno načelo nediskriminacije je prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Europskom konvencijom. 52. Ustavni sud opaža da se apelant samo paušalno pozvao na povredu ovoga prava, te da nije posebice obrazložio u čemu se povreda ovoga prava ogleda. Međutim, iz analize pobijanih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran glede primjene ZOR-a. Naime, članak 113. stavak 4. ZOR-a kojim je propisano da "poslodavac može otkazati ugovor o radu djelatniku ako se djelatnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao" ne pravi razliku između osoba ili skupine osoba i stoga je prima fa cie nediskriminacijski. 53. Ustavni sud također konstatira da u konkretnom slučaju iz analize pobijanih odluka ne proizlazi da je i efekt primjene članka 113. stavak 4. ZOR-a bio diskriminacijski, niti je apelant dostavio dokaze da je drukčije tretiran od drugih u istim ili sličnim slučajevima, niti to proizlazi iz dokumenata i informacija podastrtih Ustavnom sudu. Stoga se i ovi apelantovi prizivni navodi moraju odbiti kao neutemeljeni. VIII. Zaključak 54. Činjenica da je predmetni postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana, te da apelantovo ponašanje nije uzrokom što je postupak dugo trajao pred Okružnim sudom, da Okružni sud nije kašnjenje opravdao prihvatljivim razlozima, dovoljne su Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u svezi s ostvarivanjem prava iz članka 2. stavak 2. i članak 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. 55. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 195/06, rješavajući apelaciju Neđe Mandića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Neđe Mandića. Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj Ž-25/03 od 29. avgusta 2005. godine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Neđe Mandića podnesen protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Ž-25/03 od 29. avgusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Neđo Mandić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 30. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-25/03 od 29. avgusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkowić-Gradu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku "Čajavec Com pany Šipovo" AD inženjering, proizvodwa, constalting Šipovo (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 13. jula 2006. godine, Osnovni sud 10. jula 2006. godine i tuženi 13. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 30. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je bio zaposlenik tužene čijim rješenjem je upućen je na neplaćeno odsustvo u periodu od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Odlukom tužene broj 4/01 od 12. februara 2001. godine apelantu je prestao radni odnos sa 31. decembrom 2000. godine zato što se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva kako je predviđeno članom 113 tačka 4 Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03). 7. Apelant je protiv tuženog 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništewa Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine i zatražio da mu se uspostavi radno-pravni sta tus od 31. decembra 2000. godine, tj. nakon isteka neplaćenog odsustva. 8. Osnovni sud je nakon što je primio apelantovu tužbu 28. januara 2002. godine zakazao prvo ročište 5. marta 2002. godine. Na ročištu su bili prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Sud je proveo dokaze, saslušao apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te ostvario uvid u rješenje o apelantovom upućivanju na neplaćeno odsustvo. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa za 16. april 2002. godine, a apelantu je naloženo da uredi tužbu tako da jasno opredijeli tužbeni zahtjev, a tuženom da dostavi sudu Pravilnik o radu, ugovore o radu i ostalu raspoloživu dokumentaciju vezanu za ovaj predmetni spor. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva. Direktor Zdravko Bijelić, zakonski zastupnik tuženog, je u svom iskazu sudu prezentovao hronologiju događaja u vezi sa apelantovim radno-pravnim statusom istakavši da se apelant nije javio na posao nakon isteka neplaćenog odsustva u roku od 30 dana zbog čega mu je prestao radni odnos u skladu sa zakonom. 9. Osnovni sud je zakazao drugo ročište 16. aprila 2002. godine. Na ovom ročištu bili su prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje nezakonite odluke o dodjeli stanova preduzeća radnicima, a ostao kod predloga da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa. Apelant je dao izjavu sudu na okolnosti prestanka radnog odnosa navodeći da je rješenje o prestanku radnog odnosa primio u septembru ili oktobru 2000. godine, nakon čega se obratio Upravnom odboru tuženog, a zatim sudu. Zastupnik tuženog izjavio je da ostaje kod odgovora na tužbu, te izjava i predloga koji su dati tokom postupka. Sudu je dao na uvid Pravilnik o radu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta od 3. oktobra 2001. godine, Odluku o rangiranju kriterijuma za utvrđivanje prioriteta pri zapošljavanju i prekidu radnog odnosa za radnike u uslovima smanjenog obima poslovawa broj 75/01 od 13. novembra 2001. godine, s predlogom rang-liste za zapošljavanje i prekid radnog odnosa. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odlaže za 23. maj 2002. godine. 10. Osnovni sud je zakazao treće ročište 23. maja 2002. godine. Na ovom ročištu nakon objavqivawa predmeta raspravljanja sud je odlučio da zbog izmijenjenog sastava vijeća raspravu počne iznova. Apelant i zakonski zastupnik tuženog ostali su u cijelosti kod iskaza koje su ranije dali. Sud je sproveo dokaz saslušanjem apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, svjedokinje Dragice Vještica, te sproveo dokaze čitanjem dokumenata koji su uloženi u spis koje je na zahtjev suda na uvid sudu dostavio tuženi. Apelant i tuženi nisu imali prigovora na dokaze koji su sprovedeni. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava zakqučuje, a odluka strankama dostavlja u pismenom otpravku. 11. Presudom Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog kojim je zatražio da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa, te da se obaveže tuženi da mu uspostavi radno-pravni sta tus nakon isteka neplaćenog odsustva, tj. od 31. decembra 2000. godine. 12. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu 31. decembra 2000. godine prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine koja je nakon apelantovog prigovora potvrđena Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 87/01 od 31. novembra 2001. godine. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da se apelant nalazio na neplaćenom odsustvu kod tuženog od 1. juna do 31. decembra 2000. godine zato što je privremeno ra dio kod drugog poslodavca - SFOR-a, te da se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana kada mu je isteklo neplaćeno odsustvo zbog čega je tuženi shodno članu 113 stav 4 Zakona o radu donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa. Sud je takođe konstatovao da je apelant u mjesecu februaru 2001. godine upoznat sa sadržajem odluke o prestanku radnog odnosa, te da je odbio da primi odluku što je učinio i u mjesecu septembru 2001. godine, nakon čega je tuženi odluku stavio na oglasnu ploču. 13. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine izjavio žalbu Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, te pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu odluku konstatujući da je Osnovni sud na osnovu dokaza koji su sprovedeni i wihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve relevantne činjenice odlučne za rješenje ovog spora i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 113 stav 4 Zakona o radu. 14. Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud apelantovu žalbu primio 18. novembra 2002. godine, a odluku o žalbi donio 29. avgusta 2005. godine, tj. nakon dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. Dalje, Okružni sud u odgovoru na apelaciju, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu, nije naveo da li je rađen poseban plan za rješavanje predmeta za koje se smatra da su hitni, niti je naveo broj predmeta koji su u postupcima hitne prirode a nalaze se pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 2 stav 2 i člana 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o sporu hitne prirode, koji je trajao nepunih pet godina što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što nije primao platu i nije mu uplaćen doprinos na platu u spornom periodu u skladu sa važećim zakonom, te da je odlukom tuženog diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su bili "na čekanju" i nisu bili upućeni na neplaćeno odsustvo, a obavljali su razne poslove "nacrno" i da je zbog odluke o prestanku radnog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji su se nalazili u istoj situaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Odluka ovog suda broj Ž-25/03 od 29. avgusta 2005. godine donesena u razumnom roku u odnosu na broj predmeta i broj sudija koji rješavaju ovu problematiku. Okružni sud nije naveo da li je rađen poseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju hitnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima hitne prirode koji se nalaze pred sudom, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu. Okružni sud ističe da je imao u vidu da se radi o hitnom predmetu i da je pored velikog broja predmeta iste vrste prioritetno odlučivao u konkretnom predmetu. Takođe, ovaj sud navodi da je apelant jednako tretiran u odnosu na tuženu, te da su neosnovani njegovi navodi da se u odnosu na njega ovaj sud ponašao diskriminatorski. Okružni sud je naveo da je odluka suda donesena uz puno poštovanje ustavnih i zakonskih principa. 17. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu ovaj sud nije prekršio njegova ustavna prava, da je apelantovu tužbu primio 28. januara 2002. godine, da je žalbu na presudu ovog suda uputio Okružnom sudu 15. novembra 2002. godine. 18. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant kod tužene bio na neplaćenom odsustvu i da u zakonskom roku poslije isteka neplaćenog odsustva nije regulisao svoj radni sta tus. Dalje, tužena ističe da je apelant neplaćeno odsustvo koristio na osnovu ličnog zahtjeva, jer se zaposlio kod drugog poslodavca kod kog neprekidno radi i danas. Tužena smatra da, s obzirom na ovakav sta tus kod drugog poslodavca, apelant nije iskazao interes i spremnost da reguliše svoj radni sta tus kod tužene poslije isteka neplaćenog odsustva, iako je na to upozoren. Tužena je takođe istakla da je apelantu na raspravi u Osnovnom sudu 23. maja 2002. godine ponuđeno da se vrati na posao što je on odbio. Zbog svega navedenog tuženi smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova." 20. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) "Član 113 stav 4 Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku: Š...Ć 4. Ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovawa prava iz radnog odnosa ne vrati na posao." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-25/03 od 29. avgusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2 stav 2 i član 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 29. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 30. Ustavni sud naglašava, u skladu sa svojom ranijom praksom, da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta ovog spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora i postupaka vezanih za ovaj predmet. 31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivawa nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te apelantovog zahtjeva da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao i isplati sve naknade plate na osnovu radnog odnosa i uplati doprinose. Pored toga, Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepeni sud presudom odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu zakonitosti odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud svoje presude donijeli gotovo iskqučivo na osnovu pismenih dokaza, odnosno razmatranjem poslodavčevih osporenih odluka, te da u toku postupka nisu morala da se izvode druga dokazna sredstva (vještačenje, saslušanje većeg broja svjedoka i sl). I na kraju, u postupak su ukqučene samo dvije strane, te zbog navedenog ne može da se smatra da predmet koji je razmatran pred nižestepenim sudovima može da se opiše kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i pravnih pitawa. b) Ponašanje podnosioca apelacije 32. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za qudska prava, No. 11541/85, Dec. 12.4.89, O.I. 70). 33. Ustavni sud zapaža da apelant nije propustio ni u jednom slučaju da se pojavi pred Osnovnim sudom na ročištima održanim 5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine. On nije tražio od suda da odgodi ročište, niti je koristio ikakve metode koje su mogle da dovedu do odlagawa postupka. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o apelantovoj žalbi odlučio na nejavnoj sjednici, te da u odnosu na druga pitawa apelantovo ponašanje samo po sebi ne može da opravda dužinu postupka pred Okružnim sudom. Shodno tome, Ustavni sud nalazi da dužina trajawa postupka pred redovnim sudovima ne može da se pripiše apelantu. s) Ponašanje suda 34. Ustavni sud zapaža da je apelant 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništewa odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, te da je Osnovni sud nakon zakazana tri ročišta (5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine) donio odluku 23. maja 2002. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelant je sa svojim zastupnikom učestvovao na sve tri rasprave pred Osnovnim sudom. Apelant je 14. novembra 2002. godine na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu Okružnom sudu, 15. novembra 2002. godine Osnovni sud je žalbu uputio Okružnom sudu, a 18. novembra 2002. godine Okružni sud je primio apelantovu žalbu. Okružni sud je 29. avgusta 2005. godine donio Odluku broj Ž-25/03 kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Ustavni sud konstatuje da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri mjeseca i 25 dana, a da je postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. 35. Stoga, Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka pred sudom u ovom predmetu od tri godine, jedan mjesec i šest dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da navedeni pe riod, kada se uzme pe riod koliko je trajao postupak pred Osnovnim sudom, može da se smatra "razumnim". Međutim, postupak pred Okružnim sudom trajao je nerazumno dugo kad se ima u vidu da slučaj nije kompleksan, a da je predmet postupka radni spor koji se shodno odredbama člana 426 Zakona o parničnom postupku smatra hitnim postupkom. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto , lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 36. Ustavni sud je cijenio razloge koje je Okružni sud naveo u odgovoru na apelaciju koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti radnih sporova koji zahtijevaju prioritetno rješavanje. Takođe, Ustavni sud je svjestan i činjenice da demokratske reforme dovode i do proširewa nadležnosti redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano čl. II/2 i II/6 Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1 Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane jemče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu sa navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. 37. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, shodno Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uslovom da država preduzme efektivne i hitne mjere za otklawanje takve situacije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 29). 38. Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka u ovom predmetu pred Okružnim sudom od dvije godine, devet mjeseci i 11 dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da apelant ne može da se smatra odgovornim za odugovlačenje postupka, da slučaj nije kompleksan i da ponašanje sudova ukazuje na nedostatak potrebne posvećenosti predmetu. Ustavni sud nalazi da navedeni pe riod, koliko je trajao ovaj postupak pred Okružnim sudom, ne može da se smatra "razumnim". 39. U svjetlu navedenog i imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud koji je odlučivao u ovom postupku neopravdano dugo odugovlačio postupak, a da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelanta, s obzirom da je predmet postupka radni spor koji je, i ex lege, hitan postupak. Slijedi da apelant nije bio u prilici da dođe do odluke suda u meritumu u pogledu svojih građanskih prava u razumnom roku. 40. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zakqučuje da zahtjev da se donese odluka u okviru razumnog vremenskog roka nije ispoštovan što predstavlja povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je uskraćen za ostvarivanje prava na platu i uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 42. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti pravo svakog lica na "njegovu" imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te naglašava da ni član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. wime se samo štiti postojeća imovina dok se ne garantuje pravo na sticanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može da se primijeni samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi da obezbijedi pravo na sticanje imovine. Pod zaštitu prava na imovinu potpada samo zakonski zasnovano potraživanje. 43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi utvrdili da je odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena u skladu sa relevantnim odredbama člana 113 stav 4 ZOR-a, s obzirom da se apelant nije javio na posao u roku od 30 dana nakon isteka neplaćenog odsustva koji mu je odobrio tuženi za pe riod od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da su sudovi za svoje odluke dali valjana i jasna obrazložewa, a Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih odredbi materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju bila arbitrarna. 44. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je pravo na platu i uplatu doprinosa na platu akcesorno pravo i da je vezano za pravo iz radnog odnosa, a koji je, kako je utvrđeno u sudskom postupku apelantu prestao na zakonit način, Ustavni sud konstatuje da apelantovo potraživanje vezano za isplatu plate i uplatu doprinosa na platu ne može da se smatra imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u sudskom postupku apelant nije dokazao da je njegovo potraživanje zakonski zasnovano. Stoga i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu moraju da se odbiju kao neosnovani. Nediskriminacija 45. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz člana 2 stav 2 i člana 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da mu poslodavac nije dozvolio da se vrati na posao nakon isteka neplaćenog odsustva, a zadržao je ostale radnike koji su bili u istom statusu kao i on. 46. Shodno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Aneksu I ovog ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 47. Član 2 stav 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da "države članice ovog ugovora obavezuju se da garantuju da će sva prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti..." 48. Član 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoqnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima: i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi wihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 49. Apelant sem svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u uživanju prava na rad iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 2 stav 2 i člana 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze na osnovu kojih može da se zakquči da je on bio drugačije tretiran u odnosu na druge zaposlenike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bio i apelant. 50. Ustavni sud konstatuje da su paušalne i nepotkrijepljene i apelantove tvrdnje da je poslodavac mawi broj zaposlenika kao i njega uputio na neplaćeno odsustvo, a da su ostali zaposlenici bili "na čekanju" i obavljali druge poslove "nacrno". Takođe, apelant nije ničim dokazao navode da je poslodavčeva odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena na nezakonit način, jer su sudovi na osnovu dokaza koji su sprovedeni utvrdili da je poslodavac donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa zato što se apelant nakon isteka neplaćenog odsustva, 31. decembra 2000. godine, nije javio na posao u roku od 30 dana, a što predstavlja valjan pravni osnov za prestanak radnog odnosa shodno članu 113 stav 4 ZOR-a. Stoga i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju da se odbiju kao neosnovani. 51. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj mawini, imovina, rođenje ili drugi sta tus", te da "nikoga ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1." Iz navedenog proizilazi da odredbe ovog protokola garantuju uživanje svih prava koja su predviđena zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu da diskriminišu po bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantovana Evropskom konvencijom. 52. Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se povreda ovog prava ogleda. Međutim, iz analize osporenih odluka ne proizilazi da je apelant diskriminisan u pogledu primjene ZOR-a. Naime, član 113 stav 4 ZOR-a kojim je propisano da "poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovawa prava iz radnog odnosa ne vrati na posao" ne pravi razliku između lica ili grupe lica i stoga je prima fa cie nediskriminatorski. 53. Ustavni sud takođe konstatuje da u konkretnom slučaju iz analize osporenih odluka ne proizilazi da je i efekat primjene člana 113 stav 4 ZOR-a bio diskriminatorski, niti je apelant dostavio dokaze da je drugačije tretiran od drugih u istim ili sličnim slučajevima, niti to proizilazi iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu. Stoga i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju da se odbiju kao neosnovani. VIII. Zakqučak 54. Činjenica da je predmetni postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što je postupak dugo trajao pred Okružnim sudom, da Okružni sud nije kašnjenje opravdao prihvatqivim razlozima, dovoqne su Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 2 stav 2 i član 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 55. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 195/06, rješavajući apelaciju Neđe Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Neđe Mandića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Neđe Mandića podnesen protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Neđo Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 30. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku "Čajavec Com pany Šipovo" AD inženjering, proizvodnja, constalting Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 13. jula 2006. godine, Osnovni sud 10. jula 2006. godine i tuženi 13. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 30. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio zaposlenik tužene čijim rješenjem je upućen je na neplaćeno odsustvo u periodu od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Odlukom tužene broj 4/01 od 12. februara 2001. godine apelantu je prestao radni odnos s 31. decembrom 2000. godine zato što se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva kako je predviđeno članom 113. tačka 4. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03). 7. Apelant je protiv tuženog 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine i zatražio uspostavu radno-pravnog statusa od 31. decembra 2000. godine, tj. nakon isteka neplaćenog odsustva. 8. Osnovni sud je nakon što je primio apelantovu tužbu 28. januara 2002. godine zakazao prvo ročište 5. marta 2002. godine. Na ročištu su bili prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Sud je proveo dokaze, saslušao apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te ostvario uvid u rješenje o apelantovom upućivanju na neplaćeno odsustvo. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa za 16. april 2002. godine, a apelantu je naloženo uređenje tužbe tako da jasno opredijeli tužbeni zahtjev, a tuženom dostavljanje sudu Pravilnika o radu, ugovora o radu i ostale raspoložive dokumentacije vezane za ovaj predmetni spor. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva. Direktor Zdravko Bijelić, zakonski zastupnik tuženog, je u svom iskazu sudu prezentirao hronologiju događaja vezano za apelantov radno-pravni sta tus istakavši da se apelant nije javio na posao nakon isteka neplaćenog odsustva u roku od 30 dana zbog čega mu je prestao radni odnos u skladu sa zakonom. 9. Osnovni sud je zakazao drugo ročište 16. aprila 2002. godine. Na ovom ročištu bili su prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje nezakonite odluke o dodjeli stanova preduzeća radnicima, a ostao kod prijedloga da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa. Apelant je dao izjavu sudu na okolnosti prestanka radnog odnosa navodeći da je rješenje o prestanku radnog odnosa primio u septembru ili oktobru 2000. godine, nakon čega se obratio Upravnom odboru tuženog, a zatim sudu. Zastupnik tuženog je izjavio da ostaje kod odgovora na tužbu, te izjava i prijedloga datih tokom postupka. Sudu je dao na uvid Pravilnik o radu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta od 3. oktobra 2001. godine, Odluku o rangiranju kriterija za utvrđivanje prioriteta pri zapošljavanju i prekidu radnog odnosa za radnike u uvjetima smanjenog obima poslovanja broj 75/01 od 13. novembra 2001. godine, s prijedlogom rang-liste za zapošljavanje i prekid radnog odnosa. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odlaže za 23. maj 2002. godine. 10. Osnovni sud je zakazao treće ročište 23. maja 2002. godine. Na ovom ročištu nakon objavljivanja predmeta raspravljanja sud je odlučio da zbog izmijenjenog sastava vijeća raspravu počne iznova. Apelant i zakonski zastupnik tuženog ostali su u cijelosti kod ranije datih iskaza. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, svjedokinje Dragice Vještica, te proveo dokaze čitanjem dokumenata uloženih u spis koje je na zahtjev suda na uvid sudu dostavio tuženi. Apelant i tuženi nisu imali prigovora na provedene dokaze. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava zaključuje, a odluka strankama dostavlja u pismenom otpravku. 11. Presudom Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog kojim je zatražio poništenje kao nezakonite Odluke tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa, te da se tuženog obaveže da mu uspostavi radno-pravni sta tus nakon isteka neplaćenog odsustva, tj. od 31. decembra 2000. godine. 12. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu 31. decembra 2000. godine prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine koja je nakon apelantovog prigovora potvrđena Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 87/01 od 31. novembra 2001. godine. Osnovni sud je, također, utvrdio da se apelant nalazio na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 neplaćenom odsustvu kod tuženog od 1. juna do 31. decembra 2000. godine zato što je privremeno ra dio kod drugog poslodavca - SFOR-a, te da se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva zbog čega je tuženi prema članu 113. stav 4. Zakona o radu donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa. Sud je također konstatirao da je apelant u mjesecu februaru 2001. godine upoznat sa sadržajem odluke o prestanku radnog odnosa, te da je odbio prijem odluke što je učinio i u mjesecu septembru 2001. godine, nakon čega je tuženi odluku stavio na oglasnu tablu. 13. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine izjavio žalbu Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu odluku konstatirajući da je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve relevantne činjenice odlučne za rješenje ovog spora i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 113. stav 4. Zakona o radu. 14. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud apelantovu žalbu primio 18. novembra 2002. godine, a odluku o žalbi donio 29. augusta 2005. godine, tj. nakon dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. Dalje, Okružni sud u odgovoru na apelaciju, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu, nije naveo je li rađen poseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju hitnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima hitne prirode koji se nalaze pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o sporu hitne prirode, koji je trajao nepunih pet godina što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što nije primao plaću i nije mu uplaćen doprinos na plaću u spornom periodu u skladu s važećim zakonom, te da je odlukom tuženog diskriminiran u odnosu na druge radnike koji su bili "na čekanju" i nisu bili upućeni na neplaćeno odsustvo, a obavljali su razne poslove "nacrno" i da je zbog odluke o prestanku radnog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji su se nalazili u istoj situaciji. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Odluka ovog suda broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine donesena u razumnom roku u odnosu na broj predmeta i broj sudija koji rješavaju ovu problematiku. Okružni sud nije naveo je li rađen poseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju hitnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima hitne prirode koji se nalaze pred sudom, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu. Okružni sud ističe da je imao u vidu da se radi o hitnom predmetu i da je pored velikog broja predmeta iste vrste prioritetno odlučivao u konkretnom predmetu. Također, ovaj sud navodi da je apelant jednako tretiran u odnosu na tuženu, te da su neosnovani njegovi navodi da se u odnosu na njega ovaj sud ponašao diskriminacijski. Okružni sud je naveo da je odluka suda donesena uz puno poštivanje ustavnih i zakonskih principa. 17. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu ovaj sud nije prekršio njegova ustavna prava, da je apelantovu tužbu primio 28. januara 2002. godine, da je žalbu na presudu ovog suda uputio Okružnom sudu 15. novembra 2002. godine. 18. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant kod tužene bio na neplaćenom odsustvu i da u zakonskom roku poslije isteka neplaćenog odsustva nije regulirao svoj radni sta - tus. Dalje, tužena ističe da je apelant neplaćeno odsustvo koristio na osnovu ličnog zahtjeva, jer se zaposlio kod drugog poslodavca kod kojeg neprekidno radi i danas. Tužena smatra da, s obzirom na ovakav sta tus kod drugog poslodavca, apelant nije iskazao interes i spremnost da regulira svoj radni sta tus kod tužene poslije isteka neplaćenog odsustva, iako je na to upozoren. Tužena je također istakla da je apelantu na raspravi u Osnovnom sudu 23. maja 2002. godine ponuđeno vraćanje na posao što je on odbio. Zbog svega navedenog tuženi smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." 20. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) "Član 113. stav 4. Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: Š...Ć 4. Ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao." VI. Dopustivost 21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i član 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora prvo utvrditi je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 29. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 30. Ustavni sud naglašava, u skladu sa svojom ranijom praksom, da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta ovog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora i postupaka vezanih za ovaj predmet. 31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te apelantovog zahtjeva da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao i isplati sve naknade plaće na osnovu radnog odnosa i uplati doprinose. Pored toga, Ustavni sud također zapaža da je prvostepeni sud presudom odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu zakonitosti odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud svoje presude donijeli gotovo isključivo na osnovu pismenih dokaza, odnosno razmatranjem poslodavčevih osporenih odluka, te da se u toku postupka nisu morala izvoditi druga dokazna sredstva (vještačenje, saslušanje većeg broja svjedoka i sl). I na koncu, u postupak su uključene samo dvije strane, te se zbog navedenog ne može smatrati da se predmet koji je razmatran pred nižestepenim sudovima može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja. b) Ponašanje podnosioca apelacije 32. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85, Dec. 12.4.89, O.I. 70). 33. Ustavni sud zapaža da apelant nije propustio ni u jednom slučaju pojaviti se pred Osnovnim sudom na ročištima održanim 5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine. On nije tražio od suda odgađanje ročišta, niti je koristio ikakve metode koje su mogle dovesti do odlaganja postupka. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o apelantovoj žalbi odlučio na nejavnoj sjednici, te da u odnosu na druga pitanja apelantovo ponašanje samo po sebi ne može opravdati dužinu postupka pred Okružnim sudom. Prema tome, Ustavni sud nalazi da se dužina trajanja postupka pred redovnim sudovima ne može pripisati apelantu. c) Ponašanje suda 34. Ustavni sud zapaža da je apelant 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, te da je Osnovni sud nakon zakazana tri ročišta (5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine) donio odluku 23. maja 2002. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelant je sa svojim zastupnikom učestvovao na sve tri rasprave pred Osnovnim sudom. Apelant je 14. novembra 2002. godine na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu Okružnom sudu, 15. novembra 2002. godine Osnovni sud je žalbu uputio Okružnom sudu, a 18. novembra 2002. godine Okružni sud je primio apelantovu žalbu. Okružni sud je 29. augusta 2005. godine donio Odluku broj Ž-25/03 kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Ustavni sud konstatira da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri mjeseca i 25 dana, a da je postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. 35. Stoga, Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka pred sudom u ovom predmetu od tri godine, jedan mjesec i šest dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se navedeni pe riod, kada se uzme pe riod koliko je trajao postupak pred Osnovnim sudom, može smatrati "razumnim". Međutim, postupak pred Okružnim sudom je trajao nerazumno dugo kad se ima u vidu da slučaj nije kompleksan, a da je predmet postupka radni spor koji se prema odredbama člana 426. Zakona o parničnom postupku smatra hitnim postupkom. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 36. Ustavni sud je cijenio razloge koje je Okružni sud naveo u odgovoru na apelaciju koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti radnih sporova koji zahtijevaju prioritetno rješavanje. Također, Ustavni sud je svjestan i činjenice da demokratske reforme dovode i do proširenja nadležnosti redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud ne može ne primijetiti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu organiziranja svog pravnog sistema tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. 37. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država preduzme efektivne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 29). 38. Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka u ovom predmetu pred Okružnim sudom od dvije godine, devet mjeseci i 11 dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se apelant ne može smatrati odgovornim za odugovlačenje postupka, da slučaj nije kompleksan i da ponašanje sudova ukazuje na nedostatak potrebne posvećenosti predmetu. Ustavni sud nalazi da se navedeni pe riod, koliko je trajao ovaj postupak pred Okružnim sudom, ne može smatrati "razumnim". 39. U svjetlu navedenog i imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud koji je odlučivao u ovom postupku neopravdano dugo odugovlačio postupak, a da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelanta, s obzirom da je predmet postupka radni spor koji je, i ex lege, hitan postupak. Slijedi da apelant nije bio u prilici doći do odluke suda u meritumu u pogledu svojih građanskih prava u razumnom roku. 40. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za donošenje odluke u okviru razumnog vremenskog roka nije ispoštovan što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je uskraćen za ostvarivanje prava na plaću i uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 42. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti pravo svakog lica na "njegovu" imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne garantira pravo na stjecanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. Pod zaštitu prava na imovinu potpada samo zakonski zasnovano potraživanje. 43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi utvrdili da je odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena u skladu s relevantnim odredbama člana 113. stav 4. ZOR-a, s obzirom da se apelant nije javio na posao u roku od 30 dana nakon isteka neplaćenog odsustva koji mu je odobrio tuženi za pe riod od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi za svoje odluke dali valjana i jasna obrazloženja, a Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju bila arbitrarna. 44. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je pravo na plaću i uplatu doprinosa na plaću akcesorno pravo i da je vezano za pravo iz radnog odnosa, a koji je, kako je utvrđeno u sudskom postupku apelantu prestao na zakonit način, Ustavni sud konstatira da se apelantovo potraživanje vezano za isplatu plaće i uplatu doprinosa na plaću ne može smatrati imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u sudskom postupku apelant nije dokazao da je njegovo potraživanje zakonski zasnovano. Stoga se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu moraju odbiti kao neosnovani. Nediskriminacija 45. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da mu poslodavac nije dozvolio vraćanje na posao nakon isteka neplaćenog odsustva, a zadržao je ostale radnike koji su bili u istom statusu kao i on. 46. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 47. Član 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da "države članice ovog Ugovora obavezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti..." 48. Član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju: a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima: i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju imati garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 49. Apelant osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u uživanju prava na rad iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze na osnovu kojih se može zaključiti da je on bio drugačije tretiran u odnosu na druge zaposlenike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bio i apelant. 50. Ustavni sud konstatira da su paušalne i nepotkrijepljene i apelantove tvrdnje da je poslodavac manji broj zaposlenika kao i njega uputio na neplaćeno odsustvo, a da su ostali zaposlenici bili "na čekanju" i obavljali druge poslove "nacrno". Također, apelant nije ničim dokazao navode da je poslodavčeva odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena na nezakonit način, jer su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je poslodavac donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa zato što se apelant nakon isteka neplaćenog odsustva, 31. decembra 2000. godine, nije javio na posao u roku od 30 dana, a što predstavlja valjan pravni osnov za prestanak radnog odnosa prema članu 113. stav 4. ZOR-a. Stoga se i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani. 51. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta - tus", te da "nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1." Iz navedenog proizlazi da odredbe ovog Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati po bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom. 52. Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se povreda ovog prava ogleda. Međutim, iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran u pogledu primjene ZOR-a. Naime, član 113. stav 4. ZOR-a kojim je propisano da "poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao" ne pravi razliku između lica ili grupe lica i stoga je prima fa cie nediskriminacijski. 53. Ustavni sud također konstatira da u konkretnom slučaju iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je i efekt primjene člana 113. stav 4. ZOR-a bio diskriminacijski, niti je apelant dostavio dokaze da je drugačije tretiran od drugih u istim ili sličnim slučajevima, niti to proizlazi iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu. Stoga se i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani. VIII. Zaključak 54. Činjenica da je predmetni postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što je postupak dugo trajao pred Okružnim sudom, da Okružni sud nije kašnjenje opravdao prihvatljivim razlozima, dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i član 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 55. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 226/06, rješavajući apelaciju Anđelka Straživuka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 639/05 od 11. studenog 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1730/02 od 30. travnja 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-639/05 od 11. studenog 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1730/02 od 30. travnja 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očito (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Anđelko Straživuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke kojega zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, je podnio 1. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-639/05 od 11. studenog 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog je suda zatraženo 8. veljače 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i sudionice u postupku, Aide Sefić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), odgovor na apelaciju je zatražen 9. ožujka 2007. godine. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 17. veljače 2007. godine, Osnovni sud 28. ožujka 2006. godine, a tužiteljica 20. ožujka 2003. godine. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 2. travnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 28. ožujka i 13. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Iz spisa predmeta i dokumenata dostavljenih sudu proizlazi da je tužiteljica sa PP "Formom" Građevinski inženjering (u daljnjem tekstu: tužena) 28. siječnja 1992. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u Banjaluci u stambeno-poslovnoj zgradi D1, kat II, na uglu ulica Zmaj Jovine i A. Karabegovića površine 74,24 m². Tužiteljica je po predmetnom ugovoru platila cijenu stana u pretežitom dijelu, a nakon što je stan izgrađen nikada joj nije predat u posjed. 7. Apelant je sa tuženom 3. kolovoza 1994. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava za kupnju navedenog stana i na temelju njega je stupio u posjed stana 8. listopada 1996. godine. Apelant je prijeporni stan koristio do 30. travnja 2004. godine kada je deložiran na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine. 8. Naime, navedenom presudom Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine je usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev, pa je tuženoj kao pravnom slijedniku "Ingram" Banjaluka naloženo da tužiteljici preda u posjed prijeporni stan slobodan od osoba i stvari i nadoknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 7.880,00 KM. Odbijen je dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova koji predstavljaju razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa, kao neutemeljen. 9. Presudom je Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. travnja 2003. godine odbijen priziv tužene izjavljen na Presudu Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine, a presuda je Osnovnog suda potvrđena u dosuđujućem dijelu. 10. Apelantu je Rješenjem Osnovnog suda broj P-177/02 od 18. svibnja 2005. godine dopušteno miješanje na strani tuženog, te se apelant u parnicu umiješao i pridružio reviziji koju je tužena izjavila Vrhovnom sudu navodeći da je on vlasnik prijepornog stana kojega je 3. kolovoza 1994. godine kupio od tužene, da je u posjed stana stupio 8. listopada 1996. godine, tj. nakon što je stan izgrađen, te da ga je koristio sve do 30. travnja 2004. godine kada je deložiran. 11. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. studenoga 2005. godine je odbijena revizija tužene izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. travnja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni je sud konstatirao da apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tomu da je on vlasnik prijepornog stana sve i da su točni nisu od utjecaja na razrješenje prijepornog odnosa između tužiteljice i tuženog. Također je navedeno da se apelantu odlukom iz ovog spora ne mogu priznati nikakva prava, niti ustvrditi obveze, te da ostvarenje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je pobijanom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 13. Apelant navodi kronologiju događaja vezanu za parnični postupak koji je vođen pred sudovima između tužiteljice i tužene radi predaje u posjed prijepornog stana ističući da je on postao vlasnikom predmetnog stana kojega je kupio od tužene, a da je vlasništvo stekao upisom u knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a kao dokaz je priložio presliku lista broj 2148 koji je izdala Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka. Apelant smatra da je ovako pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na dom zagarantirano člankom 8. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno i nepotpuno ustvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tomu što sudovi nisu ustvrdili je li Ugovor broj 012/92 o kupnji stana koji je tužena zaključila s tužiteljicom pravovaljan i je li sukladan Zakonu o prometu nepokretnosti, te je li tužiteljica koja nije vlasnica nekretnina uopće mogla tražiti predaju stana u posjed imajući u vidu odredbe Zakona o temeljnim imovinsko-pravnim odnosima. Apelant također ističe da su sudovi rješavajući prijeporna pitanja pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je također dovelo do povrede prava na pravično suđenje. 14. Apelant ističe da je tužiteljica povratnica i pripadnica manjinskog naroda, te da je ukupno raspoloženje u Bosni i Hercegovini takvo da se čine ustupci ovim kategorijama stanovništva, pa i onda kada njihovi zahtjevi nisu utemeljeni na zakonu. Zbog navedenoga apelant smatra da je u ovome postupku evidentna i povreda prava na zabranu diskriminacije. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju svoje odluke. 16. Okružni je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ustvrdio činjenično stanje iz kojega proizlazi da su tužiteljica i tužena zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana 28. siječnja 1992. godine; da se tim ugovorom tužena obvezala izgraditi predmetni stan tužiteljici do određenog roka i predati joj ga u posjed, a da se tužiteljica obvezala za to isplatiti cijenu stana do određenog roka; da je tužiteljica izvršila svoju ugovorenu obvezu u predviđenom roku, a da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obvezu, tj. predala predmetni stan u ugovorenom roku tužiteljici, mada je stan izgradila. Okružni je sud potvrdio odluku prvostupanjskog suda koji je sukladno odredbama članka 262. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obvezao tuženu na ispunjene svoje ugovorene obveze, tj. predaje tužiteljici predmetnog stana. Nadalje, Okružni sud navodi da utvrđenje i stav prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje prizivnim navodima, jer iz svih provedenih dokaza i neprijepornih navoda parničnih stranaka razvidno proizlazi da je tužiteljica u cijelosti izvršila uplatu cijene stana na blagajni tužene o čemu posjeduje originalnu dokumentaciju, a da tužena, mada je izgradila predmetni stan, nikada ga nije predala u posjed tužiteljici. Okružni sud ističe da se tužiteljičino pravo utemeljeno na zakonu ne može dovesti u pitanje naknadno zaključenim pravnim poslovima tužene s drugim osobama, jer bi u tomu slučaju bilo povrijeđeno tužiteljičino pravo onako kako apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo. Okružni sud konstatira da su bez temelja apelantovi navodi da sudovi nisu na valjan način cijenili karakter pravnog posla zaključenog između parničnih stranaka, jer da su ga cijenili pravilno zaključili bi da kupoprodajni ugovor parničnih stranaka nije sačinjen u smislu odredaba članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj sud zaključuje da je predmet spora ispunjenje ugovora pismeno zaključenog između tužiteljice i tužene 28. siječnja 1992. godine i izvršenog gotovo u pretežitom dijelu, jer je plaćena cijena stana, izgrađen stan i ostala je još samo predaja, pa se s aspekta pravilne primjene odredaba članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti i takav ugovor kao ugovor o prometu nepokretnosti smatra pravovaljanim. 17. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju istaknula da je u tijeku predmetnog spora između nje i tužene Osnovni sud izdao privremenu mjeru zabrane otuđenja prijepornoga stana. Prema tomu, prodavac je znao za tu privremenu mjeru i stoga je samo po tomu temelju ništav taj pravni posao. Osim toga, apelant je ugovor ovjerio 2004. godine kada je do tada već tri puta spis po prizivu bio na Okružnom sudu. Nadalje, tužiteljica navodi da apelant predmetni stan nije koristio već je tužena u stanu držala samo poslovni sto što je i konstatirano prigodom prinudnog useljenja u stan. Iz ukupnog ponašanja tužene proizlazi da je to bio fiktivni ugovor na temelju kojega je tvrtka htjela zadržati stan. Tužiteljica ističe da podnositelj apelacije nije sudu prezentirao uplatnice o izvršenju uplate novca za predmetni stan, te da nisu povrijeđena apelantova prava, jer je apelant od samoga početka znao da je ugovor fiktivan. Apelant pogrešno pobija tužiteljičino pravo i pozornost treba usmjeriti u pravcu tužene. Tužiteljica smatra da ne postoji povreda niti jednog prava iz Europske konvencije i stoga predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 74/05) "Članak 369. 1) Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti ovoj stranci. 2) Umješač može stupiti u parnicu u tijeku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u tijeku postupka nastavljenog podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka. 3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom." 19. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) Članak 17. (1) Učesnici u obligacijskom odnosu su dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja učesnika u obligacijskom odnosu ili na temelju zakona. Članak 122. (1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istodobno ispuni svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju. Članak 262. (3) Povjeritelj je u obveznom odnosu ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (...)." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima fa cie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora ustvrditi između ostaloga i jesu li ispunjeni uvjeti za meritornim odlučivanjem koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno razvidno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se ustvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 24. U odnosu na apelantov prizivni navod da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije koje se ogleda u pogrešno i nepotpuno ustvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenične i pravne zaključke svoje odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća je Ustavnoga suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 25. Apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući iz žalbenih navoda proizlazi da se bit navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi ustvari na pogrešno ustvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnoga prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojemu "mjerodavnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima je ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i dr.) ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". U kontekstu navedenoga, budući su redoviti sudovi dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji podastrtoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice ustvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. 26. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući ništa ne ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi prizivni navodi u odnosu na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije moraju odbaciti kao prima faciae neutemeljeni. 28. Apelant također smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovoga prava. Naime, apelant nije naveo predstavljaju li prema njegovome shvaćanju odluke sudova miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili "lišavanje" imovine prema stavku 1. ovog članka, ili se eventualno radi o "nadziranju korištenja imovine" prema stavku 2. ovog članka. Obzirom da se u biti navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u svezi s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava Ustavni sud zaključuje da se i prizivni navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju moraju odbaciti kao prima faciae neutemeljeni, jer činjenice podastrte Ustavnom sudu nikako ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju kršenja navedenoga prava. 29. Dalje, apelant ističe da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerojatnim i mogućim da se u konkretnom slučaju radi o povredi navedenog ustavnog prava. Naime, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju dokazi koji dovoljno razvidno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda za uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. svibnja 2005. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da se i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao prima faciae neutemeljeni. 30. U odnosu na povredu apelantovih prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 27. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojega apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 32. Temeljni je cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stavak 31). 33. Apelant smatra da je pobijanom presudom Vrhovnoga suda kojom je odbijena revizija tužene izjavljena protiv presude Okružnog suda kojoj se on kao umješač pridružio na strani tužene ističući da je on vlasnik prijepornog stana došlo do povrede njegovog prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije ustvrditi može li se stan o kojemu je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca u smislu članka 8. Europske konvencije mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvješće od 27. veljače 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Europski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39). 36. Kada je riječ o pitanju može li se stan o kojemu je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije na temelju činjeničnoga stanja koje su ustvrdili redoviti sudovi, Ustavni sud opaža da je apelant predmetni stan koristio od 8. listopada 1996. godine do 30. travnja 2004. godine kada je na temelju Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. lipnja 2003. godine deložiran iz predmetnog stana. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom je bila neprijeporna u postupku koji je vođen pred mjerodavnim sudovima, pa je nedvojbeno da je riječ o apelantovom domu u smislu članka 8. Europske konvencije. 37. Obzirom na navedeno, Ustavni sud treba razmotriti je li bilo miješanja u apelantova prava, i ako je bilo miješanja, je li ono bilo sukladno zakonu, te je li miješanje predstavljalo "nužnu mjeru u demokratskom društvu" u svezi s jednim od ciljeva navedenih u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti je li predmetna odluka imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila nužna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stavak 43). 38. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. studenoga 2005. godine ustvrđeno da se apelantu čije je miješanje na strani tuženoga dozvolio prvostupanjski sud ne mogu priznati nikakva prava niti ustvrditi obveze, te da ostvarivanje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku. Ovo stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima neprijeporno ustvrđeno da je prvobitno tužiteljica 28. siječnja 1992. godine s tuženom zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana, te da je na temelju pismeno zaključenog ugovora u pretežitom dijelu izvršila ugovorenu obvezu glede plaćanja cijene stana, a da tužena stan nije nikad predala u posjed tužiteljici. Tužiteljica je radi ispunjenja ugovora pravo vlasništva nad prijepornim stanom izdejstvovala u sudskom postupku i apelant je na temelju Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. lipnja 2003. godine donesenoga na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. svibnja 2002. godine deložiran iz predmetnoga stana 30. travnja 2004. godine. 39. Dakle, miješanje u apelantov dom je utemeljeno na zakonu kako je to pravilno i ocijenio Vrhovni sud, a apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tomu da je vlasnik prijepornoga stana nisu od utjecaja na razrješenje prijepornoga odnosa između tužiteljice i tužene. Ovo stoga što je u sudskom postupku neprijeporno ustvrđeno da je ugovor o udruživanju sredstava radi kupnje stana koji je tužiteljica zaključila sa tuženom pravovaljan, jer je tužiteljica u pretežitom dijelu platila ugovorenu cijenu stana, pa je na temelju odredaba članka 262. stavak 1. ZOO-a, tužena pravilno obvezana ispuniti svoju ugovorenu obvezu i predati tužiteljici predmetni stan u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnoga prava redovitih sudova u konkretnome slučaju ne može okarakterizirati kao arbitrarna ili proizvoljna. 40. Naposljetku, Ustavni sud smatra da se pobijane presude redovitih sudova kojima je usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev i naložena tuženoj predaja prijepornog stana u posjed tužiteljici smatraju nužnom mjerom u demokratskom društvu radi zaštite tužiteljičinih prava kao zakonite vlasnice stana, odnosno, takvo je miješanje predviđeno zakonom i nužna mjera u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na dom utemeljeno na zakonu i predstavlja nužnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 226/06, rješavajući apelaciju Anđelka Straživuka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), usastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Anđelko Straživuk (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kog zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda zatraženo je 8. februara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnice u postupku, Aide Sefić (u daqnjem tekstu: tužiteqka), odgovor na apelaciju zatražen je 9. marta 2007. godine. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 17. februara 2007. godine, Osnovni sud 28. marta 2006. godine, a tužiteqka 20. marta 2003. godine. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 2. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. marta i 13. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Iz spisa predmeta i dokumenata koji su dostavljeni sudu proizilazi da je tužiteqka sa PP "Formom" Građevinski inžinjering (u daqnjem tekstu: tužena) 28. januara 1992. godine zakqučila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u Bawoj Luci u stambeno-poslovnoj zgradi D1, sprat II, na uglu ulica Zmaj Jovine i A. Karabegovića površine 74,24 m². Tužiteqka je po predmetnom ugovoru platila cijenu stana u pretežnom dijelu, a nakon što je stan izgrađen nikada joj nije predat u posjed. 7. Apelant je sa tuženom 3. avgusta 1994. godine zakqučio ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu navedenog stana i na osnovu njega stupio je u posjed stana 8. oktobra 1996. godine. Apelant je sporni stan koristio do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine. 8. Naime, navedenom presudom Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine usvojen je tužiteqkin tužbeni zahtjev, pa je tuženoj kao pravnom slijedniku "Ingram" Bawa Luka naloženo da tužiteqki preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari i nadoknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 7.880,00 KM. Odbijen je dio tužiteqkinog zahtjeva da joj se naknade parnični troškovi koji predstavljaju razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa, kao neosnovan. 9. Presudom Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine odbijena je žalba tužene izjavljena na Presudu Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine, a presuda Osnovnog suda je potvrđena u dosuđujućem dijelu. 10. Apelantu je Rješenjem Osnovnog suda broj P-177/02 od 18. maja 2005. godine dozvoljeno da se umiješa na strani tuženog, te se apelant u parnicu umiješao i pridružio reviziji koju je tužena izjavila Vrhovnom sudu navodeći da je on vlasnik spornog stana kog je 3. avgusta 1994. godine kupio od tužene, da je u posjed stana stupio 8. oktobra 1996. godine, tj. nakon što je stan izgrađen, te da ga je koristio sve do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran. 11. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine odbijena je revizija tužene izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio tuženoj tek nakon izjavqivawa revizije o tome da je on vlasnik spornog stana sve i da su tačni nisu od utjecaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteqke i tuženog. Takođe, navedeno je da apelantu odlukom iz ovog spora ne mogu da se priznaju nikakva prava, niti utvrde obaveze, te da ostvarenje eventualnih prava može da se traži u nekom drugom postupku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 13. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za parnični postupak koji je vođen pred sudovima između tužiteqke i tužene radi predaje u posjed spornog stana ističući da je on postao vlasnik predmetnog stana koji je kupio od tužene, a da je vlasništvo stekao upisom u kwigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a kao dokaz priložio je foto-kopiju lista broj 2148 koji je izdala Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bawa Luka. Apelant smatra da mu je ovako osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom zagarantovano članom 8 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu utvrdili da li je Ugovor broj 012/92 o kupovini stana koji je tužena zakqučila sa tužiteqkom pravovaljan i da li je u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te da li je tužiteqka koja nije vlasnica nekretnina uopšte mogla da traži predaju stana u posjed imajući u vidu odredbe Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima. Apelant takođe ističe da su sudovi rješavajući sporna pitawa pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je takođe dovelo do povrede prava na pravično suđenje. 14. Apelant ističe da je tužiteqka povratnica i pripadnica mawinskog naroda, te da je ukupno raspoloženje u Bosni i Hercegovini takvo da se čine ustupci ovim kategorijama stanovništva, pa i onda kada wihovi zahtjevi nisu zasnovani na zakonu. Zbog navedenog apelant smatra da je u ovom postupku evidentna i povreda prava na zabranu diskriminacije. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zakqučaka koje je naveo u obrazloženju svoje odluke. 16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kog proizilazi da su tužiteqka i tužena zakqučile ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana 28. januara 1992. godine; da se tim ugovorom tužena obavezala da izgradi predmetni stan tužiteqki do određenog roka i preda joj ga u posjed, a da se tužiteqka obavezala da za to isplati cijenu stana do određenog roka; da je tužiteqka izvršila svoju ugovorenu obavezu u predviđenom roku, a da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obavezu, tj. predala predmetni stan u ugovorenom roku tužiteqki, mada je stan izgradila. Okružni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda koji je u skladu sa odredbama člana 262 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženu da ispuni svoju ugovorenu obavezu, tj. da preda tužiteqki predmetni stan. Dalje, Okružni sud navodi da utvrđenje i stav prvostepenog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima, jer iz svih dokaza koji su sprovedeni i nespornih navoda parničnih stranaka jasno proizilazi da je tužiteqka u cijelosti izvršila uplatu cijene stana na blagajni tužene o čemu posjeduje originalnu dokumentaciju, a da tužena, mada je izgradila predmetni stan, nikada ga nije predala u posjed tužiteqki. Okružni sud ističe da tužiteqkino pravo zasnovano na zakonu ne može da se dovede u pitanje naknadno zakqučenim pravnim poslovima tužene sa drugim licima, jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno tužiteqkino pravo onako kako apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo. Okružni sud konstatuje da su bez osnova apelantovi navodi da sudovi nisu na valjan način cijenili karakter pravnog posla zakqučenog između parničnih stranaka, jer da su ga cijenili pravilno zakqučili bi da kupoprodajni ugovor parničnih stranaka nije sačinjen u smislu odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj sud zakqučuje da je predmet spora ispunjenje ugovora pismeno zakqučenog između tužiteqke i tužene 28. januara 1992. godine i izvršenog gotovo u pretežnom dijelu, jer je plaćena cijena stana, izgrađen stan i ostala je još samo predaja, pa se sa aspekta pravilne primjene odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti i takav ugovor kao ugovor o prometu nepokretnosti smatra pravovaljanim. 17. Tužiteqka je u odgovoru na apelaciju istakla da je u toku predmetnog spora između nje i tužene Osnovni sud izdao privremenu mjeru zabrane otuđewa spornog stana. Shodno tome, prodavac je znao za tu privremenu mjeru i stoga je samo po tom osnovu ništavan taj pravni posao. Sem toga, apelant je ugovor ovjerio 2004. godine kada je do tada već tri puta spis po žalbi bio na Okružnom sudu. Dalje, tužiteqka navodi da apelant predmetni stan nije koristio već je tužena u stanu držala samo poslovni sto što je i konstatovano prilikom prinudnog useljewa u stan. Iz ukupnog ponašawa tužene proizilazi da je to bio fiktivni ugovor na osnovu kog je firma htjela da zadrži stan. Tužiteqka ističe da podnosilac apelacije nije sudu prezentovao uplatnice o izvršenju uplate novca za predmetni stan, te da nisu povrijeđena apelantova prava, jer je apelant od samog početka znao da je ugovor fiktivan. Apelant pogrešno osporava tužiteqkino pravo i pažwa treba da se usmjeri u pravcu tužene. Tužiteqka smatra da ne postoji povreda niti jednog prava iz Evropske konvencije i stoga predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 74/05) "Član 369 1) Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije može da se pridruži ovoj stranci. 2) Umješač može da stupi u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u toku postupka koji je nastavljen podnošenjem vanrednog pravnog lijeka. 3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom." 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) Član 17 (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obaveza može da se ugasi samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Član 122 (1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna da ispuni svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistekne iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna da ispuni svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju. Član 262 (3) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da zahtijeva od dužnika da ispuni obavezu, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. (...)." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 23. Ustavni sud u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta mora da utvrdi između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 24. U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije koje se ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sproveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u obrazloženju svoje odluke naveli detaqne razloge za činjenične i pravne zakqučke svoje odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 25. Apelantovo nezadovoqstvo osporenim odlukama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz apelacionih navoda proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi ustvari na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) shodno kom "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu i sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoqno ili nepravično, a na apelantovu štetu. 26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitawa iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da ovi apelantovi žalbeni navodi u odnosu na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije moraju da se odbace kao prima faciae neosnovani. 28. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li shodno njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili "lišavanje" imovine shodno stavu 1 ovog člana, ili se eventualno radi o "nadziranju korišćewa imovine" shodno stavu 2 ovog člana. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao da ukaže da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava Ustavni sud zakqučuje da i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju da se odbace kao prima faciae neosnovani, jer činjenice koje su predočene Ustavnom sudu nikako ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava. 29. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, apelant sem paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se u konkretnom slučaju radi o povredi navedenog ustavnog prava. Naime, apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoqno potkrijepljena i ako nema izgleda za uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da i ovi apelantovi navodi moraju da se odbaciti kao prima faciae neosnovani. 30. U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II /3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima faciae) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kog apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 32. Osnovni ciq člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31). 33. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je odbijena revizija tužene izjavljena protiv presude Okružnog suda kojoj se on kao umješač pridružio tuženoj ističući da je on vlasnik spornog stana došlo do povrede njegovog prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije da utvrdi da li se stan o kom je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma, te da li je to miješanje opravdano shodno stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava koja pojašwava da je "dom" pojedinca u smislu člana 8 Evropske konvencije mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV , aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). 36. Kad je riječ o pitanju da li stan o kom je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije na osnovu činjeničnog stawa koje su utvrdili redovni sudovi, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni stan koristio od 8. oktobra 1996. godine do 30. aprila 2004. godine kada je na osnovu Rješewa o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine deložiran iz predmetnog stana. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima, pa je nesumwivo da je riječ o apelantovom domu u smislu člana 8 Evropske konvencije. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba da razmotri da li je bilo miješawa u apelantova prava, i ako je bilo miješawa, da li je ono bilo u skladu sa zakonom, te da li je miješanje predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi s jednim od ciljeva koji su navedeni u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba da razmotri da li je predmetna odluka imala legitiman ciq i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj ciq (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). 38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine utvrđeno da apelantu čije je miješanje na strani tuženog dozvolio prvostepeni sud ne mogu da se priznaju nikakva prava niti utvrde obaveze, te da ostvarivanje eventualnih prava može da traži u nekom drugom postupku. Ovo stoga što je u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno utvrđeno da je prvobitno tužiteqka 28. januara 1992. godine sa tuženom zakqučila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana, te da je na osnovu pismeno zakqučenog ugovora u pretežnom dijelu izvršila ugovorenu obavezu u pogledu plaćawa cijene stana, a da tužena stan nije nikad predala u posjed tužiteqki. Tužiteqka je radi ispunjenja ugovora pravo svojine nad spornim stanom izdejstvovala u sudskom postupku i apelant je na osnovu Rješewa o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine donesenog na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine deložiran iz predmetnog stana 30. aprila 2004. godine. 39. Dakle, miješanje u apelantov dom zasnovano je na zakonu kako je to pravilno i ocijenio Vrhovni sud, a apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio tuženoj tek nakon izjavqivawa revizije o tome da je vlasnik spornog stana nisu od uticaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteqke i tužene. Ovo stoga što je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da je ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine stana koji je tužiteqka zakqučila sa tuženom pravovaljan, jer je tužiteqka u pretežnom dijelu platila ugovorenu cijenu stana, pa je na osnovu odredbi člana 262 stav 1 ZOO-a, tužena pravilno obavezana da ispuni svoju ugovorenu obavezu i preda tužiteqki predmetni stan u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredbi materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može da se okarakteriše kao arbitrarna ili proizvoqna. 40. Naposljetku, Ustavni sud smatra da se osporene presude redovnih sudova kojim je usvojen tužiteqkin tužbeni zahtjev i naloženo tuženoj da preda sporni stan u posjed tužiteqki smatraju neophodnom mjerom u demokratskom društvu radi zaštite tužiteqkinih prava kao zakonite vlasnice stana, odnosno, takvo miješanje je predviđeno zakonom i neophodna mjera u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kad je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 226/06, rješavajući apelaciju Anđelka Straživuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. člana 59. stav 2. alineja 2. i člana61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Anđelko Straživuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda zatraženo je 8. februara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnice u postupku, Aide Sefić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), odgovor na apelaciju zatražen je 9. marta 2007. godine. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2007. godine, Osnovni sud 28. marta 2006. godine, a tužiteljica 20. marta 2003. godine. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. marta i 13. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Iz spisa predmeta i dokumenata dostavljenih sudu proizlazi da je tužiteljica sa PP "Formom" Građevinski inžinjering (u daljnjem tekstu: tužena) 28. januara 1992. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u Banjoj Luci u stambeno-poslovnoj zgradi D1, sprat II, na uglu ulica Zmaj Jovine i A. Karabegovića površine 74,24 m² . Tužiteljica je po predmetnom ugovoru platila cijenu stana u pretežnom dijelu, a nakon što je stan izgrađen nikada joj nije predat u posjed. 7. Apelant je sa tuženom 3. augusta 1994. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu navedenog stana i na osnovu njega stupio je u posjed stana 8. oktobra 1996. godine. Apelant je sporni stan koristio do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine. 8. Naime, navedenom presudom Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev, pa je tuženoj kao pravnom sljedniku "Ingram" Banja Luka naloženo da tužiteljici preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari i nadoknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 7.880,00 KM. Odbijen je dio tužiteljicinog zahtjeva za naknadu parničnih troškova koji predstavljaju razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa, kao neosnovan. 9. Presudom Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine odbijena je žalba tužene izjavljena na Presudu Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine, a presuda Osnovnog suda je potvrđena u dosuđujućem dijelu. 10. Apelantu je Rješenjem Osnovnog suda broj P-177/02 od 18. maja 2005. godine dozvoljeno miješanje na strani tuženog, te se apelant u parnicu umiješao i pridružio reviziji koju je tužena izjavila Vrhovnom sudu navodeći da je on vlasnik spornog stana kojeg je 3. augusta 1994. godine kupio od tužene, da je u posjed stana stupio 8. oktobra 1996. godine, tj. nakon što je stan izgrađen, te da ga je koristio sve do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran. 11. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine odbijena je revizija tužene izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tome da je on vlasnik spornog stana sve i da su tačni nisu od utjecaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteljice i tuženog. Također, navedeno je da se apelantu odlukom iz ovog spora ne mogu priznati nikakva prava, niti utvrditi obaveze, te da ostvarenje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 13. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za parnični postupak koji je vođen pred sudovima između tužiteljice i tužene radi predaje u posjed spornog stana ističući da je on postao vlasnik predmetnog stana kojeg je kupio od tužene, a da je vlasništvo stekao upisom u knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a kao dokaz priložio je fotokopiju lista broj 2148 koji je izdala Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka. Apelant smatra da je ovako osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na dom zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu utvrdili je li Ugovor broj 012/92 o kupovini stana koji je tužena zaključila sa tužiteljicom pravovaljan i je li u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te je li tužiteljica koja nije vlasnica nekretnina uopće mogla tražiti predaju stana u posjed imajući u vidu odredbe Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima. Apelant također ističe da su sudovi rješavajući sporna pitanja pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je također dovelo do povrede prava na pravično suđenje. 14. Apelant ističe da je tužiteljica povratnica i pripadnica manjinskog naroda, te da je ukupno raspoloženje u Bosni i Hercegovini takvo da se čine ustupci ovim kategorijama stanovništva, pa i onda kada njihovi zahtjevi nisu zasnovani na zakonu. Zbog navedenog apelant smatra da je u ovom postupku evidentna i povreda prava na zabranu diskriminacije. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju svoje odluke. 16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su tužiteljica i tužena zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana 28. januara 1992. godine; da se tim ugovorom tužena obavezala izgraditi predmetni stan tužiteljici do određenog roka i predati joj ga u posjed, a da se tužiteljica obavezala za to isplatiti cijenu stana do određenog roka; da je tužiteljica izvršila svoju ugovorenu obavezu u predviđenom roku, a da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obavezu, tj. predala predmetni stan u ugovorenom roku tužiteljici, mada je stan izgradila. Okružni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda koji je u skladu sa odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženu da ispuni svoju ugovorenu obavezu, tj. da preda tužiteljici predmetni stan. Dalje, Okružni sud navodi da utvrđenje i stav prvostepenog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima, jer iz svih provedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka jasno proizlazi da je tužiteljica u cijelosti izvršila uplatu cijene stana na blagajni tužene o čemu posjeduje originalnu dokumentaciju, a da tužena, mada je izgradila predmetni stan, nikada ga nije predala u posjed tužiteljici. Okružni sud ističe da se tužiteljicino pravo zasnovano na zakonu ne može dovesti u pitanje naknadno zaključenim pravnim poslovima tužene sa drugim licima, jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno tužiteljicino pravo onako kako apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo. Okružni sud konstatira da su bez osnova apelantovi navodi da sudovi nisu na valjan način cijenili karakter pravnog posla zaključenog između parničnih stranaka, jer da su ga cijenili pravilno zaključili bi da kupoprodajni ugovor parničnih stranaka nije sačinjen u smislu odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj sud zaključuje da je predmet spora ispunjenje ugovora pismeno zaključenog između tužiteljice i tužene 28. januara 1992. godine i izvršenog gotovo u pretežnom dijelu, jer je plaćena cijena stana, izgrađen stan i ostala je još samo predaja, pa se s aspekta pravilne primjene odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i takav ugovor kao ugovor o prometu nepokretnosti smatra pravovaljanim. 17. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju istakla da je u toku predmetnog spora između nje i tužene Osnovni sud izdao privremenu mjeru zabrane otuđenja spornog stana. Prema tome, prodavac je znao za tu privremenu mjeru i stoga je samo po tom osnovu ništav taj pravni posao. Osim toga, apelant je ugovor ovjerio 2004. godine kada je do tada već tri puta spis po žalbi bio na Okružnom sudu. Dalje, tužiteljica navodi da apelant predmetni stan nije koristio već je tužena u stanu držala samo poslovni sto što je i konstatirano prilikom prinudnog useljenja u stan. Iz ukupnog ponašanja tužene proizlazi da je to bio fiktivni ugovor na osnovu kojeg je firma htjela zadržati stan. Tužiteljica ističe da podnosilac apelacije nije sudu prezentirao uplatnice o izvršenju uplate novca za predmetni stan, te da nisu povrijeđena apelantova prava, jer je apelant od samog početka znao da je ugovor fiktivan. Apelant pogrešno osporava tužiteljicino pravo i pažnju treba usmjeriti u pravcu tužene. Tužiteljica smatra da ne postoji povreda niti jednog prava iz Evropske konvencije i stoga predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 74/05) "Član 369. 1) Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije može se pridružiti ovoj stranci. 2) Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka. 3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom." 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) Član 17. (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Član 122. (1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju. Član 262. (3) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (...)." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 24. U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje se ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenične i pravne zaključke svoje odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 25. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz apelacionih navoda proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi ustvari na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. 26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi žalbeni navodi u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani. 28. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo predstavljaju li prema njegovom shvatanju odluke sudova miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili "lišavanje" imovine prema stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o "nadziranju korištenja imovine" prema stavu 2. ovog člana. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava Ustavni sud zaključuje da se i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu nikako ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava. 29. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se u konkretnom slučaju radi o povredi navedenog ustavnog prava. Naime, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda za uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da se i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani. 30. U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 32. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31). 33. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je odbijena revizija tužene izjavljena protiv presude Okružnog suda kojoj se on kao umješač pridružio na strani tužene ističući da je on vlasnik spornog stana došlo do povrede njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca u smislu člana 8. Evropske konvencije mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). 36. Kad je riječ o pitanju može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni stan koristio od 8. oktobra 1996. godine do 30. aprila 2004. godine kada je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine deložiran iz predmetnog stana. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima, pa je nesumnjivo da je riječ o apelantovom domu u smislu člana 8. Evropske konvencije. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba razmotriti je li bilo miješanja u apelantova prava, i ako je bilo miješanja, je li ono bilo u skladu sa zakonom, te je li miješanje predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti je li predmetna odluka imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). 38. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine utvrđeno da se apelantu čije je miješanje na strani tuženog dozvolio prvostepeni sud ne mogu priznati nikakva prava niti utvrditi obaveze, te da ostvarivanje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku. Ovo stoga što je u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno utvrđeno da je prvobitno tužiteljica 28. januara 1992. godine sa tuženom zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana, te da je na osnovu pismeno zaključenog ugovora u pretežnom dijelu izvršila ugovorenu obavezu u pogledu plaćanja cijene stana, a da tužena stan nije nikad predala u posjed tužiteljici. Tužiteljica je radi ispunjenja ugovora pravo vlasništva nad spornim stanom izdejstvovala u sudskom postupku i apelant je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine donesenog na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine deložiran iz predmetnog stana 30. aprila 2004. godine. 39. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu kako je to pravilno i ocijenio Vrhovni sud, a apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tome da je vlasnik spornog stana nisu od utjecaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteljice i tužene. Ovo stoga što je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da je ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine stana koji je tužiteljica zaključila sa tuženom pravovaljan, jer je tužiteljica u pretežnom dijelu platila ugovorenu cijenu stana, pa je na osnovu odredaba člana 262. stav 1. ZOO-a, tužena pravilno obavezana da ispuni svoju ugovorenu obavezu i preda tužiteljici predmetni stan u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može okarakterisati kao arbitrarna ili proizvoljna. 40. Naposljetku, Ustavni sud smatra da se osporene presude redovnih sudova kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i naloženo tuženoj da preda sporni stan u posjed tužiteljici smatraju neophodnom mjerom u demokratskom društvu radi zaštite tužiteljicinih prava kao zakonite vlasnice stana, odnosno, takvo miješanje je predviđeno zakonom i neophodna mjera u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kad je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 534/06, rješavajući apelaciju Branka Banjanina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. lipnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Branka Banjanina. Ustvrđuje se povreda prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. prosinca 2005. godine. Na temelju članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Osnovnog suda u Foči broj P-181/04 od 22. ožujka 2005. godine. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Foči da osigura izvršenje Presude broj P-181/04 od 22. ožujka 2005. godine u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke. Nalaže se Osnovnom sudu u Foči da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branko Banjanin (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Mile Čajević, odvjetnik iz Foče, je podnio 6. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-422/05 od 27. prosinca 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio apelantovu deložaciju po bilo kojemu temelju do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 534/06 od 23. ožujka 2006. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Općine Kalinovik i OŠ "Ljutica Bogdan" kao sudionika u postupku je zatražena 24. ožujka 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 28. travnja 2006. godine, Općina Kalinovik 14. i 18. travnja 2006. godine, OŠ "Ljutica Bogdan" 4. travnja 2006. godine, a Pravobraniteljstvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Foča (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) 14. travnja 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 8. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom koju je podnio Osnovnom sudu u Foči protiv Općine Kalinovik (u daljnjem tekstu: prvotužena) i protiv OŠ "Ljutica Bogdan" (u daljnjem tekstu: drugotužena) tražio da se ustvrdi da Odluka prvotužene broj 01-372-691/04 od 16. rujna 2004. godine kojom je preneseno pravo davanja na trajno korištenje jednosobnog stana u Kalinoviku, ul. Omladinska broj 1 na Republičku upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Kalinovik (u daljnjem tekstu: Republička uprava) ne proizvodi pravno djelovanje u odnosu na apelanta. Također, apelant je tražio da se ustvrdi da je on stekao pravo otkupa prijepornog stana na kojemu pravo davanja na korištenje ima drugotužena, a na temelju odluke prvotužene o prijenosu tog prava kao ranijeg nositelja prava raspolaganja na prijepornom stanu, te da presuda zamjenjuje ugovor o otkupu tog stana dok takav ugovor ne bude zaključen prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova. 8. Osnovni je sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj P-181/04 od 22. ožujka 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju ove odluke Osnovni je sud naveo da je iz provedenih dokaza razvidno da je svojedobno prvotužena, aktom Izvršnog odbora SO Kalinovik na traženje OŠ "Miladin Radivojević", pravnog prednika drugotužene, donijela odluku da se svi stanovi prvotužene koji su dati toj školi ostavljaju njoj na korištenje "sve dok postoji interes OŠ za korištenjem u svrhu rješavanja stambenih pitanja svojih djelatnika". Dalje, prvostupanjski je sud ustvrdio da je drugotužena, imajući u vidu navedenu odluku i odluku Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Odsjek Kalinovik (u daljnjem tekstu: OMI Kalinovik), koje je vratilo drugotuženoj prijeporni stan jer se radilo o "nezahtijevanom stanu", dodijelila stan na korištenje apelantu uz napomenu da će s njim zaključiti ugovor o zakupu sukladno Zakonu o privatizaciji državnih stanova. Osnovni je sud zaključio da je ovakvo postupanje drugotužene bilo pravilno i zakonito, osobito zato što je drugotuženi "kao dugogodišnji korisnik prijepornog stana koji je izgrađen još u razdoblju 1959/60. godine uvijek taj stan, kao i još tri stana u istoj zgradi, bez ikakvih problema i pobijanja nakon prve dodjele dodjeljivao svojim djelatnicima, npr. Tomislavu Đuroviću, Miloradu Laloviću, Mitru Sladoju i sl.". Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski je sud zaključio da nije bilo nikakvih smetnji da drugotužena prijeporni stan dodijeli apelantu, s njim zaključi ugovor o zakupu i da on otkupi prijeporni stan. Također, prvostupanjski je sud ukazao da je nakon što je drugotužena zaključila s apelantom ugovor o zakupu, prvotužena svojom odlukom dodijelila prijeporni stan na korištenje Republičkoj javnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava), koja čak nije ni općinsko tijelo. Razmatrajući pitanje tko je vlasnik, odnosno nositelj trajnog prava korištenja, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 prvostupanjski je sud ukazao da iz nalaza vještaka financijske struke i drugih provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici škole u razdoblju do ustavnih promjena iz 1974. godine ulagali sredstva u zajednički stambeni fond, a da nikada nije izvršena diobena bilanca između prvo i drugotužene, tako da nije definirano pitanje vlasništva, odnosno prava trajnog korištenja i raspolaganja. Međutim, sud je ustvrdio da su dugi niz godina pravni prednik drugotužene i njezini djelatnici koristili stanove izgrađene uz pomoć stambenog fonda, da je drugotužena u tom razdoblju vršila raspodjelu tih stanova novim korisnicima, a da se prvotužena tome nikada nije protivila do ovog konkretnog slučaja. Obzirom na navedeno, Osnovni je sud zaključio da je neutemeljeno pobijano apelantovo pravo da kao zakonski korisnik prijepornog stana taj stan i otkupi. 9. Međutim, rješavajući priziv prvotužene, Okružni je sud pobijanom Presudom broj Gž-422/05 od 27. prosinca 2005. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke Okružni je sud naveo da je među parničnim strankama neprijeporno da je drugotužena dodijelila prijeporni stan apelantu kao svome djelatniku, te da je s njim 22. lipnja 2004. godine zaključila Ugovor o zakupu broj 156/04. Također, Okružni je sud naveo da je neprijeporno ustvrđeno da je "Osnovni sud u Foči odbio ŠapelantovoĆ pravo da ovjeri ugovor o otkupu stana", a na temelju mišljenja javnog pravobranitelja koji je prijepornim smatrao pitanje tko je zakoniti davatelj stana na korištenje. Također, Okružni sud navodi da je prvotužena svojom Odlukom broj 01-372-691/04 od 16. rujna 2004. godine prenijela pravo korištenja prijepornog stana na Republičku upravu. 10. Dalje, prema zaključku Okružnog suda neprijeporno je i to da je u prijepornom stanu sve do 1992. godine stanovao Aleksandar Cvetković (u daljnjem tekstu: raniji NSP), kojemu je prijeporni stan dodijelilo stambeno povjerenstvo prvotužene budući je bio djelatnikom škole - prednika drugotužene, a nakon što ga je on napustio zbog ratnih dešavanja, OMI Kalinovik je stavio prijeporni stan na raspolaganje drugotuženoj kao "nezahtijevan" stan. Prijeporno je, međutim, prema mišljenju Okružnog suda je li drugotužena kao pravni slijednik OŠ "Mi lan Radivojević" u konkretnome slučaju i ovlašteni davatelj stana na korištenje u smislu odredaba članka 24. Zakona o stambenim odnosima. 11. Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je neutemeljen prigovor prvotužene da drugotužena nije vlasnik stana, pa da stoga i ne može biti davatelj stana na korištenje, kao i zaključak da je Aktom prvotužene broj 02-376-10/90 od 16. srpnja 1990. godine preneseno na prednika drugotužene pravo korištenja prijepornog stana. Naime, Okružni sud navodi da je ranijem NSP prijeporni stan na korištenje dala prvotužena koja je istodobno i nositelj prava raspolaganja što razvidno proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, kako dalje obrazlaže Okružni sud, pravo davanja stana na korištenje ima onaj subjekt koji ima pravo raspolaganja na određenome stanu, pa koji prema tomu može prenijeti pravo davanja na korištenje i na neki drugi pravni subjekt o čemu mora biti zaključen ugovor u zasebnoj formi sukladno članku 5. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Također, Okružni sud navodi da za stjecanje prava korištenja nije dovoljan akt o dodjeli stana, niti ugovor o zakupu u konkretnom slučaju, pa ni useljenje u stan, već se ugovor mora temeljiti na aktu raspolaganja ovlaštenog davatelja stana na korištenje. Ako takav valjan akt nedostaje, zaključuje Okružni sud, ne može se prema odredbama čl. 37. i 38. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo, niti zakupni odnos kao u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud konstatira da iz nalaza vještaka financijske struke "nedvojbeno proizlazi da je nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu Š...Ć Općina Kalinovik". 12. Na temelju izloženog, Okružni je sud zaključio da iz dokaza koji su provedeni u prvostupanjskom postupku ne proizlazi da je prvotužena kao nositelj prava raspolaganja na prijepornom stanu prenijela pravo davanja predmetnoga stana na prednika drugotužene aktom iz 1990. godine, te da je drugotužena neovlašteno raspolagala prijepornim stanom kada ga je dodijelila apelantu zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s navedenim člancima iz Europske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što smatra da je pobijana presuda proizvoljna i "bez ozbiljnog zakonskog uporišta", osobito zbog ustvrđenja da pravo raspolaganja ima prvotužena, a da je drugotužena nezakonito raspolagala prijepornim stanom. Dalje, apelant smatra da se Okružni sud nezakonito umiješao u njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer mu je stan dodijeljen u zakonitoj proceduri i od ovlaštene osobe. Apelant prije svega navodi da je u Aktu SO Kalinovik broj 01-372-10/90 od 16. srpnja 1990. godine navedeno da svi stanovi koji su dati na korištenje predniku drugotužene ostanu na korištenje drugotuženoj "sve dok postoji interes OŠ za korištenjem u svrhu rješavanja pitanja svojih djelatnika". Apelant navodi da je neprijeporno da ovakav interes i dalje postoji, jer je drugotužena tražila od OMI Kalinovik vraćanje prijepornog stana, pa joj je on predat u posjed. 14. Također, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su također djelatnici drugotužene kojima je škola dodijelila na korištenje stanove u istoj zgradi u kojoj se nalazi i prijeporni stan, a kojima nije pobijano pravo na otkup stana iako se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao apelant. Naime, apelant navodi da se prvotužena prvi put usprotivila tome da drugotužena svojim djelatnicima dodjeljuje stanove u konkretnom slučaju kada je stan dodijeljen apelantu, mada je do tada "bila suglasna takvoj dodjeli", pa je svim drugim djelatnicima drugotužene dala suglasnost za otkup stanova, a uskratila ga je samo apelantu. Ovo, kako navodi apelant, predstavlja nedopušteno razlikovanje koje nema objektivno i razumno opravdanje ni u jednom zakonskom propisu. Obrazlažući dalje navode o diskriminaciji apelant navodi da se svi stanovi nalaze u istoj zgradi koja je financirana zajedničkim sredstvima iz "fonda za stambenu izgradnju", da je općinsko stambeno povjerenstvo četiri stana dodijelilo prvi put djelatnicima škole, a po jedan stan djelatniku prvotužene i djelatniku Doma zdravlja. Nakon što su ti djelatnici drugotužene prestali koristiti te stanove, drugotužena je i dalje vršila dodjelu drugim svojim djelatnicima, a prvotužena se prvi put u apelantovom slučaju usprotivila pravu drugotužene da vrši dodjelu tih stanova na korištenje. Također, apelant navodi da je prvotužena u postupku otkupa stanova svim ostalim djelatnicima drugotužene koji su bili nositelji stanarskog prava dala suglasnost za otkup, da je takvu suglasnost dala i za stan koji je Dom zdravlja dodijelio na korištenje svome djelatniku, a da je suglasnost uskratila samo apelantu, bez ikakvog opravdanog razloga. b) Odgovor na apelaciju 15. Okružni sud u odgovoru pobija navode iz apelacije i ističe da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su mu prekršena ljudska prava na koja se poziva, a osobito da je diskriminiran. Naime, Okružni sud smatra da je drugotužena dodijelila apelantu prijeporni stan iako nije bila ovlašteni davatelj stana na korištenje, te da je pobijana odluka donesena ispravnim tumačenjem relevantnih zakona. 16. Pravobraniteljstvo je dostavilo odgovor u ime prvotužene navodeći da pobija navode iz apelacije. Prije svega, Pravobraniteljstvo navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je Okružni sud pobijanu presudu temeljio na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da je sud ustvrdio da isključivo pravo na prijepornom stanu ima prvotužena. Dalje, Pravobraniteljstvo pobija i navode o kršenju prava na imovinu, prava na dom i nediskriminaciju, a što se tiče apelantovih navoda o različitom tretmanu navodi da pitanje otkupa drugih djelatnika drugotužene i drugih nositelja stanarskog prava u istoj situaciji nije bilo predmetom ovog spora. 17. Prvotužena je u svome odgovoru na apelaciju navela da su prizivni navodi "korektni i objektivni" i da "preslikavaju jedan veoma kompleksan prob lem stambene problematike prethodnog razdoblja". Prvotužena je navela da je zgrada u kojoj se nalazi prijeporni stan izgrađena 1959/60. godine, te da se obzirom na kompleksnost financiranja stambene izgradnje u tom razdoblju ne može razvidno razgraničiti koliki je čiji udjel u financiranju, pa dakle ni vlasnik, odnosno nositelj prava raspolaganja na pojedinim stambenim jedinicama. U tome su razdoblju, kako dalje navodi, sredstva udruživana i uplaćivana u jedinstven općinski stambeni fond, a te je stanove dodjeljivalo općinsko stambeno povjerenstvo, ali to se ne može suštinski poistovjetiti s pravom raspolaganja prvotužene "kako je upisano iz formalnih i praktičnih razloga". Dalje, prvotužena navodi da je prvu dodjelu stana nekom nositelju stanarskog prava vršilo općinsko stambeno povjerenstvo za sve nositelje stanarskog prava čije je poduzeće ili ustanova sudjelovalo u sufinanciranju stambene izgradnje kroz stambeni fond, ali da je kasnije kada bi iz nekog razloga prvobitni nositelj stanarskog prava prestao s korištenjem tog stana, dodjelu vršila neposredna pravna osoba gdje je ra dio prvobitni nositelj stanarskog prava. Također, prvotužena ukazuje i na svoj akt iz 1990. godine na koji se pozvao i apelant, a kojim je data suglasnost prvotužene da stanovi koji su dati djelatnicima prednika drugotužene ostanu na raspolaganju toj školi u svrhu rješavanja stambenih pitanja njezinih djelatnika. Također, prvotužena navodi da je neprijeporno da je samo apelantu pobijano pravo otkupa prijepornog stana u zgradi u kojoj su "otkup stana neometano izvršila tri djelatnika osnovne škole". 18. Dopisom od 18. travnja 2006. godine prvotužena je obavijestila Ustavni sud da nije tražila zastupanje Pravobraniteljstva u smislu Zakona o pravobraniteljstvu RS, te da su obavijestili Pravobraniteljstvo da je prvotužena samostalno dala odgovor na apelaciju. Općina Kalinovik dalje navodi da je načelnik Općine odredio osobu za zastupanje, a da je Pravobraniteljstvo svoj odgovor poslalo, a da čak Ustavni sud nije od njih ni zatražio da se očituju o apelaciji, niti je to prvotužena od njih tražila. Stoga, prvotužena traži da Ustavni sud ne uzme u obzir odgovor koji je dostavilo Pravobraniteljstvo, već odgovor koji je prvotužena dala izravno. 19. Drugotužena je u odgovoru navela da je apelantu prijeporni stan dodijeljen prema Pravilniku o dodjeli stanova i prema propisanoj proceduri. Drugotužena navodi da je na temelju odluke i rješenja o dodjeli stana od 3. siječnja 2003. godine s apelantom zaključen Ugovor o zakupu broj 156/04 od 22. lipnja 2004. godine, a potom i Ugovor o otkupu stana broj 224/04 od 17. rujna 2004. godine. Drugotužena smatra da je apelantu zakonito dodijelila stan, osobito imajući u vidu da je u vrijeme kada je prijeporni stan prvi put dodijeljen postojao samo jedan stambeni fond na razini općine u koji su sredstva uplaćivali i djelatnici škole, a "škola je općinska". Drugotužena smatra da su opravdani navodi iz apelacije o tome da su prekršena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o stambenim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Poduzeća, društvene zajednice i druge pravne osobe imaju pravo dati na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom temelju stekli. Davatelj stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugu društvenu pravnu osobu o čemu se zaključuje ugovor u pisanoj formi. Š...Ć Članak 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta ustvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan. Š...Ć Članak 24. Davatelj stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje sukladno samoupravnom općem aktu. Š...Ć" 21. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04 i 70/04) relevantne odredbe glase (neslužbena prečišćena verzija): "Članak 9. Š...Ć Stan u državnoj svojini na kojemu je prijeporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravomoćnog okončanja spora. Š...Ć Članak 13. Stan u državnoj svojini daje u otkup republika, grad, općina, poduzeće, ustanova ili druga pravna osoba koja je stan kao investitor izgradila ili po drugom temelju stekla (u daljnjem tekstu: prodavac). Š...Ć Članak 37. Ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana do 31. siječnja 2004. godine ili u roku od godinu dana od dana okončanja spora iz članka 9. stavak 2. ovoga zakona, zavisno koji je nadnevak kasniji, pravna osoba iz članka 13. stavak 1. ovoga zakona (u daljnjem tekstu: zakupodavac) i nositelj stanarskog prava (u daljnjem tekstu: zakupac), dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme sukladno odredbama ovoga zakona. Nositelj stanarskog prava koji je stan napustio u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine ima pravo otkupiti stan sukladno ovome zakonu u roku od jedne godine od dana stupanja u posjed stana ili do 31. siječnja 2004. godine, ako je taj rok istekao. Osoba koja stupanjem na snagu ovoga zakona nije stekla uvjete za otkup stana, nastavlja koristiti stan na temelju zakupa." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. prosinca 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 12. siječnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s uživanjem navedenih prava iz Europske konvencije. Nediskriminacija u odnosu na pravo na dom 27. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." 28. Članak 8. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovome članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovoga Ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 30. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem temelju, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 31. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članku može pozvati samo u svezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom". U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f, i Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prigodom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1100/04 od 17. studenoga 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant u prijepornom stanu utemeljio svoj dom, te da je članak 8. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa se u svezi s tim člankom može ispitati i članak 14. Europske konvencije. 32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Marckx protiv Belgije, op. cit, str. 16, stavak 33 i Ustavni sud, Odluka broj U 64/01 od 26. rujna 2003. godine). Stoga je prvo potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni je sud u svojoj jurisprudenciji, prateći pravnu praksu Europskog suda za ljudska prava, zaključio da se svako različito postupanje ima smatrati diskriminacijskim ako ne stremi legitimnom cilju, ako nema razumno i objektivno opravdanje i ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01 i Odluku broj AP 98/03 od 27. listopada 2004. godine). 33. U konkretnom slučaju, u prvostupanjskom je postupku ustvrđeno da je drugotužena sudjelovala sa svojim sredstvima u izgradnji stambene zgrade u kojoj se nalazi i prijeporni stan, ali da pitanje razgraničenja vlasništva na tim stanovima prema uloženim sredstvima nije nikada formalno rješavano. U razdoblju kada je građena navedena stambena zgrada postojalo je društveno vlasništvo, a sredstva za izgradnju stanova su udruživana u fondove stambene izgradnje bez razgraničavanja prava vlasništva investitora na izgrađenim objektima. Također, prvostupanjski je sud iz provedenih dokaza ustvrdio i da je prvu dodjelu stanova u tako izgrađenoj zgradi u razdoblju 1959/60. godine izvršilo općinsko stambeno povjerenstvo od čega su četiri stana data na korištenje djelatnicima prednika drugotužene, a da je kasnije, nakon što bi prvobitnim nositeljima stanarskog prava na tim stanovima prestalo stanarsko pravo, drugotužena vršila dodjelu stanova na korištenje svojim djelatnicima prema svom pravilniku o raspodjeli stanova, ali i prema aktu prvotužene iz 1990. godine iz kojega neprijeporno proizlazi da se ti stanovi ostavljaju na korištenje drugotuženoj radi rješavanja stambenih potreba njezinih djelatnika. Prvostupanjski je sud ustvrdio, a to nije pobila ni prvotužena kao ni Okružni sud, da su tri stana koje je na takav način dodijelila drugotužena otkupljena bez problema i isticanja bilo kakvih zakonskih zapreka prvotužene. Međutim, u slučaju otkupa prijepornog stana takvo je pravo pobijano apelantu i to primjenom istih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. 34. Naime, iz spisa proizlazi da je samo u apelantovom slučaju mjerodavno stambeno tijelo prvotužene odbilo dati suglasnost za otkup stana navodeći da drugotužena nije bila ovlaštena dati taj stan na korištenje, te da je za to ovlaštena samo prvotužena kao isključivi nositelj prava raspolaganja. Međutim, u ostala tri slučaja u kojima je drugotužena također svojim djelatnicima dala stanove na korištenje, kao i u drugim sličnim slučajevima koje apelant navodi, općinsko stambeno tijelo je dalo suglasnost za otkup tako dodijeljenih stanova ne pobijajući drugotuženoj ili drugim davateljima pravo dodjele tih stanova na korištenje. Ovakvo postupanje i različita primjena istih propisa u istim ili sličnim slučajevima nije pred Ustavnim sudom na bilo koji način opravdano. Dapače, prvotužena je kao sudionik u postupku u svom odgovoru na apelaciju priznala da su utemeljene apelantove tvrdnje da je diskriminiran, jer je različit tretman u primjeni zakonskih propisa u istim situacijama postojao samo u odnosu na njega. 35. Ustavni sud smatra da je apelant odbijanjem mjerodavnog stambenog tijela da mu da suglasnost za otkup stana nedvojbeno doveden u različit pravni položaj u odnosu na osobe u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako što je samo njemu intervencijom javne vlasti onemogućeno i daljnje mirno uživanje u svom pravu na dom, dok takvog miješanja u ovo pravo nije bilo u slučaju drugih osoba u istoj situaciji. Prvotužena za ovakav različit tretman nije dala nikakvo obrazloženje, već je, dapače, priznala utemeljenost apelantovih navoda o diskriminaciji. Osim toga, Okružni je sud odlučujući u prizivnom postupku zaključio da je ovakvo odbijanje davanja suglasnosti za otkup stana bilo rezultat pravilne primjene materijalnog prava, ali se nije upuštao u ispitivanje opravdanosti različitog postupanja prema apelantu u odnosu na osobe u istoj situaciji i opravdanosti različite primjene istih propisa u istim slučajevima. Okružni je sud jedino zaključio da "iz sadržine samo tužbenog zahtjeva proizlazi da je takav zahtjev prema svojoj pravnoj naravi prejudicijelni zahtjev i da bi se njegovo djelovanje odnosilo na inter par tes, samo u odnosu na ŠapelantaĆ, a ne erga omnes, sukladno članku 103. Zakona o stambenim odnosima". Ustavni sud, prije svega, opaža da članak na koji se Okružni sud poziva u ovom svom zaključku ne postoji u Zakonu o stambenim odnosima, pa je ovakvo pozivanje na nepostojeći materijalni propis proizvoljno. 36. Osim toga, Ustavni sud ističe da su prema članku II/2. u svezi s člankom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i druga tijela vlasti u Bosni i Hercegovini dužna primjenjivati ljudska prava i temeljne slobode predviđene u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima i to bez diskriminacije zabranjene člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. U svezi s ovim, Ustavni sud naglašava da puna primjena čl. II/2, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine zahtijeva, inter allia, od svih sudova u Bosni i Hercegovini izravnu primjenu ovih ustavnih odredaba i Europske konvencije kada odlučuju o zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01). Međutim, Ustavni sud opaža da javne vlasti, uključujući i Okružni sud, nisu uzele u obzir ove ustavne odredbe, niti je obrazloženo zbog čega je u konkretnom slučaju opravdana drukčija primjena istih propisa u odnosu na slične slučajeve. 37. Ustavni sud smatra da je apelant pobijanom odlukom Okružnog suda i nedavanjem suglasnosti mjerodavnog stambenog tijela prvotužene nedvojbeno doveden u pravno nesiguran položaj, drukčiji od položaja drugih osoba u istoj situaciji, tj. drugih djelatnika drugotužene koji su na identičan način otkupili svoje stanove. Za ovakav različit tretman nije pruženo razumno opravdanje, tj. koji se legitiman cilj želio postići sprječavajući apelanta da ostvari pravo koje su drugi u istoj situaciji ostvarili prema istim propisima, niti su dati bilo kakvi razlozi za drukčiju primjenu propisa u ovome slučaju u odnosu na druge, iste slučajeve. Osim toga, ovakvim različitim apelantovim tretmanom u uživanju prava na dom krši se i načelo pravne sigurnosti koje operira kao sastavni el e ment načela vladavine prava unutar demokratskog društva glede svih ustavnih prava, a koji je zaštićen člankom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Iatridis v. Grčke, presuda od 25. ožujka 1999, Izvješća i odluke 1999-II, stavak 58). 38. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Obzirom na navedeno, Ustavni je sud odlučio da u ovome predmetu odluči o meritumu predmeta i odluku dostavi mjerodavnom sudu radi osiguranja apelantovih ustavnih prava, a sukladno članku 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Ostali navodi 39. U svjetlu zaključka o kršenju prava na nediskriminaciju u svezi s pravom na dom, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 40. Postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je do miješanja u apelantovo pravo na dom došlo zbog različite primjene istih propisa na apelanta u odnosu na osobe u istoj situaciji, a nije dokazano da je takav različit tretman imao legitiman cilj i razumno opravdanje zbog čega ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 534/06, rješavajući apelaciju Branka Bawanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Branka Bawanina . Utvrđuje se povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Na osnovu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Osnovnog suda u Foči broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Foči da obezbijedi da se izvrši Presuda broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Osnovnom sudu u Foči da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branko Bawanin (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 6. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio apelantovu deložaciju po bilo kom osnovu dok se ne donese odluka Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 534/06 od 23. marta 2006. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Opštine Kalinovik i OŠ "Qutica Bogdan" kao učesnika u postupku zatraženo je 24. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2006. godine, Opština Kalinovik 14. i 18. aprila 2006. godine, OŠ "Qutica Bogdan" 4. aprila 2006. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Foča (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 14. aprila 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom koju je podnio Osnovnom sudu u Foči protiv Opštine Kalinovik (u daqnjem tekstu: prvotužena) i protiv OŠ "Qutica Bogdan" (u daqnjem tekstu: drugotužena) tražio da se utvrdi da Odluka prvotužene broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine kojom je preneseno pravo davawa na trajno korišćenje jednosobnog stana u Kalinoviku, ul. Omladinska broj 1 na Republičku upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Kalinovik (u daqnjem tekstu: Republička uprava) ne proizvodi pravna dejstva u odnosu na apelanta. Takođe, apelant je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo da otkupi sporni stana na kom pravo davawa na korišćenje ima drugotužena, a na osnovu odluke prvotužene o prenosu tog prava kao ranijeg nosioca prava raspolagawa na spornom stanu, te da presuda zamjenjuje ugovor o otkupu tog stana dok takav ugovor ne bude zakqučen shodno Zakonu o privatizaciji državnih stanova. 8. Osnovni sud u Foči (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz dokaza koji su sprovedeni jasno da je svojevremeno prvotužena, aktom Izvršnog odbora SO Kalinovik na traženje OŠ "Miladin Radivojević", pravnog prednika drugotužene, donijela odluku da se svi stanovi prvotužene koji su dati toj školi ostavljaju woj na korišćenje "sve dok postoji interes OŠ za korišćenje u svrhu rješavawa stambenih pitawa svojih radnika". Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je drugotužena, imajući u vidu navedenu odluku i odluku Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Kalinovik (u daqnjem tekstu: OMI Kalinovik), koje je vratilo drugotuženoj sporni stan jer se radilo o "nezahtijevanom stanu", dodijelila stan na korišćenje apelantu uz napomenu da će s wim zakqučiti ugovor o zakupu u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Osnovni sud je zakqučio da je ovakvo postupanje drugotužene bilo pravilno i zakonito, naročito zato što je drugotuženi "kao dugogodišwi korisnik spornog stana koji je izgrađen još u periodu 1959/60. godine uvijek taj stan, kao i još tri stana u istoj zgradi, bez ikakvih problema i osporavawa nakon prve dodjele dodjeqivao svojim radnicima, npr. Tomislavu Đuroviću, Miloradu Laloviću, Mitru Sladoju i sl.". Na osnovu svih dokaza koji su sprovedeni prvostepeni sud je zakqučio da nije bilo nikakvih smetwi da drugotužena sporni stan dodijeli apelantu, da s wim zakquči ugovor o zakupu i da on otkupi sporni stan. Takođe, prvostepeni sud je ukazao da je nakon što je drugotužena zakqučila s apelantom ugovor o zakupu, prvotužena svojom odlukom dodijelila sporni stan na korišćenje Republičkoj javnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daqnjem tekstu: Republička uprava), koja čak nije ni opštinski or gan. Razmatrajući pitanje ko je vlasnik, odnosno nosilac trajnog prava korišćewa, prvostepeni sud je ukazao da iz nalaza vještaka finansijske struke i drugih dokaza koji su sprovedeni proizilazi da su radnici škole u periodu do ustavnih promjena iz 1974. godine ulagali sredstva u zajednički stambeni fond, a da nikada nije izvršen diobni bilans između prvo i drugotužene, tako da nije definisano pitanje svojine, odnosno prava trajnog korišćewa i raspolagawa. Međutim, sud je utvrdio da su dugi niz godina pravni prednik drugotužene i njeni radnici koristili stanove koji su izgrađeni uz pomoć stambenog fonda, da je drugotužena u tom periodu vršila raspodjelu tih stanova novim korisnicima, a da se prvotužena tome nikada nije protivila do ovog konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zakqučio da je neosnovano osporeno apelantovo pravo da kao zakonski korisnik spornog stana taj stan i otkupi. 9. Međutim, rješavajući žalbu prvotužene, Okružni sud je osporenom Presudom broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je između parničnih stranaka nesporno da je drugotužena dodijelila sporni stan apelantu kao svom radniku, te da je s wim 22. juna 2004. godine zakqučila Ugovor o zakupu broj 156/04. Takođe, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je "Osnovni sud u Foči odbio ŠapelantovoĆ pravo da ovjeri ugovor o otkupu stana", a na osnovu mišljewa javnog pravobranioca koji je spornim smatrao pitanje ko je zakoniti davalac stana na korišćenje. Takođe, Okružni sud navodi da je prvotužena svojom odlukom broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine prenijela pravo korišćewa spornog stana na Republičku upravu. 10. Dalje, shodno zakqučku Okružnog suda nesporno je i to da je u spornom stanu sve do 1992. godine stanovao Aleksandar Cvetković (u daqnjem tekstu: raniji NSP), kom je sporni stan dodijelila stambena komisija prvotužene budući da je bio radnik škole - prednika drugotužene, a nakon što ga je on napustio zbog ratnih dešavawa, OMI Kalinovik je stavio sporni stan na raspolaganje drugotuženoj kao "nezahtijevan" stan. Sporno je, međutim, shodno mišljenju Okružnog suda da li je drugotužena kao pravni slijednik OŠ "Mi lan Radivojević" u konkretnom slučaju i ovlašćeni davalac stana na korišćenje u smislu odredbi člana 24 Zakona o stambenim odnosima. 11. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zakqučio da je neosnovan prigovor prvotužene da drugotužena nije vlasnik stana, pa da stoga i ne može da bude davalac stana na korišćenje, kao i zakqučak da je Aktom prvotužene broj 02-376-10/90 od 16. jula 1990. godine preneseno na prednika drugotužene pravo da koristi sporni stan. Naime, Okružni sud navodi da je ranijem NSP sporni stan na korišćenje dala prvotužena koja je istovremeno i nosilac prava raspolagawa što jasno proizilazi iz dokaza koji su sprovedeni. Naime, kako dalje obrazlaže Okružni sud, pravo davawa stana na korišćenje ima onaj subjekat koji ima pravo da raspolaže određenim stanom, pa koji shodno tome može da prenese pravo davawa na korišćenje i na neki drugi pravni subjekat o čemu mora da bude zakqučen ugovor u posebnoj formi u skladu sa članom 5 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Takođe, Okružni sud navodi da za sticanje prava korišćewa nije dovoljan akt o dodjeli stana, niti ugovor o zakupu u konkretnom slučaju, pa ni useljenje u stan, već ugovor mora da se zasniva na aktu raspolagawa ovlašćenog davaoca stana na korišćenje. Ako takav valjan akt nedostaje, zakqučuje Okružni sud, ne može, shodno odredbama čl. 37 i 38 Zakona o stambenim odnosima, da se stekne stanarsko pravo, niti zakupni odnos kao u konkretnom slučaju. Sem toga, Okružni sud konstatuje da iz nalaza vještaka finansijske struke "nesumwivo proizilazi da je nosilac prava da raspolaže predmetnim stanom Š...Ć Opština Kalinovik". 12. Na osnovu izloženog, Okružni sud je zakqučio da iz dokaza koji su sprovedeni u prvostepenom postupku ne proizilazi da je prvotužena kao nosilac prava raspolagawa spornim stanom prenijela pravo davawa predmetnog stana na prednika drugotužene aktom iz 1990. godine, te da je drugotužena neovlašćeno raspolagala spornim stanom kada ga je dodijelila apelantu zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa navedenim članovima iz Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što smatra da je osporena presuda proizvoqna i "bez ozbiqnog zakonskog uporišta", naročito zbog utvrđewa da pravo raspolagawa ima prvotužena, a da je drugotužena nezakonito raspolagala spornim stanom. Dalje, apelant smatra da se Okružni sud nezakonito umiješao u njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer mu je stan dodijeljen u zakonitoj proceduri i od ovlašćenog lica. Apelant prije svega navodi da je u Aktu SO Kalinovik broj 01-372-10/90 od 16. jula 1990. godine navedeno da svi stanovi koji su dati na korišćenje predniku drugotužene ostanu na korišćenje drugotuženoj "sve dok postoji interes OŠ za korišćenje u svrhu rješavawa pitawa svojih radnika". Apelant navodi da je nesporno da ovakav interes i dalje postoji, jer je drugotužena tražila od OMI Kalinovik da joj vrati sporni stan, pa joj je on predat u posjed. 14. Takođe, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druga lica koja su takođe radnici drugotužene kojima je škola dodijelila na korišćenje stanove u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, a kojima nije osporeno pravo na otkup stana iako se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao apelant. Naime, apelant navodi da se prvotužena prvi put usprotivila tome da drugotužena svojim radnicima dodjequje stanove u konkretnom slučaju kada je stan dodijeljen apelantu, mada je do tada "bila saglasna takvoj dodjeli", pa je svim drugim radnicima drugotužene dala saglasnost za otkup stanova, a uskratila ga je samo apelantu. Ovo, kako navodi apelant, predstavlja nedozvoljeno razlikovanje koje nema objektivno i razumno opravdanje ni u jednom zakonskom propisu. Obrazlažući dalje navode o diskriminaciji apelant navodi da se svi stanovi nalaze u istoj zgradi koja je finansirana zajedničkim sredstvima iz "fonda za stambenu izgradnju", da je opštinska stambena komisija četiri stana dodijelila prvi put radnicima škole, a po jedan stan radniku prvotužene i radniku Doma zdravlja. Nakon što su ti radnici drugotužene prestali da koriste te stanove, drugotužena je i dalje vršila dodjelu drugim svojim radnicima, a prvotužena se prvi put u apelantovom slučaju usprotivila pravu drugotužene da vrši dodjelu tih stanova na korišćenje. Takođe, apelant navodi da je prvotužena u postupku otkupa stanova svim ostalim radnicima drugotužene koji su bili nosioci stanarskog prava dala saglasnost za otkup, da je takvu saglasnost dala i za stan koji je Dom zdravlja dodijelio na korišćenje svom radniku, a da je saglasnost uskratila samo apelantu, bez ikakvog opravdanog razloga. b) Odgovor na apelaciju 15. Okružni sud u odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena qudska prava na koja se poziva, a naročito da je diskriminisan. Naime, Okružni sud smatra da je drugotužena dodijelila apelantu sporni stan iako nije bila ovlašćeni davalac stana na korišćenje, te da je osporena odluka donesena ispravnim tumačenjem relevantnih zakona. 16. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor u ime prvotužene navodeći da osporava navode iz apelacije. Prije svega, Pravobranilaštvo navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud osporenu presudu zasnovao na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava, te da je sud utvrdio da iskqučivo pravo na spornom stanu ima prvotužena. Dalje, Pravobranilaštvo osporava i navode o kršenju prava na imovinu, prava na dom i nediskriminaciju, a što se tiče apelantovih navoda o različitom tretmanu navodi da pitanje otkupa drugih radnika drugotužene i drugih nosilaca stanarskog prava u istoj situaciji nije bilo predmet ovog spora. 17. Prvotužena je u svom odgovoru na apelaciju navela da su apelacioni navodi "korektni i objektivni" i da "preslikavaju jedan veoma kompleksan prob lem stambene problematike prethodnog perioda". Prvotužena je navela da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan izgrađena 1959/60. godine, te da s obzirom na kompleksnost finansirawa stambene izgradnje u tom periodu ne može jasno da se razgraniči koliki je čiji udjel u finansiranju, pa dakle ni vlasnik, odnosno nosilac prava raspolagawa na pojedinim stambenim jedinicama. U tom periodu su, kako dalje navodi, sredstva udruživana i uplaćivana u jedinstven opštinski stambeni fond, a te je stanove dodjeqivala opštinska stambena komisija, ali to ne može suštinski da se poistovjeti s pravom raspolagawa prvotužene "kako je upisano iz formalnih i praktičnih razloga". Dalje, prvotužena navodi da je prvu dodjelu stana nekom nosiocu stanarskog prava vršila opštinska stambena komisija za sve nosioce stanarskog prava čije je preduzeće ili ustanova učestvovalo u sufinansiranju stambene izgradnje kroz stambeni fond, ali da je kasnije, kad bi iz nekog razloga prvobitni nosilac stanarskog prava prestao da koristi taj stan, dodjelu vršilo neposredno pravno lice gdje je ra dio prvobitni nosilac stanarskog prava. Takođe, prvotužena ukazuje i na svoj akt iz 1990. godine na koji se pozvao i apelant, a kojim je data saglasnost prvotužene da stanovi koji su dati radnicima prednika drugotužene ostanu na raspolaganju toj školi u svrhu rješavawa stambenih pitawa njenih radnika. Takođe, prvotužena navodi da je nesporno da je samo apelantu osporeno pravo da otkupi sporni stan u zgradi u kojoj su "otkup stana neometano izvršila tri radnika osnovne škole". 18. Dopisom od 18. aprila 2006. godine prvotužena je obavijestila Ustavni sud da nije tražila zastupanje Pravobranilaštva u smislu Zakona o pravobranilaštvu RS, te da su obavijestili Pravobranilaštvo da je prvotužena samostalno dala odgovor na apelaciju. Opština Kalinovik dalje navodi da je načelnik Opštine odredio lice za zastupanje, a da je Pravobranilaštvo svoj odgovor poslalo, a da čak Ustavni sud nije od wih ni zatražio da se očituju o apelaciji, niti je to prvotužena od wih tražila. Stoga, prvotužena traži da Ustavni sud ne uzme u obzir odgovor koji je dostavilo Pravobranilaštvo, već odgovor koji je prvotužena dala direktno. 19. Drugotužena je u odgovoru navela da je apelantu sporni stan dodijeljen shodno Pravilniku o dodjeli stanova i shodno propisanoj proceduri. Drugotužena navodi da je na osnovu odluke i rješewa o dodjeli stana od 3. januara 2003. godine s apelantom zakqučen Ugovor o zakupu broj 156/04 od 22. juna 2004. godine, a zatim i Ugovor o otkupu stana broj 224/04 od 17. septembra 2004. godine. Drugotužena smatra da je apelantu zakonito dodijelila stan, naročito imajući u vidu da je u vrijeme kada je sporni stan prvi put dodijeljen postojao samo jedan stambeni fond na nivou opštine u koji su sredstva uplaćivali i radnici škole, a "škola je opštinska". Drugotužena smatra da su opravdani navodi iz apelacije o tome da su prekršena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o stambenim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: "Član 5 Preduzeća, društvene zajednice i druga pravna lica imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daqnjem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davawa stana na korišćenje da prenese na drugo društveno pravno lice o čemu se zakqučuje ugovor u pisanoj formi. Š ...Ć Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć Član 24 Davalac stana na korišćenje dodjequje stan na korišćenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom. Š ...Ć" 21. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04 i 70/04) relevantne odredbe glase (neslužbena prečišćena verzija): "Član 9 Š...Ć Stan u državnoj svojini na kom je sporno stanarsko pravo ne može da se otkupi do pravosnažnog okončawa spora. Š...Ć Član 13 Stan u državnoj svojini daje u otkup republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daqnjem tekstu: prodavac). Š ...Ć Član 37 Ukoliko se ne zakquči ugovor o otkupu stana do 31. januara 2004. godine ili u roku od godinu dana od dana okončawa spora iz člana 9 stav 2 ovog zakona, zavisno koji je da tum kasniji, pravno lice iz člana 13 stav 1 ovog zakona (u daqnjem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daqnjem tekstu: zakupac), dužni su da u narednih 60 dana zakquče ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama ovog zakona. Nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine ima pravo da otkupi stan u skladu sa ovim zakonom u roku od jedne godine od dana stupawa u posjed stana ili do 31. januara 2004. godine, ako je taj rok istekao. Lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uslove za otkup stana, nastavlja da koristi stan na osnovu zakupa." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s uživanjem navedenih prava iz Evropske konvencije. Nediskriminacija u odnosu na pravo na dom 27. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 28. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 30. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus". 31. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbijeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju po ovom članu može da se pozove samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivawa da li taj stan može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant u spornom stanu zasnovao svoj dom, te da je član 8 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju, pa u vezi sa tim članom može da se ispita i član 14 Evropske konvencije. 32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. Da bi bio opravdan tretman mora da teži zakonitom ciqu, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su korišćena i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda Marckx protiv Belgije, op. cit, str. 16, stav 33 i Ustavni sud, Odluka broj U 64/01 od 26. septembra 2003. godine). Stoga je prvo potrebno da se ustanovi da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji, prateći pravnu praksu Evropskog suda za qudska prava, zakqučio da svako različito postupanje ima da se smatra diskriminatorskim ako ne stremi legitimnom ciqu, ako nema razumno i objektivno opravdanje i ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se želi ostvariti (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01 i Odluku broj AP 98/03 od 27. oktobra 2004. godine). 33. U konkretnom slučaju, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je drugotužena učestvovala sa svojim sredstvima u izgradwi stambene zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, ali da pitanje razgraničewa svojine na tim stanovima prema uloženim sredstvima nije nikada formalno rješavano. U periodu kada je građena navedena stambena zgrada postojala je društvena svojina, a sredstva za izgradnju stanova su udruživana u fondove stambene izgradnje bez razgraničavawa prava svojine investitora na izgrađenim objektima. Takođe, prvostepeni sud je iz dokaza koji su sprovedeni utvrdio i da je prvu dodjelu stanova u tako izgrađenoj zgradi u periodu 1959/60. godine izvršila opštinska stambena komisija od čega su četiri stana data na korišćenje radnicima prednika drugotužene, a da je kasnije, nakon što bi prvobitnim nosiocima stanarskog prava na tim stanovima prestalo stanarsko pravo, drugotužena vršila dodjelu stanova na korišćenje svojim radnicima shodno svom pravilniku o raspodjeli stanova, ali i shodno aktu prvotužene iz 1990. godine iz kog nesporno proizilazi da se ti stanovi ostavljaju na korišćenje drugotuženoj radi rješavawa stambenih potreba njenih radnika. Prvostepeni sud je utvrdio, a to nije osporila ni prvotužena kao ni Okružni sud, da su tri stana koje je na takav način dodijelila drugotužena otkupljena bez problema i isticawa bilo kakvih zakonskih zapreka prvotužene. Međutim, u slučaju otkupa spornog stana takvo pravo je osporeno apelantu i to primjenom istih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. 34. Naime, iz spisa proizilazi da je samo u apelantovom slučaju nadležni stambeni or gan prvotužene odbio da izda saglasnost za otkup stana navodeći da drugotužena nije bila ovlašćena da daje taj stan na korišćenje, te da je za to ovlašćena samo prvotužena kao iskqučivi nosilac prava raspolagawa. Međutim, u ostala tri slučaja u kojima je drugotužena takođe svojim radnicima dala stanove na korišćenje, kao i u drugim sličnim slučajevima koje apelant navodi, opštinski stambeni or gan je dao saglasnost za otkup tako dodijeljenih stanova ne osporavajući drugotuženoj ili drugim davaocima pravo da dodjequju te stanove na korišćenje. Ovakvo postupanje i različita primjena istih propisa u istim ili sličnim slučajevima nije pred Ustavnim sudom na bilo koji način opravdano. Naprotiv, prvotužena je kao učesnik u postupku u svom odgovoru na apelaciju priznala da su osnovane apelantove tvrdnje da je diskriminisan, jer je različit tretman u primjeni zakonskih propisa u istim situacijama postojao samo u odnosu na njega. 35. Ustavni sud smatra da je apelant odbijanjem nadležnog stambenog organa da mu da saglasnost za otkup stana nesumwivo doveden u različit pravni položaj u odnosu na lica u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako što je samo njemu intervencijom javne vlasti onemogućeno i daqnje mirno uživanje u svom pravu na dom, dok takvog miješawa u ovo pravo nije bilo u slučaju drugih lica u istoj situaciji. Prvotužena za ovakav različit tretman nije dala nikakvo obrazloženje, već je, naprotiv, priznala da su osnovani apelantovi navodi o diskriminaciji. Sem toga, Okružni sud je odlučujući u žalbenom postupku zakqučio da je ovakvo odbijanje da se da saglasnost za otkup stana bilo rezultat pravilne primjene materijalnog prava, ali se nije upuštao u ispitivanje opravdanosti različitog postupawa prema apelantu u odnosu na lica u istoj situaciji i opravdanosti različite primjene istih propisa u istim slučajevima. Okružni sud je jedino zakqučio da "iz sadržine samo tužbenog zahtjeva proizilazi da je takav zahtjev shodno svojoj pravnoj prirodi prejudicijelni zahtjev i da bi se njegovo dejstvo odnosilo na inter par tes, samo u odnosu na Š apelantaĆ, a ne erga omnes , u skladu sa članom 103 Zakona o stambenim odnosima". Ustavni sud, prije svega, zapaža da član na koji se Okružni sud poziva u ovom svom zakqučku ne postoji u Zakonu o stambenim odnosima, pa je ovakvo pozivanje na nepostojeći materijalni propis proizvoqno. 36. Sem toga, Ustavni sud ističe da su shodno članu II/2 u vezi sa članom II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni da primjenjuju qudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima i to bez diskriminacije zabranjene članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije. U vezi sa ovim, Ustavni sud naglašava da puna primjena čl. II/2, II/4 i II/6 Ustava Bosne i Hercegovine zahtijeva, inter allia, od svih sudova u Bosni i Hercegovini direktnu primjenu ovih ustavnih odredbi i Evropske konvencije kada odlučuju o zaštiti i ostvarivanju qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01). Međutim, Ustavni sud zapaža da javne vlasti, ukqučujući i Okružni sud, nisu uzele u obzir ove ustavne odredbe, niti je obrazloženo zbog čega je u konkretnom slučaju opravdana drugačija primjena istih propisa u odnosu na slične slučajeve. 37. Ustavni sud smatra da je apelant osporenom odlukom Okružnog suda i nedavanjem saglasnosti nadležnog stambenog organa prvotužene nesumwivo doveden u pravno nesiguran položaj, drugačiji od položaja drugih lica u istoj situaciji, tj. drugih radnika drugotužene koji su na identičan način otkupili svoje stanove. Za ovakav različit tretman nije pruženo razumno opravdanje, tj. koji se legitiman ciq želio postići sprečavajući apelanta da ostvari pravo koje su drugi u istoj situaciji ostvarili shodno istim propisima, niti su dati bilo kakvi razlozi za drugačiju primjenu propisa u ovom slučaju u odnosu na druge, iste slučajeve. Sem toga, ovakvim različitim apelantovim tretmanom u uživanju prava na dom krši se i princip pravne sigurnosti koji operiše kao sastavni elemenat principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava, a koji je zaštićen članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi mu ta - tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Iatridis v. Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58). 38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je odlučio da u ovom predmetu odluči o meritumu predmeta i odluku dostavi nadležnom sudu kako bi se obezbijedila apelantova ustavna prava, a u skladu sa članom 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Ostali navodi 39. U svjetlu zakqučka o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na dom, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 40. Postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je do miješawa u apelantovo pravo na dom došlo zbog različite primjene istih propisa na apelanta u odnosu na lica u istoj situaciji, a nije dokazano da je takav različit tretman imao legitiman ciq i razumno opravdanje zbog čega ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se želio ostvariti. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 534/06, rješavajući apelaciju Branka Banjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Branka Banjanina. Utvrđuje se povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Osnovnog suda u Foči broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Foči da osigura izvršenje Presude broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Osnovnom sudu u Foči da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branko Banjanin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 6. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio apelantovu deložaciju po bilo kojem osnovu do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 534/06 od 23. marta 2006. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Općine Kalinovik i OŠ "Ljutica Bogdan" kao učesnika u postupku zatraženo je 24. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2006. godine, Općina Kalinovik 14. i 18. aprila 2006. godine, OŠ "Ljutica Bogdan" 4. aprila 2006. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Foča (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 14. aprila 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom koju je podnio Osnovnom sudu u Foči protiv Općine Kalinovik (u daljnjem tekstu: prvotužena) i protiv OŠ "Ljutica Bogdan" (u daljnjem tekstu: drugotužena) tražio da se utvrdi da Odluka prvotužene broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine kojom je preneseno pravo davanja na trajno korištenje jednosobnog stana u Kalinoviku, ul. Omladinska broj 1 na Republičku upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Kalinovik (u daljnjem tekstu: Republička uprava) ne proizvodi pravna dejstva u odnosu na apelanta. Također, apelant je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo otkupljivanja spornog stana na kojem pravo davanja na korištenje ima drugotužena, a na osnovu odluke prvotužene o prenosu tog prava kao ranijeg nosioca prava raspolaganja na spornom stanu, te da presuda zamjenjuje ugovor o otkupu tog stana dok takav ugovor ne bude zaključen prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova. 8. Osnovni sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza jasno da je svojevremeno prvotužena, aktom Izvršnog odbora SO Kalinovik na traženje OŠ "Miladin Radivojević", pravnog prednika drugotužene, donijela odluku da se svi stanovi prvotužene koji su dati toj školi ostavljaju njoj na korištenje "sve dok postoji interes OŠ za korištenje u svrhu rješavanja stambenih pitanja svojih radnika". Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je drugotužena, imajući u vidu navedenu odluku i odluku Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Kalinovik (u daljnjem tekstu: OMI Kalinovik), koje je vratilo drugotuženoj sporni stan jer se radilo o "nezahtijevanom stanu", dodijelila stan na korištenje apelantu uz napomenu da će s njim zaključiti ugovor o zakupu u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Osnovni sud je zaključio da je ovakvo postupanje drugotužene bilo pravilno i zakonito, naročito zato što je drugotuženi "kao dugogodišnji korisnik spornog stana koji je izgrađen još u periodu 1959/60. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 godine uvijek taj stan, kao i još tri stana u istoj zgradi, bez ikakvih problema i osporavanja nakon prve dodjele dodjeljivao svojim radnicima, npr. Tomislavu Đuroviću, Miloradu Laloviću, Mitru Sladoju i sl.". Na osnovu svih provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da nije bilo nikakvih smetnji da drugotužena sporni stan dodijeli apelantu, s njim zaključi ugovor o zakupu i da on otkupi sporni stan. Također, prvostepeni sud je ukazao da je nakon što je drugotužena zaključila s apelantom ugovor o zakupu, prvotužena svojom odlukom dodijelila sporni stan na korištenje Republičkoj javnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava), koja čak nije ni općinski or gan. Razmatrajući pitanje ko je vlasnik, odnosno nosilac trajnog prava korištenja, prvostepeni sud je ukazao da iz nalaza vještaka finansijske struke i drugih provedenih dokaza proizlazi da su radnici škole u periodu do ustavnih promjena iz 1974. godine ulagali sredstva u zajednički stambeni fond, a da nikada nije izvršen diobeni bilans između prvo i drugotužene, tako da nije definirano pitanje vlasništva, odnosno prava trajnog korištenja i raspolaganja. Međutim, sud je utvrdio da su dugi niz godina pravni prednik drugotužene i njezini radnici koristili stanove izgrađene uz pomoć stambenog fonda, da je drugotužena u tom periodu vršila raspodjelu tih stanova novim korisnicima, a da se prvotužena tome nikada nije protivila do ovog konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovano osporeno apelantovo pravo da kao zakonski korisnik spornog stana taj stan i otkupi. 9. Međutim, rješavajući žalbu prvotužene, Okružni sud je osporenom Presudom broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je drugotužena dodijelila sporni stan apelantu kao svom radniku, te da je s njim 22. juna 2004. godine zaključila Ugovor o zakupu broj 156/04. Također, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je "Osnovni sud u Foči odbio ŠapelantovoĆ pravo da ovjeri ugovor o otkupu stana", a na osnovu mišljenja javnog pravobranioca koji je spornim smatrao pitanje ko je zakoniti davalac stana na korištenje. Također, Okružni sud navodi da je prvotužena svojom Odlukom broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine prenijela pravo korištenja spornog stana na Republičku upravu. 10. Dalje, prema zaključku Okružnog suda nesporno je i to da je u spornom stanu sve do 1992. godine stanovao Aleksandar Cvetković (u daljnjem tekstu: raniji NSP), kojem je sporni stan dodijelila stambena komisija prvotužene budući da je bio radnik škole - prednika drugotužene, a nakon što ga je on napustio zbog ratnih dešavanja, OMI Kalinovik je stavio sporni stan na raspolaganje drugotuženoj kao "nezahtijevan" stan. Sporno je, međutim, prema mišljenju Okružnog suda je li drugotužena kao pravni slijednik OŠ "Mi lan Radivojević" u konkretnom slučaju i ovlašteni davalac stana na korištenje u smislu odredaba člana 24. Zakona o stambenim odnosima. 11. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je neosnovan prigovor prvotužene da drugotužena nije vlasnik stana, pa da stoga i ne može biti davalac stana na korištenje, kao i zaključak da je Aktom prvotužene broj 02-376-10/90 od 16. jula 1990. godine preneseno na prednika drugotužene pravo korištenja spornog stana. Naime, Okružni sud navodi da je ranijem NSP sporni stan na korištenje dala prvotužena koja je istovremeno i nosilac prava raspolaganja što jasno proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, kako dalje obrazlaže Okružni sud, pravo davanja stana na korištenje ima onaj subjekt koji ima pravo raspolaganja na određenom stanu, pa koji prema tome može prenijeti pravo davanja na korištenje i na neki drugi pravni subjekt o čemu mora biti zaključen ugovor u posebnoj formi u skladu s članom 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Također, Okružni sud navodi da za stjecanje prava korištenja nije dovoljan akt o dodjeli stana, niti ugovor o zakupu u konkretnom slučaju, pa ni useljenje u stan, već se ugovor mora zasnivati na aktu raspolaganja ovlaštenog davaoca stana na korištenje. Ako takav valjan akt nedostaje, zaključuje Okružni sud, ne može se prema odredbama čl. 37. i 38. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo, niti zakupni odnos kao u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud konstatira da iz nalaza vještaka finansijske struke "nedvojbeno proizlazi da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Š...Ć Općina Kalinovik". 12. Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da iz dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku ne proizlazi da je prvotužena kao nosilac prava raspolaganja na spornom stanu prenijela pravo davanja predmetnog stana na prednika drugotužene aktom iz 1990. godine, te da je drugotužena neovlašteno raspolagala spornim stanom kada ga je dodijelila apelantu zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim članovima iz Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što smatra da je osporena presuda proizvoljna i "bez ozbiljnog zakonskog uporišta", naročito zbog utvrđenja da pravo raspolaganja ima prvotužena, a da je drugotužena nezakonito raspolagala spornim stanom. Dalje, apelant smatra da se Okružni sud nezakonito umiješao u njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer mu je stan dodijeljen u zakonitoj proceduri i od ovlaštenog lica. Apelant prije svega navodi da je u Aktu SO Kalinovik broj 01-372-10/90 od 16. jula 1990. godine navedeno da svi stanovi koji su dati na korištenje predniku drugotužene ostanu na korištenje drugotuženoj "sve dok postoji interes OŠ za korištenje u svrhu rješavanja pitanja svojih radnika". Apelant navodi da je nesporno da ovakav interes i dalje postoji, jer je drugotužena tražila od OMI Kalinovik vraćanje spornog stana, pa joj je on predat u posjed. 14. Također, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su također radnici drugotužene kojima je škola dodijelila na korištenje stanove u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, a kojima nije osporeno pravo na otkup stana iako se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao apelant. Naime, apelant navodi da se prvotužena prvi put usprotivila tome da drugotužena svojim radnicima dodjeljuje stanove u konkretnom slučaju kada je stan dodijeljen apelantu, mada je do tada "bila saglasna takvoj dodjeli", pa je svim drugim radnicima drugotužene dala saglasnost za otkup stanova, a uskratila ga je samo apelantu. Ovo, kako navodi apelant, predstavlja nedozvoljeno razlikovanje koje nema objektivno i razumno opravdanje ni u jednom zakonskom propisu. Obrazlažući dalje navode o diskriminaciji apelant navodi da se svi stanovi nalaze u istoj zgradi koja je finansirana zajedničkim sredstvima iz "fonda za stambenu izgradnju", da je općinska stambena komisija četiri stana dodijelila prvi put radnicima škole, a po jedan stan radniku prvotužene i radniku Doma zdravlja. Nakon što su ti radnici drugotužene prestali koristiti te stanove, drugotužena je i dalje vršila dodjelu drugim svojim radnicima, a prvotužena se prvi put u apelantovom slučaju usprotivila pravu drugotužene da vrši dodjelu tih stanova na korištenje. Također, apelant navodi da je prvotužena u postupku otkupa stanova svim ostalim radnicima drugotužene koji su bili nosioci stanarskog prava dala saglasnost za otkup, da je takvu saglasnost dala i za stan koji je Dom zdravlja dodijelio na korištenje svom radniku, a da je saglasnost uskratila samo apelantu, bez ikakvog opravdanog razloga. b) Odgovor na apelaciju 15. Okružni sud u odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena ljudska prava na koja se poziva, a naročito da je diskriminiran. Naime, Okružni sud smatra da je drugotužena dodijelila apelantu sporni stan iako nije bila ovlašteni davalac stana na korištenje, te da je osporena odluka donesena ispravnim tumačenjem relevantnih zakona. 16. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor u ime prvotužene navodeći da osporava navode iz apelacije. Prije svega, Pravobranilaštvo navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud osporenu presudu zasnovao na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da je sud utvrdio da isključivo pravo na spornom stanu ima prvotužena. Dalje, Pravobranilaštvo osporava i navode o kršenju prava na imovinu, prava na dom i nediskriminaciju, a što se tiče apelantovih navoda o različitom tretmanu navodi da pitanje otkupa drugih radnika drugotužene i drugih nosilaca stanarskog prava u istoj situaciji nije bilo predmet ovog spora. 17. Prvotužena je u svom odgovoru na apelaciju navela da su apelacioni navodi "korektni i objektivni" i da "preslikavaju jedan veoma kompleksan prob lem stambene problematike prethodnog perioda". Prvotužena je navela da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan izgrađena 1959/60. godine, te da se s obzirom na kompleksnost finansiranja stambene izgradnje u tom periodu ne može jasno razgraničiti koliki je čiji udjel u finansiranju, pa dakle ni vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja na pojedinim stambenim jedinicama. U tom periodu su, kako dalje navodi, sredstva udruživana i uplaćivana u jedinstven općinski stambeni fond, a te je stanove dodjeljivala općinska stambena komisija, ali to se ne može suštinski poistovjetiti s pravom raspolaganja prvotužene "kako je upisano iz formalnih i praktičnih razloga". Dalje, prvotužena navodi da je prvu dodjelu stana nekom nosiocu stanarskog prava vršila općinska stambena komisija za sve nosioce stanarskog prava čije je preduzeće ili ustanova učestvovalo u sufinansiranju stambene izgradnje kroz stambeni fond, ali da je kasnije, kad bi iz nekog razloga prvobitni nosilac stanarskog prava prestao s korištenjem tog stana, dodjelu vršilo neposredno pravno lice gdje je ra dio prvobitni nosilac stanarskog prava. Također, prvotužena ukazuje i na svoj akt iz 1990. godine na koji se pozvao i apelant, a kojim je data saglasnost prvotužene da stanovi koji su dati radnicima prednika drugotužene ostanu na raspolaganju toj školi u svrhu rješavanja stambenih pitanja njezinih radnika. Također, prvotužena navodi da je nesporno da je samo apelantu osporeno pravo otkupljivanja spornog stana u zgradi u kojoj su "otkup stana neometano izvršila tri radnika osnovne škole". 18. Dopisom od 18. aprila 2006. godine prvotužena je obavijestila Ustavni sud da nije tražila zastupanje Pravobranilaštva u smislu Zakona o pravobranilaštvu RS, te da su obavijestili Pravobranilaštvo da je prvotužena samostalno dala odgovor na apelaciju. Općina Kalinovik dalje navodi da je načelnik Općine odredio lice za zastupanje, a da je Pravobranilaštvo svoj odgovor poslalo, a da čak Ustavni sud nije od njih ni zatražio da se očituju o apelaciji, niti je to prvotužena od njih tražila. Stoga, prvotužena traži da Ustavni sud ne uzme u obzir odgovor koji je dostavilo Pravobranilaštvo, već odgovor koji je prvotužena dala direktno. 19. Drugotužena je u odgovoru navela da je apelantu sporni stan dodijeljen prema Pravilniku o dodjeli stanova i prema propisanoj proceduri. Drugotužena navodi da je na osnovu odluke i rješenja o dodjeli stana od 3. januara 2003. godine s apelantom zaključen Ugovor o zakupu broj 156/04 od 22. juna 2004. godine, a zatim i Ugovor o otkupu stana broj 224/04 od 17. septembra 2004. godine. Drugotužena smatra da je apelantu zakonito dodijelila stan, naročito imajući u vidu da je u vrijeme kada je sporni stan prvi put dodijeljen postojao samo jedan stambeni fond na nivou općine u koji su sredstva uplaćivali i radnici škole, a "škola je općinska". Drugotužena smatra da su opravdani navodi iz apelacije o tome da su prekršena apelantova prava na koja se poziva. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o stambenim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: "Član 5. Preduzeća, društvene zajednice i druga pravna lica imaju pravo dati na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pisanoj formi. Š...Ć Član 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć Član 24. Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim općim aktom. Š...Ć" 21. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04 i 70/04) relevantne odredbe glase (neslužbena prečišćena verzija): "Član 9. Š...Ć Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora. Š...Ć Član 13. Stan u državnoj svojini daje u otkup republika, grad, općina, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljnjem tekstu: prodavac). Š...Ć Član 37. Ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana do 31. januara 2004. godine ili u roku od godinu dana od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno koji je da tum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljnjem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: zakupac), dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu s odredbama ovog zakona. Nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine ima pravo otkupiti stan u skladu s ovim zakonom u roku od jedne godine od dana stupanja u posjed stana ili do 31. januara 2004. godine, ako je taj rok istekao. Lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uvjete za otkup stana, nastavlja koristiti stan na osnovu zakupa." VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s uživanjem navedenih prava iz Evropske konvencije. Nediskriminacija u odnosu na pravo na dom 27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 28. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 30. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 31. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant u spornom stanu zasnovao svoj dom, te da je član 8. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa se u vezi s tim članom može ispitati i član 14. Evropske konvencije. 32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Marckx protiv Belgije, op. cit, str. 16, stav 33 i Ustavni sud, Odluka broj U 64/01 od 26. septembra 2003. godine). Stoga je prvo potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji, prateći pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se svako različito postupanje ima smatrati diskriminacijskim ako ne stremi legitimnom cilju, ako nema razumno i objektivno opravdanje i ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01 i Odluku broj AP 98/03 od 27. oktobra 2004. godine). 33. U konkretnom slučaju, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je drugotužena učestvovala sa svojim sredstvima u izgradnji stambene zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, ali da pitanje razgraničenja vlasništva na tim stanovima prema uloženim sredstvima nije nikada formalno rješavano. U periodu kada je građena navedena stambena zgrada postojalo je društveno vlasništvo, a sredstva za izgradnju stanova su udruživana u fondove stambene izgradnje bez razgraničavanja prava vlasništva investitora na izgrađenim objektima. Također, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio i da je prvu dodjelu stanova u tako izgrađenoj zgradi u periodu 1959/60. godine izvršila općinska stambena komisija od čega su četiri stana data na korištenje radnicima prednika drugotužene, a da je kasnije, nakon što bi prvobitnim nosiocima stanarskog prava na tim stanovima prestalo stanarsko pravo, drugotužena vršila dodjelu stanova na korištenje svojim radnicima prema svom pravilniku o raspodjeli stanova, ali i prema aktu prvotužene iz 1990. godine iz kojeg nesporno proizlazi da se ti stanovi ostavljaju na korištenje drugotuženoj radi rješavanja stambenih potreba njezinih radnika. Prvostepeni sud je utvrdio, a to nije osporila ni prvotužena kao ni Okružni sud, da su tri stana koje je na takav način dodijelila drugotužena otkupljena bez problema i isticanja bilo kakvih zakonskih zapreka prvotužene. Međutim, u slučaju otkupa spornog stana takvo pravo je osporeno apelantu i to primjenom istih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. 34. Naime, iz spisa proizlazi da je samo u apelantovom slučaju nadležni stambeni or gan prvotužene odbio dati saglasnost za otkup stana navodeći da drugotužena nije bila ovlaštena dati taj stan na korištenje, te da je za to ovlaštena samo prvotužena kao isključivi nosilac prava raspolaganja. Međutim, u ostala tri slučaja u kojima je drugotužena također svojim radnicima dala stanove na korištenje, kao i u drugim sličnim slučajevima koje apelant navodi, općinski stambeni or gan je dao saglasnost za otkup tako dodijeljenih stanova ne osporavajući drugotuženoj ili drugim davaocima pravo dodjele tih stanova na korištenje. Ovakvo postupanje i različita primjena istih propisa u istim ili sličnim slučajevima nije pred Ustavnim sudom na bilo koji način opravdano. Naprotiv, prvotužena je kao učesnik u postupku u svom odgovoru na apelaciju priznala da su osnovane apelantove tvrdnje da je diskriminiran, jer je različit tretman u primjeni zakonskih propisa u istim situacijama postojao samo u odnosu na njega. 35. Ustavni sud smatra da je apelant odbijanjem nadležnog stambenog organa da mu da saglasnost za otkup stana nesumnjivo doveden u različit pravni položaj u odnosu na lica u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako što je samo njemu intervencijom javne vlasti onemogućeno i daljnje mirno uživanje u svom pravu na dom, dok takvog miješanja u ovo pravo nije bilo u slučaju drugih lica u istoj situaciji. Prvotužena za ovakav različit tretman nije dala nikakvo obrazloženje, već je, naprotiv, priznala osnovanost apelantovih navoda o diskriminaciji. Osim toga, Okružni sud je odlučujući u žalbenom postupku zaključio da je ovakvo odbijanje davanja saglasnosti za otkup stana bilo rezultat pravilne primjene materijalnog prava, ali se nije upuštao u ispitivanje opravdanosti različitog postupanja prema apelantu u odnosu na lica u istoj situaciji i opravdanosti različite primjene istih propisa u istim slučajevima. Okružni sud je jedino zaključio da "iz sadržine samo tužbenog zahtjeva proizlazi da je takav zahtjev prema svojoj pravnoj prirodi prejudicijelni zahtjev i da bi se njegovo dejstvo odnosilo na inter par tes, samo u odnosu na ŠapelantaĆ, a ne erga omnes, u skladu s članom 103. Zakona o stambenim odnosima". Ustavni sud, prije svega, zapaža da član na koji se Okružni sud poziva u ovom svom zaključku ne postoji u Zakonu o stambenim odnosima, pa je ovakvo pozivanje na nepostojeći materijalni propis proizvoljno. 36. Osim toga, Ustavni sud ističe da su prema članu II/2. u vezi s članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni primjenjivati ljudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njezinim protokolima i to bez diskriminacije zabranjene članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. U vezi s ovim, Ustavni sud naglašava da puna primjena čl. II/2, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine zahtijeva, inter allia, od svih sudova u Bosni i Hercegovini direktnu primjenu ovih ustavnih odredaba i Evropske konvencije kada odlučuju o zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01). Međutim, Ustavni sud zapaža da javne vlasti, uključujući i Okružni sud, nisu uzele u obzir ove ustavne odredbe, niti je obrazloženo zbog čega je u konkretnom slučaju opravdana drugačija primjena istih propisa u odnosu na slične slučajeve. 37. Ustavni sud smatra da je apelant osporenom odlukom Okružnog suda i nedavanjem saglasnosti nadležnog stambenog organa prvotužene nesumnjivo doveden u pravno nesiguran položaj, drugačiji od položaja drugih lica u istoj situaciji, tj. drugih radnika drugotužene koji su na identičan način otkupili svoje stanove. Za ovakav različit tretman nije pruženo razumno opravdanje, tj. koji se legitiman cilj želio postići sprečavajući apelanta da ostvari pravo koje su drugi u istoj situaciji ostvarili prema istim propisima, niti su dati bilo kakvi razlozi za drugačiju primjenu propisa u ovom slučaju u odnosu na druge, iste slučajeve. Osim toga, ovakvim različitim apelantovim tretmanom u uživanju prava na dom krši se i princip pravne sigurnosti koji operira kao sastavni el e ment principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava, a koji je zaštićen članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis v. Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58). 38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je odlučio da u ovom predmetu odluči o meritumu predmeta i odluku dostavi nadležnom sudu radi osiguranja apelantovih ustavnih prava, a u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Ostali navodi 39. U svjetlu zaključka o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na dom, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 40. Postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je do miješanja u apelantovo pravo na dom došlo zbog različite primjene istih propisa na apelanta u odnosu na lica u istoj situaciji, a nije dokazano da je takav različit tretman imao legitiman cilj i razumno opravdanje zbog čega ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 852/06, rješavajući apelaciju Nedžada Zvizdića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedžada Zvizdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1517/03 od 5. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2129/02 od 26. svibnja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nedžad Zvizdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nijaz Hadžimusić, odvjetnik iz Sarajeva, je podnio 17. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1517/03 od 5. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2129/02 od 26. svibnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od Mehe Lokvančića (u daljnjem tekstu: sudionik u postupku), zatraženo je 4. svibnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju 18. svibnja 2007. godine, Kantonalni sud 25. svibnja 2007 godine, dok sudionik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 4. lipnja 2007 godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-2129/02 od 26. svibnja 2003. godine apelant je obvezan tužitelju Mehi Lokvančiću iz Sarajeva predati u nesmetan posjed stan na Ilidži, u ulici Josipa Slavenskog broj 6, slobodan od ljudi i stvari koje nisu vlasništva 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 tužitelja, te naknaditi mu troškove sudskog postupka u iznosu od 684,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. 7. Općinski je sud ustvrdio da je apelant ometao tužitelja u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnog stana time što je polovicom 1996. godine zaposjeo predmetni stan, nakon čega je promijenio bravu na ulaznim vratima i onemogućio apelantu ulazak u predmetni stan. Navedenom presudom je apelantu naloženo uspostavljanje prvobitnog stanja tako što je obvezan iznijeti svoje stvari iz stana i predati tužitelju ključeve od ulaznih vrata, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja. Apelantu je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 684,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostupanjske presude se, dalje, navodi da je apelant koristio stan bez pravne osnove i protivno volji tužitelja čiji je tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana opravdan, pa je primjenom članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) sud donio odluku kao u izreci. 8. Apelant je na prvostupanjsku presudu izjavio priziv koji je Kantonalni sud, Presudom broj Gž-1517/03 od 5. prosinca 2005. godine, odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. 9. Kantonalni je sud, u suštini, ponovio razloge koje je naveo prvostupanjski sud utvrđujući da apelant koristi stan protivno volji tužitelja kao vlasnika, dok je apelantov prizivni navod da je za izdavanje stana trebala suglasnost i drugog supružnika sud ocijenio neutemeljenim, jer taj tužbeni zahtjev koji se ticao suglasnosti drugog supružnika za izdavanje stana nije bio predmetom utvrđivanja pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na mirno uživanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant prvenstveno vidi u tomu što su navodno njegovi prigovori tijekom postupka samo "pro forme registrirani" i nisu suštinski uzimani u obzir da bi pobijanom presudom, kako se navodi u apelaciji, "površnom, netočnom i krajnje proizvoljnom konstatacijom bili neargumentirano anulirani". Sud tijekom parničnog postupka nije, kako navodi apelant, odgovorio na suštinsko pitanje zašto nisu primijenjene odredbe o suvlasništvu kada se zna da je tužitelj vlasnik samo ½ prijepornog stana i da u tom kapacitetu ne može sprečavati izdavanje dijela toga stana apelantu jer izdavanje dijela stana ne prelazi okvir redovitog upravljanja u smislu članka 17. st. 1. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). Sud nije prihvatio, navodi dalje apelant, i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Povreda prava na pravičan postupak se posebice ogleda u sprečavanju suda da se Dženana Lokvančić umiješa kao stanodavac, suvlasnik i posjednik stana u parnici na strani tuženog apelanta. 11. Povreda prava na mirno uživanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije posebice je, kako se navodi u apelaciji, izvršena pogrešnom primjenom čl. 17. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Pošto je tuženi izvršio potpunu sanaciju svih oštećenja na stanu izazvanih ratom i snosio troškove redovitog održavanja, on ima pravo da se prijeporni stan smatra njegovim domom. Konačno, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povrede prava na koja se žali i da poništi pobijane presude. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da je strankama data mogućnost iznošenja činjenica i dokaza tijekom cjelokupnog postupka, a Općinski je sud donio presudu na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Zbog toga, zaključuje se u odgovoru na apelaciju Općinskog suda, tijekom parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Europske konvencije. Sud je strankama omogućio pravičan postupak, a na utvrđeno činjenično stanje su primijenjene odredbe zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnog prava koji garantiraju prava apelanta na koje se on poziva u apelaciji. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni je sud također naveo da tijekom parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Europske konvencije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Članak 17. Za poduzimanje poslova redovitog upravljanja stvarju potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovito održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovitog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog članka, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Članak 43. Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog članka, ne zastarijeva. (...)" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1517/03 od 5. prosinca 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, pobijanu je presudu apelant primio 21. siječnja 2006. godine, apelacija je podnesena 17. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 19. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na mirno uživanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor radi iseljenja i predaje u posjed stana, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 25. U konkretnom slučaju apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice i izveli dokaze, te da su pobijane presude utemeljene samo na ograničenom broju dokaza, dok je druge dokaze, a osobito iskaz apelanta i nekih svjedoka koji su išli u prilog apelantovim navodima, sud proizvoljno odbio kao nevjerodostojne i neistinite. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da su i prvostupanjski sud i drugostupanjski sud detaljno i razvidno obrazložili zašto su određene činjenice i dokaze prihvatili kao vjerodostojne, kao i zašto su neke dokaze smatrali neuvjerljivim. Također, iz presuda očevidno proizlazi da su sudovi cijenili dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je potvrđeno i drugostupanjskom presudom, te da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju i na takvoj ocjeni dokaza sudovi su temeljili svoje zaključke o tomu da je apelant koristio prijeporni stan bez dozvole i suglasnosti vlasnika stana čime je u duljem vremenskom razdoblju, skoro sedam godina, stanovao u stanu narušavajući apelantova vlasnička prava. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno tako da bi to za posljedicu imalo kršenje ustavnog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi s pravom iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne i druge propuste i greške koje bi povrijedile pravo na pravično suđenje, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Također, apelant je u svojoj apelaciji samo ponovio navode koje je već isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud u svojoj pobijanoj odluci. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a) Pravo na poštivanje doma Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 28. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemska, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantov "dom" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 29. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Iako je apelant koristio stan protivno volji vlasnika na način koji je opisan u prvostupanjskoj presudi, ipak činjenica da je u relativno duljem razdoblju u njemu živio s obitelji ukazuje da se ovome stanu može dati svojstvo "doma" u smislu zaštićenih prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Ocjenjujući može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom", u smislu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u prijeporni stan uselio 1996. godine, nakon povratka iz Njemačke, i u tom stanu živio sa svojom obitelji sedam godina kao u svom domu, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom obiteljskom domu. 30. U svezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo "sukladno zakonu", u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. Sukladno članku 43. navedenog Zakona vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, što je tužitelj i dokazao. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez dvojbe, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću, te je apelant mogao prema njemu prilagoditi svoje postupke. Iako apelant pobija način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, konkretno prava na dom. Prije svega, apelant nije pobijao relevantne činjenice da je 1996. godine uselio u predmetni stan bez suglasnosti vlasnika i da činjenica da vlasnik dulje vrijeme nije pokretao postupak iseljenja ne utiče na činjenicu da podnošenje tužbe za povrat individualno određene stvari (stan) čiji je tužitelj suvlasnik, ne zastarijeva prema članku 43. stavak 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Na temelju izloženog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "sukladno zakonu", u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 31. Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo sukladno zakonu, predstavljalo "nužnu mjeru u demokratskom društvu" u svezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavku 2. članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, presudu Dud - geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stavak 43). I dalje, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) žurnost legitimnog cilja kojem se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. Pri uspostavi ravnoteže između tereta predaje stana u posjed vlasniku koji je stavljen na apelanta i prava i sloboda drugih, Ustavni sud podsjeća da, prema domaćim zakonima, apelant nema nikakvo pravo ostati u stanu, budući da on nije imao nikakav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je koristio dulje vremensko razdoblje prvenstveno zato što suvlasnik nije pokretao zaštitu svojih vlasničkih prava. 32. Ustavni sud smatra da je primjena odgovarajućih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja pravnog poretka i sigurnosti građana u korištenju imovine. Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i uporabljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tomu, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali razvidno i precizno obrazloženje, a apelant nije uspio dokazati da je tijekom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede načela pravičnog saslušanja u građanskim postupcima. Budući je miješanje sudske vlasti u pravo na dom bilo sukladno zakonu i proporcionalno cilju koji se želi, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "dom", garantiranog člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 852/06, rješavajući apelaciju Nexada Zvizdića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Nexada Zvizdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu, broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nexad Zvizdić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Nijaz Haximusić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda, kao i od Mehe Lokvančića (u daqnjem tekstu: učesnik u postupku), zatraženo je 4. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud dostavio je odgovor na apelaciju 18. maja 2007. godine, Kantonalni sud 25. maja 2007 godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 4. juna 2007 godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine apelant je obavezan da tužiocu Mehi Lokvančiću 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 iz Sarajeva preda u nesmetan posjed stan na Ilixi, u ulici Josipa Slavenskog broj 6, slobodan od qudi i stvari koje nisu svojina tužioca, te da mu naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 684,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetwom izvršewa. 7. Opštinski sud je utvrdio da je apelant ometao tužioca u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnog stana time što je polovinom 1996. godine zaposjeo predmetni stan, nakon čega je promijenio bravu na ulaznim vratima i onemogućio apelantu da uđe u predmetni stan. Navedenom presudom apelantu je naloženo da uspostavi prvobitno stanje tako što je obavezan da iznese svoje stvari iz stana i preda tužiocu kqučeve od ulaznih vrata, sve u roku od 15 dana pod prijetwom novčane kazne i prinudnog izvršewa. Apelantu je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužiocu iznos od 684,00 KM u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U obrazloženju prvostepene presude se, dalje, navodi da je apelant koristio stan bez pravnog osnova i protivno voqi tužioca čiji je tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana opravdan, pa je primjenom člana 43 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) sud donio odluku kao u izreci. 8. Apelant je na prvostepenu presudu izjavio žalbu koju je Kantonalni sud, Presudom broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine, odbio i prvostepenu presudu potvrdio. 9. Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge koje je naveo prvostepeni sud utvrđujući da apelant koristi stan protivno voqi tužioca kao vlasnika, dok je apelantov žalbeni navod da je za izdavanje stana trebala saglasnost i drugog supružnika sud ocijenio neosnovan, jer taj tužbeni zahtjev koji se ticao saglasnosti drugog supružnika za izdavanje stana nije bio predmet utvrđivawa pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na mirno uživanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant prevashodno vidi u tome što su navodno njegovi prigovori u toku postupka samo "pro forme registrovani" i nisu suštinski uzimani u obzir da bi osporavanom presudom, kako se navodi u apelaciji, "površnom, netačnom i krajnje proizvoqnom konstatacijom bili neargumentovano anulirani". Sud u toku parničnog postupka nije, kako navodi apelant, odgovorio na suštinsko pitanje zašto nisu primijenjene odredbe o suvlasništvu kada se zna da je tužilac vlasnik samo ½ spornog stana i da u tom kapacitetu ne može da spriječi izdavanje dijela toga stana apelantu jer izdavanje dijela stana ne prelazi okvir redovnog upravljanja u smislu člana 17 st. 1 i 3 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). Sud nije prihvatio, navodi dalje apelant, i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Povreda prava na pravičan postupak se posebno ogleda u sprečavanju suda da se Xenana Lokvančić umiješa kao stanodavac, suvlasnik i posjednik stana u parnici na strani tuženog apelanta. 11. Povreda prava na mirno uživanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije posebno je, kako se navodi u apelaciji, izvršena pogrešnom primjenom čl. 17 i 43 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Pošto je tuženi izvršio potpunu sanaciju svih oštećewa na stanu koji su izazvani ratom i snosio troškove redovnog održavawa, on ima pravo da se sporni stan smatra njegovim domom. Na kraju, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povrede prava na koja se žali i da poništi osporene presude. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda se navodi da je strankama data mogućnost da iznose činjenice i dokaze u toku cjelokupnog postupka, a Opštinski sud je donio presudu na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog sprovedenog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Zbog toga, zakqučuje se u odgovoru na apelaciju Opštinskog suda, u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije. Sud je strankama omogućio pravičan postupak, a na utvrđeno činjenično stanje su primijenjene odredbe zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnog prava koji garantuju prava apelanta na koje se on poziva u apelaciji. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je takođe naveo da u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Član 17 Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo da zahtijeva da o tome odluči sud. Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3 ovog člana, ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da zahtijeva da o tome odluči sud. Član 43 Vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1 ovog člana, ne zastarjeva. (...)" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 19. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor radi iseljewa i predaje u posjed stana, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Ustavni sud ukazuje da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 25. U konkretnom slučaju apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice i izveli dokaze, te da su osporene presude zasnovane samo na ograničenom broju dokaza, dok je druge dokaze, a naročito iskaz apelanta i nekih svjedoka koji su išli u prilog apelantovim navodima, sud proizvoqno odbio kao nevjerodostojne i neistinite. Međutim, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni sud i drugostepeni sud detaqno i jasno obrazložili zašto su određene činjenice i dokaze prihvatili kao vjerodostojne, kao i zašto su neke dokaze smatrali neuvjerqivim. Takođe, iz presuda očigledno proizilazi da su sudovi cijenili dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je potvrđeno i drugostepenom presudom, te da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju i na takvoj ocjeni dokaza sudovi su zasnovali svoje zakqučke o tome da je apelant koristio sporni stan bez dozvole i saglasnosti vlasnika stana čime je u dužem vremenskom periodu, skoro sedam godina, stanovao u stanu narušavajući apelantova svojinska prava. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno ili da je materijalno pravo proizvoqno primijenjeno tako da bi to za posljedicu imalo kršenje ustavnog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoqstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne i druge propuste i greške koje bi povrijedile pravo na pravično suđenje, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezöt úr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). Takođe, apelant je u svojoj apelaciji samo ponovio navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud u svojoj osporenoj odluci. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a) Pravo na poštovanje doma Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 28. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa člana 8 stav 1 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 29. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Iako je apelant koristio stan protivno voqi vlasnika na način koji je opisan u prvostepenoj presudi, ipak činjenica da je u relativno dužem periodu u njemu živio sa porodicom ukazuje da ovom stanu može da se da svojstvo "doma" u smislu zaštićenih prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ocjenjujući da li se sporni stan može da se smatra apelantovim "domom", u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da se apelant u sporni stan uselio 1996. godine, nakon povratka iz Wemačke, i u tom stanu živio sa svojom porodicom sedam godina kao u svom domu, te da je imao namjeru da živi i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. 30. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje javnih vlasti bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o svojinsko-pravnim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. U skladu sa članom 43 navedenog zakona vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, što je tužilac i dokazao. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao da bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na konkretnu situaciju, a sam zakon je formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu da prilagodi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, konkretno prava na dom. Prije svega, apelant nije osporio relevantne činjenice da je 1996. godine uselio u predmetni stan bez saglasnosti vlasnika i da činjenica da vlasnik duže vrijeme nije pokretao postupak iseljewa ne utiče na činjenicu da podnošenje tužbe za povraćaj individualno određene stvari (stan) čiji je tužilac suvlasnik, ne zastarjeva shodno članu 43 stav 3 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Na osnovu izloženog proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 31. Ustavni sud treba, dalje, da razmotri da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva koji su navedeni u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, presudu Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). I dalje, Ustavni sud mora da razmotri da li se predmetnim uplitanjem postiže odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštovanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo da se uzme u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kom se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i ( c) proceduralne zaštite koje ima apelant. Pri uspostavljanju ravnoteže između tereta predaje stana u posjed vlasniku koji je stavljen na apelanta i prava i sloboda drugih, Ustavni sud podsjeća da, shodno domaćim zakonima, apelant nema nikakvo pravo da ostane u stanu, budući da on nije imao nikakav ugovor o korišćenju predmetnog stana koji je koristio duži vremenski pe riod prevashodno zato što suvlasnik nije pokretao zaštitu svojih svojinskih prava. 32. Ustavni sud smatra da je primjena odgovarajućih odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima mjera koja služi značajnom javnom interesu obezbjeđivawa pravnog poretka i bezbjednosti građana u korišćenju imovine. Ustavni sud zakqučuje da ciq koji želi da se ostvari i sredstva koja su upotrijebljena u potpunosti proporcionalni i da, shodno tome, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštovanje njegovog doma shodno članu II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 33. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali jasno i precizno obrazloženje, a apelant nije uspio da dokaže da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušawa u građanskim postupcima. Budući da je miješanje sudske vlasti u pravo na dom bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno ciqu koji se želi, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "dom", garantovanog članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 852/06, rješavajući apelaciju Nedžada Zvizdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Zvizdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nedžad Zvizdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nijaz Hadžimusić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 17. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od Mehe Lokvančića (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), zatraženo je 4. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. maja 2007. godine, Kantonalni sud 25. maja 2007 godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 4. juna 2007 godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine apelant je obavezan da tužitelju Mehi Lokvančiću iz Sarajeva preda u nesmetan posjed stan na Ilidži, u ulici Josipa Slavenskog broj 6, slobodan od ljudi i stvari koje nisu svojina tužitelja, te da mu naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 684,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. 7. Općinski sud je utvrdio da je apelant ometao tužitelja u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnog stana time što je polovinom 1996. godine zaposjeo predmetni stan, nakon čega je promijenio bravu na ulaznim vratima i onemogućio apelantu da uđe u predmetni stan. Navedenom presudom je apelantu naloženo da uspostavi prvobitno stanje tako što je obavezan da iznese svoje stvari iz stana i preda tužitelju ključeve od ulaznih vrata, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja. Apelantu je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 684,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepene presude se, dalje, navodi da je apelant koristio stan bez pravnog osnova i protivno volji tužitelja čiji je tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana opravdan, pa je primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) sud donio odluku kao u izreci. 8. Apelant je na prvostepenu presudu izjavio žalbu koju je Kantonalni sud, Presudom broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine, odbio i prvostepenu presudu potvrdio. 9. Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge koje je naveo prvostepeni sud utvrđujući da apelant koristi stan protivno volji tužitelja kao vlasnika, dok je apelantov žalbeni navod da je za izdavanje stana trebala saglasnost i drugog supružnika sud ocijenio neosnovan, jer taj tužbeni zahtjev koji se ticao saglasnosti drugog supružnika za izdavanje stana nije bio predmet utvrđivanja pred sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant prvenstveno vidi u tome što su navodno njegovi prigovori u toku postupka samo "pro forme registrovani" i nisu suštinski uzimani u obzir da bi pobijanom presudom, kako se navodi u apelaciji, "površnom, netačnom i krajnje proizvoljnom konstatacijom bili neargumentovano anulirani". Sud u toku parničnog postupka nije, kako navodi apelant, odgovorio na suštinsko pitanje zašto nisu primijenjene odredbe o suvlasništvu kada se zna da je tužilac vlasnik samo ½ spornog stana i da u tom kapacitetu ne može sprečavati izdavanje dijela toga stana apelantu jer izdavanje dijela stana ne prelazi okvir redovnog upravljanja u smislu člana 17. st. 1. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). Sud nije prihvatio, navodi dalje apelant, i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Povreda prava na pravičan postupak se posebno ogleda u sprečavanju suda da se Dženana Lokvančić umiješa kao stanodavac, suvlasnik i posjednik stana u parnici na strani tuženog apelanta. 11. Povreda prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije posebno je, kako se navodi u apelaciji, izvršena pogrešnom primjenom čl. 17. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Pošto je tuženi izvršio potpunu sanaciju svih oštećenja na stanu izazvanih ratom i snosio troškove redovnog održavanja, on ima pravo da se sporni stan smatra njegovim domom. Konačno, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povrede prava na koja se žali i da poništi osporene presude. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da je strankama data mogućnost da iznose činjenice i dokaze u toku cjelokupnog postupka, a Općinski sud je donio presudu na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Zbog toga, zaključuje se u odgovoru na apelaciju Općinskog suda, u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije. Sud je strankama omogućio pravičan postupak, a na utvrđeno činjenično stanje su primijenjene odredbe zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnog prava koji garantuju prava apelanta na koje se on poziva u apelaciji. 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je također naveo da u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Član 17. Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Član 43. Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva. (...)" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 19. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor radi iseljenja i predaje u posjed stana, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 25. U konkretnom slučaju apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice i izveli dokaze, te da su osporene presude zasnovane samo na ograničenom broju dokaza, dok je druge dokaze, a naročito iskaz apelanta i nekih svjedoka koji su išli u prilog apelantovim navodima, sud proizvoljno odbio kao nevjerodostojne i neistinite. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni sud i drugostepeni sud detaljno i jasno obrazložili zašto su određene činjenice i dokaze prihvatili kao vjerodostojne, kao i zašto su neke dokaze smatrali neuvjerljivim. Također, iz presuda očigledno proizlazi da su sudovi cijenili dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je potvrđeno i drugostepenom presudom, te da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju i na takvoj ocjeni dokaza sudovi su zasnovali svoje zaključke o tome da je apelant koristio sporni stan bez dozvole i saglasnosti vlasnika stana čime je u dužem vremenskom periodu, skoro sedam godina, stanovao u stanu narušavajući apelantova vlasnička prava. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno tako da bi to za posljedicu imalo kršenje ustavnog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne i druge propuste i greške koje bi povrijedile pravo na pravično suđenje, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Također, apelant je u svojoj apelaciji samo ponovio navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud u svojoj osporenoj odluci. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a) Pravo na poštivanje doma Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 28. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 29. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Iako je apelant koristio stan protivno volji vlasnika na način koji je opisan u prvostepenoj presudi, ipak činjenica da je u relativno dužem periodu u njemu živio sa porodicom ukazuje da se ovom stanu može dati svojstvo "doma" u smislu zaštićenih prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1996. godine, nakon povratka iz Njemačke, i u tom stanu živio sa svojom porodicom sedam godina kao u svom domu, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. 30. U vezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. U skladu s članom 43. navedenog Zakona vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, što je tužitelj i dokazao. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu prilagoditi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, konkretno prava na dom. Prije svega, apelant nije osporio relevantne činjenice da je 1996. godine uselio u predmetni stan bez saglasnosti vlasnika i da činjenica da vlasnik duže vrijeme nije pokretao postupak iseljenja ne utiče na činjenicu da podnošenje tužbe za povrat individualno određene stvari (stan) čiji je tužitelj suvlasnik, ne zastarijeva prema članu 43. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). I dalje, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kojem se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. Pri uspostavljanju ravnoteže između tereta predaje stana u posjed vlasniku koji je stavljen na apelanta i prava i sloboda drugih, Ustavni sud podsjeća da, prema domaćim zakonima, apelant nema nikakvo pravo da ostane u stanu, budući da on nije imao nikakav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je koristio duži vremenski pe riod prvenstveno zato što suvlasnik nije pokretao zaštitu svojih vlasničkih prava. 32. Ustavni sud smatra da je primjena odgovarajućih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja pravnog poretka i sigurnosti građana u korištenju imovine. Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i upotrijebljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tome, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali jasno i precizno obrazloženje, a apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima. Budući da je miješanje sudske vlasti u pravo na dom bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno cilju koji se želi, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "dom", garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 855/06, rješavajući apelaciju Gordane Kojić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Gordane Kojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-691/05 od 26. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-271/04 od 29. ožujka 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Kojić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Krsto Polić, odvjetnik iz Sarajeva, je podnijela 17. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-691/05 od 26. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-271/04 od 29. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od tvrtke "Energoinvest" je zatražena 10. travnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 24. travnja 2006. godine, Kantonalni sud 18. svibnja 2006. godine, Općinski sud 26. travnja 2006. godine, dok tvrtka "Energoinvest" nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 4. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem tvrtke "Energoinvest" broj 44-127/91 od 10. lipnja 1991. godine apelantica je upućena na rad u Libiju, u kompaniju "JV AIN ZARA" na radno mjesto prevoditeljice -inokorespondentice. Apelantica je u navedenoj kompaniji radila neprekidno od 1. srpnja 1991. godine do 31. prosinca 1993. godine. Kako nije primala plaću sukladno rješenju o upućivanju i određivanju plaće, kao i potpisanom ugovoru i ustvrđenom broju bodova za radno mjesto prevoditeljice, podnijela je Općinskom sudu tužbeni zahtjev za isplatom 14.158,02 USD na ime neisplaćenih plaća i to u protuvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem tečaju Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim od 1. listopada 1997. godine pa do isplate, kao i da joj se uplate doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod MIO Federacije Bosne i Hercegovine za razdoblje od 1. srpnja 1991. godine do 31. prosinca 1993. godine, te da joj se to razdoblje prizna kao radni staž i uvede u radnu knjižicu uz naknadu troškova spora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Presudom Općinskog suda broj Pr-108/97 od 12. studenoga 2004. godine je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tužena tvrtka "Energoinvest" je obvezana apelantici isplatiti 14.158,02 USD na ime neisplaćenog dijela plaće i to u protuvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem tečaju Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim sukladno zakonu od 1. listopada 1997. godine, naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 8.725,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Dio apelantičinog zahtjeva za priznavanjem radnog staža od 1. srpnja 1991. godine do 31. prosinca 1993. godine je odbijen, a za dio zahtjeva kojim je apelantica tražila uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod MIO Federacije Bosne i Hercegovine za razdoblje od 1. srpnja 1991. godine do 31. prosinca 1993. godine Općinski se sud proglasio apsolutno nemjerodavnim i tužbu u tom dijelu odbacio kao neutemeljenu. 9. Na temelju činjenica i provedenih dokaza prvostupanjski je sud ustvrdio da je ugovor o utemeljenju zajedničke tvrtke sklopljen 26. srpnja 1989. godine između tvrtke "NCCMMW" i "Co Energoinvest" i to na projektu "JV AIN ZARA", te da se radi o zajedničkoj tvrtki kao rezultatu zajedničkog ulaganja ovih dviju tvrtki, kao i to da je tuženi apelanticu uputio na privremeni rad u kompaniju "JV AIN ZARA" i to na temelju Rješenja broj 44-127/91 od 10. lipnja 1991. godine kojim je ustvrđeno da osobni dohodak isplaćuje kompanija "JV AIN ZARA", a sukladno libijskim propisima. 10. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na upisivanje radnog staža apelantica je odbijena prema članku 3, a u svezi s člankom 126. Zakona o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine zbog neopredijeljenosti tužbenog zahtjeva, dok se u svezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa sud proglasio apsolutno nemjerodavnim. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2714/04 od 29. ožujka 2005. godine priziv tužene tvrtke "Energoinvest" u dijelu u kojemu je tužena obvezana na isplatu 14.158,02 USD je usvojen i taj je dio tužbenog zahtjeva odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni je sud ustvrdio da prema ugovoru između tvrtki i rješenju o upućivanju apelantice u zajedničku kompaniju proizlazi da obveza isplata plaća pada na teret tvrtke u koju je apelantica upućena, pa je sud proglasio tvrtku "Energoinvest" pasivno nelegitimiranom pravnom osobom kojoj nije u obvezi isplata plaća apelantici. Prvostupanjski je sud prema presudi Kantonalnog suda pravilno ustvrdio činjenično stanje, ali pogrešno primijenio materijalno pravo. 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. siječnja 2006. godine apelantičina revizija je odbijena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni je sud ustvrdio da je u pobijanoj presudi pravilno izveden zaključak o utemeljenosti prigovora tužene glede nedostatka pasivne legitimacije i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni je sud ustvrdio da je u pobijanoj presudi pravilno izveden zaključak o utemeljenosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovome radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće djelatniku isplaćuje kompanija u koju se djelatnik upućuje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U tijeku sudskog postupka su ustvrđene činjenice i izvedeni mnogobrojni dokazi koji neprijeporno ukazuju da tužena tvrtka "Energoinvest" duguje apelantici iznos od 14.158,02 USD, a na koji tužena u tijeku vođenja parničnoga postupka nije imala nikakvih primjedaba. Prigovora nije bilo ni na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, niti na rekapitulacijsku listu obračunatih i isplaćenih plaća. Iz ovih je razloga pobijana presuda Kantonalnog suda prema apelantičinom mišljenju kontradiktorna sama sebi, nerazvidna i nerazumljiva. Osobito je neodrživ stav da tužena nije pasivno legitimirana, dakle odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća. Ovaj se stav temelji na Rješenju broj 44-147/91 od 10. lipnja 1991. godine kojim se apelantica upućuje na rad u Libiju, u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA", a osobne dohotke transferira zajednička kompanija dok obračun i isplata plaća pada na teret zajedničke kompanije "JV AIN ZARA". Iz prvostupanjske presude proizlazi da se tužena suglasila i priznala tužbeni zahtjev ne pobijajući navode iz tužbe i priznajući temelj i visinu tužbenog zahtjeva. Obzirom na izneseno očito je tužena, kako navodi apelantica, tijekom cijelog postupka vršeći opstrukciju nastojala izbjeći ispunjenje svojih novčanih obveza prema njoj. Prema nezvaničnom saznanju projekt "JV AIN ZARA" u Libiji je završen i time ugašena zajednička kompanija "Energoinvesta" i tvrtke "NCCMMW". Prema tim je saznanjima izvršeno saldiranje dugovanja i potraživanja, pa su tako morala biti obuhvaćena i sredstva koja se odnose na neisplaćene plaće apelantici. Iz tih razloga tuženi sudionik u postupku je u tijeku sudskog postupka i uskraćivao sudu financijsku dokumentaciju iz koje bi se navodno razvidno ustvrdile obveze tvrtke "Energoinvest" prema apelantici. Apelantica u konačnici predlaže da se o njezinom predmetu odluči u meritumu, pobijane presude proglase nevažećim i predmet uputi sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Rev-691/05 od 26. siječnja 2006. godine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Gž-2714/04 od 29. ožujka 2005. godine. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 262. (1) Povjeritelj je u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kada dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...)" 17. U Zakonu o temeljnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Članak 80. Djelatnik ima pravo podnositi mjerodavnim tijelima u organizaciji, odnosno poslodavcu zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i prigovor protiv odluka koje ta tijela donose o njegovim pravima, obvezama i odgovornostima. Prigovor iz stavka 1. ovoga članka djelatnik podnosi tijelu ustvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stavka 1. ovoga članka zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno poslodavca izuzev u slučajevima ustvrđenim zakonom." 18. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim se zakonom uređuje zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drukčije određeno. Članak 22. Ako se uposlenik upućuje na rad u inozemstvo zaključuje se pismeni ugovor o radu prije odlaska uposlenika u inozemstvo. Ugovor iz stavka 1. ovoga članka sadrži pored podataka iz članka 21. ovoga zakona i podatke o: 1. trajanju rada u inozemstvu; 2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja uposlenik ima pravo za vrijeme rada u inozemstvu; 3. uvjetima vraćanja u zemlju. Članak 68. Plaće uposlenika se ustvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 102. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa uposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred mjerodavnim sudom i drugim tijelima sukladno ovom zakonu. Članak 103. Uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave uposlenikovog zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, uposlenik može u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom.Š...Ć" 19. U Zakonu o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantna odredba glasi: "Članak 229. Drugostupanjski će sud u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako ustvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. siječnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora ustvrditi je li apelantica tit u lar prava koja spadaju u okvir zaštite članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Predmet je spora isplata neisplaćenih plaća, a prema praksi Europskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stavak 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelantica nije dobila plaće koje je potraživala, jer ona ima zakonski opravdano očekivanje za njezinu isplatu jer se plaća smatra apelantičinom imovinom, pa proizlazi da je ona nositeljica prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava kojima je ustvrđeno da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, jeste opće naravi i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva istog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stranica 29, stavak 51). 29. Apelantica nije zasebno obrazložila kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvala na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već smatra da je ovo njezino pravo povrijeđeno zato što su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno ustvrdili činjenično stanje smatrajući da tužena tvrtka nije stranka u postupku, odnosno da nije pasivno legitimirana i da je stoga sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je tvrtka "Energoinvest" pasivno legitimirana i odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća, jer je upravo ova tvrtka izdala apelantici rješenje o njezinom upućivanju na rad u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA". 30. Ustavni sud podsjeća da općenito nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju, pobijanim se presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ustvrđuje da tužena tvrtka "Energoinvest" nije obveznik isplate plaća apelantici, jer nije pasivno legitimirana u ovome parničnome postupku. Sudovi su naveli da to proizlazi iz Pravilnika o ustroju rada i radnih jedinica u inozemstvu i postupka upućivanja djelatnika na privremeni rad u inozemstvo, ugovora o radu koji je apelantica zaključila sa zajedničkom kompanijom "JV AIN ZARA" i Rješenja broj 44-127/91 od 13. lipnja 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u Libiju. 32. U točki 3. Rješenja broj 44-127/91 od 10. lipnja 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u zajedničku kompaniju izričito piše da "osobni dohodak djelatniku isplaćuje i transferira kompanija u koju je upućen". Dakle, redoviti su sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je od tvrtke "Energoinvest" tražila isplatu plaća zbog nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud nije našao temelj za zaključak da su ove odluke sudovi donijeli na arbitraran način. 33. Ustavni sud smatra da u konkretnome predmetu nije raspravljano o tome ima li apelantica pravo na isplatu plaća zato što je kao stranka u postupku kao tužena sudjelovala tvrtka "Energoinvest" za koju su sudovi ocijenili da nije pasivno legitimirana u ovome parničnome postupku. Iako se apelantica žali na povredu prava na imovinu, sudovi to pitanje nisu ni raspravljali iz procesno-pravnih razloga nedostatka pasivne legitimiranosti tužene strane. Istina, Kantonalni je sud ocijenio da je prvostupanjski sud usvojio apelantičin zahtjev za isplatom plaća koji bi bio opravdan da, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava prigodom ocjene prvostupanjskog suda o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, a za koji su sudovi koji su odlučivali o prizivu i reviziji ustvrdili da je opravdan. Takav stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proističe ne samo iz rješenja o apelantičinom upućivanju u Libiju nego i iz Pravilnika o ustroju rada i radnih jedinica u inozemstvu i postupka upućivanja djelatnika na privremeni rad u inozemstvo. Na temelju ovog je Pravilnika i sačinjen ugovor o apelantičinom upućivanju na rad u Libiju u svojstvu inokorespondentice koji je zaključen 26. srpnja 1989. godine. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se redoviti sudovi prigodom donošenja pobijanih presuda nisu umiješali u apelantičino pravo na imovinu niti su o tom aspektu njezinog tužbenog zahtjeva raspravljali, nego samo o procesnim pretpostavkama o tome je li tužena stranka nositelj obveze isplate plaće apelantici pri čemu su sudovi dali dovoljno razvidne i precizne razloge za svoje odluke. Vrhovni je sud ustvrdio da je u presudi Kantonalnog suda pravilno izveden zaključak o utemeljenosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće djelatniku isplaćuje kompanija u koju se djelatnik upućuje. 35. Dakle, Ustavni sud zaključuje da u konkretnome slučaju nije prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer su sudovi samo ustvrdili da tužena pravna osoba nije pasivno legitimirana u radnom sporu isplate plaća što ne predstavlja "miješanje" u apelantičino pravo na imovinu koju čini na zakonu utemeljeno očekivanje da joj za obavljeni rad plaće budu isplaćene, ali od odgovarajućeg poslodavca. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 855/06, rješavajući apelaciju Gordane Kojić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Kojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gordana Kojić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) koju zastupa Krsto Polić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, kao i od firme "Energoinvest" zatraženo je 10. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 18. maja 2006. godine, Opštinski sud 26. aprila 2006. godine, dok firma "Energoinvest" nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem firme "Energoinvest" broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine apelantkiwa je upućena na rad u Libiju, u kompaniju "JV AIN ZARA" na radno mjesto prevoditeqke -inokorespondentkinje. Apelantkiwa je u navedenoj kompaniji radila neprekidno od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine. Kako nije primala platu u skladu sa rješenjem o upućivanju i određivanju plate, kao i potpisanim ugovorom i utvrđenim brojem bodova za radno mjesto prevoditeqke, podnijela je Opštinskom sudu tužbeni zahtjev da joj se isplati 14.158,02 USD na ime neisplaćenih plata i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskom kamatom obračunatom od 1. oktobra 1997. godine pa do isplate, kao i da joj se uplate doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje kod PIO Federacije Bosne i Hercegovine za pe riod od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine, te da joj se taj pe riod prizna kao radni staž i uvede u radnu kwižicu uz naknadu troškova spora, sve u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. Presudom Opštinskog suda broj Pr-108/97 od 12. novembra 2004. godine usvojen je apelantkiwin tužbeni zahtjev i tužena firma "Energoinvest" je obavezana da apelantkiwi isplati 14.158,02 USD na ime neisplaćenog dijela plate i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskom kamatom obračunatom u skladu sa zakonom od 1. oktobra 1997. godine, da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 8.725,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 8. Dio apelantkiwinog zahtjeva da joj se prizna radni staž od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine je odbijen, a za dio zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da joj se uplate doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje kod PIO Federacije Bosne i Hercegovine za pe riod od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine Opštinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim i tužbu u tom dijelu odbacio kao neosnovanu. 9. Na osnovu činjenica i dokaza koji su sprovedeni prvostepeni sud je utvrdio da je ugovor o osnivanju zajedničke firme sklopljen 26. jula 1989. godine između firme "NCCMMW " i "So Energoinvest" i to na projektu "JV AIN ZARA", te da se radi o zajedničkoj firmi kao rezultatu zajedničkog ulagawa ove dvije firme, kao i to da je tuženi apelantkinju uputio na privremeni rad u kompaniju "JV AIN ZARA" i to na osnovu Rješewa broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je utvrđeno da lični dohodak isplaćuje kompanija "JV AIN ZARA", a u skladu sa libijskim propisima. 10. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na upisivanje radnog staža apelantkiwa je odbijena shodno članu 3, a u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine zbog neopredijeljenosti tužbenog zahtjeva, dok se u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa sud proglasio apsolutno nenadležnim. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine žalba tužene firme "Energoinvest" u dijelu u kom je tužena obavezana da isplati 14.158,02 USD je usvojena i taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je utvrdio da shodno ugovoru između firmi i rješenju o upućivanju apelantkinje u zajedničku kompaniju proizilazi da obaveza da isplati plate pada na teret firme u koju je apelantkiwa upućena, pa je sud proglasio firmu "Energoinvest" pasivno nelegitimisanim pravnim licem kom nije u obavezi da isplati plate apelantkiwi. Prvostepeni sud je prema presudi Kantonalnog suda pravilno utvrdio činjenično stanje, ali pogrešno primijenio materijalno pravo. 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine apelantkiwina revizija je odbijena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zakqučak o osnovanosti prigovora tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zakqučak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plate radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantkiwa navodi da joj je osporavanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U toku sudskog postupka utvrđene su činjenice i izvedeni mnogobrojni dokazi koji nesporno ukazuju da tužena firma "Energoinvest" duguje apelantkiwi iznos od 14.158,02 USD, a na koji tužena u toku vođewa parničnog postupka nije imala nikakvih primjedbi. Prigovora nije bilo ni na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, niti na rekapitulacionu listu obračunatih i isplaćenih plaća. Iz ovih razloga osporena presuda Kantonalnog suda je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 shodno apelantkiwinom mišljenju kontradiktorna sama sebi, nejasna i nerazumqiva. Posebno je neodrživ stav da tužena nije pasivno legitimisana, dakle odgovorna za isplatu neisplaćenih plata. Ovaj stav se zasniva na Rješenju broj 44-147/91 od 10. juna 1991. godine kojim se apelantkiwa upućuje na rad u Libiju, u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA", a lične dohotke transferiše zajednička kompanija dok obračun i isplata plata pada na teret zajedničke kompanije "JV AIN ZARA". Iz prvostepene presude proizilazi da se tužena saglasila i priznala tužbeni zahtjev ne osporavajući navode iz tužbe i priznajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na izneseno očigledno je tužena, kako navodi apelantkiwa, tokom cijelog postupka vršeći opstrukciju nastojala da izbjegne da ispuni svoje novčane obaveze prema woj. Prema nezvaničnom saznanju projekat "JV AIN ZARA" u Libiji je završen i time ugašena zajednička kompanija "Energoinvesta" i firme "NCCMMW". Shodno tim saznawima izvršeno je saldiranje dugovawa i potraživawa, pa su tako morala da bude obuhvaćena i sredstva koja se odnose na neisplaćene plate apelantkiwi. Iz tih razloga tuženi učesnik u postupku je u toku sudskog postupka i uskraćivao sudu finansijsku dokumentaciju iz koje bi se navodno jasno utvrdile obaveze firme "Energoinvest" prema apelantkiwi. Apelantkiwa na kraju predlaže da se o njenom predmetu odluči u meritumu, osporene presude proglase nevažećim i predmet uputi sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga koje je iznio u svojoj presudi broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga koje je iznio u svojoj presudi broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 262 (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva da ispuni obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...)" 17. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 80 Radnik ima pravo da podnese nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu zahtjeve radi ostvarivawa svojih prava iz radnog odnosa, kao i prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Prigovor iz stava 1 ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručewa odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stava 1 ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošewa konačne odluke u organizaciji, odnosno poslodavca izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom." 18. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom uređuje se zakqučivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plate, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zakqučivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitawa iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno. Član 22 Ako se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo zakqučuje se pismeni ugovor o radu prije odlaska zaposlenika u inostranstvo. Ugovor iz stava 1 ovog člana sadrži pored podataka iz člana 21 ovog zakona i podatke o: 1. trajanju rada u inostranstvu; 2. valuti u kojoj će se isplaćivati plata i drugim primawima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inostranstvu; 3. uslovima vraćawa u zemqu. Član 68 Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 102 U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može da zahtijeva ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom. Član 103 Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznawa za povredu prava, da zahtijeva od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zaposlenikovog zahtjeva iz stava 1 ovog člana ne udovoqi tom zahtjevu, zaposlenik može u daqnjem roku od 15 dana da tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.Š....Ć" 19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantna odredba glasi: "Član 229 Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode Š...Ć što ukqučuje: (...) k) Pravo na imovinu." 26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 27. Prilikom razmatrawa je li došlo do povrede apelantkiwinog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora da utvrdi da li je apelantkiwa tit u lar prava koja spadaju u okvir zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmet spora je isplata neisplaćenih plata, a shodno praksi Evropskog suda za qudska prava plate spadaju u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelantkiwa nije dobila plate koje je potraživala, jer ona ima zakonski opravdano očekivanje za njezinu isplatu jer se plata smatra apelantkiwinom imovinom, pa proizilazi da je ona nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava kojima je utvrđeno da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opšte prirode i izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješawa države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 29. Apelantkiwa nije posebno obrazložila kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njeno pravo povrijeđeno zato što su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje smatrajući da tužena firma nije stranka u postupku, odnosno da nije pasivno legitimisana i da je stoga sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantkiwa smatra da je firma "Energoinvest" pasivno legitimisana i odgovorna za isplatu neisplaćenih plata, jer je upravo ova firma izdala apelantkiwi rješenje o njenom upućivanju na rad u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA". 30. Ustavni sud podsjeća da generalno nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju, osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda utvrđuje se da tužena firma "Energoinvest" nije obavezna da isplati plate apelantkiwi, jer nije pasivno legitimisana u ovom parničnom postupku. Sudovi su naveli da to proizilazi iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivawa radnika na privremeni rad u inostranstvo, ugovora o radu koji je apelantkiwa zakqučila sa zajedničkom kompanijom "JV AIN ZARA" i Rješewa broj 44-127/91 od 13. juna 1991. godine kojim je apelantkiwa upućena na rad u Libiju. 32. U tački 3 Rješewa broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je apelantkiwa upućena na rad u zajedničku kompaniju izričito piše da "lični dohodak radniku isplaćuje i transferiše kompanija u koju je upućen". Dakle, redovni sudovi su odbili apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je od firme "Energoinvest" tražila da joj se isplate plate zbog nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud nije našao osnov za zakqučak da su ove odluke sudovi donijeli na arbitraran način. 33. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije raspravljano o tome da li apelantkiwa ima pravo da joj se isplate plate zato što je kao stranka u postupku kao tužena učestvovala firma "Energoinvest" za koju su sudovi ocijenili da nije pasivno legitimisana u ovom parničnom postupku. Iako se apelantkiwa žali da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, sudovi to pitanje nisu ni raspravljali iz procesno-pravnih razloga nedostatka pasivne legitimisanosti tužene strane. Istina, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud usvojio apelantkiwin zahtjev da joj se isplate plate koji bi bio opravdan da, shodno ocjeni Kantonalnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava prilikom ocjene prvostepenog suda o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, a za koji su sudovi koji su odlučivali o žalbi i reviziji utvrdili da je opravdan. Takav stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proističe ne samo iz rješewa o apelantkiwinom upućivanju u Libiju nego i iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivawa radnika na privremeni rad u inostranstvo. Na osnovu ovog pravilnika je i sačinjen ugovor o apelantkiwinom upućivanju na rad u Libiju u svojstvu inokorespondentkinje koji je zakqučen 26. jula 1989. godine. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se redovni sudovi prilikom donošewa osporenih presuda nisu umiješali u apelantkiwino pravo na imovinu niti su o tom aspektu njenog tužbenog zahtjeva raspravljali, nego samo o procesnim pretpostavkama o tome da li je tužena stranka nosilac obaveze isplate plate apelantkiwi pri čemu su sudovi dali dovoqno jasne i precizne razloge za svoje odluke. Vrhovni sud je utvrdio da je u presudi Kantonalnog suda pravilno izveden zakqučak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plate radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje. 35. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 36. Nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi samo utvrdili da tuženo pravno lice nije pasivno legitimisano u radnom sporu isplate plata što ne predstavlja "miješanje" u apelantkiwino pravo na imovinu koju čini na zakonu osnovano očekivanje da joj za obavljeni rad plate budu isplaćene, ali od odgovarajućeg poslodavca. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 855/06, rješavajući apelaciju Gordane Kojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59.stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Kojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Kojić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Krsto Polić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od firme "Energoinvest" zatraženo je 10. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 18. maja 2006. godine, Općinski sud 26. aprila 2006. godine, dok firma "Energoinvest" nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem firme "Energoinvest" broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine apelantica je upućena na rad u Libiju, u kompaniju "JV AIN ZARA" na radno mjesto prevoditeljice -inokorespondentice. Apelantica je u navedenoj kompaniji radila neprekidno od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine. Kako nije primala plaću u skladu s rješenjem o upućivanju i određivanju plaće, kao i potpisanim ugovorom i utvrđenim brojem bodova za radno mjesto prevoditeljice, podnijela je Općinskom sudu tužbeni zahtjev za isplatu 14.158,02 USD na ime neisplaćenih plaća i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim od 1. oktobra 1997. godine pa do isplate, kao i da joj se uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje kod PIO/MIO Federacije Bosne i Hercegovine za pe - riod od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine, te da joj se taj pe riod prizna kao radni staž i uvede u radnu knjižicu uz naknadu troškova spora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Presudom Općinskog suda broj Pr-108/97 od 12. novembra 2004. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i tužena firma "Energoinvest" je obavezana apelantici isplatiti 14.158,02 USD na ime neisplaćenog dijela plaće i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim u skladu sa zakonom od 1. oktobra 1997. godine, naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 8.725,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Dio apelanticinog zahtjeva za priznavanje radnog staža od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine je odbijen, a za dio zahtjeva kojim je apelantica tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kod PIO/MIO Federacije Bosne i Hercegovine za pe riod od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim i tužbu u tom dijelu odbacio kao neosnovanu. 9. Na osnovu činjenica i provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je ugovor o osnivanju zajedničke firme sklopljen 26. jula 1989. godine između firme "NCCMMW" i "Co Energoinvest" i to na projektu "JV AIN ZARA", te da se radi o zajedničkoj firmi kao rezultatu zajedničkog ulaganja ovih dviju firmi, kao i to da je tuženi apelanticu uputio na privremeni rad u kompaniju "JV AIN ZARA" i to na osnovu Rješenja broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je utvrđeno da lični dohodak isplaćuje kompanija "JV AIN ZARA", a u skladu s libijskim propisima. 10. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na upisivanje radnog staža apelantica je odbijena prema članu 3, a u vezi s članom 126. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine zbog neopredijeljenosti tužbenog zahtjeva, dok se u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa sud proglasio apsolutno nenadležnim. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine žalba tužene firme "Energoinvest" u dijelu u kojem je tužena obavezana na isplatu 14.158,02 USD je usvojena i taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je utvrdio da prema ugovoru između firmi i rješenju o upućivanju apelantice u zajedničku kompaniju proizlazi da obaveza isplata plaća pada na teret firme u koju je apelantica upućena, pa je sud proglasio firmu "Energoinvest" pasivno nelegitimiranim pravnim licem kojem nije u obavezi isplata plaća apelantici. Prvostepeni sud je prema presudi Kantonalnog suda pravilno utvrdio činjenično stanje, ali pogrešno primijenio materijalno pravo. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine apelanticina revizija je odbijena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U toku sudskog postupka utvrđene su činjenice i izvedeni mnogobrojni dokazi koji nesporno ukazuju da tužena firma "Energoinvest" duguje apelantici iznos od 14.158,02 USD, a na koji tužena u toku vođenja parničnog postupka nije imala nikakvih primjedaba. Prigovora nije bilo ni na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, niti na rekapitulacijsku listu obračunatih i isplaćenih plaća. Iz ovih razloga osporena presuda Kantonalnog suda je prema apelanticinom mišljenju kontradiktorna sama sebi, nejasna i nerazumljiva. Posebno je neodrživ stav da tužena nije pasivno legitimirana, dakle odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća. Ovaj stav se zasniva na Rješenju broj 44-147/91 od 10. juna 1991. godine kojim se apelantica upućuje na rad u Libiju, u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA", a lične dohotke transferira zajednička kompanija dok obračun i isplata plaća pada na teret zajedničke kompanije "JV AIN ZARA". Iz prvostepene presude proizlazi da se tužena saglasila i priznala tužbeni zahtjev ne osporavajući navode iz tužbe i priznajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na izneseno očigledno je tužena, kako navodi apelantica, tokom cijelog postupka vršeći opstrukciju nastojala izbjeći ispunjenje svojih novčanih obaveza prema njoj. Prema nezvaničnom saznanju projekt "JV AIN ZARA" u Libiji je završen i time ugašena zajednička kompanija "Energoinvesta" i firme "NCCMMW". Prema tim saznanjima izvršeno je saldiranje dugovanja i potraživanja, pa su tako morala biti obuhvaćena i sredstva koja se odnose na neisplaćene plaće apelantici. Iz tih razloga tuženi učesnik u postupku je u toku sudskog postupka i uskraćivao sudu finansijsku dokumentaciju iz koje bi se navodno jasno utvrdile obaveze firme "Energoinvest" prema apelantici. Apelantica na kraju predlaže da se o njezinom predmetu odluči u meritumu, osporene presude proglase nevažećim i predmet uputi sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...)" 17. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 80. Radnik ima pravo podnositi nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno poslodavca izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom." 18. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno. Član 22. Ako se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo zaključuje se pismeni ugovor o radu prije odlaska zaposlenika u inostranstvo. Ugovor iz stava 1. ovog člana sadrži pored podataka iz člana 21. ovog zakona i podatke o: 1. trajanju rada u inostranstvu; 2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inostranstvu; 3. uvjetima vraćanja u zemlju. Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 102. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu s ovim zakonom. Član 103. Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zaposlenikovog zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.Š....Ć" 19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantna odredba glasi: "Član 229. Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo." VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć što uključuje: (...) k) pravo na imovinu." 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelantica tit u lar prava koja spadaju u okvir zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmet spora je isplata neisplaćenih plaća, a prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelantica nije dobila plaće koje je potraživala, jer ona ima zakonski opravdano očekivanje za njezinu isplatu jer se plaća smatra apelanticinom imovinom, pa proizlazi da je ona nositeljica prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 29. Apelantica nije posebno obrazložila kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njezino pravo povrijeđeno zato što su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje smatrajući da tužena firma nije stranka u postupku, odnosno da nije pasivno legitimirana i da je stoga sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je firma "Energoinvest" pasivno legitimirana i odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća, jer je upravo ova firma izdala apelantici rješenje o njezinom upućivanju na rad u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA". 30. Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju, osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda utvrđuje se da tužena firma "Energoinvest" nije obaveznik isplate plaća apelantici, jer nije pasivno legitimirana u ovom parničnom postupku. Sudovi su naveli da to proizlazi iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivanja radnika na privremeni rad u inostranstvo, ugovora o radu koji je apelantica zaključila sa zajedničkom kompanijom "JV AIN ZARA" i Rješenja broj 44-127/91 od 13. juna 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u Libiju. 32. U tački 3. Rješenja broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u zajedničku kompaniju izričito piše da "lični dohodak radniku isplaćuje i transferira kompanija u koju je upućen". Dakle, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je od firme "Energoinvest" tražila isplatu plaća zbog nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud nije našao osnov za zaključak da su ove odluke sudovi donijeli na arbitraran način. 33. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije raspravljano o tome ima li apelantica pravo na isplatu plaća zato što je kao stranka u postupku kao tužena učestvovala firma "Energoinvest" za koju su sudovi ocijenili da nije pasivno legitimirana u ovom parničnom postupku. Iako se apelantica žali na povredu prava na imovinu, sudovi to pitanje nisu ni raspravljali iz procesno-pravnih razloga nedostatka pasivne legitimiranosti tužene strane. Istina, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud usvojio apelanticin zahtjev za isplatu plaća koji bi bio opravdan da, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava prilikom ocjene prvostepenog suda o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, a za koji su sudovi koji su odlučivali o žalbi i reviziji utvrdili da je opravdan. Takav stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proističe ne samo iz rješenja o apelanticinom upućivanju u Libiju nego i iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivanja radnika na privremeni rad u inostranstvo. Na osnovu ovog Pravilnika je i sačinjen ugovor o apelanticinom upućivanju na rad u Libiju u svojstvu inokorespondentice koji je zaključen 26. jula 1989. godine. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda nisu umiješali u apelanticino pravo na imovinu niti su o tom aspektu njezinog tužbenog zahtjeva raspravljali, nego samo o procesnim pretpostavkama o tome je li tužena stranka nosilac obaveze isplate plaće apelantici pri čemu su sudovi dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke. Vrhovni sud je utvrdio da je u presudi Kantonalnog suda pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje. 35. Dakle, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi samo utvrdili da tuženo pravno lice nije pasivno legitimirano u radnom sporu isplate plaća što ne predstavlja "miješanje" u apelanticino pravo na imovinu koju čini na zakonu osnovano očekivanje da joj za obavljeni rad plaće budu isplaćene, ali od odgovarajućeg poslodavca. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 958/07, rješavajući apelaciju Huseina Masle, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Huseina Masle. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, potom članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. veljače 2007. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191 od 20. listopada 2006. godine. Predmet se sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1, te članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluka Ustavnog suda broj AP 958/07 od 19. travnja 2007. godine o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Husein Maslo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice je podnio 29. ožujka 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-97-001 191 od 20. listopada 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu "poduzimanje bilo kakve radnje u predmetu tog suda broj I-6418/84 koja bi bila upravljena na to da se apelantu ograniči ili onemogući korištenje stana koji se nalazi u Zenici, u ulici Zije Dizdarevića broj 35/IV" (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 11. travnja 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 958/07 od 19. travnja 2007. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i sudionika u postupku, "Željezare" d.o.o. Zenica, je zatražena 3. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni sud i Općinski sud su svoje odgovore na apelaciju dostavili 11. travnja 2007. godine, dok je "Željezara" d.o.o. Zenica dostavila svoj odgovor 23. travnja 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su dostavljeni apelantu 17. travnja 2007. godine, a odgovor "Željezare" d.o.o. Zenica 25. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem apelantovog poslodavca, Općinskog tajništva za unutarnje poslove Zenica (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) broj 02-572-9/76 od 30. prosinca 1976. godine apelantu je dodijeljen na korištenje predmetni stan. 8. Pravomoćnom je Presudom Osnovnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1176/81 od 24. kolovoza 1981. godine naloženo davatelju stana na korištenje da predmetni stan slobodan od osoba i stvari preda tužitelju "Željezari" d.o.o. Zenica, koji je nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu. 9. Na prijedlog povjeritelja "Željezare" d.o.o. Zenica, Osnovni je sud donio Rješenje broj I-6418/84 od 31. ožujka 1987. godine kojim je dopušteno prisilno izvršenje navedene presude. 10. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-97-001191 od 20. listopada 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. veljače 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao tužitelja protiv "Željezare" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) za ustvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu. 11. U obrazloženju prvostupanjske presude se ističe da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen budući je u tijeku parničnog postupka ustvrđeno da apelant nije bespravni korisnik predmetnoga stana, te da je tužena tražila predaju u posjed predmetnoga stana i vodila pred tim sudom izvršni postupak u predmetu I-6484/84. Općinski je sud izveo zaključak da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 korisnik predmetnoga stana budući mu je stan dodijeljen Rješenjem poslodavca kao davatelja stana na korištenje broj 02-572-9/76 od 30. prosinca 1976. godine. Ovakav je zaključak izveden iako je u postupku ustvrđeno da apelantov poslodavac nije bio nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu, te da tužena kao nositelj prava raspolaganja svojim rješenjem nije apelantu dodijelila predmetni stan, niti je apelant ikada zaključio ugovor o korištenju predmetnoga stana. 12. U obrazloženju drugostupanjske presude se između ostalog ističe da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ustvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i razvidne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Kantonalni je sud posebice ukazao na odredbe članka 11. Zakona o stambenim odnosima koje definiraju pojam zakonitog useljenja u stan i zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za ustvrđenjem da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu, obzirom da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnoga stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan u smislu članka 11. navedenoga zakona što, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev čini neutemeljenim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na učinkoviti pravni lijek iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i čl. 8. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu. Europska konvencija). Naime, apelant povredu prava na dom vidi u tome što mu prijeti deložacija iz predmetnoga stana unatoč tome što su u pobijanim presudama redoviti sudovi ustvrdili da on nije bespravni korisnik čime mu se, prema njegovoj ocjeni, oduzima pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redoviti sudovi rješavajući konkretan predmet navodno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a povredu prava na učinkoviti pravni lijek vidi u tome što, iako je legalan korisnik predmetnoga stana, zbog pobijanih presuda mora napustiti predmetni stan bez bilo kakve zaštite. Apelant ističe da su obje presude nerazumljive i proturječne same sebi, te da predstavljaju "pravni nonsens" budući je on tražio da se faktičko stanje formalizira tako što je podnio tužbu za ustvrđenjem postojanja statusa nositelja stanarskog prava. Apelant ističe da tužba u ovoj pravnoj stvari ne bi bila potrebna, odnosno apelant ne bi imao pravni interes tražiti ustvrđujuću presudu da mu je njegov poslodavac omogućio zaključenje ugovora o korištenju predmetnoga stana. Samim zaključenjem ugovora o korištenju stana uz neprijeporno zakonito useljenje u predmetni stan bi bili kumulativno ispunjeni svi uvjeti za stjecanjem stanarskog prava, pa apelant ne bi trebao tužbom otklanjati ovaj nedostatak koji je opterećivao apelanta bez njegove krivnje. Apelant naglašava da je još uvijek na snazi Rješenje Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. ožujka 1987. godine kojim je dopušteno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. kolovoza 1981. godine apelantovim prisilnim iseljenjem iz predmetnoga stana. Apelant navodi da bi u tome slučaju sa svojom obitelji i cjelokupnom imovinom bio izbačen na ulicu, jer nema mogućnosti iznajmiti ili kupiti drugi stan budući kao umirovljenik s minimalnim primanjima ima reducirane financijske mogućnosti. Posebice ističe da je korisnikom predmetnoga stana više od 30 godina, pa bi prisilno iseljenje apelantu i njegovoj obitelji nanijelo osobito tešku i nenadoknadivu štetu i dovelo ga u situaciju da živi na ulici. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neutemeljena, jer nisu točni apelantovi navodi da mu je Presudom Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. kolovoza 1981. godine naloženo da napusti stan i preda ga tuženoj obzirom da iz same pravomoćne presude proizlazi da apelant nije sudjelovao u tom postupku, niti je on obvezan na predaju stana. Kantonalni sud zaključuje, smatrajući da apelantu nije naloženo iseljenje iz stana, "da zbog proteka vremena nije više moguće tražiti njegovo iseljenje" zbog čega, prema ocjeni Kantonalnog, suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom. Kantonalni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje, jer prema njegovoj ocjeni prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za ustvrđenjem da je mirnim i nesmetanim posjedom stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu obzirom da nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnoga stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan da bi stekao svojstvo nositelja stanarskog prava prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neutemeljena. 15. Općinski sud u svom odgovoru ističe da taj sud nije povrijedio apelantova ustavna prava navedena u apelaciji. 16. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neutemeljena, budući je nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu tužena i da je apelant bez pravnog temelja u posjedu predmetnoga stana, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službene novine SRBiH" br. 14/84 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Članak 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta ustvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je u oprečnosti s odredbama ovoga zakona ne proizvodi pravno djelovanje. Članak 30. st. 1, 2. i 7. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenoj svojini Š...Ć svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom tijelu za pokretanjem postupka za njegovo iseljenje. Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stavka 2. ovoga članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod mjerodavnog suda u daljnjih pet godina". 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 54. st. 1. i 2. Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud ustvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. Članak 221. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava Š...Ć". VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. veljače 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 29. ožujka 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. i čl. 8. i 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 26. Predmetni se postupak neprijeporno tiče ustvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na ustvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima mjerodavnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije se odnose na proizvoljnu ocjenu ustvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da su u obrazloženjima pobijanih presuda dati nerazumljivi i proturječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju "svojevrsni pravni nonsens". 28. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u načelu mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj mjerodavnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u mjerodavnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju prizivni navodi i dokumenti podastrti Ustavnom sudu ukazuju da zaključci do kojih su redoviti sudovi došli u ocjeni ustvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da je stoga sukladno vlastitoj praksi nužno da Ustavni sud razmotri način na koji su redoviti sudovi ocijenili činjenice ustvrđene u predmetnome postupku i primijenili odredbe materijalnog prava. 30. Općinski je sud presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnoga stana. U odnosu na pravni sta tus korisnika stana, Ustavni sud ukazuje na odredbu članka 11. Zakona o stambenim odnosima koja definira pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva "useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta". U svezi s ovim člankom, Ustavni sud ukazuje i na odredbe članka 30. navedenoga zakona prema kojima protekom roka od ukupno osam godina prestaje pravo davatelja stana na korištenje zahtijevati ispražnjenje stana od osobe koja je nezakonito uselila u stan u društvenom vlasništvu. Imajući u vidu navedene propise, Ustavni sud konstatira da je zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao da je bespravni korisnik u izravnoj oprečnosti s činjenicama ustvrđenim u postupku, koje su također navedene u obrazloženju pobijane presude, da tužena kao nositelj prava raspolaganja na predmetnome stanu nije svojom odlukom dodijelila predmetni stan na korištenje apelantu i da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnoga stana. Stoga je zaključak Općinskog suda da apelant nije bespravni korisnik predmetnoga stana proturječan činjeničnom stanju ustvrđenom u predmetnome postupku. Budući je u postupku pred redovitim sudovima neprijeporno ustvrđeno da se apelant u predmetni stan uselio 1976. godine, slijedi da se u posjedu tog stana nalazi dulje od 30 godina. Također je neprijeporno ustvrđeno da protiv apelanta nije vođen postupak za iseljenjem iz predmetnoga stana u razdoblju od osam godina od bespravnog useljenja u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, čime su se stekli uvjeti za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u presudi Općinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen sadržana nerazvidna i proturječna ocjena dokaza provedenih u postupku čime je taj sud povrijedio obvezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz članka 8. Zakona o parničnom postupku, te na temelju takve ocjene pogrešno i proizvoljno primijenio i materijalno pravo. 31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostupanjski sud umjesto da sukladno članku 221. Zakona o parničnom postupku ispita apelantove prizivne navode i ocijeni pravilnost izvedenih zaključaka Općinskog suda, prvostupanjsku presudu potvrdio vlastitim paušalnim navodima. Ustavni sud, također, opaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo s aspekta parnično-pravnih propisa, već i Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. studenoga 2006. godine). Kantonalni je sud u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostupanjske presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o parničnom postupku, ali i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, umjesto što je paušalno potvrdio pravilnost ustvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Kantonalni je sud u obrazloženju svoje presude naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz članka 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen samim tim što apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnoga stana, odnosno da ne može steći sta tus nositelja stanarskog prava, jer nije zakonito uselio u predmetni stan prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima. 32. Ustavni sud smatra obrazloženje drugostupanjske presude nelogičnim i kontradiktornim, jer da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnoga stana, sta tus nositelja stanarskog prava bi stekao prema sili zakona, pa kako utemeljeno ukazuje apelant u svojoj apelaciji ne bi ni imao pravni interes da svoj sta tus ustvrđuje u sudskom postupku. Oprečno zaključku koji je iz date pravne situacije izveo Kantonalni sud, upravo zbog toga što je prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima apelant bespravni korisnik predmetnoga stana, jer mu stan nije dodijelio nositelj prava raspolaganja, niti ima zaključen ugovor o korištenju predmetnoga stana, te imajući u vidu činjenicu da protekom roka od ukupno osam godina nesmetanog korištenja predmetnoga stana u kojemu nositelj prava raspolaganja, odnosno davatelj stana na korištenje protiv apelanta nije pokrenuo postupak za iseljenjem iz predmetnoga stana prema odredbama članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, proizlazi zaključak da je apelant stekao pravo da u parničnom postupku traži ustvrđenje stečenog statusa nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu. Ocjena utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva koju u obrazloženju svoje presude daje Kantonalni sud isključivo na temelju ocjene apelantovog statusa prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima je neprihvatljiva, jer je kontradiktorna i nelogična u odnosu na pravni interes zbog kojega je apelant podnio tužbu za ustvrđenje stjecanja statusa nositelja stanarskog prava. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, propust Kantonalnog suda da na datu pravnu situaciju primijeni članak 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima u svezi s člankom 11. istog zakona doveo do proizvoljne primjene materijalnog prava. 33. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja pobijanih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već su rezultat proizvoljnosti zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovoga prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora ustvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se sukladno značenju termina Europske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 36. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da ono nije "nužno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Nužno u ovome kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojemu se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46.f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 38. Ocjenjujući može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da je apelant u prijeporni stan uselio 1976. godine i u tom stanu živi dulje od 30 godina kao u svom domu sa svojom obitelji, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnome stanu kao u svom obiteljskom domu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da je Rješenjem Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. ožujka 1987. godine dopušteno prisilno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. kolovoza 1981. godine, tako da se predmetni stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed povjeritelju. Apelant je s ciljem legaliziranja svoga statusa, imajući u vidu da se prema Zakonu o stambenim odnosima samo nositelju stanarskog prava garantira mirno i neometano korištenje stana, pokrenuo sudski postupak ustvrđivanja da je stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za ustvrđivanjem da je stekao sta tus nositelja stanarskog prava predstavlja "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 23). 40. U svezi s pitanjem je li to miješanje bilo "sukladno zakonu" u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već ustvrđeno u prethodnim točkama ove odluke, pri ocjeni pravičnosti postupka, da su pobijane presude donesene na temelju proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantovo pravo na dom nije bilo "sukladno zakonu". Pošto uplitanje u apelantovo pravo na dom nije "sukladno zakonu" slijedi da nije nužno ispitati je li ono služilo "zakonitom cilju" ili bilo "nužno u demokratskom društvu" (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. svibnja 2002. godine, točka 69). 41. Prema tomu, u konkretnom je slučaju prekršeno apelantovo pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 42. U svjetlu zaključka glede kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije glede kršenja prava iz članka 13. Europske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da i dalje postoje razlozi koji su bili temelj za donošenje Odluke broj AP 958/07 od 19. travnja 2007. godine o privremenoj mjeri zbog mogućnosti nastupanja nenadoknadive štete apelantu, te je zaključio da ta odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje sve do pravomoćnog okončanja postupka o apelantovoj tužbi u predmetu Općinskog suda broj 043-0-P-97-001 191. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada presude kojima se odbija apelantov tužbeni zahtjev ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljnom. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije koje nije sukladno zakonu, čime je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na dom. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 958/07, rješavajući apelaciju Huseina Masle, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Huseina Masle . Utvrđuje se povreda člana II /3e) i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine i Presuda Opštinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine. Predmet se u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Opštinskom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1, te članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Zenici da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluka Ustavnog suda broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo dok se pravosnažno ne okonča postupak u predmetu Opštinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Husein Maslo (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Opštinskom sudu "da preduzme bilo kakvu radnju u predmetu tog suda broj I-6418/84 koja bi bila upravljena na to da se apelantu ograniči ili onemogući da koristi stan koji se nalazi u Zenici, u ulici Zije Dizdarevića broj 35/IV" (u daqnjem tekstu: predmetni stan) dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelant je 11. aprila 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine usvojio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i učesnika u postupku, "Željezare" d.o.o. Zenica, zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni i Opštinski sud dostavili su 11. aprila 2007. godine, a "Željezara" d.o.o. Zenica 23. aprila 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Opštinskog suda dostavljeni su apelantu 17. aprila 2007. godine, a odgovor "Željezare" d.o.o. Zenica 25. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Rješenjem apelantovog poslodavca Opštinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Zenica (u daqnjem tekstu: davalac stana na korišćenje) broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine apelantu dodijeljen je na korišćenje predmetni stan. 8. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda Zenica (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1176/81 od 24. avgusta 1981. godine naloženo je davaocu stana na korišćenje da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda tužiocu "Željezari" d.o.o. Zenica, koji je nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 9. Na predlog povjerioca "Željezare" d.o.o. Zenica, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno da se prisilno izvrši navedena presuda. 10. Presudom Opštinskog suda broj 043-0-P-97-001191 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao tužioca protiv "Željezare" d.o.o. Zenica (u daqnjem tekstu: tužena) da se utvrdi da je mirnim i nesmetanim posjedom i korišćenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. 11. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan budući da je u toku parničnog postupka utvrđeno da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana, te da je tužena tražila da joj se preda u posjed predmetni stana i vodila pred tim sudom izvršni postupak u predmetu I-6484/84. Opštinski sud je izveo zakqučak da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana budući da mu je stan dodijeljen Rješenjem poslodavca kao davaoca stana na korišćenje broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine. Ovakav zakqučak je izveden iako je u postupku utvrđeno da apelantov poslodavac nije bio nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu, te da tužena kao nosilac prava raspolagawa svojim rješenjem nije apelantu dodijelila predmetni stan, niti je apelant ikad zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana. 12. U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Kantonalni sud je posebno ukazao na odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima koje definišu pojam zakonitog useljewa u stan i zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je mirnim i nesmetanim posjedom i korišćenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, s obzirom da apelant nikad nije zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan u smislu člana 11 navedenog zakona što, shodno ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev čini neosnovanim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 8 i 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu. Evropska konvencija). Naime, apelant povredu prava na dom vidi u tome što mu prijeti deložacija iz predmetnog stana uprkos tome što su u osporenim presudama redovni sudovi utvrdili da on nije bespravni korisnik čime mu se, shodno njegovoj ocjeni, oduzima pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi rješavajući konkretan predmet navodno proizvoqno primijenili materijalno pravo, a povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što, iako je legalan korisnik predmetnog stana, zbog osporenih presuda mora da napusti predmetni stan bez bilo kakve zaštite. Apelant ističe da su obje presude nerazumqive i protivrječne same sebi, te da predstavljaju "pravni nonsens" budući da je on tražio da se faktičko stanje formalizuje tako što je podnio tužbu da se utvrdi da postoji sta tus nosioca stanarskog prava. Apelant ističe da tužba u ovoj pravnoj stvari ne bi bila potrebna, odnosno apelant ne bi imao pravni interes da traži presudu kojom se utvrđuje da mu je njegov poslodavac omogućio da zakquči ugovor o korišćenju predmetnog stana. Samim zakqučenjem ugovora o korišćenju stana uz nesporno zakonito useljenje u predmetni stan bi bili kumulativno ispunjeni svi uslovi za sticanje stanarskog prava, pa apelant ne bi trebao tužbom da otklawa ovaj nedostatak koji je opterećivao apelanta bez njegove krivice. Apelant naglašava da je još uvijek na snazi Rješenje Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. avgusta 1981. godine apelantovim prisilnim iseljenjem iz predmetnog stana. Apelant navodi da bi u tom slučaju sa svojom porodicom i cjelokupnom imovinom bio izbačen na ulicu, jer nema mogućnosti da iznajmi ili da kupi drugi stan budući da kao penzioner sa minimalnim primawima ima redukovane finansijske mogućnosti. Posebno ističe da je korisnik predmetnog stana više od 30 godina, pa bi prisilno iseljenje apelantu i njegovoj porodici nanijelo naročito tešku i nenadoknadivu štetu i dovelo ga u situaciju da živi na ulici. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da mu je Presudom Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. avgusta 1981. godine naloženo da napusti stan i preda ga tuženoj s obzirom da iz same pravosnažne presude proizilazi da apelant nije učestvovao u tom postupku, niti je on obavezan da preda stan. Kantonalni sud zakqučuje, smatrajući da apelantu nije naloženo da iseli iz stana, "da zbog protoka vremena nije više moguće da se traži njegovo iseljenje" zbog čega, shodno ocjeni Kantonalnog suda, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom. Kantonalni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje, jer shodno njegovoj ocjeni prvostepeni sud je pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je mirnim i nesmetanim posjedom stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom da nikad nije zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan da bi stekao svojstvo nosioca stanarskog prava shodno članu 11 Zakona o stambenim odnosima, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. 15. Opštinski sud u svom odgovoru ističe da taj sud nije povrijedio apelantova ustavna prava navedena u apelaciji. 16. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, budući da je nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu tužena i da je apelant bez pravnog osnova u posjedu predmetnog stana, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službene novine SRBiH" br. 14/84 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo. Član 30 st. 1, 2 i 7 Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini Š...Ć svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan donijeće rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljewa do dana pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stava 2 ovog člana ne iskqučuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daqwih pet godina". 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 54 st. 1 i 2 Tužilac može u tužbi da traži da sud samo utvrdi da postoji, odnosno da ne postoji neko pravo ili pravni odnos, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može da se podigne kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi da postoji, odnosno da ne postoji neko pravo ili pravni odnos, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. Član 221 Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kom se osporava žalbom, u granicama razloga koji su navedeni u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava Š...Ć". VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 29. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i čl. 8 i 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Predmetni postupak nesporno se tiče utvrđivawa apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije odnose se na proizvoqnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stawa i proizvoqnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da su u obrazložewima osporenih presuda dati nerazumqivi i protivrječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju "svojevrsni pravni nonsens". 28. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da shodno sopstvenoj jurisprudenciji nije u principu nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminišuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za qudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj SH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ukazuju da zakqučci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stawa djeluju nelogično i proizvoqno, te da je stoga u skladu sa sopstvenom praksom neophodno da Ustavni sud razmotri način na koji su redovni sudovi ocijenili činjenice utvrđene u predmetnom postupku i primijenili odredbe materijalnog prava. 30. Opštinski sud je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdwi da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana. U odnosu na pravni sta tus korisnika stana, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 11 Zakona o stambenim odnosima koja definiše pojam zakonitog useljewa u stan tako da to podrazumijeva "useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta". U vezi sa ovim članom, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 30 navedenog zakona shodno kojima protekom roka od ukupno osam godina prestaje pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva da isprazni stana od lica koje je nezakonito uselilo u stan u društvenoj svojini. Imajući u vidu navedene propise, Ustavni sud konstatuje da je zakqučak Opštinskog suda da apelant nije dokazao da je bespravni korisnik u direktnoj suprotnosti sa činjenicama koje su utvrđene u postupku, koje su takođe navedene u obrazloženju osporene presude, da tužena kao nosilac prava raspolagawa na predmetnom stanu nije svojom odlukom dodijelila predmetni stan na korišćenje apelantu i da apelant nije zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana. Stoga je zakqučak Opštinskog suda da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana protivrječan činjeničnom stanju koje je utvrđeno u predmetnom postupku. Budući da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je apelant u predmetni stan uselio 1976. godine, slijedi da se u posjedu tog stana nalazi duže od 30 godina. Takođe je nesporno utvrđeno da protiv apelanta nije vođen postupak za iseljenje iz predmetnog stana u periodu od osam godina od bespravnog useljewa u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, čime su se stekli uslovi da stekne sta tus nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je u presudi Opštinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan sadržana nejasna i protivrječna ocjena dokaza koji su sprovedeni u postupku čime je taj sud povrijedio obavezu savjesne i brižqive ocjene dokaza iz člana 8 Zakona o parničnom postupku, te na osnovu takve ocjene pogrešno i proizvoqno primijenio i materijalno pravo. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud umjesto da u skladu sa članom 221 Zakona o parničnom postupku ispita apelantove žalbene navode i ocijeni pravilnost zakqučaka koje je izveo Opštinski sud, prvostepenu presudu potvrdio sopstvenim paušalnim navodima. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Kantonalni sud nije detaqnije upuštao u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta parnično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine). Kantonalni sud je u konkretnom slučaju trebao detaqnije da ispita da li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zakqučak zadovoljava zahtjeve Zakona o parničnom postupku, ali i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, umjesto što je paušalno potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava u osporenoj prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 11 Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan samim tim što apelant nije zakqučio ugovor o korišćenju predmetnog stana, odnosno da ne može da stekne sta tus nosioca stanarskog prava, jer nije zakonito uselio u predmetni stan shodno članu 11 Zakona o stambenim odnosima. 32. Ustavni sud smatra da je obrazloženje drugostepene presude nelogično i kontradiktorno, jer da je apelant imao zakqučen ugovor o korišćenju predmetnog stana, sta tus nosioca stanarskog prava bi stekao prema sili zakona, pa kako osnovano ukazuje apelant u svojoj apelaciji ne bi ni imao pravni interes da svoj sta tus utvrđuje u sudskom postupku. Nasuprot zakqučku koji je iz date pravne situacije izveo Kantonalni sud, upravo zbog toga što je shodno članu 11 Zakona o stambenim odnosima apelant bespravni korisnik predmetnog stana, jer mu stan nije dodijelio nosilac prava raspolagawa, niti ima zakqučen ugovor o korišćenju predmetnog stana, te imajući u vidu činjenicu da protekom roka od ukupno osam godina nesmetanog korišćewa predmetnog stana u kom nosilac prava raspolagawa, odnosno davalac stana na korišćenje protiv apelanta nije pokrenuo postupak za iseljenje iz predmetnog stana shodno odredbama člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, proizilazi zakqučak da je apelant stekao pravo da u parničnom postupku traži da se utvrdi stečeni sta - tus nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ocjena osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva koju u obrazloženju svoje presude daje Kantonalni sud iskqučivo na osnovu ocjene apelantovog statusa shodno članu 11 Zakona o stambenim odnosima je neprihvatqiva, jer je kontradiktorna i nelogična u odnosu na pravni interes zbog kog je apelant podnio tužbu da se utvrdi da je stekao sta tus nosioca stanarskog prava. Stoga je, shodno ocjeni Ustavnog suda, propust Kantonalnog suda da na datu pravnu situaciju primijeni član 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 11 istog zakona doveo do proizvoqne primjene materijalnog prava. 33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da obrazložewa osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđewa, već su rezultat proizvoqnosti zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava koja su garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 36. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi Evropski sud za qudska prava, Niemietz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski suda za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj SH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 38. Ocjenjujući da li sporni stan može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je apelant u sporni stan uselio 1976. godine i u tom stanu živi duže od 30 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da ima namjeru da živi i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da predmetni stan može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da je Rješenjem Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine dozvoljeno da se prisilno izvrši Presuda Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. avgusta 1981. godine, tako da se predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed povjeriocu. Apelant je sa ciljem da legalizuje svoj sta tus, imajući u vidu da se shodno Zakonu o stambenim odnosima samo nosiocu stanarskog prava garantuje mirno i neometano korišćenje stana, pokrenuo sudski postupak da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je stekao sta tus nosioca stanarskog prava predstavlja "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23). 40. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke, pri ocjeni pravičnosti postupka, da su osporene presude donesene na osnovu proizvoqne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantovo pravo na dom nije bilo "u skladu sa zakonom". Pošto uplitanje u apelantovo pravo na dom nije "u skladu sa zakonom" slijedi da nije neophodno da se ispita da li je ono služilo "zakonitom ciqu" ili bilo "neophodno u demokratskom društvu" (SH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69). 41. Shodno tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 42. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije u pogledu kršewa prava iz člana 13 Evropske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da i dalje postoje razlozi koji su bili osnov za donošenje Odluke broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine o privremenoj mjeri zbog mogućnosti da za apelanta nastupe nenadoknadive štete, te je zakqučio da ta odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo sve dok se pravosnažno ne okonča postupka o apelantovoj tužbi u predmetu Opštinskog suda broj 043-0-P-97-001 191. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada presude kojim se odbija apelantov tužbeni zahtjev ne sadrže objektivno, logično i uvjerqivo obrazloženje za svoj zakqučak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoqnom. Takođe je zakqučeno da je došlo do miješawa javne vlasti u apelantovo pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na dom. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 958/07, rješavajući apelaciju Huseina Masle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59.stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Huseina Masle. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine. Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1, te članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluka Ustavnog suda broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Husein Maslo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu "da preduzme bilo kakvu radnju u predmetu tog suda broj I-6418/84 koja bi bila upravljena na to da se apelantu ograniči ili onemogući korištenje stana koji se nalazi u Zenici, u ulici Zije Dizdarevića broj 35/IV" (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 11. aprila 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, "Željezare" d.o.o. Zenica, zatraženo je 3. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni sud i Općinski sud svoje odgovore na apelaciju dostavili su 11. aprila 2007. godine, dok je "Željezara" d.o.o. Zenica dostavila svoj odgovor 23. aprila 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 17. aprila 2007. godine, a odgovor "Željezare" d.o.o. Zenica 25. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem apelantovog poslodavca Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Zenica (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine apelantu je dodijeljen na korištenje predmetni stan. 8. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine naloženo je davaocu stana na korištenje da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda tužiocu "Željezari" d.o.o. Zenica, koji je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. 9. Na prijedlog povjerioca "Željezare" d.o.o. Zenica, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno prisilno izvršenje navedene presude. 10. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-97-001191 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao tužitelja protiv "Željezare" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. 11. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan budući da je u toku parničnog postupka utvrđeno da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana, te da je tužena tražila predaju u posjed predmetnog stana i vodila pred tim sudom izvršni postupak u predmetu I-6484/84. Općinski sud je izveo zaključak da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana budući da mu je stan dodijeljen Rješenjem poslodavca kao davaoca stana na korištenje broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine. Ovakav zaključak je izveden iako je u postupku utvrđeno da apelantov poslodavac nije bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, te da tužena kao nosilac prava raspolaganja svojim rješenjem nije apelantu dodijelila predmetni stan, niti je apelant ikad zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. 12. U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Kantonalni sud je posebno ukazao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima koje definiraju pojam zakonitog useljenja u stan i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, s obzirom da apelant nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan u smislu člana 11. navedenog zakona što, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev čini neosnovanim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Naime, apelant povredu prava na dom vidi u tome što mu prijeti deložacija iz predmetnog stana usprkos tome što su u osporenim presudama redovni sudovi utvrdili da on nije bespravni korisnik čime mu se, prema njegovoj ocjeni, oduzima pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi rješavajući konkretan predmet navodno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što, iako je legalan korisnik predmetnog stana, zbog osporenih presuda mora napustiti predmetni stan bez bilo kakve zaštite. Apelant ističe da su obje presude nerazumljive i protivrječne same sebi, te da predstavljaju "pravni nonsens" budući da je on tražio da se faktičko stanje formalizira tako što je podnio tužbu za utvrđenje postojanja statusa nosioca stanarskog prava. Apelant ističe da tužba u ovoj pravnoj stvari ne bi bila potrebna, odnosno apelant ne bi imao pravni interes tražiti utvrđujuću presudu da mu je njegov poslodavac omogućio zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. Samim zaključenjem ugovora o korištenju stana uz nesporno zakonito useljenje u predmetni stan bi bili kumulativno ispunjeni svi uvjeti za stjecanje stanarskog prava, pa apelant ne bi trebao tužbom otklanjati ovaj nedostatak koji je opterećivao apelanta bez njegove krivice. Apelant naglašava da je još uvijek na snazi Rješenje Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine apelantovim prisilnim iseljenjem iz predmetnog stana. Apelant navodi da bi u tom slučaju sa svojom porodicom i cjelokupnom imovinom bio izbačen na ulicu, jer nema mogućnosti iznajmiti ili kupiti drugi stan budući da kao penzioner s minimalnim primanjima ima reducirane finansijske mogućnosti. Posebno ističe da je korisnik predmetnog stana više od 30 godina, pa bi prisilno iseljenje apelantu i njegovoj porodici nanijelo naročito tešku i nenadoknadivu štetu i dovelo ga u situaciju da živi na ulici. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da mu je Presudom Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine naloženo da napusti stan i preda ga tuženoj s obzirom da iz same pravosnažne presude proizlazi da apelant nije učestvovao u tom postupku, niti je on obavezan na predaju stana. Kantonalni sud zaključuje, smatrajući da apelantu nije naloženo iseljenje iz stana, "da zbog proteka vremena nije više moguće tražiti njegovo iseljenje" zbog čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom. Kantonalni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje, jer prema njegovoj ocjeni prvostepeni sud je pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom da nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan da bi stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. 15. Općinski sud u svom odgovoru ističe da taj sud nije povrijedio apelantova ustavna prava navedena u apelaciji. 16. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, budući da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu tužena i da je apelant bez pravnog osnova u posjedu predmetnog stana, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službene novine SRBiH" br. 14/84 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Član 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo. Član 30. st. 1, 2. i 7. Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini Š...Ć svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina". 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 54. st. 1. i 2. Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava Š...Ć". VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 29. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose se na proizvoljnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i protivrječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju "svojevrsni pravni nonsens". 28. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u principu nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da je stoga u skladu s vlastitom praksom neophodno da Ustavni sud razmotri način na koji su redovni sudovi ocijenili činjenice utvrđene u predmetnom postupku i primijenili odredbe materijalnog prava. 30. Općinski sud je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana. U odnosu na pravni sta tus korisnika stana, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima koja definira pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva "useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta". U vezi s ovim članom, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 30. navedenog zakona prema kojima protekom roka od ukupno osam godina prestaje pravo davaoca stana na korištenje zahtijevati ispražnjenje stana od lica koje je nezakonito uselilo u stan u društvenom vlasništvu. Imajući u vidu navedene propise, Ustavni sud konstatira da je zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao da je bespravni korisnik u direktnoj suprotnosti s činjenicama utvrđenim u postupku, koje su također navedene u obrazloženju osporene presude, da tužena kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu nije svojom odlukom dodijelila predmetni stan na korištenje apelantu i da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Stoga je zaključak Općinskog suda da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana protivrječan činjeničnom stanju utvrđenom u predmetnom postupku. Budući da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da se apelant u predmetni stan uselio 1976. godine, slijedi da se u posjedu tog stana nalazi duže od 30 godina. Također je nesporno utvrđeno da protiv apelanta nije vođen postupak za iseljenje iz predmetnog stana u periodu od osam godina od bespravnog useljenja u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, čime su se stekli uvjeti za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u presudi Općinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan sadržana nejasna i protivrječna ocjena dokaza provedenih u postupku čime je taj sud povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku, te na osnovu takve ocjene pogrešno i proizvoljno primijenio i materijalno pravo. 31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud umjesto da u skladu s članom 221. Zakona o parničnom postupku ispita apelantove žalbene navode i ocijeni pravilnost izvedenih zaključaka Općinskog suda, prvostepenu presudu potvrdio vlastitim paušalnim navodima. Ustavni sud, također, zapaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta parnično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine). Kantonalni sud je u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o parničnom postupku, ali i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, umjesto što je paušalno potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u osporenoj prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan samim tim što apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno da ne može steći sta tus nosioca stanarskog prava, jer nije zakonito uselio u predmetni stan prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima. 32. Ustavni sud smatra obrazloženje drugostepene presude nelogičnim i kontradiktornim, jer da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, sta tus nosioca stanarskog prava bi stekao prema sili zakona, pa kako osnovano ukazuje apelant u svojoj apelaciji ne bi ni imao pravni interes da svoj sta - tus utvrđuje u sudskom postupku. Nasuprot zaključku koji je iz date pravne situacije izveo Kantonalni sud, upravo zbog toga što je prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima apelant bespravni korisnik predmetnog stana, jer mu stan nije dodijelio nosilac prava raspolaganja, niti ima zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, te imajući u vidu činjenicu da protekom roka od ukupno osam godina nesmetanog korištenja predmetnog stana u kojem nosilac prava raspolaganja, odnosno davalac stana na korištenje protiv apelanta nije pokrenuo postupak za iseljenje iz predmetnog stana prema odredbama člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, proizlazi zaključak da je apelant stekao pravo da u parničnom postupku traži utvrđenje stečenog statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ocjena osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva koju u obrazloženju svoje presude daje Kantonalni sud isključivo na osnovu ocjene apelantovog statusa prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima je neprihvatljiva, jer je kontradiktorna i nelogična u odnosu na pravni interes zbog kojeg je apelant podnio tužbu za utvrđenje stjecanja statusa nosioca stanarskog prava. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, propust Kantonalnog suda da na datu pravnu situaciju primijeni član 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima u vezi s članom 11. istog zakona doveo do proizvoljne primjene materijalnog prava. 33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već su rezultat proizvoljnosti zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 36. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 38. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je apelant u sporni stan uselio 1976. godine i u tom stanu živi duže od 30 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da je Rješenjem Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine dozvoljeno prisilno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine, tako da se predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed povjeriocu. Apelant je s ciljem legalizacije svog statusa, imajući u vidu da se prema Zakonu o stambenim odnosima samo nosiocu stanarskog prava garantira mirno i neometano korištenje stana, pokrenuo sudski postupak utvrđivanja da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje da je stekao sta tus nosioca stanarskog prava predstavlja "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23). 40. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke, pri ocjeni pravičnosti postupka, da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantovo pravo na dom nije bilo "u skladu sa zakonom". Pošto uplitanje u apelantovo pravo na dom nije "u skladu sa zakonom" slijedi da nije neophodno ispitati je li ono služilo "zakonitom cilju" ili bilo "neophodno u demokratskom društvu" (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69). 41. Prema tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 42. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da i dalje postoje razlozi koji su bili osnov za donošenje Odluke broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine o privremenoj mjeri zbog mogućnosti nastupanja nenadoknadive štete apelantu, te je zaključio da ta odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo sve do pravosnažnog okončanja postupka o apelantovoj tužbi u predmetu Općinskog suda broj 043-0-P-97-001 191. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada presude kojim se odbija apelantov tužbeni zahtjev ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljnom. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na dom. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO/ CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE Temeljem članka 14.3 stavak (1) Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07), Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 51. sjednici, održanoj 11. listopada 2007. godine, donosi ODLUKU 1 O RASPISIVANJU PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE Članak 1. Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine raspisuje prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske. Članak 2. Izbori iz članka 1. ove Odluke održat će se u nedjelju, 09. prosinca 2007. godine. Članak 3. Sredstva za osiguranje vršenja ovlaštenja Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine za provedbu prijevremenih izbora iz članka 1. ove Odluke osigurat će se u proračunu institucija Bosne i Hercegovine, sukladno članku 1.2a Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine. Članak 4. Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 01-07-1-2874/07 11. listopada 2007. godine Sarajevo Predsjedatelj Stjepan Mikić, v. r. Na osnovu člana 14.3 stav (1) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02,20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i32/07), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine na 51.sjednici, održanoj 11. listopada 2007. godine, donosi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 ODLUKU 1 O RASPISIVAWU PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE Član 1. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine raspisuje prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske. Član 2. Izbori iz člana 1. ove Odluke će se održati u nedjequ, 09. decembra 2007. godine. Član 3. Sredstva za obezbjeđenje vršewa ovlašćewa Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine za sprovođenje prijevremenih izbora iz člana 1. ove Odluke osiguraće se u buxetu institucija Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 1.2a Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Član 4. Ova Odluka stu pa na snagu danom donošewa, a objaviće se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 01-07-1-2874/07 11. oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. Na osnovu člana 14.3 stav (1) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02,20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06,24/06 i 32/07), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovinena 51. sjednici, održanoj 11. oktobra 2007. godine, donosi ODLUKU 2 O RASPISIVANJU PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE Član 1. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine raspisuje prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske. Član 2. Izbori iz člana 1. ove Odluke će se održati u nedjelju, 09. decembra 2007. godine. Član 3. Sredstva za osiguranje vršenja ovlaštenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine za provođenje prijevremenihizbora iz člana 1. ove Odluke osigurat će se u budžetu institucijaBosne i Hercegovine, u skladu sa članom 1.2a Izbornog zakonaBosne i Hercegovine. Član 4. Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS","Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasnikuBrčko Distrikta BiH". Broj 01-07-1-2874/07 11. oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. Temeljem članka 2.9. stavak (1) točka 2., članka 14.3 stavak (6) Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07) i članka 64. Izbornoga zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 34/02, 35/03, 24/04 i 19/05), Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 51. sjednici, održanoj 11. listopada 2007. godine, donijelo NAPUTAK 3 O ROKOVIMA I AKTIVNOSTIMA U POSTUPKU PROVEDBE PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE POGLAVLJE I. UVODNE ODREDBE Članak 1. (Predmet) Ovim se Naputkom utvrđuju rokovi i aktivnosti u postupku provedbe prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predsjednik RS): način financiranja izbora, prijava i ovjera političkih stranaka, koalicija i neovisnih kandidata (pod zajedničkim nazivom: politički subjekti) i prijava i ovjera kandidata političkih subjekata, izborna kampanja, medijsko predstavljanje, upis birača u Središnji birački popis, te provedba izbora. POGLAVLJE II. ROKOVI I FINANCIRANJE IZBORA Članak 2. (Rokovnik) Rokovi izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS utvrđuju se Rokovnikom izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS, koji je sastavni dio ovog Naputka. Članak 3. (Dostava odluke o raspisivanju izbora) Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS donosi Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Središnje izborno povjerenstvo BiH) i dostavlja je Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara Bosne i Herce - go vine, predsjedniku i potpredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Kabinetu predsjednika Republike Srpske i potpredsjednicima Republike Srpske, Narodnoj skupštini Republike Srpske, skupštinama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine i općinskim izbornim povjerenstvima u općinama u kojima se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS. Članak 4. (Zahtjev za osiguranje novčanih sredstava) Nakon donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS, Središnje izborno povjerenstvo BiH dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine zahtjev za osigu - ranje financijskih sredstava za vršenje ovlaštenja Središnjega izbornog povjerenstva BiH za provedbu prijevremenih izbora za predsjednika RS i za naknade za rad biračkih odbora. POGLAVLJE III. PRIJAVA I OVJERA POLITIČKIH SUBJEKATA I KANDIDATA ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Odjeljak A. Prijava i ovjera političkih stranaka i neovisnih kandidata Članak 5. (Rokovi za prijavu) (1)Prijava političkih stranaka i neovisnih kandidata za sudjelo - vanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS podno si se najkasnije u roku od pet dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 3 Naputak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 (2)Rok iz stavka (1) ovoga članka računa se od sljedećega dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevre - menih izbora, koja će biti objavljena u službenim glasilima i na njeb stranici Središnjega izbornog povjerenstva BiH. (3)Podnošenje prijave za sudjelovanje na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS političke stranke i neovisni kandi - dati vrše osobno, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Središnje izborno povjerenstvo BiH, o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletiranosti njihove prijave. (4)Ako Središnje izborno povjerenstvo BiH ustanovi da su podaci iz prijave netočni ili nepotpuni, obavještava podno - sitelja prijave iz stavka (1) ovoga članka, koji je dužan ispraviti nepravilnosti u roku od dva dana od dana primitka obavijesti. Nakon isteka ovoga roka, Središnje izborno povjerenstvo BiH odlučuje o tome da li će potvrditi ili odbiti prijavu političke stranke i neovisnog kandidata za sudjelovanje na prijevremenim izborima. Članak 6. (Prijava političkih stranaka i neovisnih kandidata koji su sudjelovali na redovitim izborima za predsjednika RS) (1)Političke stranke i neovisni kandidati koji su bili ovjereni za sudjelovanje na posljednjim redovitim izborima za predsje - d nika RS ne moraju ponovno podnositi cjelokupnu potreb - nu dokumentaciju za ovjeru sudjelovanja na prijevremenim izborima za predsjednika RS, već se prijava sa dokumenta - cijom, koja je podnesena za redovite izbore za predsjednika RS, prihvaća uz podnošenje novog popunjenog obrasca njihove prijave. (2)Političke stranke i neovisni kandidati koji su ovjereni na posljednjim redovitim izborima za predsjednika RS nisu obvezni uplatiti pristojbu za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS i oslobođeni su obveze prikupljanja potpisa potpore. (3)Političke stranke koje su sudjelovale na posljednjim redo - vitim izborima za predsjednika RS, a kod kojih je došlo do statusnih promjena, uz prijavu za sudjelovanje na prijevre - menim izborima za predsjednika RS moraju osigurati i ostalu traženu dokumentaciju iz članka 7. ovoga Naputka. Članak 7. (Prijava političkih stranaka i neovisnih kandidata koji nisu sudjelovali na redovitim izborima za predsjednika RS) (1)Političke stranke i neovisni kandidati koji nisu sudjelovali na posljednim redovitim izborima za predsjednika RS uz popunjeni obrazac prijave za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS podnose sljedeću dokumen - taciju: a)dokaz o registraciji kod nadležnog tijela (podnose samo političke stranke); b)potpise potpore sukladno člancima 4.4 i 4.8 Izbornoga zakona BiH; c)izjavu propisanu člankom 1.13 Izbornoga zakona BiH; d)izjavu o članovima statutarnih tijela (podnose samo političke stranke) i e)financijsko izvješće za razdoblje koje počinje tri mjeseca prije dana podnošenja prijave za ovjeru propisano člankom 15.1 stavak (1) Izbornoga zakona BiH. (2)Političke stranke i neovisni kandidati koji nisu sudjelovali na redovitim izborima za predsjednika RS dužni su uplatiti pristojbu za ovjeru sudjelovanja na prijevremenim izborima za predsjednika RS, u iznosu propisanom člankom 5. stavak (2) točka c) Pravilnika o prijavi i ovjeri političkih stranaka, neovisnih kandidata, koalicija i lista neovisnih kandidata za sudjelovanje na izborima ("Službeni glasnik BiH" br. 36/06 i 48/06), te dokaz o uplati pristojbe za ovjeru, uz prijavu za ovjeru, dostaviti Središnjem izbornom povjerenstvu BiH. (3)Političkoj stranci, neovisnom kandidatu ili političkim strankama članicama koalicije, čiji kandidat osvoji mandat ili prijava za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS bude odbijena, vraća se iznos za pristojbu za ovjeru sudjelovanja na izborima. Članak 8. (Odluka o ovjeri političkih stranaka i neovisnih kandidata) (1)Odluku o ovjeri prijave političkih stranaka i neovisnih kandidata za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Središnje izborno povjerenstvo BiH najkasnije u roku od tri dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Ovjera prijave neovisnog kandidata za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS smatra se i ovjerom kandidata za predsjednika RS u smislu članka 12. ovog Naputka. (3)Podnositelji prijave (političke stranke i neovisni kandidati) čija prijava za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS bude odbijena imaju pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stavka (1) ovog članka podnijeti Središnjem izbornom povjerenstvu BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak B. Prijava i ovjera koalicija Članak 9. (Prijava koalicija) (1)Prijava koalicija za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS provodi se najkasnije u roku od 13 dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Sve koalicije koje su ovjerene na posljednjim redovitim izborima za predsjednika RS ne moraju podnositi prijavu već samo potvrditi raniju, podnošenjem novoga popunjenog obrasca prijave. (3)Koalicije koje se formiraju za prijevremene izbore za predsjednika RS podnose prijavu sukladno članku 4.12 stavak (1) Izbornoga zakona BiH. (4)Podnošenje prijave za sudjelovanje na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS koalicije vrše osobno, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Središnje izborno povjeren stvo BiH, o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletiranosti prijave koalicije. (5)Ako Središnje izborno povjerenstvo BiH ustanovi da su podaci iz prijave netočni ili nepotpuni, o tome obavještava podnositelja prijave za koaliciju, koji je dužan ispraviti nepravilnosti u roku od dva dana od dana prijema obavije - sti. Nakon isteka ovoga roka, Središnje izborno povjeren - stvo BiH odlučuje da li će potvrditi ili odbiti prijavu koali - cije za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjed - nika RS. Članak 10. (Odluka o ovjeri koalicija) (1)Odluku o ovjeri koalicija za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Središnje izborno povjerenstvo BiH najkasnije u roku od dva dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Koalicija, čija prijava za sudjelovanje na izborima bude odbijena, ima pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stavka (1) ovoga članka podnijeti Središnjem izbornom povjerenstvu BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak C. Prijava i ovjera kandidata za predsjednika RS Članak 11. (Prijava kandidata političkih subjekata za predsjednika RS s rokovima) (1)Pod političkim subjektima, u smislu ovoga članka, podrazu - mijevaju se političke stranke i koalicije. (2)Prijavu kandidata za predsjednika RS ovjereni politički subjekti, sukladno člancima 8. i 10. ovoga Naputka, podno - se najkasnije u roku od 20 dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (3)Sastavni dio prijavnoga obrasca kandidata za predsjednika RS je i Izjava kojom kandidat potvrđuje da nema smetnji za kandidiranje utvrđenih Izbornim zakonom BiH. (4)Ako se prilikom provjere kandidata za predsjednika RS utvrdi da ne ispunjava uvjete za kandidiranje propisane člankom 4.2 Izbornoga zakona BiH ili da dokumentacija nije potpuna u smislu članka 30. stavak (1) toč. a), e) i f) ovoga Naputka, politički je subjekt dužan u roku od dva dana od dana prijema obavijesti o otklanjanju nedostataka ili nepravilnosti dostaviti Središnjemu izbornom povjeren - stvu BiH prijedlog novoga kandidata ili osigurati dodatnu dokumentaciju za kandidata. Članak 12. (Odluka o ovjeri kandidata za predsjednika RS) Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika RS za sudjelovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Središnje izborno povjerenstvo BiH najkasnije u roku od deset dana od dana podnošenja prijave političkog subjekta za ovjeru kandidata za predsjednika RS. Članak 13. (Brisanje imena kandidata s glasačkog listića) Ako se u razdoblju od donošenja odluke o ovjeri kandidata do početka tiskanja glasačkog listića utvrdi da je kandidat u tom vremenu postao nepodoban za kandidaturu u smislu Izbornoga zakona BiH ili u slučaju smrti kandidata, ime kandidata neće biti stavljeno na glasački listić, a politički subjekt moći će izvršiti zamjenu kandidata do dana tiskanja glasačkih listića. Članak 14. (Propisani obrasci i ovlašteni potpisi) (1)Prijave političkih subjekata vrše se na obrascima koje je propisalo Središnje izborno povjerenstvo BiH i oni su sastavni dio ovoga Naputka. (2)Obrasce prijave moraju potpisati osobe ovlaštene za zastu - panje političkog subjekta. U slučaju koalicije, obrasce potpisuju predsjednici svih stranaka članica koalicije. (3)Dokumente koje nije potpisao ovlašteni predstavnik poli - tič kog subjekta, Središnje izborno povjerenstvo BiH neće razmatrati. (4)Usmenu i pismenu komunikaciju s političkim subjektima Središnje izborno povjerenstvo BiH obavlja isključivo preko osoba ovlaštenih za zastupanje pred Središnjim izbor - nim povjerenstvom BiH navedenih u prijavi za sudjelovanje na izborima ili sjedišta glavnog tijela političkog subjekata. POGLAVLJE IV. IZBORNA KAMPANJA I MEDIJSKO PREDSTAVLJANJE Članak 15. (Izborna kampanja) (1)Izborna kampanja počinje teći 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Svi politički subjekti koji sudjeluju na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS, obvezni su pridržavati se pravila ponašanja utvrđenih Poglavljem 7. Izbornoga zakona BiH. (3)Izborna šutnja vrijedi za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, a počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do njihova zatvaranja. Članak 16. (Medijsko predstavljanje) (1)Iznimno od odredaba članka 16.14 stavak (1) Izbornoga zakona BiH, javni će elektronski mediji ravnopravno i fer predstavljati političke subjekte i informirati javnost u svezi s kampanjom i izbornim procesom u razdoblju koje počinje 15 dana prije dana održavanja izbora. (2)Iznimno od odredaba čl. 16.14 stavak (2) i 16.15 stavak (2) Izbornoga zakona BiH, izravno obraćanje političkih subje - ka ta počinje u razdoblju od 15 dana prije dana održavanja izbora. (3)Iznimno od odredaba članka 16.12 stavak (1) Izbornoga zakona BiH, plaćena politička oglašavanja u elektronskim medijima dozvoljena su u razdoblju od 15 dana prije dana održavanja izbora u trajanju od najviše 30 minuta u privatnim elektronskim medijima i 15 minuta u javnim elektronskim medijima. POGLAVLJE V. PROCEDURA ZA AKREDITIRANJE PROMATRAČA Članak 17. (Zahtjev i procedura za izdavanje akreditacija) (1)Zahtjev za akreditiranje promatrača predstavnici političkih subjekata podnose općinskome izbornom povjerenstvu u općini u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjed - nika RS ili Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, ukoliko se želi promatrati njegov rad, a predstavnici udruženja građana i međunarodnih organizacija podnose Središnjem izbornom povjerenstvu BiH sukladno odredbama Naputka o procedurama za akreditiranje promatrača za izbore u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 56/06 i 64/06). (2)Iznimno od odredaba čl. 6. stavak (1), 14. stavak (1) i 20. stavak (1) Naputka iz stavka (1) ovoga članka, rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje akreditacije je sedam dana prije dana održavanja odgovarajuće izborne aktivnosti koju podnositelj zahtjeva želi promatrati. (3)Procedura izdavanja akreditacija provodi se sukladno odredbama Naputka iz stavka (1) ovoga članka. POGLAVLJE VI. UPIS BIRAČA U SREDIŠNJI BIRAČKI POPIS I BIRAČKI POPIS ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Članak 18. (Birač upisan u Središnji birački popis) (1)Predsjednika RS biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Središnji birački popis). (2)Birač čije se ime ne nalazi u izvatku iz Središnjeg biračkog popisa, a koji je, u razdoblju od dana zaključenja izvatka iz Središnjeg biračkog popisa do dana održavanja prijevre - menih izbora podnio zahtjev za izdavanje osobne iskaznice, može glasovati na prijevremenim izborima, ako biračkome odboru predoči Obavijest (potvrdu) izdanu od Direkcije za provedbu CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4 (članak 18. stavak (7) Pravilnika o dopuni Pravilnika o vođenju Središnjeg biračkog popisa "Službeni glasnik BiH", br. 71/06) i bit će upisan u dopunski izvadak iz Središnjeg biračkog popisa na dan održavanja izbora. (3)Birač koji je bio upisan u Središnji birački popis na posljednim izborima za raseljene osobe ima sta tus birača upisanog u Središnji birački popis. (4)Birač koji je bio upisan u Središnji birački popis na posljed - nim izborima za glasovanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom) ima sta tus birača upisanog u Središnji birački popis za prijevremene izbore za predsjednika RS. Rokov - nikom iz članka 2. ovog Naputka, Središnje izborno povje - ren stvo BiH utvrđuje krajnji rok za upis novih birača u izvadak iz Središnjega biračkog popisa birača koji glasuju izvan Bosne i Hercegovine, za svaku općinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS koji ne može biti kraći od 20 dana od dana objave izbora. (5)Rok za dostavu podataka o promjeni adrese u inozemstvu i osobnih podataka birača upisanih u Središnji birački popis na posljednim izborima za glasovanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom), ne može biti kraći od 20 dana od dana objave izbora. (6)Središnje će izborno povjerenstvo BiH obrazac prijave za glasovanje poštom za nove registrante objaviti na svojoj zvaničnoj njeb stranici i dostaviti ih svim DKP-ima Bosne i Hercegovine, putem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Članak 19. (Središnji birački popis) (1)Središnji birački popis se zaključuje 20 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Središnje izborno povjerenstvo BiH objavljuje broj upisanih birača u Središnji birački popis za izbor predsjednika RS najkasnije tri dana od dana za zaključenje Središnjeg biračkog popisa. (3)Središnje izborno povjerenstvo BiH izvadak iz Središnjeg biračkog popisa po biračkim mjestima dostavlja općinskim izbornim povjerenstvima sa drugim izbornim materijalom, najkasnije tri dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. POGLAVLJE VII. PROVEDBA IZBORA Članak 20. (Redovita biračka mjesta) (1)Prijevremeni izbori za predsjednika RS provode se na redovitim biračkim mjestima koje je odredilo općinsko izborno povjerenstvo na posljednjim provedenim redovitim izborima. (2)Općinsko izborno povjerenstvo koje provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obvezno je, pri određivanju redovitih biračkih mjesta, odrediti jedno biračko mjesto za birače koji glasuju nepotvrđenim glasačkim listićima, a koje će biti pridruženo redovitom biračkom mjestu koje je najbliže sjedištu općinskoga izbornog povjerenstva. Na ovom biračkom mjestu mogu glasovati birači koji su upisani u izvadak iz Središnjeg biračkog popisa za glasovanje izvan Bosne i Hercegovine, a koji se na dan održavanja izbora zateknu u svojoj općini. (3)Općinsko je izborno povjerenstvo obvezno objaviti lokacije biračkih mjesta u roku od 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS, i o tome obavijestiti Središnje izborno povjerenstvo BiH. Članak 21. (Birači koji su upisani u izvadak iz Središnjega biračkog popisa za raseljene osobe BiH) (1)Birač koji je bio upisan u Središnji birački popis na posljednjim izborima za raseljene osobe BiH, svoje pravo glasovanja na prijevremenim izborima za predsjednika RS ostvaruje prema tada izraženoj biračkoj opciji, sukladno odredbama članka 20.8 Izbornoga zakona BiH. (2)Općinsko izborno povjerenstvo koje provodi prijevremene izbore za predsjednika RS, sukladno stavku (1) ovoga članka, dužno je odrediti zasebno biračko mjesto ili pridruženo u ovisnosti o broju birača na kojemu će glasovati svi birači koji su upisani u izvadak iz Središnjega biračkog popisa za raseljene osobe. Procedura za glasovanje i brojanje glasačkih listića na ovom biračkom mjestu provodi se sukladno članku 19. Pravilnika o načinu glasovanja i brojanja glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Ukoliko je broj birača koji su upisani u izvadak iz Središnjega biračkog popisa za raseljene osobe veći od 1.000 birača, općinsko će izborno povjerenstvo odrediti dva ili više zasebnih biračkih mjesta vodeći računa da broj birača na svakom od ovih biračkih mjesta ne prelazi 1.000 birača koji će se nalaziti na istoj lokaciji. Članak 22. (Obavijest biračima) Općinsko izborno povjerenstvo koje provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obavezno je na prikladan način i pravodobno obavijestiti sve birače koji su upisani u izvadak iz Središnjega biračkog popisa za raseljene osobe gdje i na kojem biračkom mjestu mogu ostvariti svoje biračko pravo. Članak 23. (Glasovanje izvan Bosne i Hercegovine) Središnje će izborno povjerenstvo BiH biračima koji su upisani u izvadak iz Središnjega biračkog popisa za glasovanje izvan Bosne i Hercegovine na prijevremenim izborima za predsjednika RS pravodobno proslijediti potreban glasački materijal sa glasačkim listićima, a najkasnije 25 dana prije dana održavanja izbora. Pri brojanju glasačkih listića uzimaju se u obzir samo oni glasački listići koji su poštom upućeni na adresu Središnjega izbornog povjerenstva BiH i imaju poštanski pečat na omotnici s nadnevkom do dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS i koji budu zaprimljeni u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije sedam dana od dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. Članak 24. (Birački odbori) (1)Postupak imenovanja biračkih odbora za prijevremene izbore za predsjednika RS provodi se na temelju odredaba čl. 2.2, 2.3 i 2.19 Izbornoga zakona BiH i Naputka o utvrđivanju kvalifikacija i broja članova biračkih odbora, postupak ždrijeba i imenovanja biračkih odbora ("Službeni glasnik BiH", br. 40/06, 55/06, 64/06 i 71/06) i obavit će se najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja izbora. (2)Odluke o imenovanju članova biračkih odbora i njihovih zamjenika s obrazloženjem (utvrđeni poredak ždrijeba, imena i prezimena i JMB imenovanih, prijedlog političkog subjekta), općinsko izborno povjerenstvo, nakon donošenja, dostavlja Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, a najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja izbora. (3)Općinska izborna povjerenstva, koja formiraju biračka mjesta za birače koji imaju sta tus raseljene osobe za općinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS, imenuju biračke odbore sukladno stavku (1) ovoga članka. Članak 25. (Dostavljanje izbornog materijala) (1)Središnje izborno povjerenstvo BiH izborni materijal zajed - no sa glasačkim listićima dostavlja nadležnom općinskom izbornom povjerenstvu najkasnije tri dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Birački odbori dostavljaju cjelokupan izborni materijal općinskom izbornom povjerenstvu na način kako je propi - sano Pravilnikom o načinu glasovanja i brojanja glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Općinsko izborno povjerenstvo koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obvezno je najkasnije 24 sata nakon zatvaranja biračkih mjesta dostaviti Središnjem izbornom povjerenstvu BiH objedinjene rezultate glaso - vanja na razini općine u kojoj se provode izbori i izvornu dokumentaciju s rezultatima glasovanja sa svih biračkih mjesta na kojima se glasovalo na prijevremenim izborima za predsjednika RS. Članak 26. (Glavni centar za brojanje) Središnje će izborno povjerenstvo BiH posebnom odlukom formirati Glavni centar za brojanje za prijevremene izbore za predsjednika RS. Istom odlukom utvrđuju se poslovi koji se obavljaju u Glavnom centru za brojanje, lokacija na kojoj se uspostavlja Glavni centar za brojanje i određuje vremensko razdoblje u kojem će raditi Glavni centar za brojanje. Članak 27. (Objava izbornih rezultata) (1)Preliminarne rezultate prijevremenih izbora za predsjednika RS Središnje izborno povjerenstvo BiH objavljuje nakon dobivanja objedinjenih rezultata sa svih redovitih biračkih mjesta od općinskoga izbornog povjerenstva. (2)Središnje izborno povjerenstvo BiH objavljuje izborne rezultate prijevremenih izbora za predsjednika RS nakon objedinjavanja rezultata glasovanja sa redovitih biračkih mjesta, rezultata glasovanja birača izvan Bosne i Hercego - vine i birača koji glasuju nepotvrđenim glasačkim listićem (osobe koje su upisane u Središnji birački popis za glaso - vanja izvan Bosne i Hercegovine, a na dan održavanja izbora nalaze se u Bosni i Hercegovini i osobe koje su, od dana zaključivanja izvatka iz Središnjega biračkog popisa do dana održavanja prijevremenih izbora, podnijele zahtjev za izdavanje osobne iskaznice, uz predočenje potvrde koju je izdala Direkcija za provedbu CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4). POGLAVLJE VIII. ZAVRŠNE ODREDBE Članak 28. (Računanje rokova) Neradni dani i dani državnih praznika računaju se u rokove utvrđene ovim Naputkom za sve izborne radnje. Članak 29. (Prijelazne odredbe) Za sve ostale radnje, postupke i slučajeve koji nisu regulirani ovim Naputkom primjenjuju se odredbe Izbornoga zakona BiH i podzakonski akti Središnjega izbornog povjerenstva BiH koji se primjenjuju u postupku redovitih izbora. Članak 30. (Obrasci) Sastavni dio ovog Naputka su: a)obrazac izjave propisane člankom 1.13 Izbornoga zakona BiH; b)obrazac prijave za ovjeru političke stranke; c)obrazac prijave za ovjeru neovisnog kandidata; d)obrazac prijave za ovjeru koalicije; e)kandidacijski obrazac i izjava za neovisnog kandidata; f)kandidacijski obrazac i izjava za političku stranku/ koaliciju; g)obrazac za prikupljanje potpisa potpore; h)zapisnik o primitku prijave političke stranke; i)zapisnik o primitku prijave neovisnog kandidata i j)zapisnik o primitku prijave koalicije. Članak 31. (Stupanje na snagu) Ovaj Naputak stu pa na snagu sljedećega dana od dana donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 01-02-2-2875/07 11. listopada 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, v. r. ROKOVNIK IZBORNIH AKTIVNOSTI ZA ODRŽAVANJE PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE (1)Rokovi teku od 11.10.2007. godine. (2)Prijave za ovjeru političkih stranaka i neovisnih kandi - data podnose se Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije u roku od pet dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno u razdoblju od 11.10.2007. godine zaključno sa 16.10.2007. godine do 16.00 sati. (3)Zahtjevi za ovjeru koalicija podnose se Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije u roku od 13 dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 24.10.2007. godine do 16.00 sati. (4)Krajnji rok za registraciju novih birača koji glasuju putem pošte na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske je 20 dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 31.10.2007. godine. (5)Prijavu kandidata za predsjednika Republike Srpske ovjereni politički subjekti podnose Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije 20 dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 31.10.2007. godine do 16.00 sati. (6)Ždrijeb za utvrđivanje redoslijeda političkih subjekata na glasačkim listićima obavit će se u sjedištu Središnjeg izbornog povjerenstva BiH u Sarajevu, Mula Mustafe Bašeskije 6, dana 01.11.2007. godine u 12.00 sati. (7)Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika Republike Srpske za sudjelovanje na prijevremenim izborima Središnje izborno povjerenstvo BiH donosi najkasnije u roku od 10 dana od dana podnošenja prijava, odnosno najkasnije do 10.11.2007. godine. (8)Središnji birački popis se zaključuje 20 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 19.11.2007. godine. (9)Objavljivanje broja upisanih birača u Središnji birački popis za prijevremene izbore obavit će se u roku 17 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno najkasnije do 22.11.2007. godine. (10)Imenovanje članova biračkih odbora vrši nadležno općin - sko izborno povjerenstvo sukladno sljedećim rokovima: a)Nadležno općinsko izborno povjerenstvo dostavlja svim ovjerenim političkim subjektima poziv da nazoče postupku ždrijeba za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima najkasnije 30 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 10.11.2007. godine. b)Ždrijeb za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima obavlja se najkasnije u roku od 25 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. c)Politički subjekti dostavljaju prijedloge kandidata za članstvo u biračkim odborima najkasnije 20 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 19.11.2007. godine. d)Obuka članova općinskih izbornih povjerenstava održat će se prema posebnom Planu i programu edukacije koji utvrdi Središnje izborno povjerenstvo BiH od 14.11.2007. godine do 24.11.2007. godine e)Nadležno općinsko izborno povjerenstvo imenuje članove biračkih odbora i dostavlja akte o imenovanju članova biračkih odbora Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 24.11.2007. godine. f)Obuka članova biračkih odbora održat će se u razdoblju od 15 dana do sedam dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine do 02.12.2007. godine. (11)Objava konačnih listi kandidata u službenim glasilima obavit će se najkasnije 25 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. (12)Određivanje lokacija biračkih mjesta, objavu i dostavu podataka o određenim lokacijama Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, nadležno općinsko izborno povjerenstvo obavit će najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno najkasnije do 24.11.2007. godine. (13)Medijsko predstavljanje političkih subjekata počinje 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (14)Izravno obraćanje političkih subjekata putem elektron - skih medija, počinje 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (15)Zahtjevi za akreditiranje promatrača političkih subje - ka ta podnose se općinskom izbornom povjerenstvu najkas - nije sedam dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (16)Zahtjevi za akreditiranje promatrača iz udruženja građana podnose se Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije sedam dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (17)Zabrana objavljivanja rezultata ispitivanja javnog mnije - nja počinje 48 sati prije otvaranja biračkih mjesta i traje do zatvaranja biračkih mjesta, odnosno u razdoblju od 07.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvaranja biračkih mjesta. (18)Zahtjevi za akreditiranje međunarodnih promatrača podnose se Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije jedan dan prije dana održavanja izbora, odnosno do 08.12.2007. godine. (19)Izborna šutnja počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do zatvaranja biračkih mjesta, odnosno u razdoblju od 08.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvaranja biračkih mjesta. (20)Birački odbori obavljaju dostavu rezultata glasovanja i kompletan izborni materijal do nadležnog općinskog izbornog povjerenstva, najkasnije u roku od 12 sati po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno do 10.12.2007. godine do 7,00 sati. (21)Općinsko izborno povjerenstvo dostavlja zapisnike sa objedinjenim zbirnim rezultatima glasovanja na razini općine Središnjem izbornom povjerenstvu BiH najkasnije 24 sata po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno najkasnije do 10.12.2007. godine do 19,00 sati. (22)Utvrđivanje i objavu preliminarnih rezultata prijevre - me nih izbora za predsjednika Republike Srpske, Sredi - šnje izborno povjerenstvo BiH će obaviti 24 sata po zatva - ranju biračkih mjesta i po dobivanju rezultata od nadležnog općinskog izbornog povjerenstva odnosno 10.12.2007. godine u 19,00 sati. (23)Krajnji rok za prijem glasačkog materijala za glasače putem pošte, 16.12.2007. godine sa otiskom pečata pošte sa nadnevkom održavanja izbora. (24)Utvrđivanje i objavu rezultata prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske, Središnje izborno povjerenstvo BiH će obaviti najkasnije u roku od 15 dana od dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 24.12.2007. godine. (25)Podnošenje zahtjeva za ponovno brojanje glasačkih listića obavlja se u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. Na osnovu člana 2.9. stav (1) tačka 2., člana 14.3 stav (6) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07) i člana 64. Izbornog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", br. 34/02, 35/03, 24/04 i 19/05), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 51. sjednici, održanoj 11. oktobra 2007. godine, donijela UPUTSTVO 1 O ROKOVIMA I AKTIVNOSTIMA U POSTUPKU PROVOĐEWA PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE GLAVA I. UVODNE ODREDBE Član 1. (Predmet) Ovim Uputstvom utvrđuju se rokovi i aktivnosti u postupku provođewa prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (u daqnjem tekstu: predsjednik RS): način finansirawa izbora, prijava i ovjera političkih partija, koalicija i nezavisnih kandidata (pod zajedničkim nazivom: politički subjekti) i prijava i ovjera kandidata političkih subjekata, izborna kampawa, medijsko predstavljanje, upis birača u Centralni birački spisak, te provođenje izbora. GLAVA II. ROKOVI I FINANSIRAWE IZBORA Član 2. (Rokovnik) Rokovi izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS utvrđuju se Rokovnikom izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS, koji je sastavni dio ovog Uputstva. Član 3. (Dostava odluke o raspisivanju izbora) Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Centralna izborna komisija BiH) i dostavlja je Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, predsjedniku i potpredsje - dnicima Federacije Bosne i Hercegovine, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Kabinetu predsjednika Republike Srpske i potpredsjednicima Republike Srpske, Narodnoj skupštini Republike Srpske, skupštinama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine i opštinskim izbornim komisijama u opštinama u kojim se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS. Član 4. (Zahtjev za osiguranje novčanih sredstava) Nakon donošewa odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS, Centralna izborna komisija BiH dostavlja Savjetu ministara Bosne i Hercegovine zahtjev za osiguranje finansijskih sredstava za vršenje ovlaštewa Centralne izborne komisije BiH za provođenje prijevremenih izbora za predsjednika RS i za naknade za rad biračkih odbora. GLAVA III. PRIJAVA I OVJERA POLITIČKIH SUBJEKATA I KANDIDATA ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Odjeljak A. Prijava i ovjera političkih partija i nezavisnih kandidata Član 5. (Rokovi za prijavu) (1)Prijava političkih partija i nezavisnih kandidata za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS podnosi se najkasnije u roku od pet dana od dana donošewa odluke o raspisivanju prijevremenih izbora. (2)Rok iz stava (1) ovog člana računa se od narednog dana od dana donošewa odluke o raspisivanju prijevremenih izbora, koja će biti objavljena u službenim glasilima i na njeb stranici Centralne izborne komisije BiH. (3)Podnošenje prijave za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS, političke partije i nezavisni kandidati vrše lično, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Centralnu izbornu komisiju BiH o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletnosti wihove prijave. (4)Ako Centralna izborna komisija BiH ustanovi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni, obavještava podnosioca prijave iz stava (1) ovog člana, koji je dužan ispraviti nepravilnosti u roku od dva dana od dana prijema obavještewa. Nakon isteka ovog roka, Centralna izborna komsija BiH odlučuje o tome da li će potvrditi ili odbiti prijavu političke partije i nezavisnog kandidata za učešće na prijevremenim izborima. Član 6. (Prijava političkih partija i nezavisnih kandidata koji su učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS) (1)Političke partije i nezavisni kandidati koji su bili ovjereni za učešće na posljedwim redovnim izborima za predsjednika RS ne moraju ponovno podnositi cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za ovjeru učešća na prijevre - menim izborima za predsjednika RS, već se prijava sa dokumentacijom, koja je podnesena za redovne izbore za predsjednika RS, prihvaća uz podnošenje novog popunjenog obrasca wihove prijave. (2)Političke partije i nezavisni kandidati koji su ovjereni na posljedwim redovnim izborima za predsjednika RS nisu obavezni uplatiti taksu za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS i oslobođeni su obaveze prikupljanja potpisa podrške. (3)Političke partije koje su učestvovale na posljedwim redovnim izborima za predsjednika RS, a kod kojih je došlo do statusnih promjena, uz prijavu za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS moraju osigurati i ostalu traženu dokumentaciju iz člana 7. ovog Uputstva. Član 7. (Prijava političkih partija i nezavisnih kandidata koji nisu učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS) (1)Političke partije i nezavisni kandidati koji nisu učestvo vali na posljednim redovnim izborima za predsjed - nika RS uz popunjen obrazac prijave za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS podnose sljedeću dokumentaciju: a)dokaz o registraciji kod nadležnog organa (podnose samo političke partije); b)potpise podrške u skladu sa članovima 4.4 i 4.8 Izbornog zakona BiH; c)izjavu propisanu članom 1.13 Izbornog zakona BiH; 1 Uputstvo objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 d)izjavu o članovima statutarnih tijela (podnose samo političke partije) i e)finansijski izvještaj za period koji počinje tri mjeseca prije dana podnošewa prijave za ovjeru propisan članom 15.1 stav (1) Izbornog zakona BiH. (2)Političke partije i nezavisni kandidati koji nisu učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS dužni su uplatiti taksu za ovjeru učešća na prijevre - menim izborima za predsjednika RS, u iznosu propisanom članom 5. stav (2) tačka c) Pravilnika o prijavi i ovjeri političkih partija, nezavisnih kandidata, koalicija i listi nezavisnih kandidata za učešće na izborima ("Službeni glasnik BiH" br. 36/06 i 48/06), te dokaz o uplati takse za ovjeru, uz prijavu za ovjeru, dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH. (3)Političkoj partiji, nezavisnom kandidatu ili politi - čkim partijama članicama koalicije, čiji kandidat osvoji mandat ili prijava za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS bude odbijena, vraća se iznos za taksu za ovjeru učešća na izborima. Član 8. (Odluka o ovjeri političkih partija i nezavisnih kandidata) (1)Odluku o ovjeri prijave političkih partija i nezavisnih kandidata za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od tri dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Ovjera prijave nezavisnog kandidata za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS smatra se i ovjerom kandidata za predsjednika RS u smislu člana 12. ovog Uputstva. (3)Podnosioci prijave (političke partije i nezavisni kandidati) čija prijava za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS bude odbijena imaju pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stava (1) ovog člana podnijeti Centralnoj izbornoj komisiji BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak B. Prijava i ovjera koalicija Član 9. (Prijava koalicija) (1)Prijava koalicija za učestvovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS vrši se najkasnije u roku od 13 dana od dana donošewa odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Sve koalicije koje su ovjerene na posljedwim redovnim izborima za predsjednika RS ne moraju podnositi prijavu već samo potvrditi raniju, podnošenjem novog popunjenog obrasca prijave. (3)Koalicije koje se formiraju za prijevremene izbore za predsjednika RS podnose prijavu u skladu sa članom 4.12 stav (1) Izbornog zakona BiH. (4)Podnošenje prijave za učestvovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS, koalicije vrše lično, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Centralnu izbornu komisiju BiH, o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletnosti prijave koalicije. (5)Ako Centralna izborna komisija BiH ustanovi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni, o tome obavještava podnosioca prijave za koaliciju, koji je dužan ispraviti nepravilnosti u roku od dva dana od dana prijema obavještewa. Nakon isteka ovog roka, Centralna izborna komsija BiH odlučuje da li će potvrditi ili odbiti prijavu koalicije za učestvovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS. Član 10. (Odluka o ovjeri koalicija) (1)Odluku o ovjeri koalicija za učestvovanje na prijevre - menim izborima za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od dva dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Koalicija, čija prijava za učestvovanje na izborima bude odbijena, ima pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stava (1) ovog člana podnijeti Centralnoj izbornoj komisiji BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak C. Prijava i ovjera kandidata za predsjednika RS Član 11. (Prijava kandidata političkih subjekata za predsjednika RS s rokovima) (1)Pod političkim subjektima, u smislu ovog člana, podrazumijevaju se političke partije i koalicije. (2)Prijavu kandidata za predsjednika RS ovjereni politički subjekti, u skladu sa čl. 8. i 10. ovog Uputstva, podnose najkasnije u roku od 20 dana od dana donošewa odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (3)Sastavni dio prijavnog obrasca kandidata za predsjednika RS je i Izjava kojom kandidat potvrđuje da nema smetwi za kandidiranje utvrđenih Izbornim zakonom BiH. (4)Ako se prilikom provjere kandidata za predsjednika RS utvrdi da ne ispuwava uslove za kandidiranje propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH ili da dokumentacija nije potpuna u smislu člana 30. stav (1) tač. a), e) i f) ovog Uputstva, politički subjekt je dužan u roku od dva dana od dana prijema obavještewa o otklawanju nedostataka ili nepravilnosti, dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH prijedlog novog kandidata ili osigurati dodatnu dokumentaciju za kandidata. Član 12. (Odluka o ovjeri kandidata za predsjednika RS) Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika RS za učestvovanje na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od deset dana od dana podnošewa prijave političkog subjekta za ovjeru kandidata za predsjednika RS. Član 13. (Brisanje imena kandidata sa glasačkog listića) Ako se u periodu od donošewa odluke o ovjeri kandidata do početka štampawa glasačkog listića utvrdi da je kandidat u tom vremenu postao nepodoban za kandidaturu u smislu Izbornog zakona BiH ili u slučaju smrti kandidata, ime kandidata neće biti stavljeno na glasački listić, a politički subjekt moći će izvršiti zamjenu kandidata do dana štampawa glasačkih listića. Član 14. (Propisani obrasci i ovlašteni potpisi) (1)Prijave političkih subjekata vrše se na obrascima koje je propisala Centralna izborna komisija BiH i oni su sastavni dio ovog Uputstva. (2)Obrasce prijave moraju potpisati lica ovlaštena za zastupanje političkog subjekta. U slučaju koalicije, obrasce potpisuju predsjednici svih stranaka članica koalicije. (3)Dokumente koje nije potpisao ovlašteni predstavnik političkog subjekta, Centralna izborna komisija BiH neće razmatrati. (4)Usmenu i pismenu komunikaciju s političkim subjektima Centralna izborna komisija BiH obavlja iskqučivo preko lica ovlaštenih za zastupanje pred Centralnom izbornom komisijom BiH navedenih u prijavi za učestvovanje na izborima ili sjedišta glavnog organa političkog subjekata. GLAVA IV. IZBORNA KAMPAWA I MEDIJSKO PREDSTAVQAWE Član 15. (Izborna kampawa) (1)Izborna kampawa počinje teći 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Svi politički subjekti koji učestvuju na prijevremenim izborima za predsjednika RS, obavezni su pridržavati se pravila ponašawa utvrđenih Poglavljem 7. Izbornog zakona BiH. (3)Izborna šutwa važi za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, a počinje 24 sata prije otvarawa biračkih mjesta i traje do wihovog zatvarawa. Član 16. (Medijsko predstavljanje) (1)Izuzetno od odredaba člana 16.14 stav (1) Izbornog zakona BiH, javni elektronski mediji će ravnopravno i fer predstavljati političke subjekte i informirati javnost u vezi s kampawom i izbornim procesom u periodu koji počinje 15 dana prije dana održavawa izbora. (2)Izuzetno od odredaba čl. 16.14 stav (2) i 16.15 stav (2) Izbornog zakona BiH, neposredno obraćanje političkih subjekata počinje u periodu od 15 dana prije dana održavawa izbora. (3)Izuzetno od odredaba člana 16.12 stav (1) Izbornog zakona BiH, plaćena politička oglašavawa u elektronskim medijima dozvoljena su u periodu od 15 dana prije dana održavawa izbora u trajanju od najviše 30 minuta u privatnim elektronskim medijima i 15 minuta u javnim elektronskim medijima. GLAVA V. PROCEDURA AKREDITIRAWA POSMATRAČA Član 17. (Zahtjev i procedura za izdavanje akreditacija) (1)Zahtjev za akreditiranje posmatrača predstavnici politi - čkih subjekata podnose opštinskoj izbornoj komisiji u opštini u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsje d - nika RS ili Centralnoj izbornoj komisiji BiH, ukoliko se želi posmatrati njen rad, a predstavnici udružewa građana i međunarodnih organizacija podnose Centralnoj izbornoj komisiji BiH u skladu sa odredbama Uputstva o procedurama za akreditiranje posmatrača za izbore u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 56/06 i 64/06). (2)Izuzetno, od odredaba čl. 6. stav (1), 14. stav (1) i 20. stav (1) Uputstva iz stava (1) ovog člana, rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje akreditacije je sedam dana prije dana održavawa odgovarajuće izborne aktivnosti koju podnosilac zahtjeva želi posmatrati. (3)Procedura izdavawa akreditacija provodi se u skladu s odredbama Uputstva iz stava (1) ovog člana. GLAVA VI. UPIS BIRAČA U CENTRALNI BIRAČKI SPISAK I BIRAČKI SPISAK ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Član 18. (Birač upisan u Centralni birački spisak) (1)Predsjednika RS biraju birači upisani u Centralni birački spisak da glasaju u Republici Srpskoj (u daqnjem tekstu: Centralni birački spisak). (2)Birač čije se ime ne nalazi u izvodu iz Centralnog biračkog spiska, a koji je, u periodu od dana zakqučewa izvoda iz Centralnog biračkog spiska do dana održavawa prijevremenih izbora, podnio zahtjev za izdavanje lične karte, može glasati na prijevremenim izborima, ako biračkom odboru predoči Obavještenje (potvrdu) izdato od Direkcije za implementaciju CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4 (član 18. stav (7) Pravilnika o dopuni Pravilnika o vođenju Centralnog biračkog spiska "Službeni glasnik BiH", br. 71/06) i biće upisan u dopunski izvod iz Centralnog biračkog spiska na dan održavawa izbora. (3)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljednim izborima za raseljena lica ima sta tus birača upisanog u Centralni birački spisak. (4)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljednim izborima za glasanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom) ima sta tus birača upisanog u Centralni birački spisak za prijevremene izbore za predsjednika RS. Rokovnikom iz člana 2. ovog Uputstva, Centralna izborna komisija BiH utvrđuje krajwi rok za upis novih birača u izvod iz Centralnog biračkog spiska birača koji glasaju izvan Bosne i Hercegovine, za svaku opštinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS koji ne može biti kraći od 20 dana od dana objavqivawa izbora. (5)Rok za dostavu podataka o promjeni adrese u inostranstvu i ličnih podataka birača upisanih u Centralni birački spisak na posljednim izborima za glasanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom), ne može biti kraći od 20 dana od dana objavqivawa izbora. (6)Centralna izborna komisija BiH će obrazac prijave za glasanje poštom za nove registrante objaviti na svojoj zvaničnoj njeb stranici i dostaviti ih svim DKP-ima Bosne i Hercegovine, putem Ministarstva vawskih poslova Bosne i Hercegovine. Član 19. (Centralni birački spisak) (1)Centralni birački spisak se zakqučuje 20 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Centralna izborna komisija BiH objavquje broj upisanih birača u Centralni birački spisak za izbor predsjednika RS najkasnije tri dana od dana za zakqučenje Centralnog biračkog spiska. (3)Centralna izborna komisija BiH izvod iz Centralnog biračkog spiska po biračkim mjestima dostavlja opštin - skim izbornim komisijama sa drugim izbornim materija - lom, najkasnije tri dana prije dana održavawa prijevre - menih izbora za predsjednika RS. GLAVA VII. PROVOĐEWE IZBORA Član 20. (Redovna biračka mjesta) (1)Prijevremeni izbori za predsjednika RS provode se na redovnim biračkim mjestima koje je odredila opštinska izborna komisija na posljedwim provedenim redovnim izborima. (2)Opštinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obavezna je da, prilikom određivawa redovnih biračkih mjesta, odredi jedno biračko mjesto za birače koji glasaju nepotvrđenim glasačkim listićima, a koje će biti pridruženo redovnom biračkom mjestu koje je najbliže sjedištu opštinske izborne komisije. Na ovom biračkom mjestu mogu glasati birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska da glasaju izvan Bosne i Hercegovine, a koji se na dan održavawa izbora zateknu u svojoj opštini. (3)Opštinska izborna komisija obavezna je objaviti lokacije biračkih mjesta u roku od 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS, i o tome obavijestiti Centralnu izbornu komisiju BiH. Član 21. (Birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica BiH) (1)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljedwim izborima za raseljena lica BiH, svoje pravo glasawa na prijevremenim izborima za predsjednika RS ostvaruje prema tada izraženoj biračkoj opciji, u skladu sa odredbama člana 20.8 Izbornog zakona BiH. (2)Opštinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS, u skladu sa stavom (1) ovog čla na, dužna je odrediti posebno biračko mjesto ili pridru ženo u zavisnosti od broja birača na kojem će glasati svi birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spi ska za raseljena lica. Procedura glasawa i brojawa gla sačkih listića na ovom biračkom mjestu vrši se u skladu sa članom 19. Pravilnika o načinu glasawa i brojawa glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Ukoliko je broj birača koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica veći od 1.000 birača, opštinska izborna komisija će odrediti dva ili više posebnih biračkih mjesta vodeći računa da broj birača na svakom od ovih biračkih mjesta ne prelazi 1.000 birača koji će se nalaziti na istoj lokaciji. Član 22. (Obavijest biračima) Opštinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obavezna je na prikladan način i blagovremeno obavijestiti sve birače koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica gdje i na kom biračkom mjestu mogu ostvariti svoje biračko pravo. Član 23. (Glasanje izvan Bosne i Hercegovine) Centralna izborna komisija BiH će biračima koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska da glasaju izvan Bosne i Hercegovine na prijevremenim izborima za predsje d - ni ka RS, blagovremeno proslijediti potreban glasački materijal sa glasačkim listićima, a najkasnije 25 dana prije dana održavawa izbora. Prilikom brojawa glasačkih listića uzimaju se u obzir samo oni glasački listići koji su poštom upućeni na adresu Centralne izborne komisije BiH i imaju poštanski pečat na koverti s datumom do dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS i koji budu primljeni u Centralnu izbornu komisiji BiH najkasnije sedam dana od dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS. Član 24. (Birački odbori) (1)Postupak imenovawa biračkih odbora za prijevremene izbore za predsjednika RS vrši se na osnovu odredaba čl. 2.2, 2.3 i 2.19 Izbornog zakona BiH i Uputstva o utvrđi va - nju kvalifikacija i broja članova biračkih odbora, postu - pak žrijebawa i imenovawa biračkih odbora ("Službeni glasnik BiH", br. 40/06, 55/06, 64/06 i 71/06) i obaviće se najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavawa izbora. (2)Odluke o imenovanju članova biračkih odbora i wihovih zamjenika s obrazloženjem (utvrđeni poredak žrijebawa, imena i prezimena i JMB imenovanih, prijedlog politi - čkog subjekta), opštinska izborna komisija, nakon dono - šewa, dostavlja Centralnoj izbornoj komisiji BiH, a najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavawa izbora. (3)Opštinske izborne komisije, koje formiraju biračka mje - sta za birače koji imaju sta tus raseljenog lica za opštinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS, imenuju biračke odbore u skladu sa stavom (1) ovog člana. Član 25. (Dostavljanje izbornog materijala) (1)Centralna izborna komisija BiH izborni materijal zajedno sa glasačkim listićima dostavlja nadležnoj opštinskoj izbornoj komisiji najkasnije tri dana prije dana održavawa prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Birački odbori dostavljaju cjelokupan izborni materijal opštinskoj izbornoj komisiji na način kako je propisano Pravilnikom o načinu glasawa i brojawa glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Opštinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obavezna je najkasnije 24 sata nakon zatvarawa biračkih mjesta dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH objedinjene rezultate glasawa na nivou opštine u kojoj se izbori provode i originalnu dokumentaciju s rezultatima glasawa sa svih biračkih mjesta na kojima se glasalo na prijevremenim izborima za predsjednika RS. Član 26. (Glavni centar za brojanje) Centralna izborna komisija BiH će posebnom odlukom formirati Glavni centar za brojanje za prijevremene izbore za predsjednika RS. Istom odlukom utvrđuju se poslovi koji se obavljaju u Glavnom centru za brojanje, lokacija na kojoj se uspostavlja Glavni centar za brojanje i određuje vremenski pe - riod u kojem će raditi Glavni centar za brojanje. Član 27. (Objava izbornih rezultata) (1)Preliminarne rezultate prijevremenih izbora za predsjed ni ka RS Centralna izborna komisija BiH objavquje nakon dobivawa objedinjenih rezultata sa svih redovnih biračkih mjesta od opštinske izborne komisije. (2)Centralna izborna komisija BiH objavquje izborne rezultate prijevremenih izbora za predsjednika RS nakon objediwavawa rezultata glasawa sa redovnih biračkih mjesta, rezultata glasawa birača izvan Bosne i Hercego - vine i birača koji glasaju nepotvrđenim glasačkim listićem (lica koja su upisana u Centralni birački spisak za glasawa izvan Bosne i Hercegovine, a na dan održavawa izbora nalaze se u Bosni i Hercegovini i lica koja su, od dana zakqučivawa izvoda iz Centralnog biračkog spiska do dana održavawa prijevremenih izbora, podnijela zahtjev za izdavanje lične karte, uz predočavanje potvrde koju je izdala Direkcija za implementaciju CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4). GLAVA VIII. ZAVRŠNE ODREDBE Član 28. (Računanje rokova) Neradni dani i dani državnih praznika računaju se u rokove utvrđene ovim Uputstvom za sve izborne radnje. Član 29. (Prelazne odredbe) Za sve ostale radnje, postupke i slučajeve koji nisu regulisani ovim Uputstvom primjenjuju se odredbe Izbornog zakona BiH i podzakonski akti Centralne izborne komisije BiH koji se primjenjuju u postupku redovnih izbora. Član 30. (Obrasci) Sastavni dio ovog Uputstva su: a)obrazac izjave propisane članom 1.13 Izbornog zakona BiH; b)obrazac prijave za ovjeru političke partije; c)obrazac prijave za ovjeru nezavisnog kandidata; d)obrazac prijave za ovjeru koalicije; e)kandidatski obrazac i izjava za nezavisnog kandidata; f)kandidatski obrazac i izjava za političku partiju/ koaliciju; g)obrazac za prikupljanje potpisa podrške; h)zapisnik o prijemu prijave političke partije; i)zapisnik o prijemu prijave nezavisnog kandidata, i j)zapisnik o prijemu prijave koalicije. Član 31. (Stupanje na snagu) Ovo Uputstvo stu pa na snagu narednog dana od dana donošewa, a objaviće se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 01-02-2-2875/07 11. oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. ROKOVNIK IZBORNIH AKTIVNOSTI ZA ODRŽAVAWE PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE (1)Rokovi teku od 11.10.2007. godine. (2)Prijave za ovjeru političkih partija i nezavisnih kandidata podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije u roku od pet dana od dana raspisivawa prijevremenih izbora, odnosno u periodu od 11.10.2007. godine zakqučno sa 16.10.2007. godine do 16.00 sati. (3)Zahtjevi za ovjeru koalicija podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije u roku od 13 dana od dana raspisivawa prijevremenih izbora, odnosno zakqučno sa 24.10.2007. godine do 16.00 sati. (4)Krajwi rok za registraciju novih birača koji glasaju putem pošte na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske je 20 dana od dana raspisivawa prije - vremenih izbora, odnosno zakqučno sa 31.10.2007. godine. (5)Prijavu kandidata za predsjednika Republike Srpske ovjereni politički subjekti podnose Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije 20 dana od dana raspisivawa prijevremenih izbora, odnosno zakqučno sa 31.10.2007. godine do 16.00 sati. (6)Žrijebanje za utvrđivanje redoslijeda političkih subje - ka ta na glasačkim listićima obaviće se u sjedištu Cent - ral ne izborne komisije BiH u Sarajevu, Mula Mustafe Bašeskije 6, dana 01.11.2007. godine u 12.00 sati. (7)Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika Republike Srp - ske za učestvovanje na prijevremenim izborima Centralna izborna komisija BiH donosi najkasnije u roku od 10 dana od dana podnošewa prijava, odnosno najkasnije do 10.11.2007. godine. (8)Centralni birački spisak se zakqučuje 20 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno zakqučno sa 19.11.2007. godine. (9)Objavqivanje broja upisanih birača u Centralni birački spisak za prijevremene izbore obaviće se u roku 17 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno najkasnije do 22.11.2007. godine. (10)Imenovanje članova biračkih odbora vrši nadležna opštinska izborna komisija u skladu sa sljedećim rokovima: a)Nadležna opštinska izborna komisija dostavlja svim ovjerenim političkim subjektima poziv da prisustvuju postupku žrijebawa za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima najkasnije 30 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 10.11.2007. godine. b)Žrijebanje za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima obavlja se najkasnije u roku od 25 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. c)Politički subjekti dostavljaju prijedloge kandidata za članstvo u biračkim odborima najkasnije 20 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 19.11.2007. godine. d)Obuka članova opštinskih izbornih komisija održaće se prema posebnom Planu i programu edukacije koji utvrdi Centralna izborna komisija BiH od 14.11.2007. godine do 24.11.2007. godine. e)Nadležna opštinska izborna komisija imenuje članove biračkih odbora i dostavlja akte o imenovanju članova biračkih odbora Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 24.11.2007. godine. f)Obuka članova biračkih odbora održaće se u periodu od 15 dana do sedam dana prije dana održavawa prijevre - menih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine do 02.12.2007. godine. (11)Objava konačnih listi kandidata u službenim glasnicima obaviće se najkasnije 25 dana prije dana održavawa prijevre menih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. (12)Određivanje lokacija biračkih mjesta, objavu i dostavu podataka o određenim lokacijama Centralnoj izbornoj komisiji BiH, nadležna opštinska izborna komisija obaviće najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno najkasnije do 24.11.2007. godine. (13)Medijsko predstavljanje političkih subjekata počinje 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (14)Neposredno obraćanje političkih subjekata putem elektro - n skih medija, počinje 15 dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (15)Zahtjevi za akreditiranje posmatrača političkih subje - kata podnose se opštinskoj izbornoj komisiji najkasnije sedam dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (16)Zahtjevi za akreditiranje posmatrača iz udružewa građa - na podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije sedam dana prije dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (17)Zabrana objavqivawa rezultata ispitivawa javnog mnije - wa počinje 48 sati prije otvarawa biračkih mjesta i traje do zatvarawa biračkih mjesta, odnosno u periodu od 07.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvarawa biračkih mjesta. (18)Zahtjevi za akreditiranje međunarodnih posmatrača podno se se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije jedan dan prije dana održavawa izbora, odnosno do 08.12.2007. godine. (19)Izborna šutwa počinje 24 sata prije otvarawa biračkih mjesta i traje do zatvarawa biračkih mjesta, odnosno u periodu od 08.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvarawa biračkih mjesta. (20)Birački odbori vrše dostavu rezultata glasawa i komple - tan izborni materijal do nadležne opštinske izborne komisije, najkasnije u roku od 12 sati po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno do 10.12.2007. godine do 7,00 sati. (21)Opštinska izborna komisija dostavlja zapisnike sa objedi njenim zbirnim rezultatima glasawa na nivou opštine, Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije 24 sata po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno najkasnije do 10.12.2007. godine do 19,00 sati. (22)Utvrđivanje i objavu preliminarnih rezultata prijevre - menih izbora za predsjednika Republike Srpske, Central - na izborna komisija BiH će obaviti 24 sata po zatvaranju biračkih mjesta i po dobijanju rezultata od nadležne opštinske izborne komisije odnosno 10.12.2007. godine u 19,00 sati. (23)Krajwi rok za prijem glasačkog materijala za glasače putem pošte, 16.12.2007. godine sa otiskom pečata pošte sa datumom održavawa izbora. (24)Utvrđivanje i objavu rezultata prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske, Centralna izborna komisija BiH će obaviti najkasnije u roku od 15 dana od dana održavawa prijevremenih izbora, odnosno do 24.12.2007. godine. (25)Podnošenje zahtjeva za ponovno brojanje glasačkih listi - ća vrši se u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. Na osnovu člana 2.9. stav (1) tačka 2., člana 14.3 stav (6) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07) i člana 64. Izbornog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 34/02, 35/03, 24/04 i 19/05), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 51. sjednici, održanoj 11. oktobra 2007. godine, donijela UPUTSTVO 1 O ROKOVIMA I AKTIVNOSTIMA U POSTUPKU PROVOĐENJA PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE POGLAVLJE I. UVODNE ODREDBE Član 1. (Predmet) Ovim Uputstvom utvrđuju se rokovi i aktivnosti u postupku provođenja prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predsjednik RS): način finansiranja izbora, prijava i ovjera političkih stranaka, koalicija i nezavisnih kandidata (pod zajedničkim nazivom: politički subjekti) i prijava i ovjera kandidata političkih subjekata, izborna kampanja, medijsko predstavljanje, upis birača u Centralni birački spisak, te provođenje izbora. POGLAVLJE II. ROKOVI I FINANSIRANJE IZBORA Član 2. (Rokovnik) Rokovi izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS utvrđuju se Rokovnikom izbornih aktivnosti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS, koji je sastavni dio ovog Uputstva. Član 3. (Dostava odluke o raspisivanju izbora) Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna izborna komisija BiH) i dostavlja je Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, predsjedniku i potpredsjednicima Federacije Bosne i Herce - govine, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Kabinetu predsjednika Republike Srpske i potpredsjednicima Republike Srpske, Narodnoj skupštini Republike Srpske, skupštinama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine i općinskim izbornim komisijama u općinama u kojim se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS. Član 4. (Zahtjev za osiguranje novčanih sredstava) Nakon donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS, Centralna izborna komisija BiH dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine zahtjev za osiguranje finansijskih sredstava za vršenje ovlaštenja Centralne izborne komisije BiH za provođenje prijevremenih izbora za predsjednika RS i za naknade za rad biračkih odbora. POGLAVLJE III. PRIJAVA I OVJERA POLITIČKIH SUBJEKATA I KANDIDATA ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Odjeljak A. Prijava i ovjera političkih stranaka i nezavisnih kandidata Član 5. (Rokovi za prijavu) (1)Prijava političkih stranaka i nezavisnih kandidata za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS podnosi se najkasnije u roku od pet dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora. (2)Rok iz stava (1) ovog člana računa se od narednog dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora, koja će biti objavljena u službenim glasilima i na njeb stranici Centralne izborne komisije BiH. (3)Podnošenje prijave za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS, političke stranke i nezavisni kandidati vrše lično, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Central - nu izbornu komisiju BiH o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletnosti njihove prijave. (4)Ako Centralna izborna komisija BiH ustanovi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni, obavještava podnosioca prija ve iz stava (1) ovog člana, koji je dužan ispraviti nepra - vilnosti u roku od dva dana od dana prijema obavje šte nja. Nakon isteka ovog roka, Centralna izborna komsija BiH odlučuje o tome da li će potvrditi ili odbiti prijavu političke stranke i nezavisnog kandidata za učešće na prijevremenim izborima. Član 6. (Prijava političkih stranaka i nezavisnih kandidata koji su učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS) (1)Političke stranke i nezavisni kandidati koji su bili ovjereni za učešće na posljednjim redovnim izborima za predsjed - nika RS ne moraju ponovno podnositi cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za ovjeru učešća na prijevremenim izborima za predsjednika RS, već se prijava sa dokumentacijom, koja je podnesena za redovne izbore za predsjednika RS, prihvaća uz podnošenje novog popunjenog obrasca njihove prijave. (2)Političke stranke i nezavisni kandidati koji su ovjereni na posljednjim redovnim izborima za predsjednika RS nisu obavezni uplatiti taksu za učešće na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS i oslobođeni su obaveze prikuplja - nja potpisa podrške. (3)Političke stranke koje su učestvovale na posljednjim redov - nim izborima za predsjednika RS, a kod kojih je došlo do statusnih promjena, uz prijavu za učešće na prijevre menim izborima za predsjednika RS moraju osigurati i ostalu traženu dokumentaciju iz člana 7. ovog Uputstva. Član 7. (Prijava političkih stranaka i nezavisnih kandidata koji nisu učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS) (1)Političke stranke i nezavisni kandidati koji nisu učestvovali na posljednim redovnim izborima za predsjednika RS uz popunjen obrazac prijave za učešće na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS podnose sljedeću dokumentaciju: a)dokaz o registraciji kod nadležnog organa (podnose samo političke stranke); b)potpise podrške u skladu sa članovima 4.4 i 4.8 Izbornog zakona BiH; c)izjavu propisanu članom 1.13 Izbornog zakona BiH; d)izjavu o članovima statutarnih tijela (podnose samo političke stranke) i e)finansijski izvještaj za period koji počinje tri mjeseca prije dana podnošenja prijave za ovjeru propisan članom 15.1 stav (1) Izbornog zakona BiH. (2)Političke stranke i nezavisni kandidati koji nisu učestvovali na redovnim izborima za predsjednika RS dužni su uplatiti taksu za ovjeru učešća na prijevremenim izborima za predsjednika RS, u iznosu propisanom članom 5. stav (2) tačka c) Pravilnika o prijavi i ovjeri političkih stranaka, nezavisnih kandidata, koalicija i listi nezavisnih kandidata za učešće na izborima ("Službeni glasnik BiH" br. 36/06 i 48/06), te dokaz o uplati takse za ovjeru, uz prijavu za ovjeru, dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH. 1 Uputstvo objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 77/07 (3)Političkoj stranci, nezavisnom kandidatu ili političkim stran - ka ma članicama koalicije, čiji kandidat osvoji mandat ili prijava za učešće na prijevremenim izborima za predsjed - nika RS bude odbijena, vraća se iznos za taksu za ovjeru učešća na izborima. Član 8. (Odluka o ovjeri političkih stranaka i nezavisnih kandidata) (1)Odluku o ovjeri prijave političkih stranaka i nezavisnih kandidata za učešće na prijevremenim izborima za predsjed - nika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od tri dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Ovjera prijave nezavisnog kandidata za učešće na prijevre - menim izborima za predsjednika RS smatra se i ovjerom kandidata za predsjednika RS u smislu člana 12. ovog Uputstva. (3)Podnosioci prijave (političke stranke i nezavisni kandidati) čija prijava za učešće na prijevremenim izborima za predsjed nika RS bude odbijena imaju pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stava (1) ovog člana podnijeti Centralnoj izbornoj komisiji BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak B. Prijava i ovjera koalicija Član 9. (Prijava koalicija) (1)Prijava koalicija za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS vrši se najkasnije u roku od 13 dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Sve koalicije koje su ovjerene na posljednjim redovnim izborima za predsjednika RS ne moraju podnositi prijavu već samo potvrditi raniju, podnošenjem novog popunjenog obrasca prijave. (3)Koalicije koje se formiraju za prijevremene izbore za predsjednika RS podnose prijavu u skladu sa članom 4.12 stav (1) Izbornog zakona BiH. (4)Podnošenje prijave za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS, koalicije vrše lično, predajom obrasca prijave i dokumentacije u Centralnu izbornu komisiju BiH, o čemu se sastavlja zapisnik u koji se evidentiraju podaci o kompletnosti prijave koalicije. (5)Ako Centralna izborna komisija BiH ustanovi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni, o tome obavještava podno - sioca prijave za koaliciju, koji je dužan ispraviti nepravil - nosti u roku od dva dana od dana prijema obavještenja. Nakon isteka ovog roka, Centralna izborna komsija BiH odlučuje da li će potvrditi ili odbiti prijavu koalicije za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS. Član 10. (Odluka o ovjeri koalicija) (1)Odluku o ovjeri koalicija za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od dva dana od dana isteka roka za podnošenje prijava. (2)Koalicija, čija prijava za učešće na izborima bude odbijena, ima pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke iz stava (1) ovog člana podnijeti Centralnoj izbornoj komisiji BiH zahtjev za preispitivanje odluke o ovjeri. Odjeljak C. Prijava i ovjera kandidata za predsjednika RS Član 11. (Prijava kandidata političkih subjekata za predsjednika RS s rokovima) (1)Pod političkim subjektima, u smislu ovog člana, podrazu - mijevaju se političke stranke i koalicije. (2)Prijavu kandidata za predsjednika RS ovjereni politički subjekti, u skladu sa čl. 8. i 10. ovog Uputstva, podnose najkasnije u roku od 20 dana od dana donošenja odluke o raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika RS. (3)Sastavni dio prijavnog obrasca kandidata za predsjednika RS je i Izjava kojom kandidat potvrđuje da nema smetnji za kandidiranje utvrđenih Izbornim zakonom BiH. (4)Ako se prilikom provjere kandidata za predsjednika RS utvrdi da ne ispunjava uvjete za kandidiranje propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH ili da dokumentacija nije potpuna u smislu člana 30. stav (1) tač. a), e) i f) ovog Uput stva, politički subjekt je dužan u roku od dva dana od dana prijema obavještenja o otklanjanju nedostataka ili nepravil nosti, dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH prijedlog novog kandidata ili osigurati dodatnu dokumenta - ciju za kandidata. Član 12. (Odluka o ovjeri kandidata za predsjednika RS) Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika RS za učešće na prijevremenim izborima za predsjednika RS donosi Centralna izborna komisija BiH najkasnije u roku od deset dana od dana podnošenja prijave političkog subjekta za ovjeru kandidata za predsjednika RS. Član 13. (Brisanje imena kandidata sa glasačkog listića) Ako se u periodu od donošenja odluke o ovjeri kandidata do početka štampanja glasačkog listića utvrdi da je kandidat u tom vremenu postao nepodoban za kandidaturu u smislu Izbornog zakona BiH ili u slučaju smrti kandidata, ime kandidata neće biti stavljeno na glasački listić, a politički subjekt moći će izvršiti zamjenu kandidata do dana štampanja glasačkih listića. Član 14. (Propisani obrasci i ovlašteni potpisi) (1)Prijave političkih subjekata vrše se na obrascima koje je propisala Centralna izborna komisija BiH i oni su sastavni dio ovog Uputstva. (2)Obrasce prijave moraju potpisati lica ovlaštena za zastu pa - nje političkog subjekta. U slučaju koalicije, obrasce potpi - suju predsjednici svih stranaka članica koalicije. (3)Dokumente koje nije potpisao ovlašteni predstavnik poli - tič kog subjekta, Centralna izborna komisija BiH neće razmatrati. (4)Usmenu i pismenu komunikaciju s političkim subjektima Centralna izborna komisija BiH obavlja isključivo preko lica ovlaštenih za zastupanje pred Centralnom izbornom komisijom BiH navedenih u prijavi za učešće na izborima ili sjedišta glavnog organa političkog subjekata. POGLAVLJE IV. IZBORNA KAMPANJA I MEDIJSKO PREDSTAVLJANJE Član 15. (Izborna kampanja) (1)Izborna kampanja počinje teći 15 dana prije dana održa - vanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Svi politički subjekti koji učestvuju na prijevremenim izbo - rima za predsjednika RS, obavezni su pridržavati se pravila ponašanja utvrđenih Poglavljem 7. Izbornog zakona BiH. (3)Izborna šutnja važi za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, a počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do njihovog zatvaranja. Član 16. (Medijsko predstavljanje) (1)Izuzetno od odredaba člana 16.14 stav (1) Izbornog zakona BiH, javni elektronski mediji će ravnopravno i fer predsta - vljati političke subjekte i informirati javnost u vezi s kampanjom i izbornim procesom u periodu koji počinje 15 dana prije dana održavanja izbora. (2)Izuzetno od odredaba čl. 16.14 stav (2) i 16.15 stav (2) Izbor nog zakona BiH, neposredno obraćanje političkih subjekata počinje u periodu od 15 dana prije dana održavanja izbora. (3)Izuzetno od odredaba člana 16.12 stav (1) Izbornog zakona BiH, plaćena politička oglašavanja u elektronskim medijima dozvoljena su u periodu od 15 dana prije dana održavanja izbora u trajanju od najviše 30 minuta u privatnim elektron - skim medijima i 15 minuta u javnim elektronskim mediji ma. POGLAVLJE V. PROCEDURA AKREDITIRANJA POSMATRAČA Član 17. (Zahtjev i procedura za izdavanje akreditacija) (1)Zahtjev za akreditiranje posmatrača predstavnici političkih subjekata podnose općinskoj izbornoj komisiji u općini u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS ili Centralnoj izbornoj komisiji BiH, ukoliko se želi posmatrati njen rad, a predstavnici udruženja građana i međunarodnih organizacija podnose Centralnoj izbornoj komisiji BiH u skladu sa odredbama Uputstva o procedurama za akreditiranje posmatrača za izbore u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 56/06 i 64/06). (2)Izuzetno, od odredaba čl. 6. stav (1), 14. stav (1) i 20. stav (1) Uputstva iz stava (1) ovog člana, rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje akreditacije je sedam dana prije dana održavanja odgovarajuće izborne aktivnosti koju podnosilac zahtjeva želi posmatrati. (3)Procedura izdavanja akreditacija provodi se u skladu s odredbama Uputstva iz stava (1) ovog člana. POGLAVLJE VI. UPIS BIRAČA U CENTRALNI BIRAČKI SPISAK I BIRAČKI SPISAK ZA PRIJEVREMENE IZBORE ZA PREDSJEDNIKA RS Član 18. (Birač upisan u Centralni birački spisak) (1)Predsjednika RS biraju birači upisani u Centralni birački spisak da glasaju u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Centralni birački spisak). (2)Birač čije se ime ne nalazi u izvodu iz Centralnog biračkog spiska, a koji je, u periodu od dana zaključenja izvoda iz Centralnog biračkog spiska do dana održavanja prijevre - menih izbora, podnio zahtjev za izdavanje lične karte, može glasati na prijevremenim izborima, ako biračkom odboru predoči Obavještenje (potvrdu) izdato od Direkcije za implementaciju CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4 (član 18. stav (7) Pravilnika o dopuni Pravilnika o vođenju Centralnog biračkog spiska "Službeni glasnik BiH", br. 71/06) i bit će upisan u dopunski izvod iz Centralnog biračkog spiska na dan održavanja izbora. (3)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljednim izborima za raseljena lica ima sta tus birača upisanog u Centralni birački spisak. (4)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljednim izborima za glasanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom) ima sta tus birača upisanog u Centralni birački spisak za prijevremene izbore za predsjednika RS. Rokovnikom iz člana 2. ovog Uputstva, Centralna izborna komisija BiH utvrđuje krajnji rok za upis novih birača u izvod iz Centralnog biračkog spiska birača koji glasaju izvan Bosne i Hercegovine, za svaku općinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS koji ne može biti kraći od 20 dana od dana objavljivanja izbora. (5)Rok za dostavu podataka o promjeni adrese u inozemstvu i ličnih podataka birača upisanih u Centralni birački spisak na posljednim izborima za glasanje izvan Bosne i Hercegovine (poštom), ne može biti kraći od 20 dana od dana objavljiva - nja izbora. (6)Centralna izborna komisija BiH će obrazac prijave za glasa - nje poštom za nove registrante objaviti na svojoj zvaničnoj njeb stranici i dostaviti ih svim DKP-ima Bosne i Herce go - vine, putem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Herce - govine. Član 19. (Centralni birački spisak) (1)Centralni birački spisak se zaključuje 20 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. (2)Centralna izborna komisija BiH objavljuje broj upisanih birača u Centralni birački spisak za izbor predsjednika RS najkasnije tri dana od dana za zaključenje Centralnog biračkog spiska. (3)Centralna izborna komisija BiH izvod iz Centralnog birač kog spiska po biračkim mjestima dostavlja općinskim izbornim komisijama sa drugim izbornim materijalom, najkasnije tri dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. POGLAVLJE VII. PROVOĐENJE IZBORA Član 20. (Redovna biračka mjesta) (1)Prijevremeni izbori za predsjednika RS provode se na re - dov nim biračkim mjestima koje je odredila općinska izbor - na komisija na posljednjim provedenim redovnim izborima. (2)Općinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbo - re za predsjednika RS obavezna je da, prilikom određivanja redovnih biračkih mjesta, odredi jedno biračko mjesto za birače koji glasaju nepotvrđenim glasačkim listićima, a koje će biti pridruženo redovnom biračkom mjestu koje je najbliže sjedištu općinske izborne komisije. Na ovom biračkom mjestu mogu glasati birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska da glasaju izvan Bosne i Hercegovine, a koji se na dan održavanja izbora zateknu u svojoj općini. (3)Općinska izborna komisija obavezna je objaviti lokacije biračkih mjesta u roku od 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS, i o tome obavijestiti Centralnu izbornu komisiju BiH. Član 21. (Birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica BiH) (1)Birač koji je bio upisan u Centralni birački spisak na posljed njim izborima za raseljena lica BiH, svoje pravo glasanja na prijevremenim izborima za predsjednika RS ostvaruje prema tada izraženoj biračkoj opciji, u skladu sa odredbama člana 20.8 Izbornog zakona BiH. (2)Općinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS, u skladu sa stavom (1) ovog člana, dužna je odrediti posebno biračko mjesto ili pridru - ženo u zavisnosti od broja birača na kojem će glasati svi birači koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica. Procedura glasanja i brojanja glasačkih listića na ovom biračkom mjestu vrši se u skladu sa članom 19. Pravilnika o načinu glasanja i brojanja glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Ukoliko je broj birača koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica veći od 1.000 birača, općinska izborna komisija će odrediti dva ili više posebnih biračkih mjesta vodeći računa da broj birača na svakom od ovih biračkih mjesta ne prelazi 1.000 birača koji će se nalaziti na istoj lokaciji. Član 22. (Obavijest biračima) Općinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbore za predsjednika RS obavezna je na prikladan način i blagovremeno obavijestiti sve birače koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska za raseljena lica gdje i na kom biračkom mjestu mogu ostvariti svoje biračko pravo. Član 23. (Glasanje izvan Bosne i Hercegovine) Centralna izborna komisija BiH će biračima koji su upisani u izvod iz Centralnog biračkog spiska da glasaju izvan Bosne i Hercegovine na prijevremenim izborima za predsjednika RS, blagovremeno proslijediti potreban glasački materijal sa glasačkim listićima, a najkasnije 25 dana prije dana održavanja izbora. Prilikom brojanja glasačkih listića uzimaju se u obzir samo oni glasački listići koji su poštom upućeni na adresu Centralne izborne komisije BiH i imaju poštanski pečat na koverti s datumom do dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS i koji budu zaprimljeni u Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije sedam dana od dana održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS. Član 24. (Birački odbori) (1)Postupak imenovanja biračkih odbora za prijevremene izbore za predsjednika RS vrši se na osnovu odredaba čl. 2.2, 2.3 i 2.19 Izbornog zakona BiH i Uputstva o utvrđi va - nju kvalifikacija i broja članova biračkih odbora, postupak žrijebanja i imenovanja biračkih odbora ("Službeni glasnik BiH", br. 40/06, 55/06, 64/06 i 71/06) i obavit će se najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja izbora. (2)Odluke o imenovanju članova biračkih odbora i njihovih zamjenika s obrazloženjem (utvrđeni poredak žrijebanja, imena i prezimena i JMB imenovanih, prijedlog političkog subjekta), općinska izborna komisija, nakon donošenja, dostavlja Centralnoj izbornoj komisiji BiH, a najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja izbora. (3)Općinske izborne komisije, koje formiraju biračka mjesta za birače koji imaju sta tus raseljenog lica za općinu u kojoj se provode prijevremeni izbori za predsjednika RS, imenuju biračke odbore u skladu sa stavom (1) ovog člana. Član 25. (Dostavljanje izbornog materijala) (1)Centralna izborna komisija BiH izborni materijal zajedno sa glasačkim listićima dostavlja nadležnoj općinskoj izbornoj komisiji najkasnije tri dana prije dana održavanja prijevre - menih izbora za predsjednika RS. (2)Birački odbori dostavljaju cjelokupan izborni materijal općinskoj izbornoj komisiji na način kako je propisano Pravilnikom o načinu glasanja i brojanja glasačkih listića ("Službeni glasnik BiH", br. 71/06 i 83/06). (3)Općinska izborna komisija koja provodi prijevremene izbo - re za predsjednika RS obavezna je najkasnije 24 sata nakon zatvaranja biračkih mjesta dostaviti Centralnoj izbornoj komisiji BiH objedinjene rezultate glasanja na nivou općine u kojoj se izbori provode i originalnu dokumentaciju s rezultatima glasanja sa svih biračkih mjesta na kojima se glasalo na prijevremenim izborima za predsjednika RS. Član 26. (Glavni centar za brojanje) Centralna izborna komisija BiH će posebnom odlukom formirati Glavni centar za brojanje za prijevremene izbore za predsjednika RS. Istom odlukom utvrđuju se poslovi koji se obavljaju u Glavnom centru za brojanje, lokacija na kojoj se uspostavlja Glavni centar za brojanje i određuje vremenski pe - riod u kojem će raditi Glavni centar za brojanje. Član 27. (Objava izbornih rezultata) (1)Preliminarne rezultate prijevremenih izbora za predsjednika RS Centralna izborna komisija BiH objavljuje nakon dobivanja objedinjenih rezultata sa svih redovnih biračkih mjesta od općinske izborne komisije. (2)Centralna izborna komisija BiH objavljuje izborne rezultate prijevremenih izbora za predsjednika RS nakon objedinja - vanja rezultata glasanja sa redovnih biračkih mjesta, rezultata glasanja birača izvan Bosne i Hercegovine i birača koji glasaju nepotvrđenim glasačkim listićem (lica koja su upisana u Centralni birački spisak za glasanja izvan Bosne i Hercegovine, a na dan održavanja izbora nalaze se u Bosni i Hercegovini i lica koja su, od dana zaključivanja izvoda iz Centralnog biračkog spiska do dana održavanja prijevre - menih izbora, podnijela zahtjev za izdavanje lične karte, uz predočavanje potvrde koju je izdala Direkcija za implemen - taciju CIPS projekta na Obrascu LK-OI-4). POGLAVLJE VIII. ZAVRŠNE ODREDBE Član 28. (Računanje rokova) Neradni dani i dani državnih praznika računaju se u rokove utvrđene ovim Uputstvom za sve izborne radnje. Član 29. (Prijelazne odredbe) Za sve ostale radnje, postupke i slučajeve koji nisu regulisani ovim Uputstvom primjenjuju se odredbe Izbornog zakona BiH i podzakonski akti Centralne izborne komisije BiH koji se primjenjuju u postupku redovnih izbora. Član 30. (Obrasci) Sastavni dio ovog Uputstva su: a)obrazac izjave propisane članom 1.13 Izbornog zakona BiH; b)obrazac prijave za ovjeru političke stranke; c)obrazac prijave za ovjeru nezavisnog kandidata; d)obrazac prijave za ovjeru koalicije; e)kandidatski obrazac i izjava za nezavisnog kandidata; f)kandidatski obrazac i izjava za političku stranku/ koaliciju; g)obrazac za prikupljanje potpisa podrške; h)zapisnik o prijemu prijave političke stranke; i)zapisnik o prijemu prijave nezavisnog kandidata i j)zapisnik o prijemu prijave koalicije. Član 31. (Stupanje na snagu) Ovo Uputstvo stu pa na snagu narednog dana od dana donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 01-02-2-2875/07 11. oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. ROKOVNIK IZBORNIH AKTIVNOSTI ZA ODRŽAVANJE PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE (1)Rokovi teku od 11.10.2007. godine. (2)Prijave za ovjeru političkih stranaka i nezavisnih kandi - da ta podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkas - nije u roku od pet dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno u periodu od 11.10.2007. godine zaključno sa 16.10.2007. godine do 16.00 sati. (3)Zahtjevi za ovjeru koalicija podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije u roku od 13 dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 24.10.2007. godine do 16.00 sati. (4)Krajnji rok za registraciju novih birača koji glasaju pu - tem pošte na prijevremenim izborima za predsjednika Re - pu blike Srpske je 20 dana od dana raspisivanja prijevrem - enih izbora, odnosno zaključno sa 31.10.2007. godine. (5)Prijavu kandidata za predsjednika Republike Srpske ovje re ni politički subjekti podnose Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije 20 dana od dana raspisivanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 31.10.2007. godine do 16.00 sati. (6)Žrijebanje za utvrđivanje redoslijeda političkih subje ka - ta na glasačkim listićima obavit će se u sjedištu Centralne izborne komisije BiH u Sarajevu, Mula Mustafe Bašeskije 6, dana 01.11.2007. godine u 12.00 sati. (7)Odluku o ovjeri kandidata za predsjednika Republike Srpske za učešće na prijevremenim izborima Centralna izborna komisija BiH donosi najkasnije u roku od 10 dana od dana podnošenja prijava, odnosno najkasnije do 10.11.2007. godine. (8)Centralni birački spisak se zaključuje 20 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno zaključno sa 19.11.2007. godine. (9)Objavljivanje broja upisanih birača u Centralni birački spisak za prijevremene izbore obavit će se u roku 17 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno najka - snije do 22.11.2007. godine. (10)Imenovanje članova biračkih odbora vrši nadležna općinska izborna komisija u skladu sa sljedećim rokovima: a)Nadležna općinska izborna komisija dostavlja svim ovje - re nim političkim subjektima poziv da prisustvuju postup - ku žrijebanja za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima najkasnije 30 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 10.11.2007. godine. b)Žrijebanje za određivanje zastupljenosti političkih subjekata u biračkim odborima obavlja se najkasnije u roku od 25 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. c)Politički subjekti dostavljaju prijedloge kandidata za član - stvo u biračkim odborima najkasnije 20 dana prije dana održa vanja prijevremenih izbora, odnosno do 19.11.2007. godine. d)Obuka članova općinskih izbornih komisija održat će se prema posebnom Planu i programu edukacije koji utvrdi Centralna izborna komisija BiH od 14.11.2007. godine do 24.11.2007. godine e)Nadležna općinska izborna komisija imenuje članove bira čkih odbora i dostavlja akte o imenovanju članova bira č kih odbora Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 24.11.2007. godine. f)Obuka članova biračkih odbora održat će se u periodu od 15 dana do sedam dana prije dana održavanja prijevre me - nih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine do 02.12.2007. godine. (11)Objava konačnih listi kandidata u službenim glasilima obavit će se najkasnije 25 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 14.11.2007. godine. (12)Određivanje lokacija biračkih mjesta, objavu i dostavu podataka o određenim lokacijama Centralnoj izbornoj komisiji BiH, nadležna općinska izborna komisija obavit će najkasnije u roku od 15 dana prije dana održavanja prije vre - menih izbora, odnosno najkasnije do 24.11.2007. godine. (13)Medijsko predstavljanje političkih subjekata počinje 15 dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (14)Neposredno obraćanje političkih subjekata putem elektron skih medija, počinje 15 dana prije dana održa - vanja prijevremenih izbora, odnosno od 24.11.2007. godine. (15)Zahtjevi za akreditiranje posmatrača političkih subjeka - ta podnose se općinskoj izbornoj komisiji najkasnije sedam dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (16)Zahtjevi za akreditiranje posmatrača iz udruženja građana podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije sedam dana prije dana održavanja prijevremenih izbora, odnosno do 02.12.2007. godine. (17)Zabrana objavljivanja rezultata ispitivanja javnog mnijenja počinje 48 sati prije otvaranja biračkih mjesta i traje do zatvaranja biračkih mjesta, odnosno u periodu od 07.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvaranja biračkih mjesta. (18)Zahtjevi za akreditiranje međunarodnih posmatrača podnose se Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije jedan dan prije dana održavanja izbora, odnosno do 08.12.2007. godine. (19)Izborna šutnja počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do zatvaranja biračkih mjesta, odnosno u periodu od 08.12.2007. godine u 07,00 sati do 09.12.2007. godine do zatvaranja biračkih mjesta. (20)Birački odbori vrše dostavu rezultata glasanja i komple - tan izborni materijal do nadležne općinske izborne ko - misije, najkasnije u roku od 12 sati po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno do 10.12.2007. godine do 7,00 sati. (21)Općinska izborna komisija dostavlja zapisnike sa objedinjenim zbirnim rezultatima glasanja na nivou općine, Centralnoj izbornoj komisiji BiH najkasnije 24 sata po zatvaranju biračkih mjesta, odnosno najkasnije do 10.12.2007. godine do 19,00 sati. (22)Utvrđivanje i objavu preliminarnih rezultata prijevre - menih izbora za predsjednika Republike Srpske, Cent ral - na izborna komisija BiH će obaviti 24 sata po zatvaranju biračkih mjesta i po dobijanju rezultata od nadležne općin ske izborne komisije odnosno 10.12.2007. godine u 19,00 sati. (23)Krajnji rok za prijem glasačkog materijala za glasače putem pošte, 16.12.2007. godine sa otiskom pečata pošte sa datumom održavanja izbora. (24)Utvrđivanje i objavu rezultata prijevremenih izbora za pre dsjednika Republike Srpske, Centralna izborna komi - sija BiH će obaviti najkasnije u roku od 15 dana od dana održa vanja prijevremenih izbora, odnosno do 24.12.2007. godine. (25)Podnošenje zahtjeva za ponovno brojanje glasačkih listića vrši se u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 849Uredba o izmjeni Uredbe o vršenju ovlasti organa Federacije Bosne i Hercegovine u gospodarskim društvima sa učešćem državnog kapitala (hrvatski jezik)7453 Uredba o izmjeni Uredbe o vršenju ovlašćewa organa Fede racije Bosne i Hercegovine u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala (srpski jezik)7453 Uredba o izmjeni Uredbe o vršenju ovlašćenja organa Federacije Bosne i Hercegovine u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala (bosanski jezik)7454 850Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o Federalnom stožeru civilne zaštite (hrvatski jezik) 7454 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o Federalnom štabu civilne zaštite (bosanski jezik) 7454 851Odluka o davanju na korištenje mrkog uglja Zavodu za zaštitu djece i omladine Pazarić (hrvatski jezik)7454 Odluka o davanju na korištenje mrkog uglja Zavodu za zaštitu djece i omladine Pazarić (srpski jezik)7455 Odluka o davanju na korištenje mrkog uglja Zavodu za zaštitu djece i omladine Pazarić (bosanski jezik)7455 852Odluka o odobrenju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkih vozila za potrebe Porezne uprave Federacije BiH 7455 853Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkog automobila za potrebe Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta7456 854Odluka o izmjeni Odluke o imenovanju Komisije za poje - dinačno i konačno verificiranje obaveza prema doba vlja či - ma prijašnjeg Federalnog ministarstva odbra ne stvo renih u periodu od 01.04.1996. godine do 31.12.2002. godine7456 855Odluka o odobravanju nabavke dva nova putnička vozila za potrebe Federalnog ministarstva za pitanja boraca i inva lida odbrambeno-oslobodilačkog rata-Federalnog mi - ni starstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata7456 856Odluka o davanju suglasnosti Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija da utvrdi postupak i način orga - niziranja i upravljanja zaštitnim pojasom uz autoceste i sustava naplate - cestarine na autocestama u Federaciji BiH (hrvatski jezik) 7457 Odluka o davanju saglasnosti Federalnom ministar - stvu prometa i komunikacija da utvrdi postupak i način organizovawa i upravljanja zaštitnim pojasom uz autoceste i sistema naplate - cestarine na autocestama u Federaciji BiH (srpski jezik)7457 Odluka o davanju saglasnosti Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija da utvrdi postupak i način organizovanja i upravljanja zaštitnim pojasom uz autoceste i sistema naplate - cestarine na autocestama u Federaciji BiH (bosanski jezik) 7457 857Odluka o utrošku sredstava prikupljenih po osnovu putničke takse-naknade za razvoj i unapređenje avio prometa u Federaciji BiH za 2007. godinu 7458 858Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "Staro za novo" putničkih automobila za potrebe Federalnog ministarstva prometa i komunikacija7458 859Odluka o isplati sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu svim proračunskim korisnicima za sve vjerske i novogodišnje blagdane7458 Odluka o isplati sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu svim budžetskim korisnicima za sve vjerske i novogodišnje praznike7459 FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA I NAUKE 860Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Savjeta za nauku Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke7459 861Rješenje o imenovanju Komisije 7459 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 30/06 (hrvatski jezik) 7460 Odluka broj AP 30/06 (srpski jezik) 7464 Odluka broj AP 30/06 (bosanski jezik) 7468 Odluka broj AP 55/06 (hrvatski jezik) 7473 Odluka broj AP 55/06 (srpski jezik) 7476 Odluka broj AP 55/06 (bosanski jezik) 7480 Odluka broj AP 66/06 (hrvatski jezik) 7483 Odluka broj AP 66/06 (srpski jezik) 7484 Odluka broj AP 66/06 (bosanski jezik) 7485 Odluka broj AP 90/06 (hrvatski jezik) 7486 Odluka broj AP 90/06 (srpski jezik) 7491 Odluka broj AP 90/06 (bosanski jezik) 7495 Odluka broj AP 96/06 (hrvatski jezik) 7500 Odluka broj AP 96/06 (srpski jezik) 7506 Odluka broj AP 96/06 (bosanski jezik) 7512 Odluka broj AP 109/06 (hrvatski jezik) 7518 Odluka broj AP 109/06 (srpski jezik) 7521 Odluka broj AP 109/06 (bosanski jezik) 7525 Odluka broj AP 137/06 (hrvatski jezik) 7528 Odluka broj AP 137/06 (srpski jezik) 7532 Odluka broj AP 137/06 (bosanski jezik) 7537 Odluka broj AP 159/06 (hrvatski jezik) 7541 Odluka broj AP 159/06 (srpski jezik) 7549 Odluka broj AP 159/06 (bosanski jezik) 7558 Odluka broj AP 181/06 (hrvatski jezik) 7565 Odluka broj AP 181/06 (srpski jezik) 7568 Odluka broj AP 181/06 (bosanski jezik) 7571 Odluka broj AP 184/06 (hrvatski jezik) 7574 Odluka broj AP 184/06 (srpski jezik) 7577 Odluka broj AP 184/06 (bosanski jezik) 7580 Odluka broj AP 186/06 (hrvatski jezik) 7583 Odluka broj AP 186/06 (srpski jezik) 7588 Odluka broj AP 186/06 (bosanski jezik) 7593 Odluka broj AP 187/06 (hrvatski jezik) 7597 Odluka broj AP 187/06 (srpski jezik) 7601 Odluka broj AP 187/06 (bosanski jezik) 7605 Odluka broj AP 188/06 (hrvatski jezik) 7609 Odluka broj AP 188/06 (srpski jezik) 7613 Odluka broj AP 188/06 (bosanski jezik) 7617 Odluka broj AP 195/06 (hrvatski jezik) 7621 Odluka broj AP 195/06 (srpski jezik) 7625 Odluka broj AP 195/06 (bosanski jezik) 7630 Odluka broj AP 226/06 (hrvatski jezik) 7634 Odluka broj AP 226/06 (srpski jezik) 7638 Odluka broj AP 226/06 (bosanski jezik) 7642 Odluka broj AP 534/06 (hrvatski jezik) 7646 Odluka broj AP 534/06 (srpski jezik) 7650 Odluka broj AP 534/06 (bosanski jezik) 7655 Odluka broj AP 852/06 (hrvatski jezik) 7659 Odluka broj AP 852/06 (srpski jezik) 7662 Odluka broj AP 852/06 (bosanski jezik) 7665 Odluka broj AP 855/06 (hrvatski jezik) 7668 Odluka broj AP 855/06 (srpski jezik) 7671 Odluka broj AP 855/06 (bosanski jezik) 7675 Odluka broj AP 958/07 (hrvatski jezik) 7678 Odluka broj AP 958/07 (srpski jezik) 7682 Odluka broj AP 958/07 (bosanski jezik) 7686 SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO/CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za predsje - dnika Republike Srpske (hrvatski jezik) 7690 Odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za pred - sje dn ika Republike Srpske (srpski jezik)7690 Odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za predsje - dnika Republike Srpske (bosanski jezik) 7691 Naputak o rokovima i aktivnostima u postupku provedbe prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (hrvatski jezik) 7691 Uputstvo o rokovima i aktivnostima u postupku pro vo - đewa prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (srpski jezik) 7724 Uputstvo o rokovima i aktivnostima u postupku provo - đenja prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske (bosanski jezik) 7756 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "UNIONINVESTPLASTIKA d.d. Semizovac - Za tiskaru: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2007. godine na "Službene novine Federacije BiH", 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2007. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku