Aktio

RATA

O IMENOVANJU KOMISIJE

DonioRata

198 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i tač. III i IV Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih i drugih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05) i člana 22. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, federalni ministar donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE I. Imenuje se Komisija za izradu teksta prednacrta, nacrta i prijedloga zakona i podzakonskih propisa u sastavu: 1.ZDRAVKO SKOČIBUŠIĆ, predsjednik Komisije 2.HALIL POLIMAC, član 3.SABID LIPOVIĆ, član 4.ENISA TESKEREDŽIĆ, član II. Zadatak Komisije je da izradi tekst prednacrta, nacrta i prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica sa obrazloženjem. Zadatak Komisije je i da izradi nacrt pravilnika o izmjenama i dopunama: Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva i Pravilnika o plaćama i naknadama državnih službenika i namještenika odnosno da ih uskladi sa važećim propisima. U skladu sa nadležnostima Ministarstva, Komisija će uraditi tekstove potrebnih pravilnika i drugih podzakonskih propisa. III. U skladu sa obavezama Ministarstva Komisija će poslove iz tačke II ovog Rješenja vršiti kontinuirano do 31. 12. 2006. godine, o čemu će predsjednik Komisije podnositi ministru periodične izvještaje. IV. Visina naknade za rad svakog člana Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe. V. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-02-729/06 31. marta/ožujka 2006. godine Sarajevo Ministar Zahid Crnkić, s. r. AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 60. stav 3. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), a u vezi sa članom 27. stav 2. Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hecegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04 i 67/05), Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuje IZMJENU I DOPUNU LISTE EKSPERATA SA KOJE SE IMENUJU ČLANOVI KOMISIJA ZA IZBOR DRŽAVNIH SLUŽBENIKA U Listi eksperata sa koje se imenuju članovi komisija za izbor državnih službenika u Federaciji BiH, objavljenoj u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 2/06, vrše se izmjene i dopune, i to: Sa Liste eksperata briše se ime ENISA SELIMOVIĆ, dipl. pravnik, pod rednim brojem 320 i ime VESNA ŠIKIĆ, dipl. pravnik, pod rednim brojem 361, i imenuju se novi članovi, i to: 320.dr. NADA RAJKOVIĆ, doktor veterine 361.ZDRAVKO BELJO , ing. tekstilne tehnologije, a Lista eksperata se dopunjava kako slijedi: R.b.IME I PREZIME ZVANJE 409.IZMIR HADŽIAVDIĆ dipl. pravnik 410. mr. MARKO PEJIĆ profesor sociologije 411. ŽELJKO SILAĐI dipl. pravnik 412.MARKO ROZIĆ dipl. pravnik 413.SUAD HADŽIALIĆ dipl. ekonomist 414.LADISLAVA HAMZIĆ profesor pedagoške grupe predmeta 415.ABID JUSIĆ dipl. pravnik 416.HEDIJA KODŽAGA prof. komparativne književnosti i bibliotekarstva 417.MILENA KADRIĆ dipl. pravnik 418.prof. dr. BAJRO GOLIĆ doktor ekonomskih nauka 419.AMELA ČOHADŽIĆ dipl. orijentalista i dipl. anglista 420.ŠERIFA MUJČIĆ dipl. pravnik 421.SELIMA AGIĆ dipl. pravnik 422.HATIDŽA DIMAČ dipl. ekonomist 423.ALIJA DEMIROVIĆ dipl. ing. građevinarstva 424.prof. dr. sc. ANTE MILANOVIĆdoktor veterine 425.KENAN CRNKIĆ dipl. ekonomist 426.prof. dr. JASNA JURIŠIĆ-NEĆAK doktor socijalnog rada 427.NUNO AGIĆ dipl. pravnik 428. mr. DŽENANA TANOVIĆ-HAMZIĆ profesor historijske i književne znanosti 429.MIRJANA KLEMENS dipl. pravnik Izmjena i dopuna Liste eksperata, objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-49-157/06 8. aprila/travnja 2006. godine Sarajevo Direktor mr. Enver Išerić, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka nabavke usluge sanacije i adaptacije kontrolnog tornja u Mostaru za potrebe Centra kontrole zračnog prostora Mostar unutar Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.VLADO JURIĆ, predsjednik Komisije 2.PETAR OBRADOVIĆ, član 3.SANELA ZEKIĆ, član Za stručno lice-vanjskog saradnika imenuje se gospodin HARIS MAHIĆ, dipl. ing. arhitekture, a za administra - tivno-tehničko lice imenuje se gospođa NEDA ZELENIKA. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuke za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnika sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31. 7. 2006. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Naknada za rad u postupku javnog nadmetanja za nabavku roba i vršenje usluga, članovima Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visine naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05). Član 8. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-27-63-384-1/06 10. aprila/travnja 2006. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. FEDERALNI ŠTAB CIVILNE ZAŠTITE Na osnovu tačke VI stav 1. tačka 1. Odluke o uvjetima i načinu korištenja sredstava ostvarenih po osnovu posebnog poreza za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/05), Federalni štab civilne zaštite, na prijedlog Federalne uprave civilne zaštite, donosi ODLUKU O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE POMOĆI OPĆINAMA I PRAVNIM LICIMA ZA SANIRANJE POSLJEDICA IZAZVANIH POPLAVAMA I VELIKIM SNJEŽNIM PADAVINAMA I. Odobrava se izdvajanje sredstava kao jednokratna novčana pomoć općinama Trnovo, Kupres. Goražde, Zenica i Čelić, te Crvenom križu Federacije Bosne i Hercegovine i "Klub spasilac 2000" Sarajevo u ukupnom iznosu od 344.000,00 KM, i to: –za općinu Trnovo 25.000,00 KM –za općinu Kupres 50.000.00 KM –za općinu Goražde 50.000,00 KM –za općinu Zenica 100.000,00 KM –za općinu Čelić 100.000.00 KM –Crveni križ Federacije BiH 9.000,00 KM –"Klub spasilac 2000" Sarajevo 10.000,00 KM Sredstva iz stava 1. ove tačke općine mogu koristiti samo za saniranje posljedica izazvanih poplavama, i to općina Čelić za štete nastale u junu 2004. godine, a ostale općine iz stava 1. ovog člana za štete izazvane velikim snježnim padavinama u periodu od 26. 1. do 9. 3. 2005. godine, Crveni križ Federacije BiH za nabavku prehrambenih proizvoda i higijenskih sredstava, dok "Klub spasilac 2000" Sarajevo navedena sredstva može koristiti samo za nabavku spasilačke opreme. II. Sredstva iz tačke I. ove Odluke isplatit će se sa podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora pod nazivom FMF - sredstva za zaštitu i spašavanje (transakcijski račun broj 1540012000447848) ekonomski kod 614241 - transferi za elementarne nepogode, prirodne i druge nesreće. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. O utrošku sredstava iz tačke I ove Odluke, općinski načelnici i rukovodioci pravnih lica iz tačke I ove Odluke, dužni su podnijeti izvještaj Federalnoj upravi civilne zaštite u roku od 60 dana od dana uplate finansijskih sredstava na transakcijske račune tih općina, odnosno pravnih lica sa pratećom finansijskom dokumentacijom. V. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 12-44-103-3/06 9. marta/ožujka 2006. godine Sarajevo Komandant Dragan Vrankić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 977/04, rješavajući apelaciju Zdravka Stevanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 17. studenoga 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravka Stevanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-393/03 od 25. lipnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-404/01 od 9. rujna 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zdravko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Momir M. Radulović, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 9. studenoga 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-393/03 od 25. lipnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-404/01 od 9. rujna 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Okružnog tužiteljstva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. tužiteljstvo), je zatraženo 14. veljače 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28. veljače 2005. godine, a Okružno tužiteljstvo 24. veljače 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. listopada 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj K-404/01 od 9. rujna 2003. godine, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz članka 251. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Republike Srpske-opći dio (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je za navedeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i mjera sigurnosti zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti u trajanju od dvije godine. 7. Tijekom prvostupanjskog postupka Osnovni je sud proveo predložene dokaze, pa su saslušani svjedoci optužbe i obrane, a pročitani su i iskazi oštećenih djevojaka, koji su dati tijekom istrage. 8. Okružni je sud pobijanom Presudom broj Kž-393/03 od 25. lipnja 2004. godine apelantov priziv djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako da je apelant za isto kazneno djelo na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Okružni je sud preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni smatrajući da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može u potpunosti ostvariti i sa kaznom zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostupanjska je presuda ostala nepromijenjena. 9. Okružni je sud, razmatrajući apelantove prizivne navode, zaključio da čitanje iskaza svjedokinja, datih u istražnom postupku, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Naime, iako se apelant nije suglasio sa čitanjem iskaza svjedokinja, koji su dati u istrazi, Okružni je sud zaključio uvidom u dokaze u spisima da je Osnovni sud sasvim pravilno primijenio odredbe Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) obzirom na dostupnost svjedokinja sudu i svim drugim okolnostima vezanim za ukupan postupak pred sudom, imajući u vidu i druge dokaze konkretnog slučaja na kojima se temelji pobijana presuda Osnovnog suda. Također, Okružni je sud zaključio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ustvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke glede postojanja kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija usvoji, a pobijane odluke ukinu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što su na glavnom pretresu pročitane izjave svjedoka koje su date u istražnom postupku. Naime, apelant navodi da ni on ni njegov branitelj nisu bili nazočni prigodom davanja iskaza ovih svjedokinja u istrazi. Apelant smatra da čitanje iskaza svjedokinja datih u istražnom postupku predstavlja povredu odredaba kaznenog postupka, a time i prava na pravično suđenje. Apelant ističe da su materinji jezici svjedokinja rumunjski i moldavski, a da prevoditelj koji je bio nazočan "ne zna ni jednu jedinu riječ moldavskog ili rumunjskog jezika". b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud pobija navode apelacije i ističe da u kaznenom postupku protiv apelanta nije bilo bitnih povreda kaznenog postupka, niti kršenja apelantovih ustavnih prava, ističući da je kazneno vijeće Okružnog suda navode iznijete u prizivu protiv presude Osnovnog suda, koji su sada iznijeti i u apelaciji, ocijenilo neutemeljenim jer nisu učinjene nikakve povrede Zakona o kaznenom postupku, niti su povrijeđena apelantova ustavna prava vezana za pravično suđenje. Obzirom na navedeno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije. 12. Osnovni sud također pobija navode apelacije i smatra da je kazneni postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), budući da je sud u svemu postupio sukladno tada važećim procesnim i materijalnim propisima. Osnovni sud navodi da je točno to da je tijekom postupka saslušano u svojstvu svjedoka-oštećenih devet svjedokinja, od kojih su dvije državljanke Rumunjske, a sedam državljanke Moldavije. Na glavnom pretresu iskazi svih ovih svjedokinja-oštećenih koje su one dale prethodno tijekom istrage su pročitani na prijedlog zamjenika okružnog javnog tužitelja u Bijeljini. Svi su ovi iskazi pročitani na temelju članka 333. ZKP-a, uz obrazloženje zašto je sud njihove iskaze pročitao. Navedeno je da se radi o stranim državljankama koje su u istrazi saslušane neposredno nakon podizanja optužnice, da su više puta pozivane i obavještavane da budu nazočne glavnom pretresu, te kako nisu pristupile na glavni pretres sud je odlučio njihove iskaze pročitati, jer je njihov dolazak na glavni pretres bio neizvjestan, odnosno otežan. Osnovni sud smatra da ovim nije povrijeđeno nikakvo apelantovo pravo, navodeći da je Zakon o kaznenom postupku koji je važio u vrijeme kada je vođen kazneni postupak dozvoljavao mogućnost da se iskazi svjedoka koji su prethodno saslušani pred sudom mogu pročitati, između ostalog, ako se radi o svjedocima čiji je dolazak na sud nemoguć ili znatno otežan, što je u ovom predmetu bio slučaj. Osnovni sud, također, navodi da je neutemeljen dio apelacije u kojem se tvrdi da su iskazi svjedokinja-oštećenih pribavljeni nezakonito, odnosno bez upozorenja da imaju pravo na prevoditelja. Uvidom u zapisnik o saslušanju tih svjedokinja je utvrđeno da su one saslušane u nazočnosti službenih osoba i prevoditelja, dok je za jednu od svjedokinja konstatirano da govori srpski jezik. Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Okružno tužiteljstvo u svom odgovoru također pobija navode apelacije i navodi da nije došlo do kršenja apelantovih prava, potvrđujući da su u postupku pročitani iskazi svjedoka-oštećenih. Okružno tužiteljstvo ističe da je Osnovni sud dao valjane razloge zašto je to učinjeno, smatrajući da nema nijednog razloga da se apelacija usvoji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Članak 328. Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočit će mu se raniji iskaz, odnosno ukazat će mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Članak 333. (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, suoptuženih ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Članak 364. (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, osim ako je, obzirom na druge dokaze, očito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda; Š...Ć" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-393/03 od 25. lipnja 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Kako je apelantu ova presuda Okružnog suda uručena 17. rujna 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. studenoga 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". 22. U konkretnom slučaju, radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelanata, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. Europske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedokinja dati u istražnom postupku, te da je na temelju tih iskaza sud donio presudu, a da nije osigurao nazočnost tih svjedokinja na glavnom pretresu, čime je apelantu uskraćena mogućnost da ispita ove svjedoke optužbe. 23. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava "u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Europski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenoga 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije mjerodavan vršiti procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redoviti sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 24. Članak 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno o drugom (vidi Europski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, te da mu se omogući ispitivanje i osporavanje svjedočenja svjedoka optužbe, kao i pozivanje i ispitivanje svojih svjedoka pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Primjerice, postoje slučajevi kada zakon ne dopušta da optuženi izravno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez nazočnosti optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenoga 2004. godine, st. 25-27). 25. U konkretnom slučaju, iz pobijanih presuda nedvojbeno proizlazi da su iskazi svjedokinja, koji su dati tijekom istrage, pročitani na glavnom pretresu. Redoviti su sudovi dali logično obrazloženje glede toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 26. Osim toga, iz obrazloženja pobijanih presuda je vidljivo da se odluke redovitih sudova ne temelje isključivo na iskazima svjedokinja-oštećenih, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U tom je pravcu sud izveo dokaze saslušanjem još pet svjedoka, od kojih su dva radila kao konobari u noćnom baru i koji su potvrdili da su u tom baru pružane seksualne usluge za novac, da su za to korištene oštećene, te da su posjetitelji za navedene usluge novac predavali konobarima. Ovi su svjedoci bili nazočni kritične večeri, kada je policija zatekla i jednu od oštećenih u sobi sa klijentom. Dokazi koje je prvostupanjski sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovitih sudova, slažu sa iskazima svjedokinja-oštećenih datih u istrazi, za što su redoviti sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Razloge zbog kojih su prihvaćeni uvjerljivim iskazi svjedoka, između ostalih i svjedoka koji su uposleni kod apelanta, sudovi su razložno obrazložili ustvrdivši da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redoviti sudovi proizvoljno ustvrdili apelantovu odgovornost za navedeno kazneno djelo ili da su, u bilo kojem dijelu, proizvoljno primijenili zakon. Ustavni sud također ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmetom apelantovog priziva protiv prvostupanjske presude, pa je i Okružni sud u svezi s tim dao detaljna obrazloženja, koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 27. U svezi sa apelantovim navodima o tomu da je svjedokinjama trebalo osigurati prevoditelja za davanje iskaza, koji zna njihov materinji jezik jer se radilo o stranim državljankama, Ustavni sud konstatira da iz dokaza u spisima proizlazi da su svjedokinje imale mogućnost korištenja usluga prevoditelja. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je pravo apelanata na pravično suđenje prekršeno zato što saslušanje ovih svjedokinja nije obavljeno uz pomoć prevoditelja. Apelantovi navodi vezani za ovo pitanje su potpuno paušalni i ničim potkrijepljeni. 28. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao pristupiti na glavni pretres, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a pobijane se presude ne temelje isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudačke procjene dokaza u kaznenom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 977/04, rješavajući apelaciju Zdravka Stevanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Stevanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeqini broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeqini broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Služ- benim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zdravko Stevanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine kojeg zastupa Momir M. Radulović, advokat iz Bijeqine, podnio je 9. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 14. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28. februara 2005. godine, a Okružno tužilaštvo 24. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda u Bijeqini broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo posredovawa u vršenju prostitucije iz člana 251 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske-opšti dio (u daqnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i mjera bezbjednosti zabrane obavljanja ugostiteqske djelatnosti u trajanju od dvije godine. 7. Tokom prvostepenog postupka Osnovni sud je sproveo predložene dokaze, pa su saslušani svjedoci optužbe i odbrane, a pročitani su i iskazi oštećenih djevojaka, koji su dati tokom istrage. 8. Okružni sud je osporavanom Presudom broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako da je apelant za isto krivično djelo na osnovu istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni smatrajući da svrha kažwavawa u konkretnom slučaju može u potpunosti da se ostvari i sa kaznom zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena. 9. Okružni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode, zakqučio da čitanje iskaza svjedokiwa, datih u istražnom postupku, ne predstavlja bitnu povredu odredbi krivičnog postupka. Naime, iako se apelant nije saglasio sa čitanjem iskaza svjedokiwa, koji su dati u istrazi, Okružni sud je zakqučio uvidom u dokaze u spisima da je Osnovni sud sasvim pravilno primijenio odredbe Zakona o krivičnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP) s obzirom na dostupnost svjedokiwa sudu i svim drugim okolnostima vezanim za ukupan postupak pred sudom, imajući u vidu i druge dokaze konkretnog slučaja na kojima se zasniva osporavana presuda Osnovnog suda. Takođe, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zakqučke u pogledu postojawa krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporavanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija usvoji, a osporavane odluke ukinu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su na glavnom pretresu pročitane izjave svjedoka koje su date u istražnom postupku. Naime, apelant navodi da ni on ni njegov branilac nisu bili prisutni prilikom davawa iskaza ovih svjedokiwa u istrazi. Apelant smatra da čitanje iskaza svjedokiwa datih u istražnom postupku predstavlja povredu odredbi krivičnog postupka, a time i prava na pravično suđenje. Apelant ističe da su materwi jezici svjedokiwa rumunski i moldavski, a da prevodilac koji je bio prisutan "ne zna ni jednu jedinu riječ moldavskog ili rumunskog jezika". b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud osporava navode apelacije i ističe da u krivičnom postupku protiv apelanta nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka, niti kršewa apelantovih ustavnih prava, ističući da je krivično vijeće Okružnog suda navode iznesene u žalbi protiv presude Osnovnog suda, koji su sada izneseni i u apelaciji, ocijenilo neosnovanim jer nisu učinjene nikakve povrede Zakona o krivičnom postupku, niti su povrijeđena apelantova ustavna prava vezana za pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije. 12. Osnovni sud takođe osporava navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je sud u svemu postupio u skladu sa tada važećim procesnim i materijalnim propisima. Osnovni sud navodi da je tačno to da je u toku postupka saslušano u svojstvu svjedoka-oštećenih devet svjedokiwa, od kojih su dvije državljanke Rumunije, a sedam državljanke Moldavije. Na glavnom pretresu iskazi svih ovih svjedokiwa-oštećenih koje su one dale prethodno u toku istrage su pročitani na prijedlog zamjenika okružnog javnog tužioca u Bijeqini. Svi ovi iskazi su pročitani na osnovu člana 333. ZKP-a, uz obrazloženje zašto je sud wihove iskaze pročitao. Navedeno je da se radi o stranim državljankama koje su u istrazi saslušane neposredno nakon podizawa optužnice, da su više puta pozivane i obavještavane da prisustvuju glavnom pretresu, te kako nisu pristupile na glavni pretres sud je odlučio da wihove iskaze pročita, jer je wihov dolazak na glavni pretres bio neizvjestan, odnosno otežan. Osnovni sud smatra da ovim nije povrijeđeno nikakvo apelantovo pravo, navodeći da je Zakon o krivičnom postupku koji je važio u vrijeme kada je vođen 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. krivični postupak dozvoljavao mogućnost da iskazi svjedoka koji su prethodno saslušani pred sudom mogu da se pročitaju, između ostalog, ako se radi o svjedocima čiji je dolazak na sud nemoguć ili znatno otežan, što je u ovom predmetu bio slučaj. Osnovni sud, takođe, navodi da je neosnovan dio apelacije u kom se tvrdi da su iskazi svjedokiwa-oštećenih pribavljeni nezakonito, odnosno bez upozorewa da imaju pravo na prevodioca. Uvidom u zapisnik o saslušanju tih svjedokiwa utvrđeno je da su one saslušane u prisustvu službenih lica i prevodioca, dok je za jednu od svjedokiwa konstatovano da govori srpski jezik. Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo u svom odgovoru takođe osporava navode apelacije i navodi da nije došlo do kršewa apelantovih prava, potvrđujući da su u postupku pročitani iskazi svjedoka-oštećenih. Okružno tužilaštvo ističe da je Osnovni sud dao valjane razloge zašto je to učinjeno, smatrajući da nema nijednog razloga da se apelacija usvoji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Član 328 Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza,predočiće mu se raniji iskaz, odnosno ukazaće mu se naodstupanje i upitaće se zašto sada iskazuje drugačije, a popotrebi pročitaće se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Član 333 (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu po odluci vijeća da se pročitaju samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu, ili je wihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Član 364 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome po odredbama ovog zakona ne može da se zasniva presuda, sem ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda; Š ...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Kako je apelantu ova presuda Okružnog suda uručena 17. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2004. godine, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe". 22. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je osporavanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 Evropske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedokiwa dati u istražnom postupku, te da je na osnovu tih iskaza sud donio presudu, a da nije obezbijedio prisustvo tih svjedokiwa na glavnom pretresu, čime je apelantu uskraćena mogućnost da ispita ove svjedoke optužbe. 23. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za qudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Sem toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stawa koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. 24. Član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za qudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Na primjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Sem toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće da se na glavnom pretresu sasluša svjedok koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 25. U konkretnom slučaju, iz osporavanih presuda nesumwivo proizilazi da su iskazi svjedokiwa, koji su dati tokom istrage, pročitani na glavnom pretresu. Redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoqno primijenjen. 26. Sem toga, iz obrazložewa osporenih presuda vidqivo je da se odluke redovnih sudova ne zasnivaju iskqučivo na iskazima svjedokiwa-oštećenih, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumwivo zakqučio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom pravcu sud je izveo dokaze saslušanjem još pet svjedoka, od kojih su dva radila kao konobari u noćnom baru i koji su potvrdili da su u tom baru pružane seksualne usluge za novac, da su za to korišćene oštećene, te da su posjetioci za navedene usluge novac predavali konobarima. Ovi svjedoci su bili prisutni kritične večeri, kada je policija zatekla i jednu od oštećenih u sobi sa klijentom. Dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, shodno zakqučku redovnih sudova, slažu sa iskazima svjedokiwa-oštećenih datih u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerqiva obrazložewa. Razloge zbog kojih su prihvaćeni uvjerqivim iskazi svjedoka, između ostalih i svjedoka koji su zaposleni kod apelanta, sudovi su razložno obrazložili utvrdivši da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoqno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su, u bilo kom dijelu, proizvoqno primijenili zakon. Ustavni sud takođe ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmet apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je i Okružni sud u vezi s tim dao detaqna obrazložewa, koja ni na koji način ne izgledaju proizvoqna. 27. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je svjedokiwama kada su davale iskaz trebalo da se obezbijedi prevodilac koji zna wihov materwi jezik jer se radilo o stranim državljankama, Ustavni sud konstatuje da iz dokaza u spisima proizilazi da su svjedokinje imale mogućnost da koriste usluge prevodioca. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je pravo apelanata na pravično suđenje prekršeno zato što saslušanje ovih svjedokiwa nije obavljeno uz pomoć prevodioca. Apelantovi navodi vezani za ovo pitanje su potpuno paušalni i ničim potkrijepljeni. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao da pristupi na glavni pretres, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude se ne zasnivaju iskqučivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Sem toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose iskqučivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoqna. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 977/04, rješavajući apelaciju Zdravka Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Stevanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Herce- govine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zdravko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Momir M. Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 14. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28. februara 2005. godine, a Okružno tužilaštvo 24. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 251. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-opći dio (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i mjera bezbjednosti zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti u trajanju od dvije godine. 7. Tokom prvostepenog postupka Osnovni sud je proveo predložene dokaze, pa su saslušani svjedoci optužbe i odbrane, a pročitani su i iskazi oštećenih djevojaka, koji su dati tokom istrage. 8. Okružni sud je pobijanom Presudom broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako da je apelant za isto krivično djelo na osnovu istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni smatrajući da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može u potpunosti ostvariti i sa kaznom zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena. 9. Okružni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode, zaključio da čitanje iskaza svjedokinja, datih u istražnom postupku, ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Naime, iako se apelant nije saglasio sa čitanjem iskaza svjedokinja, koji su dati u istrazi, Okružni sud je zaključio uvidom u dokaze u spisima da je Osnovni sud sasvim pravilno 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. primijenio odredbe Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) s obzirom na dostupnost svjedokinja sudu i svim drugim okolnostima vezanim za ukupan postupak pred sudom, imajući u vidu i druge dokaze konkretnog slučaja na kojima se zasniva pobijana presuda Osnovnog suda. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija usvoji, a pobijane odluke ukinu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su na glavnom pretresu pročitane izjave svjedoka koje su date u istražnom postupku. Naime, apelant navodi da ni on ni njegov branilac nisu bili prisutni prilikom davanja iskaza ovih svjedokinja u istrazi. Apelant smatra da čitanje iskaza svjedokinja datih u istražnom postupku predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka, a time i prava na pravično suđenje. Apelant ističe da su maternji jezici svjedokinja rumunski i moldavski, a da prevodilac koji je bio prisutan "ne zna ni jednu jedinu riječ moldavskog ili rumunskog jezika". b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud pobija navode apelacije i ističe da u krivičnom postupku protiv apelanta nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka, niti kršenja apelantovih ustavnih prava, ističući da je krivično vijeće Okružnog suda navode iznijete u žalbi protiv presude Osnovnog suda, koji su sada iznijeti i u apelaciji, ocijenilo neosnovanim jer nisu učinjene nikakve povrede Zakona o krivičnom postupku, niti su povrijeđena apelantova ustavna prava vezana za pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije. 12. Osnovni sud također pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je sud u svemu postupio u skladu sa tada važećim procesnim i materijalnim propisima. Osnovni sud navodi da je tačno to da je u toku postupka saslušano u svojstvu svjedoka-oštećenih devet svjedokinja, od kojih su dvije državljanke Rumunije, a sedam državljanke Moldavije. Na glavnom pretresu iskazi svih ovih svjedokinja-oštećenih koje su one dale prethodno u toku istrage su pročitani na prijedlog zamjenika okružnog javnog tužioca u Bijeljini. Svi ovi iskazi su pročitani na osnovu člana 333. ZKP-a, uz obrazloženje zašto je sud njihove iskaze pročitao. Navedeno je da se radi o stranim državljankama koje su u istrazi saslušane neposredno nakon podizanja optužnice, da su više puta pozivane i obavještavane da prisustvuju glavnom pretresu, te kako nisu pristupile na glavni pretres sud je odlučio da njihove iskaze pročita, jer je njihov dolazak na glavni pretres bio neizvjestan, odnosno otežan. Osnovni sud smatra da ovim nije povrijeđeno nikakvo apelantovo pravo, navodeći da je Zakon o krivičnom postupku koji je važio u vrijeme kada je vođen krivični postupak dozvoljavao mogućnost da se iskazi svjedoka koji su prethodno saslušani pred sudom mogu pročitati, između ostalog, ako se radi o svjedocima čiji je dolazak na sud nemoguć ili znatno otežan, što je u ovom predmetu bio slučaj. Osnovni sud, također, navodi da je neosnovan dio apelacije u kojem se tvrdi da su iskazi svjedokinja-oštećenih pribavljeni nezakonito, odnosno bez upozorenja da imaju pravo na prevodioca. Uvidom u zapisnik o saslušanju tih svjedokinja utvrđeno je da su one saslušane u prisustvu službenih lica i prevodioca, dok je za jednu od svjedokinja konstatirano da govori srpski jezik. Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo u svom odgovoru također pobija navode apelacije i navodi da nije došlo do kršenja apelantovih prava, potvrđujući da su u postupku pročitani iskazi svjedoka-oštećenih. Okružno tužilaštvo ističe da je Osnovni sud dao valjane razloge zašto je to učinjeno, smatrajući da nema nijednog razloga da se apelacija usvoji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Član 328. Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočit će mu se raniji iskaz, odnosno ukazat će mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Član 333. (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Član 364. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda; Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Kako je apelantu ova presuda Okružnog suda uručena 17. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe". 22. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedokinja dati u istražnom postupku, te da je na osnovu tih iskaza sud donio presudu, a da nije osigurao prisustvo tih svjedokinja na glavnom pretresu, čime je apelantu uskraćena mogućnost da ispita ove svjedoke optužbe. 23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 24. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 25. U konkretnom slučaju, iz pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da su iskazi svjedokinja, koji su dati tokom istrage, pročitani na glavnom pretresu. Redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 26. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo na iskazima svjedokinja-oštećenih, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom pravcu sud je izveo dokaze saslušanjem još pet svjedoka, od kojih su dva radila kao konobari u noćnom baru i koji su potvrdili da su u tom baru pružane seksualne usluge za novac, da su za to korištene oštećene, te da su posjetioci za navedene usluge novac predavali konobarima. Ovi svjedoci su bili prisutni kritične večeri, kada je policija zatekla i jednu od oštećenih u sobi sa klijentom. Dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovnih sudova, slažu sa iskazima svjedokinja-oštećenih datih u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Razloge zbog kojih su prihvaćeni uvjerljivim iskazi svjedoka, između ostalih i svjedoka koji su zaposleni kod apelanta, sudovi su razložno obrazložili utvrdivši da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su, u bilo kom dijelu, proizvoljno primijenili zakon. Ustavni sud također ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je i Okružni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja, koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 27. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je svjedokinjama trebalo obezbijediti prevodioca za davanje iskaza, koji zna njihov maternji jezik jer se radilo o stranim državljankama, Ustavni sud konstatira da iz dokaza u spisima proizlazi da su svjedokinje imale mogućnost korištenja usluga prevodioca. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je pravo apelanata na pravično suđenje prekršeno zato što saslušanje ovih svjedokinja nije obavljeno uz pomoć prevodioca. Apelantovi navodi vezani za ovo pitanje su potpuno paušalni i ničim potkrijepljeni. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao pristupiti na glavni pretres, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude se ne zasnivaju isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1028/04, rješavajući apelaciju Petra Čajevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Da vid Feldman, sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac Con stance Grenje, sutkinja na sjednici održanoj 2. prosinca 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Petra Čajevića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj U-51/05 od 2. kolovoza 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Čajević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče je podnio 5. studenoga 2004. godine apelaciju Povjerenstvu za ljudska 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog toga što, nakon stupanja na snagu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, mjerodavno tijelo u Bosni i Hercegovini nije odlučio o njegovom pravu na mirovinu. Apelant je 27. prosinca 2004. godine dopunio apelaciju na taj način što je pobijao privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. rujna 2004. godine, koje je u međuvremenu dobio od Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo. Apelant je obaviješten da njegov predmet nije u nadležnosti Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine budući je primljen nakon 1. siječnja 2004. godine, a prema Sporazumu koje su strane zaključile 25. rujna 2003. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) odlučuje o novim predmetima koji se odnose na kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nakon toga je apelant 5. travnja 2005. godine podnio dopunu apelacije Ustavnom sudu protiv rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju, broj 107034006 od 28. veljače 2005. godine. Apelant je protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) podnio 28. kolovoza 2005. godine novu dopunu apelacije, broj U-51/05 od 2. kolovoza 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda i Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske je zatraženo 20. rujna 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni je sud odgovor na apelaciju dostavio 27. rujna 2005. godine, a Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske 26. listopada 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju Okružnog suda je dostavljen apelantu 21. listopada 2005. godine, a odgovor Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske 4. studenoga 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je ostvario pravo na starosnu mirovinu u bivšem Društvenom fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, prema propisima jedinstvenog pravnog sustava bivše države. Apelant je posljednju put bio osiguran na teritoriju današnje Republike Srpske prije nego što je, zbog rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine otišao u bivšu Jugoslaviju, gdje je primao mirovinu sve do 2004. godine, kada je upućen da svoja prava ostvaruje sukladno Sporazumu između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum). 7. Nakon prijama odgovarajuće apelantove dokumentacije, prema Sporazumu, Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo, je po službenoj dužnosti donio privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. rujna 2004. godine, kojim se apelantu priznaje pravo na akontaciju starosne mirovine od 1. siječnja 2004. godine. Ovo je rješenje doneseno na temelju članka 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03), a doneseno je kao privremeno jer nije bilo kompletnih podataka o apelantovim plaćama. 8. Nakon toga, 12. listopada 2004. godine apelant je podnio zahtjev za donošenjem konačnog rješenja uz dostavu podataka o plaćama. Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, je donio Rješenje broj 1071034006 od 15. studenoga 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci, kojim se apelantu priznaje pravo na starosnu mirovinu od 1. siječnja 2004. godine, u mjesečnom iznosu od 468,43 KM, a isplata mirovine od 1. lipnja 2004. godine. Razlika u visini mirovine isplaćene do svibnja 2004. godine i iznosa određene mirovine po ovom rješenju, bit će naknadno isplaćena. Ovim se rješenjem mijenja privremeno rješenje od 2. rujna 2004. godine. U obrazloženju ovog rješenja je, između ostalog, navedeno da je mirovinska osnovica za određivanje mirovine utvrđena prema odredbama čl. 48-58. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju i predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plaće, počevši od 1970. godine do dana ostvarivanja prava. Kao sudioniku Narodnooslobodilačkog rata od 1945. godine, apelantu je mirovina uvećana za 10%. Dan od kada apelantu pripada pravo na mirovinu i početak isplate mirovine utvrđeni su prema odredbama članka 135. navedenog zakona, odnosno od dana stupanja na snagu Sporazuma. 9. Okružni je sud Presudom broj U-51/05 od 2. kolovoza 2005. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog konačnog upravnog rješenja. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno kako je apelant u tužbi istaknuo da je prigodom određivanja mirovine zanemarena odluka iz 1986. godine, prema kojoj se mirovina djelatnicima koji su radili određene poslove, a među koje spada i apelant, povećava za 20%. Sud je zaključio da je, bez obzira što je apelant ostvario pravo na mirovinu prije rata i po tada važećim propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, neutemeljena njegova tvrdnja da je oštećen jer mu mirovina nije uvećana za 20% prema odluci iz 1986. godine, jer mu je nova starosna mirovina određena sukladno odredbi članka 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, sukladno odredbama tog zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je prigodom određivanja mirovinske osnovice zanemarena Odluka bivšeg SIZ-a MIO BiH i Republičkog tajništva za pravosuđe BiH iz 1986. godine, prema kojoj se mirovina usklađuje ovisno o poslovima i radnim zadaćama sa kojih su korisnici mirovine ostvarili pravo na mirovinu i to za djelatnike koji su radili poslove stražara, komandira i nadzornika straže (apelant) za 20%. Smatra da je Okružni sud, kao i tijela uprave, mogao primjenjivati nove propise koji se odnose na "proceduru postupka", ali ne i da ranije priznatu i utvrđenu mirovinsku osnovicu nezakonito smanjuje. Dakle, pogrešno je primijenjeno pravo na njegovu štetu. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je njime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu, da se mirovine ne mogu umanjivati i da se davanja utvrđena prije njegovog stupanja na snagu neće ponovno utvrđivati. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ukine pobijana presuda Okružnog suda, te spis vrati tom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neutemeljena. Naime, apelant pobija navedenu presudu zbog povrede stečenih prava jer je mirovinu stekao 1975. godine, pa smatra da mu se nije mogla mirovina određivati prema novim propisima. Takvi apelantovi navodi su neutemeljeni, jer mu je mirovina određena sukladno odredbi članka 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). 12. Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da su navodi iz apelacije neutemeljeni i predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03) Članak 45. u relevantnom dijelu glasi: "Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, prema ovom zakonu su: 1) za slučaj starosti - starosna mirovina; 2) za slučaj invalidnosti - invalidska mirovina Š...Ć" Članak 48. "Mirovinska osnovica za određivanje starosne i invalidske mirovine predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja, počevši od 1. siječnja 1970. godine do dana ostvarivanja prava, s tim što se za određivanje mirovinske osnovice ne uzimaju plaće, niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine." Članak 59. u relevantnom dijelu glasi: "Starosna se mirovina određuje u procentu od mirovinske osnovice, ovisno o duljini mirovinskog staža, spola osiguranika i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu.Š...Ć" Članak 60. stavak 2. u relevantnom dijelu glasi: "Š...Ć sudioniku NOR-a (narodnooslobodilački rat) poslije 9. rujna 1943. godine, Š...Ć mirovina se uvećava za 10% za svaku kalendarsku godinu sudjelovanja u NOR-u." Članak 135. stavak 1. "Pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom." Članak 188. "Mirovine ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona odredit će se sukladno odredbama ovog zakona." 14. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - Međunarodni ugovori" broj 16/03) "Članak 2. Pravni propisi na koje se ovaj sporazum odnosi (3) Ovaj se sporazum odnosi na pravne propise u Bosni i Hercegovini o: 2. mirovinskom i invalidskom osiguranju; U Saveznoj Republici Jugoslaviji o: 2. mirovinskom i invalidskom osiguranju. Članak 3. Osobe na koje se ovaj sporazum primjenjuje Ovaj se sporazum primjenjuje na: a) osobe za koje važe ili su važili pravni propisi jedne ili obje države ugovornice i Š...Ć " Članak 5. stavak 2. Izjednačenost teritorija (2) Mirovina, novčana naknada i druga novčana davanja se ne mogu umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili zaplijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište u drugoj državi ugovornici, ukoliko ovim sporazumom nije drukčije određeno. Članak 13. stavak 1. Korisnici mirovine Na korisnika mirovine, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. Članak 40. st. 5. i 6. Prijelazne odredbe (5) Ovaj se sporazum primjenjuje u oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja, i na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu. (6) Davanja utvrđena prije stupanja na snagu ovog sporazuma neće se ponovno utvrđivati, ako ovim sporazumom nije drukčije određeno." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-51/05 od 2. kolovoza 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 28. kolovoza 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Europski je sud za ljudska prava u svojoj praksi prihvatio da članak 6. Europske konvencije obuhvaća i postupke koji se odnose na odluke o pravima temeljem socijalnog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, invalidnina, mirovina (vidi Europski sud za ljudska prava, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. lipnja 1992. godine). Isto proizlazi i iz prakse Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 491/04 od 28. lipnja 2004. godine). U konkretnom slučaju, postoji spor oko iznosa apelantove mirovine. U svezi s tim, apelantovo pravo da dobije svoju mirovinu treba promatrati kao "građansko pravo" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije koji je, stoga, primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud napominje da država ima obvezu apelantu, ako je ispunio sve zakonske uvjete, priznati pravo na mirovinu. U izvršavanju ove obveze država se služi svojim diskrecijskim ovlastima. Dalje, ova obveza mora biti izvršena sukladno zakonskim propisima, koji su primjenjivi na apelantov slučaj (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda U 65/01 od 25. jula 2003. godine, točka 45, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 38/03). To uključuje obvezu mjerodavnog suda na uzimanje u obzir svih apelantovih navoda koji bi mogli biti od značaja za visinu mirovine, kao i pružanje preciznih razloga na kojima se temelji presuda, te razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi (vidi Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 252, stavak 33). 23. Apelant smatra da mu je u pobijanoj presudi pogrešnim tumačenjem materijalnog prava članka 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju prekršeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je ranije priznata i utvrđena mirovinska osnovica nezakonito smanjena. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je njime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu da se mirovine ne mogu umanjivati i da se davanja utvrđena prije njegovog stupanja na snagu neće ponovno utvrđivati. 24. S druge strane, sud je stao na stajalište da se sve mirovine ostvarene prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03) trebaju odrediti sukladno odredbama tog zakona. Dalje, da visina mirovine ovisi o ostvarenim plaćama osiguranika koje se uzimaju za obračun mirovinske osnovice i duljine mirovinskog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu mirovine. Iz pobijane presude proizlazi i stav suda prema Sporazumu, prema kojem apelantu, na temelju njegovog prava na mirovinu ostvarenom prema propisima jedinstvenog pravnog sustava bivše države, treba odrediti i isplaćivati mirovinu mjerodavno tijelo u državi u kojoj ima prebivalište i na temelju pozitivnih propisa te države. 25. Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 26. Prema odredbama članka 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02) sve mirovine ostvarene prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona moraju se odrediti sukladno odredbama ovog zakona. Način njihovog određivanja je, za apelantov slučaj, propisan u odredbama čl. 48-58. navedenog zakona. Prema ovim odredbama visina mirovine ovisi samo o ostvarenim plaćama osiguranika koje se uzimaju za obračun mirovinske osnovice i duljine mirovinskog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu mirovine. Prema članku 13. stavak 1. Sporazuma na korisnika mirovine, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. 27. Ustavni sud smatra da nisu arbitrarno primijenjene odredbe materijalnog prava (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju i Sporazum). Sud je uzeo u obzir sve apelantove navode koji bi mogli biti od značaja za visinu mirovine, te dao razloge na kojima se temelji presuda, odnosno razloge za primjenu materijalnog prava. Ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 28. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 29. Apelant smatra da mu je akontativnim iznosom mirovine povrijeđeno pravo na imovinu prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovina i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud smatra da propisi koji ograničavaju iznos mirovine na koju je umirovljenik imao pravo prema ranijem zakonodavstvu mogu imati za posljedicu miješanje u prava na imovinu umirovljenika i pokrenuti pitanje zaštite prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ipak, Ustavni sud zaključuje da ne može donijeti odluku o tomu je li apelantovo pravo na imovinu povrijeđeno u konkretnom slučaju. U onoj mjeri u kojoj apelantov zahtjev podrazumijeva pobijanje usklađenosti sa člankom 188. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 110/03), apelant nema lo cus standi pokrenuti pitanje pred Ustavnim sudom (vidi zadnji stavak članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine). Pošto je Ustavni sud već naveo razloge zbog kojih je zaključio da su odluke na koje se žali apelant donijete sukladno relevantnim propisima, nema osnove prema kojoj bi Ustavni sud mogao razmatrati apelaciju utemeljenu na povredi pravu na imovinu. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1028/04, rješavajući apelaciju Petra Čajevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Da vid Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Čajevića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj U-51/05 od 2. avgusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Petar Čajević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 5. novembra 2004. godine apelaciju Komisiji za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog toga što, nakon stupawa na snagu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, nadležni or gan u Bosni i Hercegovini nije odlučio o njegovom pravu na penziju. Apelant je 27. decembra 2004. godine dopunio apelaciju na taj način što je osporio privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. septembra 2004. godine, koje je u međuvremenu dobio od Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo. Apelant je obaviješten da njegov predmet nije u nadležnosti Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine budući da je primljen nakon 1. januara 2004. godine, a prema Sporazumu koje su strane zakqučile 25. septembra 2003. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) odlučuje o novim predmetima koji se odnose na kršenje qudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon toga, apelant je 5. aprila 2005. godine podnio dopunu apelacije Ustavnom sudu protiv rješewa Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu, broj 107034006 od 28. februara 2005. godine. Apelant je protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) podnio 28. avgusta 2005. godine novu dopunu apelacije, broj U-51/05 od 2. avgusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda i Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske zatraženo je 20. septembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. septembra 2005. godine, a Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske 26. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju Okružnog suda dostavljen je apelantu 21. oktobra 2005. godine, a odgovor Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske 4. novembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je ostvario pravo na starosnu penziju u bivšem Društvenom fondu za penziono i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, shodno propisima jedinstvenog pravnog sistema bivše države. Apelant je posljednju put bio osiguran na području današnje Republike Srpske prije nego što je, zbog rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine otišao u bivšu Jugoslaviju, gdje je primao penziju sve do 2004. godine, kada je upućen da svoja prava ostvaruje u skladu sa Sporazumom između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daqnjem tekstu: Sporazum). 7. Nakon prijema odgovarajuće apelantove dokumentacije, shodno Sporazumu, Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo, je po službenoj dužnosti donio privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. septembra 2004. godine, kojim se apelantu priznaje pravo na akontaciju starosne penzije od 1. januara 2004. godine. Ovo rješenje je doneseno na osnovu člana 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03), a doneseno je kao privremeno jer nije bilo kompletnih podataka o apelantovim platama. 8. Nakon toga, 12. oktobra 2004. godine apelant je podnio zahtjev da se donese konačno rješenje uz dostavljanje podataka o platama. Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, je donio Rješenje broj 1071034006 od 15. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci, kojim se apelantu priznaje pravo na starosnu penziju od 1. januara 2004. godine, u mjesečnom iznosu od 468,43 KM, a isplata penzije od 1. juna 2004. godine. Razlika u visini penzije isplaćene do maja 2004. godine i iznosa određene penzije po ovom rješenju, biće naknadno isplaćena. Ovim rješenjem mijewa se privremeno rješenje od 2. septembra 2004. godine. U obrazloženju ovog rješewa je, između ostalog, navedeno da je penzioni osnov za određivanje penzije utvrđen shodno odredbama čl. 48-58 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju i predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika, odnosno neto osnovicu osigurawa i osnov za određivanje naknade plate, počev od 1970. godine do dana kada je ostvareno pravo. Kao učesniku Narodnooslobodilačkog rata od 1945. godine, apelantu je penzija uvećana za 10%. Dan od kada apelantu pripada pravo na penziju i početak isplate penzije utvrđeni su shodno odredbama člana 135 navedenog zakona, odnosno od dana kada je stupio na snagu Sporazum. 9. Okružni sud je Presudom broj U-51/05 od 2. avgusta 2005. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog konačnog upravnog rješewa. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno kako je apelant u tužbi istakao da je prilikom određivawa penzije zanemarena odluka iz 1986. godine, shodno kojoj se penzija radnicima koji su radili određene poslove, a među koje spada i apelant, povećava za 20%. Sud je zakqučio da je, bez obzira što je apelant ostvario pravo na penziju prije rata i po tada važećim propisima o penzionom i invalidskom osiguranju, neosnovana njegova tvrdwa da je oštećen jer mu penzija nije uvećana za 20% shodno odluci iz 1986. godine, jer mu je nova starosna penzija određena u skladu sa odredbom člana 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju, u skladu sa odredbama tog zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je prilikom određivawa penzionog osnova zanemarena Odluka bivšeg SIZ-a PIO BiH i Republičkog sekretarijata za pravosuđe BiH iz 1986. godine, shodno kojoj se penzija usklađuje zavisno od poslova i radnih zadataka sa kojih su korisnici penzije ostvarili pravo na penziju i to za radnike koji su radili poslove stražara, komandira i nadzornika straže (apelant) za 20%. Smatra da je Okružni sud, kao i organi uprave, mogao da primjenjuje nove propise koji se odnose na "proceduru postupka", ali ne i da ranije priznatu i utvrđenu penzionu osnovu nezakonito smanjuje. Dakle, pogrešno je primijenjeno pravo na njegovu štetu. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je wime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupawa na snagu, da penzije ne mogu da se umanjuju i da se davawa utvrđena prije njegovog stupawa na snagu neće ponovo utvrđivati. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukine osporena presuda Okružnog suda, te spis vrati tom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana. Naime, apelant osporava navedenu presudu zbog povrede stečenih prava jer je penziju stekao 1975. godine, pa smatra da penzija nije mogla da mu se određuje shodno novim propisima. Takvi apelantovi navodi su neosnovani, jer mu je penzija određena u skladu sa odredbom člana 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). 12. Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03) Član 45 u relevantnom dijelu glasi: "Prava iz penzionog i invalidskog osigurawa, shodno ovom zakonu su: 1) za slučaj starosti - starosna penzija; 2) za slučaj invalidnosti - invalidska penzija. Š ...Ć" Član 48 "Penzioni osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika, odnosno neto osnovica osigurawa, počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivawa prava, s tim što se za određivanje penzione osnove ne uzimaju plate, niti osnovice osigurawa iz 1992. i 1993. godine." Član 59 u relevantnom dijelu glasi: "Starosna penzija određuje se u procentu od penzione osnove, zavisno od dužine penzionog staža, pola osiguranika i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju.Š...Ć" Član 60 stav 2 u relevantnom dijelu glasi: "Š...Ć učesniku NOR-a (narodnooslobodilački rat) poslije 9. septembra 1943. godine, Š ...Ć penzija se uvećava za 10% za svaku kalendarsku godinu učešća u NOR-u." Član 135 stav 1 "Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom." Član 188 "Penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupawa na snagu ovog zakona odrediće se u skladu sa odredbama ovog zakona." 14. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - Međunarodni ugovori" broj 16/03) "Član 2 Pravni propisi na koje se ovaj sporazum odnosi (1) Ovaj sporazum se odnosi na pravne propise u Bosni i Hercegovini o: 2. penzionom i invalidskom osiguranju; U Saveznoj Republici Jugoslaviji o: 2. penzionom i invalidskom osiguranju. Član 3 Lica na koja se ovaj sporazum primjenjuje Ovaj sporazum se primjenjuje na: a) lica za koja važe ili su važili pravni propisi jedne ili obje države ugovornice i Š ...Ć" Član 5 stav 2 Izjednačenost teritorija (2) Penzija, novčana naknada i druga novčana davawa ne mogu da se umanjuju, stavljaju u stanje mirovawa, oduzmu ili zaplijene zbog toga što korisnik ima prebivalište u drugoj državi ugovornici, ukoliko ovim sporazumom nije drugačije određeno. Član 13 stav 1 Korisnici penzije Na korisnika penzije, ostvarene shodno pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se iskqučivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. Član 40 st. 5 i 6 Prelazne odredbe (5) Ovaj sporazum se primjenjuje, u oblasti penzionog i invalidskog osigurawa, i na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupawa na snagu. (6) Davawa utvrđena prije stupawa na snagu ovog sporazuma neće se ponovo utvrđivati, ako ovim sporazumom nije drugačije određeno." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-51/05 od 2. avgusta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 28. avgusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Evropski sud za qudska prava je u svojoj praksi prihvatio da član 6 Evropske konvencije obuhvata i postupke koji se odnose na odluke o pravima po osnovu socijalnog osigurawa, zdravstvenog osigurawa, invalidnina, penzija (vidi Evropski sud za qudska prava, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. juna 1992. godine). Isto proizilazi i iz prakse Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 491/04 od 28. juna 2004. godine). U konkretnom slučaju, postoji spor oko iznosa apelantove penzije. U vezi s tim, apelantovo pravo da dobije svoju penziju treba da se posmatra kao "građansko pravo" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije koji je, stoga, primjenqiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud napominje da država ima obavezu da apelantu, ako je ispunio sve zakonske uslove, prizna pravo na penziju. U izvršavanju ove obaveze država se služi svojim diskrecionim ovlaštewima. Dalje, ova obaveza mora da bude izvršena u skladu sa zakonskim propisima, koji su primjenqivi na apelantov slučaj (vidi, mu - ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 38/03). To ukqučuje obavezu nadležnog suda da uzme u obzir sve apelantove navode koji bi mogli da budu od značaja za visinu penzije, kao i da pruži precizne razloge na kojima se zasniva presuda, te razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi (vidi Evropski sud za qudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 252, stav 33). 23. Apelant smatra da mu je u osporenoj presudi, pogrešnim tumačenjem materijalnog prava člana 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju prekršeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je ranije priznat i utvrđen penzioni osnov nezakonito smanjen. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je wime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupawa na snagu da penzije ne mogu da se umanjuju i da se davawa utvrđena prije njegovog stupawa na snagu neće ponovo utvrđivati. 24. S druge strane, sud je stao na stanovište da sve penzije ostvarene shodno propisima koji su važili do dana stupawa na snagu Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03) treba da se odrede u skladu sa odredbama tog zakona. Dalje, da visina penzije zavisi od ostvarenih plata osiguranika koje se uzimaju za obračun penzionog osnova i dužine penzionog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu penzije. Iz osporene presude proizilazi i stav suda prema Sporazumu, shodno kom apelantu, na osnovu njegovog prava na penziju ostvarenom shodno propisima jedinstvenog pravnog sistema bivše države, treba da odrede i isplaćuju penziju nadležni organi u državi u kojoj ima prebivalište i na osnovu pozitivnih propisa te države. 25. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne ukqučuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 26. Shodno odredbama člana 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02) sve penzije ostvarene prema propisima koji su važili do dana stupawa na snagu ovog zakona moraju da se odrede u skladu sa odredbama ovog zakona. Način wihovog određivawa je, za apelantov slučaj, propisan u odredbama čl. 48-58 navedenog zakona. Shodno ovim odredbama visina penzije zavisi samo od ostvarenih plata osiguranika koje se uzimaju za obračun penzionog osnova i dužine penzionog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu penzije. Shodno članu 13 stav 1 Sporazuma na korisnika penzije, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se iskqučivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. 27. Ustavni sud smatra da nisu arbitrarno primijenjene odredbe materijalnog prava (Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju i Sporazum). Sud je uzeo u obzir sve apelantove navode koji bi mogli da budu od značaja za visinu penzije, te dao razloge na kojima se zasniva presuda, odnosno razloge za primjenu materijalnog prava. Ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 28. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 29. Apelant smatra da mu je akontativnim iznosom penzije povrijeđeno pravo na imovinu shodno članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovina i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da propisi koji ograničavaju iznos penzije na koju je penzioner imao pravo prema ranijem zakonodavstvu mogu da imaju za posljedicu miješanje u prava na imovinu penzionera i da pokrenu pitanje zaštite prema članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ipak, Ustavni sud zakqučuje da ne može da donese odluku o tome da li je apelantovo pravo na imovinu povrijeđeno u konkretnom slučaju. U onoj mjeri u kojoj apelantov zahtjev podrazumijeva osporavanje usklađenosti sa članom 188 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 110/03), apelant nema lo cus standi da pokrene pitanje pred Ustavnim sudom (vidi zadwi stav člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine). Pošto je Ustavni sud već naveo razloge zbog kojih je zakqučio da su odluke na koje se žali apelant donesene u skladu sa relevantnim propisima, nema osnov prema kom bi Ustavni sud mogao da razmatra apelaciju zasnovanu na povredi pravu na imovinu. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1028/04, rješavajući apelaciju Petra Čajevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Da vid Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sutkinja na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Čajevića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj U-51/05 od 2. augusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce- govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Herce- govine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Čajević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 5. novembra 2004. godine apelaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog toga što, nakon stupanja na snagu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, nadležni or gan u Bosni i Hercegovini nije odlučio o njegovom pravu na penziju. Apelant je 27. decembra 2004. godine dopunio apelaciju na taj način što je osporio privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. septembra 2004. godine, koje je u međuvremenu dobio od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo. Apelant je obaviješten da njegov predmet nije u nadležnosti Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine budući da je primljen nakon 1. januara 2004. godine, a prema Sporazumu koje su strane zaključile 25. septembra 2003. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) odlučuje o novim predmetima koji se odnose na kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon toga, apelant je 5. aprila 2005. godine podnio dopunu apelacije Ustavnom sudu protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu, broj 107034006 od 28. februara 2005. godine. Apelant je protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) podnio 28. augusta 2005. godine novu dopunu apelacije, broj U-51/05 od 2. augusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske zatraženo je 20. septembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. septembra 2005. godine, a Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske 26. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju Okružnog suda dostavljen je apelantu 21. oktobra 2005. godine, a odgovor Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske 4. novembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je ostvario pravo na starosnu penziju u bivšem Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, prema propisima jedinstvenog pravnog sistema bivše države. Apelant je posljednju put bio osiguran na području današnje Republike Srpske prije nego što je, zbog rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine otišao u bivšu Jugoslaviju, gdje je primao penziju sve do 2004. godine, kada je upućen da svoja prava ostvaruje u skladu sa Sporazumom između Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum). 7. Nakon prijema odgovarajuće apelantove dokumentacije, prema Sporazumu, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo, je po službenoj dužnosti donio privremeno Rješenje broj 1071034006 od 2. septembra 2004. godine, kojim se apelantu priznaje pravo na akontaciju starosne penzije od 1. januara 2004. godine. Ovo rješenje je doneseno na osnovu člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03), a doneseno je kao privremeno jer nije bilo kompletnih podataka o apelantovim plaćama. 8. Nakon toga, 12. oktobra 2004. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje konačnog rješenja uz dostavljanje podataka o plaćama. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, je donio Rješenje broj 1071034006 od 15. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci, kojim se apelantu priznaje pravo na starosnu penziju od 1. januara 2004. godine, u mjesečnom iznosu od 468,43 KM, a isplata penzije od 1. juna 2004. godine. Razlika u visini penzije isplaćene do maja 2004. godine i iznosa određene penzije po ovom rješenju, bit će naknadno isplaćena. Ovim rješenjem mijenja se privremeno rješenje od 2. septembra 2004. godine. U obrazloženju ovog rješenja je, između ostalog, navedeno da je penzijska osnova za određivanje penzije utvrđena prema odredbama čl. 48-58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plaće, počevši od 1970. godine do dana ostvarivanja prava. Kao učesniku Narodnooslobodilačkog rata od 1945. godine, apelantu je penzija uvećana za 10%. Dan od kada apelantu pripada pravo na penziju i početak isplate penzije utvrđeni su prema odredbama člana 135. navedenog zakona, odnosno od dana stupanja na snagu Sporazuma. 9. Okružni sud je Presudom broj U-51/05 od 2. augusta 2005. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog konačnog upravnog rješenja. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno kako je apelant u tužbi istakao da je prilikom određivanja penzije zanemarena odluka iz 1986. godine, prema kojoj se penzija radnicima koji su radili određene poslove, a među koje spada i apelant, povećava za 20%. Sud je zaključio da je, bez obzira što je apelant ostvario pravo na penziju prije rata i po tada važećim propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, neosnovana njegova tvrdnja da je oštećen jer mu penzija nije uvećana za 20% prema odluci iz 1986. godine, jer mu je nova starosna penzija određena u skladu sa odredbom člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, u skladu sa odredbama tog zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je prilikom određivanja penzijske osnove zanemarena Odluka bivšeg SIZ-a PIO BiH i Republičkog sekretarijata za pravosuđe BiH iz 1986. godine, prema kojoj se penzija usklađuje zavisno od poslova i radnih zadataka sa kojih su korisnici penzije ostvarili pravo na penziju i to za radnike koji su radili poslove stražara, komandira i nadzornika straže (apelant) za 20%. Smatra da je Okružni sud, kao i organi uprave, mogao primjenjivati nove propise koji se odnose na "proceduru postupka", ali ne i da ranije priznatu i utvrđenu penzijsku osnovu nezakonito smanjuje. Dakle, pogrešno je primijenjeno pravo na njegovu štetu. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je njime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu, da se penzije ne mogu umanjivati i da se davanja utvrđena prije njegovog stupanja na snagu neće ponovo utvrđivati. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukine osporena presuda Okružnog suda, te spis vrati tom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana. Naime, apelant pobija navedenu presudu zbog povrede stečenih prava jer je penziju stekao 1975. godine, pa smatra da mu se nije mogla penzija određivati prema novim propisima. Takvi apelantovi navodi su neosnovani, jer mu je penzija određena u skladu sa odredbom člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). 12. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03) Član 45. u relevantnom dijelu glasi: "Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, prema ovom zakonu su: 1) za slučaj starosti - starosna penzija; 2) za slučaj invalidnosti - invalidska penzija. Š...Ć" Član 48. "Penzijska osnova za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovica osiguranja, počevši od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, s tim što se za određivanje penzijske osnove ne uzimaju plaće, niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine." Član 59. u relevantnom dijelu glasi: "Starosna penzija određuje se u procentu od penzijske osnove, zavisno od dužine penzijskog staža, spola osiguranika i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju.Š...Ć" Član 60. stav 2. u relevantnom dijelu glasi: "Š...Ć učesniku NOR-a (narodnooslobodilački rat) poslije 9. septembra 1943. godine, Š...Ć penzija se uvećava za 10% za svaku kalendarsku godinu učešća u NOR-u." Član 135. stav 1. "Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom." Član 188. "Penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona odredit će se u skladu sa odredbama ovog zakona." 14. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - Međunarodni ugovori" broj 16/03) "Član 2. Pravni propisi na koje se ovaj sporazum odnosi (2) Ovaj sporazum se odnosi na pravne propise u Bosni i Hercegovini o: 2. penzijskom i invalidskom osiguranju; U Saveznoj Republici Jugoslaviji o: 2. penzijskom i invalidskom osiguranju. Član 3. Lica na koja se ovaj sporazum primjenjuje Ovaj sporazum se primjenjuje na: a) lica za koja važe ili su važili pravni propisi jedne ili obje države ugovornice i Š...Ć " Član 5. stav 2. Izjednačenost teritorija (2) Penzija, novčana naknada i druga novčana davanja ne mogu se umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili zaplijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište u drugoj državi ugovornici, ukoliko ovim sporazumom nije drukčije određeno. Član 13. stav 1. Korisnici penzije Na korisnika penzije, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. Član 40. st. 5. i 6. Prijelazne odredbe (5) Ovaj sporazum se primjenjuje, u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, i na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu. (6) Davanja utvrđena prije stupanja na snagu ovog sporazuma neće se ponovo utvrđivati, ako ovim sporazumom nije drugačije određeno." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-51/05 od 2. augusta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 28. augusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi prihvatio da član 6. Evropske konvencije obuhvata i postupke koji se odnose na odluke o pravima po osnovu socijalnog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, invalidnina, penzija (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. juna 1992. godine). Isto proizlazi i iz prakse Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 491/04 od 28. juna 2004. godine). U konkretnom slučaju, postoji spor oko iznosa apelantove penzije. U vezi s tim, apelantovo pravo da dobije svoju penziju treba posmatrati kao "građansko pravo" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji je, stoga, primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud napominje da država ima obavezu da apelantu, ako je ispunio sve zakonske uvjete, prizna pravo na penziju. U izvršavanju ove obaveze država se služi svojim diskrecionim ovlastima. Dalje, ova obaveza mora biti izvršena u skladu sa zakonskim propisima, koji su primjenjivi na apelantov slučaj (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 38/03). To uključuje obavezu nadležnog suda da uzme u obzir sve apelantove navode koji bi mogli biti od značaja za visinu penzije, kao i da pruži precizne razloge na kojima se zasniva presuda, te razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 252, stav 33). 23. Apelant smatra da mu je u osporenoj presudi pogrešnim tumačenjem materijalnog prava člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prekršeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je ranije priznata i utvrđena penzijska osnova nezakonito smanjena. Isto tako, apelant smatra da je na njegovu štetu primijenjen i Sporazum, jer je njime utvrđeno da se primjenjuje na osigurane slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu da se penzije ne mogu umanjivati i da se davanja utvrđena prije njegovog stupanja na snagu neće ponovo utvrđivati. 24. S druge strane, sud je stao na stanovište da se sve penzije ostvarene prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03) trebaju odrediti u skladu sa odredbama tog zakona. Dalje, da visina penzije zavisi od ostvarenih plaća osiguranika koje se uzimaju za obračun penzijske osnove i dužine penzijskog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu penzije. Iz osporene presude proizlazi i stav suda prema Sporazumu, prema kojem apelantu, na osnovu njegovog prava na penziju ostvarenom prema propisima jedinstvenog pravnog sistema bivše države, treba odrediti i isplaćivati penziju nadležni or gan u državi u kojoj ima prebivalište i na osnovu pozitivnih propisa te države. 25. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 26. Prema odredbama člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02) sve penzije ostvarene prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona moraju se odrediti u skladu sa odredbama ovog zakona. Način njihovog određivanja je, za apelantov slučaj, propisan u odredbama čl. 48-58. navedenog zakona. Prema ovim odredbama visina penzije zavisi samo od ostvarenih plaća osiguranika koje se uzimaju za obračun penzijske osnove i dužine penzijskog staža, dok druge okolnosti nisu bitne i ne utiču na visinu penzije. Prema članu 13. stav 1. Sporazuma na korisnika penzije, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju se isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište. 27. Ustavni sud smatra da nisu arbitrarno primijenjene odredbe materijalnog prava (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazum). Sud je uzeo u obzir sve apelantove navode koji bi mogli biti od značaja za visinu penzije, te dao razloge na kojima se zasniva presuda, odnosno razloge za primjenu materijalnog prava. Ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 28. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 29. Apelant smatra da mu je akontativnim iznosom penzije povrijeđeno pravo na imovinu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da propisi koji ograničavaju iznos penzije na koju je penzioner imao pravo prema ranijem zakonodavstvu mogu imati za posljedicu miješanje u prava na imovinu penzionera i pokrenuti pitanje zaštite prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ipak, Ustavni sud zaključuje da ne može donijeti odluku o tome je li apelantovo pravo na imovinu povrijeđeno u konkretnom slučaju. U onoj mjeri u kojoj apelantov zahtjev podrazumijeva osporavanje usklađenosti sa članom 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 110/03), apelant nema lo cus standi da pokrene pitanje pred Ustavnim sudom (vidi zadnji stav člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine). Pošto je Ustavni sud već naveo razloge zbog kojih je zaključio da su odluke na koje se žali apelant donijete u skladu sa relevantnim propisima, nema osnove prema kojoj bi Ustavni sud mogao razmatrati apelaciju zasnovanu na povredi pravu na imovinu. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1043/04, rješavajući apelaciju DOO "Vero" Gradačac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Da vid Feldman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija DOO "Vero" Gradačac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Pž-185/03 od 23. kolovoza 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-237/01 od 9. siječnja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Vero" Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kemal Begović, odvjetnik iz Gradačca, je podnio 29. studenoga 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pž-185/03 od 23. kolovoza 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-237/01 od 9. siječnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i sudionika u postupku, DOO "NG Aparati" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) je zatraženo 11. veljače 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 3. ožujka 2005. godine. Vrhovni sud i tužitelj nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 5. listopada 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS-237/01 od 9. siječnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. kolovoza 2004. godine, je apelant obvezan, na ime duga za isporučenu robu, isplatiti tužitelju iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 4.295 KM. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je tužitelj tražio da sud obveže apelanta da mu na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Apelant je pobijao visinu tužiteljevog tužbenog zahtjeva za iznos od 12.750 KM, navodeći da je tužitelju izvršio povrat robe u označenom iznosu, po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. siječnja 1999. godine, dok u ostalom dijelu nije pobijao tužbeni zahtjev. Sud je odlučio o utemeljenosti tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je izvršio uvid u odgovarajuću knjigovodstvenu dokumentaciju, te u nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-financijske struke. Apelantove tvrdnje da je tužitelju izvršio povrat robe po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. siječnja 1999. godine sud je ocijenio neutemeljenim, ne prihvaćajući navedenu knjižnu obavijest kao vjerodostojan i autentičan knjigovodstveni dokument. Isti razlozi su sud opredijelili i da odbije apelantov prijedlog za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka na okolnosti povrata robe i vjerodostojnosti knjižne obavijesti. 7. U obrazloženju drugostupanjske presude je, između ostalog, navedeno da odlučnu činjenicu o povratu robe tužitelju apelant nije dokazao, a da je tu činjenicu mogao dokazati pismenim dokazima na kojima se i temelji poslovanje gospodarskih društava, a ne isključivo iskazima svjedoka. Ovo tim prije što prema nalazu vještaka ni knjižna obavijest broj 2/99 od 10. siječnja 1999. godine, na koju se poziva apelant, nije vjerodostojan dokument, jer na njoj nisu navedeni računi po kojima je roba vraćena, vrijednost robe je naknadno dopisana, te navedena druga firma, a ne apelant. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant navodi da je činjenicu o povratu robe tužitelju dokazao knjižnom obavijesti, a pošto je vještak dao ocjenu da ta knjižna obavijest nije vjerodostojan dokument, predložio je da se izvrši grafološko vještačenje ovog dokumenta i saslušaju svjedoci glede utvrđivanja činjenice o povratu robe. Međutim, sud je ove prijedloge odbio, pogrešno zaključujući da se poslovanje gospodarskih društava može dokazivati samo pismenim dokazima. Stoga apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neutemeljenim, o čemu je razloge dao u obrazloženju svoje pobijane presude, ocjenjujući da apelant 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. nije ispunio ugovorenu obvezu isplate cijene za isporučenu robu tužitelju. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Članak 204. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud." 11. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 29/03) "Članak 454. stavak 1. Ugovorom o prodaji obvezuje se prodavač da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavaču platiti cijenu." VI. Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. kolovoza 2004. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 30. rujna 2004. godine, a apelacija je podnesena 29. studenoga 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 17. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. U konkretnom je slučaju predmet postupka, koji je okončan pobijanim presudama, bilo utvrđivanje duga za isporučenu robu između dvije pravne osobe. Dakle, radi se o utvrđivanju građanskih prava i obveza, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Ustavni je sud mjerodavan ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. U pobijanim su presudama sudovi ustvrdili da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen, a da apelant nije dokazao utemeljenost pobijanja jednog dijela tužbenog zahtjeva. Sudovi su smatrali da su odlučne činjenice dokazane na temelju objektivnih dokaza, knjigovodstvene dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka, a odbijen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka i dodatno vještačenje. Apelant kršenje navedenog ustavnog prava vidi u tomu što su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i dodatnim vještačenjem knjigovodstvene isprave, te pogrešno zaključili da je odlučna činjenica dokazana. 21. Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 22. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia , mogućnost predočavanja razloga za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu učinkovito korištenje raspoloživih pravnih lijekova. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzsti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02). 23. Ustavni sud smatra da u postupanju sudova nije bilo arbitrarnosti i da su se sudovi kretali u okviru svog diskrecijskog prava pri ocjenjivanju koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je u bilo sukladno standardima iz Zakona o parničnom postupku i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao postojanje bilo kakvih drugih okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelant bio nazočan suđenju i dobio priliku dati komentar na provedene dokaze, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su utemeljene. 24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 25. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se apelacija odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, što u ovom slučaju Ustavni sud nije ustvrdio. 26. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1043/04, rješavajući apelaciju DOO "Vero" Gradačac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sudija Da vid Feldman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Vero" Gradačac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Pž-185/03 od 23. avgusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. DOO "Vero" Gradačac (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnio je 29. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pž-185/03 od 23. avgusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, DOO "NG Aparati" Tuzla (u daqnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. marta 2005. godine. Vrhovni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. oktobra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. avgusta 2004. godine, obavezan je apelant da, na ime duga za isporučenu robu, isplati tužiocu iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.295 KM. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je tužilac tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je osporio visinu tužiočevog tužbenog zahtjeva za iznos od 12.750 KM, navodeći da je tužiocu izvršio povraćaj robe u označenom iznosu, po kwižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, dok u ostalom dijelu nije osporio tužbeni zahtjev. Sud je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon sprovedenog dokaznog postupka, u kom je izvršio uvid u odgovarajuću kwigovodstvenu dokumentaciju, te u nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke. Apelantove tvrdnje da je tužiocu izvršio povraćaj robe po kwižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine sud je ocijenio neosnovanim, ne prihvatajući navedenu kwižnu obavijest kao vjerodostojan i autentičan kwigovodstveni dokumenat. Isti razlozi su sud opredijelili i da odbije apelantov prijedlog da se sprovedu dokazi saslušanjem svjedoka na okolnosti povraćaja robe i vjerodostojnosti kwižne obavijesti. 7. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da odlučnu činjenicu o povraćaju robe tužiocu apelant nije dokazao, a da je tu činjenicu mogao da dokaže pismenim dokazima na kojima se i zasniva poslovanje privrednih društava, a ne iskqučivo iskazima svjedoka. Ovo tim prije što shodno nalazu vještaka ni kwižno obavještenje broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, na koje se poziva apelant, nije vjerodostojan dokumenat, jer na njemu nisu navedeni računi po kojima je roba vraćena, vrijednost robe je naknadno dopisana, te navedena druga firma, a ne apelant. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant navodi da je činjenicu o povraćaju robe tužiocu dokazao kwižnim obavještenjem, a pošto je vještak dao ocjenu da to kwižno obavještenje nije vjerodostojan dokumenat, predložio je da se izvrši grafološko vještačenje ovog dokumenta i saslušaju svjedoci u pogledu utvrđivawa činjenice o povraćaju robe. Međutim, sud je ove prijedloge odbio, pogrešno zakqučujući da poslovanje privrednih društava može da se dokazuje samo pismenim dokazima. Stoga apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim, o čemu je razloge dao u obrazloženju svoje osporene presude, ocjenjujući da apelant nije ispunio ugovorenu obavezu da isplati cijenu za isporučenu robu tužiocu. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud shodno svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 204 Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivawa odlučnih činjenica, rješava sud." 11. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 29/03) "Član 454 stav 1 Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolagawa, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu." VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. avgusta 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 17. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. U konkretnom slučaju predmet postupka, koji je okončan osporenim presudama, je bilo utvrđivanje duga za isporučenu robu između dva pravna lica. Dakle, radi se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Ustavni sud je nadležan da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. U osporenim presudama sudovi su utvrdili da je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a da apelant nije dokazao osnovanost osporavawa jednog dijela tužbenog zahtjeva. Sudovi su smatrali da su odlučne činjenice dokazane na osnovu objektivnih dokaza, kwigovodstvene dokumentacije i nalaza i mišljewa vještaka, a odbijen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka i dodatno vještačenje. Apelant kršenje navedenog ustavnog prava vidi u tome što su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i dodatnim vještačenjem kwigovodstvene isprave, te pogrešno zakqučili da je odlučna činjenica dokazana. 21. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 22. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi zbog kojih je donesena sudska odluka u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02). 23. Ustavni sud smatra da u postupanju sudova nije bilo arbitrarnosti i da su se sudovi kretali u okviru svog diskrecionog prava pri ocjewivanju koje će dokaze izvesti da bi utvrdili odlučne činjenice i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je u bilo u skladu sa standardima iz Zakona o parničnom postupku i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelant prisustvovao suđenju i dobio priliku da prokomentariše sprovedene dokaze, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. 24. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 25. Nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer se apelacija odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, što u ovom slučaju Ustavni sud nije utvrdio. 26. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1043/04, rješavajući apelaciju DOO "Vero" Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Da vid Feldman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Vero" Gradačac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Vero" Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnio je 29. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. postupku, DOO "NG Aparati" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. marta 2005. godine. Vrhovni sud i tužitelj nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. oktobra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine, obavezan je apelant da, na ime duga za isporučenu robu, isplati tužitelju iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.295 KM. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je tužitelj tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Apelant je osporio visinu tužiteljevog tužbenog zahtjeva za iznos od 12.750 KM, navodeći da je tužitelju izvršio povrat robe u označenom iznosu, po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, dok u ostalom dijelu nije osporio tužbeni zahtjev. Sud je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je izvršio uvid u odgovarajuću knjigovodstvenu dokumentaciju, te u nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke. Apelantove tvrdnje da je tužitelju izvršio povrat robe po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine sud je ocijenio neutemeljenim, ne prihvatajući navedenu knjižnu obavijest kao vjerodostojan i autentičan knjigovodstveni dokument. Isti razlozi su sud opredijelili i da odbije apelantov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnosti povrata robe i vjerodostojnosti knjižne obavijesti. 7. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da odlučnu činjenicu o povratu robe tužitelju apelant nije dokazao, a da je tu činjenicu mogao dokazati pismenim dokazima na kojima se i zasniva poslovanje privrednih društava, a ne isključivo iskazima svjedoka. Ovo tim prije što prema nalazu vještaka ni knjižna obavijest broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, na koju se poziva apelant, nije vjerodostojan dokument, jer na njoj nisu navedeni računi po kojima je roba vraćena, vrijednost robe je naknadno dopisana, te navedena druga firma, a ne apelant. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant navodi da je činjenicu o povratu robe tužitelju dokazao knjižnom obavijesti, a pošto je vještak dao ocjenu da ta knjižna obavijest nije vjerodostojan dokument, predložio je da se izvrši grafološko vještačenje ovog dokumenta i saslušaju svjedoci u pogledu utvrđivanja činjenice o povratu robe. Međutim, sud je ove prijedloge odbio, pogrešno zaključujući da se poslovanje privrednih društava može dokazivati samo pismenim dokazima. Stoga apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim, o čemu je razloge dao u obrazloženju svoje osporene presude, ocjenjujući da apelant nije ispunio ugovorenu obavezu isplate cijene za isporučenu robu tužitelju. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 204. Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud." 11. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 29/03) "Član 454. stav 1. Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu." VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. U konkretnom slučaju predmet postupka, koji je okončan osporenim presudama, je bilo utvrđivanje duga za isporučenu robu između dva pravna lica. Dakle, radi se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. U osporenim presudama sudovi su utvrdili da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a da apelant nije dokazao osnovanost osporavanja jednog dijela tužbenog zahtjeva. Sudovi su smatrali da su odlučne činjenice dokazane na osnovu objektivnih dokaza, knjigovodstvene dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka, a odbijen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka i dodatno vještačenje. Apelant kršenje navedenog ustavnog prava vidi u tome što su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i dodatnim vještačenjem knjigovodstvene isprave, te pogrešno zaključili da je odlučna činjenica dokazana. 21. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). 22. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia , mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02). 23. Ustavni sud smatra da u postupanju sudova nije bilo arbitrarnosti i da su se sudovi kretali u okviru svog diskrecionog prava pri ocjenjivanju koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je u bilo u skladu sa standardima iz Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelant prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na provedene dokaze, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. 24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 25. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelacija odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, što u ovom slučaju Ustavni sud nije utvrdio. 26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1045/04, rješavajući apelaciju Stipe Mršića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9., članka 59. stavak 2. alineja 2., članka 61. st. 1., 2. i 3., članka 64. stavak 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 17. studenog 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Stipe Mršića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužiteljstvu Banjaluka da po žurnom postupku provede kaznenu istragu, sukladno pravnom stajalištu Ustavnog suda o povredi članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužiteljstvu Banjaluka da u roku od 90 dana od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obvezuje se Republika Srpska da na ime nematerijalne štete isplati apelantu iznos od 2.000,00 KM u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u svezi uživanja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je bjelodano (prima fa cie) neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. u svezi članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Stipo Mršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupaju Miljkan Pucar i Vojislav Dimitrijević, odvjetnici iz Banjaluke, je podnio 27. studenog 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 20. prosinca 2004. godine i 12. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko tijelo uprave) i Okružnog tužiteljstva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), je zatraženo 31. ožujka 2005. godine i 30. rujna 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. travnja 2005. godine, drugostupanjsko tijelo uprave 27. travnja 2005. godine, a Okružno tužiteljstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. listopada 2005. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelantu su dostavljeni odgovori na apelaciju 31. svibnja 2005. godine i 6. listopada 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantova kćerka, Božinka Mršić, je smrtno stradala 14. ožujka 1993. godine zajedno sa još četiri osobe. Prema zapisniku o očevidu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kri-80/93 od 14. ožujka 1993. godine, u banjalučkom prigradskom naselju Česma, u kući Đorđa Đorđića, su pronađeni leševi apelantove kćerke, potom, Pere Jajčevića, Marice Đorđić i Ranka Stanivukovića. Ispred navedene kuće, na udaljenosti 15 metara od kapije, je pronađen leš Franje Bartulovića, pored kojeg je ležala automatska puška. Prema zapisniku o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela od 14. ožujka 1993. godine, koji je sačinio vještak-specijalist sudske med i cine, povrede kod svih osoma su nanesene vatrenim oružjem. Kod Franje Bartulovića se radi o nasilnoj smrti samoubilačkog podrijetla, a kod ostalih osoba o nasilnoj smrti ubilačkog podrijetla. U svezi smrti apelantove kćerke u svojem mišljenju vještak je naveo da je, nakon pregleda mrtvog tijela, ustanovio kako se radi o jednoj strelnoj ozljedi, nastaloj djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja malog kalibra pucnjem iz daljine. 7. Apelant se 3. studenog 2000. godine obratio Odjelu za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko tijelo uprave) zahtjevom da mu se prizna pravo na obiteljsku invalidninu po osnovi kćerkine smrti. Prvostupanjsko tijelo uprave je Rješenjem broj 06-534-36/00 od 9. ožujka 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostupanjskog tijela uprave broj 05/5-54-10253/01 od 17. rujna 2001. godine, odbilo kao neutemeljen apelantov zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu. 8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostupanjskog upravnog rješenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostupanjska i drugostupanjska tijela uprave iz ustvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak da se apelantova kćerka ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu članka 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer njezina smrt nije nastala kao neposredna posljedica ratnih djelovanja neprijateljskih formacija, niti je ona stradala u svezi ratnih operacija, kao što su bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, granata i sl., a nije ni žrtva zaostalih vojnih materijala ili diverzantskih akcija neprijatelja. Vrhovni sud zaključuje da apelantova kćerka nije izgubila život pod okolnostima iz članka 2. navedenog zakona. Također, Vrhovni sud dalje navodi da je, protivno apelantovim navodima, za izvođenje takvog zaključka značajna činjenica i to što u kritično vrijeme u Banjaluci, pa i u prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala apelantova kćerka, nije bilo ratnih djelovanja. Vrhovni sud na kraju zaključuje da u konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 3. st. 1. i 3. u svezi članka 2. navedenog zakona da bi se apelantu priznalo pravo na obiteljsku invalidninu po osnovi smrti njegove kćerke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da, koliko je njemu poznato, nikada nitko nije odgovarao za smrt njegove kćerke i ostalih osona smrtno stradalih zajedno s njom, niti je on ikada primio bilo kakav dokument službenih državnih tijela kojim bi bila razjašnjena smrt njegove kćerke. U apelaciji je dalje navedeno da je predmetni događaj karakterističan prema tomu što se desio za vrijeme trajanja rata, da su gotovo sve žrtve pripadnici hrvatske nacionalnosti, što budi dvojbu u to da je riječ o izvršenju nekog od kaznenih djela protiv čovječnosti ili ratnom zločinu protiv civilnog pučanstva. 10. Apelant dalje ističe da zaključak Vrhovnog suda da "u to vrijeme u Banjaluci, pa i prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala Božinka Mršić, nije bilo ratnih djelovanja" nije općeprihvaćen u sudskoj praksi, te da se ne radi o općepoznatoj činjenici, niti se može smatrati da civilna žrtva rata može nastati samo u zoni borbenih djelovanja. 11. Apelant, također, ističe da Vrhovni sud nije imao dostatno relevantnih elemenata da ocijeni karakter zločina počinjenog nad njegovom kćerkom, a ocjenu je donio na temelju zapisnika o očevidu Osnovnog suda i izvješća Osnovnog javnog tužiteljstva, pogotovu kada se ima u vidu da u predmetu nije provedena detaljna istraga, niti je provedeno vještačenje vještaka sudsko-medicinske struke. I u slučaju da je počinitelj zločina sam sebe ubio, kako to prezentiraju zvanična tijela gonjenja, apelant smatra da to još uvijek ne znači da nije riječ o počinjenom kaznenom djelu iz područja međunarodnog humanitarnog prava ili ratnih zločina. U prilog ovoj tvrdnji apelant dodaje da automatska puška kojom je izvršeno kazneno djelo može biti samo dio opreme oružanih snaga, a nikako civila. 12. Apelant smatra da je dokazao da je njegova kćerka ubijena zajedno sa još četiri osobe za vrijeme rata, i to kao pripadnik manjinskog naroda, što je, prema apelantovom mišljenju, dostatno da se primijeni članak 3. stavak 1. u svezi članka 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata i prizna pravo na obiteljsku invalidninu. 13. Na koncu apelant navodi da su postupcima države u konkretnom predmetu prekršena brojna prava apelanta i njegove supruge, kao majke ubijene Božinke Mršić. Apelant se žali na povredu prava na život Božinke Mršić iz članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a na koje može ukazati apelant kao njezin otac. Obzirom da su okolnosti u kojima je izvršeno ubojstvo ostale nerazjašnjene, apelant smatra da ima razlog vjerovati da je njegova kćerka prije nego što je ubijena bila podvrgnuta mučenju, čime je prekršen članak 3. Europske konvencije. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije zbog toga što u konkretnom slučaju nadležna državna tijela nisu poduzela nikakav postupak radi ustvrđivanja odgovornosti počinitelja kaznenog djela koje je u pitanju, a što je prethodno pitanje za ostvarivanje bilo kakvog apelantovog građanskog prava. Povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije apelant vidi u tomu što, obzirom da ne zna tko bi mogao biti ubojica njegove kćerke, nije u mogućnosti, niti je ovlašten pokrenuti bilo kakav postupak za ustvrđivanje kaznene odgovornosti počinitelja, te da ove ovlasti ima samo država. Najzad, pobijanom presudom se negira apelantovo pravo na obiteljsku invalidninu, čija je posljedica povreda njegovog prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U dopuni apelacije apelant se žali da je u njegovom slučaju povrijeđen i članak 14. Europske konvencije u svezi uživanja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući postoje indicije koje ukazuju da obitelji Pere Jajčevića i Ranka Stanivukovića ostvaruju pravo na obiteljsku invalidninu iz čega apelant zaključuje da su ga državna tijela Republike Srpske, odbijajući njemu i njegovoj supruzi priznati pravo na invalidninu, diskriminirali u ostvarivanju prava obzirom da obitelji drugih osoba koje su stradale istodobno sa njegovom kćerkom ostvaruju pravo koje se njemu uskraćuje. Kako bi potkrijepio ove navode, apelant je priložio fotografiju spomen-ploče osobama koje su "dale život za slobodu svog naroda" među kojima je i ime Ranka Stanivukovića. Također je priložena fotokopija izvješća Mirovinskog fonda o obiteljskoj invalidnini za Radu Jajčević. 14. Apelant na koncu predlaže Ustavnom sudu da ustvrdi da su povrijeđena navedena prava, da poništi pobijanu presudu i izda nalog da se apelantu prizna pravo na obiteljsku mirovinu od trenutka kada je bio ovlašten primati je, te da istodobno naredi nadležnim tijelima da ispitaju sve okolnosti u svezi smrti njegove kćerke, te da, ukoliko je to moguće, odgovornu osobu izvedu pred sud pravde. U smislu članka 41. Europske konvencije, apelant traži da Ustavni sud obveže Republiku Srpsku da isplati iznos od 20.000 KM apelantu na ime pravičnog zadovoljenja, jer pravo na obiteljsku invalidninu koje se traži predstavlja samo djelomičnu odštetu. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo kako ostaje pri stajalištima iznesenim u obrazloženju svoje presude, u kojima je objašnjeno zašto se kćerka podnositelja apelacije ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu članka 2. i članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. 16. U odgovoru na apelaciju drugostupanjsko tijelo uprave je navelo da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Apelantovi navodi glede okolnosti u kojim je stradala njegova kćerka nisu mogli utjecati na drukčije rješenje, odnosno priznavanje prava apelantu, jer to nisu okolnosti koje su predviđene materijalnim propisom kao temelj za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu. 17. Okružno tužiteljstvo u odgovoru je navelo da je apelant koncem siječnja 2001. godine obavio razgovor sa tadašnjim osnovnim javnim tužiteljem u Banjaluci, kako bi se informirao je li u tome tužiteljstvu vođena istraga u svezi smrti njegove kćerke. Nakon ovog razgovora Okružno tužiteljstvo je izvršilo očevid u spis KTA-90/03. U spisu se nalazio Zapisnik o očevidu Osnovnog suda broj Kri-80/03 od 14. ožujka 1993. godine i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, koji je vršen po naredbi istražnog suca Vojnog suda, koji su proslijeđeni Osnovnom javnom tužiteljstvu 23. ožujka 1993. godine. Obzirom da je iz ove dokumentacije proizlazilo da su očevidu bili nazočni istražni suci Osnovnog suda u Banjaluci i Vojnog suda Banjaluka, potom, pripadnici Centra javne sigurnosti Banjaluka (u daljnjem tekstu: CJS) i Vojne policije, Okružno tužiteljstvo je pozvalo CJS i Vojnu policiju da dostave ostalu uviđajnu dokumentaciju u svezi kritičnog događaja (informativne izjave, skicu i fotografije mjesta događaja). Vojna policija je odgovorila da ne posjeduje dokumentaciju, te da je očevid o predmetnom događaju vodio CJS sa istražnim sucem Osnovnog suda na čelu, a Vojna policija je bila nazočna očevidu zbog osiguranja djelatnika CJS tijekom očevida. CJS je odgovorio da je 6. travnja 1993. godine Vojnom tužiteljstvu dostavljen cjelokupan spis sa uviđajnom dokumentacijom u kojem su se kao prilozi nalazili zapisnik istražnog suca, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, nalaz o vještačenju vatrenog oružja i čahure, nalaz o vještačenju krvi, zapisnik o medicinskom pregledu mrtvih tijela, službene zabilješke o obavljenom informativnom razgovoru sa određenim osobama i automatska puška broj 59710. Okružno tužiteljstvo dalje u odgovoru ističe da, obzirom da je Zakonom o javnom tužiteljstvu ("Službeni glasnik RS" br. 13/00 i 15/00) prestao važiti Zakon o vojnim tužiteljstvima, sve predmete ovih tužiteljstava su preuzela nadležna tužiteljstva. Pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužiteljstvo preuzelo od Vojnog tužiteljstva Okružno tužiteljstvo nije pronašlo spis u svezi događaja u kojem je stradala Božinka Mršić. (Spis Kta-90/93 je formiran kako bi se u njega uložio Zapisnik o očevidu Osnovnog suda broj Kri-80/93.) Okružno tužiteljstvo na koncu ističe da Osnovnom javnom tužiteljstvu nikada nije podnesena kaznena prijava protiv poznatog ili nepoznatog izvršitelja a da nije formiran kazneni spis vezan za kritični događaj, pa nije ni donesena tužilačka odluka u smislu članka 153. Zakona o kaznenom postupku, te prema tomu, nije ni mogla biti izvršena povreda prava zaštićenih Ustavom. V. Relevantni propisi 18. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) "Članak 18. Javni tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Članak 60. st. 1, 2, 4. i 5. (1)Kad javni tužitelj nađe da nema temelja poduzeti gonjenje za kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, dužan je u roku od osam dana o tomu obavijestiti oštećenog i uputiti ga da može sam poduzeti gonjenje. Ovako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustanka javnog tužitelja od gonjenja. (2) Oštećeni ima pravo poduzeti, odnosno nastaviti gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obavijest iz stavka 1. ovog članka. (4) Oštećeni koji nije obaviješten da javni tužitelj nije poduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja svoju izjavu da produljuje postupak može dati pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je javni tužitelj odbacio prijavu, odnosno od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka. (5) Kad javni tužitelj, odnosno sud obavještava oštećenog da može poduzeti gonjenje, dostavit će mu i pouku koje postupke može poduzeti radi ostvarivanja ovog prava. Članak 148. stavak 1. (1) Sva državna tijela Š...Ć dužna su prijaviti kaznena djela za koja se goni po službenoj dužnosti o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način. Članak 150. stavak 1. ŠKaznenaĆ Prijava se podnosi nadležnom javnom tužitelju pismeno ili usmeno. Članak 153. st. 1. i 2. (1) Javni tužitelj će odbaciti prijavu ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje. O odbacivanju prijave, kao i o razlozima za to, javni tužitelj će obavijestiti oštećenog u roku od osam dana (članak 60.), a ako je tijelo unutarnjih poslova podnijelo prijavu, obavijestit će i to tijelo. (2) Ako javni tužitelj iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerojatni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne pružaju dostatne osnove da može odlučiti hoće li zahtijevati provedbu istrage, ili ako je do javnog tužitelja samo dopro glas da je izvršeno kazneno djelo, a osobito ako je izvršitelj nepoznat, javni tužitelj će, ako nije u mogućnosti to poduzeti sam ili preko drugih tijela, zahtijevati od tijela unutarnjih poslova da prikupe potrebite obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela i učinitelja Š...Ć. " 19. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93 i 32/94 ) "Članak 2. Civilnom žrtvom rata se smatra: 1) osoba kod koje je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracijski logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od neprijatelja zadobila ranu, povredu, ozljedu i kod koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i osoba koja je pod navedenim okolnostima ubijena, poginula, umrla ili nestala; 2) osoba koja je zadobila oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih u svezi ratnih operacija, kao što su: bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, minobacačka i topovska granata i sl.; 3) osoba koja je zadobila oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateljskih diverzantskih akcija. Članak 3. st. 1. i 3. Pravo po ovom zakonu, pod određenim uvjetima, imaju i članovi obitelji žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz članka 2. ovog zakona Š...Ć. Članovi obitelji, u smislu ovog zakona, smatraju se:Š...Ć i roditelji." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, zbog toga što nije provedena službena istraga o smrti apelantove kćerke, te u svezi navoda o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i navoda o povredi članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije i povredi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi uživanja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao bjelodano (prima fa - cie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 23. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora ustvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi toga, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je bjelodano neutemeljena, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dostatno razvidno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). 24. U konkretnom slučaju se apelant žali da mu je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi uživanja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je od apelanta tražio da dopuni apelaciju i prezentira dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, posebice o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi uživanja prava na imovinu. Međutim, apelant i u dopuni apelacije od 12. listopada 2005. godine, kao i u samoj apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerojatnim i mogućim da se radi o povredi tih ustavnih prava. 25. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi relevantne činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg od navedenih ustavnih prava na koja se poziva u ovom dijelu apelacije. Apelant je ponudio činjenice pokušavajući opravdati tvrdnju o postojanju povrede prava na zabranu diskriminacije, i to činjenicom da je jednoj od osoba koja je poginula u istim kritičnim prigodama kad i njegova kćerka podignut nadgrobni spomenik sa pisanim tekstom koji upućuje na zaključak da je ta osoba poginula u ratnim dešavanjima, kao i činjenicom da je roditelj druge osobe poginule u istoj situaciji korisnik određenog primanja, a da se ne zna prema kojoj osnovi. Pored toga, osim zapisnika o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, kojim je konstatirano da je apelantova kćerka u kritičnoj prigodi zadobila samo jednu strelnu ranu, a koja je bila uzrok njezine smrti, ne postoje drugi dokazi i činjenice koji bi utemeljeno upućivali na tvrdnju da je došlo do povrede prava na zabranu mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. 26. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvojbeno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebice zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi bjelodano (prima fa cie) neutemeljeni. 27. U konkretnom slučaju nadležna državna tijela nisu provela bilo kakav kazneni postupak radi ustvrđivanja kaznene odgovornosti počinitelja kaznenog djela zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje je naveo da, obzirom da se ne zna ko je ubojica njegove kćerke, apelant nije u mogućnosti, niti je ovlašten pokrenuti bilo kakav postupak za ustvrđivanje odgovornosti, jer ove ovlasti ima samo država, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, njemu uskraćeno pravo na učinkovit pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu postavlja pitanje uživa li apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. Europske konvencije, koje priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prigodom ustvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega. 28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu izostao kazneni postupak u kojem bi se ustvrđivala odgovornost zbog smrti navedenih osoba. Također, Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv kojeg se "ustvrđuje Š...Ćutemeljenost bilo kakve kaznene optužbe". Naime, samo takva osoba može se smatrati "žrtvom" u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tomu, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži ustvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezične okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 19/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 29. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenog postupka protiv trećih osoba i da članak 6. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga, slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navedene povrede inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 30. Glede navoda o povredi članka 13. Europske konvencije u svezi članka 6., Ustavni sud zapaža da je člankom 13. zagarantirano pravo na učinkovit pravni lijek u svezi kršenja prava zaštićenog Europskom konvencijom. Obzirom da je Ustavni sud odbacio navode apelacije o povredi prava iz članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i dijelovi apelacije u odnosu na povredu članka 13. Europske konvencije, također, inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1180/01 od 22. rujna 2004. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, pobijanu presudu apelant je primio 4. listopada 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 27. studenoga 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, potom, o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VII. Meritum a) pravo na život 33. Apelant se žali na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije zbog toga što nadležna tijela nisu postupala u provedbi istrage glede smrti njegove kćerke. Osim toga, apelant ističe da se ovdje radi i o povredi prava samog apelanta, prema članku 2. Europske konvencije, kao rođaka, odnosno oca mrtve osobe. 34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (a) Pravo na život." 35. Članak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Nitko ne može biti namjerno lišen života osim prigodom izvršenja smrtne kazne na temelju presude suda, kojom je proglašen krivim za kazneno djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom Š...Ć ." 36. Dom za ljudska prava u sličnom predmetu je naveo da "Dom se prisjeća da je Europski sud za ljudska prava presudio 'da prva rečenica članka 2. stavak 1. ŠEuropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da poduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom' (vidi, Europski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. lipnja 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998.-III, str. 1403, točka 36.). Obveza države glede toga jeste da donošenjem učinkovitih odredaba kaznenog zakona odvrati od počinjenja kaznenih djela protiv osoba uz potporu mehanizma za provedbu zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba ' (vidi, Europski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. listopada 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998.-VIII, str. 3159., točka 115.). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika učinkovite službene istrage kad netko bude nasilno ubijen' (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. svibnja 2001., točka 111.). Najbitniji cilj takve istrage 'je da se osigura učinkovita implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život ' (ibid.), a ta istraga mora biti učinkovita u smislu da može dovesti 'Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ', a tom se obvezom ne nameće ' ishod, već sredstvo' (ibid., točka 113.). Prigodom ispitivanja jesu li ove obveze iz članka 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i postupke tijela gonjenja i sudova u relevantnom kaznenom postupku (vidi, primjerice, ibid., toč. 130-136.)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 50.). 37. "Obveza da se provede učinkovita istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljena umiješanost zastupnika države (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. rujna 1998., točka 100.). Štoviše, sukladno jurisprudenciji Europskog povjerenstva za ljudska prava od 2. rujna 1991., u predmetu Dujardin protiv Francuske (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, br. 16734/90, Odluke i izvješća 72, str. 236.), postoji pozitivna obveza države prema članku 2. Konvencije da kazneno goni one koji počine kazneno djelo protiv života" (ibid., točka 51.). 38. Dom za ljudska prava je, također, donio stajalište da, imajući u vidu stalnu sudsku praksu, činjenica da nije bila ustvrđena odgovornost Federacije, kao tužene strane, ili njezinih predstavnika u nestanku i smrti sina podnositelja prijave ne oslobađa tuženu stranu pozitivne obveze da provede učinkovitu istragu kako bi, prema članku 2. Europske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. srpnja 2003., CH/98/668, točka 78.). 39. U svezi apelantovog priziva da mu je, kao ocu umrle Božinke Mršić, povrijeđeno pravo zagarantirano člankom 2. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na stajalište Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koje glasi: "Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Europskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje članka 2. Konvencije u predmetima koji se nađu pred njim a podnesu ih rođaci ubijene osobe zato što nije provedena učinkovita istraga u svezi smrti te osobe (vidi, primjerice, Akdeniz, presuda od 31. svibnja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. svibnja 2001.)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 61.). 40. Ustavni sud naglašava da je obveza zaštite prava na život prema članku 2. Europske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen uporabom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste jesu li nadležna tijela u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj poduzela učinkovitu istragu propisanu zakonom, kako bi ustvrdila je li apelantova kćerka ubijena uporabom sile i, ako jeste, jesu li pokrenula neophodan postupak protiv počinitelja kaznenog djela, kako bi ispunila pozitivnu obvezu zaštite prava na život prema članku 2. Europske konvencije. Ova obveza podrazumijeva određeno postupanje sukladno zakonu, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 41. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata u spisu proizlazi da je očevid na mjestu događaja a glede smrti apelantove kćerke i ostale četiri osobe izvršio istražni sudac Osnovnog suda, te da su očevidu bili nazočni inspektori CJS i operativni djelatnici Vojne policije. CJS je u pismu upućenom Osnovnom javnom tužiteljstvu 20. veljače 2001. godine pod brojem 11-1/02-2-230-108 istaknuo da su djelatnici ovog centra 1. travnja 1993. godine Vojnom tužiteljstvu Banjaluka dostavili kompletan spis o predmetnom događaju, a koji je Vojno tužiteljstvo primilo 6. travnja 1993. godine. Također, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je 23. ožujka 1993. godine Osnovni sud dostavio Osnovnom javnom tužiteljstvu Zapisnik o očevidu od 14. ožujka 1993. godine pod brojem Kri-80/03 i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu pet leševa na daljnjee postupanje. Okružno tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju je istaknulo da pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužiteljstvo preuzelo od Vojnog tužiteljstva nije pronašlo spis vezan za događaj u kojem je stradala apelantova kćerka. U svom odgovoru Okružno tužiteljstvo ističe da kaznena prijava protiv poznate ili nepoznate osobe nikada nije bila podnesena tada nadležnom Osnovnom javnom tužteljstvu zbog čega nije ni donesena tužilačka odluka iz članka 153. Zakona o kaznenom postupku. 42. Ustavni sud smatra da je nadležni javni tužitelj, čak i u nedostatku formalne kaznene prijave, imao saznanja o predmetnom događaju i obvezu iskoristiti svoje ovlasti da pronađe i kazneno goni počinitelja u slučaju nezakonitog lišavanja života. Ustavni sud, dalje, primjećuje bjelodan prob lem u komunikaciji nadležnih državnih tijela a na apelantovu štetu. Apelant u konkretnom predmetu nije dobio nikakvu službenu obavijest da javni tužitelj nije poduzeo kazneno gonjenje, te da se može koristiti svojim pravima prema članku 60. Zakona o kaznenom postupku, to jeste poduzeti ili nastaviti kazneno gonjenje. 43. Članak 2. Europske konvencije nalaže državi pozitivnu obvezu da u slučaju nezakonitog lišavanja života poduzme odgovarajuće mjere za zaštitu života. Ova pozitivna obveza podrazumijeva obvezu države da mora pokazati da je tražila počinitelja i da ga je privela pravdi. Dakle, obveza zaštite života uključuje proceduralni aspekt i obuhvaća min i mum mehanizma u kojem bi okolnosti u kojima je nekome oduzet život bile podrobno, to jest javno i nepristrano ispitane. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su policijska tijela i istražni sudac poduzeli određene mjere radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja. Međutim, nadležno tužiteljstvo, koje je ovlašteno i dužno odlučiti ima li temelja za poduzimanje kaznenog gonjenja ili ne, nije podrobno ispitalo prikupljene činjenice. Ustavni sud smatra da su tijela vlasti propustila poduzeti neophodne mjere kojim bi zadovoljila pozitivnu obvezu zaštite života u smislu članka 2. Europske konvencije. 44. Obzirom da je ustanovio povredu članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, a sukladno članku 76. stavak 2. Pravila, Ustavni sud dodjeljuje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000 KM, koju je dužna isplatiti Republika Srpska. Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio kao satisfakciju apelantu, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini i praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi kao najskoriji primjer odluku Europskog suda za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. srpnja 2001. godine). b) pravo na imovinu 45. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je u postupku koji je okončan tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 46. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 47. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61.). 48. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim postupkom pred relevantnim tijelima uprave i pred Vrhovnim sudom odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku invalidninu po osnovi kćerkine smrti i time povrijeđeno pravo na imovinu. 49. Glede prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj članak štiti samo pravo svakog pojedinca na "njegovu" imovinu, te da se, sukladno tomu, primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantira stjecanje imovine u budućnosti. 50. Europski sud za ljudska prava u nekim predmetima je donio drukčije stajalište. Primjerice, ako osoba koja je podnijela zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti ustvrđeno sukladno zakonu, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. studenoga 1995. godine, serija A, broj 232, stavak 31.). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju temelj za nastanak potraživanja. 51. Ustavni sud primjećuje da se apelant, dakle, žali na povredu prava na imovinu, jer nije stekao pravo na obiteljsku invalidninu obzirom da su nadležna tijela odbila njegov zahtjev da mu se prizna to pravo po osnovi smrti njegove kćerke. Dakle, u pitanju su apelantova očekivanja da će steći imovinu, a ne imovina na kojoj ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, sukladno kriterijima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pravo na obiteljsku invalidninu, koje je apelant očekivao u okolnostima ovog slučaja, ne može predstavljati njegovu imovinu, jer za stjecanje ovog prava apelant nije ispunio uvjete propisane zakonom. Naime, upravna tijela i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu su utvrdili pravno-relevantne činjenice i na ustvrđeni činjenični supstrat primijenili odgovarajuće materijalno pravo. 52. Glede apelantovih navoda da su navedena tijela pogrešno ustvrdila određene činjenice, te da su izvela pogrešan zaključak o utemeljenosti njegovog zahtjeva na osnovi tih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila bjelodano proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj. 53. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije, jer su državna tijela propustila poduzeti neophodne mjere kojima bi zadovoljila pozitivnu obvezu zaštite života apelantove kćerke. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer nema konstituirano relevantno imovinsko pravo u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima navode o diskriminaciji, niti Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda garantiraju pravo na pravično suđenje osobi koja zahtijeva podizanje kaznene optužbe protiv druge osobe. 55. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1045/04, rješavajući apelaciju Stipe Mršića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Stipe Mršića. Utvrđuje se povreda člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužilaštvu Bawa Luka da po hitnom postupku sprovede krivičnu istragu, u skladu sa pravnim stavom Ustavnog suda o povredi člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužilaštvu Bawa Luka da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo s ciljem da izvrši ove 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Republika Srpska da na ime nematerijalne štete isplati apelantu iznos od 2.000,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 u vezi sa članom 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Stipo Mršić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupaju Miqkan Pucar i Vojislav Dimitrijević, advokati iz Banje Luke, podnio je 27. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 20. decembra 2004. godine i 12. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daqnjem tekstu: drugostepeni or gan uprave) i Okružnog tužilaštva Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 31. marta 2005. godine i 30. septembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. aprila 2005. godine, drugostepeni or gan uprave 27. aprila 2005. godine, a Okružno tužilaštvo 3. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelantu su dostavljeni odgovori na apelaciju 31. maja 2005. godine i 6. oktobra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantova kćerka, Božinka Mršić, smrtno je stradala 14. marta 1993. godine zajedno sa još četiri lica. Shodno zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kri-80/93 od 14. marta 1993. godine, u bawalučkom prigradskom nasequ Česma, u kući Đorđa Đorđića, pronađeni su leševi apelantove kćerke, zatim Pere Jajčevića, Marice Đorđić i Ranka Stanivukovića. Ispred navedene kuće, na udaljenosti 15 metara od kapije, pronađen je leš Franje Bartulovića, pored kog je ležala automatska puška. Shodno zapisniku o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela od 14. marta 1993. godine, koji je sačinio vještak-specijalista sudske med i cine, povrede kod svih lica nanesene su vatrenim oružjem. Kod Franje Bartulovića se radi o nasilnoj smrti samoubilačkog porijekla, a kod ostalih lica o nasilnoj smrti ubilačkog porijekla. U vezi sa smrti apelantove kćerke u svom mišljenju vještak je naveo da je, nakon pregleda mrtvog tijela, ustanovio da se radi o jednoj strelnoj ozljedi, nastaloj djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja malog kalibra pucnjem iz daqine. 7. Apelant se 3. novembra 2000. godine obratio Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Bawa Luka (u daqnjem tekstu: prvostepeni or gan uprave) zahtjevom da mu se prizna pravo na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti. Prvostepeni or gan uprave je Rješenjem broj 06-534-36/00 od 9. marta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 05/5-54-10253/01 od 17. septembra 2001. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na porodičnu invalidninu. 8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog upravnog rješewa. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave iz utvrđenog činjeničnog stawa izveli pravilan zakqučak da apelantova kćerka ne može da se smatra civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer njena smrt nije nastala kao neposredna posljedica ratnih djelovawa neprijateqskih formacija, niti je ona stradala u vezi sa ratnim operacijama, kao što su bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak, granata i sl., a nije ni žrtva zaostalih vojnih materijala ili diverzantskih akcija neprijatelja. Vrhovni sud zakqučuje da apelantova kćerka nije izgubila život pod okolnostima iz člana 2 navedenog zakona. Takođe, Vrhovni sud dalje navodi da je, suprotno apelantovim navodima, za izvođenje takvog zakqučka značajna činjenica i to što u kritično vrijeme u Bawoj Luci, pa i u prigradskom nasequ Česma, gdje je smrtno stradala apelantova kćerka, nije bilo ratnih djelovawa. Vrhovni sud na kraju zakqučuje da u konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 3 st. 1 i 3 u vezi sa članom 2 navedenog zakona da bi se apelantu priznalo pravo na porodičnu invalidninu po osnovu smrti njegove kćerke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da, koliko je njemu poznato, nikada niko nije odgovarao za smrt njegove kćerke i ostalih lica smrtno stradalih zajedno s wom, niti je on ikada primio bilo kakav dokumenat zvaničnih državnih organa kojim bi bila razjašnjena smrt njegove kćerke. U apelaciji je dalje navedeno da je predmetni događaj karakterističan prema tome što se desio za vrijeme dok je trajao rat, da su gotovo sve žrtve pripadnici hrvatske nacionalnosti, što budi sumnju u to da je riječ o tome da je izvršeno neko od krivičnih djela protiv čovječnosti ili ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. 10. Apelant dalje ističe da zakqučak Vrhovnog suda da "u to vrijeme u Bawoj Luci, pa i prigradskom nasequ Česma, gdje je smrtno stradala Božinka Mršić, nije bilo ratnih djelovawa" nije opšteprihvaćen u sudskoj praksi, te da se ne radi o opštepoznatoj činjenici, niti može da se smatra da civilna žrtva rata može da nastane samo u zoni borbenih djelovawa. 11. Apelant, takođe, ističe da Vrhovni sud nije imao dovoqno relevantnih elemenata da ocijeni karakter zločina počinjenog nad njegovom kćerkom, a ocjenu je donio na osnovu zapisnika o uviđaju Osnovnog suda i izvještaja Osnovnog javnog tužilaštva, pogotovo kada se ima u vidu da u predmetu nije sprovedena detaqna istraga, niti je sprovedeno vještačenje vještaka sudsko-medicinske struke. I u slučaju da je počinilac zločina sam sebe ubio, kako to prezentuju zvanični organi gonjenja, apelant smatra da to još uvijek ne znači da nije riječ o počinjenom krivičnom djelu iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava ili ratnih zločina. U prilog ovoj tvrdwi apelant dodaje da automatska puška kojom je izvršeno krivično djelo može da bude samo dio opreme oružanih snaga, a nikako civila. 12. Apelant smatra da je dokazao da je njegova kćerka ubijena zajedno sa još četiri lica za vrijeme rata, i to kao pripadnik mawinskog naroda, što je, shodno apelantovom mišljenju, dovoqno da se primijeni član 3 stav 1 u vezi sa članom 2 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata i prizna pravo na porodičnu invalidninu. 13. Na kraju apelant navodi da su postupcima države u konkretnom predmetu prekršena brojna prava apelanta i njegove supruge, kao majke ubijene Božinke Mršić. Apelant se žali na povredu prava na život Božinke Mršić iz člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), a na koje može da ukaže apelant kao njen otac. S obzirom na to da su okolnosti u kojim je izvršeno ubistvo ostale nerazjašnjene, apelant smatra da ima razlog da vjeruje da je njegova kćerka prije nego što je ubijena bila podvrgnuta mučenju, čime je prekršen član 3 Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije zbog toga što u konkretnom slučaju nadležni državni organi nisu preduzeli nikakav postupak radi utvrđivawa odgovornosti počinioca krivičnog djela koje je u pitanju, a što je prethodno pitanje za ostvarivanje bilo kakvog apelantovog građanskog prava. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije apelant vidi u tome što, s obzirom na to da ne zna ko bi mogao da bude ubica njegove kćerke, nije u mogućnosti, niti je ovlašćen da pokrene bilo kakav postupak za utvrđivanje krivične odgovornosti počinioca, te da ova ovlašćewa ima samo država. Najzad, osporenom presudom negira se apelantovo pravo na porodičnu invalidninu, čija je posljedica povreda njegovog prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U dopuni apelacije apelant se žali da je u njegovom slučaju povrijeđen i član 14 Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana I I/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da postoje indicije koje ukazuju da porodice Pere Jajčevića i Ranka Stanivukovića ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu iz čega apelant zakqučuje da su ga državni organi Republike Srpske, odbijajući da njemu i njegovoj supruzi priznaju pravo na invalidninu, diskriminisali u ostvarivanju prava s obzirom na to da porodice drugih lica koja su stradala istovremeno sa njegovom kćerkom ostvaruju pravo koje se njemu uskraćuje. Da bi potkrijepio ove navode, apelant je priložio fotografiju spomen-ploče licima koja su "dala život za slobodu svog naroda" među kojima je i ime Ranka Stanivukovića. Takođe je priložena foto-kopija izvještaja Penzijskog fonda o porodičnoj invalidnini za Radu Jajčević. 14. Apelant na kraju predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da su povrijeđena navedena prava, da poništi osporenu presudu i izda nalog da se apelantu prizna pravo na porodičnu penziju od momenta kada je bio ovlašćen da je prima, te da u isto vrijeme naredi nadležnim organima da ispitaju sve okolnosti u vezi sa smrti njegove kćerke, te da, ukoliko je to moguće, odgovorno lice izvedu pred sud pravde. U smislu člana 41 Evropske konvencije, apelant traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da isplati iznos od 20.000 KM apelantu na ime pravičnog zadovoljewa, jer pravo na porodičnu invalidninu koje se traži predstavlja samo djelimičnu odštetu. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stanovištima iznesenim u obrazloženju svoje presude, u kojim je objašnjeno zašto kćerka podnosioca apelacije ne može da se smatra civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2 i člana 3 stav 1 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. 16. U odgovoru na apelaciju drugostepeni or gan uprave je naveo da nije došlo do kršewa apelantovog prava na pravično suđenje. Apelantovi navodi koji se tiču okolnosti u kojim je stradala njegova kćerka nisu mogli da utiču na drugačije rješenje, odnosno priznavanje prava apelantu, jer to nisu okolnosti koje su predviđene materijalnim propisom kao osnov za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. 17. Okružno tužilaštvo u odgovoru je navelo da je apelant krajem januara 2001. godine obavio razgovor sa tadašwim osnovnim javnim tužiocem u Bawoj Luci, kako bi se informisao da li je u tom tužilaštvu vođena istraga u vezi sa smrti njegove kćerke. Nakon ovog razgovora Okružno tužilaštvo je izvršilo uvid u spis KTA-90/03. U spisu se nalazio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/03 od 14. marta 1993. godine i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, koji je vršen po naredbi istražnog sudije Vojnog suda, koji su proslijeđeni Osnovnom javnom tužilaštvu 23. marta 1993. godine. S obzirom na to da je iz ove dokumentacije proizilazilo da su uviđaju prisustvovali istražne sudije Osnovnog suda u Bawoj Luci i Vojnog suda Bawa Luka, zatim, pripadnici Centra javne bezbjednosti Bawa Luka (u daqnjem tekstu: CJB) i Vojne policije, Okružno tužilaštvo je pozvalo CJB i Vojnu policiju da dostave ostalu uviđajnu dokumentaciju u vezi sa kritičnim događajem (informativne izjave, skicu i fotografije mjesta događaja). Vojna policija je odgovorila da ne posjeduje dokumentaciju, te da je uviđaj o predmetnom događaju vodio CJB sa istražnim sudijom Osnovnog suda na čelu, a Vojna policija je prisustvovala uviđaju zbog obezbjeđewa radnika CJB u toku uviđaja. CJB je odgovorio da je 6. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu dostavljen kompletan spis sa uviđajnom dokumentacijom u kom su se kao prilozi nalazili zapisnik istražnog sudije, foto-dokumentacija i skica mjesta događaja, nalaz o vještačenju vatrenog oružja i čaure, nalaz o vještačenju krvi, zapisnik o medicinskom pregledu mrtvih tijela, zvanične zabilješke o obavljenom informativnom razgovoru sa određenim licima i automatska puška broj 59710. Okružno tužilaštvo dalje u odgovoru ističe da, s obzirom na to da je Zakonom o javnom tužilaštvu ("Službeni glasnik RS" br. 13/00 i 15/00) prestao da važi Zakon o vojnim tužilaštvima, sve predmete ovih tužilaštava su preuzela nadležna tužilaštva. Pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva Okružno tužilaštvo nije pronašlo spis u vezi sa događajem u kom je stradala Božinka Mršić. (Spis Kta-90/93 je formiran kako bi se u njega uložio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/93.) Okružno tužilaštvo na kraju ističe da Osnovnom javnom tužilaštvu nikada nije podnesena krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog izvršioca a da nije formiran krivični spis vezan za kritični događaj, pa nije ni donesena tužilačka odluka u smislu člana 153 Zakona o krivičnom postupku, te, prema tome, nije ni mogla da bude izvršena povreda prava zaštićenih Ustavom. V. Relevantni propisi 18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) "Član 18 Javni tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po zvaničnoj dužnosti. Član 60 st. 1, 2, 4 i 5 (1) Kad javni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni po zvaničnoj dužnosti, dužan je da u roku od osam dana o tome obavijesti oštećenog i da ga uputi da može sam da preduzme gonjenje. Ovako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustanka javnog tužioca od gonjenja. (2) Oštećeni ima pravo da preduzme, odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obavještenje iz stava 1 ovog člana. (4) Oštećeni koji nije obaviješten da javni tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja svoju izjavu da produžuje postupak može da da pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je javni tužilac odbacio prijavu, odnosno od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka. (5) Kad javni tužilac, odnosno sud obavještava oštećenog da može da preduzme gonjenje, dostaviće mu i pouku koje radnje može da preduzme radi ostvarivawa ovog prava. Član 148 stav 1 (1) Svi državni organi Š...Ć dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po zvaničnoj dužnosti o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način. Član 150 stav 1 ŠKrivičnaĆ Prijava se podnosi nadležnom javnom tužiocu pismeno ili usmeno. Član 153 st. 1 i 2 (1) Javni tužilac će odbaciti prijavu ako iz same prijave proističe da prijavljeno djelo nije krivično djelo za koje se goni po zvaničnoj dužnosti ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili ako postoje druge okolnosti koje iskqučuju gonjenje. O odbacivanju prijave, kao i o razlozima za to, javni tužilac će obavijestiti oštećenog u roku od osam dana (član 60), a ako je or gan unutrašwih poslova podnio prijavu, obavijestiće i taj or gan. (2) Ako javni tužilac iz same prijave ne može da ocijeni da li su vjerovatni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne pružaju dovoqno osnova da može da odluči da li će zahtijevati sprovođenje istrage, ili ako je do javnog tužioca samo dopro glas da je izvršeno krivično djelo, a naročito ako je izvršilac nepoznat, javni tužilac će, ako nije u mogućnosti da to preduzme sam ili preko drugih organa, zahtijevati od organa unutrašwih poslova da prikupe potrebna obavještewa i da preduzmu druge mjere radi otkrivawa krivičnog djela i učinioca Š...Ć. " 19. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93 i 32/94 ) "Član 2 Civilnom žrtvom rata smatra se: 1) lice kod koga je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo; 2) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed rawavawa ili povreda nastalih u vezi s ratnim operacijama, kao što su: bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak, minobacačka i topovska granata i sl.; 3) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed rawavawa ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateqskih diverzantskih akcija. Član 3 st. 1 i 3 Pravo po ovom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2 ovog zakona Š...Ć. Članovi porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:Š...Ć i roditeqi." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kog je koristio. 22. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana I I/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, zbog toga što nije sprovedena zvanična istraga o smrti apelantove kćerke, te s tim u vezi navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i navoda o povredi člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije i povredi člana I I/4 Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14 Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom ustavu, kada koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 23. U fazi ispitivawa dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, V anek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). 24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na zabranu mučewa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je od apelanta tražio da dopuni apelaciju i prezentuje dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, posebno o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa uživanjem prava na imovinu. Međutim, apelant i u dopuni apelacije od 12. oktobra 2005. godine, kao i u samoj apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih ustavnih prava. 25. Takođe, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi relevantne činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda bilo kog od navedenih ustavnih prava na koja se poziva u ovom dijelu apelacije. Apelant je ponudio činjenice pokušavajući da opravda tvrdnju o postojanju povrede prava na zabranu diskriminacije, i to činjenicom da je jednom od lica koje je poginulo u istim kritičnim prilikama kad i njegova kćerka podignut nadgrobni spomenik sa pisanim tekstom koji upućuje na zakqučak da je to lice poginulo u ratnim dešavawima, kao i činjenicom da je roditeq drugog lica poginulog u istoj situaciji korisnik određenog primawa, a da se ne zna prema kom osnovu. Pored toga, osim zapisnika o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, kojim je konstatovano da je apelantova kćerka u kritičnoj prilici zadobila samo jednu strelnu ranu, a koja je bila uzrok njene smrti, ne postoje drugi dokazi i činjenice koji bi osnovano upućivali na tvrdnju da je došlo do povrede prava na zabranu mučewa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. 26. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno da opravdaju tvrdnju da postoje povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu da opravdaju takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 27. U konkretnom slučaj nadležni državni organi nisu sproveli bilo kakav krivični postupak da bi utvrdili krivičnu odgovornost počinioca krivičnog djela zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje je naveo da, s obzirom na to da se ne zna ko je ubica njegove kćerke, apelant nije u mogućnosti, niti je ovlašćen da pokreće bilo kakav postupak za utvrđivanje odgovornosti, jer ova ovlašćewa ima samo država, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, njemu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu postavlja pitanje da li apelant uživa zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značewa člana 6 Evropske konvencije, koje priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivawa osnovanosti krivične optužbe protiv njega. 28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu izostao krivični postupak u kome bi se utvrđivala odgovornost zbog smrti navedenih lica. Takođe, Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6 Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može da se smatra "žrtvom" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Shodno tome, obrnuto tumačenje člana 6 Evropske konvencije, prema kom bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži da se utvrdi osnovanost krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačewa člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 19/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 29. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije ne obuhvata pravo da se pokrene krivični postupak protiv trećih lica i da član 6 Evropske konvencije nije primjenqiv na konkretan slučaj. Stoga slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navedene povrede inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 30. Povodom navoda o povredi člana 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6, Ustavni sud zapaža da je članom 13 zagarantovano pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa kršenjem prava zaštićenog Evropskom konvencijom. S obzirom na to da je Ustavni sud odbacio navode apelacije o povredi prava iz člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i dijelovi apelacije u odnosu na povredu člana 13 Evropske konvencije, takođe, inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 27. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, zatim, o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VII Meritum a) pravo na život 33. Apelant se žali na povredu prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u sprovođenju istrage povodom smrti njegove kćerke. Osim toga, apelant ističe da se ovdje radi i o povredi prava samog apelanta, prema članu 2 Evropske konvencije, kao srodnika, odnosno oca mrtvog lica. 34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) a) Pravo na život." 35. Član 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim kod izvršewa smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom Š...Ć ." 36. Dom za qudska prava u sličnom predmetu naveo je da "Dom se prisjeća da je Evropski sud za qudska prava presudio 'da prva rečenica člana 2 stav 1 ŠEvropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimawa života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom' (vidi, Evropski sud za qudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-III, str. 1403, tačka 36). 'Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredbi krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za sprovođenje zakona radi sprečavawa, obuzdavawa i sankcionisawa kršewa takvih odredbi' (vidi, Evropski sud za qudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen' (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001, tačka 111). Najbitniji ciq takve istrage 'je da se obezbijedi djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život' (i bid.), a ta istraga mora da bude djelotvorna u smislu da može da dovede 'Š...Ć do identifikacije i kažwavawa onih koji su za to odgovorni', a tom obavezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' (i bid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2 ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50). 37. "Obaveza da se sprovede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojim je ustanovljena umiješanost zastupnika države (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, tačka 100). Štaviše, u skladu sa jurisprudencijom Evropske komisije za qudska prava od 2. septembra 1991, u predmetu Dujardin protiv Francuske (Evropska komisija za qudska prava, br. 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236), postoji pozitivna obaveza države prema članu 2 Konvencije da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života" (ibid., tačka 51). 38. Dom za qudska prava je, takođe, donio stanovište da, imajući u vidu stalnu sudsku praksu, činjenica da nije bila utvrđena odgovornost Federacije, kao tužene strane, ili njenih predstavnika u nestanku i smrti sina podnosioca prijave ne oslobađa tuženu stranu pozitivne obaveze da sprovede djelotvornu istragu kako bi, prema članu 2 Evropske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 4. jula 2003, CH/98/668, tačka 78). 39. U vezi sa apelantovom žalbom da mu je, kao ocu umrle Božinke Mršić, povrijeđeno pravo zagarantovano članom 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na stanovište Doma za qudska prava u sličnom predmetu koji glasi: "Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za qudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2 Konvencije u predmetima koji se nađu pred wim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije sprovedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., A kdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001.)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). 40. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život prema članu 2 Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom, kako bi utvrdili da li je apelantova kćerka ubijena upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2 Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 41. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata u spisu proizilazi da je uviđaj na mjestu događaja a povodom smrti apelantove kćerke i ostala četiri lica izvršio istražni sudija Osnovnog suda, te da su uviđaju prisustvovali inspektori CJB i operativni radnici Vojne policije. CJB je u pismu upućenom Osnovnom javnom tužilaštvu 20. februara 2001. godine pod brojem 11-1/02-2-230-108 istakao da su radnici ovog centra 1. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu Bawa Luka dostavili kompletan spis o predmetnom događaju, koji je Vojno tužilaštvo primilo 6. aprila 1993. godine. Takođe, iz dokumentacije u spisu proizilazi da je 23. marta 1993. godine Osnovni sud dostavio Osnovnom javnom tužilaštvu Zapisnik o uviđaju od 14. marta 1993. godine pod brojem Kri-80/03 i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu pet leševa na dalje postupanje. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju istaklo je da pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva nije pronašlo spis vezan za događaj u kom je stradala apelantova kćerka. U svom odgovoru Okružno tužilaštvo ističe da krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog lica nikada nije bila podnesena tada nadležnom Osnovnom javnom tužilaštvu zbog čega nije ni donesena odluka tužilaštva iz člana 153 Zakona o krivičnom postupku. 42. Ustavni sud smatra da je nadležni javni tužilac, čak i u nedostatku formalne krivične prijave, imao saznawa o predmetnom događaju i obavezu da iskoristi svoja ovlašćewa da pronađe i krivično goni počinioca u slučaju nezakonitog lišavawa života. Ustavni sud, dalje, primjećuje očigledan prob lem u komunikaciji nadležnih državnih organa, a na apelantovu štetu. Apelant u konkretnom predmetu nije dobio nikakvo zvanično obavještenje da javni tužilac nije preduzeo krivično gonjenje, te da može da se koristi svojim pravima prema članu 60 Zakona o krivičnom postupku, to jeste da preduzme ili nastavi krivično gonjenje. 43. Član 2 Evropske konvencije nalaže državi pozitivnu obavezu da u slučaju nezakonitog lišavawa života preduzme odgovarajuće mjere za zaštitu života. Ova pozitivna obaveza podrazumijeva obavezu države da mora da pokaže da je tražila počinioca i da ga je privela pravdi. Dakle, obaveza zaštite života ukqučuje proceduralni aspekat i obuhvata min i mum mehanizma u kom bi okolnosti u kojima je nekome oduzet život bile podrobno, to jest javno i nepristrasno ispitane. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su policijski organi i istražni sudija preduzeli određene mjere da bi otkrili krivično djelo i počinioca. Međutim, nadležno tužilaštvo, koje je ovlašćeno i dužno da odluči da li ima osnova da preduzme krivično gonjenje ili ne, nije podrobno ispitalo prikupljene činjenice. Ustavni sud smatra da su organi vlasti propustili da preduzmu neophodne mjere kojim bi zadovoqili pozitivnu obavezu zaštite života u smislu člana 2 Evropske konvencije. 44. S obzirom na to da je ustanovio povredu člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, a u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila, Ustavni sud dodjequje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio kao satisfakciju apelantu, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini i praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi kao najskoriji primjer, odluku Evropskog suda za qudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). b) pravo na imovinu 45. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je u postupku koji je okončan tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 47. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 48. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim postupkom pred relevantnim organima uprave i pred Vrhovnim sudom odbijen zahtjev da ostvari pravo na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti i da mu je time povrijeđeno pravo na imovinu. 49. U pogledu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog pojedinca na "njegovu" imovinu, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantuje sticanje imovine u budućnosti. 50. Evropski sud za qudska prava u nekim predmetima donio je drugačije stanovište. Naprimjer, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivawa da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232, stav 31). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnovu za nastanak potraživawa. 51. Ustavni sud primjećuje da se apelant, dakle, žali na povredu prava na imovinu, jer nije stekao pravo na porodičnu invalidninu s obzirom na to da su nadležni organi odbili njegov zahtjev da mu se prizna to pravo po osnovu smrti njegove kćerke. Dakle, u pitanju su apelantova očekivawa da će steći imovinu, a ne imovina na kojoj ima konstituisano relevantno imovinsko pravo, u skladu sa kriterijumima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da pravo na porodičnu invalidninu, koje je apelant očekivao u okolnostima ovog slučaja, ne može da predstavlja njegovu imovinu, jer za sticanje ovog prava apelant nije ispunio uslove propisane zakonom. Naime, upravni organi i Vrhovni sud u postupku odlučivawa o apelantovom zahtjevu utvrdili su pravno-relevantne činjenice i na utvrđeni činjenični supstrat primijenili odgovarajuće materijalno pravo. 52. U pogledu apelantovih navoda da su navedeni organi pogrešno utvrdili određene činjenice, te da su izveli pogrešan zakqučak o osnovanosti njegovog zahtjeva na osnovu tih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj. 53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoqili pozitivnu obavezu zaštite života apelantove kćerke. Ustavni sud, dalje, zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer nema konstituisano relevantno imovinsko pravo u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima navode o diskriminaciji, niti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda garantuju pravo na pravično suđenje licu koje zahtijeva da se podigne krivična optužba protiv drugog lica. 55. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1045/04, rješavajući apelaciju Stipe Mršića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16.stav 2. i stav 4. tačka 9., člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1., 2. i 3., člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog sudaBosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine"broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Stipe Mršića. Utvrđuje se povreda člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužilaštvu Banja Luka da po hitnom postupku provede krivičnu istragu, u skladu sa pravnim stavom Ustavnog suda o povredi člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom tužilaštvu Banja Luka da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Republika Srpska da na ime nematerijalne štete isplati apelantu iznos od 2.000,00 KM u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. u vezi sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Stipo Mršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupaju Miljkan Pucar i Vojislav Dimitrijević, advokati iz Banje Luke, podnio je 27. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 20. decembra 2004. godine i 12. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni or gan uprave) i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 31. marta 2005. godine i 30. septembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. aprila 2005. godine, drugostepeni or gan uprave 27. aprila 2005. godine, a Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelantu su dostavljeni odgovori na apelaciju 31. maja 2005. godine i 6. oktobra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantova kćerka, Božinka Mršić, smrtno je stradala 14. marta 1993. godine zajedno sa još četiri lica. Prema zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. Osnovni sud) broj Kri-80/93 od 14. marta 1993. godine, u banjalučkom prigradskom naselju Česma, u kući Đorđa Đorđića, pronađeni su leševi apelantove kćerke, zatim, Pere Jajčevića, Marice Đorđić i Ranka Stanivukovića. Ispred navedene kuće, na udaljenosti 15 metara od kapije, pronađen je leš Franje Bartulovića, pored kojeg je ležala automatska puška. Prema zapisniku o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela od 14. marta 1993. godine, koji je sačinio vještak-specijalista sudske med i cine, povrede kod svih lica nanesene su vatrenim oružjem. Kod Franje Bartulovića se radi o nasilnoj smrti samoubilačkog porijekla, a kod ostalih lica o nasilnoj smrti ubilačkog porijekla. U vezi sa smrti apelantove kćerke u svom mišljenju vještak je naveo da je, nakon pregleda mrtvog tijela, ustanovio da se radi o jednoj strelnoj ozljedi, nastaloj djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja malog kalibra pucnjem iz daljine. 7. Apelant se 3. novembra 2000. godine obratio Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni or gan uprave) zahtjevom da mu se prizna pravo na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti. Prvostepeni or gan uprave je Rješenjem broj 06-534-36/00 od 9. marta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 05/5-54-10253/01 od 17. septembra 2001. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. 8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog upravnog rješenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave iz utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak da se apelantova kćerka ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer njena smrt nije nastala kao neposredna posljedica ratnih djelovanja neprijateljskih formacija, niti je ona stradala u vezi sa ratnim operacijama, kao što su bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, granata i sl., a nije ni žrtva zaostalih vojnih materijala ili diverzantskih akcija neprijatelja. Vrhovni sud zaključuje da apelantova kćerka nije izgubila život pod okolnostima iz člana 2. navedenog zakona. Također, Vrhovni sud dalje navodi da je, suprotno apelantovim navodima, za izvođenje takvog zaključka značajna činjenica i to što u kritično vrijeme u Banjoj Luci, pa i u prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala apelantova kćerka, nije bilo ratnih djelovanja. Vrhovni sud na kraju zaključuje da u konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 3. st. 1. i 3. u vezi sa članom 2. navedenog zakona da bi se apelantu priznalo pravo na porodičnu invalidninu po osnovu smrti njegove kćerke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da, koliko je njemu poznato, nikada niko nije odgovarao za smrt njegove kćerke i ostalih lica smrtno stradalih zajedno s njom, niti je on ikada primio bilo kakav dokument zvaničnih državnih organa kojim bi bila razjašnjena smrt njegove kćerke. U apelaciji je dalje navedeno da je predmetni događaj karakterističan prema tome što se desio za vrijeme trajanja rata, da su gotovo sve žrtve pripadnici hrvatske nacionalnosti, što budi sumnju u to da je riječ o izvršenju nekog od krivičnih djela protiv čovječnosti ili ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. 10. Apelant dalje ističe da zaključak Vrhovnog suda da "u to vrijeme u Banjoj Luci, pa i prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala Božinka Mršić, nije bilo ratnih djelovanja" nije općeprihvaćen u sudskoj praksi, te da se ne radi o općepoznatoj činjenici, niti se može smatrati da civilna žrtva rata može nastati samo u zoni borbenih djelovanja. 11. Apelant, također, ističe da Vrhovni sud nije imao dovoljno relevantnih elemenata da ocijeni karakter zločina počinjenog nad njegovom kćerkom, a ocjenu je donio na osnovu zapisnika o uviđaju Osnovnog suda i izvještaja Osnovnog javnog tužilaštva, pogotovo kada se ima u vidu da u predmetu nije provedena detaljna istraga, niti je provedeno vještačenje vještaka sudsko-medicinske struke. I u slučaju da je počinilac zločina sam sebe ubio, kako to prezentiraju zvanični organi gonjenja, apelant smatra da to još uvijek ne znači da nije riječ o počinjenom krivičnom djelu iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava ili ratnih zločina. U prilog ovoj tvrdnji apelant dodaje da automatska puška kojom je izvršeno krivično djelo može biti samo dio opreme oružanih snaga, a nikako civila. 12. Apelant smatra da je dokazao da je njegova kćerka ubijena zajedno sa još četiri lica za vrijeme rata, i to kao pripadnik manjinskog naroda, što je, prema apelantovom mišljenju, dovoljno da se primijeni član 3. stav 1. u vezi sa članom 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata i prizna pravo na porodičnu invalidninu. 13. Na kraju apelant navodi da su postupcima države u konkretnom predmetu prekršena brojna prava apelanta i njegove supruge, kao majke ubijene Božinke Mršić. Apelant se žali na povredu prava na život Božinke Mršić iz člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a na koje može ukazati apelant kao njen otac. S obzirom na to da su okolnosti u kojima je izvršeno ubistvo ostale nerazjašnjene, apelant smatra da ima razlog da vjeruje da je njegova kćerka prije nego što je ubijena bila podvrgnuta mučenju, čime je prekršen član 3. Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zbog toga što u konkretnom slučaju nadležni državni organi nisu poduzeli nikakav postupak radi utvrđivanja odgovornosti počinioca krivičnog djela koje je u pitanju, a što je prethodno pitanje za ostvarivanje bilo kakvog apelantovog građanskog prava. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što, s obzirom na to da ne zna ko bi mogao biti ubica njegove kćerke, nije u mogućnosti, niti je ovlašten da pokrene bilo kakav postupak za utvrđivanje krivične odgovornosti počinioca, te da ova ovlaštenja ima samo država. Najzad, osporenom presudom negira se apelantovo pravo na porodičnu invalidninu, čija je posljedica povreda njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U dopuni apelacije apelant se žali da je u njegovom slučaju povrijeđen i član 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da postoje indicije koje ukazuju da porodice Pere Jajčevića i Ranka Stanivukovića ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu iz čega apelant zaključuje da su ga državni organi Republike Srpske, odbijajući da njemu i njegovoj supruzi priznaju pravo na invalidninu, diskriminirali u ostvarivanju prava s obzirom na to da porodice drugih lica koja su stradala istovremeno sa njegovom kćerkom ostvaruju pravo koje se njemu uskraćuje. Da bi potkrijepio ove navode, apelant je priložio fotografiju spomen-ploče licima koja su "dala život za slobodu svog naroda" među kojima je i ime Ranka Stanivukovića. Također je priložena fotokopija izvještaja Penzijskog fonda o porodičnoj invalidnini za Radu Jajčević. 14. Apelant na kraju predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da su povrijeđena navedena prava, da poništi osporenu presudu i izda nalog da se apelantu prizna pravo na porodičnu penziju od momenta kada je bio ovlašten da je prima, te da u isto vrijeme naredi nadležnim organima da ispitaju sve okolnosti u vezi sa smrti njegove kćerke, te da, ukoliko je to moguće, odgovorno lice izvedu pred sud pravde. U smislu člana 41. Evropske konvencije, apelant traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da isplati iznos od 20.000 KM apelantu na ime pravičnog zadovoljenja, jer pravo na porodičnu invalidninu koje se traži predstavlja samo djelimičnu odštetu. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavovima iznesenim u obrazloženju svoje presude, u kojima je objašnjeno zašto se kćerka podnosioca apelacije ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2. i člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. 16. U odgovoru na apelaciju drugostepeni or gan uprave je naveo da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Apelantovi navodi koji se tiču okolnosti u kojim je stradala njegova kćerka nisu mogli utjecati na drukčije rješenje, odnosno priznavanje prava apelantu, jer to nisu okolnosti koje su predviđene materijalnim propisom kao osnova za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. 17. Okružno tužilaštvo u odgovoru je navelo da je apelant krajem januara 2001. godine obavio razgovor sa tadašnjim osnovnim javnim tužiocem u Banjoj Luci, kako bi se informirao da li je u tom tužilaštvu vođena istraga u vezi sa smrti njegove kćerke. Nakon ovog razgovora Okružno tužilaštvo je izvršilo uvid u spis KTA-90/03. U spisu se nalazio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/03 od 14. marta 1993. godine i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, koji je vršen po naredbi istražnog sudije Vojnog suda, koji su proslijeđeni Osnovnom javnom tužilaštvu 23. marta 1993. godine. S obzirom na to da je iz ove dokumentacije proizlazilo da su uviđaju prisustvovali istražne sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci i Vojnog suda Banja Luka, zatim, pripadnici Centra javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB) i Vojne policije, Okružno tužilaštvo je pozvalo CJB i Vojnu policiju da dostave ostalu uviđajnu dokumentaciju u vezi sa kritičnim događajem (informativne izjave, skicu i fotografije mjesta događaja). Vojna policija je odgovorila da ne posjeduje dokumentaciju, te da je uviđaj o predmetnom događaju vodio CJB sa istražnim sudijom Osnovnog suda na čelu, a Vojna policija je prisustvovala uviđaju zbog osiguranja radnika CJB u toku uviđaja. CJB je odgovorio da je 6. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu dostavljen kompletan spis sa uviđajnom dokumentacijom u kojem su se kao prilozi nalazili zapisnik istražnog sudije, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, nalaz o vještačenju vatrenog oružja i čahure, nalaz o vještačenju krvi, zapisnik o medicinskom pregledu mrtvih tijela, službene zabilješke o obavljenom informativnom razgovoru sa određenim licima i automatska puška broj 59710. Okružno tužilaštvo dalje u odgovoru ističe da, s obzirom na to da je Zakonom o javnom tužilaštvu ("Službeni glasnik RS" br. 13/00 i 15/00) prestao da važi Zakon o vojnim tužilaštvima, sve predmete ovih tužilaštava su preuzela nadležna tužilaštva. Pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva Okružno tužilaštvo nije pronašlo spis u vezi sa događajem u kojem je stradala Božinka Mršić. (Spis Kta-90/93 je formiran kako bi se u njega uložio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/93.) Okružno tužilaštvo na kraju ističe da Osnovnom javnom tužilaštvu nikada nije podnesena krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog izvršioca a da nije formiran krivični spis vezan za kritični događaj, pa nije ni donesena tužilačka odluka u smislu člana 153. Zakona o krivičnom postupku, te, prema tome, nije ni mogla biti izvršena povreda prava zaštićenih Ustavom. V. Relevantni propisi 18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) "Član 18. Javni tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Član 60. st. 1., 2., 4. i 5. (1)Kad javni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, dužan je da u roku od osam dana o tome obavijesti oštećenog i da ga uputi da može sam preduzeti gonjenje. Ovako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustanka javnog tužioca od gonjenja. (2) Oštećeni ima pravo da preduzme, odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obavještenje iz stava 1. ovog člana. (4) Oštećeni koji nije obaviješten da javni tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja svoju izjavu da produžuje postupak može dati pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je javni tužilac odbacio prijavu, odnosno od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka. (5) Kad javni tužilac, odnosno sud obavještava oštećenog da može preduzeti gonjenje, dostavit će mu i pouku koje radnje može preduzeti radi ostvarivanja ovog prava. Član 148. stav 1. (1) Svi državni organi Š...Ć dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način. Član 150. stav 1. ŠKrivičnaĆ Prijava se podnosi nadležnom javnom tužiocu pismeno ili usmeno. Član 153. st. 1. i 2. (1) Javni tužilac će odbaciti prijavu ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje. O odbacivanju prijave, kao i o razlozima za to, javni tužilac će obavijestiti oštećenog u roku od osam dana (član 60.), a ako je or gan unutrašnjih poslova podnio prijavu, obavijestit će i taj or gan. (2) Ako javni tužilac iz same prijave ne može ocijeniti da li su vjerovatni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne pružaju dovoljno osnova da može odlučiti da li će zahtijevati provođenje istrage, ili ako je do javnog tužioca samo dopro glas da je izvršeno krivično djelo, a naročito ako je izvršilac nepoznat, javni tužilac će, ako nije u mogućnosti da to preduzme sam ili preko drugih organa, zahtijevati od organa unutrašnjih poslova da prikupe potrebna obavještenja i da preduzmu druge mjere radi otkrivanja krivičnog djela i učinioca Š...Ć . " 19. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93 i 32/94 ) "Član 2. Civilnom žrtvom rata smatra se: 1) lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo; 2) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi s ratnim operacijama, kao što su: bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, minobacačka i topovska granata i sl.; 3) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateljskih diverzantskih akcija. Član 3. st. 1. i 3. Pravo po ovom zakonu, pod određenim uvjetima, imaju i članovi porodice žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona Š...Ć . Članovi porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:Š...Ć i roditelji." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog toga što nije provedena zvanična istraga o smrti apelantove kćerke, te s tim u vezi navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i navoda o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 23. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). 24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je od apelanta tražio da dopuni apelaciju i prezentira dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, posebno o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa uživanjem prava na imovinu. Međutim, apelant i u dopuni apelacije od 12. oktobra 2005. godine, kao i u samoj apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih ustavnih prava. 25. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi relevantne činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg od navedenih ustavnih prava na koja se poziva u ovom dijelu apelacije. Apelant je ponudio činjenice pokušavajući da opravda tvrdnju o postojanju povrede prava na zabranu diskriminacije, i to činjenicom da je jednom od lica koje je poginulo u istim kritičnim prilikama kad i njegova kćerka podignut nadgrobni spomenik sa pisanim tekstom koji upućuje na zaključak da je to lice poginulo u ratnim dešavanjima, kao i činjenicom da je roditelj drugog lica poginulog u istoj situaciji korisnik određenog primanja, a da se ne zna prema kojem osnovu. Pored toga, osim zapisnika o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, kojim je konstatirano da je apelantova kćerka u kritičnoj prilici zadobila samo jednu strelnu ranu, a koja je bila uzrok njene smrti, ne postoje drugi dokazi i činjenice koji bi osnovano upućivali na tvrdnju da je došlo do povrede prava na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. 26. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 27. U konkretnom slučaju nadležni državni organi nisu proveli bilo kakav krivični postupak radi utvrđivanja krivične odgovornosti počinioca krivičnog djela zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje je naveo da, s obzirom na to da se ne zna ko je ubica njegove kćerke, apelant nije u mogućnosti, niti je ovlašten da pokreće bilo kakav postupak za utvrđivanje odgovornosti, jer ova ovlaštenja ima samo država, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, njemu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu postavlja pitanje da li apelant uživa zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije, koje priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. 28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu izostao krivični postupak u kome bi se utvrđivala odgovornost zbog smrti navedenih lica. Također, Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može se smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 19/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). 29. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navedene povrede inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 30. Povodom navoda o povredi člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6., Ustavni sud zapaža da je članom 13. zagarantirano pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa kršenjem prava zaštićenog Evropskom konvencijom. S obzirom na to da je Ustavni sud odbacio navode apelacije o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i dijelovi apelacije u odnosu na povredu člana 13. Evropske konvencije, također, inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 27. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, zatim, o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VII. Meritum a) pravo na život 33. Apelant se žali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u provođenju istrage povodom smrti njegove kćerke. Osim toga, apelant ističe da se ovdje radi i o povredi prava samog apelanta, prema članu 2. Evropske konvencije, kao srodnika, odnosno oca mrtvog lica. 34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) a) Pravo na život." 35. Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom Š...Ć ." 36. Dom za ljudska prava u sličnom predmetu naveo je da "Dom se prisjeća da je Evropski sud za ljudska prava presudio 'da prva rečenica člana 2. stav 1. ŠEvropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom' (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998., Izvještaji o presudama i odlukama 1998.-III, str. 1403, tačka 36.). 'Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba ' (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998., Izvještaji o presudama i odlukama 1998.-VIII, str. 3159., tačka 115.). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen' (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001., tačka 111.). Najbitniji cilj takve istrage 'je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život' (ibid.), a ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede 'Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ', a tom obavezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' (ibid., tačka 113.). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136.)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50.). 37. "Obaveza da se provede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljena umiješanost zastupnika države (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998., tačka 100.). Štaviše, u skladu sa jurisprudencijom Evropske komisije za ljudska prava od 2. septembra 1991., u predmetu Dujardin protiv Francuske (Evropska komisija za ljudska prava, br. 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236.), postoji pozitivna obaveza države prema članu 2. Konvencije da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života" (ibid., tačka 51.). 38. Dom za ljudska prava je, također, donio stav da, imajući u vidu stalnu sudsku praksu, činjenica da nije bila utvrđena odgovornost Federacije, kao tužene strane, ili njenih predstavnika u nestanku i smrti sina podnosioca prijave ne oslobađa tuženu stranu pozitivne obaveze da provede djelotvornu istragu kako bi, prema članu 2. Evropske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003., CH/98/668, tačka 78.). 39. U vezi sa apelantovom žalbom da mu je, kao ocu umrle Božinke Mršić, povrijeđeno pravo zagarantirano članom 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koji glasi: "Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2. Konvencije u predmetima koji se nađu pred njim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001.)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61.). 40. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj poduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom, kako bi utvrdili da li je apelantova kćerka ubijena upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 41. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata u spisu proizlazi da je uviđaj na mjestu događaja a povodom smrti apelantove kćerke i ostala četiri lica izvršio istražni sudija Osnovnog suda, te da su uviđaju prisustvovali inspektori CJB i operativni radnici Vojne policije. CJB je u pismu upućenom Osnovnom javnom tužilaštvu 20. februara 2001. godine pod brojem 11-1/02-2-230-108 istakao da su radnici ovog centra 1. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu Banja Luka dostavili kompletan spis o predmetnom događaju, a koji je Vojno tužilaštvo primilo 6. aprila 1993. godine. Također, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je 23. marta 1993. godine Osnovni sud dostavio Osnovnom javnom tužilaštvu Zapisnik o uviđaju od 14. marta 1993. godine pod brojem Kri-80/03 i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu pet leševa na dalje postupanje. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju istaklo je da pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva nije pronašlo spis vezan za događaj u kojem je stradala apelantova kćerka. U svom odgovoru Okružno tužilaštvo ističe da krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog lica nikada nije bila podnesena tada nadležnom Osnovnom javnom tužilaštvu zbog čega nije ni donesena tužilačka odluka iz člana 153. Zakona o krivičnom postupku. 42. Ustavni sud smatra da je nadležni javni tužilac, čak i u nedostatku formalne krivične prijave, imao saznanja o predmetnom događaju i obavezu da iskoristi svoja ovlaštenja da pronađe i krivično goni počinioca u slučaju nezakonitog lišavanja života. Ustavni sud, dalje, primjećuje očigledan prob - lem u komunikaciji nadležnih državnih organa a na apelantovu štetu. Apelant u konkretnom predmetu nije dobio nikakvu zvaničnu obavijest da javni tužilac nije preduzeo krivično gonjenje, te da se može koristiti svojim pravima prema članu 60. Zakona o krivičnom postupku, to jeste da preduzme ili nastavi krivično gonjenje. 43. Član 2. Evropske konvencije nalaže državi pozitivnu obavezu da u slučaju nezakonitog lišavanja života poduzme odgovarajuće mjere za zaštitu života. Ova pozitivna obaveza podrazumijeva obavezu države da mora pokazati da je tražila počinioca i da ga je privela pravdi. Dakle, obaveza zaštite života uključuje proceduralni aspekt i obuhvata min i mum mehanizma u kojem bi okolnosti u kojima je nekome oduzet život bile podrobno, to jest javno i nepristrasno ispitane. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su policijski organi i istražni sudija poduzeli određene mjere radi otkrivanja krivičnog djela i počinioca. Međutim, nadležno tužilaštvo, koje je ovlašteno i dužno da odluči da li ima osnova da preduzme krivično gonjenje ili ne, nije podrobno ispitalo prikupljene činjenice. Ustavni sud smatra da su organi vlasti propustili da poduzmu neophodne mjere kojim bi zadovoljili pozitivnu obavezu zaštite života u smislu člana 2. Evropske konvencije. 44. S obzirom na to da je ustanovio povredu člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, a u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila, Ustavni sud dodjeljuje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio kao satisfakciju apelantu, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini i praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi kao najskoriji primjer odluku Evropskog suda za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). b) pravo na imovinu 45. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je u postupku koji je okončan tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61.). 48. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim postupkom pred relevantnim organima uprave i pred Vrhovnim sudom odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti i time povrijeđeno pravo na imovinu. 49. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog pojedinca na "njegovu" imovinu, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantira stjecanje imovine u budućnosti. 50. Evropski sud za ljudska prava u nekim predmetima donio je drukčiji stav. Naprimjer, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232, stav 31.). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnove za nastanak potraživanja. 51. Ustavni sud primjećuje da se apelant, dakle, žali na povredu prava na imovinu, jer nije stekao pravo na porodičnu invalidninu s obzirom na to da su nadležni organi odbili njegov zahtjev da mu se prizna to pravo po osnovu smrti njegove kćerke. Dakle, u pitanju su apelantova očekivanja da će steći imovinu, a ne imovina na kojoj ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, u skladu sa kriterijima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pravo na porodičnu invalidninu, koje je apelant očekivao u okolnostima ovog slučaja, ne može predstavljati njegovu imovinu, jer za stjecanje ovog prava apelant nije ispunio uvjete propisane zakonom. Naime, upravni organi i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu utvrdili su pravno-relevantne činjenice i na utvrđeni činjenični supstrat primijenili odgovarajuće materijalno pravo. 52. U pogledu apelantovih navoda da su navedeni organi pogrešno utvrdili određene činjenice, te da su izveli pogrešan zaključak o osnovanosti njegovog zahtjeva na temelju tih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj. 53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da poduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu zaštite života apelantove kćerke. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer nema konstituirano relevantno imovinsko pravo u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima navode o diskriminaciji, niti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda garantiraju pravo na pravično suđenje licu koje zahtijeva podizanje krivične optužbe protiv drugog lica. 55. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9., člana 61. st. 1., 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1086/04, rješavajući apelaciju Hajre Gece, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Da vid Feldman, sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac Con stance Grenje, sutkinja na sjednici održanoj 2. prosinca 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hajre Gece. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-146/04 od 9. studenoga 2004. godine i - rješenja Općinskog suda u Goraždu br. I-583/04 od 10. rujna 2004. godine i I-583/04 od 13. kolovoza 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Goraždu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Općinskom sudu u Goraždu se nalaže da, u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajro Geca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad Muminović, odvjetnik iz Goražda, podnio je 10. prosinca 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-146/04 od 9. studenoga 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. I-583/04 od 10. rujna 2004. godine i I-583/04 od 13. kolovoza 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. 2004. godine. Apelant je 21. travnja 2005. godine podnio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 23. prosinca 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Općinski sud su 30. prosinca 2004. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 22. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Aiše Imamović, tražitelja izvršenja (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) u izvršnom postupku protiv apelantove supruge kao izvršenika, zatraženo je 23. prosinca 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Tražitelj izvršenja je dostavio odgovor na apelaciju 28. prosinca 2004. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražitelja izvršenja su 18. svibnja 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Općinski je sud u izvršnom predmetu tražitelja izvršenja protiv izvršenika Nezire Geca, radi provođenja izvršenja na nepokretnosti, donio Rješenje o izvršenju broj I-583/04 od 13. kolovoza 2004. godine. Rješenje je doneseno na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-36/00 i pravomoćne sudske nagodbe broj P-91/01 od 31. svibnja 2001. godine, radi namirenja novčanih tražbina u ukupnom iznosu od 3.779,50 KM, sa zateznim kamatama počevši od 11. rujna 2000. godine, pa do isplate. Rješenjem se određuje izvršenje na nekretnini - dvosobnom stanu u Goraždu, upisanom na ime apelanta, supruga izvršenika i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, potom utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. 9. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u dijelu 1/1 etažni vlasnik na dvosobnom stanu u Goraždu, da je tražitelj izvršenja, radi namirenja novčanih tražbina, predložio navedeni stan kao predmet izvršenja, jer se vodi na suprugu izvršenika, te je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu. 10. Općinski je sud Rješenjem broj I-583/04 od 10. rujna 2004. godine odbio kao neutemeljen apelantov prigovor izjavljen na navedeno rješenje o izvršenju. U apelantovom je prigovoru navedeno da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje izvršenja na nepokretnosti koja nije u vlasništvu izvršenika, a ne radi se o obvezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. Tražitelj izvršenja je u odgovoru na apelantov prigovor naveo da je apelant prigodom dodjele navedenog stana dobio bodove i na suprugu, pa zato ona uživa pravo na polovicu stana. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je izvršenik supruga vlasnika stana, te stan predstavlja zajedničku imovinu, čime su bili ispunjeni uvjeti za donošenje pobijanog rješenja, tim prije što je apelant prigodom dodjele stana dobio bodove i na suprugu. Iz navedenog je sud ocijenio da je predmetni stan zajednička imovina, te da apelant može zahtijevati, prema članku 69. stavak 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 11. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-146/04 od 9. studenoga 2004. godine odbio apelantov priziv izjavljen na Rješenje Općinskog suda broj I-583/04 od 10. rujna 2004. godine i potvrdio pobijano rješenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe članka 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih osoba. Sud smatra da se apelantovim prizivom neutemeljeno ukazuje da je prvostupanjski sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba članka 70. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišno-knjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Sud navodi kako se može ustvrditi da je pravo etažnog vlasnika apelant ostvario sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao raniji nositelj stanarskog prava. Dalje, da odredbu članka 11. stavak 1. ovog zakona, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunositelji stanarskog prava. Sud navodi da se pravo vlasništva na stanu stiče upisom u zemljišne knjige, odnosno upisom u knjigu položenih ugovora, te kako je tražitelj izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, time je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige. Prvostupanjski je sud zakazao ročište radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ali se nitko od pozvanih nije odazvao. Obzirom da apelant nije pobijao činjenicu da je izvršenik njegova supruga, prvostupanjski je sud izveo pravilan zaključak i donio pravilnu odluku kada je odbio apelantov prigovor kao neutemeljen, zaključio je Kantonalni sud. 12. Zaključkom Općinskog suda broj I-583/04 od 25. ožujka 2005. godine određeno je treće ročište za prodaju predmetnog stana za 22. travnja 2005. godine. IV. Relevantni propisi 13. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Članak 8. (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. (2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja. (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. Članak 69. (1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava. (2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja glede kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima. (3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom dijelu, a prema zahtjevu tražitelja izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, ovisno o ispunjenju uvjeta iz stavka 4. ovog članka, svojim zaključkom iz stavka 3. članka 90. ovog zakona odlučiti je li predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njezin suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz članka 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost. (4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose. (5) U slučaju iz stavka 4. ovog članka suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobivenog prodajom stvari prije namirenja tražitelja izvršenja i drugih osoba koje se namiruju u izvršnom postupku te prije naknade troškova izvršnog postupka. (6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. (7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je pobijan udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražitelja izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on pobija njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja dosljedno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih osoba. (8) Ako suvlasnik iz stavka 7. ovog članka može dokazati svoje pravo pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njezino pravo nije pobijano. (9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo osoba iz stavka 7. ovog članka nije pobijano u smislu odredaba tog stavka ili stavka 8. ovog članka ne utiče na pravo tražitelja izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv te osobe ostvaruju u posebnoj parnici. (10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog članka se na odgovarajući način primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji suglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji pobija izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja dosljedno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih osoba. (11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njezinog idealnog dijela utemeljeno pravo produljivanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na temelju nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) glede čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima. Članak 70. (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražitelj izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tomu da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika. (2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stavka 1. ovog članka upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine sukladno članku 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja." Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04) "Članak 11. (1) Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Š...Ć (4) U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku." 14. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) "Članak 263. Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička. Članak 264. (1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Š...Ć. Članak 265. (1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. (2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Članak 267. (1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Š...Ć. Članak 273. Za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom." 15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) "Članak 21. Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničko vlasništvo dosljedno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tomu što smatra da je predmetni stan isključivo njegova imovina, da ne postoje uvjeti za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja, da je izvršenje dozvoljeno zbog izvršenja obveze za koju oba bračna druga ne odgovaraju solidarno, zajedničkom i posebnom imovinom, te, zbog svega navedenog, nije bilo zakonskog utemeljenja da se dozvoli izvršenje na toj imovini. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni je sud naveo da je apelacija neutemeljena i da je treba odbiti zbog toga što je odluka suda donesena na temelju Zakona o izvršnom postupku i Obiteljskog zakona. 18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud predlaže da se apelacija odbije. Općinski sud navodi da je pobijano rješenje zakonito i doneseno sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku i da njime nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koje se poziva u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tražitelj izvršenja predlaže da se apelacija proglasi neutemeljenom. Navodi da je Općinski sud u dva navrata pokušao izvršenje popisom stvari u stanu, ali da su stvari tako stare da ne mogu biti predmetom izvršenja. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-146/04 od 9. studenoga 2004. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 10. prosinca 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer je očito da nije (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 27. Apelant je vlasnik predmetnog stana jer ga je otkupio na temelju članka 11. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i uknjižio se u knjigu položenih ugovora kao vlasnik u dijelu 1/1. Stoga, predmetni stan predstavlja njegovu imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer su sudovi pobijanim rješenjima odredili izvršenje na predmetnom stanu, čiji je vlasnik apelant. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom i sukladno principu pravne sigurnosti, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Miješanje u imovinu je inkompatibilno sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ukoliko je odgovor na bilo koje pitanje negativan. 30. Neprijeporno je da pravomoćna presuda Općinskog suda broj P-6/00 od 14. rujna 2000. godine i pravomoćna sudska nagodba broj P-91/01 od 31. svibnja 2001. godine predstavljaju u konkretnom slučaju izvršni naslov, prema kojemu se ne radi o obvezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno u smislu članka 273. Zakona o obiteljskim odnosima. Također je neprijeporno da je izvršenik apelantova supruga i da je apelant stan, koji je predmetom izvršenja, otkupio u smislu članka 11. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uz suglasnost supruge i da je uknjižen u knjizi položenih ugovora kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, a da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na cijelom tom stanu. 31. Općinski je sud dozvolio izvršenje Rješenjem broj I-583/04 od 13. kolovoza 2004. godine, i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, potom utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu. 32. Tek u obrazloženju Rješenja broj I-583/04 od 10. rujna 2004. godine, kojim je odbio apelantov prigovor, Općinski je sud naveo da stan predstavlja zajedničku imovinu, tim prije što je apelant prigodom dodjele stana dobio bodove i na suprugu, te da apelant može zahtijevati, prema članku 69. stavak 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 33. Kantonalni je sud u obrazloženju Rješenja broj Gž-146/04 od 9. studenoga 2004. godine naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe članka 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih osoba. Dalje, da je neutemeljen apelantov prigovor da je prvostupanjski sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba članka 70. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Međutim, nedostaje objašnjenje ovog stava Kantonalnog suda. Dalje, da odredbu članka 11. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunositelji stanarskog prava, te da je tražitelj izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, čime je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige. 34. Dakle, pobijana su rješenja sudovi donijeli na temelju članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku. 35. Ustavni će sud, prvo, analizirati odgovarajuće odredbe Zakona o izvršnom postupku koje su relevantne u konkretnom i sličnim slučajevima. 36. Prema članku 69. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku "predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina", a prema stavku 2. istog članka "suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja". Prema stavku 4. istog članka sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti samo iz ekonomskih razloga, ako bi tada prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša. U tom slučaju suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. Dakle, mogućnost prodaje cijele nepokretnosti je iznimka i potrebno je da za to budu ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Kako je osnovni predmet izvršenja suvlasnički dio, u slučaju kada se dopušta izvršenje prodajom cijele nepokretnosti, po mišljenju Ustavnog suda, u dispozitivu rješenja o izvršenju trebalo bi navesti da se dopušta izvršenje na suvlasničkom dijelu nepokretnosti i njime ne može biti obuhvaćena cijela nepokretnost, pošto takvu odluku sud ne može donijeti u momentu donošenja rješenja, već na ročištu za prodaju. Također, sud bi u obrazloženju ovakvog rješenja trebao navesti da će se naknadnim zaključkom odlučiti izlaže li se prodaji cijela nepokretnost ili suvlasnički dio. Uz uvažavanje specifičnosti stana kao predmeta izvršenja i nepopularnog zasnivanja suvlasničkih odnosa na njemu prigodom eventualne prodaje u postupku izvršenja, i u takvom slučaju sud treba postupiti na navedeni način, jer zakon ne poznaje nikakve iznimke od navedenog postupanja. 37. Ustavni sud smatra da je očita bila namjera zakonodavca da u slučaju prodaje cijele nepokretnosti nad kojom postoji suvlasništvo zaštiti suvlasnika koji nije izvršenik, time što ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobivenog prodajom, te time što može zahtijevati da mu se cijela stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Dakle, za uživanje ove zaštite je nužno da su utvrđeni suvlasnički udjeli. 38. Prema članku 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku odredbe tog zakona koje se odnose na suvlasnike na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničare). U slučaju zajedničkog vlasništva bračnih drugova izravna primjena nekih odredaba nije moguća, jer udjeli bračnih drugova nisu određeni. U tom su slučaju povjeritelji legitimirani da traže utvrđivanje udjela bračnog druga-izvršenika u zajedničkoj imovini. Tek utvrđivanjem udjela jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini zasniva se suvlasništvo i moguća je primjena odredaba o izvršenju na suvlasničkom udjelu. Dakako, ovo sve važi u slučaju da se ne radi o obvezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. 39. Pored toga, u smislu članka 70. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, ako je pravo na nepokretnosti koje su predmet izvršenja upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. Da bi se osoba koja u izvršnom postupku kupi nepokretnost mogla upisati kao vlasnik u zemljišnu knjigu nužno je da njegov prethodnik, izvršenik, bude upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Iako Zakon o izvršnom postupku ne sadrži odredbu o upisu prava vlasništva izvršenika po službenoj dužnosti, implicite to proizlazi iz odredbe po kojoj se prijedlogu za izvršenje može udovoljiti ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. To znači da je sud nadležan i dužan da, u slučaju kada izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koja je predmetom izvršenja i kada su ispunjeni zakonski uvjeti za to, traži promjenu zemljišnoknjižnog stanja, odnosno upis prava izvršenika prije upisa zabilježbe o izvršenju na toj nepokretnosti. 40. Dalje, Ustavni sud smatra da je nužno ispitati zadovoljavaju li odredbe članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku standarde zakona. Ustavni je sud u svojoj jurisprudenciji već zaključio da je mjerodavan u postupku iz prizivne jurisdikcije izvršiti i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 24. listopada 2004. godine). Ustavni sud podsjeća da vlasti uživaju široko polje procjene glede izbora sredstava provođenja i glede utvrđivanja mogu li se posljedice provođenja opravdati općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona. 41. Kako je već navedeno, u smislu članka 69. Zakona o izvršnom postupku prigodom izvršenja na nepokretnosti koja je zajednička imovina, identično kao i kod izvršenja na nepokretnosti na kojoj postoji suvlasništvo, vlasnik zajedničke imovine koji nije izvršenik uživa zaštitu svojih prava na taj način što: a) ima pravo prvenstvenog namirenja i b) ima pravo da mu se stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Radi lakšeg objašnjenja, Ustavni će sud ova prava dovesti u vezu sa konkretnim slučajem, odnosno s izvršenjem na stanu koji je zajednička imovina supružnika koji je uknjižen kao vlasništvo samo jednog od njih sa dijelom 1/1, a u slučaju kada je izvršenik samo jedan bračni drug i ne radi se o obvezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno. Dakle, u takvoj situaciji, bračni drug koji nije izvršenik ima, kao prvo, pravo prvenstvenog namirenja. To znači da u slučaju prodaje cijelog stana u izvršnom postupku taj bračni drug ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobivenog prodajom stana prije namirenja troškova postupka i prije namirenja tražitelja izvršenja. U situaciji kada on nije želio prodaju stana, ali je nije mogao ni spriječiti, mora dobiti stvarnu protuvrijednost svog udjela u zajedničkoj imovini. Bez obzira hoće li se udjeli bračnih drugova u zajedničkoj imovini, tj. stanu, određivati u sudskom postupku ili će zakonskom odredbom biti utvrđeno da su oni uvijek isti, odnosno da su supružnici zajedničari sa udjelom ½ u zajedničkoj imovini, postavlja se pitanje predstavlja li prodaja cijelog stana u takvoj situaciji i namirenje bračnog druga koji nije izvršenik punu naknadu uz postojanje javnog interesa ili se, pak, radi o oduzimanju prava vlasništva bez pune naknade i bez postojanja javnog interesa. Suština je, dakle, u tomu da u slučaju kada jedan od zajedničara, odnosno suvlasnika, ne izvršava svoje obveze, drugi zajedničar, odnosno suvlasnik može izgubiti svoj udjel, čak i bez obzira na visinu izvršenikovog udjela. 42. Sa druge strane, ukoliko bračni drug koji nije izvršenik želi spriječiti prodaju stana u izvršnom postupku, on može zahtijevati da mu se stan ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti njegovog udjela u tom stanu. To praktično znači da on otkupljuje svoj udjel u stanu koji je otkupljen u cijelosti i, npr., on je već uknjižen kao vlasnik sa dijelom 1/1. U slučaju polaganja potrebnog iznosa iz položene sume se namiruju troškovi izvršenja i tražitelj izvršenja, potom izvršenik, a bračni drug koji nije izvršenik postaje jedini vlasnik stana koji više nije zajednička imovina, dok bračni drug, izvršenik, gubi svoj udjel u stanu. Dakle, da bi ostvario ovu zaštitu zajedničar, koji nije izvršenik, mora raspolagati potrebnim novčanim sredstvima (prema tomu, ustupanje predmeta izvršenja može predstavljati zaštitu samo ako se raspolaže sredstvima za otkup) i mora ih položiti, npr., u vrijednosti ½ stana, iako je stan već bio otkupljen u cijelosti. Određivanje udjela bračnih drugova u zajedničkom vlasništvu u izvršnom postupku je nespojivo sa institutom zajedničkog vlasništva, jer time zajedničko vlasništvo može prestati, što ima implikacije na prava bračnih drugova. Oni ostaju u bračnoj zajednici, samo jedan je jedini vlasnik, npr. stana u kojem žive, stan više nije zajednička imovina, pa bračni drug koji nije vlasnik ne polaže više nikakvo pravo na taj stan. S druge strane, institut zajedničkog vlasništva bračnih drugova ima za cilj zaštitu oba bračna druga glede imovine koju su stekli zajedničkim doprinosom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kako za vrijeme trajanja te zajednice, tako i za slučaj rastave braka. Tako, prema Obiteljskom zakonu zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. 43. Za Ustavni je sud razvidno da je cilj zakonodavca bio da se olakša položaj povjeritelja, čije potraživanje nije osigurano i koji pokreće izvršni postupak, a jedina imovina koju izvršenik ima je udio u zajedničkoj imovini, odnosno suvlasnički dio u nepokretnosti. U općem je interesu pravne sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjeritelja, kao i izvršenje pravomoćnih sudskih odluka, jer bi u oprečnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je člankom 69. st. 5. i 6. Zakona o izvršnom postupku propisana zaštita imovine vlasnika zajedničke imovine (zajedničara) koji nije izvršenik u slučajevima prodaje cijelog stana, u prvom slučaju: ne predstavlja punu naknadu, jer bračni drug koji nije izvršenik ne želi prodaju i nakon prodaje ostaje bez stana, a dobiva protuvrijednost svog udjela u stanu kao zajedničkoj imovini, a u drugom slučaju: uvjetuje zaštitu raspolaganjem sredstvima za otkup udjela na stanu koji je već bio otkupljen u cijelosti i tu imovinu su uživala oba bračna druga. Prema tomu, dopušteno izvršenje prodajom cijelog stana predstavlja miješanje za koje ne postoji razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići, odnosno predstavlja za vlasnika zajedničke imovine, koji nije izvršenik, poseban i pretjeran teret u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 44. Ustavni sud zaključuje da sudovi u pobijanim rješenjima nisu dosljedno primijenili odredbe članka 69. stavak 10. i članka 70. stavak 2. Zakona o izvršenju, odnosno nisu dovoljno uvjerljivo dokazali da su ispunjeni uvjeti da bi se moglo udovoljiti prijedlogu tražitelja izvršenja. Pored toga, Ustavni sud smatra da bi čak i dosljedna primjena odredbe članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dopušta mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog članka kojima je regulirano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u konkretnom slučaju, predstavljala miješanje u imovinu apelanta kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na apelantovu imovinu i koje nije sukladno principu pravne sigurnosti. 45. Stoga, sudovi su prigodom donošenja pobijanih rješenja postupali proizvoljno. U demokratskom društvu, koje poštuje vladavinu zakona, nijedna odluka koja je proizvoljna ne može se nikada smatrati zakonitom (vidi Europski sud za ljudska prava, Winternjerp protiv Nizozemske, presuda iz 1979. godine, serija A 33, stavak 45). 46. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je pobijanim rješenjima prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 47. Primjena odredbe članka 69. stavak 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dopušta mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog članka kojima je regulirano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u slučaju izvršenja na cjelokupnoj nepokretnosti, stanu koji je zajednička imovina izvršenika, apelantove supruge i apelanta koji nije izvršenik, a koji je u knjizi položenih ugovora uknjižen kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, zbog obveze koja nije obveza za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na imovinu apelanta i koje nije sukladno principu pravne sigurnosti, čime se krši apelantovo ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1086/04, rješavajući apelaciju Hajre Gece, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Da vid Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hajre Gece. Utvrđuje se povreda člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine i - rješewa Opštinskog suda u Goraždu br. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. avgusta 2004. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Goraždu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Opštinskom sudu u Goraždu se nalaže da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo, u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hajro Geca (u daqnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kog zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 10. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Goraždu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, rješewa Opštinskog suda u Goraždu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) br. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. avgusta 2004. godine. Apelant je 21. aprila 2005. godine podnio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Opštinski sud su 30. decembra 2004. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 22 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Aiše Imamović, tražioca izvršewa (u daqnjem tekstu: tražilac izvršewa) u izvršnom postupku protiv apelantove supruge kao izvršenika, zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Tražilac izvršewa je dostavio odgovor na apelaciju 28. decembra 2004. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tražioca izvršewa su 18. maja 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Opštinski sud je u izvršnom predmetu tražioca izvršewa protiv izvršenika Nezire Geca, radi sprovođewa izvršewa na nepokretnosti, donio Rješenje o izvršenju broj I-583/04 od 13. avgusta 2004. godine. Rješenje je doneseno na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda broj P-36/00 i pravosnažne sudske nagodbe broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine, radi namirewa novčanih tražbina u ukupnom iznosu od 3.779,50 KM, sa zateznom kamatom počev od 11. septembra 2000. godine, pa do isplate. Rješenjem se određuje izvršenje na nekretnini - dvosobnom stanu u Goraždu, upisanom na ime apelanta, supruga izvršenika i to: zabilježbom ovog rješewa u zemqišnu kwigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršewa iz iznosa dobijenog prodajom. 9. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da je apelant u dijelu 1/1 etažni vlasnik na dvosobnom stanu u Goraždu, da je tražilac izvršewa, radi namirewa novčanih tražbina, predložio navedeni stan kao predmet izvršewa, jer se vodi na suprugu izvršenika, te je sud slijedom čl. 8 i 69 Zakona o izvršnom postupku udovoqio prijedlogu. 10. Opštinski sud je Rješenjem broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov prigovor izrečen na navedeno rješenje o izvršenju. U apelantovom prigovoru je navedeno da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za određivanje izvršewa na nepokretnosti koja nije u svojini izvršenika, a ne radi se o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. Tražilac izvršewa je u odgovoru na apelantov prigovor naveo da je apelant prilikom dodjele navedenog stana dobio bodove i na suprugu, pa zato ona uživa pravo na polovinu stana. U obrazloženju ovog rješewa sud je naveo da je izvršenik supruga vlasnika stana, te stan predstavlja zajedničku imovinu, čime su bili ispunjeni uslovi da se donese osporeno rješenje, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu. Iz navedenog sud je ocijenio da je predmetni stan zajednička imovina, te da apelant može da zahtijeva, shodno članu 69 stav 6 Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršewa ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 11. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine odbio apelantovu žalbu izrečenu na Rješenje Opštinskog suda broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredbi člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku, može da se odredi i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69 st. 2-9 istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršewa nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Sud smatra da se apelantovom žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud bio dužan da sprovede postupak u smislu odredbi člana 70 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uslovi za promjenu zemqišno-kwižnog stawa udovoqi prijedlogu. Sud navodi kako može da se utvrdi da je pravo etažnog vlasnika apelant ostvario u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao raniji nosilac stanarskog prava. Dalje, da odredba člana 11 stav 1 ovog zakona, shodno kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od wih samo uz saglasnost drugog, treba da se razumije kao posljedica odredbe člana 6 Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. bračni drugovi sunosioci stanarskog prava. Sud navodi da se pravo svojine na stanu stiče upisom u zemqišne kwige, odnosno upisom u kwigu položenih ugovora, te kako je tražilac izvršewa uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u kwigu položenih ugovora, time je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemqišne kwige. Prvostepeni sud je zakazao ročište da se utvrde odlučne činjenice, ali se niko od pozvanih nije odazvao. S obzirom da apelant nije osporio činjenicu da je izvršenik njegova supruga, prvostepeni sud je izveo pravilan zakqučak i donio pravilnu odluku kada je odbio apelantov prigovor kao neosnovan, zakqučio je Kantonalni sud. 12. Zakqučkom Opštinskog suda broj I-583/04 od 25. marta 2005. godine određeno je treće ročište za prodaju predmetnog stana za 22. april 2005. godine. IV. Relevantni propisi 13. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Član 8 (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. (2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršewa sud može da ograniči izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoqni za ostvarenje potraživawa. (3) Ako izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne se može da se provede, tražilac izvršewa može radi namirewa istog potraživawa da predloži novo sredstvo ili predmet izvršewa o čemu će sud odlučiti rješenjem. Član 69 (1) Ukoliko nije drugačije određeno predmet izvršewa može da bude samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju svojinu i druga stvarna prava. (2) Suvlasnički dio nepokretnosti može da bude samostalan predmet izvršewa u pogledu kog se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima. (3) U slučaju postupka izvršewa na suvlasničkom dijelu, a shodno zahtjevu tražioca izvršewa, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršewa. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uslova iz stava 4 ovog člana, svojim zakqučkom iz stava 3 člana 90 ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršewa iz člana 72 ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost. (4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeqive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose. (5) U slučaju iz stava 4 ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirewa tražioca izvršewa i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku te prije nadoknade troškova izvršnog postupka. (6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo da zahtijevaju da im se stvar koja je predmet izvršewa ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. (7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kom je osporen udio u stvari koja je predmet izvršewa, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršewa, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, sem ako u izvršnom postupku ne može da dokaže svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili shodno zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u woj traže odlaganje postupka izvršewa shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica. (8) Ako suvlasnik iz stava 7 ovog člana može da dokaže svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili shodno zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njeno pravo nije osporeno. (9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7 ovog člana nije osporeno u smislu odredbi tog stava ili stava 8 ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršewa ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici. (10) Odredbe st. od 2 do 9 ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o wihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zakqučkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u woj traže odlaganje postupka izvršewa shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica. (11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo produživawa, ono može da bude samostalni predmet izvršewa s tim da izvršenik može da namiri svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima. Član 70 (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršewa dužan je da podnese izvod iz zemqišne kwige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika. (2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1 ovog člana upisano u zemqišnoj kwizi na drugo lice a ne na izvršenika prijedlogu može da se udovoqi samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37 ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemqišnokwižnog stawa." Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04) "Član 11 (1) Supružnici stan mogu da kupe zajednički, a jedan od wih samo uz suglasnost drugog. Š...Ć (4) U slučaju da je saglasnost uskraćena, odnosno da ne postoji sporazum, odlučuje se u sudskom postupku." 14. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) "Član 263 Imovina bračnih drugova može da bude posebna i zajednička. Član 264 (1) Imovina koju bračni drug ima u času zakqučewa braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Š...Ć. Član 265 (1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. (2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno da raspolaže niti da ga optereti pravnim poslom među živima. Član 267 (1) Svaki bračni drug može tužbom da zahtijeva da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Š...Ć. Član 273 Za obaveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirewa tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom." 15. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 21 Zajednička svojina postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvoma ili više lica (zajedničari) tako da wihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničku svojinu shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drugačije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi da je osporenim rješewima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da je predmetni stan iskqučivo njegova imovina, da ne postoje uslovi za izmjenu zemqišnokwižnog stawa, da je izvršenje dozvoljeno zbog izvršewa obaveze za koju oba bračna druga ne odgovaraju solidarno, zajedničkom i posebnom imovinom, te, zbog svega navedenog, nije bilo zakonskog osnova da se dozvoli izvršenje na toj imovini. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti zbog toga što je odluka suda donesena na osnovu Zakona o izvršnom postupku i Porodičnog zakona. 18. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud predlaže da se apelacija odbije. Opštinski sud navodi da je osporeno rješenje zakonito i doneseno u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku i da wime nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koje se poziva u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tražilac izvršewa predlaže da se apelacija proglasi neosnovanom. Navodi da je Opštinski sud u dva navrata pokušao izvršenje popisom stvari u stanu, ali da su stvari tako stare da ne mogu da budu predmet izvršewa. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija Ustavnom sudu je podnesena 10. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer je očigledno da nije (prima fa cie ) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da je tim rješewima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. 27. Apelant je vlasnik predmetnog stana jer ga je otkupio na osnovu člana 11 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i ukwižio se u kwigu položenih ugovora kao vlasnik u dijelu 1/1. Stoga, predmetni stan predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu stava 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi osporenim rješewima odredili izvršenje na predmetnom stanu, čiji je vlasnik apelant. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitawa: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom i u skladu sa principom pravne sigurnosti, (b) da li miješanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. Miješanje u imovinu je inkompatibilno sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je odgovor na bilo koje pitanje negativan. 30. Nesporno je da pravosnažna presuda Opštinskog suda broj P-6/00 od 14. septembra 2000. godine i pravosnažna sudska nagodba broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine predstavljaju u konkretnom slučaju izvršni naslov, prema kom se ne radi o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno u smislu člana 273 Zakona o porodičnim odnosima. Takođe je nesporno da je izvršenik apelantova supruga i da je apelant stan, koji je predmet izvršewa, otkupio u smislu člana 11 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uz saglasnost supruge i da je ukwižen u kwizi položenih ugovora kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, a da je tražilac izvršewa podnio prijedlog za izvršenje na cijelom tom stanu. 31. Opštinski sud je dozvolio izvršenje Rješenjem broj I-583/04 od 13. avgusta 2004. godine, i to: zabilježbom ovog rješewa u zemqišnu kwigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršewa iz iznosa dobijenog prodajom. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da je sud slijedom čl. 8 i 69 Zakona o izvršnom postupku udovoqio prijedlogu. 32. Tek u obrazloženju Rješewa broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine, kojim je odbio apelantov prigovor, Opštinski sud je naveo da stan predstavlja zajedničku imovinu, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu, te da apelant može da zahtijeva, shodno članu 69 stav 6 Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršewa ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 33. Kantonalni sud je u obrazloženju Rješewa broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine naveo da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredbi člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku, može da se odredi i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69 st. 2-9 istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršewa nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Dalje, da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud bio dužan da sprovede postupak u smislu odredbi člana 70 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uslovi za promjenu zemqišnokwižnog stawa da udovoqi prijedlogu. Međutim, nedostaje objašnjenje ovog stava Kantonalnog suda. Dalje, da odredbu člana 11 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od wih samo uz saglasnost drugog, treba da se razumije kao posljedica odredbe člana 6 Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava, te da je tražilac izvršewa uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u kwigu položenih ugovora, čime je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemqišne kwige. 34. Dakle, osporena rješewa sudovi su donijeli na osnovu člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku. 35. Ustavni sud će, prvo, da analizira odgovarajuće odredbe Zakona o izvršnom postupku koje su relevantne u konkretnom i sličnim slučajevima. 36. Shodno članu 69 stav 1 Zakona o izvršnom postupku "predmet izvršewa može da bude samo nepokretnost kao cjelina", a shodno stavu 2 istog člana "suvlasnički dio nepokretnosti može da bude samostalan predmet izvršewa". Shodno stavu 4 istog člana sud će da odredi prodaju cjelokupne nepokretnosti samo iz ekonomskih razloga, ako bi tada prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša. U tom slučaju suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo da zahtijevaju da im se predmet izvršewa ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. Dakle, mogućnost prodaje cijele nepokretnosti je izuzetak i potrebno je da za to budu ispunjeni zakonom propisani uslovi. Kako je osnovni predmet izvršewa suvlasnički dio, u slučaju kada se dozvoljava izvršenje prodajom cijele nepokretnosti, po mišljenju Ustavnog suda, u dispozitivu rješewa o izvršenju trebalo bi da se navede da se dozvoljava izvršenje na suvlasničkom dijelu nepokretnosti i wime ne može da bude obuhvaćena cijela nepokretnost, pošto takvu odluku sud ne može da donese u momentu donošewa rješewa, već na ročištu za prodaju. Takođe, sud bi u obrazloženju ovakvog rješewa trebao da navede da će se naknadnim zakqučkom odlučiti da li se prodaji izlaže cijela nepokretnost ili suvlasnički dio. Uz uvažavanje specifičnosti stana kao predmeta izvršewa i nepopularnog zasnivawa suvlasničkih odnosa na njemu prilikom eventualne prodaje u postupku izvršewa, i u takvom slučaju sud treba da postupi na navedeni način, jer zakon ne poznaje nikakve izuzetke od navedenog postupawa. 37. Ustavni sud smatra da je očigledna bila namjera zakonodavca da u slučaju prodaje cijele nepokretnosti nad kojom postoji suvlasništvo zaštiti suvlasnika koji nije izvršenik, time što ima pravo prvenstvenog namirewa iz iznosa dobijenog prodajom, te time što može da zahtijeva da mu se cijela stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Dakle, za uživanje ove zaštite je neophodno da su utvrđeni suvlasnički udjeli. 38. Shodno članu 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku odredbe tog zakona koje se odnose na suvlasnike na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničare). U slučaju zajedničke svojine bračnih drugova direktna primjena nekih odredbi nije moguća, jer udjeli bračnih drugova nisu određeni. U tom slučaju su povjerioci legitimisani da traže utvrđivanje udjela bračnog druga-izvršenika u zajedničkoj imovini. Tek utvrđivanjem udjela jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini zasniva se suvlasništvo i moguća je primjena odredbi o izvršenju na suvlasničkom udjelu. Naravno, ovo sve važi u slučaju da se ne radi o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. 39. Pored toga, u smislu člana 70 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, ako je pravo na nepokretnosti koje su predmet izvršewa upisano u zemqišnoj kwizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu može da se udovoqi samo ako su ispunjeni uslovi za promjenu zemqišnokwižnog stawa. Da bi lice koje u izvršnom postupku kupi nepokretnost moglo da se upiše kao vlasnik u zemqišnu kwigu neophodno je da njegov prethodnik, izvršenik, bude upisan u zemqišnu kwigu kao vlasnik. Iako Zakon o izvršnom postupku ne sadrži odredbu o upisu prava svojine izvršenika po službenoj dužnosti, implicitno to proizilazi iz odredbe po kojoj prijedlogu za izvršenje može da se udovoqi ako su ispunjeni uslovi za promjenu zemqišnokwižnog stawa. To znači da je sud nadležan i dužan da, u slučaju kada izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koja je predmet izvršewa i kada su ispunjeni zakonski uslovi za to, traži promjenu zemqišnokwižnog stawa, odnosno upis prava izvršenika prije upisa zabilježbe o izvršenju na toj nepokretnosti. 40. Dalje, Ustavni sud smatra da je neophodno da ispita da li odredbe člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku zadovoljavaju standarde zakona. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zakqučio da je nadležan da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 24. oktobra 2004. godine). Ustavni sud podsjeća da vlasti uživaju široko polje procjene u pogledu izbora sredstava sprovođewa i u pogledu utvrđivawa da li posljedice sprovođewa mogu da se opravdaju opštim interesom postizawa cilja konkretnog zakona. 41. Kako je već navedeno, u smislu člana 69 Zakona o izvršnom postupku prilikom izvršewa na nepokretnosti koja je zajednička imovina, identično kao i kod izvršewa na nepokretnosti na kojoj postoji suvlasništvo, vlasnik zajedničke imovine koji nije izvršenik uživa zaštitu svojih prava na taj način što: a) ima pravo prvenstvenog namirewa i b) ima pravo da mu se stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Radi lakšeg objašnjenja, Ustavni sud će ova prava dovesti u vezu sa konkretnim slučajem, odnosno sa izvršenjem na stanu koji je zajednička imovina supružnika koji je ukwižen kao svojina samo jednog od wih sa dijelom 1/1, a u slučaju kada je izvršenik samo jedan bračni drug i ne radi se o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno. Dakle, u takvoj situaciji, bračni drug koji nije izvršenik ima, kao prvo, pravo prvenstvenog namirewa. To znači da u slučaju prodaje cijelog stana u izvršnom postupku taj bračni drug ima pravo prvenstvenog namirewa iz iznosa dobijenog prodajom stana prije namirewa troškova postupka i prije namirewa tražioca izvršewa. U situaciji kada on nije želio prodaju stana, ali je nije mogao ni da je spriječi, mora dobiti stvarnu protivvrijednost svog udjela u zajedničkoj imovini. Bez obzira da li će se udjeli bračnih drugova u zajedničkoj imovini, tj. stanu, određivati u sudskom postupku ili će zakonskom odredbom biti utvrđeno da su oni uvijek isti, odnosno da su supružnici zajedničari sa udjelom ½ u zajedničkoj imovini, postavlja se pitanje da li prodaja cijelog stana u takvoj situaciji predstavlja i namirenje bračnog druga koji nije izvršenik punu nadoknadu uz postojanje javnog interesa ili se, pak, radi o oduzimanju prava svojine bez pune nadoknade i bez postojawa javnog interesa. Suština je, dakle, u tome da u slučaju kada jedan od zajedničara, odnosno suvlasnika, ne izvršava svoje obaveze, drugi zajedničar, odnosno suvlasnik može da izgubi svoj udio, čak i bez obzira na visinu izvršenikovog udjela. 42. Sa druge strane, ukoliko bračni drug koji nije izvršenik želi da spriječi prodaju stana u izvršnom postupku, on može da zahtijeva da mu se stan ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti njegovog udjela u tom stanu. To praktično znači da on otkupquje svoj udio u stanu koji je otkupljen u cijelosti i, npr., on je već ukwižen kao vlasnik sa dijelom 1/1. U slučaju polagawa potrebnog iznosa iz položene sume se namiruju troškovi izvršewa i tražilac izvršewa, zatim izvršenik, a bračni drug koji nije izvršenik postaje jedini vlasnik stana koji više nije zajednička imovina, dok bračni drug, izvršenik, gubi svoj udio u stanu. Dakle, da bi ostvario ovu zaštitu zajedničar, koji nije izvršenik, mora da raspolaže potrebnim novčanim sredstvima (shodno tome, ustupanje predmeta izvršewa može da predstavlja zaštitu samo ako se raspolaže sredstvima za otkup) i mora da ih položi, npr., u vrijednosti ½ stana, iako je stan već bio otkupljen u cijelosti. Određivanje udjela bračnih drugova u zajedničkoj svojini u izvršnom postupku je nespojivo sa institutom zajedničke svojine, jer time zajednička svojina može da prestane, što ima implikacije na prava bračnih drugova. Oni ostaju u bračnoj zajednici, samo jedan je jedini vlasnik, npr. stana u kom žive, stan više nije zajednička imovina, pa bračni drug koji nije vlasnik ne polaže više nikakvo pravo na taj stan. S druge strane, institut zajedničke svojine bračnih drugova ima za ciq da zaštiti oba bračna druga u pogledu imovine koju su stekli zajedničkim doprinosom za vrijeme trajawa bračne zajednice, kako za vrijeme dok ta zajednica traje, tako i za slučaj razvoda braka. Tako, shodno Porodičnom zakonu zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može da raspolaže samostalno, niti da ga optereti pravnim poslom među živima. 43. Za Ustavni sud je jasno da je ciq zakonodavca bio da se olakša položaj povjerioca, čije potraživanje nije osigurano i koji pokreće izvršni postupak, a jedina imovina koju izvršenik ima je udio u zajedničkoj imovini, odnosno suvlasnički dio u nepokretnosti. U opštem je interesu pravne sigurnosti da se obezbijede mehanizmi da se namiri povjerilac, kao i da se izvrše pravosnažne sudske odluke, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo wihovo donošenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je članom 69 st. 5 i 6 Zakona o izvršnom postupku propisana zaštita imovine vlasnika zajedničke imovine (zajedničara) koji nije izvršenik u slučajevima prodaje cijelog stana, u prvom slučaju: ne predstavlja punu nadoknadu, jer bračni drug koji nije izvršenik ne želi prodaju i nakon prodaje ostaje bez stana, a dobija protivvrijednost svog udjela u stanu kao zajedničkoj imovini, a u drugom slučaju: uslovljava zaštitu raspolaganjem sredstvima za otkup udjela na stanu koji je već bio otkupljen u cijelosti i tu imovinu su uživala oba bračna druga. Shodno tome, dozvoljeno izvršenje prodajom cijelog stana predstavlja miješanje za koje ne postoji razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići, odnosno predstavlja za vlasnika zajedničke imovine, koji nije izvršenik, poseban i pretjeran teret u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 44. Ustavni sud zakqučuje da sudovi u osporenim rješewima nisu dosljedno primijenili odredbe člana 69 stav 10 i člana 70 stav 2 Zakona o izvršenju, odnosno nisu dovoqno uvjerqivo dokazali da su ispunjeni uslovi da bi moglo da se udovoqi prijedlogu tražioca izvršewa. Pored toga, Ustavni sud smatra da bi čak i dosljedna primjena odredbe člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku, shodno kojoj se dozvoljava mogućnost izvršewa na nepokretnostima koje su u zajedničkoj svojini, pozivanjem na odredbe st. 2-9 istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u konkretnom slučaju, predstavljala miješanje u imovinu apelanta kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg interesa i zahtjeva da se zaštiti ustavno pravo na apelantovu imovinu i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti. 45. Stoga, sudovi su prilikom donošewa osporenih rješewa postupali proizvoqno. U demokratskom društvu, koje poštuje vladavinu zakona, nijedna odluka koja je proizvoqna ne nikada ne može da se smatra zakonitom (vidi Evropski sud za qudska prava, Winternjerp protiv Holandije, presuda iz 1979. godine, serija A 33, stav 45). 46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je osporenim rješewima prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 47. Primjena odredbe člana 69 stav 10 Zakona o izvršnom postupku, shodno kojoj se dozvoljava mogućnost izvršewa na nepokretnostima koje su u zajedničkoj svojini, pozivanjem na odredbe st. 2-9 istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u slučaju izvršewa na cjelokupnoj nepokretnosti, stanu koji je zajednička imovina izvršenika, apelantove supruge i apelanta koji nije izvršenik, a koji je u kwizi položenih ugovora ukwižen kao svojina apelanta sa dijelom 1/1, zbog obaveze koja nije obaveza za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na imovinu apelanta i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti, čime se krši apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1086/04, rješavajući apelaciju Hajre Gece, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tu dor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Da vid Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Con stance Grenje, sutkinja na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hajre Gece. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine i - rješenja Općinskog suda u Goraždu br. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. augusta 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Goraždu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Općinskom sudu u Goraždu se nalaže da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" . OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajro Geca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 10. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/06. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. augusta 2004. godine. Apelant je 21. aprila 2005. godine podnio dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Općinski sud su 30. decembra 2004. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 22. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Aiše Imamović, tražioca izvršenja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) u izvršnom postupku protiv apelantove supruge kao izvršenika, zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Tražilac izvršenja je dostavio odgovor na apelaciju 28. decembra 2004. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražioca izvršenja su 18. maja 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Općinski sud je u izvršnom predmetu tražioca izvršenja protiv izvršenika Nezire Geca, radi provođenja izvršenja na nepokretnosti, donio Rješenje o izvršenju broj I-583/04 od 13. augusta 2004. godine. Rješenje je doneseno na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-36/00 i pravomoćne sudske nagodbe broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine, radi namirenja novčanih tražbina u ukupnom iznosu od 3.779,50 KM, sa zateznim kamatama počevši od 11. septembra 2000. godine, pa do isplate. Rješenjem se određuje izvršenje na nekretnini - dvosobnom stanu u Goraždu, upisanom na ime apelanta, supruga izvršenika i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. 9. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u dijelu 1/1 etažni vlasnik na dvosobnom stanu u Goraždu, da je tražilac izvršenja, radi namirenja novčanih tražbina, predložio navedeni stan kao predmet izvršenja, jer se vodi na suprugu izvršenika, te je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu. 10. Općinski sud je Rješenjem broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen na navedeno rješenje o izvršenju. U apelantovom prigovoru je navedeno da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje izvršenja na nepokretnosti koja nije u vlasništvu izvršenika, a ne radi se o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelantov prigovor naveo da je apelant prilikom dodjele navedenog stana dobio bodove i na suprugu, pa zato ona uživa pravo na polovinu stana. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je izvršenik supruga vlasnika stana, te stan predstavlja zajedničku imovinu, čime su bili ispunjeni uvjeti za donošenje osporenog rješenja, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu. Iz navedenog sud je ocijenio da je predmetni stan zajednička imovina, te da apelant može zahtijevati, prema članu 69. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 11. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu na Rješenje Općinskog suda broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Sud smatra da se apelantovom žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišno-knjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Sud navodi kako se može utvrditi da je pravo etažnog vlasnika apelant ostvario u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao raniji nosilac stanarskog prava. Dalje, da odredbu člana 11. stav 1. ovog zakona, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava. Sud navodi da se pravo vlasništva na stanu stiče upisom u zemljišne knjige, odnosno upisom u knjigu položenih ugovora, te kako je tražilac izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, time je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige. Prvostepeni sud je zakazao ročište radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ali se niko od pozvanih nije odazvao. S obzirom da apelant nije osporio činjenicu da je izvršenik njegova supruga, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak i donio pravilnu odluku kada je odbio apelantov prigovor kao neosnovan, zaključio je Kantonalni sud. 12. Zaključkom Općinskog suda broj I-583/04 od 25. marta 2005. godine određeno je treće ročište za prodaju predmetnog stana za 22. april 2005. godine. IV. Relevantni propisi 13. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Član 8. (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. (2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja. (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. Član 69. (1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava. (2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima. (3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom dijelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uvjeta iz stava 4. ovog člana, svojim zaključkom iz stava 3. člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost. (4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose. (5) U slučaju iz stava 4. ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku te prije naknade troškova izvršnog postupka. (6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. (7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica. (8) Ako suvlasnik iz stava 7. ovog člana može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njeno pravo nije osporeno. (9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7. ovog člana nije osporeno u smislu odredaba tog stava ili stava 8. ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici. (10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica. (11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo produživanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima. Član 70. (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika. (2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja." Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04) "Član 11. (1) Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Š...Ć (4) U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku." 14. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) "Član 263. Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička. Član 264. (1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Š...Ć. Član 265. (1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. (2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Član 267. (1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Š...Ć. Član 273. Za obaveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom." 15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 21. Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drugačije određeno." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da je predmetni stan isključivo njegova imovina, da ne postoje uvjeti za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja, da je izvršenje dozvoljeno zbog izvršenja obaveze za koju oba bračna druga ne odgovaraju solidarno, zajedničkom i posebnom imovinom, te, zbog svega navedenog, nije bilo zakonskog osnova da se dozvoli izvršenje na toj imovini. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti zbog toga što je odluka suda donesena na osnovu Zakona o izvršnom postupku i Porodičnog zakona. 18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud predlaže da se apelacija odbije. Općinski sud navodi da je osporeno rješenje zakonito i doneseno u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku i da njime nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koje se poziva u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tražilac izvršenja predlaže da se apelacija proglasi neosnovanom. Navodi da je Općinski sud u dva navrata pokušao izvršenje popisom stvari u stanu, ali da su stvari tako stare da ne mogu biti predmet izvršenja. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija Ustavnom sudu je podnesena 10. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer je očigledno da nije (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 25. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 27. Apelant je vlasnik predmetnog stana jer ga je otkupio na osnovu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i uknjižio se u knjigu položenih ugovora kao vlasnik u dijelu 1/1. Stoga, predmetni stan predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi osporenim rješenjima odredili izvršenje na predmetnom stanu, čiji je vlasnik apelant. 29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom i u skladu sa principom pravne sigurnosti, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Miješanje u imovinu je inkompatibilno sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je odgovor na bilo koje pitanje negativan. 30. Nesporno je da pravosnažna presuda Općinskog suda broj P-6/00 od 14. septembra 2000. godine i pravosnažna sudska nagodba broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine predstavljaju u konkretnom slučaju izvršni naslov, prema kojem se ne radi o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno u smislu člana 273. Zakona o porodičnim odnosima. Također je nesporno da je izvršenik apelantova supruga i da je apelant stan, koji je predmet izvršenja, otkupio u smislu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uz saglasnost supruge i da je uknjižen u knjizi položenih ugovora kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, a da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na cijelom tom stanu. 31. Općinski sud je dozvolio izvršenje Rješenjem broj I-583/04 od 13. augusta 2004. godine, i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu. 32. Tek u obrazloženju Rješenja broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine, kojim je odbio apelantov prigovor, Općinski sud je naveo da stan predstavlja zajedničku imovinu, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu, te da apelant može zahtijevati, prema članu 69. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. 33. Kantonalni sud je u obrazloženju Rješenja broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Dalje, da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Međutim, nedostaje objašnjenje ovog stava Kantonalnog suda. Dalje, da odredbu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava, te da je tražilac izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, čime je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige. 34. Dakle, osporena rješenja sudovi su donijeli na osnovu člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku. 35. Ustavni sud će, prvo, analizirati odgovarajuće odredbe Zakona o izvršnom postupku koje su relevantne u konkretnom i sličnim slučajevima. 36. Prema članu 69. stav 1. Zakona o izvršnom postupku "predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina", a prema stavu 2. istog člana "suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja". Prema stavu 4. istog člana sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti samo iz ekonomskih razloga, ako bi tada prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša. U tom slučaju suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. Dakle, mogućnost prodaje cijele nepokretnosti je izuzetak i potrebno je da za to budu ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Kako je osnovni predmet izvršenja suvlasnički dio, u slučaju kada se dozvoljava izvršenje prodajom cijele nepokretnosti, po mišljenju Ustavnog suda, u dispozitivu rješenja o izvršenju trebalo bi navesti da se dozvoljava izvršenje na suvlasničkom dijelu nepokretnosti i njime ne može biti obuhvaćena cijela nepokretnost, pošto takvu odluku sud ne može donijeti u momentu donošenja rješenja, već na ročištu za prodaju. Također, sud bi u obrazloženju ovakvog rješenja trebao navesti da će se naknadnim zaključkom odlučiti da li se prodaji izlaže cijela nepokretnost ili suvlasnički dio. Uz uvažavanje specifičnosti stana kao predmeta izvršenja i nepopularnog zasnivanja suvlasničkih odnosa na njemu prilikom eventualne prodaje u postupku izvršenja, i u takvom slučaju sud treba da postupi na navedeni način, jer zakon ne poznaje nikakve izuzetke od navedenog postupanja. 37. Ustavni sud smatra da je očigledna bila namjera zakonodavca da u slučaju prodaje cijele nepokretnosti nad kojom postoji suvlasništvo zaštiti suvlasnika koji nije izvršenik, time što ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobijenog prodajom, te time što može zahtijevati da mu se cijela stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Dakle, za uživanje ove zaštite je neophodno da su utvrđeni suvlasnički udjeli. 38. Prema članu 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku odredbe tog zakona koje se odnose na suvlasnike na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničare). U slučaju zajedničkog vlasništva bračnih drugova direktna primjena nekih odredaba nije moguća, jer udjeli bračnih drugova nisu određeni. U tom slučaju su povjerioci legitimisani da traže utvrđivanje udjela bračnog druga-izvršenika u zajedničkoj imovini. Tek utvrđivanjem udjela jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini zasniva se suvlasništvo i moguća je primjena odredaba o izvršenju na suvlasničkom udjelu. Naravno, ovo sve važi u slučaju da se ne radi o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. 39. Pored toga, u smislu člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, ako je pravo na nepokretnosti koje su predmet izvršenja upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. Da bi se lice koje u izvršnom postupku kupi nepokretnost moglo upisati kao vlasnik u zemljišnu knjigu neophodno je da njegov prethodnik, izvršenik, bude upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Iako Zakon o izvršnom postupku ne sadrži odredbu o upisu prava vlasništva izvršenika po službenoj dužnosti, implicite to proizlazi iz odredbe po kojoj se prijedlogu za izvršenje može udovoljiti ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. To znači da je sud nadležan i dužan da, u slučaju kada izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koja je predmet izvršenja i kada su ispunjeni zakonski uvjeti za to, traži promjenu zemljišnoknjižnog stanja, odnosno upis prava izvršenika prije upisa zabilježbe o izvršenju na toj nepokretnosti. 40. Dalje, Ustavni sud smatra da je neophodno ispitati da li odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku zadovoljavaju standarde zakona. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 24. oktobra 2004. godine). Ustavni sud podsjeća da vlasti uživaju široko polje procjene u pogledu izbora sredstava provođenja i u pogledu utvrđivanja da li se posljedice provođenja mogu opravdati općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona. 41. Kako je već navedeno, u smislu člana 69. Zakona o izvršnom postupku prilikom izvršenja na nepokretnosti koja je zajednička imovina, identično kao i kod izvršenja na nepokretnosti na kojoj postoji suvlasništvo, vlasnik zajedničke imovine koji nije izvršenik uživa zaštitu svojih prava na taj način što: a) ima pravo prvenstvenog namirenja i b) ima pravo da mu se stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Radi lakšeg objašnjenja, Ustavni sud će ova prava dovesti u vezu sa konkretnim slučajem, odnosno sa izvršenjem na stanu koji je zajednička imovina supružnika koji je uknjižen kao vlasništvo samo jednog od njih sa dijelom 1/1, a u slučaju kada je izvršenik samo jedan bračni drug i ne radi se o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno. Dakle, u takvoj situaciji, bračni drug koji nije izvršenik ima, kao prvo, pravo prvenstvenog namirenja. To znači da u slučaju prodaje cijelog stana u izvršnom postupku taj bračni drug ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobijenog prodajom stana prije namirenja troškova postupka i prije namirenja tražioca izvršenja. U situaciji kada on nije želio prodaju stana, ali je nije mogao ni spriječiti, mora dobiti stvarnu protuvrijednost svog udjela u zajedničkoj imovini. Bez obzira da li će se udjeli bračnih drugova u zajedničkoj imovini, tj. stanu, određivati u sudskom postupku ili će zakonskom odredbom biti utvrđeno da su oni uvijek isti, odnosno da su supružnici zajedničari sa udjelom ½ u zajedničkoj imovini, postavlja se pitanje predstavlja li prodaja cijelog stana u takvoj situaciji i namirenje bračnog druga koji nije izvršenik punu nadoknadu uz postojanje javnog interesa ili se, pak, radi o oduzimanju prava vlasništva bez pune naknade i bez postojanja javnog interesa. Suština je, dakle, u tome da u slučaju kada jedan od zajedničara, odnosno suvlasnika, ne izvršava svoje obaveze, drugi zajedničar, odnosno suvlasnik može izgubiti svoj udjel, čak i bez obzira na visinu izvršenikovog udjela. 42. Sa druge strane, ukoliko bračni drug koji nije izvršenik želi spriječiti prodaju stana u izvršnom postupku, on može zahtijevati da mu se stan ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti njegovog udjela u tom stanu. To praktično znači da on otkupljuje svoj udjel u stanu koji je otkupljen u cijelosti i, npr., on je već uknjižen kao vlasnik sa dijelom 1/1. U slučaju polaganja potrebnog iznosa iz položene sume se namiruju troškovi izvršenja i tražilac izvršenja, zatim izvršenik, a bračni drug koji nije izvršenik postaje jedini vlasnik stana koji više nije zajednička imovina, dok bračni drug, izvršenik, gubi svoj udjel u stanu. Dakle, da bi ostvario ovu zaštitu zajedničar, koji nije izvršenik, mora raspolagati potrebnim novčanim sredstvima (prema tome, ustupanje predmeta izvršenja može predstavljati zaštitu samo ako se raspolaže sredstvima za otkup) i mora ih položiti, npr., u vrijednosti ½ stana, iako je stan već bio otkupljen u cijelosti. Određivanje udjela bračnih drugova u zajedničkom vlasništvu u izvršnom postupku je nespojivo sa institutom zajedničkog vlasništva, jer time zajedničko vlasništvo može prestati, što ima implikacije na prava bračnih drugova. Oni ostaju u bračnoj zajednici, samo jedan je jedini vlasnik, npr. stana u kojem žive, stan više nije zajednička imovina, pa bračni drug koji nije vlasnik ne polaže više nikakvo pravo na taj stan. S druge strane, institut zajedničkog vlasništva bračnih drugova ima za cilj zaštitu oba bračna druga u pogledu imovine koju su stekli zajedničkim doprinosom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kako za vrijeme trajanja te zajednice, tako i za slučaj razvoda braka. Tako, prema Porodičnom zakonu zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. 43. Za Ustavni sud je jasno da je cilj zakonodavca bio da se olakša položaj povjerioca, čije potraživanje nije osigurano i koji pokreće izvršni postupak, a jedina imovina koju izvršenik ima je udio u zajedničkoj imovini, odnosno suvlasnički dio u nepokretnosti. U općem je interesu pravne sigurnosti da se obezbijede mehanizmi namirenja povjerioca, kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je članom 69. st. 5. i 6. Zakona o izvršnom postupku propisana zaštita imovine vlasnika zajedničke imovine (zajedničara) koji nije izvršenik u slučajevima prodaje cijelog stana, u prvom slučaju: ne predstavlja punu nadoknadu, jer bračni drug koji nije izvršenik ne želi prodaju i nakon prodaje ostaje bez stana, a dobija protuvrijednost svog udjela u stanu kao zajedničkoj imovini, a u drugom slučaju: uvjetuje zaštitu raspolaganjem sredstvima za otkup udjela na stanu koji je već bio otkupljen u cijelosti i tu imovinu su uživala oba bračna druga. Prema tome, dozvoljeno izvršenje prodajom cijelog stana predstavlja miješanje za koje ne postoji razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići, odnosno predstavlja za vlasnika zajedničke imovine, koji nije izvršenik, poseban i pretjeran teret u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 44. Ustavni sud zaključuje da sudovi u osporenim rješenjima nisu dosljedno primijenili odredbe člana 69. stav 10. i člana 70. stav 2. Zakona o izvršenju, odnosno nisu dovoljno uvjerljivo dokazali da su ispunjeni uvjeti da bi se moglo udovoljiti prijedlogu tražioca izvršenja. Pored toga, Ustavni sud smatra da bi čak i dosljedna primjena odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u konkretnom slučaju, predstavljala miješanje u imovinu apelanta kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na apelantovu imovinu i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti. 45. Stoga, sudovi su prilikom donošenja osporenih rješenja postupali proizvoljno. U demokratskom društvu, koje poštuje vladavinu zakona, nijedna odluka koja je proizvoljna ne može se nikada smatrati zakonitom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Winternjerp protiv Nizozemske, presuda iz 1979. godine, serija A 33, stav 45). 46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 47. Primjena odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u slučaju izvršenja na cjelokupnoj nepokretnosti, stanu koji je zajednička imovina izvršenika, apelantove supruge i apelanta koji nije izvršenik, a koji je u knjizi položenih ugovora uknjižen kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, zbog obaveze koja nije obaveza za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na imovinu apelanta i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti, čime se krši apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. ISPRAVKE Po izvršenoj usporedbi s izvornikom teksta utvrđeno je da se u tekstu Odluke Državne regulatorne komisije za električnu energiju, broj 04-28-248-37/05 od 21. ožujka 2006. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 24/06, na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, potkrala niže navedena greška, te se daje sljedeći ISPRAVAK ODLUKE 1 I. U točki 2. umjesto riječi: "uvoza i izvoza" treba da stoji riječ "izvoza". U istoj točki umjesto riječi: "iz alineje 2. i 3." treba da stoje riječi: "iz alineje 3." II. Ovaj ispravak objaviti u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 04-28-248-47/05 5. travnja 2006. godine Tuzla Predsjedatelj Komisije Željko Topić, v. r. Po izvršenom sravwavanju s izvornim tekstom utvrđeno je da se u tekstu Odluke Državne regulatorne komisije zaelektričnu energiju, broj 04-28-248-37/05 od 21. marta 2006.godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 24/06, nabosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, potkrala niženavedena greška, te se daje sljedeća ISPRAVKA ODLUKE 2 I U tački 2. umjesto riječi: "uvoza i izvoza" treba da stoji riječ "izvoza". U istoj tački umjesto riječi: "iz alineje 2. i 3." treba da stoje riječi: "iz alineje 3." II Ovu ispravku objaviti u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne iHercegovine. Broj 04-28-248-47/05 5. aprila 2006. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Žeqko Topić, s. r. Po izvršenom sravnjavanju s izvornim tekstom utvrđeno je da se u tekstu Odluke Državne regulatorne komisije za električnuenergiju, broj 04-28-248-37/05 od 21. marta 2006. godine,objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 24/06, nabosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, potkrala niže navedenagreška, te se daje sljedeća ISPRAVKA ODLUKE 3 I. U tački 2. umjesto riječi: "uvoza i izvoza" treba da stoji riječ "izvoza". U istoj tački umjesto riječi: "iz alineje 2. i 3." treba da stoje riječi: "iz alineje 3." II. Ovu ispravku objaviti u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne iHercegovine. Broj 04-28-248-47/05 5. aprila 2006. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Željko Topić, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 182Odluka o raspodjeli sredstava "Subvencije po osnovu uvođenja PDV-a" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike 1829 183Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta- Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke za organiziranje međunarodnog simpozija o saobraćaju1829 184Odluka o utvrđivanju koeficijenta za usklađivanje visine mjesečnih novčanih primanja korisnika braniteljsko- invalid ske zaštite za mjesec ožujak 2006. godine (hrvatski jezik) 1830 Odluka o utvrđivanju koeficijenta za usklađivanje visine mjesečnih novčanih primanja korisnika boračkoinvali d - ske zaštite za mjesec mart 2006. godine (bosanski jezik) 1830 185Odluka o davanju ovlašćenja za potpisivanje svih dokumenata bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su u funkciji zatvaranja poslovne 2005. godine i gašenja ovog Ministarstva 1830 186Odluka o izdvajanju i namjeni sredstava za J.P. "AIR BOSNA" (hrvatski jezik) 1831 Odluka o izdvajanju i namjeni sredstava za J.P. "AIR BOSNA" (bosanski jezik) 1831 187Odluka o davanju suglasnosti za prihvatanje kredita Eksport - Im port banke Koreje (Vladina organizacija za ECDF) za financiranje Projekta modernizacije bolnica (hrvatski jezik) 1831 Odluka o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita Eksport - Im port banke Koreje (Vladina organizacija za ECDF) za finansiranje Projekta modernizacije bolnica (srpski jezik) 1832 Odluka o davanju saglasnosti za prihvatanje kredita eksport - Im port banke Koreje (Vladina organizacija za ECDF) za finansiranje Projekta modernizacije bolnica (bosanski jezik) 1832 188Odluka o davanju suglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog kreditnog sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine za kredit Eksport - Im port banke Koreje (Vladina agencija za 1 Ispravak Odluke je objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 26/06. 2 Ispravka Odluke je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/06. 3 Ispravka Odluke je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/06. ECDF) za financiranje Projekta modernizacije bolnica (hrvatski jezik) 1832 Odluka o davanju saglasnosti za zakqučivanje Supsidijarnog kreditnog sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine za kredit Eksport - Im port banke Koreje (Vladina agencija za ECDF) za finansiranje Projekta modernizacije bolnica (srpski jezik) 1833 Odluka o davanju saglasnosti za zaključivanje Supsidijarnog kreditnog sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine za kredit Eksport - Im port banke Koreje (Vladina agencija za ECDF) za finansiranje Projekta modernizacije bolnica (bosanski jezik) 1833 189Odluka o davanju suglasnosti na Statut Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 1833 Odluka o davanju saglasnosti na Statut Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) 1833 Odluka o davanju saglasnosti na Statut Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 1834 190Odluka o raspodjeli dijela sredstava Tekućih grantova - "Trans fer za prestrukturiranje industrije i rudarstva" Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije za Rudnik mrkog uglja "Breza" d.o.o. Breza (hrvatski jezik) 1834 Odluka o raspodjeli dijela sredstava Tekućih grantova - "Trans fer za prestrukturiranje industrije i rudarstva" Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije za Rudnik mrkog uglja "Breza" d.o.o. Breza (srpski jezik) 1834 Odluka o raspodjeli dijela sredstava Tekućih grantova - "Trans fer za prestrukturiranje industrije i rudarstva" Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije za Rudnik mrkog uglja "Breza" d.o.o. Breza (bosanski jezik) 1834 191Odluka o davanju suglasnosti na Pro gram rada Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik)1835 Odluka o davanju saglasnosti na Pro gram rada Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik)1835 Odluka o davanju saglasnosti na Pro gram rada Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik)1835 192Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu Federalnom ministarstvu kulture i športa - Federalnom ministarstvu kulture i sporta (hrvatski jezik)1835 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu Federalnom ministarstvu kulture i sporta - Federalnom ministarstvu kulture i športa (bosanski jezik)1835 193Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine1836 194Rješenje o obrazovanju Komisije za izbor članova Nadzornog odbora Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje 1836 URED ZA SARADNJU I ZASTUPANJE PRED KOMISIJOM ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE 195Rješenje o imenovanju Komisije za izradu prijedloga internih propisa Ureda u skladu sa Smjernicama za uspostavu i jačanje interne kontrole kod budžetskih korisnika 1836 FEDERALNO MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE POLITIKE 196Pravilnik o visini i načinu isplate opravdanih troškova i mjesečne naknade osobi koja vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeljske skrbi (hrvatski jezik)1837 Pravilnik o visini i načinu isplate opravdanih troškova i mjesečne naknade licu koje vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeqskog starawa (srpski jezik)1837 Pravilnik o visini i načinu isplate opravdanih troškova i mjesečne naknade osobi koja vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja (bosanski jezik)1837 197Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate mjesečne novčane naknade za rad skrbnika i osobe imenovane za vršenje dužnosti skrbnika u organu skrbništva (hrvatski jezik) 1837 Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate mjesečne novčane naknade za rad staraoca i lica imenovanog za vršenje dužnosti staraoca u organu starateqstva (srpski jezik) 1838 Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate mjesečne novčane naknade za rad staratelja i osobe imenovane za vršenje dužnosti staratelja u organu starateljstva (bosanski jezik) 1838 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BRANITELJA/ BORACA I INVALIDA DOMOVINSKOG/ ODBRAMBENO- OSLOBODILAČKOG RATA 198Rješenje o imenovanju Komisije 1838 AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU BOSNE I HERCEGOVINE Izmjena i dopuna Liste eksperata sa koje se imenuju članovi komisija za izbor državnih službenika1839 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKO PLOV - STVO/AVIJACIJU Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke1839 FEDERALNI ŠTAB CIVILNE ZAŠTITE Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći općinama i pravnim licima za saniranje posljedica izazvanih poplavama i velikim snježnim padavinama1840 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 977/04 (hrvatski jezik) 1840 Odluka broj AP 977/04 (srpski jezik) 1843 Odluka broj AP 977/04 (bosanski jezik) 1845 Odluka broj AP 1028/04 (hrvatski jezik) 1847 Odluka broj AP 1028/04 (srpski jezik) 1850 Odluka broj AP 1028/04 (bosanski jezik) 1853 Odluka broj AP 1043/04 (hrvatski jezik) 1856 Odluka broj AP 1043/04 (srpski jezik) 1857 Odluka broj AP 1043/04 (bosanski jezik) 1859 Odluka broj AP 1045/04 (hrvatski jezik) 1861 Odluka broj AP 1045/04 (srpski jezik) 1866 Odluka broj AP 1045/04 (bosanski jezik) 1872 Odluka broj AP 1086/04 (hrvatski jezik) 1877 Odluka broj AP 1086/04 (srpski jezik) 1882 Odluka broj AP 1086/04 (bosanski jezik) 1886 ISPRAVKE Ispravak Odluke broj 04-28-248-47/05 (hrvatski jezik)1891 Ispravka Odluke broj 04-28-248-47/05 (srpski jezik)1891 Ispravka Odluke broj 04-28-248-47/05 (bosanski jezik)1891 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - v.d. direktor i odgovorni urednik Nino Hasanović - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 32 0 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju v.d. direktor Zulfikar Jašarević - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.zakoni.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku